Pero i njegov bicikl

ponedjeljak, 15.12.2014.

Manje o biciklu, a više o strahu

Ako Vam se ne da čitati, slike sa ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Mapu ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Ovakav naslov ponajviše radi upozorenja, obavijesti čitaocu što ga čeka ako se upusti u avanturu čitanja.
Dakle, ovo je priča o strahu.
Nije to onaj strah kakvog je Andrić opisao u svojoj pripovijetci „Knjiga“, koja, kao i ova priča, započinje prethodnom rečenicom. Tko je nije čitao (zar ima i takvih!?), neka je pročita sad, bez obzira na svoje godine. Čak što više, strah je tema kojom je svatko i svakodnevno suočen. Mogu, valjda, reći da je to emocija broj Jedan, češća i prisutnija od svih ostalih, htjeli mi to priznati ili ne.
Od kad znam za sebe znam i za strah.
Stalna borba s njim, stalno racionaliziranje, stalno suočavanje, stalno podnošenje i u konačnici stalno trpljenje. Kad bi nekako trud, muku i energiju potrošenu na njega bilo moguće u konkretno pretočiti, tri kuće bi čovjek mogao napraviti, koliko toga potroši u strahu.
Za neke od njih znamo reći da su neizbježni, kao zla kob, Božja volja, no za neke druge, često se upitamo čemu, zašto!? Ne bi trebali biti tu, zdrav razum pokazuje/ dokazuje da su suvišni, nepotrebni, samo zagorčavaju, kvare, uništavaju ljepotu trenutka.
Badava . Strahovi su (obično) jači, pa opstaju, čak što više, rastu, veličaju se što se više uvjeravamo da su nebitni, bespotrebni, suvišni…
Tračak nade u tom besmislu straha, tom teroru, strahovladi, daje ta stidljiva riječ sakrivena u zagradi unutar prošle rečenice.
Dakle, ima nade!
Ima nade da se taj strašni neprijatelj, kojemu se često (zbog, je li, straha) ni ime ne usuđujemo izgovoriti, ako ne pobijedi, a ono barem smanji, svede na veličinu podnošljivosti, umjerenosti, pri kojoj mogućnost da kako-tako „normalno“ živimo, poprime realne oblike ostvarljivosti.
Opet ja naširoko i nadugačko, a radi se tek o jednoj krizi poznih godina, kao slijedećem od bezbroj ruha kojim se strah odijeva tokom života svakog od nas.
Već par godina u duši mi čami, tinja ideja da biciklom napravim krug oko gorostasa Požeškog kraja koji, smješten sa sjeverne strane doline pomno promatra tko, što, gdje i kako, živi, radi, veseli se, tuguje, pa na kraju i strahuje. Papuk, šumovita planina sa vrhovima nešto ispod kilometra nadmorske visine, premošćena je sa tri ceste. Ona u sredini je neasfaltirana i najvišeg prijevoja, dok ostale dvije izazivaju zanimanje svakog kome srce titra za vijuganjem uzbrdo i nizbrdo, a da to bude na ravnom tepihu asfalta. Obe te ceste su već ranije, barem jedanput, opisane u nekoj od putopisa na ovom blogu, ali nikad do sad objedinjene u jednu priču.
Dakle, ideja je obići, napraviti krug oko tog zaštitnog znaka Zlatne doline.
Mogu li ja to!?
Radi se o nekih 140-tak km, sa dva velika prijevoja, velika, no ne i nemoguća za prijeći.
Osim toga, trebao mi je neki pokazatelj, dokaz samome sebi da ja to mogu. Trebala mi je potvrda, ohrabrenje, podizanje poleta da mogu krenuti u ostvarenje želje nad željama, koja bi desetak dana iza trebala doći na red. Želju koja traži (barem) dva tjedna boravka na biciklu.
A i ovogodišnje ljeto, koje to i nije, dodatno mi otežava situaciju. Postaje pravo umijeće poklopiti, podudarati vedar, sunčani, stabilni dan, sa obavezama koje bi se uljudno, s obzirom, makle u stranu i prepustile mi taj dan i biciklu.
Uspjeh nekako,a i sad dok pišem ne mogu se u potpunosti sjetiti kako, donijeti u sebi konačnu, neopozivu odluku „SUTRA IDEM!!!“
Već opisani strah me tren poslije odmah počeo obasipati pitanjima, strepnjama, zlosutnim predviđanjima, sve gorim od goreg. Pa iako je ziheraški dio mene već bio spreman od svega odustati i vratiti se u učmalo sivilo svakodnevnice, neki drugi ja, onaj kojemu je već puna kapa, strahovanja, sklanjanja u stranu pred strepnjama, popuštanjima i mirenja sa svime i svačim, prkosno i zadrto, držao je kao obavezu ispunjenja odluke već donesene.
