Pero i njegov bicikl

ponedjeljak, 15.12.2014.

Manje o biciklu, a više o strahu

Ako Vam se ne da čitati, slike sa ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Mapu ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Ovakav naslov ponajviše radi upozorenja, obavijesti čitaocu što ga čeka ako se upusti u avanturu čitanja.
Dakle, ovo je priča o strahu.
Nije to onaj strah kakvog je Andrić opisao u svojoj pripovijetci „Knjiga“, koja, kao i ova priča, započinje prethodnom rečenicom. Tko je nije čitao (zar ima i takvih!?), neka je pročita sad, bez obzira na svoje godine. Čak što više, strah je tema kojom je svatko i svakodnevno suočen. Mogu, valjda, reći da je to emocija broj Jedan, češća i prisutnija od svih ostalih, htjeli mi to priznati ili ne.
Od kad znam za sebe znam i za strah.
Stalna borba s njim, stalno racionaliziranje, stalno suočavanje, stalno podnošenje i u konačnici stalno trpljenje. Kad bi nekako trud, muku i energiju potrošenu na njega bilo moguće u konkretno pretočiti, tri kuće bi čovjek mogao napraviti, koliko toga potroši u strahu.
Za neke od njih znamo reći da su neizbježni, kao zla kob, Božja volja, no za neke druge, često se upitamo čemu, zašto!? Ne bi trebali biti tu, zdrav razum pokazuje/ dokazuje da su suvišni, nepotrebni, samo zagorčavaju, kvare, uništavaju ljepotu trenutka.
Badava . Strahovi su (obično) jači, pa opstaju, čak što više, rastu, veličaju se što se više uvjeravamo da su nebitni, bespotrebni, suvišni…
Tračak nade u tom besmislu straha, tom teroru, strahovladi, daje ta stidljiva riječ sakrivena u zagradi unutar prošle rečenice.
Dakle, ima nade!
Ima nade da se taj strašni neprijatelj, kojemu se često (zbog, je li, straha) ni ime ne usuđujemo izgovoriti, ako ne pobijedi, a ono barem smanji, svede na veličinu podnošljivosti, umjerenosti, pri kojoj mogućnost da kako-tako „normalno“ živimo, poprime realne oblike ostvarljivosti.
Opet ja naširoko i nadugačko, a radi se tek o jednoj krizi poznih godina, kao slijedećem od bezbroj ruha kojim se strah odijeva tokom života svakog od nas.
Već par godina u duši mi čami, tinja ideja da biciklom napravim krug oko gorostasa Požeškog kraja koji, smješten sa sjeverne strane doline pomno promatra tko, što, gdje i kako, živi, radi, veseli se, tuguje, pa na kraju i strahuje. Papuk, šumovita planina sa vrhovima nešto ispod kilometra nadmorske visine, premošćena je sa tri ceste. Ona u sredini je neasfaltirana i najvišeg prijevoja, dok ostale dvije izazivaju zanimanje svakog kome srce titra za vijuganjem uzbrdo i nizbrdo, a da to bude na ravnom tepihu asfalta. Obe te ceste su već ranije, barem jedanput, opisane u nekoj od putopisa na ovom blogu, ali nikad do sad objedinjene u jednu priču.
Dakle, ideja je obići, napraviti krug oko tog zaštitnog znaka Zlatne doline.
Mogu li ja to!?
Radi se o nekih 140-tak km, sa dva velika prijevoja, velika, no ne i nemoguća za prijeći.
Osim toga, trebao mi je neki pokazatelj, dokaz samome sebi da ja to mogu. Trebala mi je potvrda, ohrabrenje, podizanje poleta da mogu krenuti u ostvarenje želje nad željama, koja bi desetak dana iza trebala doći na red. Želju koja traži (barem) dva tjedna boravka na biciklu.
A i ovogodišnje ljeto, koje to i nije, dodatno mi otežava situaciju. Postaje pravo umijeće poklopiti, podudarati vedar, sunčani, stabilni dan, sa obavezama koje bi se uljudno, s obzirom, makle u stranu i prepustile mi taj dan i biciklu.
Uspjeh nekako,a i sad dok pišem ne mogu se u potpunosti sjetiti kako, donijeti u sebi konačnu, neopozivu odluku „SUTRA IDEM!!!“
Već opisani strah me tren poslije odmah počeo obasipati pitanjima, strepnjama, zlosutnim predviđanjima, sve gorim od goreg. Pa iako je ziheraški dio mene već bio spreman od svega odustati i vratiti se u učmalo sivilo svakodnevnice, neki drugi ja, onaj kojemu je već puna kapa, strahovanja, sklanjanja u stranu pred strepnjama, popuštanjima i mirenja sa svime i svačim, prkosno i zadrto, držao je kao obavezu ispunjenja odluke već donesene.
Večer ranije imao sam obavezu, kao legitimni predstavnik svoje obitelji i svoga stana, biti prisutan na sastanku kućnog savjeta. Ti sastanci, valjda kao i u slučajevima stotina, tisuća, i ne znam koliko već zgrada i kućnih savjeta, održavaju ispred ulaza u zgradu u večernjim satima. I kao i svi ostali, tako se i ovaj razvukao od nemila do nedraga, pretakajući, raspravljajući, predlažeći sve i svašta od čega u mojoj glavi nije ostalo ništa osim mutne, nedefinirane kaše, te sam zbunjeno zanijemio kad sam poslije došao u stan gdje me je moja nestrpljiva životna suputnica radoznalo pitala,“Što je bilo? O čemu ste razgovarali? Što ste zaključili?“
„Ništa nije bilo, razgovaralo se, istina, ali ne znam reći o čemu, a ne znam reći i što smo zaključili!“
Prije nego nju, sebe sam zaprepastio tolikim stupnjem jalovo utrošenog vremena (kako reče netko od književnika, misao poprima konkretnu težinu tek kada se u riječi pretoči).
Tek kasnije, tren prije sna te večeri, kada sam pomirivao dan koji je iza sebe i pokušavao sebe smiriti za dan ispred, tek tada mi dođe do svijesti da sam to tako shvatio, doživio i izrekao zbog tjeskobne neriješenosti samog sa sobom što sa sutrašnjim danom. A tu je i to ljeto, koje (kako već rekoh) to nije, koje je te večeri groteskni sastanak začinio podmuklim, hladnim vjetrom, pa sam san dočekao gorućeg lica, kao pred temperaturu. Tren prije sna, za kojeg mi danas nije jasno kako je uspio sve to rastjerati i smiriti me mirnim disanjem uspavanog čovjeka, pojavila mi se dilema da, možda, ne pretjerujem kad za vrelinu lica optužujem ovaj vjetar ljeta koji (opet, kako već rekoh) to nije. Možda je to zbog vjetra od straha, nesigurnosti i neodlučnosti u mojoj duši!?
Jutro me dočekalo sa vrhuncem orkanske bure u toj duši. Sve se zamutilo, poremetilo, pobrkalo. Mira ni za lijek. Ona vrelina lica proširila se na cijelo tijelo. Očajnički poriv ostanka u krevetu vapio je za utapanjem u plahte , što dublje, što skrovitije. Neka jalova nada, napuhana do realnosti, uvjerljivo je dokazivala da je vani oblačno, da je vjetrovito, da pada kiša, led, snijeg, sjekire, klade….bilo što, što bi opravdalo nastavak grljenja jastuka.
Umjesto toga zaslijepljen sam stao pred prozorom od obilja sunčevih zraka. Valjda je nekako dočulo, osjetilo, što već, moje zlobne komentare o ljetu koje to (je li) nije, pa, eto, barem jedan dan kojeg bi trebao potrošiti na vožnju, bude u skladu sa kalendarom.
Fatalistički pomirljivo, slegnuo sam ramenima pomiren situacijom, te krenuo polako, olovnim pokretima, sa pripremama za vožnju, kao da idem na nevino osuđenu dugogodišnju robiju, a ne na guštanje i užitak bicikliranja.
Ne znam koliko sam za taj tren nakon polaska prošao metara, ali u mojoj duši sasvim druga situacija. Nema olova u nogama, nema tjeskobe, nemira, i za čudo, nema ni straha.
Valjda se slično osjeća i rob nakon skidanja okova, ili zatvorenik, koji nakon, već spomenute, dugogodišnje robije udahne zrak s druge strane zida. Samo neko ogromno olakšanje nakon nestanka sto tonskog tereta na grudima. Ljetno jutro, sunce iza leđa, ugodna svježina, tihi povjetarac, ovaj put ugodni. Negdje u zapećku racionalne svijesti pojavilo se čuđenje, čak i zbunjenost, odakle takva korjenita promjena u duši. Srećom duša je svom snagom, koja u tom trenutku bi bez premca, jednim nonšalantnim, onako usputnim, zamahom makne u stranu nepotrebna racionalna pretakanja. Ljepota trenutka je bila predragocjena da bi se narušavala bespotrebnim, jalovim umnim pretakanjem.
Ah, to ljetno, sunčano jutro!
Još jedno dodatno „Ah!“ zbog sunca iza, koje mi je grijalo leđa i ujedno obilno osvjetljavalo put ispred mene. Kao da se nalazim u kazalištu sa pozornicom obilno osvijetljenom, kada se na njoj jasno i zorno vidi svaki detalj, a ja u sjeni svjetla, ugodno zavaljen u sjedištu.
Već na samom izlasku iz Požege zastadoh radi snimanja udaljene crkve u Brestovcu, a pored koje trebam, malo kasnije, proći.

Na izlazu iz Požege pogled na 6 km udaljenu crkvu u Brestovcu

Stigoh do crkve

Možda nije mjesto za spomenuti, a možda i jest, bilo kako bilo, prolaskom pored crkve, koja je sad tu blizu, nijemo pozdravih svoju mati, koja je tu na groblju, kraj crkve, našla svoj mir već četiri godine.
Navedenu crkvu, sa mjesnim grobljem, ostavih sa lijeve strane, što znači da sam u Brestovcu skrenuo desno u smjeru Pakraca. Desetak kilometara dalje slijede polu napuštena sela, svojevrsna uspomena na prethodni rat. Neke kuće su obnovljene, u nekim obnovljenim kućama čak ima i ljudi, a neke su ostale razrušene. U jednoj od razrušenih kuća jedna ovca je našla svoj smisao i ljubomorno ga čuva.


Smisao života jedne ovce

Iza Orljavca cesta ima već ozbiljnih problema sa brdima jer su joj se ovi „opasno“ približili. Opasnost, ako je uopće i ima, je u eventualno pretjeranom mojemu oduševljenju okolinom (ako se u oduševljenju može pretjerati

Lijepo do pretjeranosti!?

