Marketing
Međugorje 2014 dan 02-08
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Vic ide ovako:
Uspjeh u životu je kada čovjek :
- u trećoj godini ne piški u pelene
- u sedmoj godini ima prijatelja
- u četrnaestoj godini ima curu
- u osamnaestoj godini radi „one“ stvari
- u dvadesetpetoj godini ima novaca
- u pedesetoj godini JOŠ UVIJEK ima novaca
- u pedesetpetoj godini JOŠ UVIJEK radi „one“ stvari
- u šestdesetpetoj godini JOŠ UVIJEK ima curu
- u sedamdesetpetoj godini JOŠ UVIJEK ima prijatelja
- u osamdesetoj godini JOŠ UVIJEK ne piški u pelene
Iako nisam još stigao da osamdesete, sa svoje strane dodajem da je uspjeh :
- u dvadesetosmoj godini ići biciklom na more, i to s curom
- u pedesetšestoj godini JOŠ UVIJEK ići biciklom na more, i to s ISTOM curom
Ovaj put ću preskočiti opis što se sve zbivalo, dešavalo i događalo u našim dušama od trenutka rađanja ove ideje pa do prvog okreta pedalama. Napomenuti ću samo to, barem što se mene tiče, što sam imao iza sebe još jednog ja koji me je stalno, uporno i nepopustljivo gurao naprijed do tog prvog okreta pedalama, ne dozvoljavajući ni za tren pojavu sumnje da li je pametno i ispravno to u što se upuštam. Tek tren prepuštanju toj sumnji bio bi dovoljan da putovanje pošaljem k vragu, te da se uljuljkam u sigurnost sivila svakodnevnice.
Taj iza mene uspio je s tim guranjem, pa mu ovim putem odajem priznaje. Svaka mu čast, imao je težak i izuzetno zahtjevan posao u kojemu nije bilo ni najmanjeg trenutka za predah.
Koliko god bio meštar u tome, a ne tek skromni amater kakav već jesam, nemoguće je naslikati, opisati, predstaviti to olakšanje i rasterećenje pri kojemu je ogromna stijena briga, tjeskobe i neizvjesnosti pala sa srca u tom trenutku prvog okreta pedalama. Ispred nas smo bili nas dvoje i put pred nama. Sve ostalo smo ostavili iza, ne osvrnuvši se.
Taj prvi okretaj pedala je učinjen u mjestu Novi Varoš, nekih 9 km prije Stare Gradiške. Napravljen je baš tu zbog uštede jednog dana puta. Do tog smo mjesta dovezeni od Požege autom, sve u cilju da do kraja prvog dana dopedaliramo do kampa iza Banja Luke.
Prije nastavka putopisa red je da čitaoca upoznam s rutom putovanja, tek toliko da dobije kakav-takav dojam o čemu će se susresti u nastavku čitanja. Dakle, nakon Banja Luke slijedi Jajce, Uskoplje, Jablanica, Blagaj, Međugorje, Imotski, Omiš, da bi u Splitu uhvatili vlak za Slavoniju.
Pa da krenem s pričom (nije predugačak uvod, zar ne!?). Bilo je nešto prije deset kada smo okrenuli taj famozni prvi okretaj pedala. Jutro, koje je već bilo na izmaku, bilo je svježe, polu maglovito.
Ako malo detaljnije pogledate, primijetiti će te da nemamo sjene na gornjem snimku. Sunce se tog ljeta dobrano borilo sa oblacima. I to kakvim oblacima! Većina lipnja, a skoro i cijeli srpanj su više bili u znaku kiše i tmurnih oblaka, nego u znaku vedrog, sjajnog sunca. Dok se vukao taj vlažni i kišoviti srpanj, zadovoljno smo trljali ruke, jer će se kiša, eto, ispadati, pa će kolovoz nastupiti vedar, veseo i sunčan, kakav baš nama treba na ovom putovanju.
Pusti snovi!