Večer ranije imao sam obavezu, kao legitimni predstavnik svoje obitelji i svoga stana, biti prisutan na sastanku kućnog savjeta. Ti sastanci, valjda kao i u slučajevima stotina, tisuća, i ne znam koliko već zgrada i kućnih savjeta, održavaju ispred ulaza u zgradu u večernjim satima. I kao i svi ostali, tako se i ovaj razvukao od nemila do nedraga, pretakajući, raspravljajući, predlažeći sve i svašta od čega u mojoj glavi nije ostalo ništa osim mutne, nedefinirane kaše, te sam zbunjeno zanijemio kad sam poslije došao u stan gdje me je moja nestrpljiva životna suputnica radoznalo pitala,“Što je bilo? O čemu ste razgovarali? Što ste zaključili?“
„Ništa nije bilo, razgovaralo se, istina, ali ne znam reći o čemu, a ne znam reći i što smo zaključili!“
Prije nego nju, sebe sam zaprepastio tolikim stupnjem jalovo utrošenog vremena (kako reče netko od književnika, misao poprima konkretnu težinu tek kada se u riječi pretoči).
Tek kasnije, tren prije sna te večeri, kada sam pomirivao dan koji je iza sebe i pokušavao sebe smiriti za dan ispred, tek tada mi dođe do svijesti da sam to tako shvatio, doživio i izrekao zbog tjeskobne neriješenosti samog sa sobom što sa sutrašnjim danom. A tu je i to ljeto, koje (kako već rekoh) to nije, koje je te večeri groteskni sastanak začinio podmuklim, hladnim vjetrom, pa sam san dočekao gorućeg lica, kao pred temperaturu. Tren prije sna, za kojeg mi danas nije jasno kako je uspio sve to rastjerati i smiriti me mirnim disanjem uspavanog čovjeka, pojavila mi se dilema da, možda, ne pretjerujem kad za vrelinu lica optužujem ovaj vjetar ljeta koji (opet, kako već rekoh) to nije. Možda je to zbog vjetra od straha, nesigurnosti i neodlučnosti u mojoj duši!?
Jutro me dočekalo sa vrhuncem orkanske bure u toj duši. Sve se zamutilo, poremetilo, pobrkalo. Mira ni za lijek. Ona vrelina lica proširila se na cijelo tijelo. Očajnički poriv ostanka u krevetu vapio je za utapanjem u plahte , što dublje, što skrovitije. Neka jalova nada, napuhana do realnosti, uvjerljivo je dokazivala da je vani oblačno, da je vjetrovito, da pada kiša, led, snijeg, sjekire, klade….bilo što, što bi opravdalo nastavak grljenja jastuka.
Umjesto toga zaslijepljen sam stao pred prozorom od obilja sunčevih zraka. Valjda je nekako dočulo, osjetilo, što već, moje zlobne komentare o ljetu koje to (je li) nije, pa, eto, barem jedan dan kojeg bi trebao potrošiti na vožnju, bude u skladu sa kalendarom.
Fatalistički pomirljivo, slegnuo sam ramenima pomiren situacijom, te krenuo polako, olovnim pokretima, sa pripremama za vožnju, kao da idem na nevino osuđenu dugogodišnju robiju, a ne na guštanje i užitak bicikliranja.
Ne znam koliko sam za taj tren nakon polaska prošao metara, ali u mojoj duši sasvim druga situacija. Nema olova u nogama, nema tjeskobe, nemira, i za čudo, nema ni straha.
Valjda se slično osjeća i rob nakon skidanja okova, ili zatvorenik, koji nakon, već spomenute, dugogodišnje robije udahne zrak s druge strane zida. Samo neko ogromno olakšanje nakon nestanka sto tonskog tereta na grudima. Ljetno jutro, sunce iza leđa, ugodna svježina, tihi povjetarac, ovaj put ugodni. Negdje u zapećku racionalne svijesti pojavilo se čuđenje, čak i zbunjenost, odakle takva korjenita promjena u duši. Srećom duša je svom snagom, koja u tom trenutku bi bez premca, jednim nonšalantnim, onako usputnim, zamahom makne u stranu nepotrebna racionalna pretakanja. Ljepota trenutka je bila predragocjena da bi se narušavala bespotrebnim, jalovim umnim pretakanjem.
Ah, to ljetno, sunčano jutro!
Još jedno dodatno „Ah!“ zbog sunca iza, koje mi je grijalo leđa i ujedno obilno osvjetljavalo put ispred mene. Kao da se nalazim u kazalištu sa pozornicom obilno osvijetljenom, kada se na njoj jasno i zorno vidi svaki detalj, a ja u sjeni svjetla, ugodno zavaljen u sjedištu.
Već na samom izlasku iz Požege zastadoh radi snimanja udaljene crkve u Brestovcu, a pored koje trebam, malo kasnije, proći.