Nakon prelaska mosta preko Orljave, ovdje širokoj tek par metara, ali zato s kristalno bistrom vodom, zastadoh pokraj svojevrsnog auditorija. Navedeni su opčinjeno promatrali sunce. Onako mirni i tihi, a svi kao jedan, izgledali su mi kao tren prije početka gala koncerta neke mega zvijezde estrade, koja samo što nije izašla na pozornicu.
U isčekivanju

Nekih 25 km od Požege smjera prema zapadu, skretanjem desno na raskrižju, skrenuh prema sjeveru ravno na temu ove reportaže – prema masivu Papuka.
Ravno na Papuk

Vijugajući blagom uzbrdicom, promatrah afro frizuru Papuka, prepušten uživanju ljetnog jutra, tek tren pomislih: „ Bože, koja ljepota, pa što (mi) ovako nešto može sada prekinut….!“
PLINK!
A nedugo zatim još dva puta PLINK! PLINK!
Zbunjen u prvi tren ništa nije mi bilo jasno. Prva je shvatila moja guza koja se počela vrckavo njihati lijevo-desno, kao zavodljiva ljepotica u (pre)uskom jeans-u.
Pukle su mi žbice na zadnjem točku pa je ovaj počeo raditi višestruke osmice čime se cijeli bicikl počinje njihati lijevo desno, a tako i moja guza na navedeni način.
Stao sam, pregledao zadnji točak i u prvi mah uočio (čak) četiri puknute žbice. Nije mi se ponavljao pregled iz straha da broj puknutih žbica ne bude veći (manji neće sigurno biti). I ovo što sam vidio bilo je dosta da shvatim da od nastavka vožnje nema ništa. Ravnoteža zadnjeg točka je poremećena, žbice koje su preživjele sada nose dodatni teret, pa je samo pitanje (kratkog) vremena kad će i one, jedna po jedna PLINK!, PLINK!
Nije bilo druge, već pomirljivo, ali i rezignirano slegnuti ramenima, okrenuti bicikl, i nazad kući, pooolaaako i vrlo oprezno.
Pojašnjenja radi, malo zastajem u priči. Ovaj bicikl, kojim se polako i oprezno vozim kući neobavljena posla, je stari Rogov model „Maraton“. Dobio sam ga, zapuštenog i prašnjavog, prije dvije godine ni za što, onako kao poklon. Ispod zapuštenosti i prašine odmah sam uočio da se radi o vozilu koji je uglavnom mirovao a malo vozio. Nakon dotjerivanja, laganog sa puno ljubavi i pažnje, promovirao sam ga u status „vozila za jednodnevne asfaltne vožnje“, čime sam do tada već postojeći,i odredio da bude za višednevne vožnje, bilo po asfaltu, bilo bez njega. Taj drugi mi je teži, ali i robusniji, pa na njega mogu bez grižnje savjesti natrpati bisage, i naprijed i nazad. Sve će on to stoički podnositi, pod uvjetom da mu ne tjeram dušu na nos.
Vratimo se sada našoj priči i meni na vrckavom biciklu ka putu kući.
Zbunjen smušen.
Eto kako sam se osjećao. Sad kad ne mogu nastaviti planiranu vožnju, sad mi je okoliš, sunce, vedrina ... sve mi je sad bilo sto puta ljepše i bolje, sad kad mi je to nedostupno. Sad, tek sad, u pravoj mjeri spoznajem kako mi je bilo lijepo prije tih plink-ova. Dobro, pomirljivo slažem ramenima, Božja volja, protiv koje se ne može.
Ne može danas, no moći će neki drugi dan, Bože zdravlja! No, nešto drugo me je kopkalo i nije dalo mira.
Da li je ovo višestruko plink-anje upozorenje ili iskušenje?
Upozorenje da ovakve ludorije nisu (više) za mene, da je krajnje vrijeme da priznam tko sam i koje dobi, pa da se skrušeno i skromno, onako povijena repa, povučem u sigurnost pozne dobi i tiho ispraćam dane koje prolaze mimo mene, spominjući neke ranije, bolje dane kad se sve moglo a danas se ne može ništa. Onaj strah, za tren povučen u stranu od početka vožnje, sad se vratio, ojačan i uvećan likovanjem („jesam li ti rekao!?“).
Ili je bilo iskušenje da se vidi koliko je jaka moja volja, koliko je veliko moje (s)trpljenje, i na kraju kojeg je obima moja odlučnost da izdržim do kraja.
Ako je ono prvo, trebam ostati kod kuće, sretan što nisam prošao i gore.
Ako je ovo drugo trebam ustrajati do kraja, kada ću biti posebno nagrađen još jednim uspjehom.
Bože, daj mi znak!
Nije mi dao, mada, iskreno govoreći, nisam ni očekivao.
Znao sam, dovoljno godina imam, da sam, odavno već iskustvom, naučio da će to učiniti, kasnije, kad se najmanje nadam. A da bi mi pomogao u odluci, prvo moram sam sebi pomoći.
Smiren tom odgodom pronalaska odgovara na pitanje da li je upozorenje ili iskušenje, osjetih neko olakšanje u duši. Nisam ništa riješio, nisam ni odvozio do kraja, a opet smiren idem kući. Pa i to je nešto.
Slijedeće četiri noći sam se okretao u krevetu, preko dana nastavio sa potragom gdje sam toga jutra stao, da bi petog dana zorom opet krenuo na isti put. To ne znači da sam našao odgovor, to ne znači da sam obuzdao strah, to znači da sam samo (pro)našao (s)trpljivost, podnošljivu, kojom sam, mogao preživljavati trenutke do konačnog pronalaska rješenja.
Ponovo prestrašen opetovanim putovanjem, zbunjen nedefiniranom njegovom svrhom, tog jutra sam opet krenuo na isti put. Promjena, konkretna i odmah vidljiva je bila u suputniku. Ovaj put sam uzeo onaj drugi bicikl, koji pruža veću pouzdanost od onog od prije pet dana. Ljeto koje to i nije (ponavljam se jer sam ozlojeđen na njega), uspjelo je, krajnjim naporima, pružiti mi opet sunčani dan, mada je prošla noć na prvom prijevoju ostavila poruku u obliku mokrog asfalta. Zbog noćašnje kiše jutro je bilo svježije, na momente i prohladno, no sredina dana je zato bila manje vruća.
Odvezao sam u jednom komadu, bez zaustavljanja do onog fatalnog plink- mjesta. Što je bilo za snimiti snimio sam prošli put. Pored toga, vozeći većom žurbom već od Požege, pojavio mi se skroman i pritajen, ali zajedljiv i prkosan poriv da ovaj dan odvezem što brže mogu. Da vidim koliko i kako mogu. Inače nisam od onih koji voze u potragu za svojim granicama, ali eto, ovaj put, valjda uz prkos strahu, 'ajd' da vidim, ne samo da li mogu, već i koliko brzo mogu.
Tko se jednom opeče i na hladno puše, pa iako mi je logika zdravog razuma ukazivala na besmislenost takvog stava, prolazeći pored plink-mjesta, sav sam se utihnuo, dah zaustavio u ponovnom očekivanju tok PLINK!
Jasno, nije ga bilo. Ni tog trenutka, a ni tog dana.
Dan je još bio preda mnom, pa nakon tog trenutka sjetio sam se da oko mene nečeg ima, da mi nešto promiče dok vozim. Vratio sam se upijanju ljepote trenutka okoliša s kojim sam se stopio.
Tako sam stao (po prvi put danas) da koju riječ prozborim sa ljepotanom koji je krstario po izletničkom jezeru u mjestu Striježevica. Tko njemu reče za ovaj komad mira skriven u šumama Papuka, nije mi rekao, samo je pokazao neku vrst empatije u obliku "znam kako ti je lijepo na biciklu, jer je meni tako lijepo ovdje, na jezeru!"
Eto, barem netko me ovog jutra razumije!
Drugi način, a isti stupanj guštanja

Nakon Striježevice cesta se izvukla iz zagrljaja naselja, sakrivši se u već spomenute šume Papučke. Pri tome se kao slijepac nekomu za rame, držala Zvečevačkog potoka koji ju je polako, ali sigurno vodio prema vrhu prijevoja. Krivuda potok, a tik uz njega krivuda i cesta.
Cesta i potok, ruku pod ruku

Teško je za uočiti na slici, ali na cesti su ostali tragovi noćašnje kiše u obliku mokrih mrlja. Izdržati će dok ja prođem, a potom će ih sunčeve zrake ponovo vratiti u nebeske visine, da bi negdje drugdje na nekoj drugoj cesti nekog drugog biciklistu pozdravili, kao što to sad mene pozdravljaju.
Kako to biva u ovakvim trenucima, zaboravih i na onaj strah, zaboravi i na ono pitanje, dilemu o upozorenju ili iskušenju, zaboravih na plink-ove, osjetih da se topim od miline zujajući polako po ovoj krivudavoj cesti koja polako, ali sigurno, držeći se potoka, penje ka vrhu.
Prenuh se kao iz ugodnog sna kad pred sobom, nekih petnaestak metara ispred, ugledah lisicu kako polako ide i istom smjeru kao i ja. Smanjih brzinu vožnje, zbunjen gledam u slobodnu životinju kako mirno, opušteno šetucka po asfaltu. Tren poslije što mi se u svijesti javilo pitanje kako me ne osjeća, lice mi ukaza na povjetarac koji blago puše prema meni. I prema njoj. Pa zato za nju ne postojim. Za sad.
Prave ideje uvijek čovjeku kasno padnu na pamet. Sto puta iza toga dana sam se pitao, evo pitam se i sad dok ovo pišem, zašto ne uzeh fotoaparat iz prednje košare i ne snimih ju!? Ili barem pokušah to!? Umjesto toga zakašljah se , nešto rekoh, tek toliko da joj se javim. Prenu se životinja kao bičem ošinuta, okrenu se prema meni, dobih tek tren od pogleda, jer već mrvu vremena kasnije izgubi se u šumi.
Tad, tek tad mi pade na pamet da imam foto-aparat u prednjoj košari.
Od jalovog samoprijekora spasio me je čuveni slavonski razbojnik od prije stotinjak godina koji je žario i palio ovim krajevima. Ili barem njegov kamen
Osobna karta…

…i njen vlasnik

Što je Čaruga radio ovdje i po čemu je ova stijena dobila njegov pridjev u svome imenu, ne znam, a i ne zanima me baš previše. Neka bude dovoljno što od svih stijena koje sam prošao penjući se na ovaj prijevoj, baš ova ostade zabilježena objektivom moga fotića.
Iako je ovaj prijevoj dosta visoko (514 mnm), prilaz s ove, južne, strane kojom upravo vozim je Raj zemaljski za bicikliste. Uzbrdica je podnošljiva, nježna i obzirna, provlačenje između šumovitih obronaka brda, zajedno s potokom, krajnje ugodna sa tek minimalnom zadihanošću, tako da toplo preporučujem svakome koji se poželi teleportirati na neku drugu, nježniju i ugodniju planetu, od ove mahnite u kojoj se više preživljava nego što živi.
Izlaskom iz šume, te dolaskom na čistinu, malo veći proplanak, moja cesta i suputnik joj potok su se izljubili i izgrlili, jedno drugom zahvalili na ugodno provedenim trenucima zajedničkog putovanja, te se rastali svatko svojim putem. Ne znam koji je to put potoka, no put moje ceste je nakon par stotina metara ravnog terena, krenuo nebu pod oblake.
Od skretanja sa ceste Požega – Pakrac prošlo je više od petnaestak kilometara. Petnaest kilometara blage uzbrdice, uz prekrasan krajolik. Sada je došlo vrijeme za pravu uzbrdicu. Dosta je strma, no nije duga, manje od dva kilometra. Ta dva kilometra prolaze kroz nešto što je bila gusta šuma, da bi sad, nakon masovne sječe, postala krčevina, meni osobno sa primjesom blage jeze. Ne znam da li su mi jezovitiji ogoljena, usamljena stabla, koja su čudnim hirom sudbine, ostali pošteđeni pri sječi, ili cijelo područje, temeljito posječeno, te ostavljeno travi i niskom raslinju na slobodu i iživljavanje.




S druge strane te krčevine je prijevoj nakon kojeg ponovo cesta uranja u šumu. Prkosno i tvrdoglavo sam uzvukao do zadnjeg metra ovom strmom završnicom penjanja na prijevoj. I dalje me držala zadrta odluka da ovaj dan odvezem što je brže moguće. Mada moram priznati da mi je zadnjih stotinjak metara bilo dosta te moje inatljivosti, čime sam bio vrlo, vrlo tanak u njoj. Još malo i inatljivost bi nestala, pa bi umjesto nje pomirljivo, ali polako i opušteno, nastavio pješice, gurajući bicikl. Da izdržim do kraja držala me je nada u blaženi odmor na prijevoju uz konzumiranje hladnog sadržaja moje termos boce pri nijemom razgovoru sa okolišem na prijevoju.
Ništa od toga.
Vozeći zadnje desetke metara pred prijevoj negdje iz šume sa desne strane čuo sam uporni, uzbuđeni i neprekidni lavež psa. Ili pasa, ne znam ni sad. Znam samo da se javio strah (opet on) o nemilom susretu treće vrste sa „najvećim prijateljem čovjeka“ koji, dok slušam lavež, ne zvuči ni malo prijateljski. Strah, kao strah, ne miruje već razvezuje temu, pa na kraju složi sliku o mogućim lovcima koji gone divljač, ili još bolje divlju svinju, ili najbolje, cijelo krdo divljih svinja, koje će nikud drugdje, već ravno na mene. A kuda ću ja tada!? (eto, što strah može napraviti, ako, tek tren, izmakne kontroli)
Poljuljanog dostojanstva odustah od zaustavljanja, pa teška srca produžih dalje. Srećom ta poljuljanost nije dugo trajala jer sam blagom nizbrdicom utonuo u šumu, a tu se odnekud pojavio i potok, pa isto kao pri usponu, tako su i sada cesta i potok (Voćinska rijeka) nastavili put zajedno. A i ja s njima, zaboravivši i na strah i na okrnjeno dostojanstvo.
Spuštanje prema Voćinu

Opet cesta i potok, ruku pod ruku

Na ulasku u Voćin uočio sam jedva primjetne zidine starog grada iz 15-tog stoljeća. Prema sveznajućem internetu grad se spominje još i pod imenom Athyn, ili Othyn ( prema imenu obitelji – ogranka roda Aba, koja mu je bila vlasnik u vrijeme Anžuvinaca. Od 1434. g. grad je u posjedu Gorjanskih, zatim I. Korvina, od 1508. g. Batthyanyja, a od 1538. do 1687. g. u rukama Turaka. Nakon odlaska Turaka u 17. st. burg je trajno oštećen. Danas je sačuvan jedan njegov dio, građen od kamena klesanaca i opeke i dijelovi obrambenih zidina, ili podgrađa na padinama brda s južne i istočne strane. Sa sjevero-zapadne strane sačuvan je i dio opkopa grada. Grad je 50 –tih godina prošlog stoljeća umjetno pošumljen crnogoricom. Prema suvremenim konzervatorskim smjernicama prvi korak obnove i početak sustavne brige o gradu, trebao bi biti skidanje šume i šikare pod kojom se on danas nalazi.

