Marketing
Međugorje 2014 dan 09-08 i dan 10-08
Vratiti se na prethodni dan ove priče možete ovdje.
Dan 09-08
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Koliko je mučan i težak bio dan prije, toliko je jučerašnji bio lagan i lepršav. Pa još uz to rano dolaženje u kamp, pa ručak, pa odmor, pa šetnja do crkve, pa misa, pa (opet) šetnja gradom, pa spavanje sa spoznajom da se ne moramo rano ustati…sve ovo skupa je uvjetovalo da smo se ovog jutra probudili vedri, lepršavi, naspavani i odmorni.
Danas, nakon doručka imamo u planu popeti se na Brdo ukazanja, zatim na glavnu misu, a potom obilazak suvenirnica radi nekakve sitnice koju bi ponijeli iz ovog mjesta, a koja će nas u buduće podsjećati na ove dane. Uglavnom, bicikli danas imaju slobodan dan.
Još negdje oko 5 ujutro, nekakvo komešanje, spremanje uz komentare (na nekom stranom, nerazumljivom jeziku) od strane odraslih i djece (djeca u 5 ujutro!?) čuli smo oko susjednog šatora, no osim zlovolje što nas probudi, nismo detaljnije razmišljali o tome.
A trebali smo!
Kad smo, sve polako i laganini, nakon ustajanja, toalete, doručka i spremanja, konačno krenuli na točku na i ovog hodočašća, do crkve smo došli u pola jedanaest.
Nakon kraćeg zadržavanja, tek toliko da snimim crkvu, uz zapitkivanja domaćih nekom krivudavim cik-cakom konačno smo došli do široke staze koja dobrom uzbrdicom vodi do tog mjesta ukazanja. Tik uz tu uzbrdicu zgusnuo se špalir suvenirnica ne bi li kontemplativni hodočasnici ostavili koju novčanicu svoje nacionalne valute.
A onda je krenulo!
Uzbrdica je bila povelika, staze, praktično nigdje, samo stijenje i kamenje. Neke od njih čvrste a neke klimave, pa je potrebna maksimalna koncentracija pri svakom koraku. Hoda se nekako nasumično cik-cak, sve u mahnitoj potrazi za čvrstim osloncem, uz stalno prisutni strah da će taj oslonac,umjesto čvrst, postati klimav. Sve ovo, uz već navedenu znatnu uzbrdicu, učinilo je hodanje ovom uzbrdicom napornim, pa smo se dobrano zadihali i počeli se – znojiti.
Iako bi hladni racionalisti rekli da to nije točno, no što je uzbrdica teža i strmija, to je nedostatak povjetarca veći. Zbog toga uz sve napore i probleme pri penjanju uz ovo brdo, dobivali smo osjećaj da ovo sunce je baš sad odlučilo pojačati svoje isijavanje barem za sto pedeset puta. Ono pola litre vode koje je moja suputnica ponijela (ja uz pretjeranu, mada neosnovanu,prepotentnost ni toliko, točnije – ništa), brzo je nestala (navedena prepotentnost mi se pretvorila u ponizno moljakanje).
Nije preostalo ništa drugo, nego smanjiti tempo, povećati učestalost zaustavljanja radi predaha. Koliko smo to mogli, zaustavljali smo se u hladovini. Te hladovine je bilo tek u tragovima, pa smo uspjehom smatrali ako nam je tek glava bila u hladovini. Dok smo tako predahnjivali, promatrao sam zbivanja na ovoj hodočasničkoj stazi. Bilo je tu grupa i grupica koji su se zaustavljali na postajama Križnog puta radi molitve ili čitanja citata iz molitvenika. To je bilo na svakakvim jezicima. Za neke od njih mi se čini da ih nikad nisam ni čuo.
Kolika je želja da se prijeđe ova kamenita, strma staza, možda se najbolje vidi u vidu starice, kojoj su dvojica pomagala da pravi korak za korakom, ili u drugom slučaju šestorica koja su u posebnoj nosiljki nosili sedmog.