Na izlazu iz Požege pogled na 6 km udaljenu crkvu u Brestovcu

Stigoh do crkve

Možda nije mjesto za spomenuti, a možda i jest, bilo kako bilo, prolaskom pored crkve, koja je sad tu blizu, nijemo pozdravih svoju mati, koja je tu na groblju, kraj crkve, našla svoj mir već četiri godine.
Navedenu crkvu, sa mjesnim grobljem, ostavih sa lijeve strane, što znači da sam u Brestovcu skrenuo desno u smjeru Pakraca. Desetak kilometara dalje slijede polu napuštena sela, svojevrsna uspomena na prethodni rat. Neke kuće su obnovljene, u nekim obnovljenim kućama čak ima i ljudi, a neke su ostale razrušene. U jednoj od razrušenih kuća jedna ovca je našla svoj smisao i ljubomorno ga čuva.


Smisao života jedne ovce

Iza Orljavca cesta ima već ozbiljnih problema sa brdima jer su joj se ovi „opasno“ približili. Opasnost, ako je uopće i ima, je u eventualno pretjeranom mojemu oduševljenju okolinom (ako se u oduševljenju može pretjerati

Lijepo do pretjeranosti!?

Nakon prelaska mosta preko Orljave, ovdje širokoj tek par metara, ali zato s kristalno bistrom vodom, zastadoh pokraj svojevrsnog auditorija. Navedeni su opčinjeno promatrali sunce. Onako mirni i tihi, a svi kao jedan, izgledali su mi kao tren prije početka gala koncerta neke mega zvijezde estrade, koja samo što nije izašla na pozornicu.
U isčekivanju

Nekih 25 km od Požege smjera prema zapadu, skretanjem desno na raskrižju, skrenuh prema sjeveru ravno na temu ove reportaže – prema masivu Papuka.
Ravno na Papuk

Vijugajući blagom uzbrdicom, promatrah afro frizuru Papuka, prepušten uživanju ljetnog jutra, tek tren pomislih: „ Bože, koja ljepota, pa što (mi) ovako nešto može sada prekinut….!“
PLINK!
A nedugo zatim još dva puta PLINK! PLINK!
Zbunjen u prvi tren ništa nije mi bilo jasno. Prva je shvatila moja guza koja se počela vrckavo njihati lijevo-desno, kao zavodljiva ljepotica u (pre)uskom jeans-u.
Pukle su mi žbice na zadnjem točku pa je ovaj počeo raditi višestruke osmice čime se cijeli bicikl počinje njihati lijevo desno, a tako i moja guza na navedeni način.
Stao sam, pregledao zadnji točak i u prvi mah uočio (čak) četiri puknute žbice. Nije mi se ponavljao pregled iz straha da broj puknutih žbica ne bude veći (manji neće sigurno biti). I ovo što sam vidio bilo je dosta da shvatim da od nastavka vožnje nema ništa. Ravnoteža zadnjeg točka je poremećena, žbice koje su preživjele sada nose dodatni teret, pa je samo pitanje (kratkog) vremena kad će i one, jedna po jedna PLINK!, PLINK!
Nije bilo druge, već pomirljivo, ali i rezignirano slegnuti ramenima, okrenuti bicikl, i nazad kući, pooolaaako i vrlo oprezno.
Pojašnjenja radi, malo zastajem u priči. Ovaj bicikl, kojim se polako i oprezno vozim kući neobavljena posla, je stari Rogov model „Maraton“. Dobio sam ga, zapuštenog i prašnjavog, prije dvije godine ni za što, onako kao poklon. Ispod zapuštenosti i prašine odmah sam uočio da se radi o vozilu koji je uglavnom mirovao a malo vozio. Nakon dotjerivanja, laganog sa puno ljubavi i pažnje, promovirao sam ga u status „vozila za jednodnevne asfaltne vožnje“, čime sam do tada već postojeći,i odredio da bude za višednevne vožnje, bilo po asfaltu, bilo bez njega. Taj drugi mi je teži, ali i robusniji, pa na njega mogu bez grižnje savjesti natrpati bisage, i naprijed i nazad. Sve će on to stoički podnositi, pod uvjetom da mu ne tjeram dušu na nos.
Vratimo se sada našoj priči i meni na vrckavom biciklu ka putu kući.
Zbunjen smušen.
Eto kako sam se osjećao. Sad kad ne mogu nastaviti planiranu vožnju, sad mi je okoliš, sunce, vedrina ... sve mi je sad bilo sto puta ljepše i bolje, sad kad mi je to nedostupno. Sad, tek sad, u pravoj mjeri spoznajem kako mi je bilo lijepo prije tih plink-ova. Dobro, pomirljivo slažem ramenima, Božja volja, protiv koje se ne može.
Ne može danas, no moći će neki drugi dan, Bože zdravlja! No, nešto drugo me je kopkalo i nije dalo mira.
Da li je ovo višestruko plink-anje upozorenje ili iskušenje?
Upozorenje da ovakve ludorije nisu (više) za mene, da je krajnje vrijeme da priznam tko sam i koje dobi, pa da se skrušeno i skromno, onako povijena repa, povučem u sigurnost pozne dobi i tiho ispraćam dane koje prolaze mimo mene, spominjući neke ranije, bolje dane kad se sve moglo a danas se ne može ništa. Onaj strah, za tren povučen u stranu od početka vožnje, sad se vratio, ojačan i uvećan likovanjem („jesam li ti rekao!?“).
Ili je bilo iskušenje da se vidi koliko je jaka moja volja, koliko je veliko moje (s)trpljenje, i na kraju kojeg je obima moja odlučnost da izdržim do kraja.
Ako je ono prvo, trebam ostati kod kuće, sretan što nisam prošao i gore.
Ako je ovo drugo trebam ustrajati do kraja, kada ću biti posebno nagrađen još jednim uspjehom.
Bože, daj mi znak!
Nije mi dao, mada, iskreno govoreći, nisam ni očekivao.
Znao sam, dovoljno godina imam, da sam, odavno već iskustvom, naučio da će to učiniti, kasnije, kad se najmanje nadam. A da bi mi pomogao u odluci, prvo moram sam sebi pomoći.
Smiren tom odgodom pronalaska odgovara na pitanje da li je upozorenje ili iskušenje, osjetih neko olakšanje u duši. Nisam ništa riješio, nisam ni odvozio do kraja, a opet smiren idem kući. Pa i to je nešto.
Slijedeće četiri noći sam se okretao u krevetu, preko dana nastavio sa potragom gdje sam toga jutra stao, da bi petog dana zorom opet krenuo na isti put. To ne znači da sam našao odgovor, to ne znači da sam obuzdao strah, to znači da sam samo (pro)našao (s)trpljivost, podnošljivu, kojom sam, mogao preživljavati trenutke do konačnog pronalaska rješenja.
Ponovo prestrašen opetovanim putovanjem, zbunjen nedefiniranom njegovom svrhom, tog jutra sam opet krenuo na isti put. Promjena, konkretna i odmah vidljiva je bila u suputniku. Ovaj put sam uzeo onaj drugi bicikl, koji pruža veću pouzdanost od onog od prije pet dana. Ljeto koje to i nije (ponavljam se jer sam ozlojeđen na njega), uspjelo je, krajnjim naporima, pružiti mi opet sunčani dan, mada je prošla noć na prvom prijevoju ostavila poruku u obliku mokrog asfalta. Zbog noćašnje kiše jutro je bilo svježije, na momente i prohladno, no sredina dana je zato bila manje vruća.
Odvezao sam u jednom komadu, bez zaustavljanja do onog fatalnog plink- mjesta. Što je bilo za snimiti snimio sam prošli put. Pored toga, vozeći većom žurbom već od Požege, pojavio mi se skroman i pritajen, ali zajedljiv i prkosan poriv da ovaj dan odvezem što brže mogu. Da vidim koliko i kako mogu. Inače nisam od onih koji voze u potragu za svojim granicama, ali eto, ovaj put, valjda uz prkos strahu, 'ajd' da vidim, ne samo da li mogu, već i koliko brzo mogu.
Tko se jednom opeče i na hladno puše, pa iako mi je logika zdravog razuma ukazivala na besmislenost takvog stava, prolazeći pored plink-mjesta, sav sam se utihnuo, dah zaustavio u ponovnom očekivanju tok PLINK!
Jasno, nije ga bilo. Ni tog trenutka, a ni tog dana.
Dan je još bio preda mnom, pa nakon tog trenutka sjetio sam se da oko mene nečeg ima, da mi nešto promiče dok vozim. Vratio sam se upijanju ljepote trenutka okoliša s kojim sam se stopio.
Tako sam stao (po prvi put danas) da koju riječ prozborim sa ljepotanom koji je krstario po izletničkom jezeru u mjestu Striježevica. Tko njemu reče za ovaj komad mira skriven u šumama Papuka, nije mi rekao, samo je pokazao neku vrst empatije u obliku "znam kako ti je lijepo na biciklu, jer je meni tako lijepo ovdje, na jezeru!"
Eto, barem netko me ovog jutra razumije!
Drugi način, a isti stupanj guštanja

