Marketing
Međugorje 2014 dan 14-08 i dan 15-08
Vratiti se na prethodni dan ove priče možete ovdje.
Dan 14-08
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
To je (opet) bilo spavanje za pamćenje!
Sa istim epitetom jučerašnjeg dana sam sinoć očekivao san, koji me je zatekao nespremnog, tako da sam zaspao vrlo brzo. Spavalo se dobro, čvrsto i ugodno. Probudili smo se zadovoljni, odmorni i naspavani. Danas i sutra smo na ljetovanju, to znači sunce i more, a sve to skupa krajnje polako, lagano i obazrivo, bez zrnca imperativa da se nešto mora, ili da se to mora brzo.
Šator smo smjestili podno viiisokih jablanova tako da smo tokom cijelog dana bili u kakvoj-takvoj hladovini. Ta hladovina uz maestral s dvadesetak koraka udaljenog mora učinila je da ni u kojem dobu dana nije bilo vruće – tek ugodno toplo.
Plaža je šljunčano-pješčana, dovoljno široka, tako da na njoj nije pretjerana gužva. Malo je izostajala modrina mora koja stidljivo ustukne na pješčanim plažama, no to mojoj suputnici, inače većim ljubiteljem kupanja u moru od mene, nije smetalo.
Kad je sunce krenulo prema zapadu, čime je popustilo u isijavanju vrućine, negdje dobrano iza šest, odlučili smo prošetati gradom. Kamp se nalazi na izlazu iz Omiša prema Splitu, tako da do samog centra Omiša imamo tek dvadesetak minuta laganog hoda.
U tom laganom hodanju, onako s noge na nogu, došli smo do velike nove crkve za koju smo saznali da je na neki način moj imenjak. Bila je to crkva sv. Petra i Pavla. Trenutno je bila zatvorena, no saznali smo kada je misa sutra, na Veliku Gospu.
Došavši do grada, ovog novog dijela sa zapadne strane Cetine, neka gužva, mnoštvo ljudi nam je privuklo pažnju. Kad smo se i mi utopili u gomilu, shvatili smo da smo postali dio gledalaca, navijača čak, lokalnog derbija u balotama. Jedva da znam pravila te igre, sjetivši se dotura Luiđija i Našega maloga mista, no ovi što su igrali nisu bili početnici, da pače! Zadržali smo se dulje od očekivanog, jer su nam uz kvalitetu igre jednako zanimljivi bili i komentari gledalaca.
Atrakcija ovog malog grada na Jadranu je nesumnjivo remek djelo prirode u obliku ušća rijeke Cetine. Nešto o tome sam prozborio pri jučerašnjem ulazu u grad. Sada, kad smo odmorni, siti, napojeni, vedri i veseli, stijene koje su se nevoljko odmaknule da bi rijeka protekla do mora, poprimaju drugi dojam. Iako, kao i jučer, izazivaju strahopoštovanje, ovaj put manje straha, a više poštovanja. Ne znam za druge, ali ja svaki put ostanem zadivljen pred ovakvim nečem. Uz divljenje tu je nezaobilazan osjećaj svoje beznačajnosti, sitnosti, u tolikoj mjeri da, iz tog navedenog strahopoštovanja, nastojim što tiše disati, a kamo li što (pro)govoriti.
Gledajući s desne obale preko puta, iznad ono malo kuća koji su čudom pronašli prostora između rijeke i stijene da se nekako smjeste, ugnijezde, na stijeni se nalazi, očito, glavna utvrda koja je nekada davno, zajedno sa onom viđenom jučer, kontrolirala ulaz u ondašnji grad.
Meni su vrlo bitni bili ljudi, očigledno turisti, na utvrdi. Dakle, može se nekako gore, bio je moj zaključak,a odmah iza njega odluka da sutra i ja postajem jedan od ovakvih turista.
Slijedi lagano pješačenje preko mosta i to višestruko većom brzinom, nego što to čini kolona vozila u oba smjera na mostu. Odmah iza mosta, na lijevoj obali rijeke, je semafor, koji omogućava pješacima prelazak Jadranske magistrale, čiji je dio i ovaj most. Za ne povjerovati je, no i dan-danas cjelokupni promet Jadranskom magistralom prolazi kroz sami centar Omiša. No, neće za dugo, jer je u toku izgradnja zaobilaznice oko grada. Kada bude gotova, baš će biti zanimljivo provozati se njome, jer će veći njen dio ići tunelima, a i mostom preko cetine. Kad već zborim o zaobilaznici evo snimka izgradnje mosta preko Cetine, snimljen sutradan (za sad je tu samo tunel, most čeka na red).