Čudnim i nesagledivim putovima Gospodnjim, na ovu stazu je zalutao i "najbolji čovjekov prijatelj", i to sam, bez tog svog čovjekolikog prijatelja. Istina, to što je sam, nije izgledalo da ga previše sekira, čak što više, kao je da čvrsto i točno znao kamo i prema komu ide, te kojim putem tamo stići.
I konačno, cilj ovog hodočašća – Mjesto ukazanja. Na njemu sa sada nalazi kip Majke Božje ograđen sjajnom, rostfrajnom ogradom.
Neki zastanu, valjda radi predaha, drugi zamišljeno gledaju ispred sebe duha odlutalog tko zna gdje, neki se srčano mole, a neki pak sjede prikupljajući snagu izgubljenu na ovoj stazi. Stao sam i ja, te pokušavao srediti misli.
Dakle to je to!
Sad kad sam stigao na svojevrsni cilj ovog putovanja (ili na jedan od njih) zbunjeno sam pokušavao pronaći nekakav ushit u duši zbog toga. Možda sam ga i pronašao, no nije bio tog intenziteta kakvog sam očekivao. Čudno, no izgledalo mi je da je cilj bilo putovati prema ovom Mjestu ukazanja, a ne biti na njemu.
Osjećao sam blagu grižnju savjesti, prijekor prema samome sebi, zbog izostanka navedenog ushićenja prema ovome mjestu. Možda je tomu bio uzrok silna dinamika ljudi oko mene, koja mi je skretala pažnju od onog u meni na ono oko mene, možda je tomu uzrok moj iskonski strah od gužve ljudi, pri kojemu imam snažan poriv da se maknem u stranu, negdje izvan, ne znam.
I dok tako prebirem po svojim unutarnjim stazama svijesti, neočekivano se zateknem sa tračkom neke spoznaje, osjećaja, koje sve više i više raste, i koja polako poprimaju neke konkretne, razumljive obrise. Ti obrisi mi ukazuju da sam, usprkos svojoj poodmakloj dobi, uspio do ovog mjesta biciklom doći, da na tom putovanju nisam bio sam, već sa svojom životnom suputnicom, kojom brodim bračnim vodama već 27 godina, da mi je kći na fakultetu, da mi je sin to već i završio (a dok pišem ove redove, i zaposlio se) da smo kao obitelj živi i zdravi, da imam zaposlenje, da i moja suputnica isto tako ima zaposlenje… Dok tako nabrajam samome sebi što sam postigao do svoje trenutne pedeset šeste godine života pritisak u duši mi sve više raste i raste, da bi na kraju izašao van u obliku dubokog uzdaha, te shvatim…i te kako imam razloga za ushićenje! Pretrnuh zbog te spoznaje, podigoh glavu prema dostojanstveno mirnom kipu te, kao da je ona svojevrsni prijenosnik poruke do Njega, rekoh jedno bez zvuka, ali glasno i odlučno HVALA!
Pri povratku nazad bilo je lakše ići nizbrdo nego uzbrdo, razumije se samo po sebi. Međutim to koliko sam ja osjećao da je lakše nije samo zbog nizbrdice. Osmjeh mi nekontrolirano izleti na lice kad se prisjetih kako su mi ljudi izgledali na sinoćnjoj misi. Tada mi je to došlo do svijesti pri promatranju tog mnoštva, pri čemu sam sebe držao nekako izvan njih, onako, kao promatrač koji mirno, staloženo, hladne glave promatra gomilu ljudi i prosuđuje.
A sada uhvatih, zatečeh samog sebe kako i ja sa Mjesta ukazanja odlazim “dalje malo lakši, obodren, utješen, ako ništa drugo, tek toliko da mogu baš to – nastaviti dalje”.
Eto, postadoh pravim hodočasnikom.