„Naši krajevi su pod utjecajem polja anticiklone, no u višim slojevima atmosfere i dalje kruži vlažni i nestabilni zrak koji će slijedećih par dana uzrokovati promjenjivo i nestabilno vrijeme“ – tako nam je sinoć vremenska prognoza poželjela sretan put. Ne znam što su mislili pod tim „par dana“, no ispostavilo se da je to mnogo više od dva dana. Iako će se današnji dan, barem što se nas tiče, provući kao suh, na žalost to neće biti slučaj sa ostalim danima.
Prelaskom uskog mosta preko Save, na kojemu je bila standardna gužva, ušli smo u Bosansku Gradišku. Ta gužva nije bitno usporila naš ulazak u Bosnu, jer smo si, kao biciklisti, dozvolili standardnu mrvu drskosti, obilazeći ostala vozila.
Skrenuli smo u grad u potrazi za bankom radi transakcije Eura (€) u Konvertibilne marke (KM) kako službeno glasi Bosanska valuta.
Iako sam, što biciklom, a što autom, kroz Bosansku Gradišku prošao oho-ho puta, ovo mi je prvi put da sam skrenuo u grad. Iznenadio sam se njegovom veličinom. Suprotno dosadašnjem dojmu, sada mi je izgledao bitno veći, pravi grad, a ne neka „Posavska mahala“.
Na, barem moju žalost, grad je bio bez stare jezgre i rustikalne arhitekture. Tipično socrealističko zdanje industrijalizacije zbrda-zdola navedene posavske mahale, koja je zahvatila bivšu nam državu prije pola stoljeća. Tek se pokoja starija zgrada stidljivo pojavljuje u moru betona i čelika.
Ali zato tu su predstavnici novoga, modernog vremena,kakvi smo svjedoci i mi u Hrvatskoj. Velebno zdanje, u nemogućnosti nekog boljeg izraza, nazvati ću je modernom vilom, šepuri se u samom centru grada. Malo mi je nepriličan okoliš, jer mi se čini da ovakvoj kući više priliči susjedstvo elitne četvrti, nego ovo ovdje, rame uz rame sa skromnim kućicama običnih smrtnika s jedne strane, ili već spomenute betonske kocke s druge strane.
Na pročelju vile je i zlatna ploča, valjda, sa imenom firme ili čega već. Pa što je taj koji san sniva u ovakvom zdanju? Inženjer? Konstruktor? Liječnik? Ne, ništa od toga. Čovjek je javni bilježnik, ili kako ga ovdje nazivaju – notar. Dakle, jest da sam u drugoj državi, ali neke su stvari iste kao i kod nas. Eto, i kod nas ti javni bilježnici, kao i ovdje, ne grizu baš pretjerano nokte na prstima kako spojiti kraj s krajem od prvoga do prvoga u mjesecu.
Brzo sam se zasitio ovog grada, te obavivši posao u banci, predložih suputnici da odmah nastavimo put, što je ona i prihvatila. Nije (samo) tomu kriv ovaj grad, već neka opća zasićenost urbanim sredinama, kakva me posljednjih godina hvata, uz grčevitu težnju ka bijegom u zelenilo, u prirodu, mjesta gdje je najmanje ljudi i gdje je drugačiji tempo svakodnevnice. Valjda je to posljedica (moga) starenja!
Prije nego što bude bolje, biti će puno gore!
Ova izreka, koju je izrekao neki ekonomist, iako se odnosi prvenstveno na gospodarstvo, uz malo mašte može se primijeniti i na životne prilike, općenito, Eto tako, nama valja do Banja Luke proći cestom koja ide ravnicom, uglavnom kroz naselja. Dakle, ne bi trebalo biti teško, („luk i voda“). I bilo bi tako da nije gustoga prometa, k tome i ne baš pretjerano široki kolovoz. Kombinacija ovih dvaju činjenica iz prethodne rečenice, brzo biciklisti smuče vožnju, uz mahnitu borbu za pedalj-dva životnog prostora, koje ugrožavaju ponajviše šleperi stiskajući se na uskoj cesti uz bicikliste. Čovjeku na biciklu brzo prođe volja i za vožnjom i za potragom za nečim lijepim u takvim okolnostima.