Osim glavne ulice, koja je još sastavni dio magistrale, postoji i paralelna ulica, na sjevernoj strani grada, koja je prava Dalmatinska kala. Popločana je kamenim pločama stoljećima već ispoliranih do maksimalne glatkoće, u kojoj u ovim predvečernjim satima vrije od turista. Jasno da je odavno već dobila status pješačke zone, pa je tim kalama gušt i prošetati,ako se već neće ništa konzumirati od jela, pića, suvenira i ostale ponude.
Tu je i stara mjesna crkva, čak otvorena, pa smo ušli i iz turističke radoznalosti, ali i iz hodočasničke pobude. Oba razloga su bila više nego dostatna da se u zanimljivom i ugodnom ambijentu zadržimo opet duže od pretpostavljenog. Uostalom zašto ne, pa ne žurimo se! A kad se čovjek ne žuri, sve izgleda ljepše.
Nevjerojatno je da u sadašnjem trenutku kada se u Hrvatskoj ništa ne isplati proizvoditi, te kada čujem stalna nastojanja da se neke tvornice uz Jadransku obalu zatvore i pretvore u nešto turističko, u samom je centru Omiša tvornica tjestenine koja još uvijek radi. I ne samo to, sama zgrada je ljepotica industrijske arhitekture.
Na kraju smo još obišli rivu na kojoj se odmaraju jedrenjaci, valjda, od današnjeg krstarenja sa turistima. Kao posebna atrakcija jednog od njih iznad pramca danonoćno pazi strpljiva sirena.
Dan 15-08
Slike današnjeg puta možete pogledati ovdje.
Glavno obilježje ovog dana je utvrda iznad grada. Da nije nje, skoro da ne bi bilo što pisati o ovom danu. Nakon mise u crkvi moga imena, moja je suputnica odlučila držati se hladovine i mora, pa sam sam krenuo u istraživanje pogleda sa utvrde.
Sunce je svojski pržilo baš kako to treba raditi u sred srede kolovoza, pa pentranje visokim stepenicama utvrde dobrano ubrza dah i pojačava udaranje srca. Ulaz je simboličkih 15 kuna koje, kako sam se poslije uvjerio, vrijedi svake lipe. Istina da bi došao do te spoznaje morao sam se dobrano zadihati penjući se po previsokim stepenicama. Slijedeće slike su od ulaza prema gore, snimljeno pogledom unazad.
Sad kad sam se popeo stepenicana, da s pričom krenem od klanca kroz kojeg se Cetina provlači.
Koliko god se trudio, ne mogu si predočiti razmišljanje, emotivno stanje ravnodušnosti i nezainteresiranosti svakog onog koga gornje slike kanjona ostavljaju bez ikakvog utiska, što se ono kaže mrtvog-hladnog. A opet ne pronalazim riječi kojima bi opisao prizor čiji samo djelić ukupnog dojma vidite na tim snimcima. Ostaje mi, dakle, jedino nada da je istinita tvrdnja da jedna slika govori kao tisuću riječi.
Davno nekad, netko je došao na ideju, i dan-danas efektnom, da se na hridi ispred kanjona sagradi hotel. Nisam provjeravao koliko bi me koštao užitak buđenja s pogledom na stijene iznad vode koje tek tren dijeli da se spoje, te u dubinu sive utrobe progutaju rijeku i sve oko nje.
Most, za sada jedini, ali ne za dugo, koji ovdje spaja obale Cetine izgleda kao siva crta, linija, istina, malo podeblja, koja svojim sivilom spaja sivila stijena sa obe strane rijeke.
Sa ove pozicije lijepo se vidi koliko-toliko ravni dio tla na kojemu se smjestio noviji dio grada zajedno sa novom crkvom moga imenjaka na desnoj obali rijeke.
Gledajući od mosta nizvodno pogledom ispratim zadnje metre koje rijeka mirno i dostojanstveno prolazi u očekivanju svečanog trenutka spajanja s mirom mora.
Kad sam dušu napojio trenutcima treperenja koliko god je to mogla podnijeti, onako treptavu i ushićenu polako sam je, nježno i obzirno, da se treperenje ne poremeti, odnio podno ulaza na utvrdu da se u obilnom hladu bogumile smiri, sabere, utiša i vrati na svoje mjesto spremivši sve moguće elemente treptaja, koji će svaki puta pri spomenu ovog grada, njegove rijeke i njenog kanjona, ponovo zatitrati melodiju prizora sada neizbrisivo zabilježenog.
Da je izbor hlada navedenog cvijeta pravi izbor, pokazala mi je prosta duša dječja, koja je, jednako kao i moja, imala za potrebu smirivanja svojih titraja. Samo što je to duši dječjoj svakodnevno i ništa neobično. Tek odrastanjem čovjek taj pojam o svakodnevnoj potrebi za treperenjem duše uguši, potisne, proglasi ništavnim i smetnjom, a kao zamjenu postavlja sebi imperative smirenosti, kontrole, racionalnosti i utapanja u mutnu vodu prosječnosti. I postupno tone u sivilo osjećaja neispunjenosti i nesretnosti neusporedivo puta veće od sivila stijena ovog kanjona.
A trebao je samo sačuvati dijete u sebi.
Pri povratku u kamp, još uvijek sa do kraja nesmirenom dušom, kod prelaska preko mosta pozdravio me je, još jedanput, kanjon namjestivši mi se, zajedno sa suncem, u najljepšu moguću pozu kojom je htio, želio ući u vječnost snimkom moga fotoaparata. Recite Vi što hoćete, ali ja znam da je to učinio iz tople zahvalnosti prema meni što sam, eto, gore na utvrdi za njega posvetio par trenutaka od godina svoga življenja.
A nisam morao!
Do kampa mi je dobro došlo tih petnaestak minuta lagane šetnje da se, polako i nježno, meko spustim na zemlju, odnosno na asfalt. Bilo je oko dva sata, nedjelja poslije podne, pa na ulici je slabo koga bilo. Čak se i promet nekako prorijedio, stišao, kao da je dva ujutro.
Kraj pješačke staze sam prošao pored obavijesti da su vlasnici psa dužni počistiti ono što pas ostavi nakon, je li, onoga.
Ostatak poslije podneva sam vjerojatno proveo u ničemu, jer ga se, u ovom trenutku dok pišem ove redove, ne sjećam, Biće da je ono zaostalo titranje duše još uvijek trajalo, te je potpuno zasjenilo događanja koja su se zbila ostatkom dana. Ili ih stvarno nije bilo vrijedno spomena. To je ta dalmatinska fjaka koja, poput zaraze, obuzme tijelo i dušu vrelog ljetnog poslije podneva, pa, kao u onom vicu, čovjek teži samo sjediti (ili još bolje, ležati) bez razmišljanja.
Ali zato kada se sunce približi obzoru na kraju dana, nemir, koji se pojavi u duši, bocne tijelo za potragom nekoga i nečega. Tako smo i mi, ovaj put s biciklima, otišli u opuštenu, neobaveznu šetnju, odnosno laganu vožnju po gradu. Ako nema uzbrdica, bicikl je savršeno sredstvo za to, jer se sa skoro nikakvim naporom (navika zaostala od poslije podnevne fjake) može obići dosta toga.
Tako smo jedan komad vremena zastali promatrajući u živo pravu vaterpolsku utakmicu. Gledajući ih kako se svojski trude jedan drugog potapati, pitam se kolika je količina popijene morske vode po čovjeku.
Tu je i ogromna pješčana plaža gradskog statusa. Dovoljno je široka da ima pješčane površine i za one koji se vole izležavati na pijesku, a da su pri tome obilato osunčani zrakama sunca. Tu su i mala, zakržljala stabla crnogorice (za koje mi nije jasno kako u ovoj pješčanoj pustinji opstaju), za one koje vole pijesak, ali i hlad.
Pješčane površine još na pretek preostaje i za razno-razne aktivnosti, kao što je odbojka na pijesku. Jednom riječju, tko voli pješčane plaže, Raj zemaljski.
Nastavak priče o ovom putovanju možete pogledati i pročitati ovdje.
Post je objavljen 30.04.2015. u 14:37 sati.