Nakon Striježevice cesta se izvukla iz zagrljaja naselja, sakrivši se u već spomenute šume Papučke. Pri tome se kao slijepac nekomu za rame, držala Zvečevačkog potoka koji ju je polako, ali sigurno vodio prema vrhu prijevoja. Krivuda potok, a tik uz njega krivuda i cesta.
Cesta i potok, ruku pod ruku

Teško je za uočiti na slici, ali na cesti su ostali tragovi noćašnje kiše u obliku mokrih mrlja. Izdržati će dok ja prođem, a potom će ih sunčeve zrake ponovo vratiti u nebeske visine, da bi negdje drugdje na nekoj drugoj cesti nekog drugog biciklistu pozdravili, kao što to sad mene pozdravljaju.
Kako to biva u ovakvim trenucima, zaboravih i na onaj strah, zaboravi i na ono pitanje, dilemu o upozorenju ili iskušenju, zaboravih na plink-ove, osjetih da se topim od miline zujajući polako po ovoj krivudavoj cesti koja polako, ali sigurno, držeći se potoka, penje ka vrhu.
Prenuh se kao iz ugodnog sna kad pred sobom, nekih petnaestak metara ispred, ugledah lisicu kako polako ide i istom smjeru kao i ja. Smanjih brzinu vožnje, zbunjen gledam u slobodnu životinju kako mirno, opušteno šetucka po asfaltu. Tren poslije što mi se u svijesti javilo pitanje kako me ne osjeća, lice mi ukaza na povjetarac koji blago puše prema meni. I prema njoj. Pa zato za nju ne postojim. Za sad.
Prave ideje uvijek čovjeku kasno padnu na pamet. Sto puta iza toga dana sam se pitao, evo pitam se i sad dok ovo pišem, zašto ne uzeh fotoaparat iz prednje košare i ne snimih ju!? Ili barem pokušah to!? Umjesto toga zakašljah se , nešto rekoh, tek toliko da joj se javim. Prenu se životinja kao bičem ošinuta, okrenu se prema meni, dobih tek tren od pogleda, jer već mrvu vremena kasnije izgubi se u šumi.
Tad, tek tad mi pade na pamet da imam foto-aparat u prednjoj košari.
Od jalovog samoprijekora spasio me je čuveni slavonski razbojnik od prije stotinjak godina koji je žario i palio ovim krajevima. Ili barem njegov kamen
Osobna karta…

…i njen vlasnik

Što je Čaruga radio ovdje i po čemu je ova stijena dobila njegov pridjev u svome imenu, ne znam, a i ne zanima me baš previše. Neka bude dovoljno što od svih stijena koje sam prošao penjući se na ovaj prijevoj, baš ova ostade zabilježena objektivom moga fotića.
Iako je ovaj prijevoj dosta visoko (514 mnm), prilaz s ove, južne, strane kojom upravo vozim je Raj zemaljski za bicikliste. Uzbrdica je podnošljiva, nježna i obzirna, provlačenje između šumovitih obronaka brda, zajedno s potokom, krajnje ugodna sa tek minimalnom zadihanošću, tako da toplo preporučujem svakome koji se poželi teleportirati na neku drugu, nježniju i ugodniju planetu, od ove mahnite u kojoj se više preživljava nego što živi.
Izlaskom iz šume, te dolaskom na čistinu, malo veći proplanak, moja cesta i suputnik joj potok su se izljubili i izgrlili, jedno drugom zahvalili na ugodno provedenim trenucima zajedničkog putovanja, te se rastali svatko svojim putem. Ne znam koji je to put potoka, no put moje ceste je nakon par stotina metara ravnog terena, krenuo nebu pod oblake.
Od skretanja sa ceste Požega – Pakrac prošlo je više od petnaestak kilometara. Petnaest kilometara blage uzbrdice, uz prekrasan krajolik. Sada je došlo vrijeme za pravu uzbrdicu. Dosta je strma, no nije duga, manje od dva kilometra. Ta dva kilometra prolaze kroz nešto što je bila gusta šuma, da bi sad, nakon masovne sječe, postala krčevina, meni osobno sa primjesom blage jeze. Ne znam da li su mi jezovitiji ogoljena, usamljena stabla, koja su čudnim hirom sudbine, ostali pošteđeni pri sječi, ili cijelo područje, temeljito posječeno, te ostavljeno travi i niskom raslinju na slobodu i iživljavanje.