Pri spuštanju nazad, ugledali smo kolonu ljudi kako se nekom prečicom, prtenom stazom vraćaju nazad u grad, pa i mi krenusmo i tom smjeru. Kad smo se spustili u polje okrenuh se nazad i snimih brdo na kojemu je Mjesto ukazanja.
U toj šetnji prema gradu, sada već dobrano žedan za zavišću bacih pogled na bujno zelen vinograd koje svoje bujno zelenilo ima zahvaliti sofisticiranom sustavom navodnjavanja gdje života vrijednu tekućinu dobiva njemu najbolji način – kap po kap.
Svaki red je od glavnog voda svojim vodom dobivao vodu koja ide ravno u tlo, pa se ona ne gubi nepotrebnim isparavanjem na površini tla.
Prije dolaska do crkve, Svevišnji nam se smilovao u obliku trgovine u kojoj smo kupili hladnu pijaču. Kao pravi dostojanstveni hodočasnik, suzdržao sam se od piva, barem ovaj put.
Prema sveznajućem Google-u, nakon utemeljenja župe 1892., prva župna crkva sv. Jakova, za ono vrijeme velika i lijepa, bila je dovršena 1897.godine.Zbog trusnog tla na kojem je bila sagrađena, njezini su zidovi ubrzo počeli pucati a cijelo zdanje tonuti, pa se odmah nakon I. svjetskog rata počelo misliti na gradnju nove crkve, na kojoj su radovi trajali od 1934. do 19. siječnja 1969, kada je bila i blagoslovljena. Vanjski oltar sagrađen 1989., i molitveni prostor oko njega (sa oko 5000 sjedećih mjesta) prostor je okupljanja u ljetnom razdoblju i za velike blagdane, kada se u Međugorju nađe i više desetina tisuća hodočasnika.
Svaki put kad se nađem u toj crkvi, a naročito kad je prava ljetna vrućina, posebno me dojmi klima uređaj u njoj. U crkvi je ugodno svježe, ali nema neugodnog propuha, tipičnog za klimatizirane prostore. Čak izostaje i šum tipičan za klima uređaje.
Inače crkva k'o crkva, niš' posebno. Moderna sakralna arhitektura, ali ipak blago konzervativna, čime je zadržala tipične oblike crkve. Na prozorima modernistički vitraj.
Posebnost ove crkve se nalazi nekako sa strane, u bočnom brodu, kao da,zbog pretjerane skromnosti, ne želi, ne voli da bode u oko. Radi se o kipu majke Božje je ukrašen mnoštvom orhideja lijepo ukomponiranih boja. Oko tog kipa stalno je mnoštvo hodočasnika, možda i zbog tih orhideja.
Nakon mise vratili smo se u kamp na ručak i odmor poslije njega. Kad nam je odmor dosadio opet smo se odgegali onom prtenom stazom do glavne ulice u potrazi za suvenirima.
U stvari tu potragu je više činila moja suputnica, a ja sam nekako bio po strani i promatrao ulicu, niz prodavaonica i ljude koji su se muvali uokolo. Osobno nikad nisam bio pobornik takvog načina trošenja novca. Najvažnija, najveća i najbitnija uspomena je činjenica da san SAD i OVDJE i to mi je neizbrisivo upisano u sjećanje. Ako su mi i potrebni nekakvi suveniri tu je fotoaparat kojim bilježim oštrinu koja sjećanjem izblijedi.
Možda i zato malčice gadljivog izraza na licu promatram tu komercijalizaciju Gospinog ukazanja.
U inače dotjeranom interijeru s prigušenim, ali jakim osvjetljenjem, sa svježim i osvježavajućim zrakom koji bešumno izlazi iz klima uređaja (mada je sve širom otvoreno prema ulici), masa je polica krcatim lančićima, krunicama, kipićima i kipovima, slikicama i slikama, te ostalim drangulijama vezano uz lik Gospe. Zapanjila me je jednoličnost te ogromne ponude. Nisam neki revnosni branitelj kulture, ali mi je sve to bilo na granici dekadentnog, pretjeranog i kičastog, ako ne i iza te granice.