Ruševine starog grada iznad Voćina

Pogled sa ceste na ruševine starog grada (onaj srednjovjekovni je na brdu, a ovaj uz cestu je ovovjekovni)

Glavna atrakcija u Voćinu je, bez dvojbe, crkva Velike gospe, rušena u prošlom ratu te ponovo sagrađena.
Voćinska crkva

Centar Voćina – šetnjica uz crkvu

Nakon obilaska crkve, koja je, usput rečeno bila zatvorena, kao i kapija na ogradi, što je malčice povrijedilo moje samoljublje, pa sam ranije nego sam mislio, nastavio dalje do trgovine na izlasku iz mjesta. Ovaj put je zaustavljanje bilo još kraće, tek da se opskrbim hladnom tekućinom kojoj ime ovaj put neću spominjati, da se ne pomisli da, kao okorjeli pivopija, ovakva putovanja koristim isključivo radi konzumacije istog.
Koji kilometar dalje na ulazu u Macute zastao sam, ne radi razrušene kuće, suvenir na prošli rat, već radi odvodnog kanala pokraj nje. U kanalu je bio sloj sjajnog blata, nastalog zbog obilnih kiša tog ljeta koje to, je li, nije. Kiša se ovaj put smilovala, čekajući da silna voda iz kanala ispari, ostavljajući blatu da se sunča koji dan dok kiša ponovo ne prospe svoj sadržaj.
Na ulazu u Macute

Sjajno blato u kanalu

Od Voćina, preko ovih Macuta, pa sve do Mikleuša, cesta tih 20-tak kilometara ide dolinom Voćinske rijeke, istog onog potoka kojeg smo se cesta i ja uhvatili još od prijevoja. To znači da je uglavnom ravno, sa par gore-dolikanja, pri čemu ide red kuća (neka od sela) pa red nenaseljenog predjela. Moj bicikl ili ja, il možda obojica, kao da smo uključili turbo, jer se vozilo oko 30 km/. Samog sebe sam(ugodno) iznenadio kako mi dobro ide. Divota od vožnje.
Sela, barem ona bliže Voćinu su, oprostite mi na riječi, jadna. Skromna, vidi se na prvi pogled da ljudi jedva vežu kraj s krajem. Iako ima dosta obnovljenih kuća, te kuće ne mogu sakriti tipsko porijeklo na brzinu izvedene obnove, pa dosta kuća sliče jedna drugoj, no okućnice su nerijetko prazne livade. Ako koja ima još i ogradu, to je već pravi uspjeh.
Na izlazu iz Macuta

Na ulazu u Čeralije

Ta neka izoliranost ovog područja od dvadeset i prvog stoljeća još je gora na mjestima izvan naselja. Polu obrađene, ili skromno obrađene njive, uglavnom gole, iako je kraj lipnja, a iza gusta šuma koju, na kraju, s visine nijemo promatra isto tako šumoviti Papuk. Izvan vremenski prizor jednakog izgleda, bilo da se radi o danas aktualnom stoljeću, bilo u bilo kojem drugom stoljeću. Nigdje znaka civilizacije, ako izuzmemo stidljivu traku asfalta na cesti, a i ona je svjedok prošlog stoljeća.
Koje je to stoljeće !?

(Pra)Stari asfalt

Nakon petnaestak kilometara ove ne-vremenske vožnje, postupno se vraćamo u današnje doba. U to me pokušava uvjeriti niz sela koja izgledaju "normalno" sa isto takvim kućama. Čak jedna seoska crkva ispred sebe ima lijepo uređeno parkiralište, iako je za njega trebalo otkinuti, oteti komad brda.
Crkva s parkiralištem – povratak u civilizaciju

U Mikleušu izlazim na Podravsku magistralu, čime se definitivno vraćam iz povijesti u suvremeno doba. Dokaz tome je i moderna mjesna crkva koja svojim sjajem pokazuje raskoš i bogatstvo sela.
Crkva u Mikleušu


Za divno čudo promet na magistrali je bio nikakav, obzirom da je, je li, magistrala. Tek po koje stidljivo vozilo. Malo je bilo čudno, groteskno to zujanje biciklom raskošno širokom cestom detaljno ušminkanom crtama po sredini i sa strane.
Tužna i usamljena magistrala

Pih, i to mi je gužva na magistrali!

Njome se trebam taljigati nešto manje od 40-tak kilometara do Orahovice, pa ne bi imao ništa protiv da stanje u prometu na njoj ostane ovakvo kakvo je sada.
Nedostatak prometa nisam smatrao nedostatkom, naprotiv. Njemu zahvaljujući mogao sam se totalno isključiti od skoncentriranosti na vožnju, te prepustiti utiscima prizora iz uže i šire okolice, njihovim zvucima, mirisima…
Kako je to uspio, i zašto, ne znam, uglavnom mi se odjednom pojavi onaj strah, lako je ovo do sad, ali kako dalje, tek je pola puta, i to lakša polovica, što će biti iza Orahovice na onom mega usponu, kako ću…
Da li sam ga sam prizvao ne znam, da li sam za trenutak bio (previše?) opušten ne znam ni to. Odmahnuo sam rukom (figurativno, ne stvarno jer su mi ruke bile na upravljaču), duboko odahnuo, ne bi li ga bar malčice maknuo u stranu (da mi ne smeta, kad je već mora biti tu), te naporom svjesne volje nastojao pojačati ugodne utiske koje su do tada tako lako na mene ostavljali prizori koji su promicali mimo. Tako smo nas dvojica, taj strah i ja, našli nekakvu čudnu simbiozu u nastavku putovanja.
Nešto živosti na cesti pružila je spuštena rampa željezničkog prijelaza negdje oko Čačinaca. Već se formirala poduža kolona vozila s obe strane rampe, a vlak niti se vidi niti se čuje ni od kud. Da sam htio, mogao sam u cik-cak formaciji zaobići spuštene brklje i nastaviti vožnju, no kako sam u dubini duše ljubitelj željeznice, kopkala me je radoznalost kako ona izgleda u ovim krajevima.
„Slavonia Express“

Zemlja se tresla od silnog Džejmsovog (GM) zvuka. Očigledno da je strojovođa dao pun gas. Izgledalo je kao da mjeri ubrzanja od nula do 100 km/h. U želji da si rukama poklopim uši dok je vlak prolazio, gledao sam prvi vagon iza lokomotive i sućutno žalio putnike u njemu – oni stalno moraju slušati ariju raspoloženog Diesela u lokomotivi, a mi na cesti tek za tren.
Nakon podizanja rampe kraće vrijeme je bila gužva, a potom opet mir, tišina i pustinja. Da ne bude pretjerano monotono, pobrinuo se vjetar, i to ravno u lice. Zauzet svim i svačim oko mene, primijetio sam ga tek kad mi je dobrano zagorčavao okretanje pedala. Zbog njega sam u Orahovicu skrenuo na prvi ulaz, svojevrsnu obilaznicu, iako sam namjeravao to učiniti tek na drugi ulaz, staru cestu. Obilaznica, k'o obilaznica, ništa posebno za vidjeti.
Vjetar, sada s boka, manje je kočio okretanje pedala. Taj manjak je višestruko nadoknadila uzbrdica, ona blaga podmukla koja olovom otežava noge pri okretanju pedala. Da veselje bude potpuno, tomu se još pridružila i glad.
Prije ili kasnije,valja meni preko ove planine

Čim sam (ah, konačno!) ušao u Orahovicu, u već znanom parku našao sam ugodno mjesto sa klupom u hladovini i priuštio si (po)duži odmor.
Ručak u Orahovici

Žestoki tempo vožnje, kojim sam forsirao, učinio je svoje. Dobro nahranjen i napojen počelo mi se – dremati. Bože, što bi dao za petnaestak minuta sna!
Očiju na pola dvanaest gledao sam oko sebe i u sebi, kako bi mogao dremnuti. Odmah je na to skočio onaj strah sa onim „Aha! Pa jesi li ti normalan!? A što ako ti netko ukrade fotoaparat, a što ako ti netko ukrade bicikl, a što ako ti netko ukrade….itd, itd, itd
Ako ničim drugim, onda barem mogu odgovoriti kapricom: „Eto, baš hoću!“
Da li kapric, ili ustrajnost, ne znam, ali nađoh rješenje.
Novčanik sam stavio u zadnji džep i legao na njega, fotoaparat omotao oko ruke, a ruke provukao kroz ramu bicikla i zažmirio.
San snova

I tako ležim, žmirim, slušam šuštanje lišća, osjećam povjetarac na licu i mislim kako bi bila fora stvarno ovako zaspati …i odjednom se prenem, otvorim oči, pogledam na sat i vidim da mi je dvadesetak minuta prošlo u trenu. Stvarno sam spavao.
Sve je bilo tu, i bicikl, i foto-aparat, i novčanik, pa i ja. Nesvjesno mi je na licu zatitrao osmjeh zadovoljstva. Još jedna mala, mala, mala ali slatka pobjeda nad strahom.
Prekinuo sam svojevrsno likovanje, i samom sebi rekao, prigovorio čak, da sam se ulijenio. Vrijeme je da se krene, treba Papuk preskočiti. Nakon opskrbe sa tekućinom i nečim slatkim (u slučaju krize), usput, na kratko sam obišao mjesto, da bi potom krenuo prema Papuku.
Crkva u Orahovici (nažalost, zatvorena i zaključana)

Orahovica centar

Obično u Orahovicu dolazim iz suprotnog smjera, pa sam se začudio vidjevši u daljini Ružica-grad detaljno opisan u putopisu na ovom blogu pod nazivom „Ružica Grad“. Začudio iz razloga jer ga pri prijašnjim vožnjama nisam primijetio odavde, iz grada.
Mutni Ružica Grad u daljini (mutan zbog fotoaparata)

Na samom izlazu iz grada nisam odolio, pa sam snimio crnog najboljeg čovjekovog prijatelja kako gušta na suncu.
Pasji život

Pred sobom imam dobrih 11 kilometara uzbrdice. I to kakve! Većinu tih kilometara valja mi pješke. Eto, već odmah na početku, nisam pravo ni izašao iz Orahovice, a već strma uzbrdica. Sad na početku, još se svrstavam u klasu „Optimist“ pa zadihano vozim strmom uzbrdicom, dok s lijeve strane promatram srednjoškolski centar, sve više i više s visine. Iz navedene klase, prebacujem se u klasu „Pametniji popušta“, pa pomirljivo silazim s bajsa i nastavljam pješice. Tek je početak, treba štedjeti dah.
Nakon kilometar i pol, ulazim u Duzluk, prigradsko mjesto Orahovice, trenutno meni zanimljivo jer ima malčice ravne ceste. Baš tako, malčice, jer odmah po izlasku iz mjesta slijede dvije strme lakat krivine, da bi cesta, malčice blažim usponom, krivudala kroz šumu.
Vrhunac današnjeg puta – penjanje na viši prijevoj Papuka