U jednom od predaha od takve prometne situacije, stali smo ispred nekog restorana koji je imao zanimljivu dekoraciju u obliku starih zaprežnih kola krcatom šarenog cvijeća.
Nakon 10-tak km takvog „Ruskog ruleta“, odlučili smo se za dužu, no bitno mirniju opciju.
U mjestu Nova Toplola, „srdačno“ mahnuvši mahnitoj gužvi, skrenuli smo lijevo prema istoku. Kao da smo ušli u drugu vremensko-prostornu zonu! Oko nas mir i tišina, uz ugodne zvuke seoske idile ljetnog jutra. Ni P od prometa. Obilje slobode i opuštenosti bilo je toliko veliko, da smo si dozvolili luksuz bezbrižne vožnje vozeći usporedo. I ne samo to, počeli smo i pričati, točnije opušteno čavrljati, ponovo osjećajući ljepotu tog sunčanog ljetnog jutra. E ovo već liči na razlog zbog kojih smo i krenuli na ovaj put.
Nismo mogli izdržati, te neopaženo proći, pa smo se na izlazu iz mjesta zaustavili radi posjeta hladovini, da bi u miru Božjem razmijenili par SMS poruka (točnije, navedene poruke je razmjenjivala moja suputnica dok sam ja dokono uživao promatrajući okolinu).
Nakon nekih 3 km skrenuli smo na raskrižju prema jugu. Nekih stotinjak metara lijevo od ceste vijuga Vrbas. Ne vidi se, samo se naslućuje, obzirom na stabla, uglavnom vrbe, koje odavaju blizinu vode. Cesta je ujedno i neka vrst nasipa, što se dobrano uočava na osnovu rijetkih kuća s lijeve strane na kojima se vidi crta na zidu dokle je dostizala voda za vrijeme svibanjskih poplava ove godine. Dodatno obilježje tadašnje kataklizme čine ostaci zečjih nasipa u obliku obilja vreća sa pijeskom poslaganih oko kuća.
Bitno više domaćinstava, u slučaju kada vozimo kroz mjesta su negdje dolje s desne strane ceste. Činjenica da sve to promatramo s visine daje dodatnu draž, pored kao strijela ravne ceste, te ravnice samo po sebi, kao i još uvijek prisutan nedostatak prometa. Rijetko, vrlo rijetko prođe pojedino vozilo, tek toliko da nam da do znanja da je cesta prohodna i da nismo sami na svijetu.
Sve to skupa je posebno oduševilo moju suputnicu kojoj se ova vožnja ravnicom posebno dopala. Krajnje stidljivo pokušah joj ukazati da je ova trenutna ravnoća terena uglavnom izuzetak ovog putovanja.
U početku sam vozio donekle rezignirano, tek toliko da pređem kilometre. No, postupno se moj rigidni stav, da je vožnja strelovito ravnim cestama ravnice dosadna i ničim zanimljiva, počeo topiti, da bih uhvatio samog sebe u oduševljenom promatranju zbivanja oko nas. Eto na primjer u jednom neograđenom dvorištu, potpuno slobodna i ni od koga ometana, šetala se kvočka sa svojim jatom malih pilića. Ti pilići nisu bili konfekcijski žuti, već išarani svim mogućim bojama, od crne, smeđe, plave crvene… dugo bi trajalo da sve te boje nabrajam, uglavnom prizor me vrati 40-tak godina u djetinjstvo gdje je na selu moje tetke ovaj prizor bio svakodnevan. Šareni pilići su bila garancija smeđih, pravo domaćih kokoši, a ne onih umjetnih, sterilno bijelih. Jasno, nije bilo nikakve dvojbe da su ove domaće o svakom slučaju neusporedivo bolje od „onih“, po pitanju jaja, po pitanju mesa, ...po pitanju svega.