Zar se zbog OVOG Gospa ukazala !?
U smiraj dana opet na večernju misu na otvorenom. Da bi je mogli i vidom, a ne samo sluhom pratiti i oni udaljeni od oltara, osim dobro podešenog razglasa (da nije preglasno, a da se sve razumije) tu je i veliki video-zid, na kojemu vidimo svećenika kako vodi obred.
Bila je već pala noć kad je misa završila. Polako se šetuckajući od crkve, preko glavne ulice, kao ljubitelj noćnih snimaka snimih Međugorje by night.
Dolaskom u kamp polako smo se spremili za počinak. Sutra nastavljamo vožnju u kojoj će biti gore-dolikanja, a kako stvari stoje kiša se konačno povukla te prepustila suncu da preko dana pokaže koje je godišnje doba.
Dakle, biti će vruće!
Dan 10-08
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Ugoda jutarnje svježine udružena sa obilnom hladovinom jednostavno ne da da se rano probudimo i isto tako rano krenemo. Koliko god se zaklinjali sinoć prije sna da ćemo biti odlučniji i dosljedniji, do jutra se ta odličnost i dosljednost rasplini, nestane pretvorivši se u ugodu protezanja u svježoj i duši miloj posteljini.
Tako smo napustili kamp negdje blizu osam sati. Dobro, bilo je još uvijek svježe i ugodno, no jačina sunčevih zraka je ukazivala da tako dugo neće biti.
Ovaj put smo doručak učinili u samom mjestu, pa onda siti i napojeni krenuli na putovanje. Na izlazu iz mjesta prošli smo pored zdanja kraj kojeg sam učinio jutarnji obrok s ondašnjim svojim suputnikom prije devet godina, pri putovanju ovim krajevima.
Slijedećih desetak kilometara, do Ljubuškog, vozimo cestom koja je uglavnom bez većih uspona, mada proguramo par gore-dolikanja. Ovo „proguramo“ ne znači to bukvalno, nego se ipak vozi, no zbog žarkoga sunca, do „gore“ tog gore-dolkanja dobrano se zadihamo, a bome i oznojimo.
Cesta prolazi zanimljivim, pa čak i kontroverznim krajem. S jedne strane te suprotnosti (kontroverze) je suri, okrutni, hercegovački kraj sa zakržljalom makijom koja je možda u početku svog življenja imala ambiciju da drvo postane, no žarko sunce, bura i nedostatak kiše su skresali tu ambiciju na nešto između oveće trave i omanjeg drveta. Ni nekih konkretnih naselja nema, pa čak ni kuća, onih „normalnih“ u kojima ljudi obitavaju. Promatrajući samo taj dio te suprotnosti, dakle, kraj u kojoj je „Bog rekao laku noć“, totalna vukojebina.
E, ali s druge strane baš u toj vukojebini je toliko koje kakvih poslovnih prostora, pogona i kojekakvih poduzetničkih zdanja, da se ni Njemačka ili sjeverna Italija ne bi postidjela. Takvo što kod kuće, a ni u Hrvatskoj nisam vidio. Ne ulazeći sada u poslovnu opravdanost, već samo na osnovu vizualnog dojma, to su u pravilu zdanja gdje se očigledno vodilo računa o nekakvoj arhitektonskoj ljepoti, i to onoj suptilnoj, uglavnom daleko od kičastog.
Na jednoj od dužih i strmijih "gore" od onih gore-dolikanja nalazila se crkva modernističke sakralne arhitekture, a oko nje masa auta. Obzirom da je nedjelja i da je negdje malo prije deset sati, shvatili smo da slijedi nedjeljna misa u crkvi. Gledajući okolo crkve, i bliže i dalje, kuća uglavnom nismo vidjeli, pa je sve to malo zbunjujuće – crkva i nigdje kuća, a masa auta oko nje. Kasnije smo saznali da je to župna crkva mjesta Cerno, koje je raštrkano svuda uokolo, što sam kasnije vidio, barem na karti.
