Marketing
Međugorje 2014 dan 16-08 i dan 17-08
Vratiti se na prethodni dan ove priče možete ovdje.
Dan 16-08
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Čovjek se ne bi trebao sekirati, jer ono radi čega se sekira, obično se ne desi.
Danas imamo tek tridesetak kilometara do Splita i to bez nekih većih uspona, dakle pjesma od vožnje. Međutim, vozimo Jadranskom magistralom koja baš ovom dionicom, između Omiša i Trogira bude više nego krcata vozilima. Znači li to da je opet na pomolu Jablanica!?
U želji da uhvatimo što je moguće više jutarnje svježine zorom smo zorili, nešto iza šest.
Opet skoro badava, jer dok smo se razbudili, učinili jutarnju toaletu raspremili šator i sve svoje na bicikl natovarili, bilo je prošlo pola osam.
Po izlasku iz kampa malo mi se vrtjelo u glavi od zaprepaštenja koliko su nas ova dva noćenja koštala. Inače, bio sam još uvijek pod utiskom Bosne i njenog poimanja vrijednosti koje su bile daleko jeftinije nego ovdje na Jadranskoj obali. Dok smo cijelu Bosnu i Hercegovinu prešli, u prosjeku, sa 76 kuna dnevno, u što ulazi baš sve – i jelo i piće i spavanje, tamo gdje smo ga morali platiti, ovdje su cijene dignute nebu pod oblake. Da ne okolišam previše, dvije noći mirnog spavanja u kampu za nas dvoje, koštalo je ukupno oko 680 kuna(!!!!!) – uz uvjeravanja ljepotice sa recepcije da smo dobro prošli, jer smo dobili 10% popusta.
Slijedeći put, ako do njega uopće dođe, dobro ću razmisliti o posjeti ovom kampu.
A možda je problem u meni (uglavnom je problem u meni). Biće da sam nerealno nisko spustio ljestvicu prihvatljivosti, očigledno razmažen Bosancima i Hercegovcima, pa sad bi htio platiti tek koju crkavicu za“najljepše more na svijetu“.
Nismo daleko vozili, tek do velikog prodajnog centra gdje smo se opskrbili hranom i pićem za današnji dan. Ovaj put mi je suputnica smatrala za shodno da ona to učini, a ja sam ostao vani čuvati bicikle i promatrati okolicu.
Kao što se iz gornjeg snimka vidi, netko je za posao čuvanja bicikla angažirao svoga najboljeg prijatelja, koji je sa strpljenjem, samo psima svojstveno, čekao svoga gazdu da veselim mahanjem repa pozdravi, te da, potom, zajedno nastave svoj put.
To parkiralište za bicikle je napravljano na simpatično originalni način, a ako je i bilo nekoga tko nije odmah shvatio o čemu se radi, tu je jedna maketa bicikla svezana lancem za rosfrajnu cijev. Na taj način je i svakom tukcu, ma koji jezik mu bio majčinski, jasno čemu te zavijene cijevi.
Dali mi se to učinilo, kako to tipično nama muškarcima bude kada čekamo žene iz šopinga, da se ta kupovina rastegla, ili je stvarno tako bilo, uglavnom taj osjećaj mi je pojačao jedan poveliki oblak koji je prekrio sunce. Čim je sunca nestalo, manje svježi, a više prohladni vjetar se odmah našao tu da iskoristi priliku jer će kasnije sunce takve rastjerati kud-koje. I stvarno je nekako zahladilo, možda zato što već, na ivici nervoze, stojim i ne gibam se.
Gdje god da odeš, odneseš lijepo vrijeme sa sobom, kako kaže ona pjesma, ovdje se pokazalo istinitim. Čim je moja suputnica stigla sa punim vrećicama, onaj oblak je ustuknuo, pomaknuo se u stranu i prepustio suncu da nas zagrije na način tipičan u ljetno jutro Mediterana.
Obzirom da putujemo prema sjeverozapadu, sunce nam je bilo nekako desno iza nas. A kako nam je s desne strane brdo, česta je ugodno svježa hladovina bila naš pratilac tog jutra.
<
Nakon sat vožnje odlučili smo pronaći interesantno i dovoljno ugodno mjesto za doručak. U stvari, ono je pronašlo nas. Privuklo nas je odmah na prvi pogled, pa smo zastali radi odmora, no toliko je bilo ugodno biti u mirisu bora i njegove debele hladovine, da nam se jednostavno nije išlo dalje. Pa više kao opravdanje za produljenje ostanka, a manje radi gladi, počeli smo pripremati trpezu za doručak. Uostalom, bilo je već pola deset, što bi mogli proglasiti pravim vremenom za prvi dnevni obrok.
Tu je bila i mala šljunčana plaža, još uvijek pod hladovinom ove borovine koja je i nas prekrila. Na toj plaži su dvije mame sa djecom došle na jutarnje kupanje, odnosno, djeca su došla na kupanje, a mame na opuštajući odmor u obliku ležernog izležavanja. Sva ljepota prošle noći zadržana je u mirnoj površini mora, dječja cika je odavala koliko im je zadovoljstvo u brčkanju, a opet mame su konačno dobile minut mira i spokoja. Kad bi se ovakve stvari i ovakva stanja mogle zadržati da potraju nekakvu malu vječnost, no možda je i u tome njihova ljepota- baš to što je prolazno. Sjećanje na takvo što nam treba da nas ohrabri, osnaži kada dođu oni drugi, ne baš ugodni trenuci. Od svega na svijetu, jedino mijena stalna jest.
Poruka izrečena u prvoj rečenici opisa današnjeg dana se pokazala, po ko zna koji put točnom.
Točno sam procijenio da će promet biti gust, no pogriješio sam, da će taj gusti promet biti koban mojoj suputnici. Jablanica se, srećom, nije dogodila, jer je promet bio spor te nije izazivao taj, psihološki, neugodni dojam naleta vjetra kada nas vozilo pretekne. U toj sporosti je čak i pretjerao, jer se u našem smjeru formirala kolona, čija je prosječna brzina bila manja od naše. Zbog toga se pojavio, čak i ugodan, dojam da smo mi ti koji su glavni na cesti, pa pretječemo kolonu, istina sa, ne baš zakonski dozvoljene, desne strane. Trajalo je to podosta, barem 3-4 kilometra, pri čemu smo mi, u odnosu na vozila koja smo prve pretekli u koloni, stekli lijepu prednost.
Negdje iza Stobreča, nekih desetak kilometara prije Splita, magistrala se širi u nekakav oblik autoceste, po kojoj limeni ljubimci razulareno dobiju svojih pet minuta. Razumljivo je da dežurna smetala u obliku puževski sporih biciklista na toj prometnici nemaju što ni tražiti, a ni raditi. Radi toga smo mi na semaforu skrenuli lijevo u smjeru putokaza na kojemu je pisalo Stobreč. Inače, suprotno očekivanju, uzrok onoj silnoj koloni, koja nam je pružila neočekivano ugodne trenutke vožnje, nije bila nikakva prometna nezgoda, već semafor. Valjda će kroz koje stoljeće netko od mjerodavnih shvatiti da gustoća prometa nije jednaka na magistrali i na prilaznoj cesti za Stobreč, te će automatiku semafora tomu podesiti. Ovako, jadan semafor živi u krivom uvjerenju da neopisiva gužva vlada jednako na obima cestama.
Kad se to dogodi, mene vjerojatno neće biti, pa sad, ovog trenutka dok bivam ovim krajevima, s guštom skrećem prema mjestu. Iako je vožnja magistralom bila, kako već rekoh, neočekivano zanimljiva, ipak su mi draže lokalne prometnice.
Prije nego što smo pronašli tu lokalnu prometnicu za Split, častili smo se obilnom hladovinom u centru mjesta. Ta mala dalmatinska mjesta stidljivo skrivena od izvikanih većih turističkih centara, no, kad ih se otkrije, svim srcem otvaraju svoju to tada sakrivenu draž i ljepotu.
Kako god mi učinili, te kako god se trudili, ali uvijek nekako uzbrdice vozimo po žarkomu suncu. Možda to nije (samo) do nas, možda se te uzbrdice ispriječe baš usred dana kad je najtoplije. Bilo kako bilo, ostaje utisak da nas uzbrdice vole baš kad je najveća vrućina.
Tako smo iz Stobreča, kad smo s guštom izguštirali hladovine u tom malom mjestu, krenuli uzbrdo lokalnom cestom, tako uskom da se dva auta ne mogu mimoići, ali ipak asfaltiranom.
Bilo je nešto prije podneva, uspuhani i oznojeni pri vožnji uzbrdicom izgleda da smo bili posebno zanimljivi vjetru kojemu, kao da je zastao dah dok nas je promatrao. Radi toga zrak oko nas kao da je stao što je dodatno pojačalo osjećaj vrućine, a time i težinu vožnje.
Prolazili smo cik-cak pored plastenika i staklenika u kojima se priprema povrće za gladne Splićane. Neki od tih plastenika/staklenika bili su u stvarno jadnom stanju, pa čak i napušteni. Globalizacija je zavirila i u ove skrivene kutke, donoseći za sobom čudnu logiku da je jeftinije uvesti nešto iz Zanzibara ili Nove Gvineje nego to proizvesti tu pred nosom konzumenata. O kvaliteti proizvodnje i pouzdanosti proizvoda proizvedenih ovdje u odnosu na one uvezene kao mačak u vreći, da ne govorim. Ali, tko sam ja da sudim!?
Uspjeli smo savladati tih nekih 3 km uspona, pa nakon manje-više ravne, ali krivudave vožnje došli do prvih znakova urbanog Splita. Širokom, normalnom, cestom, koja pored suvremenih stambenih blokova ima status ulice, strmo smo se spustili pored hotela „Zagreb“ do obale.
Ova obala ispred nas, kojom nastavljamo voziti, je novijeg datuma. Dodatno je uređena Papinim dolaskom u Split, pa sada praktično postaje u ovim ljetnim danima kupalište Splićana, jer uz cestu, uz koji je uređena okolina za parkiralište i šetnju, slijed je prekrasnih šljunčanih plaža.
Kako do vlaka, kojim se večeras u devet vraćamo kući, imamo još dosta vremena, uzeli smo si za slobodno jedno raskošno kupanje na tim svježe uređenim plažama. Točnije rečeno, to je učinila moja suputnica, dok sam ja, i dalje podrozljiv prema temperaturi morske vode,samo jedan put zaplivao. Tek toliko da si ne uvrijedim suputnicu.
Zanimljivije od (za mene i dalje pro)hladne vode bilo mi je promatranje okoline. Tako sam otkrio da smo mjesto za odmor i kupanje izabrali baš uz plažu hotela Radison Blue, čime smo nehotice, ili će prije biti po Božjoj volji, ušli u dobrostojeću Europsku višu klasu koja ludi provod preko ljeta pronalazi baš ovdje
Djeca su poznata po obilju energije i kondicije, pod uvjetom da im je zanimljivo, i obratno, po nestrpljenju i zvoncanju, ako ime je dosadno. Pa da im ne bude dosadno kreatori ove plaže su tu montirali razno-razne elemente koji pobuđuju maštu i radoznalost kod „naše budućnosti“.
Zadovoljeni „najljepšim morem na svijetu“ polako smo se spakirali, te isto tako, onako s noge na nogu, dokono vozili uz more. Negdje prije Bačvica cesta nas je odvojila od mora te smo kroz grad tražili put do željezničkog kolodvora.
Taj kolodvor smo ugledali s mosta. Okrenuvši se na mostu prema moru, vidjeli smo kako izgleda, u svoj svojoj skromnosti, kraj željezničke linije kojom se negdje sa sjevera dolazi do, nekad dugo očekivanog mora.
Tu su i čuvene Bačvice, ponos grada, opjevane u mnoštvu dalmatinskih pjesama. Velika, plitka, pješčana plaža dušu dala za kojekakve uživancije, kao što je i nogomet, poznat po lokalnom nazivu picigin.
Davno je već prošlo vrijeme za ručak, na što me je, sve glasnije i sve nestrpljivije, podsjećao moj želudac. Zamolio sam ga da se malo strpi, a za uzvrat će dobit pravo i rijetko zadovoljstvo u obliku ćevapa sa lukom i ajvarom, uz, na ovom mjestu neizbježno točeno pivo. Sve se to našlo u, barem meni, čuvenom kantunu Paulina za kojeg znam još od Orwellove1984-te kad sam ovdje vraćao dug, kao mornar ratne mornarice, narodu i narodnostima samoupravne i socijalističke države koje više nema.
Nazovimo ovaj posebni ručak u centru Splita našim konačnim današnjim ciljem. Obzirom da do polaska vlaka, u 9 sati večeras, imamo dosta vremena, slijedi ležerno, opušteno uživanje u gradu i njegovoj ljetnoj gužvi.
Ručak smo, te ćevape i pivo, razvukli koliko god nam je bio gušt to činiti, jer smo vremena imali na pretek. A, kao što već rekoh, sve izgleda dodatno ljepše kada se čovjek ne žuri.
Taj kantun Paulina je stvarno na strateškom mjestu. Po popločanim, do sjaja uglačanim, kamenim pločama po kojima smiju gaziti samo noge pješaka i po koji točak bicikala, tog poslijepodneva je stalno prolazila vreva pješaka svakojake dobi i nacionalnosti. Sjedeći tek pedalj od njih uz navedene delicije, bilo ih je zanimljivo promatrati. Valjda smo i mi njima bili isto tako interesantni, jer smo malo-malo dobivali radoznali pogled. Tako se u toj staroj ulici događala stalna izmjena pogleda, osmjeha i vedrine. Prava ljetna uživancija.
Kao što već napomenuh, u ovom gradu sam prije tridesetak godina služio vojsku. Oduševljenje ovim gradom, a naročito njegovim starim dijelom i rivom, koje me tada obuzelo, svaki put kad se ponovo pronađem u ovom gradu, na moje opće oduševljenje, pojavi se u dlaku jednakim iznosom kao prije toliko godina. Još jedna potvrda mojem uvjerenju da uspomene na stvari zbog koje nam duša treperi ne blijede tokom vremena.
Dolaskom na rivu izabrali smo jednu od klupa ispod palmi i tu se stacionirali. Zapravo, bicikli su to učinili, a mi smo naizmjenično išli u obilazak grada. Kako vremena imamo na pretek, zaključili smo da bi nam bio dodatni teret, i to poveliki, gurati natovarene bicikle po neravnim kamenim pločama vrlo uskih ulica starog grada, pri tome krcate turistima i domaćim ljudima.
Kako uvijek dame imaju prednost, tako je moja suputnica prva dobila svoj pregršt vremena za obilazak, a ja sam bio vjerni pas čuvar koji će čuvati i budnim okom paziti na raskošnu imovinu svog gospodara. Pa sam tako, zaista, budnim okom, dakle jednim, pazio na naše natovarene bicikle kako mirno odmaraju, a drugim sam okom promatrao okolinu i zbivanja u njoj.
I što je to moje drugo oko (u)gledalo!?
U općem pojmu gužve, ona je bila i na moru. Iz splitske luke upravo je brundanjem isplovio ogromni trajekt u smjeru samo njemu znan, dok je svoje mjesto uz dok Splitski našla i grdosija od kruzera, strpljivo čekajući da njegovi putnici, ne baš uboga sirotinja, obiđu grad i pri tome tko zna koliko puta uzdahnu „Oh, beautifull!“
Biće da me je mašta odnijela tko zna gdje zamišljajući što sve ima i kako sve to radi na tom kruzeru, jer se, neočekivano s moje strane, pojavila moja suputnica sa konstatacijom „Sad je na tebe red!“
Pa dobro, kad je na me red 'ajd' da obiđem grad moje mladosti.
Na, meni, dobro znanom Narodnom trgu iz uskih uličica Dioklecijanove palače odjednom izlazim na obilje prostora gdje, kao i po cijelom starom gradu, dokono šeta more ljudi. Na tom trgu je i stara zgrada koja ima ulogu gradske vijećnice. Priznajem, impresivno mi je da tako veliki grad ima tak malu vijećnicu. Biće da je ovo za javnost, dok se upravni aparat grada vjerojatno smjestio u neku noviju mastrodontsku zgradu socrealističnog tipa.
Tu je i Peristil, srce i duša Dioklecijanove palače na čijem se prostoru izvode predstave Splitskog ljeta. Ovaj put je bio nov, novcat, ili točnije rečeno, restauriran da tako izgleda. Sasvim drugačije, u crnom ružnom obliku tog pojama, je izgledao devet godina ranije, kada sam bio na svom prošlom proputovanju sličnog tipa kao i sada.
I sad, opet poklon Svevišnjeg sa neba!
Dolaskom do ulaza u crkvu sv. Duje uočih da se, za 15 kuna, mogu popeti zamršenim stubama zvonika na sam zvonik i odatle bacati poglede na grad. Za taj ugođaj bi platio i više, pa požurih dok se onaj na ulazu koji propušta radoznalce nije predomislio.
Kao na dlanu vidim grad i uživam pri tom gledanju na blagi, topli, ljetni povjetarac sutona. Opći ugođaj onog što vidim, čujem, ćutim na koži i s ostalim čulima je veličanstven i kao takav svakome preporučljiv. To su (opet) oni trenici kad se zaboravi na ovaj svijet i sve nedaće, probleme, slutnje i očekivanja, te se čovjek prebaci negdje gdje su samo vedrina, ushićenje, radost, i sve što ne umijem nikako opisati, ma koliko se trudio, osim onog, već ranije spomenutog na opisu ovog putovanja, treperenja duše.
Pa da krenemo odnekud!
Tu je željeznički i autobusni kolodvor, i iza njega jedva vidljiv most preko tračnica, sa mojeg sam snimio željeznicu Splitsku.
Tu je i legendarna zgrada Lučke kapetanije Splita, sa sijaset plovila na moru, čiji niz završava tihi, ali ponosni kolos od kruzera.
Pomaknem li, mada teškom mukom, je oči stalno ostaju prilijepljene na svaki prizor koji gledaju, pogled malo u desno, vidim Acy marinu, kontroverznu modro zelenu kocku hotela Marijan, te na kraju i šumovito brdo na poluotoku Marijan.
A eto, bio bi red da na svijetlo dana izvučem i anonimce u sjeni zvijezda, bez kojih ovaj grad, zajedno sa svojim zvijezdama ne bi bio to što jest, a to su stari Splitski krovovi.
Teškom mukom odvojih oči od navedenih prizora te, pognute glave, krenuh stepenicama nazad. Pa ipak, da mi ta glava ne ostane klonuta, podigao ju je prizor silnih stepenica zvonika.
Na kraju svega toga, spustivši se na rivu, otišao sam do upravne zgrade Lučke kapetanije, te okrenuvši joj leđa, snimio zvonik sa kojeg sam promatrao prizore koje zaustavljaju dah.
It's tome to go!
Što će reći svemu ima kraj pa i ovom putovanju. Vrijeme je da se krene do kolodvora, te iščekuje vlak koji će nas prenijeti iz Dalmacije u Slavoniju. Malčice smo ranije došli, jer od navedenog vlaka ni glasa ni stasa, pa sam, u dokolici očekivanja vlaka, snimio zadnje zrnce svijetla ovog dana koji je na najbolji način označio kraj ovom našem dvotjednom pedaliranju.
Razočaran, po tko zna put u zaista jadno stanje željeznice, saznadoh da nema ništa od odjeljka za bicikle, iako su nas informacije putem interneta uvjeravale u suprotno. Zato je valjalo improvizirati sa smještanjem bicikala. Prvobitno sam ih ostavio kraj ulaza u vagon, no nakon zamolbe konduktera, zaista prijazne i dobronamjerne, smjestio sam ih pored našeg kupea. Otpustio sam vijak, te zakrenuo upravljač, tako da ih ljudi, koji prolaze hodnikom, mogu zaobići.
Riješivši tako bicikle, došao je red i na nas. Iako do Nove Gradiške imamo ravno 12 sati putovanja, od devet navečer do devet ujutro, to putovanje ima realne mogućnosti da bude krajnje ugodno, pa čak nezaboravno iz čisto prozaičnog razloga – u vlaku nema gužve. Zbog toga smo, ja i moja suputnica, tih dvanaest sati nezaboravno uživali u kupeu u kojemu, osim nas, sve to vrijeme nije bilo nikoga.
Meni kao fanatičnom ljubitelju željeznice, bi malo žao što je vani mrkla noć, pa se kroz prozor ništa ne vidi, no zato mojoj suputnici, uz činjenicu da smo sami, bi jako drago. Tako drago da je tu noć prospavala sa guštom nezaboravnog sna koji je stavio lepršavu točku na i jednog nezaboravnog, fantastičnog putovanja.
Dan 17-08
Mapu današnjeg puta možete ovdje.
Da nije jednog događaja, ovaj zadnji dan bicikliranja na ovom putovanju, ne bi bilo potrebito ni opisivati.
Otprilike baš u devet, iznenađeni točnošću Hrvatskih željeznica, stvarno dođosmo u Novu Gradišku. Još sneni od posebnog, a ipak i nezaboravnog snivanja prošle noći, neugodno nas je zapljusnula prohladna svježina Slavonskog jutra. Očigledno smo se previše razmazili Mediteranom. Obzirom de je devet već prošlo, moja je suputnica ispravno zaključila da ovog jutra trebamo učiniti po onoj Balaševićevoj: „Prvo fruštuk, e, ondak na put“ Za to smo izabrali zgodno napravljenu klupu od prepiljenih balvana, i to na suncu, jer nam je ,zbog one neugodne svježine, prijalo sunce.
Kad smo to obavili, ne baš žurno, a ne ni poletno, krenusmo do tridesetak kilometara udaljenoj Požegi, konačnog našeg odredišta. Vozio sam mehanički, bez nekog poleta, cestom kojom svake sezone više puta proletim biciklom, dakle dobro znanom, „domaćom“, pa poslije egzotičnih predjela prijeđenih prošlih dana ovdje se ništa nezanimljivo ne može naći.
Ali griješim!
Da to skrušeno priznam pobrinuo se, o tko drugi nego, Svevišnji koji nas odozgo promatra, pa kad uvidi da smo ovakvi, kakav ja trenutno jesam, pripremi nam takvo iznenađenje, da i ovi monotoni, dosadni zadnji kilometri prije kuće poprime sasvim suprotne značajke.
Spustivši se već u Požešku dolinu, do kuće još ispriječenih tek desetak kilometara, iza jedne krivine odjednom se pojaviše ona i on!
Na biciklu!
Sa punom opremom!
Nakon kratkog “HI!“svo četvero smo se zaustavili, približili jedni dugome i zapodjenuli razgovor.
Iz Welsa su, bicikliraju iz Španjolske i upravo namjeravaju preko Bosanske Gradišlke, Banja Luke, Jajca, te Jablanice i Mostara za Dubrovnik!
Pa što je sad ovo!
Veći dio njihovog puta mi smo upravo prešli. Izvadih svoju kartu, koju sam uz pomoć Interneta i pisača, složio specijalno za ovo naše putovanje, te im ju poklonih. Uz zahvalu stalno je zapitkivala kako je u Bosni, je li sigurno putovati (eto što ti napravi propaganda, unese neopravdani strah). Objasnili smo im da razloga za strah nema, ali zato imaju more razloga, za oduševljenje, divljenje i ushit.
Bili smo na samoj cesti, auti su stalno nervozno trubili i mahnito prolazili pored nas, da smo se, zaželjevši jedni drugima sretan put, rastali.
Prave ideje čovjeku uvijek kasno padaju na pamet. Tako, eto i sada dok pišem ove redove, ne nalazim odgovor na pitanje koje me od tada muči, zašto nisam predložio da se maknemo sa ceste, nađemo negdje mirno, tiho mjesto i da se živi ispričamo, da sve jedni drugima iz duše pokažemo. Ovako ostaje, eto, žaljenje o nezgrapnom, jalovom iskorištenju neočekivane prilike.
A možda sam ja i nezahvalan. Sve do ovog trenutka nisam očekivao ništa i bio miran s tom spoznajom, a nakon što sam dobio nešto veliko, baš zbog te neočekivanosti i ogromno, eto žalim što od toga ne izvukoh još više.
Badava, čovjek ostade vječno nezadovoljeno biće!
Eto to bi bio kraj opisa jednog puta koji, barem meni u to sam sasvim siguran, predstavlja poduhvat života. Nešto što ću i unucima, za koje se nadam da ću ih imati, pričati kako su ona i on krenuli biciklima na more, pa opet to isto, nakon dvadeset i osam godina zajedništva.
Ne mogu racionalno to objasniti, ali sam siguran da ćemo opet, povodom neke od budućih godišnjica našeg zajedništva, to opet učiniti.
Siguran sam, nadam se i vjerujem u to, jer čovjek bez vjere je nitko i ništa.
Post je objavljen 30.04.2015. u 23:17 sati.