Osjećam se haj, vedar veseo i optimističan. Ova uzbrdica je vrhunac izazova današnjeg dana. Kopkalo me, priznajem, malčice kakav ću si izgledati kad se nađem ovdje gdje sad jesam.
Objektivno, uglavnom imam hladovinu, jer je kasno poslije podne, cesta, iako vijuga, uglavnom ide u smjeru juga, pa mi je sunce s desne strane (na što sam računao, ili se barem nadao). Točnije rečeno bilo bi da nije gustog raslinja koje na ovoj strani ceste, baš meni, pravi hladovinu. Dakle vremenski uvjeti idealni – hladovina i blaaagi povjetarac.
Subjektivno, drži me osjećaj ugodnog blaženstva. E sad, da li je to zbog odspavanih 20 minuta u parku, da li je zbog (male, ali slatke) pobjede nad strahom, ili je i jedno i drugo, ne znam. A i ne zanima me!
Malo idem pješke,malo vozim,koji put gucnem hladne tekućine. Sav sam u znoju, maramica kojim brišem čelo(da mi znoj ne ulazi u oči), već je toliko natopljena znojem, da je trebam cijediti. Oko mene nijema tišina kasnog ljetnjeg poslijepodneva. Dušu dalo za prebiranje po mislima, meditiranje ili kako bi to već neki nazvali. Zrak kojim udišem osvježavajući, ali ne hladan, prebogat kisikom, prave zračne toplice. Potpuno sam se prepustio trenutku blaženstva, kad ne razmišljam ni o sekundi prije ni o sekundi poslije, Bitna mi je samo trenutna sadašnjost. Eto, sad dok pišem, i sam primjećujem da mi se teško sjetiti uspona na kojemu sam se tako ugodno osjećao kao ovaj put. Iako mi srce tuče, istina umjereno i podnošljivo, iako se, kako već rekoh topim u znoju lica svog, sve mi to ne smeta. Naprotiv!
Primjećujem uz cestu znak biciklističke staze sa dvojezičnim natpisom – na Hrvatskom i na Madžarskom.
Dvojezični natpis

Zbunjeno sam promatrao natpis na jeziku sjevernih susjeda. Otkud oni ovdje na ovoj tabli!? Kasnije sam saznao da se radi o biciklističkoj ruti koja je formirana fondovima EU.
Pretakajući sam s sobom o ovom i o onom, pustivši misli da slobodno lutaju, iznenadih se kada u gledah osmatračnicu na prijevoju.
Uspio sam!
Prijevoj ispred mene

Valjda znate već, barem Vi koji češće (pro)čitate redove na ovom blogu, da mi je poseban gušt učiniti poduži odmor na prijevoju. A ako je riječ o pravom prijevoju, za koji treba dosta znoja da bi se popeo na njega, onda je posebno zadovoljstvo polako, malo po malo, guštati na vrhu. A još kada je tu napravljena posebna osmatračnica, onda guštanju kraja nema.
Nakon ohlađivanja, smirivanja disanja i pulsa, brisanja znoja, konzumacije (još uvijek) hladne tekućine 'ajd da se popnem gore.
Prvo sam snimio situaciju ceste kojom sam došao, potom blisku svoju budućnost u obliku ceste kojom ću nastaviti ovo putovanje posebnim guštanjem nizbrdice.
Odakle sam došao…

…i kuda idem

Pogledom sam pozdravio i usamljeni manastir sv. Marka, utopljen u zelenilo Papučke šume.
Koju godinu ranije čak sam ga i posjetio (vidi „Ružica grad“)
Manastir u Papučkom zelenilu

Manastir sv. Marka

A sad pogled na sjever!
Dolje negdje ispod mene bi trebala biti Orahovica. Trebala kažem, jer sa sakrila uz Papuk, pa se ne vidi. Ali se zato viti tepsija od ravnice sve do Vilanji brda u Madžarskoj. Ovako s visine kad gledam, stvarno mi izgleda kao da je (bilo) Panonsko more iz kojeg se Papuk, sa ovim prijevojem na kojemu sam, izdiže kao otok.




Kad sam polako, detaljno, suzdržano, u želji da ne propustim ni najmanji detalj, izguštirao prijevoj, slijedilo je još veće guštiranje – spust do Kutjeva. Do tog grada ima 11 km, od kojih je prvih 4 strmije i zavojitije, sa par lakat krivina, a ostalo je laaaagana nizbrdica, nježna i blaga, koja pahuljastom obzirnošću mazi razbuktano oduševljenje spusta.
Drugi dio spusta u obliku nježne, obzirne nizbrdice

Ulaskom u Kutjevu spoznao sam da imam dosta vremena do kraj dana, pa sam svratio kod svog poznanika na“čašicu razgovora“. Kako to biva s tim čašicama, razvuku se izvan svih predviđanja, pa je tako i ova trajala skoro sat i pol.
Nakon blagog spusta kroz sam grad, ostalo mi je na raskrižju iza grada skrenuti desno pa „Vinskom cestom“ prema Požegi. Vinska je zato što prolazni pored vinograda koji su se smjestili uz južne padine Papuka.
Početak Vinske ceste na izlazu iz Kutjeva

Gledajući uređene i ušminkane vinograde ispred šumovitog Papuka, sjetih se današnjeg pogleda na Papuk s druge njegove strane. Kao da taj Papuk ne razdvaja u kilometrima, već i u stoljećima.
Papuk – južna padina

Papuk – sjeverna padina

Ostalo mi je još na poprijeko preći Požešku kotlinu i doći kući.
Na poprijeko preko Požeške doline – u daljini Požeška Gora

Danas pređeni kilometri

137 km (slovima:stotridesetsedam kilometara) za manje o d 10 sati. Oduzmemo li onu čašicu razgovora u Kutjevu, dobivamo (puno) manje od 9 Sati. DEVET sati, za 137 km!
Usprkos kilometrima, kući sam došao sličnog stanja u duši kao na prijevoju iznad Kutjeva, ako ne još i euforičnijeg. Bio sam fizički umoran, priznajem, ali kao da mi to nije smetalo. Naprotiv!
Kako sada suvislim rečenicama opisati buru, orkan, pravi tornado osjećaja koji su mi strujali dušom. Bio sam, rekoh, umoran, ipak sam cijeli dan forsirao (koliko sam mogao, je li!?“). Međutim, osjećaj zadovoljstva, radosti, sreće, blaženstva, blagostanja…Totalna, potpuna, nedvojbena suprotnost osjećajima, u jutro od prije pet dana kada sam krenuo, pa odustao od ovog puta. Isto tako i u odnosu na jutrošnje osjećaje koji su bili dodatno otežani, zagorčani dvojbom između upozorenja i iskušenja.
A sad – divota, blaženost, uspjeh! Ništa ljepše od velike muke i uspjeha na kraju.
USPIO SAM POBIJEDITI STRAH!

Sad kad ste sve pročitali, slike možete pogledati ovdje.

nedjelja, 07.12.2014.

Đakovo - Aljmaš 2014 II dan

Kartu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.


Tu noć se spavalo kako se inače spava nakon prijeđenih 100 kilometara biciklom. Zaspalo se tek tren poslije dodirivanja jastuka, da bi se tek koji tren kasnije otvorilo oči zbunjeno treptajući s njima zbog jarke jutarnje svjetlosti (već jutro!?). Ako se i koji put tokom noći probudilo, odmah se nastavilo gdje se stalo bez nekog dubljeg filozofskog, ili bilo kojeg drugog, razmišljanja. Eventualno se je okrenulo na drugu stranu i zadovoljno, duboko udahnuvši, blaženo se nastavilo gdje se stalo.
Nakon ustajanja i jutarnje toalete, zamršenim hodnicima bogoslovije otišlo se na doručak.

Unutar bogoslovije I


Unutar bogoslovije II

Unutar bogoslovije III

Zamršeni hodnici bogoslovije

Doručak

Istim oni zamršenim putem, kojim smo sinoć od katedrale došli do bogoslovije, ovog jutra je odvoženo u suprotnom smjeru. Jutro je bilo svjetlo sunčano, nebo plavo, bez ijednog oblačka. Svježina je zbog sinoćnjeg pljuska bila izrazita, na granici sa prohladnošću.
Katedrala sa biskupskim dvorom

Parkirali smo bicikle ispred katedrale pripremajući se za ulazak. Te trenutke pripreme iskoristih da snimim bogosloviju sa „našim“ prozorom sa kojeg sam promatrao ovaj trg sinoć i jutros.
Zgrada bogoslovije gledana od strane katedrale

„Naš“ prozor na potkrovlju biskupije

A sad,katedrala.
Nije mi ovo prvi put da sam ovdje, ma kakvi, pa ipak, kao i svaki put, tako i ovaj ostajem bez daha promatrajući građevinu i izvana i iznutra.
Veeeliku katedralu snimo maaali ja ispred nje

Dok stojim ispred katedrale gledajući uvis prema njenim tornjevima prožima me čudnovati osjećaj smjese strahopoštovanja i samositnosti prema nečemu ovakvom velebnom kao što su ovi tornjevi.
Prema izvorima interneta, Đakovačka katedrala Svetog Petra u neoromaničkom stilu stolna je crkva Đakovačko-osječke nadbiskupije . Pripreme za gradnju nove đakovačke katedrale koja je trebala zamijeniti staru i prilično skromnu barokiziranu srednjovjekovnu građevinu, koja je stajala iza biskupskog dvora, započele su već krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Ponajprije zbog nedostatka sredstava sagrađena je tek između 1866. i 1882. godine. Glavni inicijator podizanja ove građevine jeste đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer koji je i pokopan u kripti katedrale.
Taj osjećaj strahopoštovanja i samositnosti ulaskom u katedralu još više se pojačao. Ostaje mi nejasno da li zvuci u ovakvim velebnim građevinama postaju tiši zbog same konstrukcije, ili ljudi koju hodaju unutrašnjošću zbog navedenih osjećaja postaju tiši. Uglavnom, bilo kako bilo, u katedrali dostojanstveni mir i tišina.




Diveći se unutrašnjosti katedrale do svijesti mi dopre spoznaja kako su crkve i crkvice jučer posjećene postajale sve skromnije i skromnije. Najraskošnije uređena bila je crkva u Kaptolu, prva koju smo obišli. Kako smo dalje putovali, crkve su gubile na raskoši, pa na kraju i zadnja, prije katedrale, ona u Selcima Đakovačkim ništa posebno (uz svo poštovanje svim navedenim crkvama), da bi danas, eto, završili u crkvi nad crkvama, što se ovog putovanja tiče.
Došlo je vrijeme da se nastavi put ka Aljmašu.
Ni sad ne znam (ili sam znao pa zaboravio) zašto je crkva u Satnici Đakovačkoj dobila mjesto na popisu crkava koje treba posjetiti, no tih skoro 3 kilometra smo specijalno zbog nje prešli, da bi nakon posjeta vratili se do Đakova i skrenuvši lijevo, nastavili put Osijeka.
Crkva u Satnici Đakovačkoj

Unutrašnjost crkve u Satnici Đakovačkoj

Pa ipak, od svih svećenika koji su nam predstavljali svoju župu i crkvu na ovom putovanju, ovaj u Satnici mi je ostao posebno u uspomeni kao čovjek sa izuzetnim osjećajem za praktičnu psihologiju. To su oni ljudi za koje poželim da sam u njihovom društvu, pa nakon rastanka još dugo, dugo ostaju mi u duši koja prebire riječi izrečene u tom društvu, sa osjećajem da sam postao puniji, bogatiji za neke spoznaje. Iako ih u prvi mah ne mogu definirati (ah, ta psihologija!).
Slijedi vožnja cestom kojom nikad prije, ni na kakav način, nisam prošao. Uz onu standardnu frku i žurbu, nisam ni zapamtio što smo sve to prošli, tako da mi nije u potpunosti vjerovati za ove slijedeće župe dalje opisane. Ta maglovitost moga sjećanja trajati će do Antunovca, a od tog mjesta siguran sam da i sad znam kamo se vozilo. Zvuči u najmanju ruku neozbiljno, površno i aljkavo s moje strane („pa mogao se barem raspitati!?“), no tvrdoglavi ponos mi ne dozvoljava da se sad raspitujem, a bojim se da bi na sličnu zbunjenost naišao i kod barem nekih od učesnika ovog putovanja. Ostavljam, dakle, ovako kako jest, nesigurno i nepouzdano, kakav sam se osjećao pri prolasku kroz ta mjesta. Ipak je ovo što čitate moje viđenje i doživljavanje, pa može u njemu biti i nesigurnosti, nepouzdanosti, te, na kraju krajeva, i grešaka.
Bilo je skoro pola deset kad smo u Viškovcima na krivini iznenada skrenuli lijevo. Za mene iznenada jer tek kad smo skrenuli vidio sam crkvu na toj strani. Nije ona bila mala i neprimjetna, nego sam ja „zaspao“, udubio se u kolotečinu, s mislima otplovljenim tko zna gdje. Ona svježina jutra na granici neugodnog jačanjem sunca je otupila svoju oštricu, pa je postalo izuzetno ugodno za voziti. Svježe, ali ne previše. Toplo, ali ne previše.
Nezgodno je bilo što odmah iza krivine treba stati i preći na lijevu stranu. Prelazak je, zbog krivine, dosta nepregledan, pa je obavljeni stihijski i čoporativno. Prvi su prešli oni odlučniji, ili hazaderski naklonjeni, učinili su to istog časa, ne provjeravajući iza i ispred prometnu situaciju. Posljednji u prelasku bili su oni suprotnog stava, koji polako, staloženo provjeravaju lijevo-desno (barem tri puta) pa na kraju kada su 1000% sigurni u svojoj odluci, konačno prelaze cestu.
Kad smo se, konačno svi okupili ispred crkve uđosmo u nju.
Viškovci??