S druge strane te krčevine je prijevoj nakon kojeg ponovo cesta uranja u šumu. Prkosno i tvrdoglavo sam uzvukao do zadnjeg metra ovom strmom završnicom penjanja na prijevoj. I dalje me držala zadrta odluka da ovaj dan odvezem što je brže moguće. Mada moram priznati da mi je zadnjih stotinjak metara bilo dosta te moje inatljivosti, čime sam bio vrlo, vrlo tanak u njoj. Još malo i inatljivost bi nestala, pa bi umjesto nje pomirljivo, ali polako i opušteno, nastavio pješice, gurajući bicikl. Da izdržim do kraja držala me je nada u blaženi odmor na prijevoju uz konzumiranje hladnog sadržaja moje termos boce pri nijemom razgovoru sa okolišem na prijevoju.
Ništa od toga.
Vozeći zadnje desetke metara pred prijevoj negdje iz šume sa desne strane čuo sam uporni, uzbuđeni i neprekidni lavež psa. Ili pasa, ne znam ni sad. Znam samo da se javio strah (opet on) o nemilom susretu treće vrste sa „najvećim prijateljem čovjeka“ koji, dok slušam lavež, ne zvuči ni malo prijateljski. Strah, kao strah, ne miruje već razvezuje temu, pa na kraju složi sliku o mogućim lovcima koji gone divljač, ili još bolje divlju svinju, ili najbolje, cijelo krdo divljih svinja, koje će nikud drugdje, već ravno na mene. A kuda ću ja tada!? (eto, što strah može napraviti, ako, tek tren, izmakne kontroli)
Poljuljanog dostojanstva odustah od zaustavljanja, pa teška srca produžih dalje. Srećom ta poljuljanost nije dugo trajala jer sam blagom nizbrdicom utonuo u šumu, a tu se odnekud pojavio i potok, pa isto kao pri usponu, tako su i sada cesta i potok (Voćinska rijeka) nastavili put zajedno. A i ja s njima, zaboravivši i na strah i na okrnjeno dostojanstvo.
Spuštanje prema Voćinu

Opet cesta i potok, ruku pod ruku

Na ulasku u Voćin uočio sam jedva primjetne zidine starog grada iz 15-tog stoljeća. Prema sveznajućem internetu grad se spominje još i pod imenom Athyn, ili Othyn ( prema imenu obitelji – ogranka roda Aba, koja mu je bila vlasnik u vrijeme Anžuvinaca. Od 1434. g. grad je u posjedu Gorjanskih, zatim I. Korvina, od 1508. g. Batthyanyja, a od 1538. do 1687. g. u rukama Turaka. Nakon odlaska Turaka u 17. st. burg je trajno oštećen. Danas je sačuvan jedan njegov dio, građen od kamena klesanaca i opeke i dijelovi obrambenih zidina, ili podgrađa na padinama brda s južne i istočne strane. Sa sjevero-zapadne strane sačuvan je i dio opkopa grada. Grad je 50 –tih godina prošlog stoljeća umjetno pošumljen crnogoricom. Prema suvremenim konzervatorskim smjernicama prvi korak obnove i početak sustavne brige o gradu, trebao bi biti skidanje šume i šikare pod kojom se on danas nalazi.

Ruševine starog grada iznad Voćina

Pogled sa ceste na ruševine starog grada (onaj srednjovjekovni je na brdu, a ovaj uz cestu je ovovjekovni)

Glavna atrakcija u Voćinu je, bez dvojbe, crkva Velike gospe, rušena u prošlom ratu te ponovo sagrađena.
Voćinska crkva

Centar Voćina – šetnjica uz crkvu

Nakon obilaska crkve, koja je, usput rečeno bila zatvorena, kao i kapija na ogradi, što je malčice povrijedilo moje samoljublje, pa sam ranije nego sam mislio, nastavio dalje do trgovine na izlasku iz mjesta. Ovaj put je zaustavljanje bilo još kraće, tek da se opskrbim hladnom tekućinom kojoj ime ovaj put neću spominjati, da se ne pomisli da, kao okorjeli pivopija, ovakva putovanja koristim isključivo radi konzumacije istog.
Koji kilometar dalje na ulazu u Macute zastao sam, ne radi razrušene kuće, suvenir na prošli rat, već radi odvodnog kanala pokraj nje. U kanalu je bio sloj sjajnog blata, nastalog zbog obilnih kiša tog ljeta koje to, je li, nije. Kiša se ovaj put smilovala, čekajući da silna voda iz kanala ispari, ostavljajući blatu da se sunča koji dan dok kiša ponovo ne prospe svoj sadržaj.
Na ulazu u Macute

