Marketing
Međugorje 2014 dan 06-08
Vratiti se na prethodni dan ove priče možete ovdje.
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Nakon onakve večere i onakvog tuširanja spavanje nije moglo biti drugačije nego ovakvo: čvrsto, blaženo i opušteno. Probudio sam se naspavan i odmoran dobre volje i spremnosti za nastavak puta. Tren poslije, kad sam ustao i pogledao kroz prozor, sve je to splasnulo.
Oblaci su bili tako nisko, da sam, da sam to htio, mogao ih dohvatiti. Pritisnuli su svom veličinom i težinom, pa je izgledalo da će sve ispod nestati ne tragom kad se konačno spuste do tla.
Nije izgledalo ni malo optimistično. Koliko god zurio u oblake, komadić plavog neba, ili bar neke njegove naznake, nisam vidio. Kiša je prijetila, te kao da u toj prijetnji sadistički uživa, odgađala početak padanja tek kad krenemo na put.
Pozvani smo na doručak (razumljivo), pa dok smo tmurna lica, zabrinuto žvakali i srkali, naš je domaćin pokušavao na netu putem "pametnog" mobitela pronaći kako-tako povoljnu vremensku prognozu. Uzalud! Sve web stranice su bile jedinstvene u pitanju prognoze : oblačno sa kišom. No koliko oblačno, a koliko kiša!?
Za sad ne pada, pa smo odlučili krenuti, pa što bude.
U dvorištu, ispred župnog dvora zahvalili smo se domaćinu, velečasnom na stvarno srdačnom gostoprimstvu.
Na izlazu na cestu stali smo ispred crkve da je malo snimimo i razgledamo.
Crkva bi izgledala bitno ljepša da je sunce obasjava, kako ju je, recimo, obasjavalo devet godina ranije kad sam, za razliku od ovog, sunčanog jutra sa ondašnjim suputnikom nastavio put. Večer prije smo bili i na misi, a poslije mise snimili interijer crkve.
Prema Google-u prva župna crkva u Uskoplju je izgrađena 1869 godine, koja je zbog ruševnosti zatvorena 1913. godine. Današnja crkva je izgrađena u razdoblju između 1928. i 1931. godine. Crkva je izgrađena prema projektu češkog arhitekta Karla Paržika. Godine 1976. postavljen je veliki mozaik posvećen Gospi čiji je autor Josip Biffel. Tijekom prošlog rata crkva je oštećena, a zvonik je uništen. Nakon rata crkva je obnovljena. Današnji izgled crkva je dobila prije nekoliko godina.Uz župnu crkvu nalazi se Dom sv. Ante koji je također obnovljen nakon što je u ratu potpuno uništen, te župna kuća.
Konačno smo krenuli, vozili se tek stotinjak metara, da bi stali ispred trgovine. Valjalo se opskrbiti se hranom i tekućinom jer je ovaj dan krajnje neizvjestan. Barem tako ovog sumornog i oblačnog jutra izgleda.
Ovaj put mi je suputnica otišla u nabavku. Za to vrijeme snimio sam mjesto podijeljeno na hrvatski i muslimanski dio. Da li zbog priča koje sam ranije čuo, pa mi se učinilo da osjećam, ili je stvarno to bio slučaj, uglavnom sam osjetio, ni vidio, ni čuo, već baš tako – osjetio, granicu koja razdvaja ljude na ta dva svijeta. Ovo sumorno jutro je još više podcrtalo tu granicu.
Konačno dođe taj trenutak kad smo, stisnutih zuba, odlučno, mada i bojažljivo, rekli „Idemo!“
Došli smo čak do benzinske postaje na izlazu iz mjesta, gdje je moja suputnica morala obaviti toaletske obaveze koje ne trpe odgađanje. Za to vrijeme snimio sam oblake koji su se još više približili tlu. Skoro da sam trebao hodati, a kasnije i voziti bicikl pognute glave, koliko su bili niski.
Bože moj, što se ova prijeteća kiša nije strpjela još ovaj dan!?
Pred nama je bilo 9,5 km uspona do prijevoja Makljen, a potom duuuugo, najduže spuštanje na ovom putovanju, do Jablanice. Tamo smo već do Neretve, uz čiji kanjon uzvodno pušu topli vjetrovi s mora. To znači da, ako i pada, nije dugo. A ovo sada izgleda da će krenuti padati svaki čas, a kad krene, neće stati mjesec dana!
Napustivši zadnje kuće mjesta, imali smo još par stotina metara ravnice prije uspona, koji se nazirao ispred nas.
Napominjem da gornji snimak laže, nebo, odnosno oblaci,je bilo puno bliženego što na njemu to izgleda.
Ali dosta već jednom očajavanja, 'ajmo pronaći nešto pozitivno.
Prvo, nema vjetra, pa je (skoro) ugodna svježina, taman kako treba za vožnju uzbrdo (moja suputnica kategorički odbija bilo kakvo hodanje uzbrdicom, nismo na korzu!).
Drugo, istina je da u tih 9,5 kilometara nema naselja, uglavnom šuma, no negdje na pola puta je benzinska postaja, pa ako do tada krene s padanjem, valjda ćemo izdržati do nje (ako i krene padati, neće to biti pljusak, već dosadna jesenja kiša)
Tako nekako obodreni u duši, krenuli smo uzbrdicom.
Cesta šiiiiroka, promet nikakav, nula skoro, ugodno svježe, a i uspon nije pretjerano neizdržljiv. Samom sebi sam se čudio da vožnja ide bez problema. Polako, ali uporno savladavali smo metre ceste. Ušli smo u monotoniju okretanja pedala, zujao sam pogledom uokolo, sve u cilju da si zabavim duh nekim apstraktnim razmišljanjem. Da sam u tome i uspio, pokazali su mi prvi kapi kiše koje su me vratili iz tog beskonačnog prostora apstrakcije na konkretnu cestu kojom vozimo.
Počelo je padati!
Stavili smo vjetrovke na sebe. Znao sam, barem što se mene tiče, da je to privremeno rješenje. Ako potraje duže, ispod te vjetrovke ću ionako biti mokar, iako ne od kiše, onda od znoja.
Kao u uzbudljivim Američkim filmovima, iz ovog izobilja šume, kao spas glavnim junacima, ispred nas se pojavila (još od početka padanja očekivana) benzinska postaja.
Spas!
Stali smo uza zid, ispod raskošnog krova, pozdravili se sa gazdom i zamolili za dopuštenje da sačekamo na suhom da kiša stane. „Ostanite koliko hoćete, mada mi izgleda da danas neće stati!“, reče nam nakon gledanja u guste, tmurne oblake iz kojih je tiho i mirno, ali i dosadno i uporno, sipilo.
Stajali smo tako skoro sat, kad nam je i to dodijalo. Za razliku od nas kiši nije, naprotiv sa nesmanjenom upornošću je padala, i padala, i padala…
Čovjek pati dok ne shvati, a zatim pati što ranije ne shvati!
U skladu s gornjom poslovicom, ugledasmo restoran, nekih stotinjak metara ispred nas i dovezosmo se do njega, usprkos kiši. Bicikle smo parkirali uz prozor, kroz koji smo pogledavali na njih sjedeći za stolom unutra.
Ipak je ovo bolje mjesto za čekanje prestanka padanja kiše!
Naručili smo topli čaj (Bože, sramote, topli čaj u pola ljeta!), srkali ga polako, pretakali dokonim razgovorom o ovom i o onom u očekivanju čuda – prestanka padanja. Nakon sat i pol, možda koji minut i više, kiša skoro stade. Ovo skoro, znači da je i dalje padala, točnije rečeno, više je paduckala sitnim, sitnim, sitnim kapljicama kroz koje se moglo voziti.
I krenuli smo!
Voda (opet) svuda oko nas. Ona rijetka vozila koja prođu, zapljusnu nas gustom izmaglicom sitnih kapi uz onaj zvuk ssssssssssss, a pored ceste žubori nabujali potok, ulazimo u izmaglicu/oblak, očigledno da smo se popeli toliko visoko. Ali ne pojačava padanje.
Vrtimo, vrtimo, vrtimo, pedale, oko nas žubori, teče, šišti. S lijeve strane izmaglica, šuma. S desne strane izmaglica, šuma. Ispred nas krivina, iza krivine krivina, iza krivine krivina….sve dokse iza krivine ne pojaviše krovovi nečega…
Bio je to restoran/ prenoćište na prijevoju. Uspjeli smo!
Stali smo pod nadstrešnicu, presvukli se u suhu odjeću, ohladili, odmorili, obukli se za duuuuugu vožnju nizbrdicom, stali ispred natpisa prijevoja i uz pomoć fotoaparata ušli u vječnost. Jednog dana nas neće biti, ali će ostati ovaj snimak nje i njega koji su u srednjoj dobi odlučili, odvažili se, biti mladi. Na snimku će izblijedjeti do nestanka, muke, dileme, poteškoće i problemi, a izoštriti će se, višestruko pojačati uspjeh, te zbog njega, zadovoljstvo, sreća i radost.
U sjećanju mi je ostalo svježa uspomena na spuštanje ovim prijevojem prije devet godina. To su one uspomene koje se posebnom emotivnim postupkom neizbrisivo urezuju, te svakim evociranjem, spominjanjem, jošviše se iskristaliziraju, pa ostaju do kraja života kao svježa slika tek proživljenog usprkos silnim godinama proživljene od tada. Treperio sam od nepodnošljivog užitka, sladostrašća, dok još i nije došlo do njega. Ništa me više nije zanimalo, ni kiša (koje je stala) ni vjetar, ni tko, gdje i zašto sam...jedino su dvije stvari bile važne, spust ispred sebe i ONA koja će se niz taj spust sa mnom spuštati. Malo je trenutaka u mom životu u kojima sam u tolikoj mjeri osjećao radost, ushit i sreću, a ovaj je jedan od njih.
Nakon nastavka vožnje, trebao mi je par desetaka metara puta da se, teškom mukom, obuzdam da ne puknem od sreće, te da se smirim i koliko toliko, hladne glave nastavim vožnju, jer, mada se treba samo spuštati, nije potpuno bezopasna. Naprotiv!
Kad sam se (teškom mukom) vratio u realnost, primijetio sam dvije stvari.
Prva je da su oblaci ispred nas gubili na tmurnosti, postajali vedriji, svjetliji, a isto tako su gubili na homogenosti...jednom riječju počeli su se kidati. Čak su se, stidljivo i u maloj količini, tu i tamo pojavili komadićci plavog neba. Sad mi je do svijesti došlo da sam to uočio još na samom prijevoju, ali mi je duša bila zaokupljena, uzburkanim naletom gore opisanih emocija, pa ovom viđeno nije dopustila pristup svijest.
Drugo, asfalt kojim vozimo postajao je suh!
Kao da smo prošli kroz vrata dvaju svjetova, potpuno različitih i po vremenu i po prostoru, ili kao da smo sa jedne došli na drugu planetu. Tako oštra meteorološka granica dvaju klimatskih sustava na prijevoju! Do njega kiša, kiša i samo kiša, a poslije njega nešto drugo. Za početak bez kiše. Nama više nego dovoljno!
A prizori ispod nas!
Eh, što reći?!
I onako jak dojam viđenog do nepodnošljivosti, u emotivno pozitivnom smislu, pojačava i činjenica da je to što promatramo sa naše desne strane. Dakle, kao na pladnju! Potrebno je minimalno, tak koliko treba, paziti na vožnju, a ostali dio sebe prepustiti uživanju promatranja okoliša.
"Nemoj brzo voziti!", više tiho, skromno i molećivo, nego zahtjevno, imperativno i nepokolebljivo, rače mi suputnica.
"Što brzo!? Pa sad je grehota voziti brzo!"
U istinitost moga odgovora se uskoro i sama uvjerila, što brzinom (bolje rečeno sporošću) moje vožnje a što čestim, prečestim zaustavljanjem radi snimanja.
To što sam snimao je neravna dolina u kojoj se smjestio grad Rama ili, kako se ranije zvao Prozor. Okolo su brda prošarana šumom i proplancima, a iza obronci planina. Desno, prema zapadu, su se nazirali obrisi Ramskog jezera sa planinom Radušom po kojoj je vijugala cesta za Tomislavgrad.
Sad kad se vratim na prethodnih par rečenica i pročitam ih, zaprepastim se kako zvuče hladno, tupo i sterilno. Isto to napisano u trenutku dok sam, vozeći bicikl, promatrao, kao i u trenutku dok sad o njima pišem, te kao i u svakom budućem trenutku kada se sjetim ovog prizora, biti će i ostati ljepota, savršenstvo kakvo samo sama priroda može napraviti, pa zato i svrha, smisao i razlog bivanja na ovoj planeti, nešto kao životni eliksiri koji preko naših čula dopiru do duše, gdje se pretvaraju u snagu potrebnu za savladavanje , strpljenje potrebnu za podnošenje, mudrost potrebnu za razlikovanje savladavanja i podnošenja. Sve to skupa radi sreće i zadovoljstva, u tolikoj mjeri skupljenih, da nemaju kud nego cure, prelijevaju se, kipe van u obliku blagog osmjeha i vedrog pogleda, i tako sumorno sivilo svakodnevnice šaraju u paletu jarkih poja iz kojih svjetlost vedrine, radosti i optimizma gasi svaku tamu sumornosti i tjeskobe.
A kako to strpati u fotoaparat i kako od njih strpanih, izabrati najbolje!?
Ne znam kako ali ću pokušati.
Slijedi, dakle, par snimaka snimljenih na početku spuštanja. Dok ih promatrajte, imajte ma umu da je to tek blijeda sjena onoga što se vidi, čuje i osjeti samo kad se bude na licu mjesta. Sve ostalo, pa i ovi snimci su, skoro, pa ništa.
Negdje na početku spuštanja, par stotina metara iza prijevoja, kod zastajanja zbog prizora ispod nas, malčice smo se osvrnuli na prijevoj i na ostatke spomenika. Spomenik je bio jedan od mnogih sačinjenih u bivšoj Jugoslaviji u čast silnih ofanziva i borbi koji su partizani vodili u II svjetskom ratu. Tada u toj, sada već raspadnuto,j Jugoslaviji ti spomenici su, kako se ono kaže, bili medijski eksponirani, propraćeni silnom masama jedanput godišnje kada je obljetnica „tog i tog“ događaja. A danas, kao da se tih spomenika stide. Pa ih rasturaju, devastiraju,teučine od njih nešto puno gore nego da su ih ostavili takve kakve jesu. Tako devastirani postaju dvojaki spomenici i onog, a i ovog vremena.
Ovaj ovdje je podignut na mjestu, kako kažu, gdje je Prvi među partizanima rekao svoje čuveno „Prozor noćas mora pasti!“ Opet uz pomoć sveznajućeg Google-a, pronašao sam snimak kako je izgledalo prije zadnjeg rata, a tu je i snimak koji pokazuje kako izgleda ovaj tren u kojemu se mi spuštamo niz Makljen.
Spuštanjem gradić nam ispod nas postaje sve bliži i bliži. Ipak će ostati dovoljno dalek, jer ćemo, ne upoznavši ga u potpunosti, zaobići i put za nastavak pronaći u prostoru, procjepu između dva obronka brda.
Pa sad, kad ne možemo do grada, 'ajmo grad dovući sebi. Tehnika narodu, kako bi stari rekli, ovaj put u obliku zooma foto-aparata.
U toj grbavoj dolini, kao i na okolnim obroncima, kako već rekoh, razbacane kuće koje čine razno razne zaselke. Neki su okruženi obrađenim livadama, a neki, bome, šumom.
Pred prolaz između ona dva brda koja cestu propuštaju dalje na svom putu, obilazeći gradić, zastao sam, okrenuo se i snimio prijevoj iz ove donje perspektive.
Iznad prolaza između brda, kroz koji cesta putuje na svom putu prema jugu, nalazi se utvrda iz nekog davnog perioda kao svjedok o postojanju puta još u ona vremena, kao i o kontroli prometovanja onih koji putuju od strane onih koji su u utvrdi. Prema Google-u utvrda je iz XV stoljeća, sagrađena za vrijeme vladavine ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina. Posjedovala je svoj sustav navodnjavanja glinenim cijevima.Navodno pod njom postoje neistražene duboke pećinske prostorije u kojima su se, po pričanju, gasile lampe same od sebe.
Ali to nije kraj nizbrdici. Ma kakvi! Cesta je, vješto vijugajući, pronalazila svoj put ka dolje, ostavljajući okolnim planinama priliku da s visine promatraju putnike koji se užurbano, (većina) ili polako, s guštom (kao mi sad) kotrljaju njome.
Bože moj, dokle!
Gore još, na samom početku nizbrdice, duša je zatreptala silnim, već opisanim predjelima. Treptala je i dalje spuštajući se i istovremeno s desne strane promatrajući predjele sve bolji od boljeg. Treptala je i kad smo došli do uskog prolaza kroz koji se provukla, mada već pomalo umorna od stalnog treptanja, kao i a zbog izobilja razloga za to.
Kad se ponadala da će se sve to okolo malo smiriti, postati manje oku i ostalim čulima ugodno,pa da se odmori od silnog treperenja, dolaze novi predjeli koji svojim izgledom zasjenjuju pogled na Ramu/Prozor, i sve oko tog gradića. Kao da tek dolazi glavnina ljepote, a ono prije je bilo tek predigra, uvertira. Osjećao sam se kao da sam na ručku, onako dobrano gladan, pojeo predjelo, pomislivši da je to sve, da bi poslije došla prava delicija krcata mirisima i okusima, a ja se, na opću svoju žalost – najeo.
Tako sam nekako proživljavao ovaj nastavak vožnje. Navedena mi je duša već prekrcata svim doživljenim, a ono što dolazi je sve bolje i bolje.
Grada je nestalo, što nije mana, na protiv! Pružali su se fantastični vidici planina bez znaka ljudi, ili pak sa pokojom kućom, tipično na Bosanski način razbacanu kud-koja, po logici znanoj samo njihovim graditeljima.
A onda smo dobili suputnika.
Prvo smo ga čuli po žuborenju s desne strane, mada ga, zbog silnog zelenila, vidjeti nismo mogli. Bila je to rijeka, bolje rečeno maloveći potok Rama koja iz Ramskog jezera još iz one grbave doline sa Prozorom, putuje do Jablaničkog jezera, gdje konačno nađe spokoj u miru modrog zelenila jezerske vode.
To veselo žuborenje kao da je probilo barijeru, prolaz, kroz koji su nam u susret hitali novi suputnici, čije postojanje smo, uslijed sumornog i kišnog dijela ovog dana, potpuno smeli s uma. Valjda zbog toga njihovo je oduševljenje bilo veće, kada su primijetili u kojemu se stupnju naša radost rasplamsala.
Nekako istovremeno pojavila se vesela simfonija cvrčaka i – toplina.
Tek tad sam primijetio vedro veselo sunce, obilje njegovih zraka koje, i onako prekrasnu, okolinu dodatno ukrašavaju svjetlucavim zlatom i biserima. I ne samo to! Te zrake i griju, toliko griju da nam je postalo vruće. Zbunjujući, neočekivan, a što se ovog dana tiče, i nepojmiv osjećaj.
Stali smo, nekako istovremeno i sa istom nakanom. Presvlaku odjeće iz zimske u ljetnu, radili smo polako, s tihim, ali blaženim osmjehom zadovoljstva i sreće, uživajući u svakom pojedinačnom presvlačenju. Mješavinom, dakle, zbunjenosti zbog neočekivanog obrata i sreće, zbog nagovještenja ljetni(ji)h uvjeta vožnje uljepšali smo se za kratke hlače i majice kratkih rukava.
A sunce grije.
Nije zima.
Nema neugodnog vjetra
Pirka ugodni povjetarac.
Blaga toplina sunčevih zraka.
Koncert zrikavaca.
Bože, kojeg li blaženstva!
Nekako mi proletje cijeli ovaj dan: sumorno jutro, dvojba da li krenuti ili ne, oblaci koji pritišću, kiša, beskonačno čekanje milosti da stane, opet po kiši prema prijevoju…..a sada, potpuno druga planeta!
I shvatim!
Sve je to bilo Njegovo iskušenje, i na kraju Njegova nagrada!
Koliko smo bili ustrajni, strpljivi, smireni i odlučni toliko nam je sada dao.
A dao je Raj Zemaljski!
U toj općoj simfoniji blaženstva pokazao nam se i potok, kojeg smo preskočili mostom.
Prijelaz preko rijeke Rame
Cesta i dalje blago nizbrdo, bicikl ide sam, ne treba ni kočiti. Široka cesta dobrog asfalta vijuga pored obronaka i stijena. Prometa nema, ili ga nisam ni primijetio. A nisam primijetio jer mi se opet srce razgalilo, jer mi se duša raspada od ushićenja, jer, po tko zna koji put pri ovom spuštanju, opet zaboravljam tko sam i gdje sam, ostaje samo neki čudan osjećaj lebdenja na zadovoljstvu, ushitu, sreći i blaženstvu. Opet ono što se nikad neće zaboraviti.
Neuobičajeni, novi, dosad ne čujni zvuk sa desne strane me spustio na tlo. Zaustavi sam bicikl, vratio se koji metar unazad da snimim nešto kao vodopad, koji je više klizio nego padao (dakle, prije vodokliz, nego vodopad). Pri tom klizanju je proizvodio onaj čudan zvuk zbog kojeg smo stali. Sad kad sam već stao, da zabilježim i nastavak ceste, ovaj put sa suputnicom odjevenu u prekrasne boje ljeta.
Odmah iza te krivine na gornjem snimku je kraj ovog beskonačno dugog i beskonačno ugodnog spusta. Više sam to osjetio, nego znao, možda je od ranijeg puta u podsvijesti ostao ovaj prizor i spoznaja što je iza njega, ne znam. Uglavnom, jedna etapa ovog današnjeg puta je završila, pa počinje slijedeća - Jablaničko jezero.
Tih desetak kilometara, koje putujemo uz jezero. manjim djelom je baš takva – uz jezero. No većim dijelom nema mjesta za cestu, jer su obronci brda strmi i visoki, pa se cesta penje „nebu pod oblake“ ne bi li pronašla sebi mjesto.
Odmah na početku jezera, tek možda kilometar vožnje uz njega, na proširenju se smjestilo mjesto Gračac. U stvari, barem je to slučaj sa crkvom i par kuća oko nje, a većina kuća je vjerojatno raštrkana kud-koja, u već standardnom Bosanskom maniru.
Nekako se istovremeno poklopila želja za dužim odmorom i nailazak na crkvu, tako da nije bilo ni trenutka dvojbe da li stati ili ne.
Crkva je bila velika, raskošna, ili mi je tako izgledala u odnosu ma smještaj uz jezero i brda, kao i uz ostalih par kuća. Nalazi se malčice izvan glavne ceste, pa se lako može promašiti ili ne primijetiti, što se i meni dogodilo pri prošlom putovanju. Uslijed silne žege, za razliku od sada, prije devet godina, suputnik i ja smo više bili pogleda uprtog u vodu jezera u potrazi za kupalištem, nego na ono što se nalazi na suprotnoj strani.
Prema sveznajućem Google-u ova je župa osnovana je 1837. god. odvajanjem od župe Rama/Šćit kao mjesna kapelanija (od tada vodi matice), a župom je proglašena 1858. godine.
Župna crkva je izgrađena 1892-93. god. u Gračacu (od tada se i župa tako naziva), a uz nju je podignut i župni stan. Crkva je iznutra uređivana 1895, a 1897. je podignut zvonik. Uz glavni oltar, postavljena su 1899-1900. god. i dva pobočna oltara.Nakon izgradnje brane na Neretvi 1945. god., nastalo je Jablaničko jezero u kome su 1945. potopljene obje zgrade. Eksproprijacijska komisija odredila je smiješno malenu novčanu naknadu i to isplativu u državnim obveznicama kroz 25 godina, što su franjevci odbili primiti.God. 1956-57. izgrađena je nova kuća, a potom i crkva (1957-59), malo povrh stare lokacije, izvan domašaja jezera.
Ugodna toplina, svježi povjetarac, mir i tišina, sve nas je to skupa na neki način začaralo, pa nam se nije nikuda žurilo, nego smo se, smjestili na klupu ispred crkve u hladovini. Prvo smo. onako blazirani Rajem u kome smo se nenadano našli, dokono promatrali, slušali i osjećali ovo sve oko nas.
Nakon izmoljene desetice krunice, nastavili smo guštati u ambijentu koji je ostao potpuno isti kakvog smo ga zatekli pri dolasku, kao da on sam ima neke uzvišene, važnije preokupacije, pa dvoje skromnih, umornih biciklista nisu vrijedne ni trena njegove pažnje. Ne ljutimo se zbog toga, ne zamjeramo mu, jer i ovo što osjećamo oko nas shvaćamo kao iskaz povjerenja da ničim nećemo narušiti ovaj mir i sklad pri našem bivanju ovdje.
A onda mi se pojavila glad.
Po nekoj mojoj gruboj procjeni, do Jablanice imamo barem sat, možda i više. Osim toga imamo i uspon od 3-4 km, tako da će ova glad, ako ostane neutoljena, poprimiti olujne razmjere. Baš nam fali ona dva sata potrošena na čekanje kad će kiša stati.
Dakle, nema druge vrijeme je za ručak (a i vremenski jest, jer je taman prošlo tri sata poslijepodne).
Na onoj „našoj“ klupi u „našoj“hladovini raširili smo trpezu koju smo imali. Korak dva od nas smo pronašli i česmu sa bistrom vodom dobrodošlu za pranje ruku, pa tako čisti i orni za posao pred nama započeli objed.
Nismo baš puno uživali u ravnoj vožnji uz jezero, možda tek kilometar. Razlog tomu je gromada brda koja strmo pada u jezero oduzimajući mjesto cesti. Iako u početku nije tako izgledalo, uzbrdica se dobrano razvukla, preko četiri kilometra. Svako zlo za nešto dobro, pa kao naknada znojenje imali smo prekrasne poglede na jezero i okolicu, barem kada nam zelenilo to dozvoli.
Zimi kada zapada snijeg, ili u jesen kada se danima beskonačno raskiši, vjerojatno ne izgleda ovako idilično kao u sunčanim danima ljeta.
Ali zato sada, dok se penjemo uz brdo, prizori koje vidimo su rame uz rame sa najidiličnijim prizorima Švicarske ili Austrije. Nešto što vrijedi muke i truda doživjeti. Čak što više, koliko god muka bila teška, a trud golem (recimo, kao nama danas pri penjanju uz Makljen) gledajući ove prizore otvorenih usta i raširenih očiju, čini mi se da smo velikodušno, višestruko iznad najoptimističnijih očekivanja, nagrađeni ovim ispred sebe.
Nisu zanimljivi samo prizori uz jezero. Ma kakvi! Ne znam koji je razlog da se zaselak smjesti tamo gdje jest, ali onako okružen šumom i proplancima, gledajući ga ovako, iz daleka, izgleda stvarno idilično. Pustimo sad praktične svakodnevne problemčiće tipa „Nestalo šećera!“ ili „Nema brašna!“. Nama u gradu nema frke, skoknem do trgovine i kupim. A kako te „problemčiće“ rješavaju stanovnici ovog zaselka. Zalihama!? Komšijama!?
Navikao na čudnu mješavinu muke usponske i ljepote jezerske, neočekivano primijetih da vozim nizbrdicom, i to sve brže i brže. Suprotno očekivanju, nizbrdica nije bila kratka i uvertira za ponovno penjanje, kao mnoge do sada, već je bila konačno spuštanje sa neke vrsti prijevoja.
Prošišali smo pored brane. Da li slučajno ili ne , uglavnom da je ne bi previše promatrali, baš na mjestu gdje je brana najbliža cesti, cesta prolazi tunelom. Proletjeli smo i kroz taj tunel, nakon kojeg se cesta opasno suzila i krenula nizbrdo isto tako opasnim nagibom. Da „veselje“ bude veće, odnekud su se pojavila i vozila, pa od jedva primjetnog prometa učinili da on bude (po)gust. Sve to skupa mi je uništilo želju za čestim zaustavljanjem radi fotografiranja (a nisam imao ni gdje stati), pa od svega toga evo Vam tek jedan snimak Neretve koje nema. Voda Neretvanska iz jezera tunelima teče do strojarnice, tamo dolje, valjda negdje kod Jablanice, gdje svoju energiju preko turbine i generatora pretvara u toliko nam potrebnu električnu energiju. Radi toga je korito rijeke između jezera i izlaza iz strojarnice bez vode. Izuzetak je doba jakih kiša ili obilnog topljenja snijega, kada voda u jezeru poraste iznad brane. Tada se spektakularno prelijeva preko nje i žedno korito sa donje slike barem za trenutak bude napojeno.
Ovo je područje gdje je vrlo malo vodoravnog prostora. Sve neke litice i kanjoni. I samo mjesto Jablanica, u koje smo upravo ušli, jedva da je našlo mjesta za sebe. Kojih stotinjak metara nakon table sa imenom mjesta u maniru gazelinog skoka most preskače uski i duboki kanjon rječice ili potoka znanog pod imenom Doljanka (da nisam pročitao na karti ne bi ni znao).
…u kojemu je potok Doljanka
Sa lijeve strane ovog gazelinog mosta sakriven u zelenilu lišća stidljivo se sakrio metuzalem . most stare uskotračne željeznice koja do prije pola stoljeća bila veza unutrašnjosti Bosne sa morem. Mješavina tihog prijekora i blage molbe u pogledu moje suputnice me zaustavila za detaljnijom potragom za boljim snimkom dostojanstvenog starca, pa će te se morati zadovoljiti ovom skromnijom verzijom.
Prodefilirali smo laganini po samome "centru mjesta“ (za divno čudo sve ravno, nigdje uspona), pronašli katoličku crkvu, te se parkirali kraj župnog doma
Usprkos nedaćama u prvom dijelu dana, ipak smo došli u neko razumno doba. Dobro, moram priznati da i nije neka pretjerana kilometraža.
Jutros, dok smo bili u Uskoplju dok smo doručkovali u župnom dvoru, naš je domaćim preko mobitela najavio naš dolazak ovdašnjem svećeniku. Ovaj mu je rekao da slobodno dođemo, samo se moramo malo strpjeti jer njega neće biti – biti će zauzet nekakvim sprovodom. To "malo" glede strpljenja postati će veliko, jaaaako veliko.
Ušli smo, dakle u dvorište ispred nove zgrade župnog dvora, sretni i zadovoljni (ipak) dobrom završetku današnjeg dana, čiji početak ni blizu nije bio tako dobar. Smjestili smo bicikle, te dokono promatrali okoliš. Da nam ne bude pretjerano nezanimljivo i dosadno, pobrinuo se pljusak, mlaki tihi, koji je prešao u još tišu kišu. Ipak je sve to za nekih pola sata prestalo, pa se pojavilo sunce, a s njim i duga.
Čekamo, čekamo i čekamo...
U cilju pronalaženja kakvog. takvog zanimljivog sadržaja u tom čekanju, odlučili smo večerati. Onaj ručak ispred crkve na Jablaničkom jezeru još nas je držao, pa smo se zadovoljili toplom juhom. To uvijek prija!
Opet čekamo, čekamo i čekamo...
Mrak je već pao pa mi je bilo zanimljivo snimati crkvu pod noćnim osvjetljenjem. Time sam uspio da mi nešto vremena poprimi zanimljivu notu.
Opet čekamo, čekamo i čekamo...
Prošlo je već devet sati oči moje suputnice poprimaju olovnu težinu, pa neodoljivo vuku ka dolje. Počela je, tiho, obzirno i diskretno predlagati da podignemo šator tu negdje, bilo gdje pa da krenemo na počinak. Meni je bilo nekako neugodno iskazati komoditet u tolikom stupnju, pa sam je molio za malo strpljenja. Jedno vrijeme ga je našla u mome krilu, kada smo zajedno sjeli na stepenište župnog dvora.
Taj mir u mome krilu, koliko god bio ugodan duši njenoj, njeno tijelo, u toj (bukvalno) smotanoj pozi, nije moglo dugo trpjeti. Ispočetka više tiho i blago nego odlučno i nepokolebljivo počela mi je predlagati da podignemo šator („Bilo gdje!“) i da konačno krenemo na počinak kao zasluženi ljudi. Bilo mi je neugodno (ili nelagodno!?) na tuđem području podizati svoju malu oazu, bez dopuštenja domaćina. Što je taj njeni prijedlog postajao više odlučan i nepokolebljiv, a manje tih i blag, to se topila moja obzirnost prema domaćinu a rasla odlučnost da zahtijevano i učinim.
Bilo je već dobrano prošlo deset kada sam odlučno rekao „Dobro!“ predugo očekivano od moje suputnice, te krenuo sa odabirom lokacije za šator. Našao sam ga iza crkve, našao kažem, jer je mojoj preumornoj i prepospanoj suputnici bilo sasvim svejedno gdje će to biti. Bilo je bitno samo leći!
Mjesto sam našao uz crkvu, sa suprotne strane od ulice. I kako to već biva, baš kad sam završio sa šatorom, te postavljao podmetače i vreće, dođe auto sa svećenikom. Nakon par standardnih rečenica koji se izmjenjuju tom prigodom (ja stalno u nelagodi, možda čak i strahu da se čovjek ne uvredi što napravismo u njegovom dvorištu), njegov prijedlog da uđemo u kuću blago i obzirno, ali smireno i odlučno odbih uz opravdanje da su šator i spavaonica u njemu već gotovi, da je i on umoran, pa da svatko u svome u miru Božjem uživa. U stvari, bilo mi je malo i nelagodno, jer sam čovjek koji moli i kojemu se nešto daje ni za što za uzvrat, pa bolje da ostanemo ovako kako jesmo (opet s druge strane, namjerno se na ovakvim putovanjima upuštam u moljenje takve milosti – zašto mi to sada toliko smeta!? Ah ta psihologija!)
Sad se i meni dobrano prispavalo. Nisu mi se puhali luftići, koji se, inače, stave ispod podmetača, pa ležaj poprima obilježje pravog kreveta, čiju tvrdoću tlakom napuhivanja mogu regulirati. Ovaj put zadovolji ćemo se tvrdim podom sve u cilju da legnemo što prije. Samo sam napravio najnužnije i legao. Prema disanju, moja suputnica, koja je legla koji minut ranije, već plovi prostranstvima sna.
Iz sna me probudilo sjećanje na Očevije od prije dvije godine kada me je uhvatila groznica. Ili je to bio onaj prvi znak, nagovještaj, iza kojeg tek tren kasnije krene nekontrolirano i neobuzdano drhtanje tijela. Bilo kako bilo, opet sam se tresao kao prut brutalno prenut iz sna, panično tražeći majicu, jaknu, bilo što, da obučem, pa u vreći preko glave da se ugrijem.
Dok sam se tak otresao u tami prostora ispod (ili u) vreći za spavanje shvatih što mi se dogodilo. Prevrćući se u snu, ruka, rame, a i dobar dio tijela mi je neprimjetno spuzao iz vreće i sa podmetača, pa između mog tijela i vlažnog i hladnog tla bila je tek tanka, vrlo, vrlo tanka podnica šatora.
Ostaje mi nejasno, ni do dana današnjeg ne objašnjeno, da li sam se prvo prestao tresti, a potom zaspati ili obratno.
Nastavak priče o ovom putovanju možete pogledati i pročitati ovdje.
Post je objavljen 17.04.2015. u 17:02 sati.