Opet ono standardno – krunica u crkvi, župnik sa pričom o župi, okrepa u župnom dvoru, požurivanje, start, mahnita vožnja.
Slijedeće su bili ili Semeljci ili Koritna, ni sad ne znam sigurno („pa zašto onda pišeš ako nisi siguran!?“), ali znam da me oduševila deeebela hladovina ispred crkve. I ne samo mene, jer smo neobično dugo „lapili“ u hladovini.
>


Crkva je bila dostojanstvena stara dama kojoj je u toku pomlađivanje. Obilni su radovi i iz vana i iznutra, složeni i spori, ali oni nisu razlog da crkva bude zatvorena niti da se mise, i ostale aktivnosti ne provode.
Zato je u slijedećem selu gdje smo pauzirali, crkva bila dotjerana i ušminkana kako već dolikuje Božjoj crkvi.



U Antunovcu, znam zasigurno da je bilo baš to mjesto, zadržali smo se malo duže zbog ručka.



Crkva je još nedovršena, puno, puno truda, vremena i rada će trebati da se završi. Moram priznati da je i velika, ogromna čak. Biće zanimljivo za koju godinu vidjeti sjaj ljepotice kad bude do kraja uređena. O ukusima, jasno, ne vrijedi raspravljati, pa ću tek napomenuti da ne shvaćam baš najbolje suvremenu arhitekturu sakralnih objekata, te mi je dosta teško proniknuti u ljepotu ovakvih zdanja kakva je ova crkva.
Nakon izlaska iz crkve župnik nam je pomogao da improviziramo stolove na kojima smo napravili izložbu Slavonskog obilja. Gledajući tu milinu odnekud mi dođe zaključak da će ljudi ovog podnevlja, Bože mi oprosti na zamisli, zadnji umirati od gladi.
Zbilja Slavonskog obilja

Još prije ručka, još i prije Antunovca pojavio se vjetar. Prohladan, podmukao puhao nam je u lice. To je, valjda, bio onaj (sjevero)istočnjak, koji se pojavi iza kiše, kao vjesnik smirivanja vremena. To smirivanje, i vjetra i vremena, neće biti danas, na našu žalost. Zbog tog vjetra nisam bio jedini koji je posegnuo za vjetrovkom i koji se zavlačio u zavjetrinu.
Osijek je negdje tu, osjećao sam ga, mada ga nisam vidio. Sela, odnosno mjesta koja smo prolazila, bila su sve veća i veća. U stvari to nisu bila sela kakva smo do sada sretali, više su to bila šira područja velikog grada. Na žalost, i promet je bio u skladu s tim, sve gušći i gušći. Da "veselje" bude veće, onaj pakosni vjetar, koji se u lice okomio na dvadesetak umornih biciklista i skoro sadistički uživajući u našoj muci, intenzitet puhanja je mijenjao od jako do (skoro) neizdrživo. Kako to biva u takvim trenucima, nakon prvobitnog očaja i želje da stanemo i odustanemo, pojavio se tvrdoglavi prkos kojim smo probijali "zvučni zid" vjetra. Taj prkos je imao i cijenu, pa je većina ljudi ušutjela, zanijemila, tupo gledajući pred sebe i polusvjesno, hipnotički okretala pedale. Ako su do sada, zbog onog požurivanja, malo toga vidjeli oko sebe, sad su i to malo izgubili.
Dolaskom na južnu Osječku zaobilaznicu, konačno sam se našao na zamišljenoj karti Slavonije. Do sada smo išli u smjeru sjeveroistoka, a sada nam valja ravno za istok. Što se vjetra tiče, nikakva promjena. Nekom čudnom logikom, uspio je prilagoditi svoj izvor našem kretanju, tako da smo stalno bili licem u lice.
U vremenu našeg putovanja u toku su bili veliki radovi na izgradnji drugog traka Osječke obilaznice. Kakvu takvu sreću tog trenutka imali smo u činjenici da je taj drugi trak skoro gotov. To skoro znači da je asfaltiran (barem prvi sloj), da još nije pušten u promet i da se na njega biciklima može bez potrebe preskakanja nekih ograda i barijera.
Najšira biciklistička staza

Jedno duže vrijeme smo se bezbrižno i opuštajuće raširili po cesti, sigurnost nam je pružala spoznaja da osim nas na ovom traku nema nikoga. Stvarno je bio gušt voziti!
Sve što je lijepo, kratko traje, pa i ovo razmetanje prostorom na cestu koja gotova još nije. Umjesto da naiđemo na gotovi, završeni i ušminkani trak, mi smo naišli na običnu, usku dvosmjernu cestu bez tog drugog traka. Ta obična, uska i dvosmjerna cesta sa svojim guuuustim prometom nas je podsjetila kako je ljepota trenutka relativna stvar i kako je najbolje spoznamo tek kad je izgubimo i umjesto nje dobijemo suprotno.
Ponovo slijedi ono diskretno i skromno, ali zadrto i inatljivo, tupo gledanje ispred sebe uz polusvjesno i hipnotičko okretanje pedala.
Dobrano načeti i umorni, oživjeli smo, barem na trenutak zaustavivši se u Sarvašu. To će praktično biti zadnji veći odmor pred konačni cilj – Aljmaš.
Crkva u Sarvašu

Unutrašnjost Sarvaške crkve I

Unutrašnjost Sarvaške crkve II

Želju za dužim odmorom ovaj put nije podržavala tema živog razgovora, kao što je bilo jučer, naročito na početku putovanja, već umor koji tvrdoglavo nije popuštao iako se ne vozi i iako je puls smiren. Zbog toga je posebno teško bilo pokrenuti se da bi se prešlo te zadnje kilometre pred konačnim ciljem.
Iako se naš organizator svojski trudio uvjeravajući nas da trebamo voziti u cjelovitoj, zajedničkoj koloni, to se nakon par stotina metara, uglavnom raspadalo na više manjih ili većih grupica. No, do sada razmak između tih grupica nije bio posebno velik, nekako smo se držali jedne druge na oku.
Sada više nije tako. Ja sam ostao zadnji a moja životna suputnica ispred mene. Čak je i onaj oficijelno odjeven žutim prslukom, koji je po službenoj dužnosti vozio na začelju kolone, izgubio strpljenje i otišao daleko naprijed, jedva da ga vidimo ispred sebe. Vidimo ga zbog beskonačno ravne ceste, tipične za depresivnu ravnicu, a bolje da ga ne vidimo, jer nam je muka kada spoznamo koliko smo zaostali.
Tračak nade , svjetlo na kraju tunela dala je veeelika tabla sa informacijom da do skretanja za Aljmaš sa ove magistrale valja izdržati još tri kilometra. Lakše se izdrži kad se nazire kraj muci.
Nema još puno, izdržimo!

I pređoše ta tri kilometra, uglavnom ravna, a onda se skrenulo lijevo – na uzbrdicu.
Dosta se uzbrdica prešlo u ova dva dana, strmih i blažih, dužih i kraćih, ali ova zadnja je bila najteža – čisto ubijanje u pojam (valjda zato što je zadnja i što je, za razliku od ostalih, pred nama). Njena posebna podmuklost, osim subjektivne crte zbog umora i malodušnosti, bila je u činjenici da je ravna k'o strijela i one strmine koja je olovno teška za vožnju, a besmisleno lagana za guranje bicikla. Puhali smo, stenjali, srce nam je iskakalo iz grudni, no svaki put kad smo pogledali u daljinu, izgledalo nam je da se kraj uzbrdice giba zajedno s nama te da nema teorije da se još ove godine popnemo na vrh brda.
Ipak smo se popeli, i to ne samo ove godine već i ovog dana.
Podmukla uzbrdica

Nešto kao prijevoj

Nestrpljivi ostatak ekipe jedva nas dočekao

Ovi ostali, koji su nas čekali na prijevoju, kao da su nas, nestrpljivo i dosadno, čekali barem tri sata, pa čim smo nas dvoje, zadnjim znacima života, stigli, odmah su poskakali na bicikle i krenuli dalje. Ništa od našeg odmora ni od vraćanja naših duša sa nosa na mjesto gdje trebaju biti. Još zadihani od uzbrdice, nije nam preostalo ništa drugo nego na bicikle i piči za kolonom.
Nikad ne reci nikad, pa tako ni ova, više puta navedena kao zadnja, uzbrdica ipak nije zadnja..
Pred sam ulazak u mjesto, skretanje je na lijevo uzbrdo cik-cak cestom uz koju su postaje križnog puta. Cesta, bolje rečeno šira staza, vodi do svojevrsnog vrha sa koje puca pogled na Aljmaš, Dunav i okolicu.
Panorama Aljmaša

Pogled na Aljmaš i na Dunav iza mjesta

Nakon kraćeg zaustavljanja, sjurili smo se stazom (ah konačno) u Aljmaš.
Vraćanje stazom

Opet nam se kolona razvukla

I to je to, što se vožnje tiče!
Kilometri, drugi dan pređeni

Slijedio je odmor, tjelesni i duševni, misa u crkvi, opet odmor ovaj put više duševni nego tjelesni, trpanje bicikl u kombi, te trpanje sebe u aute i povratak kući.

Ovo mi je drugi put da sam u Aljmašu, prvi put sam tu učinio prije sedam godina (vidi "Vukovar 2007"). Na žalost, ovaj kraj je dobrano stradao u prošlom ratu, imena Aljmaš se sjećam baš iz doba tog rata kada je spominjano u vijestima. Staru crkvu su srušili do temelja pa je valjalo sagraditi novu.
Stara crkva u Aljmašu (posudio sa http://www.svetiste-aljmas.hr/stara_crkva.htm)

Priznajem da sam zbunjen bio i prvi put kad sam je ugledao ovu novu crkvu. Iako je moderna, ima nešto privlačnog i dostojanstvenog u sebi, pa moram reći da mi se dopada, usprkos mojem općem stavu o neshvaćanju moderne sakralne arhitekture.
I sada, kad dokono, s noge na nogu šetuckam oko crkve, zadivljeno, otvorenih usta promatram građevinu koja, gledajući izbliza, izgleda stvarno monumentalno. Dok je zadivljeno promatram, shvaćam da ovakvo što nigdje nisam vidio, te konačno, da je ta originalnost ono što mi ovu crkvu čini ovako impresivnom.



Kad uđem ucrkvu ostrajem pod jednakim dojmom prostora i svjetla u crkvi, glavnog oltara, kora, koji nije iza već sa strane, te na kraju pokrajnog oltara na kojemu je kip Majke Božje Aljmaške.




Eto, dok sve ovo promatram,zaboravljam i na umor i na trenutke malodušja. Ostaje spoznaja o ispunjenosti duše radi ostvarenog cilja. A što je muka na putu do cilja veća to je zadovoljstvo zbog ostvarenja veće.
Valjda se zbog toga hodočasnici moraju (na)mučiti na svom hodočašću!