Sjajno blato u kanalu

Od Voćina, preko ovih Macuta, pa sve do Mikleuša, cesta tih 20-tak kilometara ide dolinom Voćinske rijeke, istog onog potoka kojeg smo se cesta i ja uhvatili još od prijevoja. To znači da je uglavnom ravno, sa par gore-dolikanja, pri čemu ide red kuća (neka od sela) pa red nenaseljenog predjela. Moj bicikl ili ja, il možda obojica, kao da smo uključili turbo, jer se vozilo oko 30 km/. Samog sebe sam(ugodno) iznenadio kako mi dobro ide. Divota od vožnje.
Sela, barem ona bliže Voćinu su, oprostite mi na riječi, jadna. Skromna, vidi se na prvi pogled da ljudi jedva vežu kraj s krajem. Iako ima dosta obnovljenih kuća, te kuće ne mogu sakriti tipsko porijeklo na brzinu izvedene obnove, pa dosta kuća sliče jedna drugoj, no okućnice su nerijetko prazne livade. Ako koja ima još i ogradu, to je već pravi uspjeh.
Na izlazu iz Macuta

Na ulazu u Čeralije

Ta neka izoliranost ovog područja od dvadeset i prvog stoljeća još je gora na mjestima izvan naselja. Polu obrađene, ili skromno obrađene njive, uglavnom gole, iako je kraj lipnja, a iza gusta šuma koju, na kraju, s visine nijemo promatra isto tako šumoviti Papuk. Izvan vremenski prizor jednakog izgleda, bilo da se radi o danas aktualnom stoljeću, bilo u bilo kojem drugom stoljeću. Nigdje znaka civilizacije, ako izuzmemo stidljivu traku asfalta na cesti, a i ona je svjedok prošlog stoljeća.
Koje je to stoljeće !?

(Pra)Stari asfalt

Nakon petnaestak kilometara ove ne-vremenske vožnje, postupno se vraćamo u današnje doba. U to me pokušava uvjeriti niz sela koja izgledaju "normalno" sa isto takvim kućama. Čak jedna seoska crkva ispred sebe ima lijepo uređeno parkiralište, iako je za njega trebalo otkinuti, oteti komad brda.
Crkva s parkiralištem – povratak u civilizaciju

U Mikleušu izlazim na Podravsku magistralu, čime se definitivno vraćam iz povijesti u suvremeno doba. Dokaz tome je i moderna mjesna crkva koja svojim sjajem pokazuje raskoš i bogatstvo sela.
Crkva u Mikleušu


Za divno čudo promet na magistrali je bio nikakav, obzirom da je, je li, magistrala. Tek po koje stidljivo vozilo. Malo je bilo čudno, groteskno to zujanje biciklom raskošno širokom cestom detaljno ušminkanom crtama po sredini i sa strane.
Tužna i usamljena magistrala

Pih, i to mi je gužva na magistrali!

Njome se trebam taljigati nešto manje od 40-tak kilometara do Orahovice, pa ne bi imao ništa protiv da stanje u prometu na njoj ostane ovakvo kakvo je sada.
Nedostatak prometa nisam smatrao nedostatkom, naprotiv. Njemu zahvaljujući mogao sam se totalno isključiti od skoncentriranosti na vožnju, te prepustiti utiscima prizora iz uže i šire okolice, njihovim zvucima, mirisima…
Kako je to uspio, i zašto, ne znam, uglavnom mi se odjednom pojavi onaj strah, lako je ovo do sad, ali kako dalje, tek je pola puta, i to lakša polovica, što će biti iza Orahovice na onom mega usponu, kako ću…
Da li sam ga sam prizvao ne znam, da li sam za trenutak bio (previše?) opušten ne znam ni to. Odmahnuo sam rukom (figurativno, ne stvarno jer su mi ruke bile na upravljaču), duboko odahnuo, ne bi li ga bar malčice maknuo u stranu (da mi ne smeta, kad je već mora biti tu), te naporom svjesne volje nastojao pojačati ugodne utiske koje su do tada tako lako na mene ostavljali prizori koji su promicali mimo. Tako smo nas dvojica, taj strah i ja, našli nekakvu čudnu simbiozu u nastavku putovanja.
Nešto živosti na cesti pružila je spuštena rampa željezničkog prijelaza negdje oko Čačinaca. Već se formirala poduža kolona vozila s obe strane rampe, a vlak niti se vidi niti se čuje ni od kud. Da sam htio, mogao sam u cik-cak formaciji zaobići spuštene brklje i nastaviti vožnju, no kako sam u dubini duše ljubitelj željeznice, kopkala me je radoznalost kako ona izgleda u ovim krajevima.
„Slavonia Express“

Zemlja se tresla od silnog Džejmsovog (GM) zvuka. Očigledno da je strojovođa dao pun gas. Izgledalo je kao da mjeri ubrzanja od nula do 100 km/h. U želji da si rukama poklopim uši dok je vlak prolazio, gledao sam prvi vagon iza lokomotive i sućutno žalio putnike u njemu – oni stalno moraju slušati ariju raspoloženog Diesela u lokomotivi, a mi na cesti tek za tren.
Nakon podizanja rampe kraće vrijeme je bila gužva, a potom opet mir, tišina i pustinja. Da ne bude pretjerano monotono, pobrinuo se vjetar, i to ravno u lice. Zauzet svim i svačim oko mene, primijetio sam ga tek kad mi je dobrano zagorčavao okretanje pedala. Zbog njega sam u Orahovicu skrenuo na prvi ulaz, svojevrsnu obilaznicu, iako sam namjeravao to učiniti tek na drugi ulaz, staru cestu. Obilaznica, k'o obilaznica, ništa posebno za vidjeti.
Vjetar, sada s boka, manje je kočio okretanje pedala. Taj manjak je višestruko nadoknadila uzbrdica, ona blaga podmukla koja olovom otežava noge pri okretanju pedala. Da veselje bude potpuno, tomu se još pridružila i glad.
Prije ili kasnije,valja meni preko ove planine

