Marketing
Đakovo - Aljmaš 2014 II dan
Kartu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Tu noć se spavalo kako se inače spava nakon prijeđenih 100 kilometara biciklom. Zaspalo se tek tren poslije dodirivanja jastuka, da bi se tek koji tren kasnije otvorilo oči zbunjeno treptajući s njima zbog jarke jutarnje svjetlosti (već jutro!?). Ako se i koji put tokom noći probudilo, odmah se nastavilo gdje se stalo bez nekog dubljeg filozofskog, ili bilo kojeg drugog, razmišljanja. Eventualno se je okrenulo na drugu stranu i zadovoljno, duboko udahnuvši, blaženo se nastavilo gdje se stalo.
Nakon ustajanja i jutarnje toalete, zamršenim hodnicima bogoslovije otišlo se na doručak.
Unutar bogoslovije II
Istim oni zamršenim putem, kojim smo sinoć od katedrale došli do bogoslovije, ovog jutra je odvoženo u suprotnom smjeru. Jutro je bilo svjetlo sunčano, nebo plavo, bez ijednog oblačka. Svježina je zbog sinoćnjeg pljuska bila izrazita, na granici sa prohladnošću.
Parkirali smo bicikle ispred katedrale pripremajući se za ulazak. Te trenutke pripreme iskoristih da snimim bogosloviju sa „našim“ prozorom sa kojeg sam promatrao ovaj trg sinoć i jutros.
A sad,katedrala.
Nije mi ovo prvi put da sam ovdje, ma kakvi, pa ipak, kao i svaki put, tako i ovaj ostajem bez daha promatrajući građevinu i izvana i iznutra.
Dok stojim ispred katedrale gledajući uvis prema njenim tornjevima prožima me čudnovati osjećaj smjese strahopoštovanja i samositnosti prema nečemu ovakvom velebnom kao što su ovi tornjevi.
Prema izvorima interneta, Đakovačka katedrala Svetog Petra u neoromaničkom stilu stolna je crkva Đakovačko-osječke nadbiskupije . Pripreme za gradnju nove đakovačke katedrale koja je trebala zamijeniti staru i prilično skromnu barokiziranu srednjovjekovnu građevinu, koja je stajala iza biskupskog dvora, započele su već krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Ponajprije zbog nedostatka sredstava sagrađena je tek između 1866. i 1882. godine. Glavni inicijator podizanja ove građevine jeste đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer koji je i pokopan u kripti katedrale.
Taj osjećaj strahopoštovanja i samositnosti ulaskom u katedralu još više se pojačao. Ostaje mi nejasno da li zvuci u ovakvim velebnim građevinama postaju tiši zbog same konstrukcije, ili ljudi koju hodaju unutrašnjošću zbog navedenih osjećaja postaju tiši. Uglavnom, bilo kako bilo, u katedrali dostojanstveni mir i tišina.
Diveći se unutrašnjosti katedrale do svijesti mi dopre spoznaja kako su crkve i crkvice jučer posjećene postajale sve skromnije i skromnije. Najraskošnije uređena bila je crkva u Kaptolu, prva koju smo obišli. Kako smo dalje putovali, crkve su gubile na raskoši, pa na kraju i zadnja, prije katedrale, ona u Selcima Đakovačkim ništa posebno (uz svo poštovanje svim navedenim crkvama), da bi danas, eto, završili u crkvi nad crkvama, što se ovog putovanja tiče.
Došlo je vrijeme da se nastavi put ka Aljmašu.
Ni sad ne znam (ili sam znao pa zaboravio) zašto je crkva u Satnici Đakovačkoj dobila mjesto na popisu crkava koje treba posjetiti, no tih skoro 3 kilometra smo specijalno zbog nje prešli, da bi nakon posjeta vratili se do Đakova i skrenuvši lijevo, nastavili put Osijeka.
Pa ipak, od svih svećenika koji su nam predstavljali svoju župu i crkvu na ovom putovanju, ovaj u Satnici mi je ostao posebno u uspomeni kao čovjek sa izuzetnim osjećajem za praktičnu psihologiju. To su oni ljudi za koje poželim da sam u njihovom društvu, pa nakon rastanka još dugo, dugo ostaju mi u duši koja prebire riječi izrečene u tom društvu, sa osjećajem da sam postao puniji, bogatiji za neke spoznaje. Iako ih u prvi mah ne mogu definirati (ah, ta psihologija!).
Slijedi vožnja cestom kojom nikad prije, ni na kakav način, nisam prošao. Uz onu standardnu frku i žurbu, nisam ni zapamtio što smo sve to prošli, tako da mi nije u potpunosti vjerovati za ove slijedeće župe dalje opisane. Ta maglovitost moga sjećanja trajati će do Antunovca, a od tog mjesta siguran sam da i sad znam kamo se vozilo. Zvuči u najmanju ruku neozbiljno, površno i aljkavo s moje strane („pa mogao se barem raspitati!?“), no tvrdoglavi ponos mi ne dozvoljava da se sad raspitujem, a bojim se da bi na sličnu zbunjenost naišao i kod barem nekih od učesnika ovog putovanja. Ostavljam, dakle, ovako kako jest, nesigurno i nepouzdano, kakav sam se osjećao pri prolasku kroz ta mjesta. Ipak je ovo što čitate moje viđenje i doživljavanje, pa može u njemu biti i nesigurnosti, nepouzdanosti, te, na kraju krajeva, i grešaka.
Bilo je skoro pola deset kad smo u Viškovcima na krivini iznenada skrenuli lijevo. Za mene iznenada jer tek kad smo skrenuli vidio sam crkvu na toj strani. Nije ona bila mala i neprimjetna, nego sam ja „zaspao“, udubio se u kolotečinu, s mislima otplovljenim tko zna gdje. Ona svježina jutra na granici neugodnog jačanjem sunca je otupila svoju oštricu, pa je postalo izuzetno ugodno za voziti. Svježe, ali ne previše. Toplo, ali ne previše.
Nezgodno je bilo što odmah iza krivine treba stati i preći na lijevu stranu. Prelazak je, zbog krivine, dosta nepregledan, pa je obavljeni stihijski i čoporativno. Prvi su prešli oni odlučniji, ili hazaderski naklonjeni, učinili su to istog časa, ne provjeravajući iza i ispred prometnu situaciju. Posljednji u prelasku bili su oni suprotnog stava, koji polako, staloženo provjeravaju lijevo-desno (barem tri puta) pa na kraju kada su 1000% sigurni u svojoj odluci, konačno prelaze cestu.
Kad smo se, konačno svi okupili ispred crkve uđosmo u nju.
Opet ono standardno – krunica u crkvi, župnik sa pričom o župi, okrepa u župnom dvoru, požurivanje, start, mahnita vožnja.
Slijedeće su bili ili Semeljci ili Koritna, ni sad ne znam sigurno („pa zašto onda pišeš ako nisi siguran!?“), ali znam da me oduševila deeebela hladovina ispred crkve. I ne samo mene, jer smo neobično dugo „lapili“ u hladovini.
Crkva je bila dostojanstvena stara dama kojoj je u toku pomlađivanje. Obilni su radovi i iz vana i iznutra, složeni i spori, ali oni nisu razlog da crkva bude zatvorena niti da se mise, i ostale aktivnosti ne provode.
Zato je u slijedećem selu gdje smo pauzirali, crkva bila dotjerana i ušminkana kako već dolikuje Božjoj crkvi.
U Antunovcu, znam zasigurno da je bilo baš to mjesto, zadržali smo se malo duže zbog ručka.
Crkva je još nedovršena, puno, puno truda, vremena i rada će trebati da se završi. Moram priznati da je i velika, ogromna čak. Biće zanimljivo za koju godinu vidjeti sjaj ljepotice kad bude do kraja uređena. O ukusima, jasno, ne vrijedi raspravljati, pa ću tek napomenuti da ne shvaćam baš najbolje suvremenu arhitekturu sakralnih objekata, te mi je dosta teško proniknuti u ljepotu ovakvih zdanja kakva je ova crkva.
Nakon izlaska iz crkve župnik nam je pomogao da improviziramo stolove na kojima smo napravili izložbu Slavonskog obilja. Gledajući tu milinu odnekud mi dođe zaključak da će ljudi ovog podnevlja, Bože mi oprosti na zamisli, zadnji umirati od gladi.
Još prije ručka, još i prije Antunovca pojavio se vjetar. Prohladan, podmukao puhao nam je u lice. To je, valjda, bio onaj (sjevero)istočnjak, koji se pojavi iza kiše, kao vjesnik smirivanja vremena. To smirivanje, i vjetra i vremena, neće biti danas, na našu žalost. Zbog tog vjetra nisam bio jedini koji je posegnuo za vjetrovkom i koji se zavlačio u zavjetrinu.
Osijek je negdje tu, osjećao sam ga, mada ga nisam vidio. Sela, odnosno mjesta koja smo prolazila, bila su sve veća i veća. U stvari to nisu bila sela kakva smo do sada sretali, više su to bila šira područja velikog grada. Na žalost, i promet je bio u skladu s tim, sve gušći i gušći. Da "veselje" bude veće, onaj pakosni vjetar, koji se u lice okomio na dvadesetak umornih biciklista i skoro sadistički uživajući u našoj muci, intenzitet puhanja je mijenjao od jako do (skoro) neizdrživo. Kako to biva u takvim trenucima, nakon prvobitnog očaja i želje da stanemo i odustanemo, pojavio se tvrdoglavi prkos kojim smo probijali "zvučni zid" vjetra. Taj prkos je imao i cijenu, pa je većina ljudi ušutjela, zanijemila, tupo gledajući pred sebe i polusvjesno, hipnotički okretala pedale. Ako su do sada, zbog onog požurivanja, malo toga vidjeli oko sebe, sad su i to malo izgubili.
Dolaskom na južnu Osječku zaobilaznicu, konačno sam se našao na zamišljenoj karti Slavonije. Do sada smo išli u smjeru sjeveroistoka, a sada nam valja ravno za istok. Što se vjetra tiče, nikakva promjena. Nekom čudnom logikom, uspio je prilagoditi svoj izvor našem kretanju, tako da smo stalno bili licem u lice.
U vremenu našeg putovanja u toku su bili veliki radovi na izgradnji drugog traka Osječke obilaznice. Kakvu takvu sreću tog trenutka imali smo u činjenici da je taj drugi trak skoro gotov. To skoro znači da je asfaltiran (barem prvi sloj), da još nije pušten u promet i da se na njega biciklima može bez potrebe preskakanja nekih ograda i barijera.
Jedno duže vrijeme smo se bezbrižno i opuštajuće raširili po cesti, sigurnost nam je pružala spoznaja da osim nas na ovom traku nema nikoga. Stvarno je bio gušt voziti!
Sve što je lijepo, kratko traje, pa i ovo razmetanje prostorom na cestu koja gotova još nije. Umjesto da naiđemo na gotovi, završeni i ušminkani trak, mi smo naišli na običnu, usku dvosmjernu cestu bez tog drugog traka. Ta obična, uska i dvosmjerna cesta sa svojim guuuustim prometom nas je podsjetila kako je ljepota trenutka relativna stvar i kako je najbolje spoznamo tek kad je izgubimo i umjesto nje dobijemo suprotno.
Ponovo slijedi ono diskretno i skromno, ali zadrto i inatljivo, tupo gledanje ispred sebe uz polusvjesno i hipnotičko okretanje pedala.
Dobrano načeti i umorni, oživjeli smo, barem na trenutak zaustavivši se u Sarvašu. To će praktično biti zadnji veći odmor pred konačni cilj – Aljmaš.
Želju za dužim odmorom ovaj put nije podržavala tema živog razgovora, kao što je bilo jučer, naročito na početku putovanja, već umor koji tvrdoglavo nije popuštao iako se ne vozi i iako je puls smiren. Zbog toga je posebno teško bilo pokrenuti se da bi se prešlo te zadnje kilometre pred konačnim ciljem.
Iako se naš organizator svojski trudio uvjeravajući nas da trebamo voziti u cjelovitoj, zajedničkoj koloni, to se nakon par stotina metara, uglavnom raspadalo na više manjih ili većih grupica. No, do sada razmak između tih grupica nije bio posebno velik, nekako smo se držali jedne druge na oku.
Sada više nije tako. Ja sam ostao zadnji a moja životna suputnica ispred mene. Čak je i onaj oficijelno odjeven žutim prslukom, koji je po službenoj dužnosti vozio na začelju kolone, izgubio strpljenje i otišao daleko naprijed, jedva da ga vidimo ispred sebe. Vidimo ga zbog beskonačno ravne ceste, tipične za depresivnu ravnicu, a bolje da ga ne vidimo, jer nam je muka kada spoznamo koliko smo zaostali.
Tračak nade , svjetlo na kraju tunela dala je veeelika tabla sa informacijom da do skretanja za Aljmaš sa ove magistrale valja izdržati još tri kilometra. Lakše se izdrži kad se nazire kraj muci.
I pređoše ta tri kilometra, uglavnom ravna, a onda se skrenulo lijevo – na uzbrdicu.
Dosta se uzbrdica prešlo u ova dva dana, strmih i blažih, dužih i kraćih, ali ova zadnja je bila najteža – čisto ubijanje u pojam (valjda zato što je zadnja i što je, za razliku od ostalih, pred nama). Njena posebna podmuklost, osim subjektivne crte zbog umora i malodušnosti, bila je u činjenici da je ravna k'o strijela i one strmine koja je olovno teška za vožnju, a besmisleno lagana za guranje bicikla. Puhali smo, stenjali, srce nam je iskakalo iz grudni, no svaki put kad smo pogledali u daljinu, izgledalo nam je da se kraj uzbrdice giba zajedno s nama te da nema teorije da se još ove godine popnemo na vrh brda.
Ipak smo se popeli, i to ne samo ove godine već i ovog dana.
Ovi ostali, koji su nas čekali na prijevoju, kao da su nas, nestrpljivo i dosadno, čekali barem tri sata, pa čim smo nas dvoje, zadnjim znacima života, stigli, odmah su poskakali na bicikle i krenuli dalje. Ništa od našeg odmora ni od vraćanja naših duša sa nosa na mjesto gdje trebaju biti. Još zadihani od uzbrdice, nije nam preostalo ništa drugo nego na bicikle i piči za kolonom.
Nikad ne reci nikad, pa tako ni ova, više puta navedena kao zadnja, uzbrdica ipak nije zadnja..
Pred sam ulazak u mjesto, skretanje je na lijevo uzbrdo cik-cak cestom uz koju su postaje križnog puta. Cesta, bolje rečeno šira staza, vodi do svojevrsnog vrha sa koje puca pogled na Aljmaš, Dunav i okolicu.
Nakon kraćeg zaustavljanja, sjurili smo se stazom (ah konačno) u Aljmaš.
I to je to, što se vožnje tiče!
Slijedio je odmor, tjelesni i duševni, misa u crkvi, opet odmor ovaj put više duševni nego tjelesni, trpanje bicikl u kombi, te trpanje sebe u aute i povratak kući.
Ovo mi je drugi put da sam u Aljmašu, prvi put sam tu učinio prije sedam godina (vidi "Vukovar 2007"). Na žalost, ovaj kraj je dobrano stradao u prošlom ratu, imena Aljmaš se sjećam baš iz doba tog rata kada je spominjano u vijestima. Staru crkvu su srušili do temelja pa je valjalo sagraditi novu.
Priznajem da sam zbunjen bio i prvi put kad sam je ugledao ovu novu crkvu. Iako je moderna, ima nešto privlačnog i dostojanstvenog u sebi, pa moram reći da mi se dopada, usprkos mojem općem stavu o neshvaćanju moderne sakralne arhitekture.
I sada, kad dokono, s noge na nogu šetuckam oko crkve, zadivljeno, otvorenih usta promatram građevinu koja, gledajući izbliza, izgleda stvarno monumentalno. Dok je zadivljeno promatram, shvaćam da ovakvo što nigdje nisam vidio, te konačno, da je ta originalnost ono što mi ovu crkvu čini ovako impresivnom.
Kad uđem ucrkvu ostrajem pod jednakim dojmom prostora i svjetla u crkvi, glavnog oltara, kora, koji nije iza već sa strane, te na kraju pokrajnog oltara na kojemu je kip Majke Božje Aljmaške.
Eto, dok sve ovo promatram,zaboravljam i na umor i na trenutke malodušja. Ostaje spoznaja o ispunjenosti duše radi ostvarenog cilja. A što je muka na putu do cilja veća to je zadovoljstvo zbog ostvarenja veće.
Valjda se zbog toga hodočasnici moraju (na)mučiti na svom hodočašću!
Sad, kad ste sve pročitali, slike sa ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Post je objavljen 07.12.2014. u 16:05 sati.