Sad, kad ste sve pročitali, slike sa ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Đakovo - Aljmaš 2014 I dan

Ako Vam se na da čitati, slike sa ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Kartu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Svaki početak je težak, no ovaj put mi je započeti pisanje posebno teško. Eto, već dulje vrijeme tupo buljim u monitor, prsti mi ukočeno, kao sa su smrznuti, lebde iznad tipkovnice. Ako nešto i otipkaju, ili točnije rečeno krenu to činiti, tren poslije se predomisle („nije to to“), te se vrate o onu paraliziranu neodlučnost prostora iznad tipkovnice.
A što je tomu razlog!?
Ako netko, od onih 4-5 koji redovito (pro)čitaju ovaj moj blog, pogledaju unazad, primijetiti će da vozim ili sam ili sa suputnikom/suputnicom. Izuzetak su tek dvije vožnje kad nas je bilo (čak) četvero. No, ovaj put nas je bilo dvadesetero (!!!), barem na početku. U toku putovanja još nam se dvoje-troje pridružilo. Za očekivati je da će se broj (redovitih) čitalaca mog bloga sada povećati, jer će neki od ovih dvadesetero iz radoznalosti baciti oko na ove redove. Ta mi spoznaja još više opterećuje stvaranje rečenica, prsti koji prebiru po tipkovnici, i onako tromi i neodlučni, sad postaju olovno teški. Iz straha da navedeni sudionici, koji će i čitatelji ovih redova postati, ne postanu gnjevni prema autoru ovih redova, unaprijed se ograđujem da je u nastavku MOJE viđenje obavljenog putešestvija, dopalo se njima ili ne. Čak što više, pozivam ih da si, oni koji su ove redove čitali skupljenim obrvama i škrgutom zubi, daju truda, te da napišu SVOJE viđenje putovanja. Tako će iznijeti „pravu“ istinu ( a u stvari svoju kao što sam i ja svoju), a pored toga ćemo svi skupa postati bogatiji za koji broj više opisa puta. Time će nekomu sa strane, koji ne učestvova u ovom našem putu, biti omogućena lakša potraga za tom „pravom“ istinom o njemu. Ni on, kao ni svi mi koji smo vozili ovu vožnju, neće doći do nekog univerzalnog, općeg zaključka. Samo do svog konkretnog, za veću ili manju nijansu različitog od ostalih, kao što je, uostalom, slučaj i sa nama svima, akterima ove priče.
Pa dobro hoću li ja već jednom početi tu svoju priču !?
Župniku jedne od Požeških župa, inače sklonom i biciklizmu, pala je napamet ideja da se ugodno s korisnim spoji, te da organizira jedno biciklističko hodočašće. Put bi trajao dva dana. Prvi dan bi se od Požege vozilo do Đakova, a drugi dan bi se nastavilo do Aljmaša.
Dvojio sam sam sa sobom da li prihvatiti poziv ili ne. S jedne strane poriv za bicikliranjem mi je brzopleto pristao, no tren poslije, zbog straha od (veće) grupe ljudi, utemeljenog u mojoj duši tko zna od kada i tko zna gdje, uvukavši nesvjesno glavu u ramena, prvo što osjetih je skoro pa panični strah za bijegom. Znam taj strah već odavno, postao mi je mojim životnim suputnikom, pa cijeli moj životni put manje-više vodim, u zadnje vrijeme već i, prkosnu borbu s njim. Taj prkos mi je povećan i pristankom, privolom, čak i nagovaranjem moje životne suputnice da bi se i ona, zajedno samom, pridružila tom hodočasničkim bicikliranjem ili biciklističkom hodočašću.
I baš što, taj završetak prethodne rečenice je to što dvojim: da li je ovo u nastavku opisano, bilo hodočasničko bicikliranje ili biciklističko hodočašće!?
Do kraja ne riješivši navedenu temu, ni sada dok pišem ove redove, a kamo li pred vožnju, negdje prije osam u drugoj polovini lipnja dovezli smo se moja životna suputnica i ja do crkve ispred koje je već bio podosta ljudi sa biciklima. Kratak doručak, koji nam je servirala župna kuharica pokusali smo, te se nešto iza osam skupno snimili prije konačnog i dugo očekivanog polaska. Da smo svi zajedno ova dva dana jedno, pokazivale su ljubičaste majice na kojima je pisalo tko smo, kamo i zbog čega idemo (standardna opća pitanja o životnom smislu, zar ne!?)

Doručak

Startna pozicija

Organizacija oko rute, mjesta zaustavljanja, kao i tempa vožnje bio je izbor župnika. Naše je bilo da se poslušno i pomirljivo prilagodimo toj organizaciji. Nije to bio veliki problem, ma kakvi! Ali, da nije bio manjih, bilo je.
Ostaje (mi) dilema da li hodočašće treba biti patničko i bez ugode. Da li pri tome, treba gušiti u sebi ma i malu pojavu oduševljenja nečim uz put viđenim, pogotovo ako je izvan crkve i crkvene tematike!? Čini mi se da odgovor na ovo pitanje se više priklanja prema „da“ , sudeći po samom odvijanju putovanja.
Iako su nam rekli da se držimo kolone, nije dugo prošlo, a ona se dobrano razvukla, da bi se kasnije formiralo više grupica biciklista između kojih je bilo veća ili manja udaljenost.
Razvučena kolona

Sto ljudi, a ćudi još i više!
Neki su, mlađi uglavnom, ko zapeta puška, čim je dan znak za start, otpičili daleko naprijed. Drugi su, konformisti uglavnom, nastojali neko vrijeme držati korak za njim, da bi, zadihani, shvativši besmislenost i besciljnost tog postupka, ili sami vozili svojim tempom, ili se pak, priključivali ovima“sporijima“. Iako u početku to nije bilo tako, tokom vožnje moja životna suputnica i ja iza nje skoro smo bili na začelju. Da takvi nismo, spašavao nas je oficijelni začelnik, koji je, kao i onaj na početku kolone (načelnik) imao na sebi onaj žuti/narandžasti plastični prsluk sa reflektirajućim prugama.
Prvo dulje stajanje, pauza, je bila u Kaptolu. Do njega treba na poprijeko preći Požešku kotlinu. Tih 15-tak kilometara, osim početnog većeg, ali kraćeg uspona, ide uglavnom blago uzbrdo. To blago uzbrdo tokom vremena prelazi u podmuklo uzbrdo. To su one uzbrdice koje teško primjećujemo na prvi pogled, a kojih postajemo svjesni težim okretanjem pedala, pa se prvo pitamo što to nije u redu s biciklom, da bi tek potom shvatili „u kojem se grmu krije zec“.
Crkva sv. Petra i Pavla u Kaptolu

Raskošna unutrašnjost crkve

Detalj svoda crkve

Impresivna je barokna raskoš i fascinantna je preciznost najmanjih detalja u unutrašnjosti crkve. Kako i ne bi, kad je to jedna od najstarijih crkava Požeškog kraja – spominje se još davne 1221 godine. Kako je ovo ipak hodočasničko putovanje, u crkvi je prvo odmoljena krunica od strane svih učesnika, a potom nas je njezin svećenik upoznao sa samom crkvom i svojom župom. Nakon toga smo pozvani na okrepu u župni dvor. Ovakav razvoj događaja pri posjeti crkvi, ostati će manje-više pravilo pri obilascima slijedećih crkava. Ostati ćemo, dakle, svaki put bogatiji i za spoznaju o crkvama i crkvicama, za koje smo uglavnom znali gdje se nalaze (kako ne bi znali, pa prošli smo pored njih sto puta), ali u koje, uglavnom, nismo zalazili.
Pored toga što smo Božji podanici, ipak smo „ljudi od krvi i mesa“, ne baš pretjerano otporni na sitne male, beznačajne zlobe i zanovjetala, tako smo svaki put napustivši mjesto osvježenja, komentirali i uspoređivali, što je bilo bolje a što lošije. Pri tome uglavnom zaboravivši hodočasničku ulogu patnje i podnošenja, kao i činjenicu da to što popismo i pojedosmo, učinismo to prvenstveno dobrom voljom domaćina.
Tako će ova prva zakuska u Kaptolu ostati nedostižno mjerilo idealnog ostalim zaustavljanjima, koliko je bilo dobro i obilato. Točno, bilo je dobro i obilato, ali je bilo i iznenađujuće, jer nam nitko nije rekao, došapnuo ni natuknuo ništa od tog. A zbog toga što je bilo i obilato, postali smo neopravdano strogi prema ostalima, jer smo sada od nikakvog očekivanja, očekivali i previše. I sve to zbog Kaptola.
Da li hodočastiti, ili (samo) putovati, ne znam, ali to se može raditi na svakojake načine. Tako po izlazu iz crkve, dok sam čekao ostale i natuknicu, imperativ kamo dalje, preko puta crkve ugledah stvarno originalnog putnika u simpatičnom društvu. Ni dan-danas ne saznadoh kamo i iz kojih pobuda putuje. Ali važno je da se kreće!
Drugi način putovanja

Slijedi „vinska ruta“ Zlatne doline. (za neupućene, Požeška kotlina je još od Rimskog doba nazvana Zlatna dolina – Vallis Aurea). To je cesta koja je ponekad ravna, bez uspona, a ponekad ide gore-dolje, u ovisnosti dali jest ili nije zahvatila koji komadić Papuka, obzirom da putuje tik uz njega. Tako nam je s lijeve strane navedena planina, a s desne gledamo na navedenu dolinu, pa ako pažljivije promatramo, uočiti ćemo Požešku Goru koja, je li, kako bih rekao, navedenu dolinu omeđuje s južne strane. Idemo prema istoku, deset je već davno prošlo (joj, zar već!?) pa svi pomalo žmirkamo promatrajući cestu ispred sebe. Ovo u zagradi u prethodnoj rečenici, naš će organizator često, često, jeko često, danas i sutra ponavljati. Sad se može potpuno uočiti tempo ovog putovanja. Pauze su neočekivano, pa čak i nepodnošljivo duge, zbog čega se odstupanje od plana mora nadoknaditi brzom vožnjom. A brza vožnja razvuuuuuče kolonu kao žvakaću gumu. Na slijedećim zaustavljanjima se često čuje slijedeći dijalog:
- Je si li vidio/la žitna polja, fazana, suncokrete.....itd, itd, itd?
- Žitno polje!? Fazan!? Suncokreti!? Itd!? Itd!? Itd!? Ma, od silne žurbe vidio/la sam samo asfalt ispred sebe!
Vinska cesta

Da bi došli do župne crkve u mjestu Vetovo, potrebno je skrenuti lijevo pa uzbrdicom (oh, neee!) taljigati se nekih pola kilometra.
Župna crkva u Vetovu

Dok smo mi u crkvi naši dorati zasluženo odmaraju

Unutrašnjost crkve u Vetovu

Ako je vjerovati Google-u, car je Josip II od zaplijenjene crkvene imovine osnovao vjerozakonsku zakladu za osnivanje novih župa i gradnju novih crkava. Pomoću te zaklade osnovano je u Požeskom kraju koncem 18. vijeka pet novih župa. Medu njima je osnovana i župa sv. Kuzme i Damjana u Vetovu godine 1789, a današnja crkva je sagrađena 1935 godine na mjestu gdje je stara srušena.
Vratili smo se sada nizbrdo onom uzbrdicom kojom smo dolazili do crkve, te skrenuli lijevo i nastavili prema Kutjevu. Za razliku do Vetova, gdje ima dosta gore-doolje, od Vetova cesta je uglavnom ravna što se uzbrdica tiče. Ravna je i što se krivina tiče, tako da se duuugo naprijed vidi, pa oni u bijesnim limenim ljubimcima ovdje raspale gas koliko im duša želi. Mi, biciklisti to osjetimo udarom vjetra i iznenadnim zvukom u trenutku prolaska pored nas.
Raaaavnooo!!