Čim sam (ah, konačno!) ušao u Orahovicu, u već znanom parku našao sam ugodno mjesto sa klupom u hladovini i priuštio si (po)duži odmor.
Ručak u Orahovici

Žestoki tempo vožnje, kojim sam forsirao, učinio je svoje. Dobro nahranjen i napojen počelo mi se – dremati. Bože, što bi dao za petnaestak minuta sna!
Očiju na pola dvanaest gledao sam oko sebe i u sebi, kako bi mogao dremnuti. Odmah je na to skočio onaj strah sa onim „Aha! Pa jesi li ti normalan!? A što ako ti netko ukrade fotoaparat, a što ako ti netko ukrade bicikl, a što ako ti netko ukrade….itd, itd, itd
Ako ničim drugim, onda barem mogu odgovoriti kapricom: „Eto, baš hoću!“
Da li kapric, ili ustrajnost, ne znam, ali nađoh rješenje.
Novčanik sam stavio u zadnji džep i legao na njega, fotoaparat omotao oko ruke, a ruke provukao kroz ramu bicikla i zažmirio.
San snova

I tako ležim, žmirim, slušam šuštanje lišća, osjećam povjetarac na licu i mislim kako bi bila fora stvarno ovako zaspati …i odjednom se prenem, otvorim oči, pogledam na sat i vidim da mi je dvadesetak minuta prošlo u trenu. Stvarno sam spavao.
Sve je bilo tu, i bicikl, i foto-aparat, i novčanik, pa i ja. Nesvjesno mi je na licu zatitrao osmjeh zadovoljstva. Još jedna mala, mala, mala ali slatka pobjeda nad strahom.
Prekinuo sam svojevrsno likovanje, i samom sebi rekao, prigovorio čak, da sam se ulijenio. Vrijeme je da se krene, treba Papuk preskočiti. Nakon opskrbe sa tekućinom i nečim slatkim (u slučaju krize), usput, na kratko sam obišao mjesto, da bi potom krenuo prema Papuku.
Crkva u Orahovici (nažalost, zatvorena i zaključana)

Orahovica centar

Obično u Orahovicu dolazim iz suprotnog smjera, pa sam se začudio vidjevši u daljini Ružica-grad detaljno opisan u putopisu na ovom blogu pod nazivom „Ružica Grad“. Začudio iz razloga jer ga pri prijašnjim vožnjama nisam primijetio odavde, iz grada.
Mutni Ružica Grad u daljini (mutan zbog fotoaparata)

Na samom izlazu iz grada nisam odolio, pa sam snimio crnog najboljeg čovjekovog prijatelja kako gušta na suncu.
Pasji život

Pred sobom imam dobrih 11 kilometara uzbrdice. I to kakve! Većinu tih kilometara valja mi pješke. Eto, već odmah na početku, nisam pravo ni izašao iz Orahovice, a već strma uzbrdica. Sad na početku, još se svrstavam u klasu „Optimist“ pa zadihano vozim strmom uzbrdicom, dok s lijeve strane promatram srednjoškolski centar, sve više i više s visine. Iz navedene klase, prebacujem se u klasu „Pametniji popušta“, pa pomirljivo silazim s bajsa i nastavljam pješice. Tek je početak, treba štedjeti dah.
Nakon kilometar i pol, ulazim u Duzluk, prigradsko mjesto Orahovice, trenutno meni zanimljivo jer ima malčice ravne ceste. Baš tako, malčice, jer odmah po izlasku iz mjesta slijede dvije strme lakat krivine, da bi cesta, malčice blažim usponom, krivudala kroz šumu.
Vrhunac današnjeg puta – penjanje na viši prijevoj Papuka

Osjećam se haj, vedar veseo i optimističan. Ova uzbrdica je vrhunac izazova današnjeg dana. Kopkalo me, priznajem, malčice kakav ću si izgledati kad se nađem ovdje gdje sad jesam.
Objektivno, uglavnom imam hladovinu, jer je kasno poslije podne, cesta, iako vijuga, uglavnom ide u smjeru juga, pa mi je sunce s desne strane (na što sam računao, ili se barem nadao). Točnije rečeno bilo bi da nije gustog raslinja koje na ovoj strani ceste, baš meni, pravi hladovinu. Dakle vremenski uvjeti idealni – hladovina i blaaagi povjetarac.
Subjektivno, drži me osjećaj ugodnog blaženstva. E sad, da li je to zbog odspavanih 20 minuta u parku, da li je zbog (male, ali slatke) pobjede nad strahom, ili je i jedno i drugo, ne znam. A i ne zanima me!
Malo idem pješke,malo vozim,koji put gucnem hladne tekućine. Sav sam u znoju, maramica kojim brišem čelo(da mi znoj ne ulazi u oči), već je toliko natopljena znojem, da je trebam cijediti. Oko mene nijema tišina kasnog ljetnjeg poslijepodneva. Dušu dalo za prebiranje po mislima, meditiranje ili kako bi to već neki nazvali. Zrak kojim udišem osvježavajući, ali ne hladan, prebogat kisikom, prave zračne toplice. Potpuno sam se prepustio trenutku blaženstva, kad ne razmišljam ni o sekundi prije ni o sekundi poslije, Bitna mi je samo trenutna sadašnjost. Eto, sad dok pišem, i sam primjećujem da mi se teško sjetiti uspona na kojemu sam se tako ugodno osjećao kao ovaj put. Iako mi srce tuče, istina umjereno i podnošljivo, iako se, kako već rekoh topim u znoju lica svog, sve mi to ne smeta. Naprotiv!
Primjećujem uz cestu znak biciklističke staze sa dvojezičnim natpisom – na Hrvatskom i na Madžarskom.
Dvojezični natpis

