Pero i njegov bicikl

utorak, 28.04.2015.

Međugorje 2014 dan 08-08

Vratiti se na prethodni dan ove priče možete ovdje.

Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.

Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.


Spavalo se onako kako se i sinoć leglo – mirno, ugodno, opušteno, te se probudilo sa ugodnim rastezanjem uz osjećaj odmorenosti i duha i tijela. Po tko zna koji put se pokazalo koja je snaga dobrog sna. Ovog jutra, dok se polako, s guštom, bez ikakve žurbe, razbuđujemo, postaje nam jasno da je većim dijelom problema koji su se javljali prvim dijelom jučerašnjeg dana, u velikoj mjeri kumovala nedovoljna ispavanost noći provedene u Jablanici. Sad kada je to, kao uspješno prebrođeno, iza nas ostaje uzbudljiva priča sa sretnim, ugodnim završetkom, koja će se prepričavati s većim žarom što vremena od jučerašnjeg dana više prođe.
I pouka da se treba dobro naspavati!
Danas nam je cilj doći do Međugorja do kojeg nas dijeli nekih 35 km. Dakle, nije puno, pa ne moramo ni žuriti, a to opet znači da se možemo maksimalno opustiti usputno nađenim uživancijama.
Nakon napuštanja kampa krenuli smo u suprotnom smjeru od našeg današnjeg odredišta. Prije nego što zapravo krenemo, želja nam je obići izvor rijeke Bune sa tekijom iznad njega. Na tu sam nakanu došao prije par godina ugledavši fotografiju tekije sa izvorom. Postojala je nada da ćemo do izvora jučer predvečer, no nju je raspršila ona kišica koja se nije dala, kao da je kapriciozno uživala u mršenju mojih planova. No i čovjek je biće koje u znatnoj mjeri isto tako može pokazati kapric, ili ljepše rečeno, upornost, pa što nije moglo jučer, može danas.
Kad smo napustili kamp i krenuli ka istoku, u susret suncu, bilo je oko pola osam. Nakon opskrbe jelom i pićem u marketu na koji smo naišli, dopedalirali smo do mjesta koje je nas pozdravilo tablom sa natpisom Blagaj. Koji stotinjak mjesta dalje prošli smo pored katoličke crkve. Posjet njoj smo odgodili pri povratku, do kojeg, ipak, nije došlo jer smo put nastavili drugom cestom obišavši crkvu.

Katolička crkva u Blagaju

Nakon par pitanja upućenih lokalcima, pronašli smo cestu, bolje rečeno uski sokak, mada asfaltiran, do tekije i izvora.
Put do tekije (snimljen pri povratku)

Nakon skoro kilometar vožnje sokakom, koja je u početku bila uzbrdicom, da bi pri kraju se sjurili nizbrdicom i stali jer se dalje nije moglo. Ispred nas se ispriječila ogromna, potpuno uspravna stijena. Tu gdje smo stali, tu je bilo svojevrsno parkiralište. Sad smo se moja suputnica i ja podijelili u dvije grupe (u više grupa nismo nikako mogli, jel' te!?), pa ćemo naizmjenično obići što se ovdje obići treba.
Prvo sam krenuo ja.
Staza, lijepo popločana kamenom, vodila je do zdanja koje je bilo tekija. Zdanje, sastavljeno od više zgrada, te stiješnjeno jedna uz drugu, pa se tako zajednički šćućurila uz sunovratnu liticu. Čudna neka simbioza ruku čovjekovih djelo i hira prirode.
Prilaz tekiji