Pa, ako je moderna crkva u sredini ničega, to da ipak nečeg ima pokazuju auti koji nisu baš matuzalemi, a ni skromni, niže klase, naprotiv!
Ona uzbrdica plus ono žestoko sunce uvjetovali su da smo dobrano zadihani i oznojeni, brzim pogledom tražili mjesto za odmor na prostoru ispred crkve. Pronašli smo ga na podzidu u debeloj hladovini guste krošnje stabla u prostoru ispred crkve
Prema kipu nedaleko od nas, zaključili smo da se radi o crkvi sv. Leopolda Mandića, što nam bi posebno zanimljivo, jer i mi u Požegi također imamo crvku posvećenu ovom svecu.
Dok smo ublažili dah, smirili ritam srca a dušu sa nosa vratili na njeno mjesto, zvonjava zvona je nagovijestila da misa upravo počinje. Na ulazu u crkvu nije bilo zvučnika, tako da nismo ćuli svećenika, pa smo odlučili nastaviti osobitost ovog našeg putovanja,tea kraj crkve uz put izmoliti deseticu krunice. Sad nakon one gužve u Međugorju, ovdje u miru i tišini, koju narušava tek ugodni povjetarac, pri molitvi te desetice, osjetih bitno veći kontepaltivni mir, kao nagovještaj onog osnovnog u molitvi, a to je neka veza, spona s Svevišnjem. A možda je sve to moja uobrazilja, ne znam, u svakom slučaju, barem ja, do Boga lakše, i potpunije dolazim izvan mase ljudi.
Dok smo kroz tu molitvu doživljavali tu kršćansku sponu s Bogom, uočili smo da smo takvi, kako izgledamo i što radimo, nekomu zanimljivi. Troje male djece koje su bile sa, očigledno svojom, trudnom majkom, malo po malo su se približavali ka nama, pa nekako baš kad smo završili molitvu i dokono se odmarali u hladovini, približili nam se dovoljno blizu, da nas je njihova mati za molila da li nas mogu pogledati (izbliza, valjda). Kad smo joj potvrdno odgovorili, djeca su se, ozarena pogleda, sretno vedrog osmjeha na licu, kako sretna mogu biti samo mala djeca, približila nama (manje) i našim natovarenim biciklima (više). Na upit moje suputniea da li su sve troje njeni, trudna mlada majka je potvrdo odgovorila, a na komentar divljenja "Svaka čast!" od moje suputnice, mlada mati odgovori "Ne bi to nikome preporučila!"
U nastavku puta nastavljeno je i razgledanje usputne arhitekture. Tako smo prošli "Svadbeni salon Antonela", valjda za svatove, samo bitno raskošniji od sličnih u našem kraju, kao i izložbeno prodajni salon Volkswagena.
Pokraj slijedećeg zdanja, za razliku od prethodnih, nismo samo tako prošli. Razlog tomu nije bila izuzetna ljepota i zanimljivost njegova, nego fontana sa hladnom, osvježavajućom vodom.
Nakon parkiranja bicikala, kavalirski sam prepusti suputnici da prva uživa u osvježenju, da bi potom to učinio ja. Ili sam barem tako mislio, je kad sam pružio ruke prema mlazu on je – nestao. Jednostavno, kao da se pipa zatvorila i – nema više vode. Za tek tren se u meni pojavi razočarenje na ivici panike da ću ovom prigodom ostati neosvježen, no suputnica me smiri pozivajući se na strpljenje. I stvarno, koji tren kasnije hladna, osvježavajuća tekućina rashladi moje ruke.
Ispred nas na vrhu brda smo uočili neku razvalinu, ostatke nekakvog starog grada.