Zbunjeno sam promatrao natpis na jeziku sjevernih susjeda. Otkud oni ovdje na ovoj tabli!? Kasnije sam saznao da se radi o biciklističkoj ruti koja je formirana fondovima EU.
Pretakajući sam s sobom o ovom i o onom, pustivši misli da slobodno lutaju, iznenadih se kada u gledah osmatračnicu na prijevoju.
Uspio sam!
Prijevoj ispred mene

Valjda znate već, barem Vi koji češće (pro)čitate redove na ovom blogu, da mi je poseban gušt učiniti poduži odmor na prijevoju. A ako je riječ o pravom prijevoju, za koji treba dosta znoja da bi se popeo na njega, onda je posebno zadovoljstvo polako, malo po malo, guštati na vrhu. A još kada je tu napravljena posebna osmatračnica, onda guštanju kraja nema.
Nakon ohlađivanja, smirivanja disanja i pulsa, brisanja znoja, konzumacije (još uvijek) hladne tekućine 'ajd da se popnem gore.
Prvo sam snimio situaciju ceste kojom sam došao, potom blisku svoju budućnost u obliku ceste kojom ću nastaviti ovo putovanje posebnim guštanjem nizbrdice.
Odakle sam došao…

…i kuda idem

Pogledom sam pozdravio i usamljeni manastir sv. Marka, utopljen u zelenilo Papučke šume.
Koju godinu ranije čak sam ga i posjetio (vidi „Ružica grad“)
Manastir u Papučkom zelenilu

Manastir sv. Marka

A sad pogled na sjever!
Dolje negdje ispod mene bi trebala biti Orahovica. Trebala kažem, jer sa sakrila uz Papuk, pa se ne vidi. Ali se zato viti tepsija od ravnice sve do Vilanji brda u Madžarskoj. Ovako s visine kad gledam, stvarno mi izgleda kao da je (bilo) Panonsko more iz kojeg se Papuk, sa ovim prijevojem na kojemu sam, izdiže kao otok.




Kad sam polako, detaljno, suzdržano, u želji da ne propustim ni najmanji detalj, izguštirao prijevoj, slijedilo je još veće guštiranje – spust do Kutjeva. Do tog grada ima 11 km, od kojih je prvih 4 strmije i zavojitije, sa par lakat krivina, a ostalo je laaaagana nizbrdica, nježna i blaga, koja pahuljastom obzirnošću mazi razbuktano oduševljenje spusta.
Drugi dio spusta u obliku nježne, obzirne nizbrdice

Ulaskom u Kutjevu spoznao sam da imam dosta vremena do kraj dana, pa sam svratio kod svog poznanika na“čašicu razgovora“. Kako to biva s tim čašicama, razvuku se izvan svih predviđanja, pa je tako i ova trajala skoro sat i pol.
Nakon blagog spusta kroz sam grad, ostalo mi je na raskrižju iza grada skrenuti desno pa „Vinskom cestom“ prema Požegi. Vinska je zato što prolazni pored vinograda koji su se smjestili uz južne padine Papuka.
Početak Vinske ceste na izlazu iz Kutjeva

Gledajući uređene i ušminkane vinograde ispred šumovitog Papuka, sjetih se današnjeg pogleda na Papuk s druge njegove strane. Kao da taj Papuk ne razdvaja u kilometrima, već i u stoljećima.
Papuk – južna padina

Papuk – sjeverna padina

Ostalo mi je još na poprijeko preći Požešku kotlinu i doći kući.
Na poprijeko preko Požeške doline – u daljini Požeška Gora

Danas pređeni kilometri

137 km (slovima:stotridesetsedam kilometara) za manje o d 10 sati. Oduzmemo li onu čašicu razgovora u Kutjevu, dobivamo (puno) manje od 9 Sati. DEVET sati, za 137 km!
Usprkos kilometrima, kući sam došao sličnog stanja u duši kao na prijevoju iznad Kutjeva, ako ne još i euforičnijeg. Bio sam fizički umoran, priznajem, ali kao da mi to nije smetalo. Naprotiv!
Kako sada suvislim rečenicama opisati buru, orkan, pravi tornado osjećaja koji su mi strujali dušom. Bio sam, rekoh, umoran, ipak sam cijeli dan forsirao (koliko sam mogao, je li!?“). Međutim, osjećaj zadovoljstva, radosti, sreće, blaženstva, blagostanja…Totalna, potpuna, nedvojbena suprotnost osjećajima, u jutro od prije pet dana kada sam krenuo, pa odustao od ovog puta. Isto tako i u odnosu na jutrošnje osjećaje koji su bili dodatno otežani, zagorčani dvojbom između upozorenja i iskušenja.
A sad – divota, blaženost, uspjeh! Ništa ljepše od velike muke i uspjeha na kraju.
USPIO SAM POBIJEDITI STRAH!

Sad kad ste sve pročitali, slike možete pogledati ovdje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv