Marketing
Đakovo - Aljmaš 2014 I dan
Ako Vam se na da čitati, slike sa ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Kartu prvog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Svaki početak je težak, no ovaj put mi je započeti pisanje posebno teško. Eto, već dulje vrijeme tupo buljim u monitor, prsti mi ukočeno, kao sa su smrznuti, lebde iznad tipkovnice. Ako nešto i otipkaju, ili točnije rečeno krenu to činiti, tren poslije se predomisle („nije to to“), te se vrate o onu paraliziranu neodlučnost prostora iznad tipkovnice.
A što je tomu razlog!?
Ako netko, od onih 4-5 koji redovito (pro)čitaju ovaj moj blog, pogledaju unazad, primijetiti će da vozim ili sam ili sa suputnikom/suputnicom. Izuzetak su tek dvije vožnje kad nas je bilo (čak) četvero. No, ovaj put nas je bilo dvadesetero (!!!), barem na početku. U toku putovanja još nam se dvoje-troje pridružilo. Za očekivati je da će se broj (redovitih) čitalaca mog bloga sada povećati, jer će neki od ovih dvadesetero iz radoznalosti baciti oko na ove redove. Ta mi spoznaja još više opterećuje stvaranje rečenica, prsti koji prebiru po tipkovnici, i onako tromi i neodlučni, sad postaju olovno teški. Iz straha da navedeni sudionici, koji će i čitatelji ovih redova postati, ne postanu gnjevni prema autoru ovih redova, unaprijed se ograđujem da je u nastavku MOJE viđenje obavljenog putešestvija, dopalo se njima ili ne. Čak što više, pozivam ih da si, oni koji su ove redove čitali skupljenim obrvama i škrgutom zubi, daju truda, te da napišu SVOJE viđenje putovanja. Tako će iznijeti „pravu“ istinu ( a u stvari svoju kao što sam i ja svoju), a pored toga ćemo svi skupa postati bogatiji za koji broj više opisa puta. Time će nekomu sa strane, koji ne učestvova u ovom našem putu, biti omogućena lakša potraga za tom „pravom“ istinom o njemu. Ni on, kao ni svi mi koji smo vozili ovu vožnju, neće doći do nekog univerzalnog, općeg zaključka. Samo do svog konkretnog, za veću ili manju nijansu različitog od ostalih, kao što je, uostalom, slučaj i sa nama svima, akterima ove priče.
Pa dobro hoću li ja već jednom početi tu svoju priču !?
Župniku jedne od Požeških župa, inače sklonom i biciklizmu, pala je napamet ideja da se ugodno s korisnim spoji, te da organizira jedno biciklističko hodočašće. Put bi trajao dva dana. Prvi dan bi se od Požege vozilo do Đakova, a drugi dan bi se nastavilo do Aljmaša.
Dvojio sam sam sa sobom da li prihvatiti poziv ili ne. S jedne strane poriv za bicikliranjem mi je brzopleto pristao, no tren poslije, zbog straha od (veće) grupe ljudi, utemeljenog u mojoj duši tko zna od kada i tko zna gdje, uvukavši nesvjesno glavu u ramena, prvo što osjetih je skoro pa panični strah za bijegom. Znam taj strah već odavno, postao mi je mojim životnim suputnikom, pa cijeli moj životni put manje-više vodim, u zadnje vrijeme već i, prkosnu borbu s njim. Taj prkos mi je povećan i pristankom, privolom, čak i nagovaranjem moje životne suputnice da bi se i ona, zajedno samom, pridružila tom hodočasničkim bicikliranjem ili biciklističkom hodočašću.
I baš što, taj završetak prethodne rečenice je to što dvojim: da li je ovo u nastavku opisano, bilo hodočasničko bicikliranje ili biciklističko hodočašće!?
Do kraja ne riješivši navedenu temu, ni sada dok pišem ove redove, a kamo li pred vožnju, negdje prije osam u drugoj polovini lipnja dovezli smo se moja životna suputnica i ja do crkve ispred koje je već bio podosta ljudi sa biciklima. Kratak doručak, koji nam je servirala župna kuharica pokusali smo, te se nešto iza osam skupno snimili prije konačnog i dugo očekivanog polaska. Da smo svi zajedno ova dva dana jedno, pokazivale su ljubičaste majice na kojima je pisalo tko smo, kamo i zbog čega idemo (standardna opća pitanja o životnom smislu, zar ne!?)
Organizacija oko rute, mjesta zaustavljanja, kao i tempa vožnje bio je izbor župnika. Naše je bilo da se poslušno i pomirljivo prilagodimo toj organizaciji. Nije to bio veliki problem, ma kakvi! Ali, da nije bio manjih, bilo je.
Ostaje (mi) dilema da li hodočašće treba biti patničko i bez ugode. Da li pri tome, treba gušiti u sebi ma i malu pojavu oduševljenja nečim uz put viđenim, pogotovo ako je izvan crkve i crkvene tematike!? Čini mi se da odgovor na ovo pitanje se više priklanja prema „da“ , sudeći po samom odvijanju putovanja.
Iako su nam rekli da se držimo kolone, nije dugo prošlo, a ona se dobrano razvukla, da bi se kasnije formiralo više grupica biciklista između kojih je bilo veća ili manja udaljenost.
Sto ljudi, a ćudi još i više!
Neki su, mlađi uglavnom, ko zapeta puška, čim je dan znak za start, otpičili daleko naprijed. Drugi su, konformisti uglavnom, nastojali neko vrijeme držati korak za njim, da bi, zadihani, shvativši besmislenost i besciljnost tog postupka, ili sami vozili svojim tempom, ili se pak, priključivali ovima“sporijima“. Iako u početku to nije bilo tako, tokom vožnje moja životna suputnica i ja iza nje skoro smo bili na začelju. Da takvi nismo, spašavao nas je oficijelni začelnik, koji je, kao i onaj na početku kolone (načelnik) imao na sebi onaj žuti/narandžasti plastični prsluk sa reflektirajućim prugama.
Prvo dulje stajanje, pauza, je bila u Kaptolu. Do njega treba na poprijeko preći Požešku kotlinu. Tih 15-tak kilometara, osim početnog većeg, ali kraćeg uspona, ide uglavnom blago uzbrdo. To blago uzbrdo tokom vremena prelazi u podmuklo uzbrdo. To su one uzbrdice koje teško primjećujemo na prvi pogled, a kojih postajemo svjesni težim okretanjem pedala, pa se prvo pitamo što to nije u redu s biciklom, da bi tek potom shvatili „u kojem se grmu krije zec“.
Impresivna je barokna raskoš i fascinantna je preciznost najmanjih detalja u unutrašnjosti crkve. Kako i ne bi, kad je to jedna od najstarijih crkava Požeškog kraja – spominje se još davne 1221 godine. Kako je ovo ipak hodočasničko putovanje, u crkvi je prvo odmoljena krunica od strane svih učesnika, a potom nas je njezin svećenik upoznao sa samom crkvom i svojom župom. Nakon toga smo pozvani na okrepu u župni dvor. Ovakav razvoj događaja pri posjeti crkvi, ostati će manje-više pravilo pri obilascima slijedećih crkava. Ostati ćemo, dakle, svaki put bogatiji i za spoznaju o crkvama i crkvicama, za koje smo uglavnom znali gdje se nalaze (kako ne bi znali, pa prošli smo pored njih sto puta), ali u koje, uglavnom, nismo zalazili.
Pored toga što smo Božji podanici, ipak smo „ljudi od krvi i mesa“, ne baš pretjerano otporni na sitne male, beznačajne zlobe i zanovjetala, tako smo svaki put napustivši mjesto osvježenja, komentirali i uspoređivali, što je bilo bolje a što lošije. Pri tome uglavnom zaboravivši hodočasničku ulogu patnje i podnošenja, kao i činjenicu da to što popismo i pojedosmo, učinismo to prvenstveno dobrom voljom domaćina.
Tako će ova prva zakuska u Kaptolu ostati nedostižno mjerilo idealnog ostalim zaustavljanjima, koliko je bilo dobro i obilato. Točno, bilo je dobro i obilato, ali je bilo i iznenađujuće, jer nam nitko nije rekao, došapnuo ni natuknuo ništa od tog. A zbog toga što je bilo i obilato, postali smo neopravdano strogi prema ostalima, jer smo sada od nikakvog očekivanja, očekivali i previše. I sve to zbog Kaptola.
Da li hodočastiti, ili (samo) putovati, ne znam, ali to se može raditi na svakojake načine. Tako po izlazu iz crkve, dok sam čekao ostale i natuknicu, imperativ kamo dalje, preko puta crkve ugledah stvarno originalnog putnika u simpatičnom društvu. Ni dan-danas ne saznadoh kamo i iz kojih pobuda putuje. Ali važno je da se kreće!
Slijedi „vinska ruta“ Zlatne doline. (za neupućene, Požeška kotlina je još od Rimskog doba nazvana Zlatna dolina – Vallis Aurea). To je cesta koja je ponekad ravna, bez uspona, a ponekad ide gore-dolje, u ovisnosti dali jest ili nije zahvatila koji komadić Papuka, obzirom da putuje tik uz njega. Tako nam je s lijeve strane navedena planina, a s desne gledamo na navedenu dolinu, pa ako pažljivije promatramo, uočiti ćemo Požešku Goru koja, je li, kako bih rekao, navedenu dolinu omeđuje s južne strane. Idemo prema istoku, deset je već davno prošlo (joj, zar već!?) pa svi pomalo žmirkamo promatrajući cestu ispred sebe. Ovo u zagradi u prethodnoj rečenici, naš će organizator često, često, jeko često, danas i sutra ponavljati. Sad se može potpuno uočiti tempo ovog putovanja. Pauze su neočekivano, pa čak i nepodnošljivo duge, zbog čega se odstupanje od plana mora nadoknaditi brzom vožnjom. A brza vožnja razvuuuuuče kolonu kao žvakaću gumu. Na slijedećim zaustavljanjima se često čuje slijedeći dijalog:
- Je si li vidio/la žitna polja, fazana, suncokrete.....itd, itd, itd?
- Žitno polje!? Fazan!? Suncokreti!? Itd!? Itd!? Itd!? Ma, od silne žurbe vidio/la sam samo asfalt ispred sebe!
Da bi došli do župne crkve u mjestu Vetovo, potrebno je skrenuti lijevo pa uzbrdicom (oh, neee!) taljigati se nekih pola kilometra.
Ako je vjerovati Google-u, car je Josip II od zaplijenjene crkvene imovine osnovao vjerozakonsku zakladu za osnivanje novih župa i gradnju novih crkava. Pomoću te zaklade osnovano je u Požeskom kraju koncem 18. vijeka pet novih župa. Medu njima je osnovana i župa sv. Kuzme i Damjana u Vetovu godine 1789, a današnja crkva je sagrađena 1935 godine na mjestu gdje je stara srušena.
Vratili smo se sada nizbrdo onom uzbrdicom kojom smo dolazili do crkve, te skrenuli lijevo i nastavili prema Kutjevu. Za razliku do Vetova, gdje ima dosta gore-doolje, od Vetova cesta je uglavnom ravna što se uzbrdica tiče. Ravna je i što se krivina tiče, tako da se duuugo naprijed vidi, pa oni u bijesnim limenim ljubimcima ovdje raspale gas koliko im duša želi. Mi, biciklisti to osjetimo udarom vjetra i iznenadnim zvukom u trenutku prolaska pored nas.
Slijedeće zaustavljanje biti će u Kutjevu. Da bi došli do Kutjevačke crkve valja cijeli grad proći glavnom ulicom i to, gle čuda, uzbrdo. Uzbrdica je strmija i duža nego u Vetovu, pa smo, onako zadihani i oznojeni (barem neki), trebali predah i za dušu i za tijelo. Kad smo dušu sa vrha nosa vratili na njeno mjesto, te se kako-tako dotjerali ušli smo u crkvu.
Župna Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije sagrađena je 1232. godine od cistercita. Uništena za turskog vladanja Slavonijom, podignuta iz praha i pepela 1698. godine od isusovaca. Današnji, barokni izgled crkva je dobila u 18.st. Posvećena je Rođenju Blažene Djevice Marije. Za blagdan Male Gospe, u Kutjevo kao poznato svetište, dolaze hodočasnici iz mnogih župa, ali i putnici namjernici. Tako, barem piše na internetu, a ja dodajem da je nas dvadesetak primjer nestrpljivih hodočasnika, kojima se ne čeka blagdan Male Gospe, pa čak ni Petrovo, nego smo, evo već danas, došli do Kutjeva i Kutjevačke crkve.
Nakon standardne krunice u crkvi i priče župnika o crkvi i župi, slijedi standardna okrepa u župnom uredu, koja se standardno vremenski razvlači izvan svih okvira plana našeg organizatora, pa on jednako standardno, na ivici tolerantnosti, požuruje svekoliko biciklističko pučanstvo u lila majicama, de se već jednom konačno krene. To lilasto pučanstvo, sporo i nevoljko svršava zanimljive razgovore koji su baš tada ušli u vrhunac uzbudljivosti, te tromo, olovnih nogu, se vuku do svojih bicikala, da bi se, opet standardno, žurili i bivali požurivani, jer kasnimo, kasnimo, kasnimo...(ovaj epitet „standardno“ znači da će se, manje-više, baš tako odvijati svako naše zaustavljanje ispred crkvi na ovom hodočašću). Srećom tu se ona uzbrdica kojom smo dolazili do crkve, sada preobrazila u nizbrdicu, pa je putovanje nastavljeno neočekivano velikom brzinom.
Iako blaža, ta se nizbrdica nastavila i nakon napuštanja Kutjeva. Slijedećih četiri kilometra ispred nas su bili ravni kao strijela. Ostalo nam je po volji hoćemo li ili ne okretati pedale. Bez obzira na taj izbor, bicikli su išli naprijed. Ovakvu vožnju bi zavoljeli i najzagriženiji protivnici biciklizma.
Sve što je lijepo kratko traje, pa i ta Rajska vožnja. Na raskrižju u Ferovcu skrenuli smo prema Kuli. Cesta se vratila u normalu, što znači normalne krivine, normalno gore-dolje, normalan otpor pri okretanju pedala. Normalno, da tako kažem, bila je locirana i crkva, nadaleko od glavne ceste, ovaj put nije bilo nikakvih skretanja na uzbrdicu.
Crkva u Kuli je posvećena sv. Petru i nakon, skoro 15 godina gradnje, završena je ovog proljeća, kada je i svečano posvećena.
Nastavljajući, kako drugačije nego„standardno“, naše putovanje, iza Kule skrenuli smo desno sa „glavne“ ceste Požega – Našice, prema Poreču i Latinovcu da bi na kraju stigli u Čaglin. Ova dv, ispred Čaglina, spomenuta mjesta, nekako su van glavnih putova, tako da rijetko kad provozam tim krajem. Radi toga mi bi posebno drago da je organizator ovog putovanja izabrao baš ovu rutu. Nije to neki prašnjavi sokak, ma kakvi! „Normalna“ cesta, mislim asfalt i tako to! Ima čak i crtu u sredini. Možda je malčice uža, ali to nama, biciklistima uopće ne smeta. Radi razbijanja biciklističke dosade, tu je masa gore-dolikanja, kraćih i dužih, blažih i strmijih.
Već mi se pomalo počela javljati i glad, a glasine koje sam uspio dohvatiti od suputnika bile su dvojake – ili ćemo pauzirati u Čaglinu, ili bez zaustavljanja nastavljamo dalje za Ruševo. Opet se pojavilo znano pravilo da glasinama (uglavnom) ne treba vjerovati. Od te dvije mogućnosti izabrana je treća – dolaskom u Čaglin skrenuli smo lijevo i oštro, jakim tempom na oštru uzbrdicu. Ne samo da je oštra, nego je i (po)dugačka. Kad smo konačno stigli do Čaglinske crkve srce mi je divljački tuklo u grudima a znoj se rasuo svuda po meni. Nisam bio jedini takvog stanja, da pače, gledajući ostale, većina je šutke, ali i duboko disajući pokušavala dušu sa vrha nosa vratiti tamo gdje joj je mjesto.
Nakon obavljenog posla sa dušom i smirivanja disanja i pulsa, pojavila se glad – ne samo kod mene. Neki su počeli vaditi “materijalne rezerve“, no tren poslije dobismo uputu, naputak, naredbu čak, da će ručak biti kasnije a sada vremena imo samo za brzinsku okrepu. Ostalo mi je zadovoljiti se sa čokoladom koju je moja životna suputnica već pripremila za konzumaciju.
I tako, pomiren sa sudbinom, topim čokoladu u ustima, pri čemu mi se želudac blago, ali odlučno buni (radije bi nešto konkretno) , te promatram okolinu ne bi li i sebe i svoj želudac zabavio nečim drugim, kada već nema (te konkretne) hrane. Postupno bivam iskreno zadivljen uređenošću prostora između crkve i župnog dvora. Staze, razno-razno bilje, cvijeće, kipovi… stvarno si je netko dao truda. Umor i glad su mi dobrano otupili oštricu suda, pa ga u konačnici nisam ni definirao, samo sam gledao i divio se. Da li je ukusno dotjerano ili pretjerano kičasto, niti inače imam oko za to, a niti mi se trenutno dalo staviti tu točku na i u konačnoj prosudbi viđenog.
Tren tog mentalnog lutanja po moždanim vijugama brzo mi bi prekinut sveopćim pozivom za ulazak u crkvu.
Sveznalica Google veli da je na mjestu ove crkve još 1765 godine sagrađena kapela sv.Alojzija Gonzage. Proširena je 1943, a godine 1945 postala i župna crkva koju župnik Ivan Tilšer nastoji što bolje opskrbiti i uljepšati. Te godine dovršeni su tornjevi. Dograđena je sakristija i nabavljen novi oltar od kamena s tabernakulom. Godine 2000 zbog prilika, a i njezine trošnosti župna crkva je proširena. Tornjevi i pročelje je ostalo neizmijenjeno osim što su se i oni dograđivali. Rekonstrukcijom i proširenjem dobio se novi oblik.
Brzo smo nakon crkve nastavili dalje. Sad se onom strmom uzbrdicom valjalo spustiti, što je bio pravi gušt. Iskazivanje tog gušta je bilo različito. Neki su se strmoglavo sjurili što je moguće brže, neki su iskazivanje gušta strogo kontrolirali pazeći na svaki centimetar ispred sebe (očigledno od, možda i pretjeranog, straha od pada (dobar je strah, tko ga ima)), dok su neki polako, onako na tanane, prepustili se pirkanju vjetra u kosi, sve u želji da ovo guštanje pri spustu razvuku što je moguće više.
Sve što je lijepo kratko traje, pa tako i ova nizbrdica. Umjesto nje dobili smo krivudavu cestu, uglavnom bez uspona, osim jednog strmog, ali vrlo kratkog u mjestu Migalovci.
Ruševo je poveliko i podugačko selo smješteno na nizbrdici, blagoj ako se vozi nizbrdo, a podmukloj, ako se vozi uzbrdo. No, za razliku od Vetova ili Čaglina, kada smo skretali sa „glavne“ ceste i stenjali uzbrdicom, ovaj put nam se Svevišnji smilovao. Njegova milost je bila u lokaciji crkve koja je smještena na samom početku sela, što je malo neobično, obično su crkve smještene u centru mjesta.
Internet veli da je u Ruševu na groblju,pokraj ruševina srednjovjekovne župske crkve,sagrađena poslije oslobođenja od Turaka drvena kapela. Bila je posvećena sv. Luki. Oko 1750 napravljena je od drveta mnogo prostranija kapela sv.Nikole da se tako sačuva uspomena na Ruševačku crkvu iz pred turskih vremena. Kapela je imala tri oltara.Sv.Nikole,Uzašašća Spasiteljeva i Žalosne Gospe. Iznad vrata nalazio se i kor i toranj sa zvonom. Ta kapela postaje 1779 god. župskom crkvom. Godine 1793 mijenja se zaštitnik i titular župe i crkve. Te godine pa do danas je Uzašašće Isusovo glavni i titular i oltar župe.
Drvena župska crkva nije mogla zadovoljiti potrebe župe. Gradnja novo-sadašnje crkve započela je 1807 a trajala je 17 god. te je završena 1824.Crkva je kasno-barokna klasicistička građevina.
Jest da smo dobili što ne moramo voziti podmuklom uzbrdicom u selo, no izgubili smo pogled na zgradu općine Ruševo. Prema već sveznajućem internetu, sagrađene davne 1907 godine kada je mjesto imalo načelnika, bilježnika, blagajnika, pa čak i mjesnog suca (!!).
Navedena zgrada je donekle restaurirane prije par godina. (Usput, u srednjovjekovnim dokumentima ime mjesta je Ruševa (A na kraju), a internetski izvori vele da mjesni stanovnici tako i danas nazivaju svoje mjesto)
Ovaj put malo više citiram podatke skinute sa interneta jer sam iskreno fasciniran bogatom duhovnom tradicijom mještana ovog sela za koje bi danas površni promatrač brzopleto zaključio da je „Bogu iza nogu“ i da je ovdje „Bog davno ovdje rekao laku noć“, a ono ispada baš suprotno.
Župni dvor je nekih pedesetak metara prema selu, gdje smo (konačno!) napravili dulju pauzu za ručak. Ovo „konačno“ u zagradi nijemo, ali odlučno su iskazali (skoro) svi učesnici ovog hodočašća, brzo vadeći svoje zalihe prostirajući trpezu.
Opet slijede redom sve one, ranije opisane,“standardne“ stvari, okončane „standardnim“ požurivanjem i „standardnom“ brzom vožnjom. Priznajem mogućnost subjektivnosti, no ovaj dio vožnje od Ruševa, preko Pake, do Slobodne Vlasti (da, da, vjerovali ili ne, selo se tako zove) poprimio mi je oblike mahnitosti. Možda je tomu razlog što ovaj dio smatram nešto najljepše u (širem) Požeškom kraju, pa je, samo po sebi razumljivo, da je prosto grehota, protrčati, proletjeti ovim krajem ne upivši dušom ni trun onoga što se tu nalazi. Uostalom, detaljnije o navedenom možete pogledati na ovom blogu u putopisu pod imenom „Priča iz Požeškog kraja“
Pred nama su tri prijevoja, ne pretjerano duga, ni strma, tek kilometar do kilometar i pol, ali sa vrlo pitoresknom okolinom. Nakon penjanja na prvi od tih prijevoja slijedi uživancija prvog spuštanja do male dolin(ic)e u kojoj se stisnuo Sovski Dol.
Prema internetskim zapisima, godine 1545. prvi puta se spominje selo Sovski Dol u Turskom poreskom popisu i upravo je to dokaz da je selo postojalo i u srednjem vijeku i da mu ime nisu dali Turci nego netko drugi puno godina ranije.
U nastavku opet jedan lijepi uspon, a potom još ljepše spuštanje u selo Paka. To mjesto, dok nije dobilo asfaltno ruho na cesti, bilo je pojam zabačenosti u Požeškom kraju. Osim općeg dojma da se iz sedamnaestog prešlo u dvadeset i prvo stoljeće, danas kad prođem (asfaltnom, je li) cestom kroz ovo mjesto uočavam više ljudi, više rada na kućama i na okućnicama. Selo od totalne zabačenosti postaje oaza mira i tišine, dušu dalo za odmor nakon napornog radnog tjedna.
Za divno čudo, nismo se dugo ni zadržali. Nakon izmoljene krunice, i progovorene koje riječi odmah se nastavilo dalje. Iako ne pitah, zaključujem, ili barem pretpostavljam, da smo u ozbiljnom vremenskom tjesnacu, pa je potrebno (još više) (po)žuriti.
A meni prava grehota ovdje žuriti!
Osim te žurbe, neobična mi je graja ljudi, gužva razvučene biciklističke kolone. Obično kad prolazim ovuda ili sam sam (često) ili s nekim (vrlo rijetko), ali u svakom slučaju, iz dužnog poštovanja prema miru i tišini prirode, kao po katedrali, prolazio sam ovuda u miru i tišini, i to oboje s poštovanjem.
Nakon par kilometara blage nizbrdice, dođe na red i treći, čini mi se i najviši, prijevoj. Da li zbog toga što je treći, ili zbog (pretjerane) žurbe, ili zbog umora, uglavnom na njemu se ostalo malo duže da se obrišemo, ohladimo i smirimo puls. Tako pripremljeni krenusmo se spuštati prema selu neobičnog imena - Slobodna vlast.
Dok nije dopro asfalt u ove krajeve, ta cesta je bila tek cestica, uska k'o sokak. Asfalt ju je proširio na standardnu širinu dovoljno da se mimoilaze dva kamiona, čak da se još između njih ugura i crta po sredini. Međutim zbog (obronaka) brda, krivine su postale oštrije nego kod onog sokaka, te se mora dobrano paziti na njih i biciklom, a kamo li pri vožnji autom ili, čak, kamionom.
Da se (ponovo) malčice šepurim svojim biciklističkim poduhvatima, iz arhive preuzimam snimak na ulazu u selo od prije par godina (iz putopisa „Priča iz Požeškog kraja“). To sam napravio zbog činjenice da sam , kao član konvoja, prošišao, protutnjao pored table i kroz selo, - nisam se ni slučajno usudi stati, namještati i snimati, a imam želju slikom prikazati zgodno ime mjesta.
U Levanjskoj Varoši crkva je (ko bi rekao) sa strane glavne ceste, no nije se dugo trebalo voziti do nje. Oko nje deeeebela hladovina, moooore debele hladovine, pa smo se, po metodi slučajnih brojeva razmilili kud-koji. Neki polijegali, neki posjedali. Priznali mi to ili ne, umor osvaja!
Crkva je, ovaj put bila zatvorena, pa je valjalo krunicu izmoliti vani. Obzirom na ugodnu hladovinu ne bi trebao biti problem.
Ali bio je!
Pokrenuti, okupiti masu od dvadesetak (pre)umornih ljudi pokazalo se teže, kompliciranije i duže, nego se na prvi pogled činilo. Možda je i umor i mene osvojio, možda bijah i malčice povrijeđene taštine, jer smo onu divotu prirode od Ruševa do Slobodne Vlasti „prošli kao pored Turskog groblja“, ali počelo mi je smetati okretanje, dobacivanje i smijuljanje u toku molitve. Ne smatram sebe jako velikim vjernikom, no obraćanje Bogu promatram sa strahopoštovanjem i dostojanstvenošću pri čemu se navedeno ne bi smjelo događati. Usput samo, kad imam želju snimiti fotoaparatom unutrašnjost (bilo koje) crkve, iz (straho)poštovanja to ne činim ako je u njoj u toku misa.
A možda je sve to trenutno, zbog umora!
Do ovog mjesta je novi asfalt stvarno izgledao nov, no slijedećih 10-tak, pa i više, kilometara društvo će nam praviti stari asfalt koji stvarno izgleda(višestruko) star. Ovo višestruko u zagradi nije alegorijski nego bukvalno, jer je na kolovozu bio beskonačan niz krpa i zakrpa, jedne na drugoj. Svako zlo za neko dobro, barem smo imali dodatnu zanimaciju slaloma između (načetih) zakrpa.
Nakon mjesta Kontrić (za)krpe su nestale, ali se pojavila uzbrdica – duga i strma, barem je nama, onako već dobrano umornima, tako izgledala. Nekako smo se uspendrali, izašli na neku vrst visoravni, odmorili i (brzo, brzo) nastavili dalje. Nastavili dalje do nečeg što nam se svojom tablom na ulazu nazvalo Selci Đakovački. Možda se u Đakovštini ovo smatra selom, no meni je nakon Sovskog Dola, Pake i Slobodne Vlasti izgledao kao velegrad. Duuugačko mjesto sa nizovima kuća lijevo i desno. Tempo je spontano popustio, pa sam smirujući dah promatrao mjesto. Dođe i crkva, tj dođosmo mi do crkve, ovaj put na glavnoj cesti.
Bilo mi je zanimljivo promatrati suputnike koji, kao da su upravo istrčali maraton, hitro parkiraju bicikl, pa kao da su se oslobodili ogromnog tereta, hvataju dah. Neki stoje uspravno, neki se rukama naslonili na koljena pa tupo bulje u vrhove svoje obuće, dok neki besciljno lutaju kružeći male krugove na mjestu gdje su se našli. Ni ja nisam bio izuzetak, ma kakvi! I meni je već pomalo bilo svega dosta, pa ako do sada nisam, sad postajem pravi hodočasnik, barem u smislu muke i odricanja.
Nakon molitve u crkvi slijedila je okrepa u župnom dvoru. Svaka čast domaćinu, kao da je znao, ili pretpostavljao, pa se potrudio da se što više i što bolje okrijepimo. Kasnije se ispostavilo da je župnik, pored ostalog, i biciklist, što objašnjava dobru pripremu okrepe za nas. Meni barem, poslije one prve u Kaptolu ova je bila najbolja.
Odmoren, namiren i napojen, narod biciklistički je odvezao jezik, pa se počelo ugodno brbljati o svemu i svačemu. I razvuklo bi se to brbljanje i čavrljanje da neko nije uplašeno, skoro na ivici panike, uletio u dvoranu i rekao: „Dolazi kiša!!!“
Stvarno, cesta kojom smo upravo došli iz pravca zapada nestajala je u zlokobnom crnilu oblaka, koje se kao, tromi živi stvor, sporo ali moćno kotrljao prema nama sijevajući povremeno munjama.
Gledajući, ili bolje rečeno buljeći, u tu prijeteću i nadolazeću masu na licu sam osjetio prve daške hladnog, podmuklog vjetra kao nagoviještaj apokalipse.
Valjalo je dati petama vjetra!
Da li zbog okrepe ili možda od straha zbog nadolazeće oluje, uglavnom pučanstvo je hitro i lako, kao da iza sebe nema prijeđenih 90 i kusur kilometara, krenulo u završnih 5-6 kilometara. Tu hitrinu i lakoću je poboljšala nizbrdica niz koju smo se sjurili „k'o sv.Ilija“. Nakon table sa natpisom „Đakovo“, čime nam je ovaj grad zaželio dobrodošlicu, a na što se malo tko od nas osvrnuo, ulazili smo postupno u grad. Izostale su uzbrdice i nizbrdice pa se moglo polako, onako s noge na nogu, prodefilirati ovaj zadnji kilometar. Moglo se, ali nije, jer čim smo usporili ona izvidnica u obliku hladnog povjetarca nas je upozoravala na nam oluja dahće za vratom.
Prešli smo korzo Đakovačko (poseban mi je gušt provozati se, prodefilirati biciklom kroz pješačke zone) i došli do katedrale. E to smo (za)stali, ako ni zbog čega drugog, onda zbog zajedničke fotografije, čija će vrijednost rasti prolaskom godina, i koja će dugo, dugo, nakon ove vožnje učesnicima izazivati osmjeh na licu svaki put kad je pogledaju. Osmjeh će biti sve veći i veći što više godina prođe. (Začudo, onaj podmukli povjetarac, kao nagovještaj oluje, se smirio, obuzdao na tren, pustivši nas da na miru Božjem stavimo točku na i današnjeg putovanja).
Zgrada bogoslovije, konačan današnji cilj, bila nam je preko puta, no zamršenim putovima Gospodnjim trebalo je vijugati oko nje da bi konačno pronašli ulaz.
I to je to, što se bicikliranja današnjeg tiče.
Ljut na samog sebe, valjda, što je bio na trenutak obuzdan dok smo bili kod katedrale, onaj zlokobni vjesnik oluje počeo je opasno puhati, ali nas to više nije zabrinjavalo. Dapače, kao da smo (pro)našli zrnce uživancije u njemu. Rashlađivao je naša tijela i duše, smirivao puls srca. Svako na svoj način je pokazivao mješavinu umora i iscrpljenosti, sa ozarenošću i zadovoljstvom zbog postignutog cilja. Opet se po tko zna koji put pokazalo da sve u životu što valja niti je lako, niti jednostavno, a niti brzo. Pa zato i valja!
Onako vedri, veseli i zadovoljni, razvezao nam se jezik pa smo razdragano i oduševljeno razveli priču o svemu i svačemu. Teme su bile trivijalne, čak i djetinjaste, no bilo je gušt promatrati vedra i ozarena lica. Jedan od rijetkih trenutaka kada dvadeset ljudi, svi zajedno k'o jedan, zrače vedrinom i zadovoljstvom. Trenutak za pamćenje!
Našli su nam mjesta gdje ćemo svoje dvotočkaške dorate smjestiti na zasluženi počinak. Jest da su od nežive tvari, ali iz nekog poštovanja i zahvalnosti na vjerno služenje, bi nam drago kada smo ih smjestili pod krov, na suho mjesto.
Kad se sa raspremanjem, odmorom i parkiranjem bicikala završilo, krenulo se konačno u bogosloviju ispraćeni sa prvim kapima kiše. Te prve kapi kiše pretvorilo se u pravi pljusak.
Većina nas je zapanjeno stala ispod velike terase pred ulazom, promatrajući iz suhe sigurnosti obilje vode što pljušti na dvorište, tek tren nakon što smo se našli na suhom. Teško da će nas bilo kad i bilo tko uvjeriti da je to što se kiša suzdržavala još od Selaca Đakovačkih pa do sada, čisto plod slučajnosti. Za nas je to bilo i ostalo Božje djelo. Previše je podudarnosti da bi bila slučajnost!
Slijedila je prava uživancija na kraju ovog dana. Uživancija i ništa drugo.
Prvo obilna večera, zatim smještaj po sobama, zatim tuširanje i presvlačenje, a na kraju stavljanje točke na i današnjem burnom i sadržajnom danu u podrumskim prostorijama bogoslovije u kojoj je smješten kafić
Moja smo životna suputnica i ja, čudnom igrom rasporeda, dobili sobu u potkrovlju, do koje je trebalo doći (opet) zamršenim putovima Gospodnjim. Dok nas je domaćim vodi do sobe stalno sam se osvrtao u potrazi za orijentirima koji će mi trebati kada se sami, bez domaćina budemo vraćali. I stvarno, uspjeli smo u tome, mada ni dan-danas ne znam kako (uz Božju pomoć možda!?).
Naša je soba bila prostrana, kakva soba, malo igralište. Stropu sobe je izostajala ravna površina, koja je nadomještena gredama i kosinama krovne konstrukcije.
Najzanimljivije mi je u našoj sobi bio prozor, mali, elipsast, okrenut okomito. Kad sam pogledao kroz njega prvo što sam ugledao su čisto, oprani krovovi od pljuska koji je upravo stao.
Pogledavši malo dalje, ovaj mi je prozor postao još zanimljiviji jer je s njega pucao pogled iz ptičje perspektive na katedralu i trg ispred nje. Tako sam katedralu i trg ispred snimio u više različitih poza.
Detalj dobrog jutra
Osim katedrale, sutradan ujutro snimio sam i poznato Đakovačko korzo preko kojeg smo sinoć prešli pri dolasku.
Kako je izgledao drugi dan ovog putovanja, možete pogledati ovdje.
Post je objavljen 07.12.2014. u 12:55 sati.