Opet posežem za Google gdje doznajem da se stari grad Ljubuški nalazi na istaknutom vrhu krševitog lanca brda Buturovice, koje se nalazi na istočnom kraju Ljubuškog polja. Grad je podignut na čvrstom, krševitom položaju, na 396 m nadmorske visine. Obično se pripisuje hercegu Stjepanu, premda je starija od njega. Osim hercega Stjepana Vukčića Kosače i njegovih sinova, ističu se u 15. st. velikaši Radivojevići-Jurjevići-Vlatkovići.
Ostavivši brdo sa starim gradom desno od nas, spuštamo se podužom nizbrdicom do Ljubuškog, pri kojoj smo guštali u osvježavajućem vjetru. Ovo Hercegovačko sunce svojom jačinom isijavanja se opasno približava granici podnošljivosti, a tek je jedanaest sati. Znajući da nam danas slijedi i poduži uspon, do kojeg još imamo barem sat vožnje (dakle u podne, kao penjanje u Žitomislićima), na moju preporuku zaobišli smo grad i nastavili dalje. Prije devet godina sam posjetio grad i nisam uspio pronaći ništa zanimljivo. Možda tako i jest, a možda nisam bio dovoljno uporan u potrazi.
Koji kilometra nakon Ljubuškog prošli smo pored kuće kraj koje smo stvarno morali zastati. Razlog stajanju bila je raskoš cvijeća na ogradi terase kuće. Netko si je stvarno dao truda i uložio znatnu količinu strpljivog i upornog rada, koji je prije svega bio rad s ljubavlju.
Slijedećih desetak kilometara vozimo se dolinom Tihaljine, koju konkretno ne vidimo ali se prisutnost te kraške rijeke i te kako vidi i osjeti. Odmah je jasno da je to kraj sa bogatim povrtlarstvom jer je u milosti blagodatne kombinacije dvaju obilja – sunca i vode. Ovog potonjeg ima toliko u izobilju da se vodom iz rijeke rashlađuju lubenice na štandovima uz put.
Tom plodonosnom dolinom vozikamo se petnaestak kilometara, ili ravnicom, ili blagom uzbrdicom. Uglavnom prolazimo kroz naselja u kojima uglavnom nema nikoga. Pretpostavljam da je razlog nedostatka ljudi nedjelja uz žarko ljetno sunce.
Nekako ispada da nas dvoje obožavamo pentranje po uzbrdici u podne. Do sredine dana je trebalo još pola sata kada smo napustili dolinu rijeke Tihaljine, i naselja u njoj, te kroz skromnu šumu, bez nastambi ljudi, krenuli uzbrdicom. Sunce je žestoko pržilo, tako da se to puzanje uzbrdicom dobrano razvuklo. Gdje god smo uspjeli pronaći hladovinu zakržljale šume uz put, stali smo i hvatali dah. Tako smo stali kraj neke puste kuće (ne bi me čudilo da je odavno napuštena), preko puta koje je bila zanimljiva građevina svojevrsnog suhozida, koja je predstavljala nekakvu šupu.
Pred spust u Grude pronašli smo podzid u deeebeloj hladovini koja nas je obiljem hlada odmah privukla sebi. Hladovina je ponegdje bila tako gusta da nijedan zračak sunca nije pronašao put do tla. Već pomalo i gladni, pored žeđi, izvadili smo što imamo, te polako, uživajući u ovoj efikasnoj zaštititi vreline s neba, činili red žvakanja red srkanja.
Konačno se ispred nas raširila panorama doline u kojoj su Grude. Ta dolina je, u stvari Imotsko polje, čiji ovaj istočni dio sa ovim gradom pripada Bosni i Hercegovini
Bilo je negdje prije dva, vrelina sunca, koje je još zarana počela dobrano grijati tlo i sive stijene, pa spust u Grude, iako podugačak, nije mi dao očekivano osvježenje. Puhao je vjetar pri brzom spustu, istina, no taj je vjetar bio dobrano topliji, bolje rečeno vrući, nego moje tijelo, pa prije da me je još zagrijao, nego ohladio.
Ušavši u grad, spas smo pronašli u obilnom hladu benzinske postaje. Preko puta nje bila je neka pekara, koja je čak i radila, pa sam kupio neke pekarske proizvode za ručak, jer ono malo što smo pojeli u onoj hladovini je nestalo, isparilo iz tijela. Da sve to što žvačem lakše klizi niz grlo pomoglo je hladno pivo koje sam pio iz orošene dvolitre, upravo kupljene na ovoj benzinskoj postaji. Usput, dvolitra Löwebrau piva, proizvedenog u Hrvatskoj, ovdje na benzinskoj, nedjeljom poslijepodne koštala je 3,5 KM! Dakle 14 kuna! A kod nas u običnoj trgovini (najmanje) 16 kuna. Gdje je tu logika!?
Bez obzira što smo bili odmoreni, ohlađeni, nahranjeni i napojeni, zbog žestoke vrućine teško nam se mililo nastaviti vožnju. Ipak smo se primorali na to. Imali smo do Imotskog nekih dvadesetak kilometara, a do konačnog današnjeg cilja još oko pet. Dakle nije mnogo u nekim normalnom okolnostima, no nama, ovako iscijeđeni, osušeni i sprženi žestokim suncem, izgledalo je bitno više. Povoljna okolnost je što je tek prošlo dva, dakle do kraja dana imamo vremena da te kilometre prepješačimo ako treba, a komo li da ih vozimo. Uz česta zaustavljanja, pauze sve duže i duže, zbog sve težeg i težeg samopokretanja ka nastavku vožnje, konačni prosjek brzine današnjeg putovanja izgleda neće biti bitno veći od pješačkog.
Da Grude nisu tek veće selo, pokazuju stambene četverokatnice i opće uređenje mjesta koji odaju duh grada.
Biće negdje u centru grada, i geometrijskom a i gospodarsko-administrativnim, zastao sam radi snimanja koliko-toliko zanimljive građevine na koju smo naišli u ovom gradu. To zaustavljanje je iskoristila i moja suputnica da se skrasi u jednoj od obilnih hladovina koje smo pronašle u Grudama.
Negdje oko tri žestina sunčevih zraka nas je nagnala da utjehu pronađemo u nekakvoj hladovini uz put. Kad smo stali, vidjeli smo da smo dobili i više od obične utjehe u hladovini, jer u toj je hladovini bila i klupa, a pored klupe je bio i kip - Gospe od Utjehe! Pa sad, nek' netko samo proba reći da je to čista slučajnost!
…uz Gospu od Utjehe
Dok smo se mi tako obilno tješili neočekivanom utjehom, naši bicikli su bili u malo manjoj hladovini, pa nakon što sam sebe i svoju suputnicu, dakle, utješio, pođoh do naših strpljivih metalnih dorata, ne bili koju gestu utjehe i njima pružio. I bi tako, jer su se oni zadovoljili tek time da mi prenesu spoznaju o muci vrućine koju podnose. To su učinili tako da su me informirali o trpljenju trenutnih 42,9 stupnjeva Celzijusovih!
Pusti i ogromni granični prijelaz, koji je zbog te pustoši izgledao još ogromniji, prošli smo uz podršku graničnog osoblja u obliku skromnog, ali iskrenog smješka. Sad je trebalo izbjeći besmisleno pentranje uzbrdicom do raskrižja na kojemu se desno nastavlja nebu pod oblake za Vinjane Gorje i Posušje, a mi bi, skrenuvši lijevo, opet se strmoglavlii za ovoliko koliko bi bilo penjanje. Iako nema logike, to gore, pa dolje, ipak sam sa svojim ondašnjim suputnikom odvozio po otprilike istim vremenskim uvjetima. Dušu sam ispustio popeći se do tog raskrižja, pitajući se zar nisu mještani mogli napraviti neki putić, stazu tek, radi izbjegavanja ovog besmislenog gore pa dolje.
E, kasnije sam saznao da jesu (uvijek se prave stvari saznaju (pre)kasno).
Pa kako, dakle znam za prečicu koja ne skraćuje toliko kilometre pređene, koliko muku pri tome, sa posebnim, slavodobitnim guštom skrenuli smo na tu prečicu. Usput, toliko me obuzelo to slavodobitno samoljublje, i da nije bilo moje suputnice, koja me je upozorila gdje treba skrenuti, ja bih, promašivši, produžio dalje.
Ovog vrelog nedjeljnog poslijepodneva jedva da je bilo nekakvog prometa, a na ovoj prečici baš nikakvog. Istina je da smo prolazili pored kuća i dvorišta, ali nismo vidjeli nikakvog živog stvora – svi su se sakrili u svoja hladovita skloništa od ove vrućine. Stoga smo si mogli dopustiti luksuz paralelne vožnje, krivudanja, te vožnje na lijevoj strani.
Dolaskom podno samog Imotskog, skrenuli smo lijevo našavši se ponovo na magistrali. Ona ovdje kratkom i blagom nizbrdicom se pušta u samo Imotsko polje i prelazi na njegovu drugu stranu.
Dolaskom, dakle, na tu drugu stranu polja, tamo mostom preskačemo žilu kucavicu Imotskog kraja – rijeku Vrljiku. Ta rijeka izvire iz samog polja, na njegovom zapadnom dijelu, protječe kroz samo polje i negdje na njegovom istočnom dijelu, u Hercegovini, ponire u tlo. Dalje opet izvire kod Vrgorca, da bi joj nakon nekog vremena tečenja opet bilo dosta dnevne svjetlosti, te ponovo se bacila u dubine tla. Kod Ploča izvire van, pa čini prekrasna Bačinska jezera, te probivši sebi put (opet) kroz tlo, prirodnim tunelom prolazi ispod Jadranske magistrale i polako, mirno i dostojanstveno utječe u more.
Magistrala odmah nakon mosta vrlo oštrim zavijem u desno nastavlja put prema Splitu a mi bi trebali ravno strmom uzbrdicom uskim, ali asfaltiranim putem pentrati se kilometar vrlo oštre uzbrdice, ne bi li na Perića Brigu konačno došli do kraja ovog današnjeg putovanja – do moje sestričine koja nas već nestrpljivo očekuje.
Iako mi je suputnica krenula prema toj strmoj uzbrdici, prekinuo sam je u nakani s obrazloženjem da treba odmoriti, smiriti dah, smanjiti puls jer ovo što je ispred nas, iako kratko, nije ni najmanje bezazleno.
Okrepu sam pronašao u hladnoj i kao suza bistro Vrljici. Graditelji mosta su uz most napravili pristup svakome kome se za to učini potreba da dođe do vode koja u ovom kraju život znači. Meni je to bilo u obliku umivanja i osvježenja gornjeg dijela tijela.
Onako mokar, dok su s mene kapali hladne kapi Vrljike, predložio sam suputnici da i ona osjeti tu blagodat u kojoj ja trenutno raskošno uživam.
Ispočetka smo, možda i cijelu polovicu uspona, odvozili, uz moja stalno, tiho ali uporno inzistiranje da ovoliko mučene ionako namučenih naših tijela nema (više) smisla, te da nastavimo pješice. Zacrvenjevši se kao rak; mahnitim disanjem i bukom udaranja srca, smogla je snage priznati, prvenstveno samoj sebi, da nema smisla srljati na-vrat-na-nos, te je sišla s bicikla i polako, s noge na nogu nastavila savladavati zadnje metre današnjeg puta.
I tako polako i lagano stigosmo do dugo očekivanog prizora dvorišta i kuće moje sestričine koja nam je ozarena lica i osmjeha od uha do uha uputila srdačnu dobrodošlicu.
Uspjeli smo!
Nastavak priče o ovom putovanju možete pogledati i pročitati ovdje.
Post je objavljen 29.04.2015. u 16:19 sati.