Tek je prvi dan puta, još sam bio u dvojbi što snimati fotićem a što ne , pa mi je u toj neodlučnosti dosta prizora promaklo, kao i ova kokošja mati sa svojom djecom. I sad dok ovo pišem još uvijek mi je žao što ih ne snimih.
Nakon ugodne jutarnje svježine sunce se svojski trudilo da opravda doba godine koje jest, pa smo u nekom od usputnih sela u njegovoj trgovini obnovili zalihe tekućine. Stajalo se još koji put, pijuckalo i grickalo, pa ipak su se pojavili prvi uporniji znaci gladi koji se nisu zadovoljili tek zalogajom dva nečeg sitnog. Oči mi ispadoše buljeći daleko ispred sebe ne bi li ugledao tablu sa dobrodošlicom u Laktaše, gdje ćemo nešto učiniti po pitanju te konkretne gladi.
I ugledah je!
Ulaskom u mjesto, gradić čak, ušli smo i u onu gužvu iz koje smo prije par sati pobjegli. Prometna gužva slijedećih 5-6 km nema alternative, pa o njoj ne razmišljam. Sav sam se stopio u istrazi zgodnog ambijenta gdje bi spojili ugodan odmor sa ukusnim jelom. Kakofonija zvukova, dinamika prometala svakojake vrste, njihova gužva, ovu je moju potragu učinila nadrealističkom, skoro pa mahnitom.
Ipak, potraga je urodila plodom!
U deeebeloj hladovini smjestila se terasa sa stolovima i udobnim stolicama u koje smo se odmah zavalili. U ambijentu kakav se samo poželjeti može, polako i s guštom smo odmarali duh i tijelo, pijuckali hladno piće i grickali tople ćevape. Raj zemaljski!
Kako to već biva u ovakvim situacijama, navedeni duh i tijelo se uljuljkaju, ušuškaju, utišaju i umire pa ih je muka Tantalova ponovo pokrenuti radi nastavka puta. Samo smo se s velikim strpljenjem i nepokolebljivom upornošću uspjeli pokrenuti, te olovnih nogu počeli okretati pedale. Tih prvih stotinjak metara nakon (dužeg) odmora uvijek budu teški k'o tuč.
Prije nastavka puta, dokono smo i krajnje sporo prozujali po mjestu u potrazi za njegovom osobitošću. Tako je tu bila raskošna, friško sagrađena pravoslavna crkva, a preko puta nje zgrada doma zdravlja.
Ne uvidjevši ništa više zanimljivo, krenuli smo prema jugu napuštajući Laktaše. Na izlazu iz mjesta ipak uočih ulazno zdanje gradskih bazena, a malo dalje raskošnu, pretpostavljam, rezidenciju. Ovo „pretpostavljam“ je zato, jer nigdje ništa ne piše. Prva asocijacija kod mene, kad sam ugledao, bila je zgrada željezničkog kolodvora u nekoj od arapskih zemalja.
Nekih 3 kilometra do Klašnica valjalo je opet po magistralnoj cesti sa ogromnom prometnom gužvom u oba smjera, gdje mi skrećemo lijevo na lokalnu cestu, dok ostali promet odlazi na neku vrst auto ceste prema Banja Luci. Do te Banja Luke ima nekih 13-tak km, no mi ćemo to još malčice produžiti radi posjeta samostanu Trapisti.
U mjestu Trn prelazimo mutni Vrbas uskim mostom. Zanimljivo mi je da je taj most prije devet godina, kada sam na isti način kao i ovaj put putovao ovuda, most imao asfaltnu podlogu, do su danas prisutne daske.
Valjalo je još 3-4 km gore-dolikanja uskom lokalnom, mada ipak asfaltiranom cestom, dok nismo ugledali crkvu samostana.
Ušli smo u dvorište ispred crkve, parkirali bicikle i polako promatrali okoliš. Nigdje žive duše, pravi kontemplativni mir. Spontano, valjda zbog tog mira dok smo sjedeći odmarali, izmolili smo jednu deseticu krunice (ovo putovanje ima i hodočasničku osobinu jer nam je Međugorje u planu za obići). To će nama postati obilježje ovog putovanja – ka god stanemo kraj neke crkve, slijedi desetica.
Nakon odmora i razgovora sa Svevišnjem preko molitve, zujali smo dokono oko crkve i samostana. Čak mi je suputnica pozvonila na vrata samostana i pitala za sir (čuven Trapist). Odustala je od trgovanja, jer se sir prodavao na komade, a što bi nas dvoje sa kilu i pol do dvije sira!?
Vratili smo se do ulazne kapije pored koje su bile sanitarije (iznenađujuće čiste) sa vanjskom česmom. Čisto praktično ovozemaljsko zdanje, no umornim i znojnim hodočasnicima zlata vrijedno.
Od vanjskog svijeta ograđena visokom živicom i od crkve udaljena dvadesetak metara na zelenoj livadi je replika drvene crkvice iz XVII stoljeća, kakva je bila ovdje prije izgradnje samostana.
Uz svo poštovanje impresivnom zdanju sadašnje crkve i samostana uz nju, osjetio sam posebno poštovanje prema ovoj maloj drvenoj građevini. Dakle u dobu kada nisu ni znali što je struja, asfalt, gusti promet, i sva ostala obilježja današnjice, ljudi su nalazili (ili imali) volje, snage, strpljenja i upornosti za napraviti nešto ovako, a još u ovoj građevini porazgovarati s Njim, pronaći utjehu u razgovoru, zbog čega su obodreni nastavili dalje. Za razgovor s Bogom nisu potrebna velebna zdanja.
Da se nešto mijenja uvidio sam kad sam ostao bez sjene. Zbunjen u neznanju što je tome uzrok pogled sa tla sam usmjerio prema nebu. Nisam ga vidio! Zaklonili su ga oblaci, još uvijek kako-tako svijetli, no u daljini prema zapadu kuhalo je.
Vrijem je da se krene.
Netom iza samostana blagom nizbrdicom smo se spustili do predgrađa Banja Luke. Naišli smo na nekakvu široku aveniju koja je čak imala i biciklističku stazu, pa smo njome prešli mostom preko Vrbasa kao i preko željezničke pruge. Kao prvi pravi predznak promjene vremena, počeo je puhati vjetar. Pogledajući u nebo nisam bio siguran da li će se sve završiti na vjetru ili će biti i padalinskih aktivnosti. U svakom slučaju još uvijek nije bilo stani-pani, pa predložih suputnici obilazak centra krajiške prijestolnice.
Ne bi mi žao, naprotiv, što je odbila ponudu, te umjesto nje je predložila što brži izlazak iz (vele)gradske gužve. Ne bi mi žao, velim, jer sve što sam stariji sve me manje privlači grad sa svojom mahnitom gužvom. U toj šumi betona i čelika, masa ljudi oko mene, prometala svakakvih vrsta iz svih smjerova koja plaze, trube, viču, guraju se. U tom okruženju spopadne me takav val usamljenosti, da se bojim da ću potonuti u tu mahnitu vrevu.
Suprotno gradu, više volim biti negdje "gdje je Bog rekao laku noć", gdje nema ljudi ni blizu ni daleko, ali ima svega ostalog. u tom okruženju zelenila, zvukova ptica i povjetarca, mirisa cvijeća koje svoj miomiris širokogrudno poklanjaju sam onome tko ima vremena (za)stati. U tom okruženju imam suprotan osjećaj nego u gradu, osjećaj da sam negdje gdje pripadam, gdje sam svoj, negdje gdje se s guštom utapam u zajedničku cjelinu, dakle negdje gdje sam sam (ako sam vozim) ali ni blizu nisam usamljen.
Zbog toga s mrvicom oduševljenja, nastavih tražiti glavnu prometnicu da s njome što prije izađemo iz grada. Onaj zlokobni vjetar je i dalje pirio, no nekako je posustajao, zajedno s oblacima koji su još uvijek bili u dvojbi da li da operu grad ili da to odgode za kasnije.
Možda zato što ovaj put ima i hodočasničku notu, možda i zbog toga da ne proletimo kroz ovaj grad "k'o pored Turskog groblja", ili je nešto treće bilo po srijedi, ne znam, no kada s desne strane, nedaleko na malom brdu ugledah ogromnu nedovršenu crkvu, manje predložih, a više imperativno rekoh, skoro naredih, da skrenemo do crkve. Biće da je sličnu radoznalost glede crkve osjećala i moja suputnica, pa me bez pogovora poslušala.
Radilo se o župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog koju su smjestili na brdašce pod imenom Petrićevec.
Do nje smo došli od strane zvonika (dugo i, jer se radi o dva zvonika), pa smo obišli cijelo zdanje da bi dospjeli do ulaza.
Odlučno imajući povjerenja u Svevišnjeg, da će malčice sačekati s kišom, zadržasmo se na raskošnoj klupi, smirismo dah, da bi potom izmolili jednu deseticu krunice, postavši svjesni da će to biti pravilo ovog putovanja, kada god naiđemo na neki od sakralnih objekata.
Ostali smo još koji trem u zbunjenom promatranju ovog velebnog betonskog orijaša. Stvarno je sve bilo ogromno, sami beton. U prvi mah osjetih diskretnu odbojnost, no tren poslije se prekorih. Trebam sačekati kada sve bude gotovo, pa onda donijeti konačni svoj sud. Kad će to biti ne znam, niti znam da li ću ja biti ovdje. Jedino što znam je da je vrijeme da se krene, jer je vjetar izgubio strpljenje i pojačao je svoje puhanje.
U nastavku vožnje sjetih se da bi se trebali opskrbiti sa tekućinom i vrećicom juhe za večerašnju večeru. Zujeći pogledom lijevo desno, ugledah znani logo Konzuma, poznat širom Hrvatske (i dovde je došao!?). Parkirali smo se na ogromnom parkiralištu, pa sam velikodušno prepustio užitak šopingiranja suputnici. Dok je ona otišla o ogromno zdanje šoping centra, sjedio sam na ivičnjaku promatrajući okolinu. Onaj vjetar nikako da se odluči između kiše i ničega, pa je zbunjeno opet posustao u svome puhanju.
Opskrbljeni potrepštinama za večeras, konačno smo krenuli u potrazi za našim večerašnjim konakom. Nekih osam kilometara južno od Banja Luke (barem tako Google kaže), u smjeru Jajca (gdje bi sutradan navečer trebali stići) nalazi se (ili bi se trebao naći) autokamp "Olimp". Onaj vjetar je, valjda konačno riješio svoju dilemu, pa se dobrano uspuhao, počeli su nas sustizati crrrrni oblaci iz kojih su se munje oglašavale gromovima. Mi pičimo na magistralnoj cesti umorni od očekivanja kad ćemo već ugledati taj kamp. Razvukli su mi se ti kilometri, te sam već počeo sumnjati da smo ga, ne daj Bože, promašili.
Ipak nismo!
Stali smo ispod table "Camp Olimp" osvrtali se lijevo-desno, no kampa nigdje nismo vidjeli. No zato smo vidjeli čovjeka, kasnije se ispostavilo domaćina, recepcionara, vlasnika i što ti ja još znam što, te ga pitali za kamp.
"Eto ga preko puta!"
To što je on nazvao kampom je bila jedna mala livada sa jednom kamp-kućicom. Nigdje sanitarija, nigdje recepcije, a i NIGDJE LJUDI!!!