Slijedeće zaustavljanje biti će u Kutjevu. Da bi došli do Kutjevačke crkve valja cijeli grad proći glavnom ulicom i to, gle čuda, uzbrdo. Uzbrdica je strmija i duža nego u Vetovu, pa smo, onako zadihani i oznojeni (barem neki), trebali predah i za dušu i za tijelo. Kad smo dušu sa vrha nosa vratili na njeno mjesto, te se kako-tako dotjerali ušli smo u crkvu.
Crkva u Kutjevu

Unutrašnjost crkve u Kutjevu

Jedan od pokrajinskih oltara

Pogled na glavni oltar

Župna Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije sagrađena je 1232. godine od cistercita. Uništena za turskog vladanja Slavonijom, podignuta iz praha i pepela 1698. godine od isusovaca. Današnji, barokni izgled crkva je dobila u 18.st. Posvećena je Rođenju Blažene Djevice Marije. Za blagdan Male Gospe, u Kutjevo kao poznato svetište, dolaze hodočasnici iz mnogih župa, ali i putnici namjernici. Tako, barem piše na internetu, a ja dodajem da je nas dvadesetak primjer nestrpljivih hodočasnika, kojima se ne čeka blagdan Male Gospe, pa čak ni Petrovo, nego smo, evo već danas, došli do Kutjeva i Kutjevačke crkve.
Nakon standardne krunice u crkvi i priče župnika o crkvi i župi, slijedi standardna okrepa u župnom uredu, koja se standardno vremenski razvlači izvan svih okvira plana našeg organizatora, pa on jednako standardno, na ivici tolerantnosti, požuruje svekoliko biciklističko pučanstvo u lila majicama, de se već jednom konačno krene. To lilasto pučanstvo, sporo i nevoljko svršava zanimljive razgovore koji su baš tada ušli u vrhunac uzbudljivosti, te tromo, olovnih nogu, se vuku do svojih bicikala, da bi se, opet standardno, žurili i bivali požurivani, jer kasnimo, kasnimo, kasnimo...(ovaj epitet „standardno“ znači da će se, manje-više, baš tako odvijati svako naše zaustavljanje ispred crkvi na ovom hodočašću). Srećom tu se ona uzbrdica kojom smo dolazili do crkve, sada preobrazila u nizbrdicu, pa je putovanje nastavljeno neočekivano velikom brzinom.
Iako blaža, ta se nizbrdica nastavila i nakon napuštanja Kutjeva. Slijedećih četiri kilometra ispred nas su bili ravni kao strijela. Ostalo nam je po volji hoćemo li ili ne okretati pedale. Bez obzira na taj izbor, bicikli su išli naprijed. Ovakvu vožnju bi zavoljeli i najzagriženiji protivnici biciklizma.
Sve što je lijepo kratko traje, pa i ta Rajska vožnja. Na raskrižju u Ferovcu skrenuli smo prema Kuli. Cesta se vratila u normalu, što znači normalne krivine, normalno gore-dolje, normalan otpor pri okretanju pedala. Normalno, da tako kažem, bila je locirana i crkva, nadaleko od glavne ceste, ovaj put nije bilo nikakvih skretanja na uzbrdicu.
Crkva u Kuli

Unutrašnjost crkve

Svod crkve

Crkva u Kuli je posvećena sv. Petru i nakon, skoro 15 godina gradnje, završena je ovog proljeća, kada je i svečano posvećena.
Nastavljajući, kako drugačije nego„standardno“, naše putovanje, iza Kule skrenuli smo desno sa „glavne“ ceste Požega – Našice, prema Poreču i Latinovcu da bi na kraju stigli u Čaglin. Ova dv, ispred Čaglina, spomenuta mjesta, nekako su van glavnih putova, tako da rijetko kad provozam tim krajem. Radi toga mi bi posebno drago da je organizator ovog putovanja izabrao baš ovu rutu. Nije to neki prašnjavi sokak, ma kakvi! „Normalna“ cesta, mislim asfalt i tako to! Ima čak i crtu u sredini. Možda je malčice uža, ali to nama, biciklistima uopće ne smeta. Radi razbijanja biciklističke dosade, tu je masa gore-dolikanja, kraćih i dužih, blažih i strmijih.
Izvan glavnih tokova Požeškog kraja

Već mi se pomalo počela javljati i glad, a glasine koje sam uspio dohvatiti od suputnika bile su dvojake – ili ćemo pauzirati u Čaglinu, ili bez zaustavljanja nastavljamo dalje za Ruševo. Opet se pojavilo znano pravilo da glasinama (uglavnom) ne treba vjerovati. Od te dvije mogućnosti izabrana je treća – dolaskom u Čaglin skrenuli smo lijevo i oštro, jakim tempom na oštru uzbrdicu. Ne samo da je oštra, nego je i (po)dugačka. Kad smo konačno stigli do Čaglinske crkve srce mi je divljački tuklo u grudima a znoj se rasuo svuda po meni. Nisam bio jedini takvog stanja, da pače, gledajući ostale, većina je šutke, ali i duboko disajući pokušavala dušu sa vrha nosa vratiti tamo gdje joj je mjesto.
Crkva u Čaglinu

Uređeni prostor ispred župnog dvora – mjesto hvatanja duše na nosu

Ljepota uređenja i župni dvor iza

Nakon obavljenog posla sa dušom i smirivanja disanja i pulsa, pojavila se glad – ne samo kod mene. Neki su počeli vaditi “materijalne rezerve“, no tren poslije dobismo uputu, naputak, naredbu čak, da će ručak biti kasnije a sada vremena imo samo za brzinsku okrepu. Ostalo mi je zadovoljiti se sa čokoladom koju je moja životna suputnica već pripremila za konzumaciju.
I tako, pomiren sa sudbinom, topim čokoladu u ustima, pri čemu mi se želudac blago, ali odlučno buni (radije bi nešto konkretno) , te promatram okolinu ne bi li i sebe i svoj želudac zabavio nečim drugim, kada već nema (te konkretne) hrane. Postupno bivam iskreno zadivljen uređenošću prostora između crkve i župnog dvora. Staze, razno-razno bilje, cvijeće, kipovi… stvarno si je netko dao truda. Umor i glad su mi dobrano otupili oštricu suda, pa ga u konačnici nisam ni definirao, samo sam gledao i divio se. Da li je ukusno dotjerano ili pretjerano kičasto, niti inače imam oko za to, a niti mi se trenutno dalo staviti tu točku na i u konačnoj prosudbi viđenog.
Tren tog mentalnog lutanja po moždanim vijugama brzo mi bi prekinut sveopćim pozivom za ulazak u crkvu.
Unutrašnjost Čaglinske crkve

Oltar

Sveznalica Google veli da je na mjestu ove crkve još 1765 godine sagrađena kapela sv.Alojzija Gonzage. Proširena je 1943, a godine 1945 postala i župna crkva koju župnik Ivan Tilšer nastoji što bolje opskrbiti i uljepšati. Te godine dovršeni su tornjevi. Dograđena je sakristija i nabavljen novi oltar od kamena s tabernakulom. Godine 2000 zbog prilika, a i njezine trošnosti župna crkva je proširena. Tornjevi i pročelje je ostalo neizmijenjeno osim što su se i oni dograđivali. Rekonstrukcijom i proširenjem dobio se novi oblik.
Brzo smo nakon crkve nastavili dalje. Sad se onom strmom uzbrdicom valjalo spustiti, što je bio pravi gušt. Iskazivanje tog gušta je bilo različito. Neki su se strmoglavo sjurili što je moguće brže, neki su iskazivanje gušta strogo kontrolirali pazeći na svaki centimetar ispred sebe (očigledno od, možda i pretjeranog, straha od pada (dobar je strah, tko ga ima)), dok su neki polako, onako na tanane, prepustili se pirkanju vjetra u kosi, sve u želji da ovo guštanje pri spustu razvuku što je moguće više.
Sve što je lijepo kratko traje, pa tako i ova nizbrdica. Umjesto nje dobili smo krivudavu cestu, uglavnom bez uspona, osim jednog strmog, ali vrlo kratkog u mjestu Migalovci.
Ruševo je poveliko i podugačko selo smješteno na nizbrdici, blagoj ako se vozi nizbrdo, a podmukloj, ako se vozi uzbrdo. No, za razliku od Vetova ili Čaglina, kada smo skretali sa „glavne“ ceste i stenjali uzbrdicom, ovaj put nam se Svevišnji smilovao. Njegova milost je bila u lokaciji crkve koja je smještena na samom početku sela, što je malo neobično, obično su crkve smještene u centru mjesta.
Crkva u Ruševu (nastavak puta biti će u smjeru putokaza na slici, prema Đakovu)

Unutrašnjost crkve u Ruševu

Internet veli da je u Ruševu na groblju,pokraj ruševina srednjovjekovne župske crkve,sagrađena poslije oslobođenja od Turaka drvena kapela. Bila je posvećena sv. Luki. Oko 1750 napravljena je od drveta mnogo prostranija kapela sv.Nikole da se tako sačuva uspomena na Ruševačku crkvu iz pred turskih vremena. Kapela je imala tri oltara.Sv.Nikole,Uzašašća Spasiteljeva i Žalosne Gospe. Iznad vrata nalazio se i kor i toranj sa zvonom. Ta kapela postaje 1779 god. župskom crkvom. Godine 1793 mijenja se zaštitnik i titular župe i crkve. Te godine pa do danas je Uzašašće Isusovo glavni i titular i oltar župe.
Drvena župska crkva nije mogla zadovoljiti potrebe župe. Gradnja novo-sadašnje crkve započela je 1807 a trajala je 17 god. te je završena 1824.Crkva je kasno-barokna klasicistička građevina.
Jest da smo dobili što ne moramo voziti podmuklom uzbrdicom u selo, no izgubili smo pogled na zgradu općine Ruševo. Prema već sveznajućem internetu, sagrađene davne 1907 godine kada je mjesto imalo načelnika, bilježnika, blagajnika, pa čak i mjesnog suca (!!).
Stara vijećnica u Ruševu (snimio 2011 godine)

Navedena zgrada je donekle restaurirane prije par godina. (Usput, u srednjovjekovnim dokumentima ime mjesta je Ruševa (A na kraju), a internetski izvori vele da mjesni stanovnici tako i danas nazivaju svoje mjesto)
Ovaj put malo više citiram podatke skinute sa interneta jer sam iskreno fasciniran bogatom duhovnom tradicijom mještana ovog sela za koje bi danas površni promatrač brzopleto zaključio da je „Bogu iza nogu“ i da je ovdje „Bog davno ovdje rekao laku noć“, a ono ispada baš suprotno.
Župni dvor je nekih pedesetak metara prema selu, gdje smo (konačno!) napravili dulju pauzu za ručak. Ovo „konačno“ u zagradi nijemo, ali odlučno su iskazali (skoro) svi učesnici ovog hodočašća, brzo vadeći svoje zalihe prostirajući trpezu.
Ručaaaak!!

Opet slijede redom sve one, ranije opisane,“standardne“ stvari, okončane „standardnim“ požurivanjem i „standardnom“ brzom vožnjom. Priznajem mogućnost subjektivnosti, no ovaj dio vožnje od Ruševa, preko Pake, do Slobodne Vlasti (da, da, vjerovali ili ne, selo se tako zove) poprimio mi je oblike mahnitosti. Možda je tomu razlog što ovaj dio smatram nešto najljepše u (širem) Požeškom kraju, pa je, samo po sebi razumljivo, da je prosto grehota, protrčati, proletjeti ovim krajem ne upivši dušom ni trun onoga što se tu nalazi. Uostalom, detaljnije o navedenom možete pogledati na ovom blogu u putopisu pod imenom „Priča iz Požeškog kraja“
Pred nama su tri prijevoja, ne pretjerano duga, ni strma, tek kilometar do kilometar i pol, ali sa vrlo pitoresknom okolinom. Nakon penjanja na prvi od tih prijevoja slijedi uživancija prvog spuštanja do male dolin(ic)e u kojoj se stisnuo Sovski Dol.
Spuštanje u Sovski Dol (snimio 2011 godine)

Kapelica u Sovskom Dolu i mi ispred nje

Unutrašnjost kapelice

Prema internetskim zapisima, godine 1545. prvi puta se spominje selo Sovski Dol u Turskom poreskom popisu i upravo je to dokaz da je selo postojalo i u srednjem vijeku i da mu ime nisu dali Turci nego netko drugi puno godina ranije.
U nastavku opet jedan lijepi uspon, a potom još ljepše spuštanje u selo Paka. To mjesto, dok nije dobilo asfaltno ruho na cesti, bilo je pojam zabačenosti u Požeškom kraju. Osim općeg dojma da se iz sedamnaestog prešlo u dvadeset i prvo stoljeće, danas kad prođem (asfaltnom, je li) cestom kroz ovo mjesto uočavam više ljudi, više rada na kućama i na okućnicama. Selo od totalne zabačenosti postaje oaza mira i tišine, dušu dalo za odmor nakon napornog radnog tjedna.
Paka u sedamnaestom (snimio 2004 godine) …

… i u dvadesetprvom stoljeću (snimio 2011 godine)

Ekipa ispred kapelice u Paki

Za divno čudo, nismo se dugo ni zadržali. Nakon izmoljene krunice, i progovorene koje riječi odmah se nastavilo dalje. Iako ne pitah, zaključujem, ili barem pretpostavljam, da smo u ozbiljnom vremenskom tjesnacu, pa je potrebno (još više) (po)žuriti.
A meni prava grehota ovdje žuriti!
Osim te žurbe, neobična mi je graja ljudi, gužva razvučene biciklističke kolone. Obično kad prolazim ovuda ili sam sam (često) ili s nekim (vrlo rijetko), ali u svakom slučaju, iz dužnog poštovanja prema miru i tišini prirode, kao po katedrali, prolazio sam ovuda u miru i tišini, i to oboje s poštovanjem.
Blaaaga nizbrdica i blaaago krivudanje (snimio 2011 godine)

Nakon par kilometara blage nizbrdice, dođe na red i treći, čini mi se i najviši, prijevoj. Da li zbog toga što je treći, ili zbog (pretjerane) žurbe, ili zbog umora, uglavnom na njemu se ostalo malo duže da se obrišemo, ohladimo i smirimo puls. Tako pripremljeni krenusmo se spuštati prema selu neobičnog imena - Slobodna vlast.
Dok nije dopro asfalt u ove krajeve, ta cesta je bila tek cestica, uska k'o sokak. Asfalt ju je proširio na standardnu širinu dovoljno da se mimoilaze dva kamiona, čak da se još između njih ugura i crta po sredini. Međutim zbog (obronaka) brda, krivine su postale oštrije nego kod onog sokaka, te se mora dobrano paziti na njih i biciklom, a kamo li pri vožnji autom ili, čak, kamionom.
Lakat krivina (obe slike snimio 2011 godine)

Da se (ponovo) malčice šepurim svojim biciklističkim poduhvatima, iz arhive preuzimam snimak na ulazu u selo od prije par godina (iz putopisa „Priča iz Požeškog kraja“). To sam napravio zbog činjenice da sam , kao član konvoja, prošišao, protutnjao pored table i kroz selo, - nisam se ni slučajno usudi stati, namještati i snimati, a imam želju slikom prikazati zgodno ime mjesta.
Dobrodošli u …

U Levanjskoj Varoši crkva je (ko bi rekao) sa strane glavne ceste, no nije se dugo trebalo voziti do nje. Oko nje deeeebela hladovina, moooore debele hladovine, pa smo se, po metodi slučajnih brojeva razmilili kud-koji. Neki polijegali, neki posjedali. Priznali mi to ili ne, umor osvaja!
Crkva je, ovaj put bila zatvorena, pa je valjalo krunicu izmoliti vani. Obzirom na ugodnu hladovinu ne bi trebao biti problem.
Ali bio je!
Pokrenuti, okupiti masu od dvadesetak (pre)umornih ljudi pokazalo se teže, kompliciranije i duže, nego se na prvi pogled činilo. Možda je i umor i mene osvojio, možda bijah i malčice povrijeđene taštine, jer smo onu divotu prirode od Ruševa do Slobodne Vlasti „prošli kao pored Turskog groblja“, ali počelo mi je smetati okretanje, dobacivanje i smijuljanje u toku molitve. Ne smatram sebe jako velikim vjernikom, no obraćanje Bogu promatram sa strahopoštovanjem i dostojanstvenošću pri čemu se navedeno ne bi smjelo događati. Usput samo, kad imam želju snimiti fotoaparatom unutrašnjost (bilo koje) crkve, iz (straho)poštovanja to ne činim ako je u njoj u toku misa.
A možda je sve to trenutno, zbog umora!
Do ovog mjesta je novi asfalt stvarno izgledao nov, no slijedećih 10-tak, pa i više, kilometara društvo će nam praviti stari asfalt koji stvarno izgleda(višestruko) star. Ovo višestruko u zagradi nije alegorijski nego bukvalno, jer je na kolovozu bio beskonačan niz krpa i zakrpa, jedne na drugoj. Svako zlo za neko dobro, barem smo imali dodatnu zanimaciju slaloma između (načetih) zakrpa.
Nakon mjesta Kontrić (za)krpe su nestale, ali se pojavila uzbrdica – duga i strma, barem je nama, onako već dobrano umornima, tako izgledala. Nekako smo se uspendrali, izašli na neku vrst visoravni, odmorili i (brzo, brzo) nastavili dalje. Nastavili dalje do nečeg što nam se svojom tablom na ulazu nazvalo Selci Đakovački. Možda se u Đakovštini ovo smatra selom, no meni je nakon Sovskog Dola, Pake i Slobodne Vlasti izgledao kao velegrad. Duuugačko mjesto sa nizovima kuća lijevo i desno. Tempo je spontano popustio, pa sam smirujući dah promatrao mjesto. Dođe i crkva, tj dođosmo mi do crkve, ovaj put na glavnoj cesti.
Bilo mi je zanimljivo promatrati suputnike koji, kao da su upravo istrčali maraton, hitro parkiraju bicikl, pa kao da su se oslobodili ogromnog tereta, hvataju dah. Neki stoje uspravno, neki se rukama naslonili na koljena pa tupo bulje u vrhove svoje obuće, dok neki besciljno lutaju kružeći male krugove na mjestu gdje su se našli. Ni ja nisam bio izuzetak, ma kakvi! I meni je već pomalo bilo svega dosta, pa ako do sada nisam, sad postajem pravi hodočasnik, barem u smislu muke i odricanja.
Đakovački Selci i njihova crkva

Unutrašnjost crkve

Oltar

Nakon molitve u crkvi slijedila je okrepa u župnom dvoru. Svaka čast domaćinu, kao da je znao, ili pretpostavljao, pa se potrudio da se što više i što bolje okrijepimo. Kasnije se ispostavilo da je župnik, pored ostalog, i biciklist, što objašnjava dobru pripremu okrepe za nas. Meni barem, poslije one prve u Kaptolu ova je bila najbolja.
Odmoren, namiren i napojen, narod biciklistički je odvezao jezik, pa se počelo ugodno brbljati o svemu i svačemu. I razvuklo bi se to brbljanje i čavrljanje da neko nije uplašeno, skoro na ivici panike, uletio u dvoranu i rekao: „Dolazi kiša!!!“
Stvarno, cesta kojom smo upravo došli iz pravca zapada nestajala je u zlokobnom crnilu oblaka, koje se kao, tromi živi stvor, sporo ali moćno kotrljao prema nama sijevajući povremeno munjama.
Gledajući, ili bolje rečeno buljeći, u tu prijeteću i nadolazeću masu na licu sam osjetio prve daške hladnog, podmuklog vjetra kao nagoviještaj apokalipse.
Valjalo je dati petama vjetra!
Da li zbog okrepe ili možda od straha zbog nadolazeće oluje, uglavnom pučanstvo je hitro i lako, kao da iza sebe nema prijeđenih 90 i kusur kilometara, krenulo u završnih 5-6 kilometara. Tu hitrinu i lakoću je poboljšala nizbrdica niz koju smo se sjurili „k'o sv.Ilija“. Nakon table sa natpisom „Đakovo“, čime nam je ovaj grad zaželio dobrodošlicu, a na što se malo tko od nas osvrnuo, ulazili smo postupno u grad. Izostale su uzbrdice i nizbrdice pa se moglo polako, onako s noge na nogu, prodefilirati ovaj zadnji kilometar. Moglo se, ali nije, jer čim smo usporili ona izvidnica u obliku hladnog povjetarca nas je upozoravala na nam oluja dahće za vratom.
Prešli smo korzo Đakovačko (poseban mi je gušt provozati se, prodefilirati biciklom kroz pješačke zone) i došli do katedrale. E to smo (za)stali, ako ni zbog čega drugog, onda zbog zajedničke fotografije, čija će vrijednost rasti prolaskom godina, i koja će dugo, dugo, nakon ove vožnje učesnicima izazivati osmjeh na licu svaki put kad je pogledaju. Osmjeh će biti sve veći i veći što više godina prođe. (Začudo, onaj podmukli povjetarac, kao nagovještaj oluje, se smirio, obuzdao na tren, pustivši nas da na miru Božjem stavimo točku na i današnjeg putovanja).
Točka na i današnjeg putovanja pred Đakovačkom katedralom

Zgrada bogoslovije, konačan današnji cilj, bila nam je preko puta, no zamršenim putovima Gospodnjim trebalo je vijugati oko nje da bi konačno pronašli ulaz.
I to je to, što se bicikliranja današnjeg tiče.
Kilometri, danas pređeni

Ljut na samog sebe, valjda, što je bio na trenutak obuzdan dok smo bili kod katedrale, onaj zlokobni vjesnik oluje počeo je opasno puhati, ali nas to više nije zabrinjavalo. Dapače, kao da smo (pro)našli zrnce uživancije u njemu. Rashlađivao je naša tijela i duše, smirivao puls srca. Svako na svoj način je pokazivao mješavinu umora i iscrpljenosti, sa ozarenošću i zadovoljstvom zbog postignutog cilja. Opet se po tko zna koji put pokazalo da sve u životu što valja niti je lako, niti jednostavno, a niti brzo. Pa zato i valja!
Konačno kraj današnjeg puta!!!

Onako vedri, veseli i zadovoljni, razvezao nam se jezik pa smo razdragano i oduševljeno razveli priču o svemu i svačemu. Teme su bile trivijalne, čak i djetinjaste, no bilo je gušt promatrati vedra i ozarena lica. Jedan od rijetkih trenutaka kada dvadeset ljudi, svi zajedno k'o jedan, zrače vedrinom i zadovoljstvom. Trenutak za pamćenje!
Našli su nam mjesta gdje ćemo svoje dvotočkaške dorate smjestiti na zasluženi počinak. Jest da su od nežive tvari, ali iz nekog poštovanja i zahvalnosti na vjerno služenje, bi nam drago kada smo ih smjestili pod krov, na suho mjesto.
„Raskošna štala“ za naše vrance, zekane i dorate

Kad se sa raspremanjem, odmorom i parkiranjem bicikala završilo, krenulo se konačno u bogosloviju ispraćeni sa prvim kapima kiše. Te prve kapi kiše pretvorilo se u pravi pljusak.
Većina nas je zapanjeno stala ispod velike terase pred ulazom, promatrajući iz suhe sigurnosti obilje vode što pljušti na dvorište, tek tren nakon što smo se našli na suhom. Teško da će nas bilo kad i bilo tko uvjeriti da je to što se kiša suzdržavala još od Selaca Đakovačkih pa do sada, čisto plod slučajnosti. Za nas je to bilo i ostalo Božje djelo. Previše je podudarnosti da bi bila slučajnost!
Slijedila je prava uživancija na kraju ovog dana. Uživancija i ništa drugo.
Prvo obilna večera, zatim smještaj po sobama, zatim tuširanje i presvlačenje, a na kraju stavljanje točke na i današnjem burnom i sadržajnom danu u podrumskim prostorijama bogoslovije u kojoj je smješten kafić
Večera – desert nakon čobanca

Kafić u podrumskim prostorijama bogoslovije

Piće i grickalice u kafiću

Moja smo životna suputnica i ja, čudnom igrom rasporeda, dobili sobu u potkrovlju, do koje je trebalo doći (opet) zamršenim putovima Gospodnjim. Dok nas je domaćim vodi do sobe stalno sam se osvrtao u potrazi za orijentirima koji će mi trebati kada se sami, bez domaćina budemo vraćali. I stvarno, uspjeli smo u tome, mada ni dan-danas ne znam kako (uz Božju pomoć možda!?).
Naša je soba bila prostrana, kakva soba, malo igralište. Stropu sobe je izostajala ravna površina, koja je nadomještena gredama i kosinama krovne konstrukcije.
„Naša“ soba

Najzanimljivije mi je u našoj sobi bio prozor, mali, elipsast, okrenut okomito. Kad sam pogledao kroz njega prvo što sam ugledao su čisto, oprani krovovi od pljuska koji je upravo stao.
Pogled kroz prozor

Svježe oprano

Pogledavši malo dalje, ovaj mi je prozor postao još zanimljiviji jer je s njega pucao pogled iz ptičje perspektive na katedralu i trg ispred nje. Tako sam katedralu i trg ispred snimio u više različitih poza.
To predvečerje po dolasku

Za laku noć

Za dobro jutro


Detalj dobrog jutra

Osim katedrale, sutradan ujutro snimio sam i poznato Đakovačko korzo preko kojeg smo sinoć prešli pri dolasku.
Korzo Đakovačko

Kako je izgledao drugi dan ovog putovanja, možete pogledati ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv