Marketing
Međugorje 2014 dan 07-08
Vratiti se na prethodni dan ove priče možete ovdje.
Slike današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Možda je to od neispavanosti i od neodmorenosti (trebali smo, ipak, sinoć ranije u „krevet“) možda i zbor tmurnog, vlažnog i neugodno prohladnog jutra, možda je to od…. , ali ovaj dan je počeo kao težak i tmuran, ne samo u meteorološkom smislu.
Već iza sedam smo spremili šator i sve ostalo na bicikl i bili spremni za nastavak puta. Osjećajući potrebu da se domaćinu zahvalim za dopuštenje noćenja, pozvonih na vrata župnog dvora.
„Tko je!?“, čuh s druge strane vrata (nekako podaleko, kao da pita iz kreveta). Nakon što mu rekoh tko je i što mu se zahvalih, „Bogu hvala i sretan put!“, opet iz daleka čuh odgovor (skoro sam realno očekivao dodatak „..a ja nastavljam sa spavanjem!“)
Prije nastavka puta snimih ambijent noćašnjeg našeg sna.
Još od zadnjeg posjeta ovom mjestu prije devet godina sjećam se ukusnog bureka za doručak, pa predložih suputnici da tako i ovaj put učinimo. Na putu kroz mjesto prvo smo našli veliki Konzumov market u kojemu sam riješio opskrbu jela i pića za današnje putovanje.
Potom smo, nedaleko od Konzuma, pronašli park u kojemu smo se smjestili, da bih ja otišao do burekdžinice po bureke.
U bukedžinici jak miris bureka i gužva. Mic po mic približavao sam se srednjovječnoj ženi s druge strane pulta koja je dijelila bureke i uzimala novac. Gledao sam u tepsije sa strepnjom hoće li koji burek mene dočekati. Baš kad sam pomislio da ih ima dovoljno lik ispred mene zatraži 30 (slovima trideset!!!) bureka (ovdje je burek isključivo sa mesom, dok onaj sa sirom zovu sirnica).
„Ja bi dva bureka!“, rekoh nakon što sam konačno došao na red.
„Nema , nestalo, biće za dvadesetak minuta!“
„Do jarca!“, pomislih u sebi. Ne čeka mi se još dvadeset minuta nego uzeh tri sirnice, koje, platih tri marke (3 KM) zajedno.
Dođoh do parka gdje mi je suputnica bila okružena mačkom i psom, oboje lutalice, i mladom ženom sa djetetom kako prosi. Mojim dolaskom, sve se to nekako rasčisti, raziđe, samo moja suputnica osta pod neugodnim dojmom jada, bijede i sirotinje, rame uz rame sa raskošnim Konzumom i bijesnim autima što su se vukli ulicama Jablaničkim.
Izvadih kupljene jogurte i sirnice (meni dvije, njoj jedna) te krenusmo objedovati.
Sirnice nisu bile neke velike (zato sam sebi uzeo dvije) ali ukus im je bio božanstven. Nevjerojatno mi je kako nešto može biti istovremeno tako jeftino, a opet tako ukusno.
Uživajući u doručku pokušah razvedriti suzdržanu, šutljivu i povučenu u se suputnicu.
Iz početka tek kao mutni nagovještaj, a tokom današnjeg puta postupno se bistrio, krajičkom svijesti javljala mi se spoznaja o razlici, korjenitoj o ovom danu, između mene i suputnice mi. Ni prije, a ni poslije ovog dana nismo bili toliko različiti kao danas.
Miješali su se suprotni dojmovi, stiješnjeni jedan uz drugog povećavali su, produbljivali razliku između sebe. I dok je za mene sve to bilo lijepo i krasno uz par nelagodnih, negativnih, mučnih elemenata, za moju je suputnicu sve to bilo potpuno suprotno – sve joj je to bilo nelagodno, negativno i mučno uz par lijepih i krasnih elemenata, višestruko nedovoljnih da to nelagodu i mučninu, barem za trunčicu, popravi, smanji.
Tako, odmah od početka ovog dana, dok je meni ovo mjesto, ovako stiješnjeno na par metara ravne površine okruženo brdima sa skoro okomitim liticama, sa živošću ljudi vedra i vesala razgovora, simpatično, mojoj je suputnici mučno zbog smeća svuda okolo razbacanog, zbog napuštenih mačaka i pasa jadno ofucanog izgleda, zbog zapušteno i prljavo odjevenih prosjaka koji molećivim glasom preklinju za marku.
Nešto manje od tri kilometra koje ćemo preći prve u nastavku puta, preći ćemo uskim, ali asfaltiranim putem. Asfalt je zamijenio tračnice uskotračne željeznice (ćire) koji je od kraja devetnaestog stoljeća pa do šezdesetih godina prošlog stoljeća vezivao unutrašnjost Bosne sa morem. Nakon izgradnje željeznice „normalnog“ kolosijeka, slijedilo je propadanje ćirine infrastrukture. Tek ponegdje, kao ovdje, zbog povezivanja lokalnih sela i zaselaka, nešto od tog ćire biva sačuvano. Na“ trulom“ zapadu je pod normalno da se na trasama ukinutih željeznica izgrađuju biciklističke staze, čak i sa potrebnom infrastrukturom (restorani i prenoćišta u bivšim staničnim zgradama). Pa eto, imamo sada priliku osjetiti kako izgleda bivša željeznica unaprijeđena u sadašnju biciklističku stazu.
Da bi došli do njenog početka trebamo preći Neretvu. Most preko rijeke, koja je duboko dolje u kanjonu, nalazi se pored Muzeja „Bitke za ranjenike na Neretvi“ u Jablanici. Ne znam da li je otvoren, niti da li unutra ičega ima, ali me iznenadio ogromni natpis na zgradi, da ga već nisu uklonili u duhu sveopćeg rušenja svih spomena partizanskih,kao onaj na Makljenu.
Odmah uz muzej je uskotračna lokomotiva sa vagonom na rubu provalije davno srušenog mosta.
Zanimljivo da most , koji je iza lokomotive dolje u Neretvi, nisu srušili partizani dok su se borili sa „mrskim okupatorima i domaćim izdajnicima" u bici za ranjenike 1943 godine, dok se navedena bitka vodila, već 1969 godine za potrebe snimanja istoimenog filma. Zašto je to učinjeno, tko će ga znati, biće da je ondašnja politika uplela svoje prste. „Pravi“ most, srušen te 1943 godine sada potopljen spava u Jablaničkom jezeru.
Vratimo se ovom „filmskom“ mostu. U vrijeme „one“ države, „samoupravne, socijalističke zajednice naroda i narodnosti“, kao i pri ostalim spomenicima, tako se i ovdje nastojalo napraviti što veći spektakl. Pa pored već navedene velebne zgrade muzeja, dolje mrvu iznad vode Neretve, na srušenom mostu je napravljena replika improviziranog drvenog mosta. Svi posjetioci, pa i autor ovih redova početkom 80-tih prošlog stoljeća, imali su prilike cik-cak stazom spustiti se do hladne vode Neretve, te prošetati po improvizaciji mosta, pokušavajući zamisliti kako je to izgledalo 40-tih uz zvuke mitraljeza iz okupatorskih „štuka“. Sjećam se da mi je prošetati tim mostom bilo posebno zanimljivo i interesantno i bez zvukova tih okupatorskih aviona.
Nestankom „one“ države nestala je i njen način razmišljanja. Došla je neka druga država s nekim drugim načinom razmišljanja, a srušeni, i na njemu improvizirani drveni, most je ostavljen da ga voda nosi. To je ona i učinila, bolje rečeno pokušala pa se predomislila. I sada svaki prolaznik, ako malčice zastane, ima užitak promatranja mosta koji je čudnom logikom srušen (rijetko koji most je rušen radi filma), koji je jedno vrijeme bio i neka vrst turističke atrakcije, a sad je pravi, reprezentativan primjer sveopćeg razaranja svega što podsjeća na ideologiju „one“ države (opet, kao onaj spomenik na Makljenu). Bez bilo kakvih ideoloških zamisli, čini mi se da bi i oku, a i nogama bilo ljepše vidjeti, a i prošetati po improviziranom mostu nego promatrati ovu jadnu zapuštenost i propadanje.
Početak ceste, koja je nekoć željeznica bila, izgledao je zapušteno i pusto, pa tako mojoj suputnici i zlokobno. Sumorno jutro nakon noći koja je kišom ostavila trag i u zraku i na cesti pojačavalo je taj dojam. Pokušao sam je razvedriti mirom, tišinom i nedostatkom prometa, no to je njoj samo bio dodatna potvrda toj sumornosti.
Prvo nam je bilo proći kroz tunel, koji je, gle čuda, bio i osvijetljen.
Nakon izlaska iz tunela kao da smo prošli kroz vremenska vrata. Nigdje ni traga od čovjeka, osim uske ceste, jasno. Kao da smo sto kilometara daleko od najmanjeg seoceta. Ta pustoš i nedostatak ljudi jasno da zlokoban je mojoj suputnici. Dobro, kad bi htio mogao bi tako i meni izgledati. Priznajem prohladno, oblačno, vlažno jutro potiče takvo razmišljanje, pa i meni pomalo počinje tako izgl… ma k vragu sve, pa valjda ima nešto lijepog oko nas! Eto pred Vama slijede snimci, ja bih rekao, svojevrsne biciklističke staze kroz netaknutu prirodu. Da li ona izgleda odbojno i zlokobno ili privlačno i simpatično, odlučite sami (mada je to teško sa fotografija, najbolje da se osobno provozate njome).
Potpuni izostanak prometa, zajedno sa gluhom tišinom, može odbojnost i zlokobnost još više pojačati, no isto tako može nas prepustiti potpunim promatranjem okoliša, te, ako u njemu ugledamo nešto simpatično i privlačno, cijelo ovo tiho i lagano klizanje asfaltnom stazom može učiniti ugodnim i nezaboravnim (sve je u našoj glavi).
Neretva, koja nam je sa desne strane (tim bliža i ugodnija za promatranje) , ovdje je već umirena u tišinu jezerske vode. Od Jablanice, pa do Mostara tri su hidrocentrale, svaka sa svojom akumulacijom, pa od nekad surovog i divljeg kanjona u čijem dnu se pjeni Neretva, sada imamo mirne i tihe vode jezera, koje je većinu kanjona progutalo.
Na vidjelo nam izlazi kolosalni čelični most preko kojeg sadašnja željeznica piči ka moru ili od mora višestruko većom brzinom nego je to činio ćiro. Obično su mostovi betonski, pa to što je ovaj sačinjen od čelika čini ga dodatno zanimljivijim.
Vožnja ovom divljom pustopoljinom trajati će sve do prvog naselja, koje se nazire u daljini.
Prema karti, koju sada promatram, njegovo ime bi trebalo biti Djevor. Ime naselja navodim sa nesigurnošću, jer pri prolazu kroz njega nigdje nije bilo table sa imenom mjesta. Nismo se ni zaustavljali u njemu, a nije bilo ni ljudi koji bi nam rekli gdje smo, a na kraju krajeva, to nas i nije zanimalo. Pa, eto, osta tek pretpostavka imena na osnovu karte.
Kukali smo da je pusto, nigdje vozila, pa evo nam što smo tražili! Prije ulaska u samo mjesto naišao je kombi a iza njega par auta. Kud sad!?, nastade tren panike kod mene i moje suputnice, zbog uske ceste, slijedeći tren zastidismo se zbog toga, jer su vozači strpljivo smanjili brzinu i obzirno se mimoišli s nama (kad vozači nisu bijesni ni cesta nije tijesna).
Ulazak u mjesto na neki način najavljuje most preko potoka koji mi (most, a ne potok) nekako mladoliko izgleda, puno mlađe nego ćiro koji je ovuda vozio prije 50-tak i više godina. Šteta, baš bi mi bilo interesantno promatrati stariju arhitekturu niskogradnje.
Sam prolaz kroz mjesto, bogato zelenilom, izgledao mi je kao da prolazim kroz mirnu, tihu, ali i dobro stojeću četvrt, koja se tom svojom mirnoćom i tišinom nadaleko ponosi i ljubomorno ju čuva. Kako je bilo spavati u ovim kućama prije 50-tak godina kada željezna neman sa svojim sljedbenicima protutnji tek desetak metara od kuće, ostaje mi tek da zamišljam.
Poslije mjesta opet zelenilo, i uska asfaltna traka. Sebi je uporno predstavljam kao biciklističku stazu a ne kao cest(ic)u. Nakon par stotina metara vožnje sve idila egzotične biciklističke staze se završava širokim mostom preko Neretve. Za tren zastajem na njemu snimivši mjesto koje smo prošli, pa u nastavku izlazimo na magistralu.
Izlaskom na magistralu kao da smo promijenili i podneblje, pa umjesto većinom zelenila,oko nas je uglavnom sivilo. To je zbog toga što ulazimo u kanjon, ali pravom smislu te riječi, kanjon Neretve. Nešto prekrasno, predivno, za vidjeti i doživjeti. Oko nas ponegdje i potpuno okomite litice slojevitih stijena sa obe strane rijeke. Već sam dva puta u svom dosadašnjem bicikliranju prošao ovuda, pa treperim u očekivanju užitka prolaskom po treći put.
Cesta je šiiiiiroka, sa crtom i uz rub, pa počesto za bicikl ima mjesta i izvan crte, prema krajnjem rubu asfaltne podloge.
Dakle, sve lijepo krasno, sve za pet….da nije prometa.
Koji je gust!
Jaaako gust!
I brz!
Jako, jaaako brz!
Masa auta, kamiona i autobusa zuje u oba smjera, pa kad prolete pored nas, izgleda kao da baš tako to i čine –prolete. Nalet vjetra koja nas pri tome povuče uzrokuje dojam kao da će nas dignuti sa asfalta i ponijeti viiiisoko , pa zatim baciti daaaaleko. Tako to, barem, izgleda mojoj suputnici.
Za razliku od nje, je se tješim da ima dovoljno mjesta na širokoj cesti i za nas i za te zujalice, da je osjećaj udara vjetra pri prolasku vozila više psihološki neugodan, nego objektivno opasan. Ali iracionalnom strahu ne pomaže racionalno objašnjenje.
Tako nam je ostalo proživjeti ovaj današnji dan potpuno oprečnih stavova. Dok je njoj to bila noćna mora, ja sam se nastojao suzdržavati od oduševljenja zbog surove ljepote kanjona, prepustivši se toj suzdržanosti. Neki oblik kakve-takve nade pružao mi je fotoaparat, čijom sam upotrebom snimao tu surovu ljepotu, nadajući se da će kasnije, puuuuno kasnije kada današnji dan prođe, a s njim i ovaj ogromni, iako iracionalni,ali ipak, strah kod moje suputnice, i njoj ove slike biti zanimljive. Bilo mi je je žao, osjećao sam se jadno bespomoćan u nemogućnosti topljenja, brisanja tog straha i njegove pretvorbe u užitak koji sam osjećao, a nisam znao kako ga prenijeti. Ostalo mi je jedino biti s njom i kraj nje, prepustiti njoj dinamiku puta, uz nadu da će taj strah proći.
A što je to što joj nisam uspio prenijeti!?
Umorena zbog svega, kod moje suputnice se pojavila želja za kavom.
Jutarnjom.
Bez pogovora se složih da bira gdje god joj je želja za kafenisanjem.
Biće da sam Božjom velikodušnošću tako obilato nagrađen mjestom odabranim za navedeni ritual ispijanja crnog napitka. Da sam ja birao mjesto za odmaranje izabrao bih baš ovo. U prvi mah sam stao zaprepašten zbog navedenog. Previše je nevjerojatno da bi bilo slučajno.
Kafić, koji se, kad smo mu se približili, pretvorio u poveliki restoran, nalazio se uz potok koji kroz svoj kanjon dolazi do voda Neretve da bi se s njome stopio u jedno. Obzirom da putujemo ruku pod ruku sa željeznicom, koja nam je negdje gore sa desne strane i koju uglavnom ne vidimo. E sad, isto kao što i cesta svojim, tako i željeznica svoji mostom preskače navedeni potok. I to lijepim lučnim mostom.
E sad, na neki čudan način svojstveno samo strpljenju i upornosti čovjeka, tu se nekako ispod željezničkog mosta, pokraj ceste i ispod cestovnog mosta smjestio zamršeni kompleks restorana.
Još nije bilo ni deset, pa je restoran bio prazan. Ta praznina je bila odbojna mojoj suputnici (danas joj je sve odbojno, tako bi, valjda, bio odbojan i pun restoran), pa sam kavalirski kupio „kavu za put“ (coffie to go), i isto tako kavalirski, nježno i obzirno joj donio. Mjesto za odmor je izabrala preko puta restorana na proširenju iza kojeg je dolje u ambisu modro zelenilo jezerske vode. U nekim boljim, čitaj ljepšim i toplijim danima, ovdje bude kupanac, što zaključujem iz daske koja tada ima ulogu skakaonice.
Dok je moja suputnica srkala kavu sjedeći na nekakvom panju (očigledno je tu bio prvi korak do vruće janjetine sa ražnja – cijepanje drva za pecalo), zbunjeno promatrajući tlo ispred sebe, ja sam zujao pogledom gore-dolje i lijevo desno. Ispod cestovnog mosta su bile lijepo dotjerane klupe gdje bi gosti trebali konzumirati onu janjetinu (za koje, kako sam već rekao, sve počinje tamo gdje moja suputnica sjedi). Klupe se nalaze ispod luka mosta, a na zakrivljenom zidu luka je tekst sevdalinke koju je davne 1937 godina napisao izvjesni Hamza Humo, uz dodatak da „sjediti ovdje je divota, ne pitati je sramota, a ne pročitati je grehota!“
Podigavši pogled gore prema stjenovitim liticama uz betonski nasip željeznice uočih da se u ograđenom prostoru nalaze – srne. Oduševljen rijetkom mogućnošću da ih kroz objektiv fotoaparata mogu promatrati dulje od sekunde, ispucah podosta snimaka u želji „da ispadnu dobro“. Međutim, za razliku od onih u prirodi, ove su se srne, očigledno, navikle na pojavu ljudi, pa ih više i ne registriraju, već rade što im je već na umu. Tako su me, na moju žalost, potpuno ignorirale, pa su izostali snimci ekstra kvalitete. Stoga, u nastavku imate prilike vidjeti to što sam snimio,a ne to što sam želio snimiti.
Pogledavši u smjeru našeg putovanja lijepo se vidi da sa kanjon ne šali, nego je stisnuo rijeku, odnosno jezero skoro okomitim liticama, pa je pravo čudo,a istovremeno i umijeće graditelja, da su svoje mjesto našli cesta i željeznica iznad nje.
Kad je moja suputnica prikupila snage za duh i tijelo, nastavili smo put, uz napomenu da bi voljela negdje naći mirno i tiho mjesto (ma što god to značilo) da se bolje i duže odmori. Obećah joj da ću se dati u potragu. Dok takvo mjesto ne nađemo, ja ću nastaviti škljocati fotićem kad god mi to bude privlačno ( a to znači poprilično često). I dalje oduševljen ljepotom kanjona, ponovo snimih prizor, nedaleko od prethodnog snimka.
I tako smo vozili cestom koja je jedva uspijevala pronalaziti prostor za sebe (iako pri tome nije mijenjala svoju raskošnu širinu), tek povremeno sam uspijevao „tamo gore“ vidjeti željeznicu koje je ovdje, kako mi izgleda, više putovala tunelima, nego dnevnom svjetlošću. Međutim, nakon nekog vremena sa ove strane kanjona više nije bio mjesta za oboje, pa je cesta, pozdravivši se sa željeznicom, uz pomoć mosta preskočila vodu i nastavila svoj put s druge strane kanjona.
U svojim mladim danima, kada sam ovuda sa obitelji putovao ka rodbini na jugu, obavezno je bilo zastajanje na proširenju iza mosta. Ponadah se da bi to bilo dobro mjesto za duži odmor, pa predložih to suputnici. Nakon prelaska mosta, na tom proširenju su sada bile kamene klupe sa stolovima. To bi bilo tako lijepo da je bilo uredno. A nije! Smeća je bilo u tolikoj količini, razbacanog po tolikoj površini da je izgledalo kao da „Čistoća“ štrajka barem pola godine. Dakle ništa od odmora na ovom mjestu.
Recimo srećom, no u svakom slučaju dok smo prelazili most snimio sam prizor kojim smo upravo prošli, i to onako iz ruke, u toku same vožnje.
A ja ipak imam žarku želju prikazati Vam taj most. I ne samo to! Usporedbu divljine surovog kanjona prije izgradnje brane hidrocentrale i obuzdanu smirenost jezera pogledajte na donjim snimcima, pa procijenite sami.
Iako putujemo niz tok Neretve, dakle nizbrdo, i iako blagom nizbrdicom, to ne znači da nema uzbrdice. Za to se pobrine neka ogromna tvrdoglava stijena koja se okomito nadvije nad Neretvom, pa cesti, u maniru „pametniji popušta“ ne preostaje ništa drugo, nego da je obiđe s duge strane.
Kako u slučaj ne vjerujem, opet je dragi Bog imao upletene prste u izbor pravog mjesta za duži odmor. Proširenje je bilo poveliko, tako da se možemo više nego dovoljno udaljiti od prometnice, a opet nije bilo zvanično parkiralište, tako da već odavno nitko na njemu nije stao. To zaključujem na osnovu potpunog izostanka smeća. Dakle veliko i čisto, pa zato i idealno!
Da ipak, dakle, nije slučaj nego nešto drugo u pitanju, pokazuje deeebela hladovina stabla i mali podzid, svaki od njih sa svojom svrhom. Podzid je potreban da se prostre podmetač za vreće (meni znan kao karimat) te da se lijepo i ugodno može smjestiti u poluležećoj pozi, a hladovina da to ležanje poprimi Rajske oblike.
Još kod one uzbrdice (a gdje drugdje) sunce je konačno rastjeralo oblake koji su se vukli od prošle noći zadržavajući ranije opisanu neugodnu vlagu. Sada je sunce veselo i obilno obasjavalo sve živo i ne živo, a neugodna svježina od jutros je poprimila toliku ugodu da je zajedno sa suncem poprimila pravo Rajske obrise.
U tom Raju Zemaljskom, nakon što se ušuškala ispod moje jakne, suputnica mi je, u roku odmah, utonula u snena prostranstva snom pravednika.
„Gledam je dok spava“ kako kaže ona pjesma i osjećam kako mi na licu titra osmjeh zadovoljstva. Eto, to mi je trebalo! Onaj, gore navedeni, osjećaj bespomoćnosti koji me je obuzeo u ne znanju, nesposobnosti pretvorbe tog njenog straha u pozitivnu ugodu rezultirao je strpljenjem i nadom da će se već nešto i nekako desiti, dogoditi. Treba samo biti strpljiv i ustrajan.
I dogodilo se!
I neka mi nitko ne govori da su se ovakva hladovina, ovakav podzid i ovakvo proširenje i baš na ovom mjestu, čisto slučajno spojili. Ma hajte, molim vas!
O ostalima je već bilo govora, no po čemu je baš ovo mjesto značajno. Pa po tome što mi se, nakon prijeđenih par koraka, pred očima pruža ušće Drežnice u Neretvu. Davno, davno 1980-te godine, dok je ovdje divljala brza, neobuzdana Neretva, snimio sam ovo ušće, biće baš na ovom mjestu, pa evo Vam još jedna usporedba na uvid.
A još prije početka ovog putovanja, u dubini duše mi se javila željica da pronađem ovo mjesto i da na njemu zastanem, zbog gornjih fotografija, a mi BAŠ OVDJE našli mjesto za odmor. Eto zašto to nikako nije slučajno.
Odmah s desne strane gornjih snimaka, kada malčice udesno pomaknem fotić, u kadar mi ulazi most preko Neretve koji vodi do Donje i Gornje Drežnice.
Nakon dvadesetak minuta dubokog, smirenog sna okice moje supruge su se otvorile za osmjehom odmorenosti, zadovoljstva i okrepe. Za ne povjerovati je koliko par desetaka minuta okrijepi tijelo i osnaži duh. Tko nije, neka proba, umjesto da guta razno-razne antidepresive, analgetike i ostale proizvode mile nam farmaceutske industrije.
Frka je bila i dalje prisutna, kamioni su i dalje mahnito prolazili pored nas, nalet vjetra nas je i dalje plašio da će nas odnijeti k vragu, tuneli su i dalje bili mračni, bučni i strašni,ali se sve to nekako lakše podnosilo. Jednom riječju usprkos svemu, točkovi naših bicikla su se i dalje vrtjeli.
Potpuno neočekivano i nenadano, ne pri ovoj vožnji, nego mnogo kasnije, pri pripremi fotografija za ovu reportažu uočih još jedan primjer slučaja koji je puno, puno više od toga. Dakle u toku vožnje, u trenutku zatišja prometne mahnitosti, nađosmo tren vremena za kratki odmor, tek toliko da gucnemo guc-dva tekućine, obrišemo znoj sa lica, a ja još i stisnem okidač na fotoaparatu. I gdje smo stali!? Baš na istom mjestu gdje smo nas dvoje, tada zvanično nitko i ništa jedno drugom, dakle „obični“ djevojka i mladić, pri prvoj našoj vožnji biciklom na more davne 1986 godine (vidi „Prvi put s curom biciklom na more“).
Kad sam to uočio, prebirući po snimkama, jedno vrijeme sam se ukipio od iznenađenja kojom je preciznošću On odredio mjesta sadašnje pauze. Svaka Mu čast na tome i hvala Mu!
Ovaj tunel u kojeg upravo uđosmo bi drugačiji od svih dosadašnjih. Prvo zbog toga što mu je u totalnom mraku izostajao bilo kakav, i najmanji trag, tračak svjetla s druge strane. Drugo je široka pješačka staza, širine preko metra, od kolovoza odvojena povisokim ivičnjakom. Tren nakon zbunjenosti, shvatih da je ovaj, u odnosu na ostale, poseban po izuzetnoj dužini. Sve to sam sporo, presporo shvaćao, povezivao, tražio rješenje kako dalje, pa tek kad nas je jedan kamion pretekao, sjetio sam se što napraviti, te rekoh suputnici :“Dalje pješice nogostupom!“
Usput, još jednom kao napomena, generalno na ovom putovanju, a ne samo danas ili samo u ovom tunelu, ispred svakog, ali ama svakog tunela, obavezno zastanemo radi paljenja bljeskalica – i prednje i zadnje.
I tako, sa čudnim osjećajem zaštićenosti zbog bljeskalica i zbog nogostupa, šetuckao sam smireno i opušteno kao da sam na korzu, promatrajući mahniti kaos vozila i grmoviti njihov zvuk, kao da se avion spušta. Fascinirala me je nadrealna, vanzemaljska, psihodelična atmosfera u kojoj se dvoje sitnih, krhkih biciklista probijaju pored pomahnitalih zvijeri najdubljeg pakla.Na izlazu iz tunela skrenuli smo u stranu da pogasimo bljeskalice. Okrenuo sam se suputnici, te još pod utiskom čudne oduševljenosti proživljenih prošlih trenutaka,razdragano je upitah da li je i njoj, barem malo, bilo zanimljivo. Samo mi je odmahnula rukom ne rekavši ništa. Uz „Hvala Bogu!“, u očima sam joj vidio da ju je više, puuuno više oduševilo, kad sam joj rekao da danas nema više tunela.
Petnaestak kilometara prije dolaska do prvih kuća Mostara napuštamo kanjon, te pred nama puca pogled na dolinu iznad koje se nadvisio Velež.
Kao i pred svakim većim gradom, tako se i ovdje pred Mostarom intenzitet prometa pojačao.
Valjalo je skoncentrirano pratiti situaciju u prometu ispred sebe i ići naprijed, i samo naprijed, bez gledanja lijevo-desno.
Tek jednu pauzu napravili smo skrenuvši u veliki šoping centar po voće i pivo. Ona svježina od prošle noći se istopila pa je sada s neba grijalo pravo vruće Hercegovačko sunce.
Što smo bili bliži gradu, to je promet bio gušći. U stvari, može se slobodno reći da su bile kolone u oba smjera sa većim ili manjim razmakom između vozila. U tom općem krkljancu, uspjeh suputnici predložiti da skrenemo u grad, ako ima želju za tim.
„Ne, idemo dalje, da što prije napustimo ovu magistralu!“
Bi mi nekako drago, jer mi se nije išlo u gradsku gužvu. Mostar sam na prošlom putovanju, prije devet godina, dosta detaljno obišao, pa me minula želja za tim. Općenito, primjećujem kod sebe da što sam stariji, sve mi više ne odgovara, pa čak i smeta prometna gužva. Stoga mi bi drag izbor moje suputnice.
Nešto kao zaobilaznica Mostarska, nastavlja lijevom stranom Neretve, ali podaleko od rijeke i to podužim usponom. S desne strane nam puca pogled na panoramu grada, kada uspijemo baciti pogled na njega, jer je na prometnici stalna gužva. Na nekom sam proširenju uspio za trenutak stati i snimiti nešto od Mostara grada.
Nakon uzbrdice, slijedila je nizbrdica. Obzirom da je sunce junački pržilo, pravi ljetni ugođaj, bio je pravi gušt uživati u pirkanju povjetarca pri vožnji.
Sve što je lijepo, kratko traje, pa i ova nizbrdica. Zastali smo iza nekog putokaza, te zasjeli u hladovinu, dolazeći do daha i hladeći se na blagom povjetarcu. Pored odmora, tu smo zastali da od lokalaca provjerim smjer daljnjeg putovanja, te od njih dobio potvrdu svoje pretpostavke da je, konačno, došlo vrijeme da ovu magistralu napustimo, što će posebno razveseliti moju suputnicu.
Valjalo nam je, dakle, skrenuti prema Nevesinju, a nakon 4-5 kilometara desno prema Blagaju. Dakle, blizu nam je današnji cilj putovanja, a uskoro ćemo napustiti i ovu kontroverznu magistralu, pa se nismo žurili, već dokono, uživajući u hladovini, promatrali gužvu oko sebe. Gužvu su činili vozila čiji je promet i dalje bio gust u oba smjera, ali gužvu su činili i ljudi. Preko puta nas su bili štandovi gdje su lokalci turistima prodavali sve i svašta iz ovog kraja, voće, piće i ostale potrepštine. Iznenada prema tim štandovima trči jedan i viče „Dolaze! Dolaze!“, da bi nedaleko od njih stao autobus Poljske registracije. Iz autobusa je izašla rijeka srednjovječnih i onih starijih ljudi, pa pravac prema štandovima. Nastala je kakofonija raznih jezika i narječja, cjenkanje nuđenje, odbijanje… Sve je to skupa nama dvoma bilo posebni interesantno promatrati, smješteni ovako sa strane.
U nastavku putovanja s posebnim guštom smo napustili magistralu skrenuvši lijevo. I to skretanje bi nekako čudno, kao da je očajna magistrala nastojala naš boravak na njoj produžiti za koji tren. To je činila nepreglednom kolonom vozila koja nam je dolazila u susret, pa se čekanje zlokobno razvuklo, dok na kraju ipak u nekom prekidu kolone nismo uočili priliku za nas i skrenuli na cestu za Nevesinje.
A na toj cesti, muk, mir tišina, samo tihi šum povjetarca. Uši nenaviknute na nedostatak stalne buke same su proizvodile nekakav šum, zujanje, pa mi je trebalo dosta vremena da ih umirim. Nekako iznenadno, neočekivano je nastala ova tišina, pa smo zbunjeno gledali jedno drugo. Da nije bilo tog povjetarca, čini mi se da smo mogli čuti zvuk treptaja vjeđa, koliko nam je bio šok izostanka prometa.
Magistralnu željeznicu smo prešli nadvožnjakom, sa kojeg je pucao pogled na nepregledne vinograde, pretpostavljam, čuvene Žilavke.
A onda onaj povjetarac je prestao biti povjetarac. To sam primijetio tek kad je postalo teško voziti naprijed jer je vjetar pičio ravno u lice.Podigavši pogled ispred sebe, negdje u daljini se opasno mutilo. Izgledao je kao pravi olujni oblak. Locirao sam ga negdje jugoistočno od nas, te se ponadao da oluja ide dalje na istok, kako već kiše uglavnom dolaze sa zapada, a odlaze na istok. No, ova kao da je nešto. ili nekog, zaboravila, pa se vraća. Ravno prema nama.
Uslijedila je bjesomučna utrka, borba malog, umornog čovjeka i okrutne, pobješnjele prirode.
Puhalo je ravno u nas i sa tolikom snagom, da smo prebacili lanac na kombinaciju za vožnju uzbrdicom. Tako smo se osjećali – kao da vozimo strmom, prestrmom uzbrdicom. Toko će prije do kampa, mi ili oluja? Ne znam za oluju,ali mi nismo ni znali točno mjesto kampa, samo to da je tu negdje.
I tako vozimo naporom kao da pičimo 40 na sat, realno milimo jedva nešto više od 10, dišemo punim plućima, srce hoće da iskoči iz grudi, a zlokobno kotrljanje olujnog oblaka sve je bliže.
I konačno kamp!
Uletjeli smo u njega brzinom munje, barem je nama tako izgledalo, skupili se ispod svojevrsne nadstrešnice, sojenice, širokog krova koji je umjesto zidova bio na stupovima. Taj krov je pokrivao stolove restorana/blagovaonice, i šank koji je istovremeno bio i recepcija. pokrivena površina je bila dosta velika, barem tridesetak kvadrata, tako da se našlo mjesta i za bicikle.
Dok sam halapljivo pio orošeno Sarajevsko pivo, dobiveno od šankiste/recepcionara, uz olujni vjetar počelo je padati. U ovoj utrci s olujom ipak smo bili brži, pa kako tu pobjedu ne bi proslavio!?
To je to, što se današnje vožnje tiče. Na kraju ispade krajnje mudra i dalekosežna odluka odustajanja obilaska Mostara. Sad bi negdje u gradu ispod neke nadstrešnice proklinjali loš izbor i kajali se što ipak nismo nastavili dalje.
Tek je pola četiri, ostalo nam je još dosta dana. Ponadao sam se da će ova oluja brzo proći, te će, valjda , još biti vremena i za sunce, pa bi mogli skoknuti do izvora rijeke Bune, koji je nekih 4-5 km od kampa.
Oluja stvarno nije pretjerano dugo trajala, za razliku od, recimo, one ispred Bugojna. Ipak smo blizu mora pa se dobrano osjeća duh Mediterana.
Kiša je, dakle, stala, čak se i sunce promolilo, dakle sve u okviru planiranog.
Prvo treba riješiti to pitanje doma, pa smo, nakon obilaska kampa i izbora mjesta počeli dizati šator. To podizanje uvijek shvaćam kao poseban duhovni ritual, pa s pravim guštom, polako i temeljito, se petljam oko šatora. Potpuno sam se unio u tu petljaniju, pa me, kao iz ugodnog sna, prenulo panično upozorenje moje suputnice: "Pero kiša počinje!"
Tek tad shvatih da stvarno pada. Dobro sad, nije pljusak nego više kao lagana, dosadna kišica. Pustio sam sad ritualni gušt podizanja šatora, već na-vrat-na-nos završio s tim, posklanjah na suhu sigurnost unutrašnjosti šatora sve što ne bi trebalo pokisnuti i uđoh u šator.
No, to u što sam ušao samo je hladnim, racionalnim, glavama bila tek unutrašnjost šatora. Za nas je to bila raskošna soba hotela sa šest zvjezdica, a vreće za spavanje, ispod kojih bi podmetač i luftić, bili su ogroman, raskošni ležaj sa baldahinom. Dokono smo se izležavali ispod tog baldahina (unutrašnji dio šatora iznad nas je stvarno tako i izgledao), slušajući tapkanje kišnih kapi po vanjskom dijelu šatora. Suhi i topli na našem ležaju poprimali smo osjećaj neizmjerne sreće što smo prebrodili ovaj kontroverzni dan, uspjeli pobijediti oluju, da bi na kraju guštali miris ozona uz ritam kišnih kapi koje naš šator shvaćaju kao svojevrsni bubanj. Pravi Raj Zemaljski!
Otegla se ova kišica, mada ,sretni i zadovoljni u šatoru, nismo bili toga ni svjesni. Tek kad samo izašli van na (ponovno) sunce, vidjeli smo da je već prošlo sedam, pa smo obilazak izvora odgodili za sutra.
Obišli smo kamp i njegovu okolinu. Kamp je mali, privatni, očigledno obiteljski biznis, ali je imao sve što nam treba. tu su čiste i uredne sanitarije, a tu je i tuš sa toplom vodom.
Dok je ona kišica svirala po našem šatoru u ritmu tam-tama, pridružili su nam se podstanari. Valjda stvorenja osjećaju tko su ljudi koji zrače srećom i zadovoljstvom.
Ostalo nam je večerati toplu juhu u trpezariji. Ovaj put je to bila "Posna juha od povrća". Potpuno suprotno od mog očekivanja (pih "posna", moš mislit), bila mi je izuzetno ukusna. Društvo pri toma su nam pravila tri mačića, veselo zaokupljeni svojom igrom.
Nakon odmaranja i večernje toalete utonuli smo u naš raskošni ležaj sa već navedenim baldahinom, spremni za plovidbu prostranstvima sna, zadovoljni ovim današnjim danom.
Ipak!
Nastavak priče o ovom putovanju možete pogledati i pročitati ovdje.
Post je objavljen 23.04.2015. u 14:37 sati.