"Vi ste jedini gosti, pa ću vam izaći u susret!"
Dok mi je svijest pokušala pojmiti da li je dobro ili loše to što smo mi "jedini gosti", još veću zbunjenost mi je izazvalo to "izlaženje u susret". A to je bilo u obliku trijema ispred kamp kućice, gdje nam je domaćin, recepcionar, vlasnik itd, itd velikodušno dopustio da se tu smjestimo i podignemo šator. Tako ćemo biti najbolje zaštićeni od eventualne kiše.
Iako su spomenute munje najavljivale potop, ostade bez kiše. Kao da je odustala kad je vidjela da smo stigli na današnje odredište.
Da li zbog neizvjesnosti pri pronalaženju kampa, ili je inače tako, ne znam, a nije mi bitno. Bitno mi je to da me je, sad kad je sve prošlo, preplavio osjećaj ugode, blagosti, zadovoljstva, pa čak i sreće, jer smo stigli na današnji cilj, i to još suhi. I to što smo jedini gosti bilo mi je posebno simpatično. Smještaj na ovom trijemu mi je neočekivani dodatak, bonus, tako da sam s guštom, polako, na tanane parkirao bicikl, raspremao stvari, podizao šator. Sve uz vedri, opušteni razgovor s suputnicom. Možda izgleda pretjerano euforično ili jadno patetično, no ni hotel s pet zvjezdica ne bi mi zasjenio blaženi osjećaj zadovoljstva. Ja i ONA sa biciklima, ne treba mi više ništa, čak mi je dodatni gušt bio taj što smo sami u kampu.
Zbog svega već opisanog hvatala me euforija i osjećaj blaženog zadovoljstva koje mi ni nedostatak tople vode i tuširanja nije mogao poljuljati. Brzo sam našao adekvatnu zamjenu – kupanje u Vrbasu koji je žuborio desetak koraka ispod naše kamp-kućice. Dobro, ne baš kupanje, više nešto kao pranje.
Kad smo već sami u kampu ne moram se obzirati na ostale, nego sam došao do Vrbasa, ovdje kristalno čistog ( za razliku od smeđe mutljavosti kad smo ga premostili onim uskim mostom u mjestu Trn), skinuo se k'o od majke rođen, ušao u vodu do koljena, oprao se, nasapunao i isprao. Za sve to vrijeme moja suputnica me gledala pogledom kojim se promatra čovjek čije mentalno stanje nije baš najbistrije, pogotovo kada je svojom rukom u ulozi termo sonde procijenila temperaturu vode na „hladno, vrlo hladno“ stupnjeva. Jest, bilo je hladno, stisnuo sam zube u sebi, iako se pred njom šepurio nonšalantnošću i opuštenošću („ma nije hladna, samo je malo svježija“). Nakon pranja brzo sam se obrisao ručnikom, koji mi je ona cijelo vrijeme držala spremnog da me prihvati u zagrljaj, te tako postane neutralizator utjecaja ledene vode na moj organizam.
Moja je suputnica, međutim, s punim povjerenjem u blagodati potrošačkog društva, za osobnu higijenu ove večeri umjesto ledenog Vrbasa koristila vlažne maramice.
Juha je bila fantastična! U potpunosti me je zagrijala, od glave do pete, čak i više, pa mi je kupanje u ledenom Vrbasu ostalo tek kao zgodna avantura bez ikakvih neželjenih posljedica.
Nakon večere, pranja suđa i večernje toalete, fino mirišljavi zavukli smo se u tople, meke i ugodne vreće za spavanje, zaključali ulazna vrata, odnosno zatvorili šator, te uz pomoć lepršavog razgovora o ovome i o onome, kod kojeg je manje bitna tema i zaključak, a više opuštenost i ležernost, utonuli u san prve noći ovog putovanja.
Nastavak priče o ovom putovanju možete pogledati i pročitati ovdje.
Post je objavljen 09.04.2015. u 12:50 sati.