Tekija

Stijena iznad tekije

Vrelo rijeke Bune kraj tekije

Na krajnje desnoj od zbijenih zgrada smjestio se balkon tek iznad mirne površine modrog jezera koje je, na prvi pogled neprimjetno, teklo iz pećine na stijeni. Kroz kao suza čistu i bistru vodu se vidjelo dno na kojemu je bila masa novčanica, kovanica i još koje čega, očigledno tamo bačenih za želju iskazanu u trenu bacanja.
Prema sveznajućem Google-u tekija na vrelu Bune osnovana je ubrzo nakon pada Hercegovine pod tursku vlast 1446. godine, a najkasnije oko 1520. godine. U tom najranijem, turskom periodu bektašizam je važio kao vladajuća ideološka doktrina u turskim osvajačkim pohodima, posebno kod akindžijske vojske (lake udarne konjice) i jeničara (janjičara).Bektašije su se u to doba mogle porediti sa vitezovima templarima, koji nisu bili samo redovinci već i vojnici.
Tekija u Blagaju prvobitno je koncipirana ne samo sa svrhom da se u njoj obavljaju bektašijski obredi već kao i misionarski, pa i vojni, punkt. U doba turskih osvajanja Balkana smatrali se da su bektašije, koje su sve do danas poznate po svojoj toleranciji, baš zbog svoje vjerske širokogrudnosti, najpodesnije da se približe i idejno zadobiju domaće stanovništvo, i pravoslavne i katolike, a u Bosni i Hercegovini i bogumile.
Dakle, tekiju, u nekom širem smislu, možemo shvatiti kao samostan.
Vratimo se sada ovoj tekiji i meni kraj nje. Sve je bilo krajnje čisto i uredno, pa uz jutarnju tišinu, koju je tek malčice, tiho-tiho, remetio šum vode, odavalo je nekakvu mističnu, nadrealističku notu, kao zaštita, sklonište od svih nedaća, poteškoća i problema. Osjetivši taj mir i spokoj, ostajalo mi se ovdje sve više i više, pa pokrenuti se dalje postajalo je sve teže i teže.
Pa ipak sama se uspio pokrenuti. Šetajući polako i mirno, nastojeći biti tih kao što je i ambijent, krenuh popločanom stazom nazad kojom i dođoh do tekije.
Put od tekije

Lijevo od staze, tiho žuboreći, tekla je novonastala rijeka Buna. Sa obe njene obale, gdje god je bilo mjesta, smjestili su se ugostiteljski stolovi, u očekivanju gladnih i žednih turista koji se neće libiti za otvaranjem svojih debelih novčanika,a sve u ciljuutaljivanja gladi i žeđi.
Rastopi se onaj moj mistični, nadrealistički ugođaj. Zamijeni ga čista komercijalizacija, mahnita težnja za zaradom.
Priznajem od nečega se, konkretnog, mora i živjeti, pa ipak mi je tih stolova svuda uokolo bilo previše. Manje srećom, a više Božjom providnošću, došli smo ovdje dovoljno rano, prije tih turista, u vrijeme kada dan ispraća noć, pa kada jutrom prolepršaju nečujni, ali tada sve prisutni dahovi prošlosti i sadašnjosti da onima koji to vide i osjete, prikažu neke drukčije vrijednosti od običnih brojeva napisanih na novčanicama nacionalnih valuta. Da bi se to osjetilo, ne treba biti ni posebno uman, ni posebno načitan, ni posebno umješan. Dovoljno je ustati malo ranije, doći na ovo i njemu slična mjesta, pustiti da vrijeme oteče kuda hoće, pa u miru Božjem otvoriti dušu i srce za nova, rijetko doživljavana, ali ipak posebna čuvstva.
Da bi se došlo na drugu obalu, sagrađen je kameni most tek nešto malo širi od metra. Stao sam na njegovoj sredini te snimio Bunu još svježu utrobom zemlje iz koje je izašla podno stijene. Nad vodom se nadvila tekija, a kontrast svemu tome su prazni stolovi ugostiteljskih objekata.
Tekija i vrelo Bune

Okrenuvši se na drugu stranu snimio sam Bunu nizvodno, koja hita svjetlu sunca koje je već obasjalo nastavak njenog toka.
Daljnji tok Bune

Pustio sam Bunu da putuje svoj put, a ja sam pored mase stolova pronašao nekakvu stazu kojom se moglo prići jezeru ispod stijene, a opet dovoljno blizu.
Tekija i vrelo Bune gledano s druge strane rijeke

Nakon prolaska između stolova restorana, kozjom stazicom sam se pentrao par koraka, zaobišao nekakvu stijenu, te došao do kraja stazice točno ispred jezera. Ta stijena, koju upravo ostavih iza sebe, kao da je bila barijera između različitih prostora i vremena. Dok je iza nje bila (pra)šuma stolova i klupa restorana, ovdje je sve nedirnuto već stoljećima. Dobro očuvan kompleks građevine tekije izgleda kao da je jučer završena gradnja (iako je to bilo prije pola milenija) a nedirnutost izvora, stijene i vode koja izvire iz stijene, je višestruko postojanija.
Stojim tako na četiri kvadrata pedlja ravnog tla, taman toliko koliko je potrebno da ne moram voditi računa o ravnoteži, na padini koja se strmo spušta do modro zelene vode i promatram prizor ispred sebe. Zadivljen prizorom koji promatram, zvukom mira, tišine, nekakvog superiornog dostojanstva prirode, uz koji moja prisutnost je manjaod najmanjeg zrnca prašine, svježinom jutra uz nedostatak ostalih ljudi ili bilo čega što bi poremetilo ovaj nadnaravni mir i dostojanstvo koje svojom ogromnom veličinom izaziva strahopoštovanje. Gledajući, slušajući i ćuteći ovo ispred sebe, tonem u samog sebe sagledavajući sasvim drugačije pojmove bitnosti, hitnosti i važnosti u životu. Uz osjećaj miline i blaženstva koji me je obuzeo, potpuno sam izgubio pojam tko sam gdje sam i zbog čega sam. Samo sam stajao i pustio sva čula da upijaju.
To su oni trenuci u kojima se „pune baterije“, pa kasnije, puno kasnije, kada pokleknem pod težinom svakodnevnice, vratim iz sjećanja ove upravo proživljene trenutke ovdje na izvoru, pa me šum vode, miris jutra i dostojanstvena tišina ove hladovine podigne, pomogne osnaži, te jači, odlučniji, uporniji i sa većom vjerom u sebe nastavim dalje.

Manje, puuuno manje, od vječnosti koju sam htio provesti na ovih par kvadratnih pedalja blaženstva na kojima sam stajao, pokrenuo sam se nekako, ni sam ne znam kako. Bilo je teško, jako teško, vratiti se nazad u realnost, ponovo pojmiti odakle ja ovdje, i kamo nakon ovog mjesta, te se na kraju, krajnjim naporom pokrenuti i vratiti se nazad do svoje suputnice.
Prošavši gužvu praznih stolova i klupa, nastojeći ih što manje promatrati, snimih kameni most kojim sam preskočio Bunu.


Došavši dosvoje suputnice, primijetih da je morala pomaknuti bicikle („Uh, što je ovaj tvoj bicikl težak!“), koje smo bili naslonili na zatvorene štandove. Dok sam ja plovio prostranstvima duševnog blaženstva, ljudi koji svoj kruh svagdašnji zarađuju na ovim štandovima, polako su dolazili i pripremali svoju butigu za turiste. Jedan od njih je poveo i svog „najboljeg prijatelja“, koji je na improviziranom stolu strpljivo promatrao svog gazdu kako radi. Gazda je tu na oku, pa nema razloga frci i panici.
Najbolji čovjekov prijatelj

Sad sam ja ostao sa biciklima, a moja suputnica je krenula u obilazak uz moju napomenu da vrijedi obići i da nema potrebe da se žuri. Neka osjeti sve što sam i ja osjetio, a za to vrijeme neka ja smirim utiske, pa „hladne glave“ nastavim putovanje, jer sam još uvijek bio pod dojmom, još uvijek jakim, što sam vidio, osjetio i doživio.
Konačno smo krenuli, sada već blagom uzbrdicom, pa vijugavom, uskom cestom kojom smo bili došli. Izašli smo iz hladovine stijene, te primijetili da Hercegovačko sunce dobrano grije. Danas će biti vruć dan.
Buna je veselo žuborila ka svome ušću, 5-7 km dalje do Neretve.
Buna

U samom centru mjesta, pored turističkog ureda (zatvorenog!) pronašli smo klupu u hladovini, te obavili doručak. Nakon doručka, po već dobrano toplom vremenu nastavili dalje. Uz pomoć lokalaca pronašli smo cestu kojom smo popriječili put do mjesta Buna gdje se rijeka Buna ulijeva u Neretvu a mi u magistralu. Tih 5-6 kilometara smo vozili ravnicom, blago krivudajući, a jedno vrijeme uz samu rijeku Bunu i njenu, kristalno čistu, modru vodu.
Čistoćom vode se nismo samo mi divili. Tu uz obalu, u hladovini stabala, brčkala se mama patka sa svojim pačićima. Čista voda, čista patka, čisti i pačići.
Mati …

…i djeca

Baš kad smo se prepustili guštanju vožnje po cesti bez prometa, uz Bunu, dolaskom na magistralu ponovo mahnitost. Dosta smo čekali dok se ukazao prostor da proletimo, jer smo trebali skrenuti lijevo. Opet gužva od jučer, no sada imamo tek 6-7 kilometara do Žitomislića, pa ćemo valjda izdržati.
Jedan nas je šleper pretekao dosta blizu, nalet vjetra zbog toga je bio znatan, pa je moja suputnica odmah zakočila i stala pola metra ispred – kornjače. Jedan tren smo nijemo gledali u nju, drugi tren jedno drugo, jer smo zanjemili od iznenađenja. Pa što jadna, spora, životinja radi ovdje na ovoj mahnitoj cesti!? Prelazi cestu!!??
Za prelazak nema nikakve šanse, pa smo je odlučili vratiti u njeno stanište, barem u ono što smo mi smatrali da to jest. S desne strane, tamo negdje dolje iza šikare, žuborila je Neretva. Trebalo je samo pronaći stazu do vode. Stavio sam kornjaču u prednju košaru suputničinog bicikla, te smo zajedno propješačili par desetaka metara dok nismo pronašli stazu. Uzeo sam tada kornjaču odnio ju je do obale i tamo ostavio. Nadao sam se u ispravnost svog postupka, jer da je ostala kraj ceste, te krenula preko nje, sigurno je više ne bi bilo.
Neočekivani susret

Lagano drmusanje u košari bicikla izmamilo je radoznalu glavicu

Zanimljivo je da u trenutku kad smo banuli ispred nje odmah se uvukla u svoj oklop i tamo ostala skrivena dok sam je podizao. No, kad smo krenuli polako, pješice u potragu za stazom, valjda zbog nepoznatog, dosada ne doživljenog gibanja i vibracija, radoznalo je proturila glavu, a s njom i nogice, iz oklopa.
Pred Žitomislićem, već sa magistrale, na obroncima brda s desne strane, preko Neretve, se vidjela cik cak pruga ceste kojom se valja uspentrati. Po ovom suncu!
Naša bliska budućnost – cik-cak penjanje po žarkomu Hercegovačkom suncu

Skrenuli smo s magistrale (ah, olakšanja), zastali u hladovini na mostu preko Neretve. Došavši bliže, sad mi je brdo po kojemu se trebamo penjati strmije i veće visine. Da se ne sekiram pretjerano i bespotrebno, još i prije početka penjanja, okrenuo sam se rijeci ispod mosta, koja je veselo žuborila svojom bistrom modrinom.
Most preko Neretve i uspon na brdu iza njega

Neretva uzvodno od mosta

Nakon mosta, prešli smo željezničku prugu te pored nje pronašli malu Konzumovu trgovinu u kojoj smo obnovili rezerve hladne tekućine (znate već koje, jel'te!?).
Željeznički kolodvor je imao 3-4 kolosjeka, valjda da se vlakovi mogu mimoići. Stanična zgrada je bila još iz doba kada je ovuda išla uskotračna željeznica. Dakle još iz Austro-Ugarskih vremena. Jest da je stara, ali ovako lijepo obnovljena i dalje obavlja funkciju kolodvorske zgrade.
Stara ljepotica u obnovljenom ruhu

Preko puta, odnosno preko tračnica, te stare kolodvorske zgrade, se nalazila crkva, ispred koje smo se za trenutak zaustavili. U prvi mah da predahnemo u hladovini, a potom da izmolimo jednu deseticu krunice, jer smo i hodočasnici. To kratko moljenje Svevišnjega, u miru i tišini, izostanku ljudi i njihove gužve, pirkanju ljetnog povjetarca, kao da negdje pronađe put, odškrine vrata do Njega, jer stvarno imam osjećaj, dojam da riječi molitve nije odnio vjetar u ništa, nego su (pro)našle put Onomu kome su namijenjene.
Preko puta, tj tračnica, kolodvorske zgrade u Žitomislićima...

...je mjesna crkva

Mrvu prije dvanaest, kao da smo čekali sredinu dana, konačno smo krenuli tom uzbrdicom. Do vrha ima dobrih, strmih, krivudavih četiri kilometra.
Vrijeme je konačno po mojoj želji – sunčano toplo (čitaj vruće), suho, sa tendencijom da tako ostane do kraja dana. Kao u utrci Formule Jedan takosmo i mi promijenili gume, pa one u obliku patika zamijenili sa onima sandalastim. Vrućina kao da je pojačala za deset stupnjeva čim smo počeli stenjati na uzbrdici, pa sam skinuo i majicu te samo u kacigi vozio bicikl. A i to ne za dugo, jer je znoj curio kao iz česme, srce tuko kao da će iskočiti, pa sam odlučio nastaviti pješice, No moja se suputnica nije tako lako predala, pa je nastavila voziti. Čak što više, cijeli ovaj uspon je izvozila, na čemu joj svaka čast. Moje muško dostojanstvo Oca obitelji bi ozbiljno poljuljano.
Stajalo se često, jako često, no to nam nije kvarilo raspoloženje. Naprotiv! Bili smo vedri veseli, zadovoljni, iako smo bili znojnu zajapureni, crvena lica. Danas nemamo puno kilometara u planu, tek tridesetak, pa nema potrebe za žurbom. A kad se čovjek ne žuri sve poprima ljepše obzire, pa tako i ova vrućina, koja ni mojoj suputnici, inače protivnik ljetnih žega, pretjerano ne smeta.
Napomenuh već da smo se često, vrlo često zaustavljali radi odmora. Malo je bilo problematično pronaći hladovinu u koju bi se sklonili od sunca pri odmaranju, no smanjivši zahtjeve i to nije bilo nerješivo.
Pronalaženje hladovine I
Pronalaženje hladovine II

Cesta je bila pouska, ne za nas, bicikliste, već za motorne limiće, a naročito za kamione i autobuse. Tu nije bilo mjesta nervozi i žurbi, već je potrebna prisebnost i uzajamno uvažavanje. Tako su se na jednoj od lakat krivina susreli šleper i autobus, te tek nakon međusobnog uvažavanja i prešutnog dogovora kroz krivinu su prošli jedan po jedan, jer na njoj jednostavno nije bilo mjesta za obojicu istovremeno.
Uska cesta na strmom obronku

Jedna od lakat krivina

Opet predah

U ovisnosti od tih lakat krivina, vozili smo ili uz krhki, zahrđali branik, gdje smo preko njega promatrali fantastičan pogled na dolinu Neretve, nama s desne strane, ili smo, pak bili uz stjenovitu padinu, pa nam je Neretva bila preko puta. No, i u jednom, i u drugom slučaju, zbog čestih zaustavljanja, nije bilo problem stati uz taj zahrđali branik i dušu dražiti prekrasnim pogledom.
Pogled na sjever

Pogled na jug

Pogled na sjever sa veće visine

Most kojim smo prešli Neretvu

Željeznički kolodvor Žitomislići

Pogled na jug sa veće visine

Svemu dođe kraj, pa tako i ovom usponu. Nagovještaj toga, kao pri svakom prijevoju, je pogled na uspon ceste ispred sebe gdje cesta dodiruje nebo.
Prijevoj

Pogled na sjever sa najveće visine

Ponosni ja na prijevoju

Iza mojih ponosnih leđa se vidi pitomi, skoro ravničarski kraj po kojemu slijedi nastavak vožnje. Ako malčice detaljnije pogledate slike doline Neretve iz koje smo se u znoju lica (a i tijela) svog penjali, vjerojatno će te doći do istog suda kao i mi. Izgleda kao da je Neretva, u inače blagom, lagano brežuljkastom kršu, sebi izdubila dolinu pri svom nestrpljivom putu ka moru.
Ostalo nam je uživanje u blagom, ali stvarno blagom gore-dolikanju, sve do Čitluka. U toj mirnoj, laganoj i opuštajućoj vožnji prošli smo pored vinograda ispred kojih je bio suvišan natpis „Kameni vinogradi“. Suvišan kažem, je se odmah vidjelo da ti vinogradi jesu baš takvi – kameni.
<Kameni vinogradi

Izgleda da pravilo čim se približimo većem mjestu, promet motornih vozila postaje veći, gušći, važi bez obzira na kraj, regiju ili državu. Tako pri prolazu kroz Čitluk motorne zujalice su zujale i ispred, i iza, i pokraj nas. Možda to mjesto i ima nešto zanimljivo, no osim guste hladovine sa kamenim podzidom, mi nismo ništa zanimljivije pronašli. Ali se ne tužimo baš previše, jer je bilo ugodno predahnuti u toj hladovini.
Čitluk

Hladovina u Čitluku

Potpuno neočekivano, nakon izlaza iz Čitluka uslijedila je poduža nizbrdica niz koju je bio poseban gušt spustiti se. Možda je bio poseban i zbog toga što je bio neočekivan.
Nekim čudnim, zamršenim raskrižjima, friško napravljenim, uspjeli smo, uz pomoć putokaza doći do našeg današnjeg odredišta – Međugorja.
Našavši se na glavnoj ulici, u samom centru, pomislih da smo u krivu ulicu ušli, jer je kamp negdje sa strane, no suputnica mi ukaza na putokaz za kamp do kojeg je valjalo ići uskom, prtenom stazom.
Bicikli sa svojim vozačima su prilagodljivi za svakojake uvjete, pa tako i za ovakve staze. Progurali smo nekih dvjesto metara bicikle stazom i pojavili se u kampu. Tada postade jasno da je ovo prečica za pješake, a evo i za bicikliste, a da glavni ulaz u kamp stvarno se nalazi s druge strane centra mjesta.
Ovom staz(ic)om, kojom trenutno guramo bicikle, danas i sutra proći ćemo bezbroj puta, istina bez bicikala. Ona je najkraća veza između kampa i centra mjesta. Od kampa, pa do crkve sv. Jakova, koja slovi kao centar centra Međugorja, nema ni deset minuta laganog hoda. Ne može biti bliže!
Uz tu stazu, kojom dakle guramo bicikle, neka je nedovršena velika kuća, a pored nje dva stara auta, bez registracijskih pločica. Očigledno da tu dremuckaju već koju godinu. Jedan od njih je bio Citroen Cx, pojam limuzine gornje klase prije četrdesetak godina. Ovaj model je Citroen proizvodio od 1974 do 1991 godine, a godine 1975 je proglašen Auto Godine u Europi. Po mojemu skromnome mišljenju ovo je zadnji pravi auto kojeg je Citroen radio. Ostao je i za današnje pojmove primjer vrhunske udobnosti i originalne linije, te izuzetnog malog otpora zraka. Očigledno da je taj mali otpor zraka bio neka nit vodilja pri dizajniranju ovog modela, jer je i ime prema oznaci za koeficijent otpora zraka – Cx.
Eh, da sam malčice mlađi i da imam gdje, bilo bi gušt ovakvo što obnoviti, dotjerati i ušminkati, a potom i provozati.
Citroen Cx

I konačno – kamp!
Današnji pređeni kilometri

Vrijeme završetka današnje vožnje

Došli smo dovoljno rano, tek rano poslijepodne, tako da je vremena do kraja dana imamo na pretek, za bilo što nam padne na pamet. No, prije toga što nam to padne na pamet, treba riješiti smještaj.
Kako to već ide po standardnoj proceduri, prvo do recepcije zbog prijave i osnovnih informacija. Jedna od njih je da je kamp podijeljen na dio za kampere, bitno veći i skoro potpuno popunjen, te na dio za šatore, bitno manji ali slabo, tek polovično popunjen. Osim toga u ovom dijelu za šatore je manje-više svuda bila deeebela hladovina, tako da odgovarajuće mjesto za šator nije bilo problem pronaći.
Podignuti naš šator u debeloj hladovini

Kao što se na gornjem snimku vidi uz šator smo imali i klupu, nek' se nađe, ako ustreba.
Nakon rješavanja smještaja, došao je na red rješavanja i problema ručka. Razgledavši okolinu, nekih petnaestak metara ugledasmo slobodni stol sa klupama, koji me neodoljivo podsjeća na vrtnu garnituru kakvu je izrađivala (ili još uvijek izrađuje) jedna firma iz Pleternice (dakle Slavonija!).
Ručak na klupi

Poslije ručka odmor, a kad nam ga je bilo previše, odlučili smo otići do crkve,jasno, prikladno odjeveni.
Do crkve smo došli taman kad je počela večernja misa na otvorenom. Iako je bio običan radni dan, bez nekakvog crkvenog sveca, na prostoru je bio ogroman broj ljudi.



Prvi dojam koji svaki put osjetim pri dolasku na ovo svetište, i koji me ostavi bez teksta, je baš to – ogromno mnoštvo ljudi. Koliko želja, molbi, pokajanja, zahvala na jednom mjestu, koliko ljudskih priča, krcate (s)trpljenjem, podnošenjem, ustrajnošću, posrtanjem, dvojbama, nada na jednom mjestu. Srećom ostaje tek da se to naslućuje, jer kad bi se sve to objelodanilo, istreslo na prostor ispred crkve, pritisak na duše svih prisutnih bi bio toliki da bi one sve skupa jednostavno nestale, potonule, izgubile se. Suprotno od toga, ovako, svatko s svojim, dobiju nešto, ako ne odgovor, onda tek mali znak, smjernicu, nagovještaj što i kako dalje. Zbog toga ljudi sa ovog mjesta odlaze dalje barem malo lakši, obodreni, utješeni, ako ništa drugo tek toliko da mogu baš to – nastaviti dalje.


Nastavak priče o ovom putovanju možete pogledati i pročitati ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv