drago boric

četvrtak, 31.05.2007.

CAMIL DURAKOVIC,predsjednik Inicijativnog odbora za iseljenje iz Srebrenice-SREBRENICA TREBA DA BUDE PROGLASENA NACIONALNIM PARKOM GENOCIDA-2 ...da Srebrenica bude proglasena nacionalnim parkom genocida.U njoj bi bilo mjesta za sve,jer mi smo za suzivot.Ovo nije izdvajanje iz jurisdikcije srpskog naroda nego institucija koje su manipulirale tim narodom i dovele do genocida.Ali,mislim da se previse Srebrenica koristi za druge ciljeve.Tamo svi dodju 11.jula,12.se malo zadrze,a 13.vise nikog nema.I onda opet cekaju 11.da bi pricali o Srebrenici.Dozvolite nama koji smo stradali da nadjemo emotivni mir,da nam se omoguci da Srebrenica bude sto je bila prije,cetvrta najnaprednija opstina u BiH.Da ima izvrsnu,sudsku i zakonodavnu vlast pod kontrolom drzave BiH u koju smo uvijek vjerovali i kojoj smo bili lojalni.Da kontrolise prirodne i privredne resurse,da nema nikakav pritisak sa strane,da je niko ne koristi u bilo kakve svrhe.Dosta je propatila da bi danas narod u Srebrenici,i Srbi i Bosnjaci bili kolateralna steta pogresnih politika... ...Ako to tako ne ide,onda cemo pozvati SO Srebrenica,ako vec ne moze drzavni parlament,onda SO moze izglasati odluku da ga proglasimo distriktom pod direktnom jurisdikcijom BiH.Ko kaze da ne moze-laze.Ko je ospori-taj krsi medjunarodno pravo i Ustav.U nasem Ustavu postoji niz konvencija, pa i ona o sprecavanju genocida.Mi ovim postupkom jacamo dejtonski Ustav,ne krsimo ga.Mi kaznjavamo genocid.Ne moze nam to niko osporiti... ...Toliko je negiranja genocida,toliko se izmedju nas desilo,da se nesto mora iz korijena uraditi,da bi postojala zdrava buducnost.Treba izvrsiti pravdu da bi bilo mira u svijetu.Bice ga ako se bude postivalo medjunarodno pravo,ako se unisti nacionalni primitivizam i politicka retorika.Jedini argument politika u BiH je podici narod,nacionalni primitivizam i tenzije.Evo,Dejton implementiraju 12 godina i nista nisu uradili.Imate Fatu u Konjevic-Polju,na njenom imanju crkva i niko ni mukajet.Oduzimaju imovinu ljudima u Kotorskom...Znaci,ne provodi se Dejton,ali kad dodje da je tijesno,svi prijete i porucuju:"Ne krsite ga."Vijece Evrope je reklo da je Dejton nefunkcionalan,zasto bismo mi rekli drugacije kad ga zivimo i patimo od njega.Nema buducnosti sa takvim Ustavom... ("Oslobodjenje")

Jusuf Trbic-UBIJANJE ISTINE-3 ...Poznato je da su najveca zvjerstva pocinjena u onim mjestima u kojima je tradicija zajednickog zivota bila najjaca.U knjizi eseja SOCIOLOGIJA NAKON BOSNE Kit Daut kaze:"Razlog zasto je etnicko ciscenje poprimilo najbrutalniji oblik u Bosni ne lezi u dugoj istoriji plemenske mrznje u toj zemlji.Naprotiv,etnicko ciscenje je poprimilo najbrutalniji oblik u Bosni zato sto u njoj postoji duga historija tolerancije i otvorenosti.K tome,medju Bosancima postoji duga tradicija dobronamjernosti jednih prema drugima i prema razlicitim svetim predanjima". Uvuci u zlocine sve ljude,uciniti ih saucesnicima,uvjeriti ih u opravdanost zla,dobiti njihovu tihu podrsku i u danima rata,ali i nakon toga,podijeliti s njima krivicu i izjednaciti se u toj krivici,pretvoriti sve ljude u masu koja misli,osjeca i cini isto-to je temelj novog totalitarizma koji nam se svima obio o glavu."U Bosni su moralni osjecaji srpskih nacionalista bili pretvoreni u jednoumlje gomile",kaze Daut.(G.Le Bon je tvrdio da citava nacija moze postati gomila,pod uticajem ideologije).On navodi i rjecit primjer:nakon pokolja u Srebrenici Ratko Mladic je izjavio:"Ovaj grad poklanjamo srpskom narodu".A sta je u tom poklonu?Najveci zlocin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata,masakr hiljada ljudi,genocid koji je zaprepastio svijet,sramota koju Srbi zadugo nece oprati.Poklon dat narodu vlasnistvo je toga naroda.I dok se srpski narod tog poklona ne oslobodi,nosice na ledjima prokletstvo zlocina. Zanimljivo je da se niko od onih koji su proklamovali"osvetu Turcima za Kosovo"(pa tu osvetu sprovodili nad nemocnim Slovenima muslimanske vjere),nije sjetio da se Turcima na Kosovu nikada nisu osvetili Srbi,vec upravo bosanski muslimani,Bosnjaci.U ljeto 1831.godine sukobile su se na Kosovu,kod Lipljana, blizu cuvenog Gazimestana,sultanova vojska,koja je posla da ugusi autonomisticku pobunu u Bosni,i bosanska vojska na cijem je celu bio Zmaj od Bosne,Husein-kapetan Gradascevic.Vojska bosanskih muslimana do nogu je porazila Turke na Kosovu,na vojnicki nacin o kojem ni Radovan Karadzic ni Ratko Mladic nisu mogli ni sanjati. Ali,kad govorimo o ratu u Bosni i Hercegovini od 1992-1995.godine,mora se reci i ovo.U slucaju ubijanja Bosne zlocinu se,na poseban nacin,pridruzila i medjunarodna zajednica,ili njen dobar dio.Saucesnistvo se iskazalo najprije u drzanju embarga na oruzje zrtvama agresije,zatim u nijemom pracenju etnickog ciscenja,cak i kad su brutalno osvojene enklave zasticene od Ujedinjenih nacija,u predugom posmatranju mucenja Sarajeva,u tolerisanju cak i onih postupaka Karadzicevih Srba koji su ponizavali medjunarodnu zajednicu(hapsenje vojnika UN i njihovo vezanje za bandere).Kad su u pohodu na Banja Luku zaustavljene jedinice Armije BiH i HVO-a,napravljen je novi ustupak na racun pravde i pravednosti-priznata je Republika Srpska,kao rezultat i cilj velikosrpskog pohoda na Bosnu i Hercegovinu.Prihvacena je i potvrdjena logika etnickog ciscenja i podjele,koja se odrzava i danas,zlocin ne samo sto nije kaznjen,vec je,prakticno,potvrdjen kao moguci nacin rjesavanja politickih konflikata. Zato mi se cini da je pitanje ima li ili nema kolektivne odgovornosti prilicno deplasirano.Jer,svi su znali o cemu se radi-i domaci i svjetski lideri,i domaca i svjetska javnost,i obicni ljudi i akademici.A ako svi znaju i okrecu glavu,ako svojim necinjenjem ili svojom sutnjom pomazu zlocincu da dovrsi zrtvu,kako to nazvati? Ako nema kolektivne odgovornosti,onda nema ni kolektivne nevinosti,kaze Slavenka Drakulic.Da li je opsta podrska Milosevicevom rezimu u Srbiji dokaz kolektivne odgovornosti,da li je danasnja masovna podrska borcima za ocuvanje rezultata etnickog ciscenja takav dokaz,da li je tolerisanje diskriminacije manjinskih naroda,cak i od strane medjunarodne zajednice,pokazatelj da saucesnistvo u nepravdi ne jenjava,ima li potrebe da se sagleda uloga naroda u sopstvenoj propasti?Cini mi se da su odgovori na sva ova pitanja potvrdni."Nema kolektivne krivice",kaze Jirgen Habermas."Svako ko je kriv mora za to da odgovara kao pojedinac.Ali,postoji nesto kao kolektivna odgovornost za intelektualnu i kulturnu situaciju u kojoj su moguci masovni zlocini". "Kolektivno misljenje naroda je saucesnistvo",kaze mladi nacista u cuvenom Viskontijevom filmu SUMRAK BOGOVA.Poznato je da je Herman Broh do kraja zivota govorio o kolektivnoj krivici njemackog naroda,kao i Tomas Man.Karl Jaspers je u knjizi PITANJE KRIVICE,nastaloj iz serije predavanja o duhovnoj situaciji nacije,napisao:"Da smo mi Nijemci,da je svaki Nijemac na neki nacin kriv,u to...ne moze biti sumnje".I Hans Magnus Encensberger je tvrdio da bez podrske"neduznih civila"i njihovog odusevljenja nacisti nikad ne bi dosli na vlast. Cini mi se da je najjasniji stav o ovom pitanju iznio sineasta Hans Jirgen Zibeberg u filmu HITLER,FILM IZ NJEMACKE.On pita:"Ko bi Hitler bio bez nas"?Odgovor znamo. (Jusuf Trbic-"GLUHO DOBA")

DANILO KIS ...Bez tog ambigviteta porekla,bez te uznemirujuce razlicitosti sto ga donosi jevrejstvo i bez nedaca svog ratnog detinjstva bez sumnje ne bih postao pisac...

Sifra:"CEHINJA"-"...MAMA,JA ZNAM STA JE KLANJE..." Dobrovoljno sam se,kao clanica Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,prijavila CENTRU ZA ISTRAZIVANJE I DOKUMENTACIJU Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,da ovaj iskaz,ovo svjedocenje,dadem u pisanoj formi. Izrazavam svoju potpunu spremnost da ovo svjedocenje,ovaj iskaz,iznesem i u zvanicnoj SUDSKOJ PROCEDURI protiv okrivljenih za RATNI ZLOCIN I ZLOCIN GENOCIDA,pred sudovima u Bosni i Hercegovini,sudovima zemalja stalnog boravka OKRIVLJENIH ZA RATNI ZLOCIN,a posebno pred TRIBUNALOM ZA SUDJENJE RATNIM ZLOCINCIMA U DEN HAAGU,zajedno sa osobama iz ovog mog svjedocenja,koje su bile zrtve zlocina i zlocina genocida. Rodjena sam u dalekoj Ceskoj.Bozijom voljom,ljudskom sudbinom,zivotni put me je doveo u Bosnu,s kojom me je povezao moj suprug,Bosnjak,s kojim sam se srela na Jadranskom moru,1983.godine. Bosna mi se dopala i ljudi koji Bosnu cine i kojima je Bosna jedina domovina,a to su Bosnjaci. Upoznala sam i puno dobrih Hrvata i Srba,ali svi oni su manipulirani iz Zagreba i Beograda,iz Hrvatske i Srbije.Bosnjaci su kicma Bosne.Bosna je njihovo olicenje.Bez Bosnjaka,Hrvatska bi sa Srbijom srusila Bosnu i podijelila je.Bilo je puno ranijih dogovora izmedju Zagreba i Beograda o podjeli Bosne,ali je,upravo zbog Bosne,bilo i puno sukoba izmedju Srbije i Hrvatske.U svemu se manipuliralo sa bosanskim pravoslavcima i katolicima,koji su,penetracijom velikosrpskog i velikohrvatskog duha iz Beograda i Zagreba,u posljednjih 100-150 godina,prestali da budu Bosanci i postali etnicki Hrvati i Srbi,nastanjeni u Bosni.To je ono sto je temeljno u tragediji Bosne i Hercegovine,predivne zemlje i predivnih ljudi koji su,koliko razliciti po religiji,jos puno vise jedni drugima bliski u svakom pogledu, antropoloski,po slicnim obicajima,kulturi,nacinu zivljenja. Zbog velikosrpskih ambicija,u aprilu 1992.godine,Milosevic je sa svojom JNA izvrsio agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Od pocetka mi je,dakle,bilo jasno sta se to desava u Bosni,u mome Kalinovniku...Mnogi Bosnjaci su vec uveliko poceli odlaziti,bjezati,ali moja porodica nije htjela. U maju 1992.godine,na Sarajevski aerodrom je sletio ceski avion,kako bi preuzeo gradjane iz Madjarske,Ceske i Poljske,koji su zeljeli da napuste Bosnu i Hercegovinu.Ja sam ostala u Bosni,ne htijeci vjerovati da moze doci do ubijanja,klanja,silovanja,pljacki od strane povampirenih agresora iz Srbije,uz domace Srbe. Tek kada su 1.VIII 1992.godine,naoruzani cetnici dosli i po mene,mog muza i kcerku,staru samo sedam godina,"pukla"mi je tragicna istina pred ocima.Ipak,jos uvijek sam mislila da je u pitanju greska, i da ce moja porodica biti zasticena,jer ja nisam Bosnjakinja.Genocidni zlocin Srbija je cinila uglavnom Bosnjacima.Naivno sam vjerovala da u svako doba mogu pozvati ambasadu svoje zemlje i zatraziti pomoc i zastitu. I upravo kada sam htjela poci u policiju da ih zamolim da me spoje sa Ceskom ambasadom,shvatila sam da vise ni za mene,ni za moju porodicu nema nikakve sanse.Tu sam zatekla masu Srba naoruzanih do zuba.To su bili cetnici.Docekali su me raznim psovkama,a najcesce su mi psovali balijsku majku,kako su pogrdno zvali Bosnjake,iako ja nisam Bosnjakinja. I umjesto da mi dozvole da pozovem ambasadu,uhapsili su me i odveli u logor,u tamosnju osnovnu skolu... U logoru nisam bila seksualno zlostavljana,silovana,ali sam gledala uzasne patnje i seksualna maltretiranja zena Bosnjakinja,djece i starijih osoba Bosnjaka.Ljudi su izvodjeni iz logorskih prostorija i nakon izvjesnog vremena ponovo vracani,najcesce vidno izmrcvareni,pretuceni i krvavi,a zene su grupno silovali i ponizavali ih na divljacki i vulgaran nacin. "...MAMA,JA ZNAM STA JE KLANJE..." Mi,koji nismo izvodjeni,slusali smo jezive krike pacenika koji su dopirali iz logorskih hodnika i prostorija.Stalno su dolazile nove grupe cetnika i prije nego bi pocinjali svoj krvavi pir prema zatvorenicima,prvo bi trazili novac i zlato.Ali,posto nam je sve to vec bilo oduzeto kada smo dovedeni u logor,u skolu,nismo im imali sta dati...I redovno bi zbog toga zapocinjale strahovite tuce.Sve je to uvijek bilo praceno psovanjem turske vjere,islama i balijske majke,uz divljacko vrijedjanje i ponizavanje. Jednu uzasnu sliiku nikad necu zaboraviti.Jedan od cetnika,zlikovaca,kada je vidio da mu nemamo sta dati od nakita,pokazao je prstom na moju kcerku i na jednog djecaka koji je bio uz svoju majku. Zaprijetio nam je da ce,ako ne damo pare i zlato,ovo dvoje mladih zaklati.Sjecam se da je djecak imao oko tri godine.Bio je vrlo zivo dijete,ali kad bi dolazili cetnici,jednostavno bi se ukocio i mokrio.Iz njega je mokraca curila potpuno nekontrolirano.Pored te manifestacije straha,uzimao bi i komad majcine haljine i majice i zvakao ih.Kasnije smo vidjeli da joj je pojeo dio rukava sa majice... I moja kcerka je bila uzasno uplasena i jedva sam je uspijevala smiriti.Stalno mi je placuci i ridajuci ponavljala recenicu"MAMA,JA ZNAM STA JE KLANJE,JER CUJEM KAKO NA HODNICIMA CIKE JAUCU..." Spasio nas je pucanj koji se zacuo sa dvorista,nakon cega je cetnicki divljak,Srbin-pagan,izasao vani. 18.VIII 1992.godine dosli su po mene i rekli da ce pustiti mene i kcerku,jer sam ja strani drzavljanin. Dali su mi neku potvrdu na kojoj je bilo moje ime,a kcerki izdali papire u koje su upisali srpsko prezime i ime.Uputili su nas potom autobusom u pravcu Niksica u Crnoj Gori.Kasnije smo iz Niksica otisle za Beograd,a odatle smo se,nakon nekoliko sedmica,prebacili kod mojih roditelja u Cesku. Dok sam bila sa kcerkom zatocena u Osnovnoj skoli"Miladin Radojevic"u Kalinovniku,moj suprug je bio zatocen u Policijskoj stanici u Kalinovniku.Sa njim su bili i Senad Hasanbegovic,veterinar iz Gacka,zatim Edin Bico,Sejdo Kreso,zatim jedan starac iz Gacka.Zvao se Hasim i bio je star 84 godine. Bilo je jos puno Bosnjaka,Nevesinjaca i Gacana.Svi su bili civili,zene,djeca,starci,vojno nesposobni...Od svih Srbo-cetnika najgori je bio PERO ELEZ,zatim MICO LALOVIC...On je posebno,po pricanju moga supruga,tukao Tahira Panjetu,hodzu Jasara Vuka iz Uloga i Husu Tukeliju iz Trnova... Cijelo vrijeme zatocenja u Kalinovniku kcerka i ja bile smo razdvojene od mog supruga i nismo se mogle sa njim uopce ni sresti,ni komunicirati. Zahvaljujuci cinjenici da je Armija Bosne i Hercegovine bila zarobila vec broj Srba-cetnika,moga supruga je spasila razmjena zarobljenika.U desetom mjesecu 1992.godine,kao civil,razmijenjen je za cetnickog borca,zarobljenika,i to na Rogoju kod Trnova,gdje su ga zajedno sa ostalim civilima logorasima bili doveli zavezanih ociju. Dali su im bijele zastave i natjerali ih u minsko olje.Tada je jedan civil Bosnjak i poginuo,nagazivsi minu. Kcerka i ja srele smo se sa suprugom tek nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma,u proljece 1996.godine.

Zabranjeno Pusenje-OK DIANE Sta ti ovdje radis bona,tu se roka bez pardona Geler zuji na sve strane,nije ovo Hollywood "Bolje jedan dan k`o lav..."odgovor je banalan Zar za to malo slave da imas rupu posred glave Ideali,etika ne stite od metaka,k`o ni taj smijesni pancir Spusti glavu u rov nize,zagrli me pridji blize U dvoje je manji strah Oprostit cu sto puno petljas Ni jedne nase pjesme ne znas Sto se cudis kako znamo i za Stonese Ali ono sto u ocaj tjera to je nada,to je vjera Koja sija iz tebe,nada u bolji svijet OK Diane,primi mene u svoj san Ja svojeg vise nemam,a covjeku to treba Jos vise nego dah OK Diane,primi mene u svoj san Iza izgorjelog tenka mirno tece rijeka Jedina sto tajnu zna Sta ti ovdje radis bona,tu se roka bez pardona Geler zuji na sve strane,nije ovo Hollywood Ti bi htjela"eksn",ti bi htjela pravu pricu Ne moze to u kaficu mirnog grada Bristola Ideali,etika ne stite od metaka,k`o ni taj smijesni pancir Zato spusti glavu nize,zagrli me pridji blize U dvoje je manji strah Oprostit cu sto puno petljas Ni jedne nase pjesme ne znas Sto se cudis kako znamo i za Stonese Ali ono sto u ocaj tjera to je nada,to je vjera Koja sija iz tebe,nada u bolji svijet OK Diane,primi mene u svoj san Ja svojeg vise nemam,a covjeku to treba Jos vise nego dah OK Diane,primi mene u svoj san Iza izgorjelog tenka mirno tece rijeka Jedina sto tajnu zna. (Sejo Sexon)

Jusuf Trbic-UBIJANJE ISTINE-2 ...U bivsoj Jugoslaviji kulturni model izrastao je iz ideologije,a zasnivao se na stalnom strahu od neprijatelja,unutrasnjeg i spoljasnjeg,stalnoj borbi(klasnoj,ideoloskoj)protiv svjetske zavjere i vjeri u neraskidivo jedinstvo naroda i vodje,kao inkarnacije drzave,klase i partije.Sve te stereotipe preuzeo je srpski rezim,i to se desavalo postepeno,pa su se na prvim mitinzima mogle vidjeti i Titove i Drazine i Miloseviceve slike i zastave s petokrakom i sa ocilima,s tim sto se komunisticki internacionalizam, radnicka klasa i bratstvo i jedinstvo vrlo brzo zamjenjuju nacionalistickim parolama,ocekivana sretna buducnost odmah mijenja mjesto sa herojskom prosloscu,a komunisticka doktrina povlaci se pred pravoslavljem.Novi kulturni model snazno je promovisan u umjetnickim djelima,posebno poeziji i novokomponovanoj istoriji,pa su pjesnici i pisci postali prvoborci nacionalisticke revolucije.Sve su to snazno podrzali mediji u sluzbi rezima,okupirajuci gotovo u potpunosti prostor javnog mnenja, podsticuci masovnu histeriju i ubijajuci istinu na svakom koraku.Ostala je samo masa na politickoj pozornici,pojedinci su odbaceni.Hana Arendt je napisala:"Totalitarizam je sistem koji se trudi da ljude ucini suvisnim".I ti,rijetki pojedinci koji misle kriticki naprosto su izbaceni na periferiju drustva i oznaceni izdajnicima. Kaze Filip David u ZAPISIMA IZ MRACNIH VREMENA:"U drustvu koje ne uvazava argumente pojedinac je bez ikakve moci,njegovo suprotstavljanje proglasava se intelektualnom paranojom,sto ono u populistickom okruzenju i jest.On je izoliran kao sto se izolira svaki opasni virus". Krojaci javnog mnenja stvorili su poseban oblik izoblicavanja stvarnosti,u kojem se gube sve norme i sva dotad uobicajena shvatanja.Iznosenje dokaza o velikim slucajevima korupcije i kriminala samo je zabavno stivo u zutoj stampi i povod za zabavu i duhovite dosjetke poslanika u skupstinskim klupama. Vijest da su politicki lideri prisvojili milione dolara nailazi na tiho odobravanje.Istina o genocidu u Srebrenici,o ubijanju Sarajeva,o masovnim zlocinima u Prijedoru,o progonima u Bijeljini udara u zid ravnodusnosti.Ubijanje djece,silovanja,zvjerstva raznih vrsta,sve to ne izaziva cak ni cudjenje.Vjernici pozdravljaju rusenje bogomolja,profesori ubijanje djaka,a ogromna mreza ravnodusnosti prekriva mirnu savjest miliona ljudi. Nevjerovatna je istrajnost obicnih ljudi koji,zatvorenih ociju,nastavljaju ispunjavati apsurdni nalog da lazima sire istinu o svojoj borbi,uzivajuci u svojevrsnoj"religiji rodoljublja",kako bi to rekao Migel de Unamuno.Na pitanje kako tumaci ponasanje obicnih Srba prema svojim komsijama,Alija Isakovic kaze u jednom interviewu:"To je programirana mrznja koja ce srpskom narodu nanijeti najvece nedace za dugi period zajednickog zivota na ovim prostorima.Ta politika uci svoje ljude da su neravnopravni ako su ravnopravni.Da su ugrozeni ako nisu dominantni". Da li su za sve krivi iskljucivo pojedinci,ili ima i onoga sto bi se moglo nazvati kolektivnom krivicom ili bar kolektivnom podrskom rezimu?Da li su krivi i manipulatori i manipulisani? Istorija totalitarnih pokreta,a posebno nacionalsocijalizma,i ovdje daje mnoge odgovore.Kolektivna odgovornost je"ugradjena"u program,njegovana,podsticana i razvijana svim sredstvima.U Bosni posebno,jer Bosna je,za razliku od Jugoslavije,imala izgradjen vjekovni model zajednickog zivota, specificni kolektivni identitet koji je nadilazio vjerske i druge razlike.Uciniti sve Srbe,ili sto veci broj njih,saucesnicima,to je bio prvi zadatak ideologa etnickog ciscenja.Jer,kako kaze Noel Malcolm u knjizi BOSNA-KRATKA ISTORIJA(BOSNIA-A SHORT HISTORY)funkcija etnickog ciscenja,tog modernog oblika genocida,bila je"da protjera dvije etnicke populacije i da radikalizira trecu",to jest da kolektivnom krivicom veze sve slojeve srpskog stanovnistva,pogotovo one neodlucne.Masovni zlocini,ubijanje djece,silovanja kao metod rata,logori,protjerivanja,rusenja svih dzamija na teritorijama pod kontrolom Karadzica-to je bila poruka svim Srbima:za ovo smo svi krivi i,ako bude trebalo,svi cemo odgovarati. Progonjeni su i zatvarani oni Srbi koji su odbijali da ucestvuju,a svi su,bez izuzetka,morali bar jednom ici na front ili preuzeti nekakav ratni zadatak,da niko ne bi mogao reci da nije bio ukljucen.Vlast je podsticala otimanje tudjih kuca,pa je cak i pozivala Srbe iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine da slobodno dodju u Bijeljinu i da izaberu kucu koju zele,i sve ce to biti njihovo.Danas je to zamijenjeno dodjelom besplatnih placeva srpskim izbjeglicama,a cilj je ostao isti:sto veci broj saucesnika u zajednickom poduhvatu... (Jusuf Trbic-"GLUHO DOBA")

srijeda, 30.05.2007.

VLADIKA VASILIJE KACAVENDA,CETNIK! SINAN ALIC-KRIVICNA PRIJAVA PROTIV VLADIKE Prvi dani rata u proljece 1992.godine tuzlanskog slikara Nesima Tahirovica zatekli su u Njemackoj. Znavsi ko i odakle gruva po njegovom gradu,uputio je pismo vladiki Vasiliju Kacavendi i,podsjecajuci ga na tridesetogodisnje druzenje,zamolio da pripazi na njegovu familiju,ali i druge Tuzlake. "Kao brata i BOZIJEG COVJEKA,molim te,urlikni i svojom rijecju zaustavi krvoprolice,jer covjek na ovom svijetu ima samo jedan zivot.Ovog momenta hocu da vjerujem da Ti to mozes uciniti",vapio je u svom pismu Nesim.Ali Kacavende nije bilo na tuzlanskoj adresi.Medju prvima zaprasio je put Bijeljine i iz Vladikinog dvora pokupio sve umjetnicke vrijednosti. Petnaest godina kasnije,udobno smjesten u novosagradjenoj rezidenciji u Bijeljini,Kacavenda jadikuje nad svojom sudbinom.Vapi za Tuzlom,jer kako kaze,"kad bih mogao slobodno da disem i obavljam svoju duznost odmah bi se vratio".Gospodin Kacavenda priznaje da nema pravo da premjesta drevno sjediste eparhije,ali to je ucinio.Svjestan je da bi njegov povratak pozitivno djelovao i na povratak sunarodnika na prostor Tuzlanskog kantona,ali to ne cini.Samo zbog toga sto ne zna kako bi mu bilo da proseta Tuzlom u mantiji.Treba vjerovati da"pravoslavni svestenici imaju brojne neprijatnosti kada se u svestenickim mantijama pojave u javnosti".Ali to ne znaci da vladika ne treba i na svoja pleca primiti i ponijeti dio tog primitivizma s kojim sa na zalost susrecemo i kojeg je u dobroj mjeri svojim ponasanjem pothranjivao.Uostalom,kakav je boziji pastir kada ocekuje da pastva ide ispred njega? Kakvi su to"odgovarajuci uslovi"i ko ih u Tuzli treba stvoriti da bi Kacavenda shvatio da mu je mjesto u tom gradu,a ne u Bijeljini?NJEGOVA SAVJEST NIJE CISTA I TO JE NAJVECI PROBLEM. Naravno,nije jednostavno prosetati tuzlanskim Korzom i sresti stare poznanike.Valja ljudima gledati u oci.Mozda vladiku neko priupita sta ucini kada su srusene sve bijeljinske dzamije?Sta je ucinio da zaustavi bespravno podizanje crkava na tudjoj-bosnjackoj zemlji(Konjevic Polje,Divic,Kotorsko)?Nista. Ili slucaj Tesnja u kome isto ima problema sa"disanjem".Cijeli rat Tesnjaci su cuvali crkvene relikvije i umjetnine iz tamosnje crkve.Sklonili su ih u trezor banke,a kad su kanonade utihnule ponovo ih vratili u crkvu.Kacavenda je sve to pokupio i odnio u Bijeljinu. Tesko je sresti bozijeg sluzbenika koji je toliko spreman na manipulacije. Obreo se ovih dana Kacavenda u Tuzli.I pokazao da osim problema"sa disanjem"ima problema i sa pamcenjem.Vaskrsnja liturgija,koju je tom prilikom sluzio,predstavlja strasan repertoar jezika mrznje,podmetanja,lazi. Optuzio je tuzlansku biblioteku da je izbacila cirilicu sa svojih rafova.TV-kamere prikazale da je oko 40 odsto knjiznog fonda na ovom pismu.Badava,Kacavenda se vec vratio u Bijeljinu.Pricao je o gradnji jos jedne faze tuzlanskog jezera i to okupljenim vjernicima predstavio kao pokusaj gradskih vlasti Tuzle da se crkva potkopa i srusi.Zaboravio je da je upravo ova vlast sacuvala crkvu tokom rata, a neposredno pred njegov pocetak ulozene su velike svote novca da bi se,kao istorijski spomenik, sacuvala od tonjenja.I sacuvana je.Pricao je vladika i o nekakvim garazama,koje ce gradska vlast graditi da bi se,opet,potkopala crkva,a u gradu niko ne zna o kakvim garazama Kacavenda govori. Govorio je kako je kompletno hriscanstvo u Tuzli ugrozeno.I kao da je to bila posljednja kap u prepunoj casi.Opstinsko vijece Tuzla donijelo je jednoglasno zakljucak da se protiv ovog vjerskog velikodostojnika,koji ce,kakve li ironije,ubuduce sjediti u Medjureligijskom vijecu BiH,podigne krivicna prijava zbog uznemiravanja javnosti,jezika mrznje i raspirivanja nacionalne mrznje!Zlatan Jovanovic, predsjednik Srpskog gradjanskog vijeca u Tuzli je ogorcen: "Vladika je liturgiju zloupotrijebio da iznese veliku kolicinu lazi.Cijeli rat sam proveo u svom gradu i nisam imao nikakvih problema zbog svoje nacionalnosti.On je covjek zlobe,nanosi veliku stetu i crkvi i procesu medjunacionalnog pomirenja.On je cak zaboravio da je gradska vlast po hitnom postupku sanirala objekat vladikinog dvora i crkve koju su 1992.godine pogodili artiljerci koje su blagosiljali on i njegovi svestenici." Ostaje da se vidi kako ce reagovati muftija tuzlanski Husein efendija Kavazovic na Kacavendinu ponudu da zajedno prosetaju Bijeljinom i Tuzlom.Da sam na muftijinom mjestu,vodio bih racuna o svom ugledu.Znate onu narodnu-S kim si,takav si. POKRSTAVANJE Vasilije Kacavenda je mudro odcutao i nespornu cinjenicu da njegovi svestenici tokom rata pokrstavaju bijeljinske Muslimane.Upravo na podrucju Kacavendine eparhije dogadjalo se da pravoslavni svestenici,uz kolektivna pokrstavanja po crkvama,posao razvijaju i prodajom uvjerenja o pokrstavanju onim Muslimanima koji su htjeli izbjeci progone i protjerivanja.Za takvu uslugu se placalo do 500 DM. Samo u Osnovnoj skoli"Radojka Lakic",koja je,po dolasku Kacavende u Bijeljinu,ekspresno dobila novo ime po Svetom Savi,pokrsteno je nekoliko prosvjetnih radnika(prezimena izostavljamo da bi ljude postedili neprijatnosti):Omer je postao Ostoja,Mevlida-Marijana,Zekerijah-Zoran,itd.Sto bi rekao Kacavendin portparol Nedjo Pajic,predsjednik Crkvenog odbora u Bijeljini,nema tu nista loseg,ljudi su to sami htjeli i vratili se vjeri svojih pradjedova!? Da nisu,ostali bi bez posla,a mozda i bez glave na ramenu.

Jusuf Trbic-UBIJANJE ISTINE-1 U pocetku bijase rijec.U pocetku svega,pa i ovoga rata.Rijec akademika,pisaca,politicara,rijec koja je tutnjala sa ekrana,iz zvucnika,sa stranica novina.Gorjele su ponovo davne vatre,vojevale se izgubljene bitke s Turcima,vracali izmisljeni dugovi,slamale se vatikanske i druge bjelosvjetske zavjere pred ocima zadivljenog puka zeljnog krvi i propasti.Srbi su bili ugrozeni svuda i od svih,a cijeli svijet je bio kriv sto ne razumije i ne opravdava njihovu potrebu da uzmu tudje teritorije,da pobiju i protjeraju,da prekrse sva pravila,da zadovolje nebesku pravdu koja vazi samo za nebeski narod.Umni Radomir Konstantinovic pisao je jos daleke 1966.godine:"Fasizam je paranoidan.Gde se bolje otkriva fasizacija duse ove zemlje,ako ne u ideji o Srbiji koju mrzi celi svet?Fasizam nas cini neodgovornim,u tome i jeste njegova ogromna privlacna moc:predavanje fasizmu jeste predavanje neodgovornosti,neka vrsta slobode,strasna sloboda od slobode." "Mi nismo protiv cijelog svijeta,cijeli svijet je protiv nas",izjavio je 7.maja 1993.Radovan Karadzic na NTV STUDIO B.U takvoj situaciji,sve je bilo dozvoljeno.Pogotovo laganje,laganje u ime nacije.To je bilo nametano svakodnevno,iz casa u cas,tutnjala je teska artiljerija Milosevicevih medija,a vatrena podrska je stizala iz crkvenih rovova.Srpski narod je kosovskim mitom postao od Boga izabrani narod, a Srbija sveta zemlja koja drugima donosi Boga,tvrdili su pravoslavni svestenici.U toj ekleziologiji,rat za osvajanje tudjih teritorija slavi se kao sveti rat,a to ucenje zasniva se na religijskom nacionalizmu Nikolaja Velimirovica,velikog postovaoca Hitlerovog dela.Uzalud su,nakon prvih masovnih zlocina,bila upozorenja i iz redova same crkve.U listu MONITOR od 20.marta 1992.gopdine episkop banatski dr Atanasije Jeftic pise:"Pitajte one kao sto su Milosevic,Adzic i drugi,sta su mislili kada su zapocinjali taj rat.A to je ne samo prljav rat,nego takav rat da smo ostali porazeni i obraza koji cemo tesko oprati, osim casnih izuzetaka". Velicanje mita,popravljanje proslosti,istorijska osveta,jedinstvena prava izabranog naroda,sloboda da se cine zlocini u ime naroda i eliminisanje krivice zbog zlocina,rat protiv svega novog i boljeg, psihologija gomile,citav taj arsenal nacionalne paranoje,kako bi to rekao Danilo Kis,sve je to vec vidjeno u najkrvavijoj prici dvadesetog vijeka.Taj duhovni poduhvat Hitler je oznacio kao revoluciju duha,kao ujednacavanje(Gleichschaltung),sjedinjenje pojedinca i naroda,odnosno integracija svakog pojedinca u jedinstveno blato krvi i tla.U tu svrhu stvoren je zastrasujuci aparat kontrole kojim se upravljalo iz jednog centra i koji je iz jedinstvenog kulturnog kalupa izbacivao sve sto se nije uklapalo-svaku knjigu ili sliku,svaki umjetnicki izraz,svaku misao.Sam Hitler je cilj svoje politike oznacio kao ulazenje u dusu masa.U stvarnosti,to je bilo ulazenje u glave ljudi,u cemu je Gebels odigrao izuzetnu ulogu.U to doba radio je bio udarni medij.Naslijedivsi od ministarstva posta kontrolisanu radio-difuziju Gebels je,preko svog ministarstva propagande,kontrolisao i program i proizvodjace radio-prijemnika. Besplatno su podijeljeni milioni radio-aparata koji su bili tako konstruisani da nisu mogli hvatati ni jednu stranu radio-stanicu. Film je takodje bio vazan,pa su nacisti 27.oktobra 1937.godine zabranili filmsku(umjetnicku)kritiku jer je,kako su govorili,narod najbolji sudija.Tokom vremena uklonjeni su svi disonantni tonovi,sve razlicitosti u sferi javnih odnosa,da bi narod i vodja postali jedno,to jest da bi svi mislili i javno govorili isto.Narod je sve,pojedinac nije nista.Diktat"narodne volje"zahtijevao je slijepu poslusnost, potvrdjivanu neprestano u klimi masovne opijenosti kojoj su temelj bili ideologija nacionalne ugrozenosti s jedne,i nacionalne superiornosti,s druge strane.Rezija kompletnog javnog zivota, "obradjivanje naroda"(Volksbehandlung)-to je bila stalna proizvodnja iluzija u kojima su se gubili svi moralni obziri.Ubijanje drugih i drugacijih,progoni,logori,masovni zlocini svih vrsta-sve je bilo unaprijed opravdano i dozvoljeno,jer je to bilo u interesu drzave.Slijepa vjera u bozanstvo drzave stvorila je idealnu klimu za otvaranje najkrvavije stranice u sveukupnoj ljudskoj povijesti. U knjizi HITLEROVI DOBROVOLJNI DZELATI Daniel Goldhagen objasnjava kako se grade tzv."kulturni modeli"koji oblikuju misljenje masa.Te kulturne modele stvara duhovna elita-naucne ustanove, akademije,politicari,mediji-koji grade niz stereotipa satkanih od ideoloskih obrazaca,mitova,nametnutih uvjerenja i predrasuda koji se plasiraju kao vrhovna istina.Tako koncipirani modeli javnog misljenja, ponavljani i varirani u bezbroj razlicitih oblika,polako postaju temelj javnog mnenja,pravnih regula, nacina ponasanja u svakodnevnom zivotu.U nacistickoj Njemackoj,kaze Goldhagen,ti kulturni modeli su,nakon vise od stotinu godina,konacno krunisani holokaustom. Nacisticka propaganda se nije obracala razumu,vec osjecanjima."Masama se ne vlada pomocu argumenata i cinjenica.Masama se vlada demagogijom",pisao je Hitler u MEIN KAMPF.Treba se odreci svake argumentacije i masama govoriti neprestano o konacnom cilju,istakao je na vise mjesta u toj programskoj knjizi.Govoreci o masovnoj psihologiji fasizma Vilhem Rajh je naglasavao to spretno manipulisanje osjecajima,i izbjegavanje svake argumentacije... (Jusuf Trbic-"GLUHO DOBA")

CAMIL DURAKOVIC,predsjednik Inicijativnog odbora za iseljenje iz Srebrenice-SREBRENICA TREBA DA BUDE PROGLASENA NACIONALNIM PARKOM GENOCIDA-1 ...Moj odlazak u Ameriku je bio finalizacija etnickog ciscenja.Kako sam odrastao shvatao sam da nije dobro da smo rasuti po svijetu,da zasnivamo porodice,a nasu domovinu ostavimo tek tako.Tesko je zivjeti tamo negdje,gdje se svaki dan probudite i vidite da se ne mozete odreci toga da ste Bosanac. Da je emotivna,dusevna satisfakcija biti ovdje.Da svako jutro ustanem i mislim na Bosnu,na Srebrenicu.Nisam se mogao pomiriti sa cinjenicom da svoj zivot ne nastavim ovdje... ...Nisam bio sam cijeli rat.Moji roditelji su 1992.otisli u selo Luke,odakle je otac.Kada je UNPROFOR zastitio Srebrenicu,roditelji i srednji brat su ostali u Luci,a ja sam se sa najstarijim bratom vratio u grad,da bih isao u skolu.Brat je ranjen 1993.i prebacen helikopterom u Tuzlu.Tada sam,djecak od 14 godina,ostao sam.Bilo je tesko,da ne pricam.Snalazio sam se na razne nacine.Sreca,pa su pored nase kuce zivjele moje daidze.Padom Srebrenice i Zepe,otac i brat su postali zarobljenici cetnickih logora u Srbiji-Mitrovom Polju i Sljivovici.A,ja sam 1995.,kroz sumu,sa vojskom,presao u Tuzlu.Ranjen sam tada u nogu.Mama je zavrsila u Zenici,otac i jedan brat u logoru,a ja i drugi brat smo se sastali u Tuzli.Posto je oca i brata iz logora Crveni krst prebacio u Ameriku i mi smo svi zavrsili u Americi... ...Srebrenica je mracna metafora.U sest uvece nikoga vise nema na ulici.Petkom i subotom,grupice se skupe po kaficima,pate,placu,piju...Druzim se sa svima,Srbima i Bosnjacima.Vecine mojih skolskih prijatelja nema.Mozda,za dvojicu znam da su zivi.Nije ni Srbima jednostavno voziti se od Srebrenice do Bratunca i proci pored Potocara,koji trenutno jeste distrikt u BiH.I iz tog temelja treba graditi drzavu.Svima treba biti jasno da medju nama,a svi smo mi Bosanci,postoje imbecili koji su spremni da uniste jedan narod.Nije srpski narod odgovoran,ali su odgovorni imbecili koji su u njihovo ime to pocinili.Korijeni toga jos postoje i dok ih ne eliminisemo nema buducnosti ni srpskoj,ni hrvatskoj,ni bosnjackoj djeci... ("Oslobodjenje")

..."ZA PET GODINA EVO MLADE CETNICKE VOJSKE"... "DJECU SU CETNICI DRZALI KAO TAOCE" Danas,dok se prisjecam neopisive patnje koju smo prezivjele zahvaljujuci samo nasoj unutarnjoj snazi i prkosu,u meni jos uvijek zivi nesnosan strah od mucitelja.Ne daj Boze da sretnem nekog od njih.Ne znam kako bih se ponasala.Tesko bi mi mozda bilo da ih prepoznam,jer su oni tada bili u uniformama,neobrijani,sa bradama.Ne znam,mozda bih i poznala nekog od njih,a kad bih mogla i ubila bih.. Svi trenuci su bili teski,a najtezi od svih je bio kad su nam rekli da ce nas sve u srijedu pobiti.Tada me je sin pitao:"MAMA,KADA CE BITI SRIJEDA?KADA CE NAS POBITI?"Ja sam mu tada slagala da je to prekosutra,iako je srijeda vec bila sutradan.Tu srijedu sam zapamtila po tome sto su cetnici dosli i tjerali nase zene da obuku dimije i da idu kod nase vojske da ispituju za njihove vojnike,cetnike,jesu li zivi ili mrtvi i prijetili su nam da ako ne donesemo nikakve vijesti da ce nas pobiti...DOLAZIO JE LICNO DRAGAN GAGOVIC.Poslali su samo zene koje su bile sa djecom u zatocenju.Djecu su bili odveli u drugu prostoriju kao zalog,kao taoce,kako bi ih pobili ukoliko se majke ne vrate. "ZA PET GODINA EVO CETNICKE VOJSKE" Razija je isla sa ostalim zenama dva puta na pregovore.Doveli bi je do linije razgranicenja i onda je pustili da predje na drugu stranu.Dok su zene bile odsutne djeca su cetnicima bili taoci.Birali su zene sa najmladjom djecom u logoru.Zene su morale ici zbog djece,jer su znale da ce im djecu cetnici pobiti ako ne odu i ako se ne vrate. Vodili su nas i na prisilni rad.Cistile smo njihove kuce koje su izgledale kao svinjci. Djecu su maltretirali,posebno musku djecu.Psovali su im balijsku majku.Govorili su im:"J... vas Alija." Starijoj djeci su govorili:"ZA PET GODINA EVO MLADE CETNICKE,KARADZICEVE I MLADICEVE VOJSKE."Govorili su da ce ih sve odvesti u crkvu da ih pokrste.Djeca su bila puna straha. U logoru sam provela 40 paklenih mucenickih dana sve dok me cetnici jednog popodneva nisu pozvali sa djecom.Spremila sam ih i izasla.Galamili su na nas dok su nas trpali u jedno vozilo marke"golf".Dali su mi 50 njemackih maraka i jedan kruh i rekli da nas voze u razmjenu.Vozili su nas sve do zore slijedeceg dana...Dovezli su nas preko Crne Gore u mjesto Rozaj i tu nas predali dvojici policajaca koji su im dali neki paketic.U Rozaju smo ostali gotovo mjesec dana,da bismo preko UNHCR-a bili prebaceni cak u Norvesku.Putovali smo preko Srbije,Madjarske,Slovacke,Njemacke i Svedske.U Oslu nas je docekao moj rodjak i saopcio da nas je otkupio za 40000 njemackih maraka. (Sifra:"DJECA TAOCI"-"MOLILA IH JE DA JE UBIJU"-2)

Jusuf Trbic-ABECEDA ZLA-3 ...Pola vijeka kasnije Slobodan Milosevic je zapoceo rat trazeci pravo naroda na samoopredjeljenje, ignorisuci cinjenicu da takvo pravo,naprosto,u praksi ne postoji,jer u svijetu ima oko 200 drzava i cak 2600 naroda u etnickom smislu.Kakav bi haos nastao ako bi svi prihvatili Miloseviceve ideje!Zamislite Ameriku u tim okolnostima!Svijet je davno definisao narod kao"politicki narod",tj.skup svih gradjana jedne drzave,pa ni Ujedinjene nacije nisu drustvo etnickih naroda,vec drzava.Medjunarodna zajednica je prije raspada komunistickih drzava utvrdila pravila(Badinterova komisija),ali za Milosevicevu silu nikakva pravila vise nisu bila vazna.Kad njega je pravo naroda na samoopredjeljenje bilo rezervisano samo za Srbe.Nisu to pravo imali ni Albanci,ni Bosnjaci,ni Madjari,niti drugi u Srbiji,nisu to pravo mogli imati ni Bosnjaci u Bosni i Hercegovini,ni ostali.Niko drugi.Tako su se iscrtavale etnicke granice srpskog naroda,obuhvatajuci sve one teritorije koje su im bile potrebne.Etnicko ciscenje je ponovo postalo sredstvo za ostvarenje tiog cilja.Istorija se,dakle,ponovila,samo jos krvavije. Jedna drzava,jedan narod,jedan vodja-taj smrtonosni poklic iznova izranja iz mracne istorije dvadesetog vijeka.Prvi clan programa Hitlerove partije,objavljen 1.aprila 1920.godine,glasi:"Trazimo ujedinjenje svih Nijemaca sa ciljem formiranja Velike Njemacke po osnovu prava na samoopredjeljenje naroda." Drugi clan:"Zahtijevamo ravnopravnost njemackog naroda pred drugim narodima i ponistavanje Versajskog i Sanzermenskog mira"(ko je pomenuo zahtijev za ponistenje odluka AVNOJ-a?) Treci clan:"Zahtijevamo da se udovolji potrebama njemackog naroda za novim zivotnim prostorima, kako bismo prehranili nas narod". Stare parole su dobile novo ruho.U poklicima:"Svi Nijemci u jednoj drzavi","Gdje je 5 odsto Nijemaca, tu je Njemacka","Gdje je grob njemackog vojnika,tu je njemacka drzava",promijenjeno je samo ime naroda,sve drugo je ostalo isto.Arijevski narod je postao nebeski narod.A taj narod ima pravo da osvaja za sebe"zivotni prostor"(Lebensraum)i da taj zivotni prostor etnicki ocisti od svih drugih i drugacijih.I da sam odredi koji i koliki prostor mu treba.Dakako,ako bi sav taj prostor usao u sastav Velike Srbije bez progona nesrpskog stanovnistva,Srbi bi u takvoj drzavi bili u manjini.Zbog toga je svaki zlocin postao unaprijed opravdan,ako sluzi svetoj nacionalnoj stvari-drzavi u kojoj ce zivjeti svi Srbi na svim teritorijama na kojima ih ima i koje su,kao u slucaju Bihaca,potrebne novoj drzavi,makar tu i ne bilo Srba.Doktrina krvi i tla dobila je novi zivot,a sve je,kao i nekada,pratila masovna indoktrinacija masa cije posljedice jos zadugo nece nestati. Tako je krvava poplava dobila opravdanje u idejama od kojih je cijeli svijet jos davno okrenuo glavu-prava drzava jer samo etnicki cista drzava,teritorija je snaga,zivotni prostor je zalog buducnosti, razlicitost je pogibeljna,civilizacija je neprijatelj,bezakonje je demokratija,laz je istina,zlocin je patriotizam,lopovluk je umijece,primitivizam je buducnost..."Civilizacija lazi"pocela je da trijumfuje vec sa dogovorenim sedmodnevnim ratom u Sloveniji i tvrdnjama da je proglasenje nezavisnosti Slovenije, Hrvatske,Bosne i Hercegovine i Makedonije razlog raspada Jugoslavije.Kako kaze Olivera Milosavljevic, "ne mozemo da previdimo cinjenicu da se to desilo sredinom 1991.,odnosno pocetkom 1992.godine, kada su sve aktivnosti za ponistenje Jugoslavije i otpocinjanje rata bile vec zavrsene." Naslusali smo se prica o pravu samo jednog naroda na samoopredjeljenje,o ugrozenosti,o najstarijim i jos starijim narodima,o tome kako ni jedan pripadnik izabranog(nebeskog)naroda nije sposoban za zlocin,o novim svjetskim zavjerama i podvalama,sabirnim logorima u kojima su Bosnjaci ubijali sami sebe,o odbrani Moskve u Kninu,o dzamijama koje padaju same od sebe,o prognanicima koji odlaze od svojih kuca sa zavezljajem u ruci zbog turistickih razloga,o opstoj krivici za rat u kome se vise ne zna ko su napadaci,a ko napadnuti...Nagutali smo se toliko magle,da se i danas malo sta jasno razaznaje.Osim gole,krvave nesrece koja je progutala ljude i godine,zivote i imanja,snove i stvarnost. Nesrece koju zivimo i danas,svi zajedno,kao kaznu i kao opomenu. (Jusuf Trbic-"GLUHO DOBA")

utorak, 29.05.2007.

DANILO KIS-COVEK KOJI JE DOLAZIO IZDALEKA ...Tri dana i tri noci prolazili su vojnici ispred nase kuce.Mozete li zamisliti koliko je to vojnika kada tri dana i tri noci prolaze ispred vase kuce bez prestanka.Isli su peske i na kolima,na konjima i kamionima.Tri dana i tri noci.A ja sam sam celo to vreme stajao u zaklonu iza jorgovana... (Danilo Kis-"RANI JADI")

Jusuf Trbic-ABECEDA ZLA-2 ...Istorija se,ipak,ponavlja.Podjela Bosne,etnicko ciscenje,Velika Srbija...Sjetimo se samo Garasaninovog"Nacertanija"ili velikosrpskog programa cetnickog ideologa Stevana Moljevica.U listu NAS PUT objavljen je juna 1941.godine Moljevicev memorandum pod nazivom HOMOGENA SRBIJA.Po njemu,cetnicki konacni cilj je"da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etnicko podrucje na kome Srbi zive,i da joj osiguraju potrebne strateske i saobracajne linije i cvorove, te privredna podrucja kako bi joj bio omogucen i obezbedjen slobodan privredni,politicki i kulturni zivot i razvitak za sva vremena.Te strateske i saobracajne linije i cvorovi potrebni za sigurnost,zivot i opstanak Srbije,iako gdegde ne bi imale srpsku vecinu,imaju da posluze Srbiji i srpskom narodu da se ne bi vise ponavljala teska stradanja koja Srbima nanose njihovi susedi cim im se pruzi prilika. Preseljavanje i izmena stanovnistva,narocito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog podrucja,jedini je put da se izvrsi razgranicenje i stvore bolji odnosi izmedju njih,a time otkloni mogucnost da se ponove strasni zlocini koji su se desavali u proslom ratu,a narocito u ovom sadasnjem,na svemu podrucju na kojem su Srbi i Hrvati bii izmesani,i gde su Hrvati i Muslimani s planom isli na istrebljenje Srba". Moljevicev dokument ne pominje nigdje otpor fasizmu,vec samo stvaranje Velike Srbije,i po tome je kopija Garasaninovog"Nacertanija".U ljeto 1941.cetnicka komanda je predlozila da se,u cilju stvaranja Velike Srbije,protjera 2675000 Muslimana sa teritorija koje ce uzeti Srbi,a da se na tim teritorijama naseli 1310000 Srba koji ce tu biti dovedeni.U decembru te 1941.godine,u pismu Dragisi Vasicu,koji se kasnije pridruzio stabu Draze Mihailovica,Moljevic predlaze preuzimanje znatnog dijela teritorije Hrvatske i"ciscenje Srbije od svih nesrpskih elemenata".On trazi da Muslimani budu protjerani u Tursku,uz pomoc Engleza.Konacni cilj obnarodovala je cetnicka komanda 20.decembra te godine: stvaranje etnicki ciste Velike Srbije kOja se sastoji od Srbije,Crne Gore,BiH i Vojvodine..."ociscenih od svih nacionalnih manjina i nenarodnih elemenata".Ova naredba naglasava potrebu za"ciscenjem muslimanske populacije iz Sandzaka i BiH". Kao sto je poznato,cetnici su pobili preko 100000 Muslimana u Drugom svjetskom ratu.Najvise crnogorski cetnicki vojvoda Pavle Djurisic,koga je Nedic,sef srbijanskog profasistickog rezima, unaprijedio u cin potpukovnika i imenovao ga za pomocnika Ljoticevog Srpskog dobrovoljackog korpusa,fasisticke vojne formacije koja je djelovala u sastavu okupacionih snaga.Pavla Djurisica je 11.oktobra 1944.godine za zasluge odlikovao Adolf Hitler,dodijelivsi mu Gvozdeni krst. Dakle,granice Moljeviceve Velike Srbije bile su"etnicke granice srpskog naroda",ma sta to znacilo,a cijela podrucja ulaze u sastav drzave,bilo na njima Srba ili ne.A da se to uredi,pobrinuo se Draza Mihailovic sprovodjenjim etnickog ciscenja... (Jusuf Trbic-"GLUHO DOBA")

Sifra:"DJECA TAOCI"-"MOLILA IH JE DA JE UBIJU"-1 Dobrovoljno sam se,kao clanica Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,prijavila CENTRU ZA ISTRAZIVANJE I DOKUMENTACIJU Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,da ovaj iskaz,ovo svjedocenje,dadem u pisanoj formi. Izrazavam svoju potpunu spremnost da ovo svjedocenje,ovaj iskaz,iznesem i u zvanicnoj SUDSKOJ PROCEDURI protiv okrivljenih za RATNI ZLOCIN I ZLOCIN GENOCIDA,pred sudovima u Bosni i Hercegovini,sudovima zemlja stalnog boravka OKRIVLJENIH ZA RATNI ZLOCIN,a posebno pred TRIBUNALOM ZA SUDJENJE RATNIM ZLOCINCIMA U DEN HAAGU,zajedno sa osobama iz ovog mog svjedocenja,koje su bile zrtve ratnog zlocina i zlocina genocida. U petak 3.VII 1992.godine u 6.20 sati,ujutro,nase selo je napala JNA zajedno sa domacim cetnicima pod komandom GOJKA JANKOVICA.Toga dana zapalili su nase cijelo selo.Zarobili su oko 50 civila,a ubili oko 30 Bosnjaka i muskaraca i zena,djece.Mi ostali smo izbjegli u sumu...Licno sam vidjela troje mrtvih,i to:Ismeta(1947.),Muneveru(1950.),Fatimu(1962.),a ranjenih cetvero:Selmu,Suvadu,Hamida i Salema. "MOLILA IH JE DA JE UBIJU,DA JOJ PREKRATE MUKE" Nakon sto su nas uhapsili,odvojili su nas od muskaraca na jednoj livadi iznad sela.Nas su otjerali u naselje S..Uz put su nas vrijedjali,psovali i maltretirali.Smjestili su nas u barake,gdje su nas ispitivali, pretresali i oduzimali pare i zlato.Djevojke koje nisu imale menstruaciju bile su u jednoj baraci masovno silovane.Bahra i Semka su se borile sa njima.Svi smo to culi.Semka je vristala i molila ih da je ubiju,da joj prekrate muke,da je ne obescaste.Potom smo culi lupu u baraci,pa dva pucnja.Onda su Semku iznijeli mrtvu i bacili joj tijelo u obliznji sumarak. Vidjela sam kada su Muju odveli,a moja komsinica Ramiza vidjela je kako peru krvav noz kada su se vratili.Poslije podne,tog dana,prevezli su nas u susjedno mjesto,u skolu.Smjestili su nas u jednu ucionicu.Strazar nas je cuvao ispred vrata.Tu smo ostali 10 dana.Maltretirali su nas i tukli.Silovali su nas kad god su to htjeli.I mene su tu silovali...Nakon 10 dana prebacuju nas u FISKULTURNU SALU U FOCI. U sali nije bilo nista bolje.Hranu su nam donosili kada bi se sjetili.Ponovo su nas odvodili,maltretirali, silovali...Zene,posebno djevojke bile su prestravljene,u stalnom soku.Ubistvo Semke trebalo je i bilo je svima opomena za neposlusnost.Radili su sa nama sta god su htjeli.Sve nase muke su gledala nasa djeca i starije osobe.Kad bi nas odvodili nismo znali hocemo li se vise ikada vratiti svojoj djeci.Sa mnom je bilo moje dvoje maloljetne djece.Kada bi me sa silovanja vracali u salu,djeca su me pitala gdje sam bila.Odgovorila bi im da sam bila na ispitivanju u policiji.U sali sam bila 30 dana,od kojih ni jednu noc nisam provela sa svojom djecom.Svaku noc su nas vodli po bosnjackim stanovima i kucama sirom Foce,gdje bi ostajali cijele noci i ujutro bi nas vracali.Bilo je neizdrzljivo. Jednog dana su nam rekli da je Bahra otisla u razmjenu.To nije bila istina.Saznali smo da je izvrsila samoubistvo skokom sa treceg sprata. Imena tih cetnika koji su silovali ne znam,jer se nisu nikada medjusobno zvali imenima nego nadimcima.TO SU BILI:"SRCE","TUTA","ZAGA"...GOJKA JANKOVICA SAM MEDJU NJIMA POZNAVALA. SVI ONI SU IMALI SVOJU GRUPU CETNIKA KOJA NAS JE MASOVNO SILOVALA.Nagonili su nas na grupni seks,izmjenjivali su se na nama i sve sto je najruznije,najperverznije,morali smo im raditi. Poslije tolike patnje mislila sam da necu prezivjeti ni ja,niti moja djeca.U sali nas je bilo 74 i mislila sam da niko od nas nece prezivjeti. "PRIJETIO JE DA CE MI POBITI DJECU..." Prijetili su da ce nas ubiti.Jednom prilikom me je"Tuta"zajedno sa svojim prijateljem odveo u jedan stan.Ja sam se tada odupirala i on me tu htio streljati.Prijetio mi je da ce mi ubiti djecu ili mene. Govorio mi je da biram jedno od toga.Najvise sam se bojala za djecu,da mi djeca ne ostanu sama bez mene,jer sam znala da su mi muza ubili.Ako bi mi ubili djecu zivota mi vise ne bi bilo.Ako bi ubili mene, djeca bi mi ostala sirocad...Tako su fasisti postupali sa nama. Silovali su nas isti ljudi,ali su se smjenjivale razne grupe.Udarali su i samarali djevojke i zene.Podnosili su noz djeci ispod vrata.Situacija je bila gora u sali nego u skoli.U sali je bilo masovno silovanje.Nije bilo nacina na koji nas nisu mucili i ponizavali.Za njih smo bili obicno roblje u gorem polozaju nego roblje prije hiljadu godina. Jednom je"Zaga"dosao po nas u salu.Bilo je oko tri sata poslije pola noci.Trazio je mladje zene,jer su sve djevojke vec bili odveli.Sutjeli smo svi.Nisu mogli da nas vide,jer je bio mrak.Onda su oni baterijom trazili mladje zene i poceli su pucati po sali.Govorili su da ce nas sve pobiti,da ce nam djecu zaklati.Mi zene smo morale tada ustati i oni su nas odveli u jednu bosnjacku kucu.Tamo se desilo divljacko grupno silovanje.Morali smo im raditi sve sto su nam govorili.Kad bi odbile poslusnost tukli su nas,davili,gazili nogama,zalijevali alkoholom.Kad su nas poslije vratili u salu bilo je vec oko podne. Odmah poslije toga,jedan cetnik je dosao i htio da me siluje,tu,u sali pred zenama i djecom.Medjutim, tu se nasao drugi cetnik,jedan moj raniji komsija,koji je ovog otjerao.Bivsi komsija me je pitao:"Jesi li to ti?Kakva si to,ne mogu da te prepoznam!?" Imali smo vodu za pice,a kupati smo se mogli samo hladnom vodom.Djecu smo kupali u sali,u WC-u. Dobijali smo malo hrane,tako da smo ja i svekrva ostavljale po dvije kriske hljeba za djecu,a mi smo uglavnom gladovale.Djeca su plakala.Trazila su mlijeka,vode.To nas je raspamecivalo.Nismo im mogle pomoci a morale smo ih smirivati.Nisu smjela da se pomaknu s mjesta.To nisu dali Srbocetnici.Sta bi naumili to su i radili...

Jusuf Trbic-ABECEDA ZLA-1 Kad danas,deceniju nakon zavrsetka rata,gledamo na predratno vrijeme,pitamo se,ne bez cudjenja, kako je sve to moglo da se dogodi.Imali smo neku vrstu"mekog"socijalizma u kojem smo zivjeli neuporedivo bolje od Poljaka,Madjara,Ceha,Rumuna,Rusa...U vrijeme kad je predsjednik jugoslovenske vlade bio Ante Markovic cinilo se da smo uhvatili dobar"kurs"prema Evropi i da nam malo fali pa da pocnemo zivjeti kao sav ostali normalan svijet.Ali,nasli smo se u vrtlogu koji nas je spustio na dno evropskih civilizacijskih vrijednosti i koji ce crnom bojom obiljeziti buducnost koja je pred nama. Zasto je propao Ante Markovic? Danas je sasvim lako odgovoriti na to pitanje.Propao je zato sto je dao sansu miru,radu i redu,tako rijetkim biljkama na ovom nasem podneblju.Propao je zato sto je stvorio izglede jugoslovenskim narodima da krenu putem modernog razvoja,u pravcu svijeta i Evrope,i da izbjegnu teske oblake koji su se nagomilavali nad nasim glavama.Propao je jer je ponudio zaustavljanje haosa u koji su nas vukle nove populisticke elite.Prisjetimo se:u 1990.godini standard zivota je izrazito porastao,plate su skocile,poceo je da buja privatni sektor,a uz njega i zdrava konkurencija,drzavne rezerve su dostigle 7,1 milijardu dolara,sto je bilo dva puta vise nego prethodne godine,smanjeni su inostrani dugovi, ekonomska situacija je stabilizovana,ljudi su poceli da se okrecu sebi i sopstvenom zivotu. Markovic je tvrdio da nije vazno hoce li ili nece biti do tada jedine politicke partije i kako ce se zvati buduca zajednicka drzava.Vazno je samo da bude sastavljena tako da funkcionise i udje u evropsku zajednicu naroda. Bila je to crvena krpa pred ocima novih lidera,koji su vec uveliko planirali prekrajanje i unistenje zajednicke drzave.Posebno brutalne napade Markovic je dozivio u Srbiji,u kojoj je vec sve bilo spremno za otvoreni rat za teritorije.Kako pise Vesna Pesic,"vec u januaru 1991.godine izmedju slovenackog i srpskog rukovodstva postignut je sporazum da se Slovenija otcepi,a da Srbi imaju pravo da"zive u jednoj drzavi".To je bila koalacija protiv Hrvatske,sto je postalo ocigledno odlukom Predsjednistva SFRJ,jula 1991.da se JNA povuce iz Slovenije. Ali,uskoro je lista aktera raspada Jugoslavije bila kompletirana-25.marta 1991.godine u Karadjordjevu Milosevic i Tudjman su postigli cvrsti sporazum o ratu protiv Bosne i Hercegovine i njenoj podjeli,kao i o savezu protiv Ante Markovica.Tako su tri nacije koje su se ugradile u prvu Jugoslaviju(Kraljevina Srba,Hrvata i Slovenaca)rasturile ono sto su nekada s toliko odusevljenja stvarale. Uzalud su bili prijedlozi poput rjesenja Alije Izetbegovica i Kire Gligorova o buducoj Jugoslaviji sastavljenoj od suverenih drzava.To se nije mnogo razlikovalo od ranijeg zajednickog prijedloga Hrvatske i Slovenije o Jugoslaviji koja bi bila napravljena poput Evropske unije.Ali,Karadjordjevo je Tudjmanu otvorilo nove apetite u koje se njegov sopstveni prijedlog nije vise uklapao.Milosevic je javno zagovarao rjesenje kojim bi se Hrvatskoj i Sloveniji dozvolilo otcjepljenje,s tim sto bi on Hrvatskoj oduzeo one dijelove u kojima su Srbi u vecini.Kompromis je nadjen u Karadjordjevu.Kako je svjedocio Stipe Mesic,srpski prijedlog je jasno iznio Borisav Jovic:"Vi mozete raditi s hrvatskim Srbima sto god hocete",rekao je on,pod uslovom da"mi uzmemo 70 posto Bosne,jer to je vekovna srpska zemlja." Srpske ratne ciljeve otkriva Latinka Perovic:"Revizija unutrasnjih granica,razmena stanovnistva i prestruktuiranje balkanskog politickog prostora".Vesna Pesic istice:"Rat za promenu granica izmedju republika i proterivanje drugih etnickih populacija iniciralo je politicko vodjstvo Srbije kao nacin stvaranja srpske nacionalne drzave.Hrvatsko vodjstvo izabralo je u osnovi slicnu strategiju dolaskom HDZ-a na vlast,koja se ogledala u diskriminaciji i otvorenoj netrpeljivosti prema Srbima u Hrvatskoj i teritorijalnim pretenzijama prema Bosni i Hercegovini.Ovu republiku je,prema dogovoru,trebalo podeliti izmedju Srbije i Hrvatske". Narastajuci nacionalisticki talas,koji je iz Srbije krenuo na zapad,pocivao je na koaliciji ekstremno desne crkvene i svjetovne inteligencije sa starim kadrovima iz okostale partije,iz vojske i policije koje su zeljele po svaku cijenu sacuvati vlast.Armijska sila i mocan drzavni aparat bili su,cinilo se, dovoljna garancija za ostvarenje starog sna-Velike Srbije,kad vec nije mogla opstati komunisticka Jugoslavija pod srpskom kontrolom. Svjedoci smo tadasnje opste politizacije kulture i medija i njihove masovne produkcije misaonih obrazaca koji su skoro sasvim izjednacili i po stilu i po dubini,misli akademika i cobana,stvarajuci jednu ideologijsku amorfnu masu koja je,kao velika zavjesa,prekrila i istinu,i moral,i logiku,i savjest...Posebnu su ulogu odigrali mediji.Latinka Perovic kaze o tadasnjoj"Politici"i njenoj cuvenoj rubrici"Odjeci i reagovanja":"To je izvor na kome se moze precizno pratiti razvojna linija srpskog nacionalsocijalizma." Kao i izvorni nacionalsocijalizam,i ovaj je negirao ne samo logiku,nego i istorijske cinjenice,krivotvoreci sve sto se moze i svodeci nacionalna prava na golu silu.Stare nacionalsocijalisticke parole o svim Nijemcima u jednoj drzavi,o pravu Nijemaca,ma gdje bili i ma koliko ih bilo,da zive u zajednickoj drzavi,obucene u novo ruho,izbrisale su,kao spuzvom na skolskoj tabli,sva prava koja mogu imati drugi ljudi i drugi narodi.Slobodan Inic je na pocetku rata pisao da Srbi,koji zele etnicku podjelu Bosne,moraju objasniti svijetu i sebi samima s kakvim opravdanjem zele teritorije na kojima su oni sami u manjini.Recimo,u Gorazdu je po posljednjem popisu Muslimana bilo 26316 ili 70,2 odsto, Srba samo 9884 ili 26,2 odsto.Kako to,onda,Gorazde moze biti srpska etnicka teritorija?Zvornik je imao 59,4 odsto Muslimana a 38 odsto Srba,Visegrad 62,8 odsto Muslimana a 32,8 Srba,a Srbi su cak i u Foci bili u manjini-bilo ih je 45,3 odsto,a Muslimana 51,6 odsto.Sta reci za Brcko i ostale gradove u Posavini,a pogotovo za Bihac?Medjutim,velikosrpskim ideolozima to nije smetalo da sve ove gradove smjeste u buduci srpski etnicki prostor.Inic nabraja sedam do tada poznatih kriterija kojima se ti ideolozi sluze da bi opravdali osvajanja.Tamo gdje su Srbi u vecini-nema nikakvih dilema.To je srpsko. Tamo gdje su u manjini zalazu se za istorijski princip,a ako ni to ne"pali",okrecu se tzv.metaetnickom principu,polazeci od etnickog stanja prije 1941.godine.Ako ne odgovara ni to,uzmu strateski princip: neku teritoriju proglase strateski vaznom za srpske nacionalne interese,i to je dovoljno.Cesto se koristi i gruntovni princip.Sjecamo se tvrdnji o toboznjoj srpskoj tapiji na oko 70 odsto bosanske zemlje,posve neutemeljenoj i netacnoj,ali propagandno efektnoj.Sva zemlja koja im treba jeste srpska. I gotovo.Sarajevo je podignuto na srpskoj zemlji,i to ne treba dokazivati.Ni cinjenica da bi se i u tom slucaju radilo samo o imovinsko-pravnim odnosima,a ne o principima etnicke podjele,nije ih ni malo zbunjivala.Postoji,najzad,i ekonomski princip:Muslimani su dobili najkvalitetniju zemlju,pa da Srbi ne bi ostali osiromaseni...Kad se sve to sabere,velikosrpske apetite tesko bi zadovoljila i kompletna teritorija Bosne i Hercegovine.Ali,to nije sve.Kako navodi Slobodan Inic,u to vrijeme je,u toku operacije prema Gorazdu,iz komande srpske vojske stiglo obrazlozenje da se"na taj nacin sticu uslovi da Srbi ostvare svoje vekovno pravo da zive na Drini".Tako su Srbi koji su vijekovima zivjeli na Drini,otkrili da imaju vjekovno pravo da tu zive... (Jusuf Trbic-"GLUHO DOBA")

ponedjeljak, 28.05.2007.

DANILO KIS ...Moje detinjstvo koje sam proziveo u toku rata,u jevrejskoj porodici koja je,kasnije,dozivela deportovanje,uslovilo je,u velikoj meri,moje knjizevno stvaranje,odredilo jos od samih pocetaka moju vokaciju.Prva pesma koju sam napisao-imao sam devet godina-imala je temu glad,dok je druga...imala kao temu ljubav.Eto,taj scenario,bol,proganjanje,smrt i dalje je osnova mog dela... (iz interviewa za talijanski casopis"IL TEMPO")

SONJA BISERKO,predsjednica Helsinskog komiteta Srbije Mislim da se ovdje ne radi o stavu Njemacke,koja,kao sto je poznato,ima uspjesno iskustvo denacifikacije iza sebe,vec stavu EU prema Srbiji generalno.Po teoriji genocid nije moguce izvrsiti bez ucesca drzave,jer podrazumeva veoma slozene pripreme i planiranje.Po meni je ta presuda politicki kompromis koji zeli,s jedne strane,kompenzirati Srbiji gubljenje Kosova,a s druge strane,smatra se da Srbija nema kondiciju i kapacitet da bez obzira na njenu nedorecenost,ipak implicira odgovornost Srbije za stradanja i posebno genocid u Bosni.Formulacija u sustini implicira saucesnistvo Srbije u genocidu u Srebrenici.EU se u ovom momentu izrazava birokratski,jer ima interes da Srbiju uvuce u proces evropskih integracija koje politicka klasa u Srbiji ne zeli.Ta klasa zagovara neutralnu poziciju Srbije koja bi se oslanjala na Rusiju i SAD.Dakle,zeli se uloga poput one koju je imala SFRJ.Iza toga se krije ideja o Srbiji kao slobodnoj zoni trgovine(nekoj vrsti OFF SHORE zemlje)koja bi kroz tu specificnu poziciju profitirala i na neki nacin Srbiju stavila u poziciju rentijera.Radi se o tome da nasa ekonomska i finansijska elita operise u sivoj zoni i da njoj ne odgovara EU okvir koji bi svakako uticao i na njihovo poslovanje.

Josip Pejakovic,glumac ...Ova drzava je uglavnom prisutna u Sarajevu,od Vjecne vatre do Marindvora,u Banja Luci u Gospodskoj ulici,u centru Mostara.U Zenici vec ne postoji takva ulica jer tamo je cijeli grad ugrozen.U Gorazdu od 36000 stanovnika,30000 ljudi zivi u bijedi.Ista situacija je u Bosanskom Grahovu,periferiji Prijedora,Drvaru,Bosanskom Petrovcu...Danas psi bolje zive nego Srbi u Bosanskom Grahovu.U tim gradovima su najteze povrede ljudskih prava.BiH boluje od strasnog raka,koji proizlazi iz nacionalistickih oligarhija.Ja sam nepopravljivi partizan i ja im ne dam pardona... ("Nezavisne novine")

Dominik Ilijasevic Como,ratni zlocinac Sudsko vijece Kantonalnog suda u Zenici 11.maja je na kaznu zatvora od 15 godina osudilo bosanskog Hrvata Dominika Ilijasevica Comu,zbog ratnog zlocina pocinjenog 1993.nad civilima na podrucju opcina Vares i Kiseljak.Ilijasevic je optuzen da je 23.oktobra 1993.godine ucestvovao u ubistvu 38 civila sela Stupni Do.

Vasvija Dedic-Bacevac-PLANETARNA PIRAMIDA duz trake ljubicaste putujem brzinom komete sa plimom veselja spajam djelice svitanja u planetarnu piramidu titravim nitima sto obrubljuje putanje na odbljescima svjetlosti.

subota, 26.05.2007.

DANILO KIS Prica o Apatridu ili Coveku bez otadzbine opsedala me godinama.Od onog casa zapravo kad sam procitao u nekom casopisu kratku belesku o njegovom zivotu i njegovom tragicnom kraju.Prvo sam bio naumio da napisem o njemu neki ogled ili studiju.Napravio sam nekoliko belezaka,nekoliko onih naivnih zapisa gde covek neka svoja sopstvena razmisljanja podmece svojim likovima.Sve je to bilo zapravo samo podmirivanje savesti i stvaranje iluzije o tome da jedna takva beleska jeste vec pocetak price,njena jezgra,noseca greda buduce prozne konstrukcije.Sve je,naravno,ostalo na tome.A onda sam jednoga dana naisao(slucajno?)na jednu doktorsku tezu koja govori o mom apatridu.Odjednom je njegov lik ponovo oziveo.Sta sam nasao u toj tezi,u vezi sa mojim junakom?Masu korisnih podataka,datuma, cinjenica,ali se moja prica,moja zamisljena prica rasturila.Tajna,tajanstvena atmosfera,koja je obavijala zivot i smrt mog"junaka"odjednom se rasprsila.Onda resih da ipak istrajem,da pokusam povratiti atmosferu tajanstva i nepoznatog.Da golu konstrukciju cinjenica,nalik na mrezu kvadrata za ukrstene reci,ispisem na svoj nacin.

...DA LI SU FRANJO I GOJA(SUSAK)"PRODALI VUKOVAR"?ZNATE VEC ONU"IZLIZANU"PRICU:ORUZJE NAMIJENJENO VUKOVARU FRANJO I GOJA SU PREUSMJERILI ZA HERCEGOVINU... ...Sjela sam pored Biloga i pocela tipkati poruku za Vinkovce koju mi je diktirao.Zelio je razgovarati s nekim iz Vlade jer je situacija izmakla kontroli i trebalo mu je dopustenje da zapocne pregovore o predaji grada. Odgovor smo cekali cijelu vjecnost,a onda se,napokon,poceo ispisivati na monitoru:potrazit ce nekoga s kim mozemo razgovarati.Oni s druge strane"zice"bili su sokirani koliko i mi pa su se na monitoru umnozavala pitanja.Drzite li se jos?Je li grad pao?Jesu li cetnici usli u grad?U svojim odgovorima nismo krili sav svoj jad i nemoc.Psovali smo i Vladu,i Sabor,i Tudjmana,i sve kojih smo se u tom trenutku sjetili.Mrzili smo ih jer su nam tako dugo lagali,jer su nas usprkos svemu sto smo ucinili,napustili...Sve je bilo uzalud...Sve nase zrtve,muke i trud bit ce nagradjene ostricom noza!Mrzili smo i sve one koji su otisli jer ce prezivjeti,a mi necemo...A najvise od svega,mrzili smo pomisao da ce i kad nas vise ne bude zivot teci dalje,kao da nas i nije bilo.Bilo je porazavajuce shvatiti koliko su,zapravo,malo vrijedili nasi zivoti... (Alenka"Hale"Mirkovic-"91,6 MHz-GLASOM PROTIV TOPOVA")

petak, 25.05.2007.

Kemal Monteno-PISMO PRIJATELJU Poljubac sa okusom kolaca tvoje bake ciganska pjesma sa stare trake Vilsonovo,Bascarsija,prva ljubav ostala Korpa sa bebom na mojim vratima mirise Mostar u sitnim satima Na Rondou ljubavi rodjeni su ostali Dimnjacar na krovu tvoje oci u mraku cuprija na Drini,golub u zraku iz inata rodjena,behar grana procvala Ako pitas gdje sam sada ne idem iz ovog grada sve je moje ovdje ostalo ako pitas kako mi je da ti roknu samo dvije sve bi ti se samo kazalo nikome se ne ponovilo Dugo,toplo ljeto,Zenica,tombola crno-bijeli TV,na njemu gondola frtalj hljeba crnoga,boja teskih godina Dva-tri metra snijega i tutanj ligura pusti Ficu kad ne pali dok ga raja ne gura na ormaru suze dvije ja jos cuvam za tebe Onamo il`tamo,mlijeko,varenika. svima ravno do mora a more zelenika od Makarske do Neuma uspomena ostala Ako pitas gdje sam sada ne idem iz ovog grada sve je moje ovdje ostalo ako pitas kako mi je da ti roknu samo dvije sve bi ti se samo kazalo nikome se ne ponovilo.

Nura Bazdulj-Hubijar-LJUBAV JE SIHIRBAZ,BABO ...Treci slucaj je takodjer iz Sarajeva.Tvrd sam,ali tada sam zaplakao.Sjecas li se trogodisnje Senide sto ju je snajperist,spodoba placena da za pet stotina maraka ubije dijete,pogodio negdje na Starom gradu? Onu sliku kad je u soku,na rubu svijesti unose u kliniku,kad su se duge plave kose rasule po vratu, ramenima,kad velike plave oci pogledom traze a modre usnice jedva izgovaraju;"Gdje mi je babo?", e,tu sliku do smrtnog casa necu moci zaboraviti.Reporter zaustavlja njezinoga oca,grdosiju od covjeka i po tjelesnoj masi i po srcu,a on jednostavno kaze:"Volio bih sresti tog covjeka,popiti kafu s njim,da ga upitam kakav je on covjek kad moze pucati u dijete od tri godine?"Jedina kletva,ako se tako moze imenovati,jer je to zapravo konstatacija,bila je:"Neka ga stisne suza Senidina."Vjeruj mi,Azra,mozda zvuci paradoksalno,ali takve stvari,takve rijeci i slike me se doimaju neuporedivo dublje nego svakodnevne slike raskomadanih tijela.Valjda smo na njih vec oguglali...

SINISA GLAVASEVIC ..."Hale,`ajd pogledaj malo ovo kad budes imala vremena"rekao mi je Sinisa dok sam nakon zavrsetka vecernjeg programa pospremala ploce i CD-e.Bacio mi je na madrac mali plavi rokovnik. "Je li to ono sto piskaras svako vece?",pitala sam,no on se vec bio provukao kroz dekicu i nestao u drugoj prostoriji.Navecer,kada se u sklonistu vec sve smirilo,sjela sam za stolic i otvorila rokovnik na stranici koju je oznacio umetnuvsi kemijsku olovku."Prica o moru",bio je naslov.Okrenula sam jos nekoliko sitnim slovima ispisanih stranica.Na svakoj je rimskim brojkama oznacena bila jedna prica. Pocela sam citati kada se pojavio i sjeo prekoputa mene: "I,sto kazes?" "Ne znam,jos nisam procitala..." Sjedila sam tako jos oko sat vremena,citajuci njegove price.Bile su toliko slicne njemu,toliko su odgovarale onome sto sam o njemu znala da bi ih vjerojatno,prepoznala i da nisam znala da ih je on napisao. Kad sam se vratila u sobicu,dobacila sam mu natrag rokovnik i rekla:"Svidja mi se...hocu li vidjeti i ostale?" "Naravno..." I tako je,gotovo svake veceri,sjedio pogrbljen nad tim malim rokovnikom i pisao.Kada bi napisao opet nekoliko prica,dao bi mi da ih citam.Bilo mi je neugodno kada bi me upitao sto o njima mislim jer on je za mene bio,osim dobrog prijatelja i kolege,i autoritet kada je rijec o pisanju.On se skolovao za knjige, pisanje,razmisljanje o knjigama.Ja sam bila tehnicar.Ipak,znala sam sto ga tjera na pisanje.On je dogadjaje oko sebe vise osjecao nego registrirao,a forma novinarskog izvjescivanja nije mu dopustala da se izrazi onako kako je zelio,htio i osjecao.Svi su njegovi izvjestaji balansirali na granici izmedju novinarske i knjizevne forme i bas su ih zato ljudi voljeli.Osjecali su covjeka koji je stajao iza tih recenica.I mi smo se morali odupirati napasti da svoja izvjesca pisemo u njegovu stilu,no uvijek smo imali na umu kako je samo jedan Sinisa i kako bismo zvucali kao losi,klonirani Glavasevici.Upravo sam mu o tome pocela govoriti kada nam se,za stolom,pridruzio Josip.Iz nekog razloga,Sinisa je odustao od ozbiljnog,intimnog razgovora koji smo vodili: "A `ko kaze da vi nemate svoj stil pisanja.Evo,ja cu ti rec kako izgleda jedna obicna informacija kada je napise netko od vas..."poceo je zlocesto gledajuci Josipa. "Evo,na primjer:jedan nas i jedan Cejen sreli su se na ulici i nas ga je ubio...Pazi sad...",rekao je smijuci se. "Josip bi napisao...on je,ovako,ozbiljan,analitican...on bi napisao samo fakte:Jutros,u sedam sati i cetrdeset tri minute,na krizanju Kidriceve i Partizanske,ispred kuce broj 83,pripadnik hrvatskih oruzanih snaga u obrani je pucao u predstavnika paravojnih srpskih formacija i na mjestu ga ubio...E, a Vesna,ona je liricar,ona bi to njezno...ona bi to ovako...Bilo je prohladno,maglovito jutro...",zastao je prasnuvsi u smijeh.I ja sam se smijala,a Josip je nesto gundjao.Cinilo se kako mu se opis njegova stila nije svidio i htio je raspravljati,ali ni jedno od nas nije ga shvacalo ozbiljno.Sve sto bi rekao mi smo docekivali jos jacim smijehom. "Dakle,u prohladno,maglovito,jutro,neustrasivi hrvatski vitez susreo je pripadnika zlocinacke neprijateljske vojske.Unatoc svim upozorenjima o nepobjedivosti i neunistivosti hrvatskih branitelja, zlocinac se drznuo nasrnuti na zivot plemenitog...",nije mogao nastaviti jer sam se i ja toliko smijala da ni on nije izdrzao i zadrzao ozbiljan izraz lica i govora. "A Hale...",rekao je cekajuci da se prestanem unaprijed histericno smijati."Cekaj,za Haleta moram podici glas za barem dvije oktave...kod nje to mora biti dramaticno...e,Hale bi to ovako..."rekao je,a zatim susprezuci smijeh poceo gotovo vikati:"Jutros!Nesto prije osam sati,doslo je do zestokog okrsaja izmedju hrvatskog i neprijateljskog vojnika!Nakon dramaticnih trenutaka...hrvatski je branitelj nadljudskim naporima uspio savladati..." Nas je smijeh prekinuo netko od ljudi koji su spavali u prostoriji.Bili smo suvise bucni.Smijuckajuci se, pokupili smo se i napokon krenuli na spavanje... (Alenka"Hale"Mirkovic-"91,6 MHz-GLASOM PROTIV TOPOVA")

četvrtak, 24.05.2007.

Ivo Bresan ...Televizija je medij u sluzbi drzave i zato je strogo cenzurirana.Sve sto treba da se pojavi na televiziji mora proci stotine sluzbenika i citanja.Sto je dozvoljeno u knjizi,ne moze se izgovoriti na pozornici.Sto nije dozvoljeno u kazalistu,moze proci na filmu,ali sto prolazi na filmu,ne moze se prikazati na televiziji... ("Vjesnik",15.IV 1989.)

...KAKO SU NAS SAMO PRODALI!(Nagradno pitanje za podlog,prljavog rezimliju Ivanku Lucev:STO JE TO RADIJSKI KOMENTAR?!)... ...Poceli su nam"rezati"izvjesca. Obuzeti poslom i problemima,isprva to nismo ni primjecivali.Dio ekipe koji bi ostao u redakciji,palio je mali tranzistor u terminima vijesti tako da cuju izvjesce,ocijene ga,usporede s izvjescima nasih kolega s drugih ratista.Poznavali smo ih po glasovima i sa zadovoljstvom uocili kako brzo prihvacaju nase inovacije u oblikovanju izvjesca. Prvo smo primjetili da se izvjesca,uglavnom Sinisina i Josipova,prepricavaju.OK,mislili smo,mozda im se ucinilo dosadnim da ponavljaju jedno te isto do primitka novog izvjestaja.Ako nije bilo novih podataka, nismo ni slali novo izvjesce,tako da su ona stizala u razmacima od sat,dva,tri,ovisno o situaciji. Zatim smo primjetili kako se iz izvjesca izbacuju dvije-tri posljednje recenice.One su obicno prenosile reakcije na sluzbena stajalista ili izjave politickog ili vojnog vrhovnistva u Zagrebu.Nisu to bile samo nase mentalne egzibicije iako smo se,u vecini slucajeva,s njima potpuno slagali.Bili su to sluzbeni stavovi Povjerenistva za Vukovar,Kriznoga staba ili zapovjednistva obrane koje bi mi samo uoblicili tako da budu primjereni radijskom izvjescu. Nakon toga,Zvezdana nam je obratila paznju na Josipov izvjestaj koji je bio skracen gotovo za polovicu.Bili smo u Stabu i decki su nam dali nekakav radio kako bismo u SRPSKOM COSETU mogli poslusati vijesti.Vise se nije moglo govoriti o slucajnosti.Izvjestaj je bio odrezan kao sjekirom. Oboje smo pobjesnjeli.Josip je odlucio otici u Opcinu i nazvati urednistvo radija u Zagrebu.Obavijestio je telefonom Sinisu o onome sto se dogodilo i bijesnim mu glasom objasnio sto namjerava uciniti.Dok je on telefonirao ja sam sjedila s ljudima iz Opcine,bijesna kao ris.Svi su izvjesca slusali i shvatili su sta se dogadja,no niti oni niti ja nismo razumjeli zasto...Josip je razgovarao s Ivankom Lucev,urednicom informativnog programa prvog programa HRVATSKOG RADIJA.Sto je duze razgovarao to je vise vikao.Na kraju ju je poslao doslovce u materinu i spustio slusalicu.Bijesno mi je rekao da mu je gospodja Lucev objasnila kako su izvjestaje skratili jer forma radijskog izvjestaja dopusta samo objavljivanje podataka ali ne i komentare.Za komentar,ako ga zele,oni imaju poseban termin i novinare... "Koji vrazji komentar?" "Pa,one recenice koje su isjekli,po njima su,komentari!" "Ma sta mi naprica!A kako to da im to do sada nije smetalo?I kako to da im to ne smeta ni kod koga drugoga?" Sinisa,Vesna,Zvezdana,Zdravko i Branko stigli su nakon petnaestak minuta. "Sta je bilo?"pitao je Sinisa. Uzbudjenim sam mu glasom ispricala kako se Josip upravo posvadjao s Lucevicom i stavila mu do znanja da ga potpuno podrzavam:"Kad im vec ne pasu nasi izvjestaji,sto cemo ih i slati?Nek`dodje gospodja Lucev,pa nam pokaze kako se to radi...Ja cu lijepo sjediti u podrumu i diviti se..." Sinisa je u sekundi shvatio kamo bi nas ovo moglo odvesti.Raspravljao je zestoko s Josipom a zatim smo svi sjeli za veliki stol pored ulaza.Prisutne su zamolili da nas ostave da obavimo kratak interni sastanak a zatim je Sinisa zapoceo vikati.Kipio je od bijesa: "Nemojte da jos jednom cujem kako necete slati izvjestaje!Ni od jednog od vas!Ma,jeste li vi normalni?Odakle vam pravo da o tome uopce razmisljate?Sta vi mislite tko ste?" Josip i on nastavili su se svadjati a mi,slusali smo uvrijedjeni Sinisinim tonom.'"A sta vrijedi da se javljate ako oni pola odrezu.Oni sebi lijepo proberu sta se njima svidja,a vi,budale,samo trcite...Trebate svi izginut`,ne znam samo zbog koga..."rekla je Zvezdana ljutito. Sada se Sinisin bijes okrenuo prema njoj.Izmijenjivali su ljutite recenice sve dok se to nije pretvorilo u vrijedjanje,a Zvezdana izasla iz prostorije. "Nismo mi tu ni zbog nas,ni zbog Lucevice,ni zbog Bakarica!Mi smo tu zbog ovih ljudi po podrumima!Oni nas slusaju,cijela Hrvatska nas slusa,navecer nas slusaju i po Njemackoj i bogzna gdje jos!I kako cete im objasniti zasto se ne javljamo?Zato sto je povrijedjena necija sujeta?Mi nemamo nikakvo pravo odustajati!Ako hocete raditi-radite,ako necete-onda vam tu i nije mjesto.Tko se s tim nece pomiriti neka sad odmah kaze i ode kuci!Ja ga ne trebam!A tko hoce radit`,nek radi!Sjekli nas,ne sjekli!" Nitko se nije pomakao. Sinisa je,jos uvijek ljut,pokupio svoj blok i izjurio iz prostorije. Josip i ja smo se jos uvijek razljuceni vratili u stab.Mrzovoljno sam prelistavala svoju novinarsku biljeznicu nastojeci gledati nase izvjestaje tudjim ocima.Bilo bi pretjerano reci kako im se s profesionalne strane nije imalo sto zamjeriti,no s druge strane,nisu se bitno razlikovala od izvjestaja nasih kolega s ostalih ratista.Sto se tice samih razlika,nisam shvacala zasto bi nekome smetale recenice poput "vukovarski su branitelji odlucni u nastojanju da po svaku cijenu zaustave neprijatelja u nasrtajima na hrvatski Istok,no,sama odlucnost nece biti dovoljna ukoliko im se ne posalje djelatna pomoc".Je li to bio komentar?Mozda.Ali,na koliko se nacina moglo reci kako je svakom covjeku u gradu bilo savrseno jasno da bez pomoci izvana,grad nece dugo opstati?Zar je to trebalo presutjeti?Zasto?I zar ne bi svaki nas iskusni strani kolega u svoj izvjestaj uvrstio takvu procjenu ili komentar?Nisam se mogla oteti dojmu kako sve to skupa ima vrlo malo veze s novinarskom formom.Ipak,Sinisa je u jednom imao pravo:nase je bilo da izvjestaj posaljemo,izvjestaj sa svim bitnim cinjenicama,procjenama i izjavama sluzbenih osoba.Prije ili poslije,svi oni koji budu slusali shvatit ce da ih skracuju,a onda cemo mi biti posljednji koji ce se zbog toga sramiti... Jedna od glavnih kritika koje su i povjerenistvo i zapovjednistvo obrane tih dana upucivali Vladi,Saboru, predsjedniku ili Glavnom stozeru odnosila su se na to kako nam svi stalno obecavaju pomoc a nitko ne pomaze.Nije bilo nikakvih opipljivih dokaza da ih je bilo tko u Zagrebu ozbiljno shvacao.Neposredna opasnost od napada vise i nije bila jedini problem s kojim se trebalo hrvati.Poceo je opadati i moral ljudi u gradu.Sve se cesce mogla cuti glasina da je Zagreb odlucio kako mu Vukovar i nije osobito vazan pa zato i ne salje pojacanja.Ljudi su poceli pomisljati da su ostavljeni... (Alenka"Hale"Mirkovic-"91,6 MHz-GLASOM PROTIV TOPOVA")

Paolo Rumiz,talijanski novinar ...Rat je vec 1988.prisutan u naslovima i clancima u dnevniku POLITIKA i u emisijama RADIO BEOGRADA... (Rumiz,Maschere per Un massacro,Roma,Riuniti,1996.)

Raif Dizdarevic-OD SMRTI TITA DO SMRTI JUGOSLAVIJE/SVJEDOCENJA "PAZITE,TO JE OPASAN COVEK" Vlastita sjecanja na ove dramaticne i tragicne trenutke redovno me vezuju za jedan po mnogo cemu, posebno po njegovoj ljudskoj strani,vrijedan i nezaboravan detalj.Pokazalo se kasnije da je u tom detalju bilo ne malo sumorne istine o moralnim i ljudskim razinama onih koji su u to vrijeme sudbinski drzali konce nase buduce tragedije. Telefonom me,21.oktobra 1988.godine,nazvao Moma Markovic,istaknuti revolucionar,komunist i partijski rukovodilac u predratnom i ratnom periodu.Poslije rata bio je na visokim duznostima u Srbiji i Federaciji.Prenio mi je licne utiske,ali i pozitivne impresije svojih prijatelja,(takodje uglednih revolucionara i kulturnih stvaralaca)o mom angazmanu i istupima u to vrijeme da se napeto stanje smiri,da se zaustavi prodor nacionalizma,da tenzije popuste,da se nadju pravi i efikasni putevi demokratskog izlaska zemlje iz duboke krize.Iznenadio sam se koliko je bio upucen u sadrzinu mojih istupa u Zagrebu 6.oktobra i na plenumu Centralnog komiteta jugoslavenskih komunista 17-18. oktobra 1988.godine,koji su sadrzavali i indirektnu kritiku politike Milosevica. Iznio je da oni svi skupa cijene i postuju moje ocjene i poruke i porucuju da imam njihovu podrsku. Izrazio je zelju da se sretnemo. Bilo je ljudski razumljivo da me se takva ocjena i podrska jedne licnosti visokog morala i ugleda i njegovih,takodje uglednih,prijatelja iskreno dojmila.Zahvalio sam se na rijecima priznanja i podrske i kasnije dogovorio da se 11.novembra sretnemo u mom kabinetu. U razgovoru,prilikom susreta pomenutog dana,Moma Markovic je,bez okolisenja,poceo pricu,na moje iznenadjenje,o svom zetu Slobodanu Milosevicu,predsjedniku Predsjednistva Saveza komunista Srbije i licnosti koja je vec tada lebdjela na oblacima nacionalisticke euforije.Postajao je simbolom jedne tendencije koja je,bez skrupula,osvajala vlast silom i populistickim pritiscima na legalne organe vlasti i politike. Moma Markovic mi je rekao da je u pitanju opasan covjek koji ne preza ni od cega da bi se domogao vlasti.On ne trpi nikoga ko se s njim ne slaze.Naveo mi je Moma Markovic,tom prilikom,vise detalja i primjera.Sve sto Slobodan Milosevic cini ili sta on posjeduje,uvijek se to hvali kao najbolje,a to isto kod drugih u njegovim ocima zasluzuje najpogrdnije ocjene,prezir,odbacivanje.Za one koji se ne slazu s njim,redovno idu pogrdni atributi-idiot,kreten,psihopata,glupak,bez obzira o kojim je licnostima rijec;bez obzira o kakvim je ljudskim kvalitetima i vrijednostima rijec.Bez mjere je surov prema svakome ko mu se suprotstavi. Sa ogorcenjem,Markovic je naveo primjer svog razgovora,samo koji mjesec prije nove 1988.godine, sa Slobodanom i svojom kcerkom Mirjanom.Izlozio je zetu tada svoja neslaganja sa njegovim radikalistickim postupcima i sa njegovom politikom.Poslije toga zet,a takodje i kcerka,zalupili su vrata pred Momom Markovicem.Nisu mu cak ni cestitali Novu godinu.Kad im je on to kasnije prigovorio, pravdali su se lazima.Ovaj stari revolucionar nije krio,otvorenoscu svojstvenoj toj generaciji predratnih komunista,da se iskreno plasi da ce taj i takav Slobodan Milosevic upropastiti Srbiju.Nanijece time veliku stetu i Jugoslaviji.U vise navrata ponovio je da je rijec o opasnom covjeku;da o tome treba voditi racuna;da ga treba zaustaviti dok ne bude kasno.Upozorio je na ogromnu ambiciju kao pokretacki motiv Slobodana Milosevica.U ime toga spreman je da bude"veci velikosrbin od Srbina",kako je doslovno rekao Moma Markovic.Sa tugom je primjetio da je,nazalost,i njegova kcerka,Mirjana Markovic,inficirana istim virusom bolesne ambicije-taj motiv je na opasan nacin ujedinjavao muza i zenu. U tom neobicnom razgovoru inzistirao sam na pitanju da li po njegovoj,Markovicevoj,ocjeni postoje snage u Srbiji koje bi Milosevica zaustavile i koje bi u tome mogle biti podrzane.Samo u Srbiji,gdje se uzdigao i ima vlast,rekao sam mu,to je moguce uciniti.Svaki pokusaj sa strane bi mogao samo da dalje raspaljuje srpski nacionalizam i time jaca Milosevicevu poziciju.Moma Markovic je bio skeptik.Nije vidio takve snage na javnoj sceni Srbije.Upozorio je da je Milosevic svu vlast prigrabio u svoje ruke.Odstranio je ili odstranjuje sve one koji bi ga,ne samo mogli ugroziti,nego i koji mu nisu poslusni ili mu iz bilo kojih drugih razloga ne odgovaraju ili smetaju. Na rastanku zavrsio je rijecima kojima je i poceo ovaj neobicni susret: -Pazite,to je opasan covek! Ostao sam pod teskim dojmom ovog razgovora. Moj sagovornik je ustao iz bolnicke postelje i dosao da mi kaze tako mucne rijeci na racun svoga zeta, pa i rodjene kcerke.Nije mogao prikriti intimna uzbudjenja i osjecanja.Nadvladali su uvjerenje i moral starog revolucionara i veterana da treba,i da to mora,licno uciniti. Mnoge stvari koje je tada izrekao Moma Markovic bile su,nazalost,ili gruba realnost tadasnjeg politickog i drustvenog zivota,ili su predskazivale jos sumornije oblake nad jugoslavenskom sutrasnjicom... Ubrzo su Slobodan Milosevic i Mirjana Markovic potpuno prekinuli svaki kontakt sa tastom i ocem Momom Markovicem.Posljednji put je Moma Markovic vidio svoju kcer Mirjanu vise od dvije godine prije smrti-kada ga je posjetila,i to tesko oboljelog,u bolnici.Slobodan Milosevic nije ucinio cak ni to.

Fra Petar Andjelovic-VJERNI BOGU VJERNI BOSNI ULOGA MEDIJA U PROIZVODNJI RATA Nakon dosadasnjeg nuznog,iako zbog manjka prostora i vremena sumarnog,razmisljanja o fenomenu masovnog komuniciranja i o moci odnosno o granicama moci masovnih medija,prelazimo na osvjetljavanje uloge medija u proizvodnji rata,odnosno mira.Prvi dio nasega zadatka je puno laksi, posebice zato,sto postoje znanstvena istrazivanja o toj temi.Ako i izostavimo starija istrazivanja, mozemo se osloniti na najnovija,cak i na ona koja istrazuju ulogu medija u zadnjem ratu na nasim prostorima od 1991.do 1995.godine.Ovdje s posebnom pozornoscu spominjem studiju Marka Thompsona PROIZVODNJA RATA,mediji u Srbiji,Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Znacajka je te studije,sto,uz brojna citiranja i"blagu"vjeru u moc medija,nastoji stalno uvazavati mehanizme kontrole medija i njihove zloporabe u bivsoj Jugoslaviji povezujuci svoja istrazivanja uz sira dogadjanja na tim prostorima.Svakako je vazno sto autor u svom istrazivanju polazi od tzv."srpske kulturne revolucije"1986.-1989.,kada su u Srbiji uz pomoc komunisticke strategije bili pripremani masovni pokreti.Oni koji su to pripremali trebali su pomoc medija,a od novinara je bilo trazeno,metodama zastrasivanja i prijetnji,da podrze nacionalizam Miloseviceve vlade i da se bezuvjetno,posebice u javnim nastupima,priklone patriotskoj euforiji.Oni koji nisu bili spremni to ciniti bili su otpustani. Vodjama"srpske kulturne revolucije"od posebne je vaznosti bilo stvoriti siroki konsenzus u srpskom narodu da je"nacionalno pitanje"jedino vazno pitanje za sve Srbe.Poticatelji toga konsenzusa nisu mediji,oni tek preuzimaju te stavove koji dolaze iz drugih izvora.Ovdje ih tek spominjemo ne ulazeci u njihovu dublju analizu.To su:srpska nacionalna povijest,obiteljski kontekst,obrazovanje,usmena kultura i jos neki.Nacelno se,dakle,moze reci da mediji nisu u Srbiji svoj publici usadili antimuslimanske predrasude ili tako uporabljiv strah od hrvatskog nacionalizma.Te predrasude i ti strahovi bili su vec drugim nacinima rasprostranjeni,pa su se lako preseljavali u medije.Stoga jos jedanput naglasavamo, da mediji ne mogu stvoriti nacionalisticko drustvo,to cini netko drugi i drugim nacinima,no"ti drugi"bez medija ne bi imali tako sirok i dubok javni pritisak i odobravanje za svoju nacionalisticku politiku. Ima jedna lijepa i znakovita prica,koju je u svibnju 1992.godine ispricao Vuk Draskovic novinaru THE TIMESA.Vuk se nalazi na obilasku ruralne Srbije u izbornoj kampanji.Objasnjava seljaku zbog cega su Milosevic i SPS pogubni za Srbiju.Seljak klima glavom."Znaci mogu da racunam na tvoj glas?",upitao je Draskovic."Ne",odgovorio je seljak."Ali u svemu si se sa mnom slozio",nastavlja Draskovic."Jesam", odlucnim glasom kaze seljak i nastavlja:"I za tebe cu da glasam kad budes imao vlast". I ova mala,tako znakovita,prica na svoj nacin kazuje tko je zapoceo rat.Rat su zapoceli oni koji su imali vlast.Ali u istom trenutku treba reci da rat ne bi bio vodjen na takav nacin da nije bilo suradnje srpskih medija koji su se bez ustezanja stavili u sluzbu velikosrpske ideje.Na slican nacin su se mediji u Hrvatskoj stavili u sluzbu hrvatskim vlastima,da bi preko njih hrvatske vlasti dokazale kako su one zadnji bastion zapadnih"demokratskih"vrijednosti,a u Bosni i Hercegovini tamosnji mediji su izravno pomogli Muslimanima da se svijetu predstave kao jedina nevina zrtva. I poslije recenoga ostaje pitanje etnicke mrznje kao i njezina prelakoga raspirivanja.Ako se,naime, moze vjerovati zakljucku Noela Malcolma,sto ga donosi u svojoj knjizi BOSNIA,A SHORT HISTORY,a do njega je dosao boraveci dulje od petnaest godina u muslimanskim,hrvatskim i srpskim selima diljem Bosne,da ta zemlja nije oduvijek bila zemlja etnickih mrznji,kako je onda velikosrpskim ideolozima uspjelo zavesti obicne bosanske Srbe da povjeruju kako im prijeti strasna opasnost od ustaskih hordi i fundamentalistickog dzihada?Odgovor se krije u cinjenici da mediji u rukama zlih ljudi mogu biti opasno oruzje.To je otprilike ono sto je jednom beogradski novinar Milos Vasic negdje rekao ili napisao,kako bi i SAD takodjer imale rat kada bi se mediji ili samo televizija kroz nekoliko godina prepustili Ku-Klux-Klanu,cuvenoj teroristickoj fasistickoj organizaciji. U Hrvatskoj je drzavno rukovodstvo vec 1991.godine bilo,vodjeno ambicijom za nezavisnoscu, spremno na sve,pa kad nije imalo oruzja koje bi ljudima dalo u ruke,nastojalo je ljude iznutra potaknuti na otpor i za to mu je bila potrebna pomoc medija odnosno vladavina nad medijima.U tom je uspjela tek kad je rat zapoceo.Rat je tom drzavnom rukovodstvu omogucio da stegne obruc oko informacija i medija.Argumentom da je najvaznija nacionalna sigurnost u novinarima je stvarana autocenzura,a mediji su sve vise postajali vlasnistvo drzave odnosno vladajuce stranke i sve su vise sluzili vlasti a sve manje narodu.U tom smislu treba shvatiti i pisanje Viktora Ivancica,kad on u "Erazmusu",Zagreb 1/1993.pise:"Hrvatsko izvjestavanje o ratu je hrvatski rat lazi"...

srijeda, 23.05.2007.

ZLATAN STIPISIC GIBONNI ...Ma znan sta oces rec.Moj je caca ziva legenda,i kada ga ne bude,za dvista godina ce isto bit legenda. Covik koji je etno-glazbeno istrazio i sacuvao nasu Dalmaciju.I to je sve u redu.Ja volin oca do besvisti.Ali,ja nisan rasta u njegovoj sigurnoj zaledjini.On je uvik bija strog i neprikosnoven i u tom sto radi i u ponasanju,pa dakle i u odgoju dice.Ima u meni jedna"ladica"iz ditinjstva,jos neotvorena, malo me pece to sto nismo stigli biti blizi.On nije tako lako pokazivao toplinu.I nikada,ama nikada mi nije bija na koncertu,jeba te,nikada!Sada,u ovin godinama vidim da je to uredu.Dino je imao cacu Borisa,Boris Djordja,Matija Arsena,sve je to uredu.Ali,meni se nikada nije dogodilo da udjen s cacon u ducan,pa da ona zena iza kase kaze,dobar dan maestro Stipisicu,lipe su van klapske pisme!A ja nosim korpu,i mene zena ne vidi,ili me vidi samo kao maestrova sina.Ja san se sam izborija za svoj status. Isto ka i otac za svoj.Vidi ovo:jednon,na pocetku karijere,a ni ja bas tocno ne mogu odrediti sta mi je sluzbeni pocetak karijere,kao sto ne mogu ni odrediti koja mi je prva pisma,jer i danas mi je svaka prva,nesto san bija napisa pa zamolija cacu da mi malo pomogne oko aranzmana.On,ozbiljan kakav je,sidne lipo cilu noc i-radi.Ja ujutro vidim sta je napravija,i kazem mu,oce,puno je ovo,pridugo je,ima tu priko osan minuta,skrati to...On ce meni,pa ja moram postivat autora!Ma kakav autor,oce,to san ja,Zlatan,tvoj sin,sicas se kad si me usrana prisvlacija i pra,kakav autor.Ti si Zlatan Stipisic Gibonni,i ti si autor.I ode caca vanka!Sad znan da san sritan radi toga,malo mi je za zbog one"ladice", ali bolje i to nego kad je Dino svira ko lud,uvodio strasne inovacije na nasoj glazbenoj sceni,pa ide s barba Borisom u ducan,a svi se rukuju s Borisom jer je na televiziji bila neka serija di je on Bog. (Dragan Marijanovic,"Oslobodjenje")

DANIS TANOVIC ...NARAVNO,SVI UZASI KOJE SU BOSANCI I HERCEGOVCI PREZIVJELI,A NEKI JOS PREZIVLJAVAJU, BOLE.ALI,PONAVLJAM,USADIMO U SEBE MALO OPTIMIZMA.DA LI CASU VIDITE NAPOLA PUNU ILI NAPOLA PRAZNU,VAS JE IZBOR.VRIJEME PROLAZI I STVARI POLAKO,ALI SIGURNO DOLAZE U NORMALU.DAKLE,TRGNIMO SE IZ LETARGIJE,DEFETIZMA,BEZVOLJNOSTI I ODSUSTVA SAMOPOSTOVANJA.NIKO NECE NAPRAVITI OVU ZEMLJU BOLJOM AKO TO NE UCINIMO MI SAMI.U TOM KONTEKSTU I PATRIOTIZAM SMATRAM POZITIVNOM POJAVOM.VOLJETI SVOJU ZEMLJU JE NORMALNA STVAR.KAD BI NEKI BOSANCI I HERCEGOVCI VISE VOLJELI SVOJU ZEMLJU UMJESTO STO RADE PROTIV NJE,A SVE KAO U IME LJUBAVI PREMA SUSJEDNIM DRZAVAMA DOK U ISTO VRIJEME KRADU SVE STO STIGNU,SVIMA BI NAM BILO BOLJE.ALI NEMOJTE DA VAM TI LJUDI UPRAVLJAJU OSJECAJIMA. JER ONI TO I ZELE.I NIJE BITNO STO SU NEKI OD NJIH NA VLASTI.NICIJA NIJE DO ZORE GORJELA... ("Oslobodjenje")

PROF.VOJIN DIMITRIJEVIC ...MENI SE CINI DA SE,I PORED UBRZANJA ISTORIJE,OD SRBA OCEKUJE DA SUVISE BRZO RASKRSTE S PROSLOSCU.NEMCIMA JE,U USLOVIMA PROSPERITETA,TREBALO OD 1945.DO 1968.,DAKLE 23 GODINE,DA DODJU GENERACIJE KOJE SU PITALE OCEVE STA SU RADILI U RATU.I TO JEDINO TAKO MOZE DA SE RESI.MOZDA KOD NAS TA PRICA MOZE DA IDE NESTO BRZE,ALI NE MOZE ODMAH.ZATO I ZAKON KOJI KAZNJAVA NEGIRANJE GENOCIDA TREBA NAPRAVITI S IZVESNOM VESTINOM...

Simo Drljaca,ratni zlocinac ...UMESTO DA IH PRAVEDNO KAZNIMO,MEDJUNARODNE SILE SU NAS PRIMORALE DA IH PUSTIMO... (Simo Drljaca,bosanski Srbin,sef policije u Prijedoru,gradu u kojem su pocinjeni neki od najtezih ratnih zlocina,u razgovoru za"Kozarski vjesnik"(9.IV 1993.)o bosnjackim i hrvatskim zatvorenicima u koncentracionom logoru na Manjaci)

Ljubisa Ristic,"reditelj,levicar,Jugosloven"-SLOBISTA ...JUL je Milosevicev koncept i MIRA MARKOVIC SA TIM NEMA NIKAKVE VEZE.ONA SE NIJE MESALA U DRZAVNU POLITIKU,JA TO POUZDANO ZNAM.A oni koji to pricaju,samo pronose glasine... ...Ne mogu da govorim sta znam o tome ko je narucivao ubistva o kojima se i sada preklapa u svim medijima.Jedino mogu da kazem da je potpuno i katastrofalno netacno sve ono sto se moze procitati i cuti tim povodom.Istina je veoma bolna i teska... ("NIN")

KAKO SE KALIO SLOBIZAM ...Za vreme rata u Bosni VECERNJE NOVOSTI su obmanjivale svoje citaoce cesto grotesknom propagandom.Clanak objavljen 19.novembra 1994.pod naslovom"Bolno secanje",ilustrovan fotografijom decaka koji lezi na snegom pokrivenom grobu,govorio je da su deca najvece zrtve rata u kome se Srbi bore za goli opstanak.Ilustracija je,navodno,prikazivala bosansko srpsko siroce koje oplakuje svoju porodicu,pobijenu u muslimanskoj ofanzivi.Siroce je,navodno,usvojila jedna porodica iz Zvornika i upisalo se na vojnu akademiju.ILUSTRACIJA JE,U STVARI,PRIKAZIVALA SLIKU IZ NARODNOG MUZEJA U BEOGRADU,NASLOVLJENU"NA MAJCINOM GROBU"IZ 1879.... (Mark Thompson-"PROIZVODNJA RATA")

Vlado Mares ...Medju novinarima izbacenim u januaru 1993.godine bio je i Vlado Mares,koji je mnogo radio u Hrvatskoj od aprila do avgusta 1991,da bi potom od oktobra do decembra izvestavao iz Knina, Slavonije,Banije-oblasti u kojima je pobuna Srba zakuvana i kasnije buknula.Stoga je bio u dobrom polozaju da procenjuje razliku izmedju televizijskog izvestavanja i stvarnosti. "Rat je za televizijske gledaoce poceo pre nego za ljude stvarno na licu mesta",kaze,navodeci primer ubistva u Zadru u prolece 1991,koje je pocinio covek protiv poslovnog partnera.RTB je o tome izvestila kao o sektaskom ubistvu,ne ispravljajuci se ni kada se pokazalo da nacionalisticki motivi nisu imali nikakvog udela.Takvim sredstvima,veruje Mares,gledaoci su ubedjeni da je"rat izbio mnogo pre no sto su ozbiljni sukobi stvarno poceli".Idiom rata postupno je usao u upotrebu,a lansirali su ga politicari a ne novinari,mada su ga neki od potonjih ubrzo prihvatili. Mares je pokusao da sretne Hrvate koji su odbili da napuste kuce na teritoriji pod kontrolom pobunjenika u Bratuskovcu: "Grupa srpskih novinara pokusala je da predje u ovo selo pod kontrolom Hrvata.Srbi su nas propustili posto nisu uspeli da nas odvrate.Hrvati su nas vredjali,kamenovali i neke od nas pretukli.Policija je dosla da nas zastiti,odvela nas je u Sibenik(veliki primorski grad u blizini),ispitivala nas i pustila." Kaze da su hrvatski TV izvestaci imali slicna iskustva u pokusaju da udju u Knin,srpsko utvrdjenje. Po Maresovom kazivanju,pobunjenici su se odnosili prema izvestacima TVB kao prema svom vlasnistvu.Njihova taktika sa pristizucim srpskim novinarima od pocetka je bila da ih odvracaju od prelaska linije,kao bi videli i drugu stranu i uporedili razlicite verzije krize,rizikovali bi da budu ubijeni,i slicno.Ta upozorenja su padala na plodno tle:"Beogradski novinari su bili nervozni.Bilo je mnogo oruzja okolo,a novinari su vec bivali bijeni."Sto se tice ponekih hrvatskih novinara,Mares kaze da su pobunjenici tada nastojali da ih zaplase ne povredjujuci ih. Mares uglavnom nije ni pokusao da izvestava iz hrvatskih mesta iz ocitog razloga:"Znao sam da TVB nece biti zainteresovana."Kada je posetio Zagreb u julu,i"nije mogao slobodno da izvestava",TVB"nije zelela taj materijal".Tokom jeseni je proveo mesec dana u okolini Pakraca,u delu Slavonije pod srpskom kontrolom,istrazujuci Seseljeve cetnike."Najzad sam imao pricu.OPISALI SU MI NJIHOVE METODE UBIJANJA.TVB je nije prikazala,ali kako sam je poslao za Beograd vezom preko Sarajeva,Jutel i HTV su je preuzeli i prikazali."Mares veruje da je taj izvestaj bio razlog skorog kraja njegove karijere:nekoliko meseci kasnije pozvao ga je urednik da mu saopsti da vise za njega nece biti posla... (Mark Thompson-"PROIZVODNJA RATA")

Pavao Pavlicic-VUKOVARSKE RAZGLEDNICE POKRETNI ALBUM Vukovar slabo stoji s razglednicama. Kad god bih se ondje zatekao,pa bih zazelio da se nekome javim i da se usput pohvalim kako mi je lijepo, uvijek bih se nasao u neprilici.Redovito bih postajao svjestan da onim slikama Vukovara koje postoje ne mogu nikome pruziti ni najmaglovitiju predodzbu o tome kakav je to grad.Pa bih onda sjedio nad tim razglednicama i lupao glavu sto da pocnem. Jer,cinilo bi mi se da na tim slikama nije uhvaceno ono sto je najvaznije:uvijek bi ostajalo jos nesto sto je ljepse,ili karakteristicnije,ili zanimljivije;i redovito bih zapadao u iskusenje da prijatelju posaljem sve tri razglednice,koliko ih je obicno bilo na raspolaganju.Ali,ni to,zapravo,ne bi pomoglo,jer ja nisam bio zadovoljan ni onim sto se na te tri slike vidjelo,uvijek mi je izgledalo da fotografija nekako iskrivljuje zbilju i daje pogresnu predodzbu:glavna ulica cinila mi se odvise uskom,Dunav mi je na slikama u boji izgledao odvise plav,svodovi su mi se cinili manjim i neuglednijim nego sto bi trebali biti.Gotovo da sam se bojao da cu svoj grad nekako osramotiti ako u svijet posaljem takvu njegovu sliku. Zato sam se onda dovijao kako sam najbolje znao:trudio sam se da za razglednicu srocim nekakav dobar tekst,kojim cu dopuniti ono sto je slika propustila da prikaze.Umjesto da posaljem samo srdacne pozdrave,kako se to obicno radi,ja bih na uski prostor na poledjini ugurao kakav opis dunavskog krajolika,ispricao kakvu anegdotu,nanizao nekoliko pohvalnih pridjeva,sve u nastojanju da rijecima ucinim ono sto slika nikako nije mogla uciniti. Jer,s vremenom sam shvatio da nisu krivi ni fotografi ni izdavaci tih razglednica:oni su se trudili koliko su mogli,cesto bi obavili i sasvim pristojan posao,ali sve to nije nista vrijedilo.Jer,tu se ne radi ni o vjestini ni o tehnici,pa cak ni o umjetnosti.Radi se o tome da se Vukovar i ne da dobro i istinito uslikati.Osobito su me u to uvjerile druge razne slike na kojima se pojavljuje moj rodni grad:fotografije,filmovi,video-snimke,pa cak i umjetnicka ulja:na svima bez izuzetka uvijek nekako ispadne da nesto ostaje nedoreceno,da je slika iskrivljena,da je Vukovar nesto sasvim drugo nego sto ta slika pokazuje. Povremeno sam pomisljao da je krivica do mene,da ja o svom gradu toliko znam,da sam za njega toliko vezan te me samo zbilja moze zadovoljiti,a sve mi je drugo manjkavo.Ali onda sam otkrio da tako isto misle i ostali ljudi,Vukovarci i gosti u Vukovaru.Vukovarci ce uvijek reci kako slike nisu ni sjena stvarnog stanja,a gosti ce kazati kako su na temelju slika sasvim drugacije zamisljali Vukovar,i kao su bili ugodno iznenadjeni kad su vidjeli zbilju. Tako sam zakljucio da je stvar zapravo u tome sto Vukovar ima mnogo lica,i sva su vazna,sva su njegova,a ujedno su silno razlicita;zato se uvijek cini kako je nesto bitno ostalo presuceno.A kad to kazem,onda nemam na umu nikakve simbole ni pjesnicke slike,nego mislim sasvim doslovno.Recimo, Vukovar gledan s Dunava izgleda posve drugacije nego Vukovar gledan s Vuke;cak i onda kad se na tim slikama pojavljuju iste gradjevine,covjek ne moze vjerovati da je to isti krajolik.Isto tako,Stari Vukovar izgleda posve razlicito od Novoga,premda jedan bez drugoga nikako ne mogu.Gledan s istoka,Vukovar izgleda kao velegrad,gledan sa zapada izgleda kao selendra;gledan s juga doima se kao mjesto na vodi,a gledan sa sjevera kao naselje na brijegu.Ukratko,sa svake tocke kruga on je nesto drugo. Postepeno sam postajao svjestan da to ne vrijedi samo za vukovarske vedute,nego da vrijedi i za njegov zivot.Shvatio sam da Vukovar ima bezbroj lica ne samo u fizickom,nego isto tako i u drustvenom,duhovnom ili povijesnom smislu.Sto sam iskusniji bivao i sto sam vise o Vukovaru znao,to sam veci broj njegovih razlicitih lica bio kadar vidjeti.To mi je bilo dokaz da je moj rodni grad vrijedan svake paznje.I pocelo mi se cak i svidjati sto su njegove razglednice upravo onakve kakve jesu:cinilo mi se pravedno da grad s toliko lica i toliko znacenja ne bude osobito fotogenican,ali da se ipak sluti kako iza te skromne slike stoji nesto slozeno i vazno.Tako sam onda iz Vukovara slao razglednice ne vodeci osobito racuna kakve su,pisao sam na njima kitnjaste tekstove i bio miran. Poceo sam o svemu tome ponovo misliti tek nedavno,onda kad su slike moga rodnog grada stale privlaciti opcu paznju i kad sam shvatio kako su te slike jos jedino svjedocanstvo o onome sto je u njemu nekada postojalo,jer je Vukavar razrusen.Od njega su ostale samo razglednice i slicne snimke,kao jedina garancija buducnosti.Jer,nema sumnje.Vukovar ce se jednoga dana obnavljati upravo po tim razglednicama,po fotografijama i filmovima.A ja sam oduvijek drzao kako te slike nisu ni sjena onoga sto moj rodni grad zapravo jest.Tako sam se zabrinuo:znao sam da Vukovar ne cini Vukovarom ono sto se na snimkama vidi,nego ono sto je nevidljivo;a upravo se to nevidljivo mora obnoviti,ako se zeli da Vukovar ponovo zivi.Tako sam neko vrijeme zivio u ozbiljnom strahu. Ali,onda sam pred tim slikama-na izlozbama i drugdje-poceo susretati ljude koji poznaju Vukovar.Svi su oni upirali prstom u te slike i nesto tumacili.Slusao sam ih,i cuo nesto sto mi je vratilo nadu:nisu govorili o onome sto na slikama jest,nego o onome sto nije.Objasnjavali su svojim sugovornicima kako se od crkve,koja se na slici vidi,dolazi do Dunava,koji se ne vidi;tumacili su kamo vodi ulica koja je na slici zaklonjena svodovima,kakav je vidik s vodotornja koji je na fotografiji tek nejasna silueta.Radili su nesto slicno onome sto sam cinio ja kad sam tekstom nadopunjavao sliku na razglednici sto bih je slao iz Vukovara.Tada sam znao da je sve u redu. Znao sam da je i ono sto je u Vukovaru neizrecivo,sto se ne da snimiti,zapravo sacuvano,da je tu negdje,u glavama svih onih koji taj grad poznaju.Oni pamte sva razlicita lica Vukovara,oni su kadri da ih opisu i da ih ponovo stvore.Kao da je svaki od njih zaduzen za po jednu vedutu,za po jednu ulicu i za po jednu perspektivu,oni sve to cuvaju i spremni su da o tome govore.Znao sam,stoga,da se ne moram brinuti,nego da samo moram izabrati onaj vukovarski vidik koji cu ja obnoviti. Svi mi koji smo ikad hodali vukovarskim ulicama zapravo smo pokretna zbirka razglednica,a sve ono sto govorimo-i sto cemo jos dugo govoriti-samo je poruka s tih razglednica. (Pavao Pavlicic-"DUNAV/P.S.1991:VUKOVARSKE RAZGLEDNICE")

Mesa Selimovic ...JA NEMAM DVA SRCA,JEDNO ZA LJUBAV,DRUGO ZA MRZNJU.OVO KOJE IMAM ZNA SAMO ZA TUGU...

SINISA GLAVASEVIC ...To smo jutro ustajali uz uobicajeno gundjanje i prve jutarnje dogovore o podjeli posla,kad se na vratima pojavio Goran Ledic.Poceli smo mu dobacivati glasne pozdrave.Goran je u rujnu proveo s nama u redakciji nekoliko dana pomazuci nam u svakodnevnim poslovima.No kako nije uspio pronaci svoje mjesto odustao je i prestao dolaziti.Obicno dobre volje i nasmijan toga je jutra bio prilicno tmuran: "Sinisa,dosao sam ti javiti...nocas su ti neki ljudi odveli staroga..." Svi smo zanijemjeli i poceli se zbunjeno pogledavati.Sinisa ga je zagrlio i odveo u hodnik gdje su kratko razgovarali a zatim se vratio,bez rijeci uzeo kljuceve GOLFA i krenuo van.Branko mu je rekao da ga priceka jer i on zeli ici s njim.Pokupili su litru-dvije mlijeka,nekakve konzerve i sok i otisli.Vratili su se dosta brzo a zatim je Sinisa sam otisao u bolnicu...Mislila sam da je netko ranjen,no Goran nam je rekao kako je odlucio evakuirati mamu i baku iz kuce da i njih ne bi odveli. Noc ranije,Goran je kroz prozor hodnika cuo kako u susjednu kucu Glavasevicevih ulaze naoruzani ljudi,glasno s nekim raspravljaju,a zatim odlaze iz kuce.Te se noci nije usudio izlaziti ali je ujutro tamo otisao i od Sinisine mame cuo da su cetnici preko obliznjeg stadiona usli u naselje,upali u kucu i odveli njezina muza.Zamolila je Gorana da obavijesti Sinisu i on se uputio u grad. Podrucje oko Sinisine kuce u naselju Ognjena Price na pocetku Sajmista bilo je vrlo nesigurno.Linije izmedju nasih decki i cetnika bile su tanke,stalno su se pomicale a vatra se neprekidno izmjenjivala s malih udaljenosti...Iako su decki tamo stalno cistili teren,cetnici bi se nocu uspijevali uvuci u pojedine dijelove naselja i kuca.Zato je Sinisa s majkom razgovarao preko zida kojim je bilo ogradjeno dvoriste i prebacio joj namirnice koje je ponio sa sobom.Kada je uvidio kolika im opasnost prijeti odlucio ih je evakuirati.Majka je jedva hodala a baka je bila potpuno nepokretna pa je valjalo automobilom doci do kuce,ukrcati ih i isto tako brzo,odvesti u neko od gradskih sklonista.Za tu mu je akciju bio potreban dobar vozac i veci automobil i on se sjetio Brzoga,momka koji je vozio bolnicka kola.Dok su ih decki s okolnih polozaja stitili vatrom,uspjeli su uz pomoc susjeda mamu i baku dopremiti do automobila a zatim ih odvesti u veliko skloniste BOROVO COMMERCEA u Borovu Naselju. Nikada,ni prije ni nakon toga,nisam vidjela Sinisu u takvom stanju.Kada je navecer napokon stigao u redakciju jedva je govorio,a i kada bismo ga nesto pitali odgovarao je neljubazno i ostro.Znali smo sto ga muci.Ako su od svih kuca u naselju usli bas u njegovu i od svih ljudi odveli bas njegova oca,bilo je to zato sto je Glavasevic,otac Sinise Glavasevica.Nekoliko dana nakon tog dogadjaja odbijao je slati izvjestaje.Svoj je termin u 22 sata prepustio Josipu.Raspitivao se,skupljao informacije,radio uobicajene poslove,no finalni proizvod nije isao u eter s njegovim potpisom.Bila je to besmislena situacija,no on se nadao da ce na taj nacin odrzati oca na zivotu. Iste noci kada je nestao Sinisin otac,cetnici su odveli i desetke drugih ljudi.Od nasih momaka koji su vojarnu drzali u blokadi doznali smo da su ih postavili kao zivi stit protiv pokusaja osvajanja vojarne. Nakon nekoliko dana Sinisa me je zamolio da pitam Jastreba sto je s taocima u vojarni.On se nije usudjivao pitati a Jastreb mu se nije usudio reci. "Ma,to su oni sve poubijali..."rekao je Jastreb namrgodjeno i ostro ne gledajuci me.I da nije cuo odgovor Sinisa bi ga procitao s mog lica.Kada smo te veceri razgovarali rekla sam mu da ne smije razmisljati o tome je li kriv za ono sto se dogodilo njegovu ocu:"Ti samo radis svoj posao.Problem je sto te zivotinje to ne zele razumjeti...Ali,znas,i da nije tebe...oni su vec imali odredjeno misljenje o tvom ocu..."Pogledao me je zacudjeno misleci valjda kako ga samo tjesim.Ispricala sam mu sve o svom posljednjem susretu sa Svetlanom i onome sto je govorila o njegovu ocu.Ne znam koliko je to pomoglo,no nakon nekoliko dana razmisljanja i novog zestokog napada na Sajmiste Sinisa je ponovo poceo izvjestavati.Bolji i odlucniji nego ikad... (Alenka"Hale"Mirkovic-"91,6 MHz-GLASOM PROTIV TOPOVA")

utorak, 22.05.2007.

Pavao Pavlicic-VUKOVARSKE RAZGLEDNICE POVRATNA KARTA Iz Vukovara se ne moze otici sasvim,premda su mnogi pokusavali.Moguce je taj grad napustiti na neko vrijeme,moguce je cak ponekad imati i osjecaj da smo posve prekinuli s njim,ali definitivnog rastanka s Vukovarom nema.Mogao bih vam sada unedogled navoditi primjere:bilo je ljudi koji su se otisnuli na drugi kraj svijeta,bilo je ljudi kojima se Vukovar smrtno zamjerio,bilo je ljudi koji su se cak i zarekli da se onamo vise nece vracati.Ali nikome to nije poslo za rukom.Svi su se vratili,prije ili poslije,pa makar samo zato da bi ponovo odlucili da vise nece dolaziti u Vukovar,i da bi ponovo mogli prekrsiti to obecanje. Nekako mi se cini da sam za to neobicno svojstvo svoga rodnog grada oduvijek znao.Nekada davno napisao sam o tome cak i pricu.Pripovijedao sam u njoj o nekakvome uraru koji zbog necega odluci otici iz zavicaja;je li se radilo o nesretnoj ljubavi ili naprosto o zelji da se vidi svijeta,vise se ne sjecam. Vazno je samo to da se taj urar-nakon sto se od svih oprostio i rastrubio da definitivno odlazi-preseli u Ljubljanu i tamo otvori radnju.Ali,onda opazi da mu je jos neki alat ostao u zavicaju,pa se tako vrati onamo da ga pokupi.I doista ga ponese,ali mu se dogodi da ovoga puta zaboravi nesto drugo od svojih pinceta,povecala i odvijaca.Tako se onda ubrzo opet vrati,pa uzme ono sto je zaboravio,a zaboravi nesto drugo.I dalje se vec dade naslutiti:putuje tako stalno,stalno nesto zaboravlja,uporan u zelji da sasvim ode,i nemocan da se odupre rodnome gradu koji ga u tome prijeci.Na kraju on-ako se ne varam-zapravo zivi na putu,izmedju zavicaja i velikog svijeta. U toj sam prici,kao sto se vidi,dijagnosticirao stanje,ali mu nisam objasnio uzrok;nije ni cudo,bio sam tada mlad pa mi je bilo najvaznije da u cijeloj stvari ima neke maglovite simbolike.Danas mi se cini da su od simbolike mnogo vazniji razlozi,ali nisam siguran da sam ih i sad kadar razabrati.Mogu ih samo naslutiti,a te cu slutnje ovdje na brzinu izloziti. Ukratko,cini mi se da je uzrok toj privlacnosti Vukovara u njegovoj skromnosti.Razlog toj privlacnosti ne moze biti ni u kakvoj nadnaravnoj ljepoti Vukovara,jer svatko zna da od njega ima i ljepsih gradova;razlog ne moze biti ni u nevidjenoj dobroti Vukovaraca,jer su oni ljudi kao i svi drugi,to znaju svi,a ponajbolje oni sami.Ali,u tome upravo i jest stvar,u tome sto znaju.Vukovarci,ukratko,misle da ni oni ni njihov grad nisu nista narocito.Dapace,svjesni su da za taj grad malo tko zna,da se on nalazi pomalo Bogu za ledjima i da za njega nikada nitko nije cuo,te da to,pravo govoreci,i nije neka strasna steta.Od toga,od te skromnosti,sve i pocinje. Jer,zbog nje Vukovarci odlaze u svijet drugacije nego ljudi iz drugih krajeva.U tim drugim krajevima uvijek se rezonira ovako:ovo je moj zavicaj,ovdje je najljepse na svijetu,i ovdje bih zelio zivjeti;ali prilike me tjeraju da odem:da bih nasao posao,da bih se skolovao,da bih zaradio novac.Ali,jedanput, kad se sve sredi,ja cu se opet vratiti u zavicaj i tu cu pozivjeti sretno i zadovoljno.I ti ljudi doista tako i postupaju:cim skucaju neku paricu,vec udaraju temelje kuci u zavicajnim livadama. U Vukovaru se razmislja temeljito drugacije.Ondje ljudi ovako gruntaju:ovo je mali grad,nitko za njega ne zna,zivot je,ocito,negdje drugdje.Treba,prema tome,otici i potraziti gdje je taj zivot.Pa,ako ga nadjemo,onda cemo se njega i drzati;svaka cast zavicaju,bilo nam je dobro dok smo u njemu bili, dugujemo mu i paznju i zahvalnost;ali,ako je zivot drugdje,onda cemo i mi biti ondje gdje je zivot,a zavicaj time nece nista izgubiti. I zato se i prevare.Nakon nekog vremena pocnu im se otkrivati neke istine koje prije nisu ni slutili.Kad upoznaju svijet,kad dodju u dodir s tim slavnim zivotom,odjednom zavicaj naraste u njihovim ocima.Pocinje to od najbanalnijih stvari,pa ide prema sve vaznijima.Shvate,recimo,kad dodju ljetne vrucine,da im samo Dunav pada napamet,i da ih nikakvo more i nikakvi bazeni ne mogu ohladiti.Ili im postane jasno da jos uvijek-ma gdje se nasli-strane svijeta odredjuju prema vukovarskim orijentirima: u mislima se okrenu licem prema Dunavu,pa im je onda lijevo zapad,desno istok,a iza ledja jug.Ili ostare pa osjete potrebu da ispitaju svoje korijene i podrijetlo svoje obitelji,pa se zato uzmu baviti zavicajnom povijescu i vukovarskim podacima.Ili,napokon,nakon sto doznaju ponesto o tome blazenom svijetu u koji su tako naglo hrlili,uvide kako on nije ni izbliza onako sjajan kako su ga zamisljali na skripavim stolicama pred platnom vukovarskog Velikog kina,a da njihov rodni grad niposto nije ni tako malen,ni tako beznacajan,a napokon ni tako nepoznat kao sto im se cinilo onda kad su iz njega odlazili.I toga casa karta za povratak vec im je dzepu,od toga trenutka oni se moraju stalno vracati,neki i zauvijek. Mozete mi vjerovati,ja sam sve te stupnjeve prosao.Jedno sam vrijeme cak vjerovao da i u onome sto pisem tematski mogu pobjeci iz svoga rodnog grada,pa mi se onda dogodilo da sam se opet onamo vratio,i stao pisati o Vukovaru a da nisam znao ni kako ni zasto.I,jedno sam razumio:samo glupani nisu nikada pokusali pobjeci od Vukovara,a samo su najpametniji od pocetka znali da ce se svagda u njega vracati.Mene je iskustvo naucilo da ne spadam ni u jedne ni u druge,kao sto me je naucilo i da postujem tu zagonetnu osobinu svoga rodnog grada i da joj se divim.I,naravno,da zivim u skladu s njom:da se povremeno vracam u Vukovar i da-kao onaj moj urar-svaki put ponesto u njemu zaboravim da bih se ponovo mogao vratiti. To me iskustvo,uostalom,i danas cini spokojnim:ja se ne bojim da ce moj rodni grad izgubiti identitet.Mnogi su iz njega vec otisli,golem broj njih i protiv svoje volje.Ali to ne znaci da ce se Vukovar promijeniti,to ne znaci da ce netko tko to zeli od njega napraviti nesto drugo.Jer,svi koji iz Vukovara odu,prije se ili poslije onamo vracaju,cak i onda kad im se to brani.Svima je u Vukovaru ostalo nesto bez cega nikako ne mogu zivjeti. (Pavao Pavlicic-"DUNAV/P.S.1991:VUKOVARSKE RAZGLEDNICE")

Djordje Balasevic-COVEK SA MESECOM U OCIMA Sumoran i nem,jablan gromom razvaljen, zagledan u casu preduboku. Bio mi je stran i na izgled normalan, al`tad mu spazih odraz meseca u oku. On me oslovi:"Pa,kako idu poslovi?" "Ma,idu",progundjah,"u vrazjeg vraga!" Na to on planu naprasno,odmeri me sablasno, "Nemate vi pojma,braco draga.." Ne znas ti sta znaci ubiti grad, ne znas ti bauke kaljavih rovova. Ne znas ti sta znaci spavati sad, cim sklopim oci,nista osim tih krovova! Kada sklopim oci nebom naidju mobe, zamirisu gostinske sobe,nebom svadba odzvanja. Kada sklopim oci nebom promicu lica, zatreperi roj tamburica,Dunav sedef odranja... Zverko ludila,sto si se probudila? Crni ti je princ poljubac dao. Al`necu se stideti,sto Boga necu videti, jer to i nije Bog kojeg sam znao. Ne znas ti,nema oslobodjenih, svaku tisinu mi granata prosara. Spasen je taj prvi pogodjeni, a svi su drugi vecni taoci kosmara. Kada sklopim oci nebom naidju ladje, zvona,lavez,komsijske svadje,miris svezeg oranja. Ali kada svane vetri s reke zacvile. Znam,to tuze vodene vile,Dunav tamjan odranja.

Alenka"Hale"Mirkovic-91,6 MHz-GLASOM PROTIV TOPOVA ...To je shvatio kada smo Josip,Miro Oljaca i ja dosli u vojnu policiju kako bi snimili izjave zarobljenih vojnika za HRVATSKI RADIO.Osim Draganceta,na razgovor su pristala jos dvojica:mladi Kragujevcanin Nebojsa i Radoje,seljak iz nekog zabacenog sumadijskog sela. Kada smo snimili razgovor,jos smo malo ostali cavrljajuci s vojnim policajcima.Ohrabren dobrim raspolozenjem,Dragance mi se prijazno obratio pitanjem koliko godina imam."STO PITAS?DA SE NE BI ZENIO?"odgovorila sam neljubazno,no policajci su to shvatili kao salu i poceli ga zafrkavati.Ipak,nije me vise nista pitao.Miro me je gledao sa smijeskom,bas kao i onoga dana kada su uhvatili Baju.Kada su ga odveli,u prolazu mi je dobacio:"DA POGLED MOZE UBIJATI,OVAJ BI SIGURNO BIO MRTAV..."Ne bih sa sigurnoscu mogla reci kako sam ih mrzila.Nikada nisam osjetila potrebu da ih napadnem,fizicki ili verbalno,cak i da sam mogla.Nisam cak pozeljela ni da ih netko skrati za glavu.Jedino sto sam osjecala dok sam ih gledala bili su gadjenje i prezir.Ti su prljavi,primitivni,divlji stvorovi dosli unistiti moju kucu, moj grad,pobiti moju obitelj,moje prijatelje,odlucivati o mom zivotu i smrti...Odakle im pravo?I tek kada sam to pomislila,bijes bi se pocinjao gomilati u meni. Radoje je bio prototip srpskog seljaka kojeg su cesto karikirali u humoristickim emisijama TV BEOGRADA. Za njega su padezi bila potpuna nepoznanica.Bio je savrseno zadovoljan svojim polozajem:bio je ziv, nitko ga nije dirao,imao je sto jesti i zelio je da tako ostane do kraja rata. Moju je paznju zapravo privukao Nebojsa,crnomanjasti momak iz Kragujevca.Od svih zarobljenika koje sam vidjela,jedino je on pokazivao iskrenu zabrinutost i rezerviranost.Sjedio je sutljivo u kutu stola nastojeci biti sto neprimjetniji,uglavnom gledajuci pred sebe. Nebojsa je po svaku cijenu zelio izbjeci mobilizaciju.Prvi put po njega su dosli kuci.Uspio je pobjeci i skrivao se kod prijatelja i poznanika.Drugi su ga put uhvatili na fakultetu i poslali na frontu.Pobjegao je opet ali su ga uhvatili i poslali natrag na frontu.Trudio se biti dobrim vojnikom,no nije mu polazilo za rukom.Kada je ranjen u nogu odlucio se predati.S puskom podignutom iznad glave dosepao je preko brisanog prostora do prvih polozaja garde.Upitala sam ga kako se na to odlucio.Njihova je propaganda uporno ponavljala da ustase ubijaju zarobljenike pa je po toj logici imao vise sanse ako ostane sa svojima... "Znas li ti zeno bozja kako je to kad po cijeli dan oko tebe padaju granate?" "Znam"rekla sam pomalo zabavljena njegovom iskrenoscu. "Slusaj,ja sam samo zeleo studirati,raditi preko student-servisa i zaraditi novaca za knjige i letovanje.Ja nisam zeleo doci ovde..."rekao je tiho i odlucno. I bio je jedini kojemu sam povjerovala...

Nura Bazdulj-Hubijar-LJUBAV JE SIHIRBAZ,BABO ...Ja sam tolerantnija.Prvo,pojam mrznje mi je nepoznat.Znam za osjecaj gadjenja,bukvalno mucnine. Nazalost,nekad se javlja zelja i za vlastitom odmazdom,ali mrziti ne mogu i zbog toga sam sretna.Kako mogu mrziti citav jedan narod zbog njegovog otpada?Otpada ima u svakom narodu...Kad mi je bilo jako tesko,izmedju ostalih,izraze sucuti uputili su mi Zoka i Milan.Bila sam im zahvalna za sitne suzice sto su im se zacaklile u ocima.Tek nakon izvjesnog vremena slusajuci grupu ljudi kako psuju Srbe sve onako komplet,meni sinu da su i njih dvojica Srbi.Sinulo mi je takodjer da je i onaj noz pod grlom amidze i strine,ona vatra sto je sagorjela nanu,ono zrno sto je ubilo Dzemala,doslo iz ruku nekoga ko se deklarira velikim Srbinom i bori za nekakvu imaginarnu republiku srpsku.Bilo mi je drago sto tada za mene nije bilo bitno sto su Zoka i Milan Srbi nego sto su ljudi,dobri ljudi u zlu vremenu,da im je mozda teze nego meni.Za one gore oni su izdajice svoga naroda,za vecinu dolje,u najmanju ruku sumnjivi...

Pavao Pavlicic-VUKOVARSKE RAZGLEDNICE DUNAVUKA Cinjenica da Vukovar lezi na dvije rijeke,Vuki i Dunavu,niposto nije samo zemljopisni podatak.Jer,te su dvije rijeke medjusobno toliko razlicite da u tome ima necega simbolicnog. Pogledajmo samo.Vuka je mali,spori,ravnicarski vodotok sto vijuga kroz selendre poznatih i obicnih imena.Puna je trske i zaba,kratka,jednostavna i bez iznenadjenja;izvor se njezin nalazi tek na pola dana hoda od Vukovara,a Vukovar je najvece naselje u njezinoj blizini,pa vec i to o necemu svjedoci. Po njoj se ne moze ni ploviti,nema tu nikakva ozbiljnijeg ribolova,ni veslanja,ni jedrenja.Vuka je,reklo bi se,ono najmanje sto jedna rijeka uopce moze biti. Kao sto je Dunav ono najvise.Njegov se izvor nalazi na jednom kraju Evrope a usce na drugom,on je kao nekakva okosnica kontinenta.Po njemu plove brodovi na kojima se govori desetak jezika,vijore zastave zemalja s razlicitim drustvenim sistemima i narodnim obicajima,prevozi se roba za koju bez Dunava ne bismo ni znali da uopce negdje postoji.Niz Dunav se spustaju svjetski splavari i jedrilicari, prolaze sarene regate,tu veslaju evropski asovi,a bijeli putnicki brodovi dizu velike valove.Malo je toga sto postoji na svijetu a da ne bi postojalo i na Dunavu. Cim se to ovako opise(naravno,donekle pristrasno i lokalpatriotski,ali ipak istinito),jasno je po cemu su te dvije rijeke simbolicne i po cemu obje presudno utjecu na Vukovar.Vuka je,dakako,alegorija svega onoga sto je malo,blisko i domace,prisno i drago,ali i svega onoga sto znaci skucenost,skromne mogucnosti,male domete,zablji kreket,a ponekad,da prostite,i ustajalost.Ona je-sa svojim neregularnim obalama,svojim meandrima i zabokrecinom-simbol nemogucnosti da se pobjegne od ovoga tla i njegovih ogranicenja.Dunav je,dabome,sve suprotno od toga:on je svijet,i sve ono sto je u Vukovaru svjetsko;on je-sa svojim brodovima i pompoznim regatama,gliserima i robom u slepovima-evropska dimenzija toga grada,njegova upucenost na Evropu i njegova ovisnost o njoj. To je toliko ocito da i ne treba dokazivati.Evo ipak jos nekih dokaza.Dvije rijeke potvrdjuju svoju simbolicnu narav i onim lijepim i onim ruznim sto donose.Vuka je,na primjer,i spora i blatna,kadikad i smrdljiva,ali na njoj su nekada svakog proljeca tako cvali lopoci,da se to jedva moze opisati:prekrivali bi citavu njezinu razljevenu povrsinu bijeleci se unedogled,kao sag od cvijeca.Nista slicno na Dunavu nije moguce.No,on je,s druge strane,donosio putnicke brodove i slepove,a na njima knjige,klavire, umjetnicke slike,nogometne lopte,dame za provod,novine i casopise,cak i prvi avion.Vuka je,dakle, davala prirodnu ljepotu,a Dunav duhovnu;simbolicno,nema sta. Simbolicno je bilo cak i ono sto se s te dvije rijeke povremeno dogadjalo,i kako se dogadjalo.Obje su,naime,ciklicki plavile Vukovar.Ima li se na umu znacenje Dunava i Vuke,onda se te poplave i ne mogu shvatiti drugacije nego kao najezde dvaju principa sto ih rijeke utjelovljuju. Poplave Dunava znacile su porast i prevlast onoga sto je u Vukovaru i u njegovu duhu evropsko i svjetsko;poplave Vuke znacile su prevagu onoga sto je lokalno i domace.I doista,Vukovar se uvijek nekako kolebao izmedju toga dvoga:cas ga je privlacio kozmopolitizam,siroki vidici,velik zamah,a cas opet male relacije,domace petljancije,naskost i ljubav prema rodnom tlu.Stalno je varirao izmedju te dvije crte svojega identiteta,pa njegova povijest i nije nista drugo nego smjenjivanje cas jedne,cas druge od tih crta. Pa je li onda cudo sto je usce Vuke u Dunav,u samom sredistu grada,posljednjih desetljeca nekoliko puta regulirano i premjestano?Kao da je Vukovar neprestano osjecao kako se glavni problem sastoji u tome sto su rijeke simbolicne,i u tome sto se njihova dva utjecaja moraju usvojiti i prihvatiti;zato je nastojao da sto bolje uredi spoj Dunava i Vuke-spoj svjetskoga i lokalnog u vlastitoj naravi-a da time nikada nije bio posve zadovoljan. Ali,,nije se nikada odricao ni jedne od tih komponenata.Kao da je oduvijek znao da ni bez jedne ne moze,da ni bez jedne od njih ne bi bio ono sto jest.A to je i prirodno:postojalo je u njemu jedno mjesto,podosta uzvodno od usca,koje se zvalo Priljevo,i to zato sto su se tu vode prelijevale;Dunav i Vuka ondje su se povremeno spajali,spontano i nesluzbeno,mijesajuci svoje vode.I to je,naravno,bilo u najvisoj mjeri simbolicno,jer je pokazivalo sto se zapravo dogadja sa simbolicnim Dunavom i simbolicnom Vukom u Vukovaru,koji je time i sam postajao simbolican:on je bio metafora zemlje kojoj je pripadao.Jer,i ona se neprestano trudi da spoji lokalno i svjetsko,da svijet dovede na svoje prostore i da svoje vrijednosti ponudi kao doprinos svijetu. Pa je li onda cudo sto je u toj zemlji Vukovar tako lako postao simbol,i sto simbolicnost njegova polozaja odjednom svi vide,sto taj grad sad svi osjecaju svojim vise nego ikad?Preko njega su svi oni koji nikad nisu u Vukovar ni nogom stupili iznenada shvatili kako u sebi nose svatko po jedan Dunav i po jednu Vuku,i kako se od njih i sastoje. Vukovar je to,dabome,osjetio zesce od svih.Jer,u ovom se ratu na Vukovar pucalo i preko Dunava i preko Vuke,i tako se opet pokazalo da te dvije rijeke uvijek idu skupa i da ih obje treba skupa braniti.I Vukovar ih je i branio,znajuci da brani sebe,dok smo svi mi ostali osjecali da brani i nas. Pokazalo se da su Vuka i Dunav i najsigurnija njegova zastita:i nakon svega sto se dogodilo,Vukovar je ostao Vukovar,i nastavio je simbolizirati ono sto simbolizira.Zbog Dunava i Vuke,njegov se identitet ne moze unistiti:zbog Vuke,on ce uvijek biti povezan s onim slavonskim krajolikom kroz koji ta rjecica tece,zbog Dunava,on ce uvijek biti dio svijeta. I to se nikada ne moze promijeniti,kao sto se ne mogu promijeniti ni tok Dunava i Vuke. (Pavao Pavlicic-"DUNAV/P.S.1991:VUKOVARSKE RAZGLEDNICE")

Enes Kisevic-URESU JEDINOM OD SVIJETA Mrveci Majcin kruh, posvecen molitvom, u brzace rijeke (po starom predanju da voda spere svu necist, sve zlo i da svoju snagu i bistrinu razumu da), razmisljah koga prvog od zivih spasiti svetim kruhom? Iduci prema vodi, imah na umu djecu, imah na umu majke, imah na umu mladost ljepsu od pjesme, ali usta izustise sama: Dubrovnik,Svevisnji, rukama svojim zakloni.

Veljko Kadijevic,ratni zlocinac-"ARMIJA CE POSTIVATI SVAKO POLITICKO RJESENJE POSTIGNUTO MIRNIM PUTEM I ONA NECE NAPASTI HRVATSKU..."("Danas",br.492,23.srpnja 1991.) U avgustu 1991.to je vec stravican rat,rusi se sve pred mocnim armijskim ciljevima.Ne biraju se ciljevi. Mnogi ne mogu da vjeruju TV slikama,ne shvataju da je to moguce.Ruse se kompletna naselja,sela, gradovi,fabrike,kulturni spomenici,crkve i katedrale.Ubijaju se hiljade nevinih ljudi,zena,djece, staraca.Formiraju se kolone izbjeglica s obje strane.Pakao rata ne bira nikoga.Stradaju naravno i Hrvati i Srbi,kao i Madjari,Cesi,Slovaci i silni drugi stoljecima izmijesani narodi.U mjestima gdje se vijekovima zivjelo skladno i zajedno,koja su bila prave uzorne kosmopolitske zajednice, desavaju se monstruozni pokolji,nevidjene bestijalnosti koje nadmasuju cak i ono sto je vidjeno u Drugom svjetskom ratu.Dok ostaju avetinjska sela i ukleti gradovi,dok Hrvatska od Jadrana do Baranje grca u ognju,suzama i krvi i dalje beogradska gebelsovstina govori o spasu srpstva,ali i o tome kako ce se konacno"sva Hrvatska moci vidjeti sa Sljemena",ili s Katedrale.Vrhunac cinizma,lazi i podvala kakve su malo kada zabiljezene u historiji modernog ratovanja,jeste pismo tadasnjeg predsjednika Vlade Srbije Dragutina Zelenovica koje je uputio Vladi Republike Hrvatske. Vrijedi ga citirati:"Na svojoj sjednici od 4.oktobra 1991.godine,Vlada Republike Srbije upoznala se sa opasnostima kojima je izlozeno civilno stanovnistvo i grad Dubrovnik,koji predstavlja deo istorije srpskog i hrvatskog naroda,kao i velicanstveni spomenik svetske kulturne bastine.Vasa odluka da u gradu od neprocenjive istorijske i kulturne vrednosti smestite vase paravojne formacije,crne legije i mnogobrojne strane placenike i da sa toga prostora zapocnete oruzane napade na naseljena mesta u Hercegovini i Boki Kotorskoj predstavlja krajnje necivilizovan,nehuman i nedostojan cin.Nadamo se da ste i sami postali toga svesni I DA CETE ULOZITI POTREBAN NAPOR DA SPRECITE TE VASE ORUZANE FORMACIJE DA RAZORE DUBROVNIK,KAO STO SU TO UCINILE I SA MNOGIM DRUGIM GRADOVIMA. Upucujuci vam ovaj poziv da sprecite razaranje Dubrovnika,Vlada Republike Srbije izrazava cvrsto uverenje da ce svi pripadnici JNA i jedinica TO uloziti maksimalne napore da se sacuva ovaj istorijski grad". Ovakva taktika,na koju je nazalost cesto nasjedala evropska javnost,ponovice se stotine puta.Prvo bez ovakvog upozorenja,s kopna,s mora,iz vazduha,zestoko izbombardovati gradove i naselja,popaliti i pobiti stotine i hiljade nevinih civila i onda sa"zabrinutoscu"iskazati cudjenje i uputiti apel da Hrvati i Muslimani ne ubijaju svoje civile,da ne ruse svoje gradove.Krajnju beskurpuloznost i nezapamceno licemjerstvo tih podvala do"savrsenstva"ce dovesti tek Radovan Karadzic,sto cemo vidjeti na primjeru Bosne i Hercegovine. Ni historijska blamaza oko bombardiranja Dubrovnika,ni"ravnanje"svega onoga sto je hiljadu godina Zadar ljubomorno cuvao,ni pakao Dalja,sistematsko unistavanje Osijeka,klanica u Gradisci,Borovu Selu,itd.,nisu mnoge mogli otrijezniti,otrgnuti od svojevrsne indiferentnosti dok se nije vidjela slika Vukovara,jezivog,marsovskog sablasnog grada.Uzoranog,ubogog Vukovara.Najveceg spomenika cetnickom zlocinu i najvece"pobjede"slavne JNA i njenog oruzja.Tu se moze zavrsiti kratki osvrt na rat u Hrvatskoj.Milosevic je mogao da likuje jer"Vukovari"su ono sto je on i zelio i svojom umobolnom ambicijom postigao. Kada su Sovjeti usli u razruseni Berlin,poslije svojih 25 miliona zrtava i ogromnih patnji,nisu u stravi berlinskih rusevina zaigrali pobjednicko kolo,kao sto su ga cetnici,zajedno sa vojnicima vec tzv.JNA zaigrali. I tada ce se intenzivirati"pijanstvo neogranicene moci i iluzija nepobjedivosti"(Mirko Kovac).Morbidnost te politike pored ostalog platio je i najveci dio srpskog naroda u Hrvatskoj.To je cestit,nenasilan i radin svijet kojemu je od strane velikih manipulatora neopravdano nametnuta golema krivica i na njegova nevina ledja svaljena historijska odgovornost... (Dr Nijaz Durakovic-"PROKLETSTVO MUSLIMANA")

ponedjeljak, 21.05.2007.

MARKO"SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE"VESOVIC ...Jedna spodoba,koja je ne tako davno sjedila u fotelji univerzitetskog profesora,koji je odgajao, usmjeravao,obrazovao mlade,igrao je fudbal odrubljenom muslimanskom glavom.Poslije toga i svega ostalog,a mnogo je toga strasnog,uzasnog,gnusnog,krvolocnog,ludog i hudog,postala sam sigurna u jedno:sretna sam sto si mrtav.Pocinje mi se ciniti kako je doslo ono doba kad zivi trebaju zavidjeti mrtvima.To govore stariji,iskusniji.Meni se pak tek pocinje ciniti da bi to mogla biti istina.Ipak,jos se otimam,necu da se pomirim,da izgubim vjeru u ljude,bez toga covjek gubi smisao zivljenja.I necu izgubiti tu vjeru sve dok bar jedan Marko,a ima ih jos mnogo,zivi,hoda,govori.Imao si i ti,onda, davno,svoga Rajka.Na vasu srecu,bili ste prijatelji i zahvaljujuci bas njemu ti nikad nisi znao sta znaci mrziti.Na zalost,Marka Vesovica znam tek preko medija.Neka nam ih,babo,i tvoga Rajka i moga Marka. Sjeme im se produzilo i nikad,za vjeke vjekova ne zatrlo... (Nura Bazdulj-Hubijar-"LJUBAV JE SIHIRBAZ,BABO")

Pavao Pavlicic-VUKOVARSKE RAZGLEDNICE IDEOLOGIJA ZABORAVA Vukovar je u jednom trenutku izgubio pamcenje. Ako su gradovi kao ljudi,onda to nije nikakvo cudo:i oni,u tom slucaju,mogu bolovati.Tako je i Vukovar obolio,samo sto je njega zahvatila neobicna boljka,kao sto on i inace jest u svemu neobican:snasla ga je amnezija. Kako do amnezije dolazi,zna se:covjek dozivi nekakav fizicki potres,recimo u prometnoj nesreci,ili kakav psiholoski sok,na primjer pri susretu s kakvom strasnom vijescu.Tada zaboravi gotovo sve sto je dotada znao;tocnije,ne bas sve nego samo ono najvaznije,ono sto ga i cini onakvom osobom kakva jest. Stosta zna,ali ne zna odakle mu to znanje:zna strani jezik,ali se ne sjeca gdje ga je naucio;poznaje prostorije neke zgrade,ali se ne sjeca kad je u njoj bio ni sto je ondje cinio;voli jorgovan,ali ne trpi flekice sa zeljem,ali ne zna ni otkad ni zasto.Takav covjek onda gubi ono najvaznije:gubi identitet i gubi sposobnost da odredi svoje mjesto u svijetu,da sam sebe nekako definira. Upravo se to dogodilo s Vukovarom.Ne bih se usudio reci kakav je to fizicki potres ili psiholoski sok on dozivio,premda o tome imam nekakve slutnje i pretpostavke.Znam samo da je u jednom casu pao u amneziju i da ga je dugo ona presudno odredjivala.Zaborav je postao njegov nacin zivota,i kao da za drugi nije ni mario.Znam to zato sto sam ga upoznao u casu kad je vec naveliko patio od te bolesti;ja to dugo nisam ni opazao,trebale su mi godine da shvatim sto se dogadja.Dugo sam i ja skupa s njim bolovao od gubitka pamcenja,a tek kad sam pronasao svoje sjecanje,shvatio sam sto se dogadja s mojim rodnim gradom. Sjecam se,na primjer,da sam ondje prozivio nekih petnaest-sesnaest godina prije nego sto sam-sasvim slucajno-negdje doznao da se u Vukovaru rodio prvi nobelovac na ovim prostorima,kemicar Lavoslav Ruzicka.Ne samo sto ja nisam o njemu imao pojma,nego je moj rodni grad uspio toga svog sina tako temeljito zaboraviti da mu nikakva traga nije bilo.A kad je Ruzicka potkraj zivota odlucio da posjeti zavicaj,onda je Vukovar-u naglom napadu prisjecanja-postavljao spomen-plocu na znanstvenikovu rodnu kucu noc uoci njegova dolaska,i tako je nobelovac ujutro stajao pred svjezom zbukom koja gotovo da mu je pala na glavu. Isto je tako Vukovar potpuno zaboravio na Nikolu Andrica,prevodioca,intendanta HNK i osnivaca legendarne Zabavne biblioteke.Postojala je,doduse,u Vukovaru Andriceva ulica,ali su svi mislili da se to odnosi na Ivu Andrica.Postojala je,takodjer,nekakva Andriceva bista u kutu maloga parka,ali ju je onda netko srusio i lezala je mjesecima u travi,da bi potom posve nestala.Prisjecanje na pravi identitet grada nije se tu javilo cak ni sa zakasnjenjem. Kao sto se nije javilo ni u slucaju Wildeova DORIANA GRAYA:ja sam tek kao student,u Zagrebu,saznao da su dvadesetih godina cak dva izdanja toga romana izasla upravo u Vukovaru.Zaboravljene su"Sriemske novine",zaboravljen je Vladinir Filakovac,koji se u Vukovaru rodio,i Marijan Detoni koji je u vukovarskoj gimnaziji predavao crtanje,zaboravljen je legendarni pjevacki zbor i tolike druge stvari i ljudi,kao da ih nikad nije ni bilo. Zaboravljeno je cak i ono sto bi mogli pamtiti toliki ljudi koji danas zive u Vukovaru.Nitko se,recimo,vise ne sjeca kako su vukovarski kazalisni amateri odmah poslije rata igrali repertoar kojim bi se i malo ozbiljnije kuce mogle podiciti:Krlezu,Gogolja,Molierea;nitko se vise ne sjeca kako su dobre predstave to bile,i u kakvu se svecanost pretvarala svaka premijera.Zaboravljeno je kako je Vukovar nekada uporno tezio necemu visem i boljem,kako ga je upravo ta teznja cinila onim sto je bio. Tako je grad izgubio ono najdragocjenije sto je imao,kao sto gubi covjek koji pati od amnezije:svoj identitet.Takav covjek,ako mu se sjecanje dugo ne vrati,ne moze drugo nego da pokusa iznova izgraditi svoju osobnost:od onoga sto mu se nadje pri ruci,od onoga sto mu okolina kaze,od onoga sto sam zakljuci,on nastoji stvoriti nesto po cemu ce opet biti ljudsko bice.To je cinio i Vukovar:zaboravivsi sto je bio,poceo je postajati nesto drugo.Gradio je svoj identitet od onoga sto mu je slucajno bilo u vidokrugu:od lijepih krajolika,od svinjokolja i fispaprikasa,od novokomponiranih narodnih pjesama i svakakvih drugih besmislica.U njemu su glavnu rijec poceli voditi ljudi koji i nisu imali povijest,pa se tako zaborav pretvorio u neku vrstu ideologije.Tako je Vukovar tonuo sve dublje u amneziju. Ali gubitak pamcenja rijetko je konacan.Proslost takve osobe javlja se povremeno u kratkim,ponekad i bolnim blijeskovima koji pokazuju razliku izmedju prosloga i sadasnjeg.Negdje duboko,ispod razine svijesti,zakopana je ona stara,prava osobnost koja se trga i bori da izbije na povrsinu.Bas kao sto su i u Vukovaru uvijek postojali ljudi koji su se sjecali,koji su znali,koji su bili sigurni da je prava narav Vukovara negdje drugdje;njih nitko nije htio slusati,ali oni su bili tu i oni su povremeno podbadali umrtvljeno sjecanje,nisu davali svome gradu da se sasvim izgubi.Ali,njih je bilo malo i nisu se culi.Prava narav grada nije mogla doprijeti do povrsine. Kod osoba koje pate od gubitka pamcenja sjecanje se vraca na isti nacin na koji je i nestalo:zbog nekog fizickog potresa ili psihickog soka.Tada se odjednom bolesnik svega sjeti,odjednom zna kamo spada;pa ako se bas i ne moze prisjetiti svake pojedinosti,zna ono najvaznije:zna tko je.Upravo se to dogodilo s Vukovarom.Dosao je potres,dosao je sok,i on se odjednom prisjetio svog identiteta. Ne moze se,doduse,tocno sjetiti svega sto taj identitet tvori,jos se uvijek,mozda,ne sjeca ni Ruzicke,ni Andrica,ni onih velicanstvenih kazalisnih amatera.I ne samo sto mu je jasno,nego je shvatio i da taj svoj identitet mora braniti,i da mu on i jest najvredniji borbe,da je za nj potrebno sve zrtvovati. I tako je toga casa,kad se sjetio,svoju najvecu bitku vec dobio. (Pavao Pavlicic-"DUNAV/P.S.1991:VUKOVARSKE RAZGLEDNICE")

Nura Bazdulj-Hubijar-LJUBAV JE SIHIRBAZ,BABO ...STA SU TI VELIKI SRPSKI IDEOLOZI UCINILI SVOME NARODU?NISU MOGLI NISTA GORE,NISTA STRASNIJE SMISLITI.IZOLIRALI SU GA OD SVIJETA,POVUKLI U KOLEKTIVNO LUDILO...

Ljubisa Ristic,"reditelj,levicar,Jugosloven"-SLOBISTA ...Ja sam uvek pripadao takozvanim novolevicarima,a Mira Markovic je vise tradicionalni levicar.To je manje realisticna levica,levica koja nije primetila evrokomunizam i reforme u levici.Mira je ostala ne toliko u dogmatskoj,koliko u utopijskoj varijanti relativno anahrone koncepcije levice.KOD NJE JE TO BILO PITANJE RETORIKE,A U PRAKTICNIM STVARIMA JE BILA SPOSOBNA ZA VAGANJE STA JE MOGUCE,A STA NIJE... ("NIN")

Alenka"Hale"Mirkovic-91,6 MHz-GLASOM PROTIV TOPOVA ..."Hale,zvali su me iz Zagreba i dali mi ovaj broj.Pitali su imamo li novinara koji govori engleski i ja sam im rekao da imamo tebe.Veceras ces nazvati CNN i predati izvjestaj!"rekao je Sinisa odusevljeno. "Za CNN?"rekla sam u nevjerici.On se samo cerio. "Tu ti je broj u Atlanti i imena ljudi koji su te preporucili.Samo tamo nazovi i predaj izvjestaj!"rekao je Sinisa kao da se radi o najnormalnijoj stvari na svijetu.Ja sam bila u panici. "Pa kuda cu ja na CNN?"rekla sam nesigurno. "Hale,jesu li oni ovdje?" "Nisu." "E,vidis,mi jesmo.`Ko ih jebe,bolji smo od njih...Samo ti njih nazovi..." Navecer,oko osam sati,nazvala sam Atlantu.Javila mi se tajnica i pitala koga trazim.Objasnila sam joj tko sam i dala informacije koje sam znala a onda me je prebacila na drugu liniju.Tamo su me ponovo pitali tko sam i koga trebam a onda ostavili na cekanju i opet prebacili na drugu liniju.Napokon sam dobila nekog muskarca u FOREIGN DESKU koji me je pazljivo saslusao,ali kao da nije znao sto bi sa mnom. Sumnjala sam da uopce zna odakle zovem,sto se tu dogadja i zasto su me,uopce,preporucili.Bilo mi je neugodno jer sam imala osjecaj da tratim i svoje i njegovo vrijeme i bila sam ljuta na one koji su me,bez ikakve najave,uputili na Atlantu.Ako je to slavna americka organizacija... Nakon neslavne epizode sa CNN-om mislila sam kako sam zavrsila sa strancima.No,u Zagrebu se proculo da je u Vukovaru novinar koji govori engleski jezik.Nekoliko dana nakon CNN-a u Stabu je zazvonio telefon. "Alenka,za tebe je.BBC.."rekao je Miro smijeseci se i znacajno podizuci obrve.Zbunjeno sam uzela slusalicu.S druge strane linije bila je nepoznata zena sa BBC RADIJA koja me je upitala da li bih joj mogla dati informacije o stanju u gradu.Razgovarale smo nekoliko minuta,a kada sam spustila slusalicu,zacula sam decke iz Staba kako znacajno vicu:"Ooo,BBC...opa bato,pa vi ste faca..." Rasla sam kao kvasac.Bio je to tek pocetak.Sljedecih dana decki koji su dezurali na telefonima imali su sa mnom pune ruke posla.Kako bi se koji od njih javio na telefon,podigao bi ruku sa slusalicom u zrak i povikao:"ALENKA,BBC!ALENKA,SKY!ALENKA,ASSOCIATED PRESS!"U pocetku,zvucali su kao da izvlace glavni dobitak na lutriji ali im je ubrzo dosadilo.I na to su se navikli kao i na sve drugo... Ja sam jos uvijek imala tremu.Shvacala sam kolika odgovornost lezi na meni jer je svijet,na temelju onoga sto sam govorila stvarao sliku o stanju u Vukovaru.Morala sam tu sliku prenijeti rijecima, jezikom koji mi nije bio ni materinji jezik,ni jezik koji sam studirala.Znala sam vrlo malo o nacinu na koji rade te velike kuce jer sam,ipak,bila samo novinar-amater,novinar maloga lokalnog radija...Uz to,morala sam paziti i sto pricam jer nisam mogla znati tko slusa i gleda ono sto govorim. To je ponekad izazivalo nepovjerenje mojih sugovornika.Jednom sam razgovarala s nekim na BBC-u: "Rekli ste kako u gradu nema ni struje,ni vode,ni telefonskih veza.A kako mi onda mozemo razgovarati s vama?" "Govorim s jedine linije u gradu." "U zapovjednistvu obrane?" "Tako je." "A koliko ste udaljeni od linije fronte?" "Ovdje ne postoji linija fronte,gospodine.Cijeli grad je fronta..." "Pa,dobro,koliko ste udaljeni od neprijateljskih polozaja?" "Oprostite,ali to vam ne smijem odgovoriti." "Shvacam...a,mozete li mi reci kolike su hrvatske snage u gradu?" "Ne,na zalost,nije mi dozvoljeno davati tu vrstu informacija..." Najvise sam voljela SKY.Njihov tehnicar bio je vrlo ljubazan i drag.Uvijek bi me prvo pitao"kako sam danas",jesam li spremna za snimanje i objasnjavao proceduru jednostavnim jezikom.Njegov neobicni, pjevuckajuci govor izazivao je moju radoznalost pa sam ga,nakon nekoliko jutarnjih razgovora, konacno upitala kakav mu je to naglasak: "Vi ste Skot,zar ne?" "Kako znate?"rekao je napadno naglasavajuci svoj akcent i nasmijao se."Alenka,pazite na sebe,OK?" rekao je potom vrlo ozbiljno,malo zastao,a onda dodao:"Ja sam na vasoj strani...Do vidjenja do sutra!" Od toga dana pozdravljali smo se srdacno,poput starih znanaca.Jednog jutra,nakon uobicajenog uvoda rekao je: "OK,sada cete malo poslusati spicu,zatim ce voditelj napraviti uvod,predstaviti vas i pozdraviti.Tada ukljucujemo vas." "Uzivo?" "Yeap..."rekao je kratko i mirno i mogla sam osjetiti kako se smijesi. U slusalici sam zacula poznatu spicu SKY NEWS i glas voditelja kojega sam vidjela stotinama puta tijekom rata u Zaljevu.Izgledalo je nestvarno cuti vlastito ime,pomisliti kako ono stoji ispisano na ekranu,pomisliti kako milijuni ljudi sirom svijeta slusaju ono sto ja upravo govorim...Bila je to zastrasujuca pomisao.Sljedeci put kada sam se javila uzivo,nastojala sam o tome razmisljati kao o najobicnijem telefonskom razgovoru...

Enes Kisevic-VECIM OD ZIVOTA SLIKARU MIJI JAICU-RUSU Dobiti zivot svatko moze; i lopov,i krvnik,i pjesnik, i sirota... Al`dati ga za obranu zemlje, mogu samo veci od zivota.

Pavao Pavlicic-VUKOVARSKE RAZGLEDNICE DUNAVSKI ESPERANTO Vukovar nema svoga dijalekta. Kad slusate Vukovarce kako govore,zapazit cete da,doduse,pomalo otezu,ali da se njihovo narjecje inace jedva razlikuje od knjizevne stokavice.Dapace,u tome su prilicno sirokogrudni,pa zato hladnokrvno mijesaju ikavske,ekavske i ijekavske rijeci.Tamo se,na primjer,kaze MLEKO i LEPO,ali se isto tako uvijek kaze GRIJATI,SIJATI.Tu je i sokacka CIGLJA i srijemski COKOT i knjizevna OPCINA.U Vukovaru se preplicu razni utjecaji,ali ta mjesavina jedva da se moze prepoznati kao specificno vukovarska. I to je na svoj nacin u redu:kakav je polozaj Vukovara,takav mu je i govor.Jer,tesko je,na primjer,reci gdje se Vukovar nalazi,u kojoj pokrajini.Mnogi ce reci da je to Slavonija,kazat ce to i mnogi Vukovarci;a opet,Vukovar je nekada bio srediste Srijemske zupanije,pa se nitko u tom gradu nece odreci ni te srijemske pripadnosti.A oni koji najvise drze do preciznosti i vole kuriozitete,reci ce ovako. Vukovar se zapravo nalazi na medji Srijema i Slavonije,pa ga Vuka,tekuci kroz samo njegovo srediste,dijeli na srijemski i slavonski dio.I to ce onda biti nov dokaz o granicnom polozaju toga grada. Netko se drugi mozda i nece s tim sloziti,pa ce dokazivati nesto sasvim deseto,i po svoj prilici nece nista dokazati.A nije ni cudo.Vukovar se,izgleda,i ne da geografski precizno smjestiti,jer on je i Srijem i Slavonija,a granici s Backom,pa je tako vise toga u isto vrijeme.Je li onda cudo sto je i njegovo narjecje mjesavina?Je li cudo sto govor Vukovarcima najvise nalikuje na govor nekoga tko se mnogo selio,pa je svuda gdje je zivio ponesto pokupio? A kad se Vukovarci pocnu doista seliti-radi posla,skolovanja,ili iz obiteljskih razloga-onda im taj govor posve odredjuje sudbinu i nacin zivota.Buduci da nemaju izrazitoga dijalekta,oni lako prihvacaju govor sredine u kojoj se nadju,pa ih vrlo brzo i ne mozete razlikovati od starosjedilaca.Je li vam se ikad dogodilo da po govoru prepoznate Vukovarca,kao sto bez greske prepoznajete Dubrovcanina ili Licanina?Dakako da nije,a ja vas uvjeravam da i nece. A sto je jos vaznije,oni po govoru ne prepoznaju ni jedni druge kad se susretnu negdje izvan zavicaja.Zbog toga ostaju jedni drugima nepoznati:u Zagrebu,recimo,zivi mnogo Vukovaraca,ali niti se poznaju niti se kada susrecu.Oni se ne ponasaju kao ljudi iz istoga kraja:niti jedni drugima pomazu, niti su jedni prema drugima sentimentalni,niti se,uopce,ponasaju kao da su jedni drugima zemljaci,sa svim onim sto uz tu rijec kod nas ide.Nije to zato sto bi njima nedostajalo ljubavi prema zavicaju i ljudima iz zavicaja:obratno,tesko je igdje naci takvih lokalpatriota kakvi su Vukovarci.Ne,to je zbog njihova govora,koji im ne dopusta da drugacije postupaju. Jer,navikavsi se od rodjenja na onu svoju vukovarsku jezicnu mjesavinu,oni ne samo da lako prihvacaju govor sredine u kojoj zive,nego isto tako,ako ne jos i lakse,prihvacaju knjizevni jezik. Prihvacaju,dakle,nesto sto ne pripada nikome posebno,nesto sto je opce i zajednicko,sto je sluzbeno i sto je neka vrijednost kojoj svi treba da teze.Oni se dice time sto govore onako(ili gotovo onako)kako se govori na radiju,pa lako postaju spikeri ili glumci,ali se jos vise dice time sto preko jezika usvajaju i sve druge opce vrijednosti. Jasno je i zasto:kako je s govorom,tako je i sa svim ostalim,premda sve od govora pocinje.Vukovarci silno vole svoje lokalne specijalitete(stuku i Vuku,kotlic i fraklic,vino i ino),ali ne misle da su njima presudno odredjeni.Zato ih necete cuti da time gnjave svoje sugovornike,kao sto ih necete vidjeti na zavicajnim skupovima gdje javno sline o sebi i o svome gradu kao o necemu najboljem pod kapom nebeskom.Oni vjeruju da ih svijetu priblizava ono sto taj svijet moze razumjeti,i ono sto je u njihovoj zavicajnoj prtljagi svjetsko.A to je prije svega govor,a s njime i citav svjetonazor.Zato su u javnosti uvijek na strani opcih vrijednosti,dok ono sto je lokalno ostavljaju za po kuci,kao sto kod kuce konzumiraju fine zalogaje iz rodnog kraja. To,kao sto rekoh,ima stanovitih nedostataka,u ovom svijetu punom zavicajnih klubova i pokrajinskih lobija.Nema medju Vukovarcima nijednoga koji bi se mogao pohvaliti da se domogao posla ili stana samo zato sto je Vukovarac.Svaki je morao imati neke vlastite kvalitete,jer se dokazivao pred ljudima koji ne znaju ni naci Vukovar na karti.Vukovarci imaju malo moci,i koriste se njome na osobit nacin,pa i nije neka sreca biti Vukovarac kad dodje do gustoga. Ali ima to i stanovitih prednosti.Jedna je od tih prednosti u tome sto su Vukovarci dobro kamuflirani (kriju se,lukavci,iza knjizevnog jezika i opcih vrijednosti),pa zato u svakom casu mogu odnekud iskrsnuti,kao sto su i stali iskrsavati u ovim teskim vremenima,i to uvijek na opce dobro.Druga je prednost u provjerenoj cinjenici da se svatko tko dodje u Vukovar lako vezuje za njega:ne samo da se zaljubi u njegove krajolike nego prihvati i njegov pogled na svijet,pa cak i njegov govor.Treca i najvaznija prednost lezi u tome sto svaki covjek koji govori knjizevnoim jezikom i ima stanovitu sirinu zapravo i jest Vukovarac:doista,upravo se danas moze cuti mnogo osoba rodjenih i odraslih u sasvim drugim krajevima gdje izjavljuju kako se osjecaju Vukovarci.A nista bolje od toga Vukovar ne moze pozeljeti:kao nagradu za svoje stalno nastojanje da bude isto sto i cijela ova zemlja,dozivio je da cijela zemlja zeli biti Vukovar. Mozda vam se sve ovo cini nevjerojatno i pretjerano.Ali,to je samo zato sto sam vam to morao napisati.Da ste me mogli cuti kako govorim,odmah biste mi povjerovali sve do posljednje rijeci. (Pavao Pavlicic-"DUNAV/P.S.1991:VUKOVARSKE RAZGLEDNICE")

subota, 19.05.2007.

Emir"Rasimu,muceniku"Kusturica-CETNIK ...POVERENJE U JNA SE MORA POVRATITI... ...MLADI BOSANCI TREBA DA IDU U JNA DA BRANE BOSNU I HERCEGOVINU... (Emir Kusturica,interview,"Borba",april 1992.) ...-Necu ulaziti.Svratila sam samo da te pitam imas li Andricevo PISMO IZ 1920.? -Zar i ti?Ljude je naprosto uhvatila manija za tom pripovijetkom.Ja ti kazem,ma kako on bio genijalan,u toj prici nije u pravu.Bosna i pored svega nije zemlja mrznje.Znas li ko je prvi procitao javno odlomak iz te price? -Ne znam. -Reci cu ti.EMIR KUSTURICA na otvaranju Doma knjizevnika u Kranjcevicevoj,u Sarajevu.Admiral Mahic mu je opalio samar nakon cega su Mahica cuvari reda izbacili navodno zbog alkoholiziranosti... (Nura Bazdulj-Hubijar-"LJUBAV JE SIHIRBAZ,BABO")

petak, 18.05.2007.

Ivana Bodrozic-SOBA 325 Prevodioci zadrzavaju pravo ne prevodjenja termina Svijet se dogadja oko mene Ja zivim u hotelu i svaki dan kad idem u skolu na recepciji ostavljam kljuc u maloj kucici 325, malo manjoj od sobe u kojoj zivimo mama,brat i ja, televizor koji ce nam mozda jednom reci gdje mi je tata. Do tada sve po tri; kreveta,salice,zlice, Otac,Sin i Duh Sveti, i kukavicki kupujemo svega po tri kao da na njega vise ne racunamo. I jastucic za sjedenje napravljen je od krzna iz njegove jakne koju je tetka spasila iz Vukovara, sto je uglavnom sve, moju mamu nitko, nitko nece spasiti, ona ce godinama u malom WC-u sobe 325 pisati pisma mome tati koji je NESTAO To je sluzbeni termin.

SINISA GLAVASEVIC ...Jutarnji program radili su uglavnom Branko i Zvezdana ili Branko i Vesna,a samo ponekad Vesna i ja.Moj je dio dana bila vecer kada bi Sinisa i ja kretali u program.Dobro smo se uigrali,voljeli istu glazbu, pa je i program tekao u dobrom raspolozenju.Obicno bi navecer Sinisa pitao:"Alenka,`ocemo rokat`?" "A,moze!",rekla bih ja i krenula da u skromnoj kolekciji ploca koje smo spasili iz velikog studija pronadjem najbrze,najglasnije i najpopularnije rock pjesme.Sinisa je najvise volio STEAMY WINDOWS Tine Turner pa smo time najcesce zapocinjali program.Nismo bili sigurni koliko nas ljudi uopce moze cuti,no ponasali smo se kao da nas slusaju svi.Sinisa je vodio program na najnormalniji moguci nacin, kao da vani uopce nema rata.Taj program nije imao bogzna kakvu informativnu ili edukativnu vrijednost,jer bi do pocetka vecernjeg programa sve informacije koje smo emitirali vec bile poznate a jos jedan ratni dan primicao se kraju.Mislim da je prije svega zelio opustiti slusatelje i navesti ih da barem pocetak noci,prije negoli usnu u sklonistima,provedu u dobrom raspolozenju... (Alenka"Hale"Mirkovic-"91,6 MHz-GLASOM PROTIV TOPOVA")

CETNIK MILAN MARTIC,RATNI ZLOCINAC ...Najvaznija pomoc dosla je od srpskih vlasti,u skoro svakom pogledu... ...Koordinacija vec postoji.Mi i JNA imamo zajednickog neprijatelja... ("Politika Ekspres",1991.)

Pavao Pavlicic-VUKOVARSKE RAZGLEDNICE GRADSKI KOMPAS Vukovar je cudo od grada. Onaj tko bi ga promatrao danas,ne bi to mozda ni opazio.Rekao bi:"Mali grad kraj velike rijeke,i to mi je neka senzacija!"Tu je,doduse,i manja rijeka koja njegovo srediste dijeli nadvoje.No,nije ni to toliko neobicno,vidjeli smo vec i takvih slucajeva.Zasto treba odmah tvrditi da je to nesto jedinstveno? Ali onaj tko makar povrsno poznaje povijest Vukovara,vec bi bio malo oprezniji.Jer,takav bi promatrac brzo uvidio da je Vukovar u svome razvoju birao najtezi put.To je ono sto ga cini sasvim izuzetnim i sto ga je sudbinski obiljezilo,odredilo njegovu proslost i sadasnjost. Pocetak nije obecavao nista spektakularno.Najprije je postojala tvrdjava na brijegu iznad Dunava. Dolje,pod brijegom,tekla je Vuka pa se u podnozju utvrde deltasto ulijevala u mnogo vecu i jacu rijeku.Oko tvrdjave razvilo se naselje,prvo unutar zidina,a onda i izvan njih.Ni u tome jos nije bilo nicega izuzetnog. Neobicnosti su pocele u onom trenutku kad na brijegu s tvrdjavom i crkvom vise nije bilo dovoljno mjesta za sve ljude koji su htjeli zivjeti u Vukovu(kako se mjesto tada jos zvalo),ni za njihove kuce, uglavnom drvene.Naselje se moralo siriti.I tu je pala sudbonosna odluka:grad je poceo rasti u najtezem i najopasnijem smjeru. Oko njega-oko onoga brijega nad Dunavom s kojeg je tvrdjava pomalo nestala,a zamijenile su je crkve i skole-svuda se stere ravnica,ili drugi,niski i vrlo pristupacni brezuljci.Sa dvije strane grad je mogao rasti kako god ga je bila volja.Ali,on je izabrao onu trecu stranu.Na toj trecoj strani bila je mocvara delta Vuke,blato,malarija i komarci,poplave,trska i razne druge neprilike.I upravo je tim smjerom Vukovar udario. Spustio se u deltu Vuke,ondje su nikle kuce,ondje su pristajali camci i vodila se trgovina;mocvara je postala dio grada.Kad ni tu vise nije bilo dosta mjesta,ljudi su stali nasipati deltu Vuke,zatrpavali su je zemljom koju su dovozili tko zna odakle,zabadali su trupce u glibavo tlo i bacali snopove vrbova siblja,pa su potom opet nasipali.Uporno i tvrdoglavo otimali su od Vuke pedalj po pedalj i grad se sve vise sirio na tu stranu,dok su se oko njega i dalje sterale sve one puste ravnice po kojima se mogao baskariti koliko ga je volja,da je samo htio.Ali,nije htio,nego je uporno tjerao svoje,da bi na kraju dogurao dotle da mu i samo srediste bude na tom nasutom,umjetno nastalom tlu otetom od Vuke. Tko to zna,lako ce shvatiti po cemu je Vukovar izuzetan i zasto je zasluzio paznju,pa i divljenje:to uporno krocenje najtezim putem krije u sebi neku osobitu poruku.A ona je mozda sadrzana u onoj tvrdnji znamenitih povjesnika kako upravo na taj nacin i nastaju sve znacajne civilizacijske tvorevine: ondje gdje postoji izazov prirode i ljudski odgovor,uvijek se radjaju neke visoke vrijednosti.Tako je, kazu,bilo u Nizozemskoj,gdje su zemlju otimali od mora,tako je bilo u Veneciji,gdje su cinili to isto. Tako je bilo i u Vukovaru,gdje su prostor otimali od Vuke.Vukovar,doduse,nije dao ni Rembrandta ni Tiziana,niti je postao tako slavan kao Nizozemska ili Venecija.Nije,naime,bar zasad;nikad se ne zna: nesto mi govori da ce se za njega jos cuti. Jer,on pred Nizozemskom i Venecijom ima jednu prednost:one su morale raditi tako kako su radile,nije im bilo drugoga izbora,jer more je nadiralo i trebalo se od njega braniti.Vukovar je imao dovoljno drugog prostora,dovoljno plodne zemlje,pa je svejedno izabrao najtezi put. No,zasto ga je izabrao,upitat ce netko.Zar su onamo naselili neki osobiti heroji i tvrdoglavci?Ne izgleda bas vjerojatno.Ili su ti stari Vukovarci osjecali nekakvu osobitu ljubav prema glibu,komarcima i gradjevinskim poteskocama?Tesko.Ili su,napokon,ti ljudi bili nepametni,pa nisu znali sto je bolje?To ponajmanje.Sto je onda posrijedi?Ima li objasnjenja? Dakako da ima;ono je toliko jednostavno da naprosto mora biti tocno.Treba samo pogledati kako sve to stoji u prostoru.Ona siroka polja,one plodne ravnice oko Vukovara nalaze se na istoku i jugu,dok je na sjeveru Dunav.Mocvara je,medjutim,bila na zapadu. A taj je smjer razvoja,ocito,Vukovar u svojoj povijesti vidio kao jedini koji moze izabrati.On je nekako znao da ga samo na zapadu ceka nekakva perspektiva,da se na tu stranu svijeta treba nastojati probiti.Pa je tako i cinio:spustio se u mocvaru,zatrpao ju je i premostio,pripitomio i pretvorio u ulice.I nastavio se siriti prema zapadu. I stalno je tako cinio,to je kroz cijelu povijest bio glavni smjer njegova razvoja.Na istocnu se stranu, na primjer,jedva malo pomakao od prvobitnog brijega s tvrdjavom;na zapadnu se izduzio kilometrima.To nije nista cudno ako se zna kako je poceo,ako se zna da je on cudo od grada. Zapravo,mozda i nije.Jer,ima u tome razvoju nesto logicno,ne moze se poreci da je Vukovar izabrao najbolji put.Samo onaj tko ne poznaje povijest-a takvo se nepoznavanje uvijek osvecuje-mogao bi pokusati da ga okrene u suprotnom smjeru. (Pavao Pavlicic-"DUNAV/P.S.1991:VUKOVARSKE RAZGLEDNICE")

CETNIKOVANJE PO BOROVU SELU ...BORBINI najsvetliji trenuci dosli su u aprilu,kada su hrvatski policajci i nekoliko civila ubijeni u Borovu Selu kraj Vukovara,na istoku Hrvatske.Za razliku od srpskih i hrvatskih medija,BORBA je istrazila slucaj.Njen izvestac ispitao je optuzbu predsednika Tudjmana da su umesani"cetnici uvezeni iz Srbije". Sledio je tragove do Nove Pazove u Srbiji i tamo intervjuisao Vojina Vuletica,"generalnog sekretara" paravojnog Srpskog cetnickog pokreta,koji je otkrio da je Pokret imao"ljude"u Borovu Selu i da su oni stvarno ucestvovali;imenovao je Vojislava Milica.Izvestac je,isto tako,iz izvora hrvatskih Srba saznao da su srpski paravojni dobrovoljci vec bili u Borovu Selu,a od potpredsednika nacionalisticke opozicione partije Srpski pokret obnove(SPO)da je 700 njihovih dobrovoljaca aktivno u istocnoj Slavoniji... (Mark Thompson-"PROIZVODNJA RATA"

Pavao Pavlicic-VUKOVARSKE RAZGLEDNICE MJESTO NA KARTI Sve donedavno,kad bi me tko upitao gdje sam rodjen,ja bih se pomalo snebivao.Ne zato sto bih se stidio reci da sam rodom iz Vukovara,Boze sacuvaj;nego zato sto sam tocno znao da ce sugovornika moj odgovor dovesti u nepriliku:nece imati pojma gdje je taj blazeni Vukovar ni sto je,pa ce zato brzo promijeniti temu.Jer,za vecinu ljudi to ime zapravo ne znaci nista:mijesaju Vukovar s Vinkovcima,s Viroviticom,cak i s Bjelovarom,a ako ga i znaju naci na karti,ne mogu o njemu reci nista poblize.Pa kad se namjere na covjeka koji se u Vukovaru jos i rodio,dodje im to kao da imaju posla s nekim tko u zivotu nije imao srece.Kao da kazu:"Vukovar,dakle;a,sto mozemo,nitko nije savrsen". Poslije sam malo-pomalo uvidio da takvo stanje ima i stanovitih prednosti.Buduci da o Vukovaru nitko nista ne zna(a oni koji slucajno onamo zalutaju uvijek su poslije puni hvale kako je lijep i zanimljiv), onda se o tom gradu moze pricati sto je koga volja.Zato sam i pricao:kad sam postao pisac,dobio sam mogucnost da od Vukovara pravim mitsko mjesto,da ga velicam i da u tome pretjerujem,a da pri tome nitko nije mogao provjeriti koliko izmisljam,a koliko samo izvjestavam.To je bilo dobro za Vukovar i za moj lokalpatriotizam;koliko je dobro bilo za knjizevnost,to je,dakako,drugo pitanje.U svakom slucaju,meni se uvijek cinilo da mi,i kad potrosim sve ideje i kad iscrpem svu uvjerljivost i sugestivnost,stalno ostaje rodni grad kao knjizevna tema i zaliha cuda:uvijek sam se mogao sjetiti jos necega vukovarskog za sto nije nikada nitko cuo i sto sam onda mogao do mile volje razradjivati. Jer,kad se pripovijeda o Vukovaru,,cak i kad se pripovijeda samim Vukovarcima,to je isto kao da se govori o necemu skrivenom i potonulom,sto istom treba otkriti.Njegove vrijednosti-koje su nekad bile zive i vidljive-nekako su zatrpane naslagama obicnosti,svakodnevice,anonimnosti i provincijske camotinje.Kao kad bi tko na temelju ono nekoliko krhotina koje imamo s Vucedola stao pricati price iz zivota njegovih neolitskih stanovnika.Nije zato nikakvo cudo sto oni koji i jesu nekad culi za Vukovar znaju zapravo samo za Vucedol:postoji,naime,nekakva duboka slicnost izmedeju predodzbe o Vukovaru i toga arheoloskog lokaliteta. Vucedol danas izgleda sasvim bezazleno;ljevkasta udolina kraj zelenog Dunava,kukuruzista, vinogradi,sarena suma na drugoj strani.A dolje,pod nogama,sve vrvi od keramike,od kamenih sjekira, od obrednih posuda,od mnogobrojnih dokaza o zivotu u tom naselju za koje arheolozi tvrde da je bilo Pariz neolita.Isto je tako i s Vukovarom:ispod njegova imena,koje je toliko nalik na druga imena,ispod oznake na karti,koja kao da samo obiljezava mjesto gdje se nalazi jos jedan provincijski gradic,kriju se cuda.Kriju se dokazi o neobicnom,slikovitom,pa i simbolicnom zivotu,iz kojega se moze stosta nauciti,i koji u sebi krije neki dublji ljudski smisao.Potrebno je samo kopati:literarno,historiografski, etnoloski ili naprosto turisticki:takvo se kopanje u Vukovaru uvijek isplati. I ja sam kopao,koliko sam mogao i koliko sam znao.Ne uvijek dovoljno duboko,ni dovoljno pazljivo,ni dovoljno sistematski.Dogadjalo mi se da i sam povjerujem kako u Vukovaru i nema nicega narocitog i kako se radnje onih prica sto sam ih izmisljao isto tako mogu zbivati i svagdje drugdje.Tek bi se ponekad zamislio,pa sam se zbog toga i sekirao:nekako je ispadalo da se ljudima najvise svidjaju one moje price koje su najvise vukovarske,one u kojima sam bio toliko lokalan te mi se cinilo kako ih mogu razumjeti samo Vukovarci:svagda se pokazivalo da su te price i najuniverzalnije.Tako bih sebi uvijek iznova obecavao da cu kopati i dalje,ako ni zbog cega drugog,a ono zato da bih sebi objasnio sto je to u Vukovaru tako osobito. Ali onda su me dogadjaji preduhitrili,i tesko da cu svoju arheolosku sondazu moci ikad vise do kraja provesti.Dogadjaji su stali raskopavati po Vukovaru ne samo fizicki nego i duhovno:njegova je posebna narav dosla u priliku da se iskaze i da se svima objavi.Zbivanja su iznijela na povrsinu neke od skrivenih vrijednosti toga grada,pejzaznih,povijesnih i ljudskih.Vukovar je dosao u srediste paznje i svima je postala vidljiva njegova tajnovitost.Sad svi znaju gdje je Vukovar i cesto o njemu misle. Osjetili su tako potrebu da sve to sebi objasne,pa su se zato sjetili i mene i moga podrijetla.Zato me i pitaju i traze da im kazem kakav je to grad,i kako je moguce ono sto se danas s njim dogadja.A ja im to,naravno,nisam kadar rastumaciti,naprosto zato sto ni sam ne znam:cesto sam mislio da moram ustanoviti u cemu je posebnost moga rodnog grada,ali sam uvijek drzao da jos imam vremena da to otkrijem,da je to posao mozda i za cijeli zivot.Jedino mi se cinilo da znam koji je razlog takvom istrazivanju:Vukovar je,cinilo mi se,u Hrvatskoj ono sto je Hrvatska u svijetu:nepoznata vrijednost koju istom treba iznijeti na vidjelo. I tako se danas opet snebivam kad me pitaju gdje sam rodjen:prije sam se bojao da ce drugima biti neugodno zato sto nista ne znaju o mome rodnom gradu;sad je neugodno meni,zato sto o Vukovaru ni sam ne znam onoliko koliko bi trebalo. (Pavao Pavlicic:"DUNAV/P.S.1991:VUKOVARSKE RAZGLEDNICE")

A.B.Simic-SVJETLOST Sto je tako ko svjetlost? Tako lako,blago,tiho,bistro Tako svijetlo Voda je teska,tamna i sumori Svjetlost je pokraj nje laka,tiha,blaga,nijema uklanjajuci se ispred pokreta,dopustajuci da kroz nju trcis bez najlakseg otpora To svijetlo nista Ta radost oku.

Danijel Dragojevic-CVJETNI TRG STABLA U Dubrovniku sam 1946.prvi put vidio da stabla ne moraju sluziti za gradju,gorenje i plodove,kako je to uglavnom bilo tamo odakle sam dosao,nego da mogu biti uzgajana za ukras,veselje,ni zbog kakve posredne koristi.Ta me cinjenica,buduci da sam se kao bojazljivo dijete druzio vise sa stablima i zivotinjama nego s ljudima,razveselila,u njoj sam se odmorio od dotadasnjeg djetinjstva.Koliko stabala u vrtovima,javnim parkovima i izvan njih,njegovanih i nenjegovanih,za koja ne treba strahovati da ce ih posjeci,upotrebiti,iskoristiti,koja mogu listati i trajati dok mogu listati i trajati. Imao sam 12 godina,rat je bio zavrsio,moj mir je tako poceo.Svakako,bio je to jedan vazan"dogadjaj"u mome zivotu.Jedna mirnodopska spoznaja koja ce se nastaviti i nastavljati.Nekorisnost neke stvari, njezina ljepota koja ne ovisi o nama.Bio je to,tako mi se danas cini,moj prvi djecacki pjesnicki manifest, lijep zato sto ga nisam napisao nego mi je dosapnut,kazan iz krosnje.Ti se odsad neces baviti iskoristljivoscu svijeta(stabla)nego njegovim postojanjem,kao da raj nikada nije prestao.Tako je nekako mogla glasiti jedna od njegovih prvih recenica. Ipak,kako kao pravi otocanin nikada dokraja nisam dosao na"terra fermu",nisam zaboravljao da je moguce,cak i potrebno,da stablo bude gradja,daje plodove,hlad i da gori,da se bavi gladju i siromastvom,isto kao i da izgleda,bude njegovano i da bude na radost covjeku koji se odmara("Tko moze zivjeti bez radosti stabala",reci ce Gunther Eich).U razlicitim razdobljima,cak trenucima zivota cinilo mi se vazno cas jedno cas drugo;cas korisnost,cas veselje.I nikada nisam rijesio dvojbu je li priroda stabla,njegova dusa,bliza upotrebljivosti i sluzbi ili slobodi.Sjecam se listova na kojima je pisalo"za pouku i zabavu".Tako sam nekako i ja trebao shvatiti i moje listove stabala odmah na pocetku i biti istovremeno na svim mjestima,u koristi i radosti.

srijeda, 16.05.2007.

SINISA GLAVASEVIC ...S informacijama koje sam tada imala krenula sam napisati izvjestaj za 19 sati.Telefoni su ponovno funkcionirali i valjalo se pobrinuti za nove vecernje vijesti.Kada sam zavrsila Sinisa je zatrazio da vidi izvjestaj.Brzo ga je procitao,vratio mi blok i zajedljivo rekao: "To je izvjestaj?" Zbunjeno sam ga pogledala. "To je kurac moj,a ne izvjestaj!" Bila sam uvrijedjena: "Slusaj Sinisa.Nismo svi tako rjeciti kao ti,ne znamo svi pisati kao ti,a ne bi ni bilo dobro da smo jednaki!Reci mi,sta u ovom izvjestaju nedostaje?" "Duse nedostaje,duse!"rezao je Sinisa. Josip me je stao braniti govoreci Sinisi kako"malo previse sere",pa se on smirio i sjeo prekoputa mene. Nagnuo se i tiho poceo:"Alenka,ti su decki danas napravili cudo!Oni tamo ginu,unistavaju desetke tenkova,rasturaju trecu vojnu silu u Evropi,hej!Pa zar to ne zasluzuje vise od suhoparnog izvjesca?Pusti formu!Pisi ono sto osjecas,napisi koliko je sve ovo strasno,kako ovdje gruva,kakav je vani pakao...Hajde sad sjedi,smiri se i kreni ispocetka...Je li to O.K.?" Jos uvijek ljuta demonstrativno sam poderala papir i bijesno ga gledala kako se ceri. Isprva sam bila izgubljena,vise nisam znala sto bih pisala i jos uvijek uvrijedjena,pocela sam razmisljati o onome sto je rekao.Strah je izazivao apatiju,a ona je opet navodila na to da sto prije zavrsim posao i ponovno joj se prepustim.Trebalo se trgnuti,dignuti glavu,upravljati vlastitim strahom,trebalo je pronaci smisao vlastitog postojanja u cijeloj situaciji.Pa ako su decki na fronti smogli hrabrosti i snage da stanu izmedju nas i onih koji su nas dosli ubijati,najmanje sto sam ja mogla uciniti bilo je da cijelom svijetu kazem kolika je cijena te hrabrosti.Sudbina me je poslala na mjesto na kojemu sam bila i nisam se mogla povuci a da ne izgubim samopostovanje. Pocela sam pisati i svi smo zasutjeli.Ruka mi je letjela papirom kao da rijeci same izlaze iz olovke kojom sam pisala.Nakon desetak minuta bez rijeci sam Sinisi pruzila papir,zapalila cigaretu i netremice ga skiljeci promatrala kroz dim cigarete koja mi je visjela u ustima.Kada je procitao,podigao je pogled i nasmijesio se.Bilo je blizu sedam pa sam podigla slusalicu i nazvala Zagreb... (Alenka"Hale"Mirkovic-"91,6 MHz-GLASOM PROTIV TOPOVA")

Sifra:"CRAZY FROG"-PROF. DR. VOJISLAV"eto njega opet,eto njega opet/bolji nego ikad,ne zaboravlja nikad"SESELJ-RIMOKATOLICKI ZLOCINACKI PROJEKAT VESTACKE HRVATSKE NACIJE U Beogradu predstavljena nova knjiga Vojislava Seselja VATIKAN IZMISLJA NACIJE BEOGRAD(Beta)-Nova knjiga"RIMOKATOLICKI ZLOCINACKI PROJEKAT VESTACKE HRVATSKE NACIJE" lidera Srpske radikalne stranke Vojislava Seselja predstavljena je juce u beogradskom Domu sindikata. -Knjiga Vojislava Seselja na naucni nacin dolazi do saznanja kako Vatikan i Rimokatolicka crkva...uz podrsku SAD i drugih evropskih sila pokusava da razori srpsko bice-rekao je generalni sekretar Srpske radikalne stranke Aleksandar Vucic prilikom predstavljanja knjige. Vucic je dodao da je Seselj uveren da je sa novom knjigom zaokruzio naucni pristup problemima sa kojima se srpski narod suocava,"posebno u razgradnji srpskog nacionalnog bica,ali i sa izmisljanjem novih nacija koje su sluzile samo za razaranje srpstva i unistavanje srpske drzave". Seselj je knjigu,koja ima oko 1000 stranica posvetio"svojim ratnim saborcima i prijateljima,dobrovoljcima Srpske radikalne stranke",navodeci da se"divi njihovom herojstvu...i stidi pred istorijom sto nije bio dostojan da podeli njihovu sudbinu". ("Vecernje novosti",14.maj 2007.)

CETNICI MIRKO STANKOVIC&MILAN CORAK ...S puno entuzijazma,Mirjana i ja smo se zavukle u prasnjavi kut fonoteke i pocele"iskopavati"stare ploce.I dok sam tako trazila otkrila sam da je RADIO VUKOVAR izvanredno opskrbljen plocama sa srpskim narodnim pjesmama i kolima kao i gomilama novokomponiranih narodnjaka,uglavnom srpskih izvodjaca.Kolicina tog materijala mogla je izazvati zavist i samog RADIO BEOGRADA.No pravi su sok bile ploce Vere Svobode i Vice Vukova koje sam pronalazila na najcudnijim mjestima u fonoteci i na kojima je,ali doslovce na svakoj,debelim flomasterom,velikim slovima bilo ispisano:"Ne pustati!"ili"Ne svirati!" Zapanjeno sam upitala Mirjanu"sta je ovo",da bi mi ona s kiselim smijeskom na licu ironicno odgovorila:"E,to ti je,draga moja,nas gospodin Mirko Stankovic!" "Ma nemoj mi rec`da se on zabavljao ovakvim stvarima...pa tu ima cijelo cudo tih ploca..." "E Alenka moja,najeli smo se mi od Stankovica i vecih govana negoli su te ploce..."rekla je Mirjana ogorceno. I tada sam doznala sto se sve dogadjalo zaposlenima na RADIO VUKOVARU u vrijeme promjena u Hrvatskoj,posebice nakon izbora.Dogadjaji u Borovu Selu bili su tek kap koja je prelila casu. Bivsi direktor radija Mirko Stankovic kao i njegov glavni urednik Milan Corak uspjeli su se odrzati na polozajima iako nisu tajili krajnje negativan odnos prema novoj vlasti.Vjerojatno je presudnu ulogu u tome imao Slavko Dokmanovic,no bilo kako bilo,i nakon izbora oni su kreirali uredjivacku politiku RADIO VUKOVARA.Nakon sto su Stankovic i Corak shvatili da su im fotelje sigurne ta je uredjivacka politika postala izrazito protuhrvatska,izrazito prosrpska i potpuno destruktivna.A zbog nje su najvise stradali oni koji su s takvom uredjivackom politikom imali najmanje veze.Problem svih koji se imenom i prezimenom,glasom ili likom pojavljuju u medijima je da ih oni koji ih slusaju i gledaju dozivljavaju ne samo kao operativce-izvrsitelje nego i kao kreatore programa.Tako su uslijedili napadi na radnike RADIO VUKOVARA.Mirjana mi je pricala kako bi je kada se kasno navecer vracala kuci,obavezno docekivao suprug jer su je nazivali u studio i prijetili da ce je prebiti,a ne samo jednom joj se dogodilo da je netko prepozna na ulici i jednostavno-pljune.Pocela je i serija uvredljivih i prijetecih poziva u redakciju,u studio i privatno,a na telefonska upozorenja da je u zgradi postavljena bomba nakon prva dva-tri lazna poziva reagirali su vec rutinski i bez panike. Stankovic se,prema Mirjaninim rijecima zestoko sukobljavao sa Sinisom.U pocetku su to bile "profesionalne"svadje:Sinisa je zelio inovacije i promjene u programu,a Stankovic se uplasio njegova entuzijazma i mogucnosti da je na Radio stigao netko tko bi taj posao znao raditi bolje i od njega i od Corka.Kasnije kada je pritisak zbog uredjivacke politike postao nepodnosljiiv za sve koji su radili na radiju,medju njima su izbijale zestoke svadje u kojima ga je Stankovic redovito nazivao ustasom... Ipak,Borovo Selo bilo je vrhunac. Dok je u selu trajao pokolj,radio je emitirao uobicajene narodnjake.Ljudi su poceli nazivati studio psujuci im mater cetnicku jer sviraju narodnjake dok hrvatski policajci ginu.Mirjana je tada bila dezurni spiker.Nazvala je policiju i pitala sta se dogadja no nitko joj nije mogao ili zelio dati konkretnu informaciju.Nazivala je svoje prijatelje i poznanike po cijelom gradu i po onome sto je doznala shvatila je kako se u Borovu Selu dogodilo nesto jako lose.Nazvala je Stankovica,rekla da se u Borovu Selu dogadja nesto gadno,da ih ljudi zovu i psuju i da ne zna sto da radi.Stankovic je odgovorio neka samo nastave s programom kako je planirano.Pokusala mu je objasniti da tamo ima poginulih i da bi barem trebali emitirati prikladniju glazbu dok ne doznaju sto se dogodilo,no Stankovic je uporno ostajao pri svome a glas mu je bio sve nestrpljiviji.U studio je pristizalo sve vise informacija i razjarenih telefonskih poziva pa je na svoju ruku iz fonoteke izabrala laganiju glazbu i prekinula emitirati narodnjake.Na ovaj neposluh Stankovic je reagirao razjarenim telefonskim pozivom ali je sada Mirjana izgubila zivce i odbrusila mu kako ne zajebavaju ljudi njega nego nju i kako osnovna pristojnost nalaze da se ne pustaju narodnjaci dok ljudi ginu okolo. Taj je skandal zavrsio u noci s drugog na treci svibnja kada su ljudi iz HDZ-a provalili u prostorije u Radnickom domu i preuzeli Radio.Corak je jos imao obraza pojaviti se u redakciji i protestirati zbog smjenjivanja a Stankovic je naprasno napustio grad.Kuci ga je povremeno dovozio oklopni transporter JNA,a kada bi se presvukao i obisao obitelj na isti bi nacin odlazio u nepoznatom smjeru. Nije proslo dugo a Stankovic je otrovnim rjecnikom izvjestavao za srpsku televiziju o"ustaskom teroru nad gradjanima Vukovara".Nakon prvih izvjestaja jedne je noci netko izresetao procelje njegove kuce i on se vise nije pojavljivao u gradu. HRVATSKI RADIO VUKOVAR dobio je novog direktora,Zdravka Seremeta,te dvojicu urednika-Sinisu Glavasevica za urednika radija,a Josipa Esterajhera za glavnog i odgovornog urednika i radija i novina. Svima je laknulo.Ili,gotovo svima... (Alenka"Hale"Mirkovic-"91,6 MHz-GLASOM PROTIV TOPOVA")

Parni Valjak-KEKEC JE SLOBODAN,RED JE NA NAS! Ja nikad nisam znao sto znaci mrziti Vise sam volio ljubiti Njezna igra,dodir blag Ma,gdje god bio ja sam ostao. A gle me sada,na putu za front Bog mi je svjedok,nisam zelio to Ja svoje branim,tudje ne trebam Pred Bogom ima samo jedna istina. Kad ljubav plamen ugasi Zvijer se budi,mrak nam donosi Al`ja vec cujem pjesme glas: "Kekec je slobodan,red je na nas!" Ja nikad nisam znao sto znaci mrziti... A gle me sada,na putu za front Bog mi je svjedok,nisam zelio to Ja svoje ne dam,tudje ne trebam Pred Bogom ima samo jedna istina. Kad ljubav plamen ugasi... Ajmo svi-ustati! Zvijer se budi,mrak nam donosi Al`ja vec cujem pjesme glas: "Kekec je slobodan,red je na nas!"

utorak, 15.05.2007.

SINISA GLAVASEVIC ...U kiosku pored VELEPROMETOVE robne kuce kupila sam VUKOVARSKE NOVINE.Preko uobicajenog crvenog logotipa bila je otisnuta crna traka,a broj u cijelosti posvecen masakru hrvatskih policajaca u Borovom Selu.Bio je pun sluzbenih priopcenja medju kojima je bila i odluka Ministarstva informiranja Republike Hrvatske o promjeni rukovodstva RADIO VUKOVARA.Od dana stupanja odluke na snagu, sto je znacilo odmah,ta ce radijska postaja nositi naziv HRVATSKI RADIO VUKOVAR.Okrenula sam stranicu na kojoj je bio otisnut impresum i na njoj prepoznala samo jedno ime:Sinisa Glavasevic. Nasmijesila sam se jer sam znala koliko ce ta promjena njemu znaciti. Sinisu sam upoznala kada sam pocela raditi u KOVACICU.On je ondje vec radio kao knjiznicar.Osim godina zblizio nas je i raspored skolskih prostorija.Moja je radionica bila u neposrednoj blizini knjiznice pa bih kada bih imala slobodan sat otisla k njemu.Popili bismo kavu,brbljali i kopali po knjigama. Oboje smo voljeli citati,ali je njega vise zanimala poezija a mene dokumentaristika.Ispred knjiznice bili su panoi za izlozbe kojima se on cesto bavio.Posljednji smo put suradjivali kada sam ja "izmasakrirala"moju zbirku clanaka o filmu da bismo napravili izlozbu u povodu 50-godisnjice OSCARA. Ono sto me je kod Sinise odusevljavalo bila je njegova upravo nevjerojatna sposobnost komuniciranja s djecom.Meni je to bilo zanimanje.Kod njega-talent.No,za energiju poput njegove rad u skoli nije bio nikakav izazov.Skola mu je postala pretijesnom te ju je 1989.napustio i zaposlio se na radiju kao spiker.O radiju mi je pricao jos u skoli,kada je to bila tek mogucnost koju je razmatrao.Htio je napraviti"pravi radio",zivi radio,radio koji ce komunicirati s ljudima kako bi ga oni dozivjeli doista gradskim,doista svojim.Ideja je bila sjajna.Realizacija medjutim,nesto sasvim drugo.Sjecam se kako je njegov otac govorio poznanicima da bi se taj radio iz najveceg sna njegova sina mogao pretvoriti u njegovo najvece razocarenje.Mislim da je i Sinisa toga bio svjestan no napast je bila suvise velika. Otkako sam znala za RADIO VUKOVAR nisam ga slusala vise od desetak puta.Bio je valjda jedina prava konkurencija RADIO SAPCU,kad je o glazbenom programu rijec.Ako i nisu pustali narodnjake, pustali su neku pretpotopnu glazbu koju se nije moglo cuti doslovce nigdje osim na RADIO VUKOVARU.Jedina korist koju sam od njega vidjela bile su informacije o tome kada ce i u kojem dijelu grada nestati struje ili vode. Poslije izbora 1990.situacija s radijem postala je jos gora.Ljudi su mislili kako ce napokon cuti hrvatski jezik,normalnu glazbu i informirati se radijskim vijestima umjesto"radio Mileve".No direktoru radija Mirku Stankovicu takvo sto nije bilo ni na kraj pameti.Tako su Vukovarci u svojoj drzavi,u svom gradu, na svom radiju,slusali da su hrvatski policajci paravojne formacije,hrvatski predsjednik zlocinac,a hrvatska drzava-ustaska...Stanje na gradskom radiju najjasnije se ogledalo u nedjeljnim izravnim prijenosima nogometnih utakmica RADIO BEOGRADA koji su se najavljivali ovako:OVDE UDRUZENE RADIOSTANICE SRBIJE I RADIO VUKOVAR... (Alenka"Hale"Mirkovic-"91,6 MHz-GLASOM PROTIV TOPOVA")

BANDIT SLOBELIX U fazi podnosenja ostavke Borisava Jovica u Predsjednistvu drzave 15.ozujka 1991.godine,da bi ostavio prostor vojnom vrhu da izvede drzavni udar,Slobodan Milosevic je putem Televizije Beograd dao izjavu da"u tim okolnostima vise ne priznaje odluke Predsednistva SFRJ i da nece ucestvovati u njegovom radu(u funkciji zamenjivanja clana Predsednistva iz Srbije)". To se dogodilo prije nego sto su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost.Postupak Milosevica je bio bez presedana.On je bio i separatisticki i secesionisticki-njime se razbijala Jugoslavija.

CETNICI GORAN HADZIC&BORO SAVIC ...Bozic 1990.bio je posljednji blagdan koji smo proveli u miru,a Uskrs 1991.prvi u nizu blagdana koji su nam prisjeli. Na Uskrsnje jutro probudila sam se vrlo kasno.Blagdani su bili idealna prilika da se nadoknade sve one jutarnje smjene u skoli a i vrijeme je bilo nikakvo-kao stvoreno za spavanje.Na prstima sam otrcala u kuhinju i cupkajuci od zime skuhala kavu a zatim se brzo vratila u toplinu kreveta i upalila televizor. U tijeku su bile vijesti i ekranom su promicale slike neke maglom ovijene ceste:autobus izresetanih prozora,vozila hitne pomoci,jedan nas policajac-specijalac koji je mirno pusio i nekolicina drugih koji su skriveni iza drveca promatrali okolicu s pripremljenim puskama,krvavi snijeg na cesti,maslinastozeleni tenkovi snimljeni iz zaklona... Pojacala sam ton i postupno uspjela shvatiti kao su Srbi na Plitvicama napali autobus s policajcima koji su krenuli u intervenciju.Jedan od njih bio je mrtav,a nekoliko ranjeno.Nakon toga jedinice JNA,s tenkovima i transporterima,stale su izmedju policajaca i Srba koji su ih napali i nisu dopustale da policajci prodju i obave svoj posao. "POCELO JE..."proletjelo mi je kroz glavu. Situacija je,ocigledno,bila vrlo napeta,a sukob JNA i hrvatske policije visio je u zraku.Zapovjednik specijalaca,Lucic,bio je olicenje mirnoce.Ipak,ni njegovo ledeno plave oci,ni savrseno miran glas,ni decki u maskirnim uniformama koji su djelovali vrlo mirno,hladnokrvno i profesionalno,nisu me uspjeli uvjeriti kako dogadjaje imaju pod kontrolom.Iako su izgledali poput marinaca iz americkih filmova, iskreno sam sumnjala da ih je mnogo,da su svi tako dobro naoruzani i opremljeni i da,zapravo,ne mogu biti vise od smetnje na putu mocnoj JNA.Jos od afere Spegelj,u sijecnju,ocekivala sam kako ce nas JNA jednostavno pregaziti i uvesti vojnu diktaturu.Bilo je samo pitanje KADA,a taj dogadjaj na Plitvicama cinio se idealnom prilikom. Pravi sok uslijedio je kada su se na ekranu pojavile snimke uhicenja Gorana Hadzica i Bore Savica. Obojicu su uhvatili naoruzane kad su pokusali napustiti Plitvice.Hadzica sam poznavala samo kao vodju srpskih ekstremista u nasem kraju.Naslusala sam se njegovih izjava o ustasama,novoj ustaskoj drzavi,ponovnom genocidu nad Srbima i slicnim budalastinama kojima je na oruzje dizao svoje sunarodnjake Srbe,pa me njegovo hapsenje i nije zacudilo.No,Boro je bio pravo iznenadjenje. Znala sam ga osobno jer su on i supruga Milena stanovali u ulici Borisa Kidrica,tocno prekoputa Balazevih cije su kceri,Ksenija i Silvija bile moje prijateljice iz djetinjstva.Savicevi su bili prilicno imucni.Boro je radio kao poslovodja u VUPIK-u,Milena je bila uciteljica,a u jednom od sela oko Vukovara imali su i dosta zemlje.Nisu imali djece pa se Milena zblizila s Balazevima,posebice kad im se rodila unuka.Kuca Savicevih bila je prilicno velika,a upravo su je te godine detaljno renovirali.Preinake njihove kuce bile su za nas neiscrpan izvor zezancije.Boro je tvrdio kako ce u dvoristu napraviti bazen u obliku Bajkalskog jezera,pa smo sve radove pratili i komentirali slicnim usporedbama:krov ce vjerojatno biti u obliku kupole crkve Svetog Save u Beogradu,a dvoriste kao tereni u Wimbledonu. Balazevi i Savicevi dobro su se slagali.Milena je svake nedjelje stizala s pladnjem kolaca,a Balazevi se brinuli o Savicevom vucjaku kada bi njih dvoje odlazili na ljetovanje.Znali smo da su Srbi ali o politici su se izjasnjavali tek povremeno i to uglavnom Milena.Radili su cijelo prijepodne na poslu,a zatim ponekad i do kasno u noc na kuci.Cinilo se da su imali vaznija posla od velike Srbije. Vijest je bila prava bomba.Mozda iznenadjenje i ne bi bilo tako veliko i imalo takvoga odjeka da Boru nisu uhapsili upravo tada,na tom mjestu,a posebno-u takvom drustvu. Kada sam tog poslijepodneva otisla do Balazevih,sto da im cestitam Uskrs,a sto iz puke radoznalosti, zatekla sam ih u mracnom raspolozenju. "Tu zivi sa mnom vec deset godina,sve sa mnom lijepo i krasno,a kad tamo,radi o glavi meni i mojoj djeci!Moze ga bit`sramota!"rezao je poluglasno cika Franjo. "Stvarno ne znam sta mu je to trebalo i sta njima ovdje fali!Sve imaju!I oni su onda ugrozeni..." uzbudjeno je komentirala Ksenija. Reakcije u gradu bile su mnogo burnije."Srpska"sela reagirala su na uhicenje podizuci barikade s naoruzanim strazarima po cestama oko Vukovara zahtijevajuci da se Savic i Hadzic puste na slobodu. Hrvate u Vukovaru dogadjaj na Plitvicama dodatno je razbjesnio jer se dogodio upravo na Uskrs.U gotovo svim naseljima organizirane su nocne straze,takodjer naoruzane,a postalo je javnom tajnom kako se u pojedinim dijelovima grada ljudima od povjerenja koji su bili spremni braniti Vukovar od mogucih napada dijeli oruzje. Grad je danima nakon Plitvica,brujao.Tih je dana"radio Mileva"bio osnovni izvor informiranja jer sluzbene vijesti nisu znacile nista u gradu u kojemu se sve radilo potajno,pod okriljem noci i u uskim krugovima ljudi kojima se moglo vjerovati.S dolaskom veceri ulice bi opustjele a ljudi bi bilo samo u kaficima.Njihova se klijentela raslojila,pa se kao usred Belfasta tocno znalo tko dolazi u koji kafic,a tko u koji kafic ne smije.Noci su bile namijenjene diverzijama.U zrak su letjeli kiosci,kafici,trgovine... Policija koja je trebala odrzavati red takodjer se pocela raslojavati.Dvadesetak policajaca Srba,prestalo je dolaziti na posao i kasnije su vidjeni u selima pod kontrolom pobunjenih Srba,nerijetko i na barikadama.Uskoro je to postalo normalnom pojavom.Neki su Srbi otvarali bolovanja kod lijecnika srpske nacionalnosti,mrtvi-hladni dolazili po doznake i place,a zatim se ponovno vracali u svoja sela.Kad bi im zaprijetili otkazom,dan-dva bi dolazili na posao,a zatim bi prica krenula iz pocetka.Neki se vise uopce nisu pojavljivali i mogli su se vidjeti samo u reportazama beogradske televizije o zivotu u"SAO Krajini". Milena Savic pojavila se u kuci Balazevih nekoliko dana nakon uhicenja svoga muza.Placuci je objasnjavala kako ne razumije zasto njezin muz ni kriv ni duzan,sjedi u zatvoru i kako njezin Boro nije nikakav terorist.Kad su,na opce zaprepastenje u Vukovaru,Hadzica i Savica pustili iz zatvora"nevini" Boro vise se nije vracao kuci.Milena je i dalje radila u skoli,a kuci je navracala samo da nahrani psa i odveze svoje bunde i ostale dragocjenosti na sigurnije mjesto.Iako su u Kidricevoj,osim u nekoliko kuca,zivjeli iskljucivo Hrvati i premda je bila javna tajna kako se Boro pridruzio Hadzicevim"borcima za Krajinu"ona je,bez imalo srama,zamolila susjede da pripaze na kucu dok nje i muza nema. Tako su se,bez opterecenja,njezin suprug i njegovi prijatelji mogli posvetiti svom zivotnom projektu: ubijanju i razaranju vlastitoga grada. Nazvali su to-oslobadjanjem... (Alenka"Hale"Mirkovic-"91,6 MHz-GLASOM PROTIV TOPOVA")

Slobodan Milosevic&Memorandum SANU Slobodan Milosevic je vise osudjivao pojave nacionalizma na,za javnost zatvorenim skupovima,nego javno.On,na primjer,nije nikada javno i direktno osudio Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti koji ce mu kasnije postati idejno-politicka osnova velikosrpske politike i razgradnje Jugoslavije.Samo je jednom to ucinio indirektno i u javnosti nezapazeno.Zbog javnog neangaziranja u tom pitanju prigovorio mu je Ivan Stambolic,dok je jos,kao predsjednik Predsjednistva Srbije,vjerovao da mu je Milosevic najblizi prijatelj.Medjutim,na zatvorenim skupovima Milosevic je to cinio.Na primjer,u lipnju 1987.godine on je istupajuci na zatvorenom sastanku u Institutu za bezbjednost u Beogradu o Memorandumu rekao:"Sta je drugo nego crni nacionalizam pojava Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti u kome se predlaze razbijanje Jugoslavije.To znaci likvidiranje postojeceg uredjenja nase zemlje,odnosno razbijanje posle koga nema opstanka ni jednom narodu i narodnosti".Ta izjava,kao i slicne na zatvorenim skupovima nije objavljena.

Alenka"Hale"Mirkovic-91,6 MHz-GLASOM PROTIV TOPOVA UVERTIRA RATA-2 ...Vozila su napokon stigla u moj vidokrug.Prolazila su dosta brzo,ili se meni tako cinilo jer sam vidjela tek uski dio ceste nezaklonjen gustim krosnjama drveca.Bilo je tu svega:automobila,kamiona, traktora s prikolicama,autobusa...sve u svemu dvadesetak ili tridesetak vozila punih ljudi.I ljudi i vozila bili su okiceni svim i svacim.Bilo je tu ikona pravoslavnih svetaca,sajkaca,zastava sa cetiri C... Po vjetrobranima gotovo svih vozila bile su polijepljene slike Slobodana Milosevica.Na prikolici jednoga kamiona klatio se"orkestar"-harmonikas i desetak ljudi zagrljeni,s bocama u rukama,iz sveg glasa su urlali:"Ko to kaze,ko to laze,Srbija je mala.Nije mala triput ratovala.I opet ce,ako bude srece..."Ljudi koji su stajali na traktorskim prikolicama riskirajuci da zbog drndanja padnu s njih drzali su se za stranice prikolice samo jednom rukom kako bi drugom mogli vitlati s tri prsta po zraku.Ruke podignute u isti pozdrav virile su kroz prozore automobila,kamiona i autobusa a iz njih se orilo:"Ovo je Srbija..." Kako malo kredita sam dala svojim susjedima!Vise me nije cudilo sto ih nema na balkonima.Scena je bila uznemiravajuca i na trenutak sam i ja pozalila sto sam na balkon uopce izasla.No neki mi vrag ipak nije dao mira i zbog necega sto ni meni samoj jos nije bilo jasno,znala sam da je ono sto gledam vazno. Uznemireno sam promatrala scenu na ulici ne shvacajuci zasto sam se uopce uznemirila.Jedan dio mozga govorio mi je da je to predizborno ludovanje bas kao i ono HDZ-ovsko prosle nedjelje,no drugi je slao signale kako nesto ipak nije u redu.Gledala sam groznicavo,vrlo,vrlo pazljivo,sve dok se slika nije razbistrila i pukla mi pred ocima.U koloni nije bilo niti jedne jugoslavenske zastave,niti jedne Titove slike,niti jedne crvene zvijezde,niti jednog grba s bakljama...Ljudi koji su sada prolazili cestom ispred mene nisu vikali ni"Ovo je Jugoslavija"ni"Ne damo Jugoslaviju"...Vikali su"Ovo je Srbija".Pocetna nelagoda i uznemirenost su me napustili ali sam sad bila ozlojedjena.Koja Srbija u Vukovaru za Boga miloga...?Sto to ovi rade...? Kolona je prolazila pored zgrade jos minutu-dvije anakon sto su prosla i posljednja zvozila nastala je neobicna tisina.Zvuk automobilskih sirena cuo se tek izdaleka,iz drugih dijelova grada kroz koje je kolona prolazila,a zatim se potpuno izgubio. Vratila sam se u blagovaonicu i bez rijeci pocela lijevati kavu u salice.Ozlojedjenost me jos uvijek nije prosla,no ovoga je puta bila usmjerena na mene samu.Zasto li sam mislila kako ce Vukovar biti izuzetak...? Teta je kao da naglas dovrsava neku svoju misao tiho rekla: "I sad su se tu dovukli da nama prave sranje..."

Petar"Slobodane,samo reci/letecemo kao meci!"Gracanin ...NISMO ZA MITINGE,ALI,KAD DO NJIH DODJE,MORAMO BITI SA LJUDIMA... (Petar Gracanin) Petar Gracanin je,kao general-pukovnik u penziji i nacelnik Generalstaba JNA izabran za predsjednika Predsjednistva Srbije poslije Osme sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije i odstranjivanja Ivana Stambolica sa tog polozaja.U generalskim redovima cijenjene su njegove ratne partizanske zasluge(ratni komandant i narodni heroj),ali je vladalo gotovo opce misljenje da se radilo o licnosti skromnih mogucnosti i da ga je na polozaj nacelnika Generalstaba isforsirao Nikola Ljubicic. Istovjetno ubjedjenje vladalo je i kada je izabran za predsjednika Predsjednistva Srbije-predlozio ga je Ljubicic.Slobodanu Milosevicu je trebao da posluzi kao izvrsilac i pokrice njegove politike.Bilo je opce misljenje da Petar Gracanin nema sposobnosti ni za funkciju Saveznog sekretara za unutrasnje poslove,sto je u ozujku 1989.godine bukvalno iznudilo rukovodstvo Srbije.To imenovanje je,opet, posebno lose primljeno medju generalima.

Alenka"Hale"Mirkovic-91,6 MHz-GLASOM PROTIV TOPOVA UVERTIRA RATA-1 Bilo je toplo,nedjeljno poslijepodne.Proljece je u Gundulicevoj ulici zablistalo punom snagom.Kesteni u cvatu sirili su krosnje zapocinjuci sa suncem bitku za plocnike,travnjake,klupe i prolaznike,a rijetki olinjali cempresi uzaludno nastojali svojim mirisom istisnuti nametljive lipe.Cvrkut ptica,visoki tonovi iznenadnoga zenskoga hihotanja,fragmenti razgovora,glazba s radija i zveckanje pribora za jelo bili su jedini zvuci koji su remetili tisinu ulice.Vjerojatno bi starim Sapudlom(naziv kojim se stari Vukovarci koriste za dio Vukovara oko Gunduliceve ulice)uvijek vladao tako idilican mir da nije davnih dana postao zapadnim vratnicama Vukovara.Cijelom njegovom duzinom vodila je cesta kojom se ulazilo u samo srce grada a potom stizalo do njegovih istocnih vratnica Mitnice i dalje do Bugarskog groblja i Vucedola.Bilo je tu dosta simbolike:civilizacija se za zapada,iz svojih betonskih krletki,u smrdljivim automobilima jednolicnom i sivom cestom vracala u zelenilo svoje kolijevke... Za utjehu svima nama koji smo u Sapudlu zivjeli u to doba tjedna i dana,automobili su tom cestom rijetko prolazili.Bilo je to vrijeme namijenjeno jednoj od slavonskih svetinja-nedjeljnom,obiteljskom rucku. Teta i ja upravo smo ga zavrsile.S naporom smo otpuhivale,zalile se jedna drugoj kako nam onaj posljednji komad mesa bas i nije trebao i smijale se svojoj prozdrljivosti jer smo site do grla ipak razmisljale o kolacu koji je jos stajao netaknut.Na stednjaku se kuhala poslijepodnevna kava,teta je pospremala stol a ja polako pocela prati posudje od rucka. Kroz tisinu ulice polako,izdaleka,poceo se probijati zvuk automobilskih sirena.Lagano se priblizavao i pojacavao i nakon kratkog osluskivanja dalo se zakljuciti kako se nekakva kolona vozila krece u nasem smjeru. "A koji je sad vrag"rekla sam glasno i polako krenula na balkon blagovaonice. "A valjda je i danas neki predizborni..."rekla je teta ravnodusno,sjela za stol i zapalila cigaretu. "A,tocno,danas je SDS..."rekla sam i naslonila se na balkonsku ogradu cekajuci da se kolona priblizi i prodje dijelom ceste koji se vidio s balkona. Kako se priblizavala tako su se,uz zvuke automobilskih sirena,poceli nazirati i zvuci harmonike i ljudski glasovi koji su ih pratili. "Daj se molim te makni s tog balkona.I ti svuda moras turit`svoj nos!"rekla je teta tiho,ali ostro. "Ma daj!Hocu vidjeti!"odvratila sam nestrpljivo,onako,preko ramena.Cinilo mi se da je teta,otkako je cula za izbore,postala,cak i za njezine standarde,preoprezna i nepovjerljiva.Te"ne petljaj se u politiku",te"ne turaj nos svuda",te"pazi sto pred kim pricas",te"gledaj svoja posla"...Meni je to izgledalo smijesno: napokon se i u ovom gradu nesto pocelo dogadjati a ja bih trebala glumiti kako nista ne primjecujem. Kako bih je uvjerila da moja radoznalost nije ni rijetka ni neobicna,osvrnula sam se oko sebe i pogledom potrazila susjede,no na okolnim balkonima nije bilo gotovo nikoga. Dobro,pomislila sam,mozda i nismo svi bili previse politicki osvijesteni,ali svi smo imali"Pavlovljev refleks"na automobilske sirene.Na prvi njihov zvuk gurali bi kao mrmoti radoznale glave kroz prozore i balkone.Tuda su subotom prolazile sve svadbene kolone trubeci,pjevajuci i masuci zastavama,pa su ljudi izlazili na balkone da"osacuju mladu"i po broju automobila u koloni ocijene koliko su bogati svatovi.U danima kada nije bilo svadbi automobilska sirena mogla je znaciti samo nevolje.Ravna otvorena cesta mamila je vozace da nagaze na papucicu gasa a upravo ispred nase zgrade bilo je krizanje s Mirogojskom ulicom,nepregledno i kao stvoreno za sudare.Prije svakog velikog praska uslijedilo bi mahnito trubljenje sirena.Tada bi iz frizeraja gospodje Ljubice u prizemlju zgrade na mjesto nesrece istrcale zene s viklerima i rucnicima na glavi,okretale prevrnute automobile,izvlacile ranjene ljude i spremno docekivale policajce i hitnu pomoc. Toga dana nije moglo biti svadbi;prometa nije bilo,pa ni nesreca.No ipak automobilske sirene nisu zanimale gotovo nikoga...Nista mi nije bilo jasno...

ponedjeljak, 14.05.2007.

Enes Kisevic-BOSNA Ti nisi vise san Ti si suza iz sna Bossanium moja Bossnium moja Bolna mi ne bila. Ti privjesak niciji nisi. Ni cest.Ni prcija. Bosna si bila. Bosna ces biti. Bosna bosanska sva. Osvajaca tvojih silnih Tko vise i imena zna? A ti si i dalje Bossana moja Bosna bosanska sva. Bisseno,Bosseno, Bosno moja, Tko te svojatao ne bi Kad su i voda i ptica I cvijet Bivak nasli u tebi. Ginut ce za tebe Bosnjak tvoj Ma bila pod noktima sva Da nikada vise Bolna mi ne budes Suzo moja iz sna.

Sifra:"PRODAJA BOSNJAKINJA"-"CETNICI SU NAS PRODAVALI KAO SVOJE ROBLJE"-6 "BIJELO CETNICKO ROBLJE" Pitala sam"Klamfu"sta ce biti sa mnom.On je rekao da ce po mene doci"Tuta"i"Zelja"(Dragan Zelenovic) da me vode kod sebe.Poslije pola sata,kad je"Dragec"odveo Edinu,ovi dolaze po mene.Plakala sam i izasla sa njima."Tuta"mi je rekao da se ne bojim i da cu biti kod njega,te da me niko nece dirati. Medjutim,oni su mene poveli da me ubiju,jer nisu znali gdje ce vise i sta ce sa mnom...Dosli smo pred zgradu gdje je mala Edina odvedena i oni su otisli kod"Drageca"da o meni pregovaraju sa njim.Tamo su se zadrzali pola sata,a ja sam sjedila u autu.Dosli su po mene i rekli da izadjem i idem gore kod Edine.Otisla sam i pocela plakati.Onda je"Dragec"povikao na mene da sutim,jer mi je on spasio zivot, posto su me oni htjeli ubiti.Tu smo ostali jednu noc,poslije cega nas odvode u jednu kucu,gdje smo bile dvije-tri noci,kod nekog covjeka.Bile smo same i kuhale smo sebi sta smo nasle,ne znajuci da ne smijemo,jer kad je taj covjek dosao,htio nas je pobiti sto smo mu pojele hranu.Mislim da se zvao JOJIC.Odatle nas je on odveo u jednu garsonjeru.U garsonjeri smo bili 10-15 dana. Za sve djevojke sto su sa mnom bile,saznala sam kasnije gdje su,jedino nisam za Edinu.Za nju se i danas jos nista ne zna. Dragan Stankovic-Dragec me je poslije prodao MILANU TODOVICU IZ CELEBICA, a ovaj me je odveo u jednu focansku garsonjeru...Posto mu je Todovic nije platio moju cijenu,Dragan je dosao sutra i uzeo televizor iz tog stana.Tu sam bila zatocena mjesec i vise dana.Todovic bi dolazio uvecer u tu garsonjeru.Donosio mi je da jedem jednom u tri dana.Uvijek je dolazio pijan i nasrtao na mene. Jednu vecer su u stan provalili"TUTA"I JASKO GAGOVIC.Obecavali su kako ce me odvesti u Austriju. Nista im nisam vjerovala.Htjeli su da me vode u"Tutin"stan u"Breni"i dogovarali se oko toga."Tuta"je kasnije otisao,a Jasko je ostao.Posto nisam htjela da tamo idem,Jasko me je uhvatio za kosu,podnio noz pod vrat i htio je da me kolje.Onda sam ja pristala i rekla da cu ici,samo da me pusti...Isla sam sa njim pjeske do"Tutinog"stana gdje me i ostavio...Poslije je"Tuta"dosao i posto sam bila sva otekla, pitao me je ko me je udario,kao da ne zna ko je to bio.Tu sam cijelu noc bila sa njim,a sutradan me je ponovo vratio u garsonjeru.Drugu noc ponovo je dosao Todovic.Rekao je da ustanem i pospremim stan jer dolaze njegova tri brata u posjetu.Rekao je da dolazi i Markovic kojega ja od ranije poznajem. Te noci su dosla njih trojica.Sjedili su i pili.Saznali su ko sam i odakle sam i onda su medjusobno pricali kako da mi pomognu da odem iz Foce,da se izvucem.Todovicu su zaprijetili i rekli:"Od danas se mi o njoj brinemo.Od danas ti nemas nista sa njom.Mozes doci i spavati ovdje,ali je ne smijes dirati." Medjutim,kada bi oni odlazili iz stana,ja bih ostajala sama i uvijek bi neko od cetnika razvaljivao vrata i ulazio u stan.Jedan od njih bio je Dusan Ostojic i on mi je cvrsto obecao da ce me spasiti. Bio je mart mjesec 1993.godine,i padao je gust snijeg.Gdje god da se okrenes,nemas kuda. Razmisljao je Ostojic da me pusti,da idem kuda hocu,ali ja to nisam smjela,jer sam se plasila da me neko od cetnika ne prepozna i ubije.Onda sam ga zamolila da potrazi mog prvog komsiju u selu.Bila sam sigurna da ce mi taj covjek pomoci.Dusko ga je trazio,ali ga nije mogao naci jer je komsija u medjuvremenu mijenjao stan. Poslije toga je dosao neki GALONJA VLADICIC IZ BRATOVINE,da me i on kupi i da me vodi u Srbiju,da mu radim na nekoj farmi konja.Rekla sam da je bolje da me odmah tu ubije,nego da me daje nekome dalje u Srbiju,jer mi je bilo dosta patnje,ponizenja,trgovine i prodavanja. Imala sam brata u Svedskoj,ali nisam imala njegovu adresu.Moj je brat prije rata donosio upaljace na kojima je bila upisana adresa firme u kojoj je radio i mi smo ih dijelili nasim komsijama...Jedne veceri sam se dosjetila gdje taj upaljac mogu nabaviti.U gradu je zivjela svastika jednog mog komsije.Znala sam se prije rata sa njom i znala sam da bi mi ona mogla pomoci.Otisla sam kod nje,ali me ona nije mogla odmah prepoznati.Kad sam joj se predstavila,nasla mi je upaljac sa adresom firme i brojevima telefona moga brata. Ostojic je htio da me vodi,ali se plasio.Jednom je dosao Vladicic,sto me ranije htio kupiti i ja sam ga zamolila da on potrazi mog komsiju,od koga sam ocekivala da mi pomogne,sto je on i uradio.Nasao ga je u gradu i ispricao svu moju situaciju.Rekao mu je gdje se nalazim i da mi treba pomoc.Tako su moj komsija i Ostojic tu noc dosli kod mene i dogovarali se sta ce dalje raditi sa mnom. Dogovorili su se kako da mi osiguraju"papire"i brzo su mi ih nabavili,trazeci od mene da im se zakunem da cu im,kad budem mogla,dati za njih 1000 njemackih maraka.Zaklela sam im se i oni su me jednog jutra,pocetkom aprila 1993.godine,ukrcali u autobus za Novi Pazar,preko Gacka,Bilece i Niksica. Iz Novog Pazara sam pomocu jedne dobrotvorne humanitarne organizacije otputovala u Skoplje,a odatle,preko Njemacke,u Svedsku.

Enes Kisevic-SNIJEG U OCIMA Ne kloni mi,moja glavo, to nisam ti ja propao: u ocima mojim tuznim svijet je pao, svijet je pao. Ne tazi me,vino zarko, da ti budem vedar kao: u ocima mojim suhim svijet je pao, svijet je pao. Ne nosi me,moj ocaju, ti nada mnom nemas vlasti, toliko sam ja letio da ne stignem nikad pasti. I kada mi dusu sruse, sto ni u snu lako nije, moje ce me staro srce jos da grije, jos da grije. Ne smijesi se,moja glavo, sto sam sam na sebe spao, u ocima mojim slanim, snijeg je pao, snijeg je pao.

..."MI SMO POBIJEDILI FASIZAM,OPSTALI SMO,NISMO PONIZENI,ONI SU!BOSNA I KOSOVO SU NAM SVJEDOCI!"... "I IZDRZALA SAM,BOG MI JE POMOGAO" Tezak fizicki rad,izgladnjelost,cetnicko orgijanje i silovanje svaku vecer,premlacivanja,mucenja,ubijanja, bila su nasa turobna svakodnevnica.Medjusobno nismo imale snage za razgovor,dovoljan je bio samo pogled,pa da jedna drugoj kazemo sve,svu svoju bol i beznadje...A odmah potom,iz beznadja smo ulazile u svijetle periode nade i vjere... Kada bi nas cetnici tukli,mnoge su ih molile rijecima:"UBIJ ME BRATE,METKOM!"Ono brate bila je cesta rijec u nasem bosanskom zargonu,a cetnici su na nju odgovarali:"NISAM TI JA BRAT,MAJKU TI J.... BALINSKU..." Svaki Srbin-cetnik imao je pravo da nas prebije,istuce,da nas siluje,kad god je to htio,danju,nocu... Posebno se u tome isticao KRVOLOK,MLADJO RADIC,ZVANI"KRKAN"...Krkan je i mene i veliki broj zena izvodio i javno nas,u po bijela dana,na ocigled svih,silovao u krugu logora. Prijetio nam je da ce nam pobiti djecu i clanove porodice i sav nas bosnjacki rod,posto su u logoru bile zatocene kompletne porodice.Sve su nam to radili nase komsije Srbi,nasi dojucerasnji prijatelji,radni kolege.Pitala sam se kako je moguce da ti ljudi tako drasticno promijene svoj odnos prema nama i iskazu toliku sovinisticku mrznju,a onda sam dosla do odgovora...SVE SU TO,POTHRANJENI SVOJIM SRPSKIM,PAGANSKIM MITOVIMA,I RANIJE OSJECALI PREMA NAMA,MRZILI NAS,ALI PAGANSKI TAJILI,CEKAJUCI DAN KADA CE VODJENI SRPSKIM KRVOZEDNIM VOZDOM,SLOBODANOM MILOSEVICEM,POKUSATI DA SE BOSNJACIMA U BOSNI OSVETE ZA SVOJE PORAZE OD TURAKA, KOJE SU UZ GUSLE POKUSAVALI DA OPJEVAJU KAO SVOJE STRADALNICKE POBJEDE I STRADALNICKO UZDIGNUCE NA NEBESA. I IZDRAZALA SAM,BOG MI JE POMOGAO.Opteretio me je iskusenjem,a ulio mi i snage,onoliko koliko me je iskusenjem opteretio.I ja i sve druge i svi drugi pacenici trebali smo iz sebe izvuci zadnje atome svoje vlastite snage i prkosa,pa da ih pobijedimo,da svojom patnjom i rijecju svom svijetu kazemo: "MI SMO POBIJEDILI FASIZAM,OPSTALI SMO,NISMO PONIZENI,ONI SU!BOSNA I KOSOVO SU NAM SVJEDOCI!" Posto sam u logoru izgledala jako bolesna,upucena sam u bolnicu.Jedan posteni Srbin iz Prijedora kada me je vidio,rekao mi je da ce pokusati da me oslobodi...Obecao je da ce to uciniti,nakon saglasnosti logoraskih vlasti.I izvrsio je obecanje.Nakon dva dana strazari su mi saopcili da se spremim u roku od 5 minuta,jer kako rekose,treba da idem u bolnicu.Spremila sam se i suznih ociju oprostila od ostalih pacenica iz logora.Odvezena sam u Dom zdravlja u Omarskoj gdje su me ljekari pregledali,dali mi neke lijekove i neki papir na kome je bilo napisano od kojih bolesti bolujem.Odveli su me potom kuci u Prijedor,u koji sam usla,ne vjerujuci sama sebi da sam slobodna. "NA PROZORIMA KUCE SU BILI OBJESENI BIJELI CARSAFI" Kod kuce sam zatekla svoju mamu i staru nanu,koje su bile jako bolesne i uplasene.Sjedile su bespomocne u potpuno opljackanom i opustosenom stanu.NA PROZORIMA KUCE SU BILI OBJESENI BIJELI CARSAFI.Pitala sam zasto su ih stavili,a mama mi je odgovorila da u Prijedoru svi Bosnjaci moraju to da imaju radi prepoznavanja ko zivi u kojim kucama i stanovima,SLICNO KAO U VRIJEME HITLEROVOG FASIZMA...Bile su iznenadjene u kakvom sam bila stanju.Pitale su me sta su mi uradili. Nisam im nista mogla reci,nisam imala snage,samo sam ih pitala za djecu.Nisu nista znali o njima,osim da su odvedeni u logor,sto sam i ja znala,jer su ih odveli poslije mene. Majka mi je saopcila da su gotovo svi moji rodjaci odvedeni u srpske logore i da su pobijeni u logorima,da se za mnoge od njih nista ne zna.To me je,iako sam disala slobodu,porazilo do te mjere, da sam u potpunosti klonula,ne vjerujuci da nama Bosnjacima Srbi mogu uciniti takav zlocin. Neko vrijeme sam bila u Prijedoru sa majkom i nanom,nastojeci da sto prije izadjem iz srbocetnickog dzehennema,jer sam se plasila da ce me ponovo traziti,pa i ubiti,posto sam svojim ocima vidjela masovan srpski zlocin,a i sam ga dozivjela.JA SAM SVJEDOK ZLOCINA. Uz pomoc Dobrotvornog drustva"Merhamet"prebacena sam zatim u Zagreb na dugo lijecenje.U Zagrebu sam od MEDJUNARODNOG KOMITETA"CRVENOG KRIZA"saznala da su mi djeca razmijenjena i da su transportovana logoraskim transportom u Svedsku,gdje se i sada nalaze. Danas zivim u Zenici i jos uvijek se lijecim od posljedica stravicne logorske torture i srpskog fasizma, ALI SLIKE UZASA NIKAKO NE MOGU DA SE OSLOBODIM. (Sifra:"KRKAN"-"OPSTALI SMO,POBIJEDILI SMO FASIZAM"-3)

Enes Kisevic-CVIJET BADEMA Ja pjevam o covjeku koji ce napokon doci, bez kojeg priroda zivjeti nece moci. Ja sanjam o ljudima dostojnim sunca sto grije, a oni sravnjuju sa zemljom sve sto njihovo nije. O cvijete,dragosti oka, sto cvates usprkos zloj sorti, ti mi jos vracas nadu silan u svojoj ljepoti.

..."METAK TI JE ZAKON.METAK JE ZLATO,ALI OVO CE TI SUDITI".GOVORIO JE TO I POKAZIVAO NA NOZ... "CETNICI SU NAS MEDJUSOBNO PRODAVALI I KUPOVALI" Nama nisu nista govorili,ali smo iz njihove price saznali da je u pitanju PRODAJA I TRGOVINA SA NAMA.Trgovali su robljem.Rekli su nam:"ICI CETE KOD OVIH MOMAKA I TAMO CE VAM BITI SUPER. NIKO VAM NECE DOLAZITI I IMACETE SVEGA".RADOMIR KOVAC,ZVANI"KLAMFA"I JAGOS KOSTIC ZVANI"JAGA",odveli su nas u neki stan,u"Brenu",na cetvrti sprat.Bile smo nas cetiri djevojke.Tu smo bile 5-6 dana i nisu nikoga drugog dovodili,ali je"Klamfa"bio gori u svemu nego deset cetnika.On se na svakoj od nas izivljavao.Ponasao se manijacki.ODATLE SU MENE I MALU EDINU PRODALI NEKIM CETNICIMA-SRBIJANCIMA.Rekli su nam da idemo kod tih ljudi,posto su oni iz Srbije pa nemaju zena, da im pospremimo kucu i napravimo rucak. Srbijanaca je bilo puno,a svaki je htio da siluje.Tamo je nastao pravi haos.VOJKAN JAGIC,koji nas je kupio,nije dao da nas iko siluje,ali nije mogao da nas sacuva.Te iste noci su se tukli medjusobno zbog nas.U toj kuci smo bile 10-15 dana.Nad nama su se izredali svi.Jednom su nas iz te kuce odveli u jedan stan.Bile smo nas dvije i tri Srbijanca.Tu smo bile desetak dana. Jednu vecer su nas ponovo odveli kod"Klamfe".Pili su cijele noci i pucali kroz prozor.Jedan me je tjerao da legnem,a drugi da ustanem.Pa tako cijelu vecer.Prije toga sam,iako ranije nisam pila alkohol,odlucila popiti pola litre konjaka,jer sam mislila da ce mi biti makar malo lakse ako budem pila.Tada sam vidjela da mi ni alkohol ne pomaze protiv zlikovaca i vise ga nikad nisam uzimala. Sutradan je dosao"Tuta"i jedan Srbijanac i poveli su nas sa sobom."Klamfa"je ostao spavati. Kasnije,kada se probudio,dosao je po mene i Eminu i povikao na nas:"Ustajte!"Mi smo ustale,a Tuta i Srbijanac nisu uopce reagovali.Kad nas je izvodio od Tute,iduci niz stepenice,govorio je:"Metak ti je zakon.Metak je zlato,ali ovo ce ti suditi".Govorio je to i pokazivao na noz.Onda nas je vratio u svoj stan.Edina,koja je ranije ostala u stanu,bila je pretucena,a Adise nije bilo.Kad smo dosle u stan, natjerao nas je da se skinemo gole i da se popnemo na sto.Morale smo to uraditi i stajale smo gole na stolu nekih pola sata.Bilo nam je jako hladno.Bio je januar mjesec i nije bilo grijanja.Tako smo stajale na stolu i drhtale od zime.Onda nas je natjerao da uzmemo svoju odjecu u ruke i da tako gole izadjemo napolje.Potjerao nas je niz stepenice.U to je stigao Kostic.Nesto je pricao sa njim i onda su nas vratili nazad da se obucemo.Obukle smo se i onda nas je"Konta"potjerao u grad.Rekao nam je da ona cetvrta(mislio je na Adisu)vec plovi niz rijeku.Navodno su je ubili i bacili u rijeku.Kasnije se ispostavilo da su lagali,kako bi nas uplasili.Kad nas je doveo do rijeke,ponovo je dotrcao Kostic i pricao sa njim.Onda je"Klamfa"prisao meni,a da ga ja nisam ni vidjela,jer sam gledala u zemlju.Udario me je i ja sam kao snop pala na zemlju.Kad sam dosla sebi,"Klamfa"nam je rekao:"NIKO VAMA NIJE VLASNIK SEM MENE,NI"TUTA",NI IKO DRUGI".Navodno,mi nismo nikuda smjele izaci iz tog stana bez njegovog odobrenja.Emina,koja mi je pomagala,bila je sva otekla od udaraca i batina.Onda nam je"Klamfa"bacio kljuceve i rekao da idemo u stan i da ga pocistimo. Jagos Kostic je,medjutim,usao sa nama u stan i natjerao nas ponovo da se skinemo i da stojimo na stolu...Stajale smo na stolu pola sata i onda nam je naredio da sidjemo i da sjednemo.Pocistili smo ono sto su oni prethodnu noc porazbijali.Tu noc smo tu i ostale. Sutradan je dosao"Klamfa",isamarao nas i naredio da skuhamo kahvu,govoreci nam da se tim samarom pomirio sa nama i obecao da nas nece pobiti.Nakon dva dana"Klamfa"nam je saopcio da mene i Edinu mora poslati kod drugih.Rekao je da je Edinu prodao Draganu Stankovicu-"Dragecu"i da ce on doci po nju... ("Sifra:"PRODAJA BOSNJAKINJA"-"CETNICI SU NAS PRODAVALI KAO SVOJE ROBLJE"-5)

subota, 12.05.2007.

Kemal Coco-NAS GRAD Pitas me,moj Paso kako izgleda nas grad, od nekoga si doznao da sam u njemu bio gost punih mjesec dana. Bio sam u nasem gradu kojeg ne poznajem i kakav nisam ostavio, kada smo skupa sretni sto postajemo ovo sto smo sada, iz njega bjezali. Kako znam za sebe,moj Paso, znam da u nasem gradu nisu zivjeli ljudi koji koracaju dugim koracima, da ulicom idu a pod pazuhom nose kruh,kojeg komadaju i jedu kao da nikada jeli nisu.

petak, 11.05.2007.

..."IZVEDITE JE TAMO DA JE UBIJEMO,ZAR NE VIDITE DA JE GOTOVA"... "DOK SU NAS JEDNI SILOVALI,DRUGI SU MINIRANJEM RUSILI DZAMIJU" Nakon dva-tri dana poslije toga,ponovo dolaze"GAGA"i"ZAGA"i kazu da izadju one djevojke koje znaju dobro pricati.Znala sam sta ce se desiti i da je ono bila namjestaljka.Onda su izdvojili nas cetiri djevojke.To smo bile:ja,Emina,Dzenana i Mirsada.Doveli su nas u onu istu kucu gdje sam i prije bila.Tu smo ostale cijele noci. TE NOCI JE MINIRANA FOCANSKA DZAMIJA.TO JE BIO 2.VIII 1992.GODINE U 23.40 SATI.Vodili su me ulicom u neposrednoj blizini dzamije.Nestalo je struje.Te noci uzeo me je cetnik DUSKO DUBLJEVIC (CRNOGORAC).Cijele noci me je silovao.Nije me uopce pustao.Ujutro su dosli drugi i nastavili... Tog dana:"DRAGEC","NIDZA"(CRNOGORAC)I"ZUJO"(CRNOGORAC)su htjeli da nas odvezu autom, navodno,negdje na sigurno,ali su u medjuvremenu dosli PERO I GOLIJAN,te su nas vratili ponovo u onu kucu.Te noci,u tu kucu su dovedene jos tri djevojke i jedna trudnica.Bila je trudna 8 mjeseci.Sa njima je dovedena Ifeta i jos jedna djevojcica. Sve su nas rasporedili po sobama.Posto sam bila prisiljena da cijele noci budem sa Duskom Dubljevicem,nisam mogla znati sta se desava u drugim sobama.Ujutro,kada me je Dusko pustio, odmah me je preuzeo"KONTA"-KONTIC. Nakon jednog sata je dosao"Zaga"i odvezao nas odatle.Sa mnom su odvedene jos tri djevojke: Dzenana,Emina i Ifeta."Zaga"nam je rekao da ce nas suociti sa novinarkom kako bi utvrdio sta je koja od nas pricala,te ako budemo lagale da ce nas prikovati na splav i pustiti niz Drinu.Dovezao nas je u susjedno mjesto pred jednu kafanu.Uveli su nas i dali nam da jedemo.Mene su odredili da sjedim pored PERE ELEZA.Elez mi je govorio da jedem,a ja sam bila nemocna za bilo sta,napola mrtva od straha i od svega sta mi se desavalo.Jedan od njih je rekao:"IZVEDITE JE TAMO DA JE UBIJEMO,ZAR NE VIDITE DA JE GOTOVA".Odatle nas je MISKO SAVIC(CRNOGORAC IZ PLJEVALJA)odvezao u kucu Sulje B.. Kad smo tamo dosli,izasao je"Zaga"i iz kuce izveo Senadu B.i Amru,a nas je odveo na sprat na pocistimo sobu u kojoj smo trebale spavati.Mi smo sobu pospremile i stavile spuzve.Kasnije je dosao cetnik NIKOLA BRCIC-"RODJO",utjerao me silom u jednu sobu i silovao.Nisam se smjela braniti.Sve to sto su nam cetnici cinili je postajalo gotovo normalno.Kad je on zavrsio,natjerali su me da sidjem u prizemlje.Tu sam zatekla i djevojku Sanelu,koju je za sebe drzao NEDJO SAMARDZIC.On je bio iz Bilece,ali je pred rat bio zatvorenik u KPD-u Foca.Kad je rat poceo,pustili su ga SDS-ovci iz zatvora i on se prikljucio cetnicima,najekstremnijim zlocincima. U kuci Sulje B.boravila sam 4 mjeseca.Tu je bilo 8-9 djevojaka.U toj kuci ja i Dzenana smo bile zaduzene da kuhamo,jer su oni uvecer dolazili da jedu.Morali smo kuhati,prati,cistiti...Svako jutro sam morala ustajati u pola pet,kada su oni isli u akciju i na teren,pripremiti im dorucak,skuhati kahvu i ispratiti ih.Mi smo tu ostajale samo preko dana.Uvecer su oni dolazili ponovo... Mnogo puta smo razmisljale o bjezanju.Jednom smo se cak i dogovorile i spremile za bjezanje ali nismo uopce znale teren.Bilo nam je sve nepoznato.Bojale smo se da ih negdje ne sretnemo i onda bi nam bilo jos gore.I djevojke iz mjesta,koje su bile sa nama,nisu dobro poznavale taj teren.Nismo se usudile krenuti.Cetnici su u pripravnosti boravili i u hotelu,a to je bilo blizu nas,tako da su oni preko dana,kad ne bi isli na liniju,dolazili kod nas.Naredjivali su sta da im spremimo za jelo. "HOCEMO LI JA I TI U PARTIZANE..." Zatim nas je Pero Elez uzeo za sebe,kao da mi budemo samo njegove djevojke.On je dosao prvu noc i obje nas silovao.Dolazio je kasnije i nije nas dirao,ali je zato dovodio po PET-SEST CRNOGORACA IZ PODGORICE I NIKSICA sa sobom. Jednu vecer je dosao RADIVOJE MARKOVIC IZ GACKA.Nosio je sesir i stap iz Titove vile sa Tjentista. Prisao je meni i pitao me:"HOCEMO LI JA I TI U PARTIZANE?MI SMO PARTIZANI,MI NISMO CETNICI."Tu su sjedili,pili i svaku noc su bili pijani.Markovica su poslali u sobu sa Adisom,a mene i Edinu nisu dirali. Poslije izvjesnog vremena on je isamarao i izbacio Adisu iz sobe i poslao je po mene da ja idem kod njega.Tu noc je radio od mene sta je htio,a bio je skroz pijan.Izivljavao se skoro cijelu noc.Braniti se nisam smjela.Jedva bi cekali da me ubiju a time da u meni ubiju i svoj zlocin,svoje divljastvo i fasizam, sta sam ja pamtila i pamtim i danas... I tako je to trajalo danima.Ako nas nisu oni silovali,dovodli su nekoga od cetnika sa strane.Onda su poceli dovoditi i komsije iz mjesta i od njih naplacivali za njihove uzitke.Meni licno nisu,ali jesu Edini i Adisi.Doveli su jednog,zvao s Papro.Bio je nesto stariji covjek,i corav na jedno oko.Bilo je ga ruzno vidjeti,a kamoli sa njim...No mi smo bile u gorem polozaju od roblja,od zivotinja.Trpjele smo samo da bi jednom,kad-tad,kazale istinu o Srbocetnicima i njihovom fasizmu. Jednom me je silovao ZORAN SAMARDZIC.To je bilo divljacko izivljavanje,da se ne moze ni u snu sanjati nesto tako.Onda sam jednom molila"ROKA" da dodje i da spava sa mnom u sobi a da nista ne radi,samo da bude tu,jer mi je vise bilo dosta"redaljke".On je obecao da ce doci i od tada,kako je on poceo dolaziti,smanjilo se dovodjenje drugih cetnika,jer,zakljucile smo,ako bi neka od nas imala nekog "svog"cetnika uz sebe,onda na njoj nisu pravili"redaljku". Poslije sedam dana,"Roko"je otisao u Kalinovnik na liniju i tamo je poginuo. Cetiri mjeseca nakon toga,dosli su GOJKO JANKOVIC,DRAGAN ZELENOVIC I"TUTA" i rekli su da cetiri djevojke moraju ili ubiti,ili poslati u Focu iz koje su nas i doveli,jer oni nemaju dovoljno hrane da nas hrane.Ostale su Dzenana,Mirela i Sanela.Otisle smo ja,Emina,Adisa i Edina.Odveli su nas u jedan stan kod"Ribarskog".Tu smo prenocile jednu noc.Jankovic nam je govorio da cemo tu biti sigurne i da nas niko nece dirati.Medjutim,sutradan dolaze cetnici-kupci koji su nas kupili od Zelenovica i"Tute"... (Sifra:"PRODAJA BOSNJAKINJA"-"CETNICI SU NAS PRODAVALI KAO SVOJE ROBLJE"-4)

Enes Kisevic-PROFESOR POVIJESTI Trazeci metaforu za zlodjela pocinjena u ratu, profesor povijesti nikako nije mogao pronaci rijec kojom bi opisao zlo. -Zvijeri!-dobacivali su ucenici- To su bile zvijeri! -Ne,djeco.To su bili ljudi. Zvijeri to nikada ucinile ne bi. To su bili ljudi. Ljudi su to bili... Dugo je sa stidom ponavljao u sebi.

CETNICI MOMIR NIKOLIC&KOSTA KOSTIC Momir Nikolic,pomocnik komandanta za bezbjednost i obavjestajne poslove Bratunacke brigade vojske bosanskih Srba,prebacen je 11.aprila u Finsku na izdrzavanje kazne od 20 godina zatvora.Nikolic se 7.maja 2003.pred Haskim Tribunalom potvrdno izjasnio o krivici za progon Bosnjaka u Srebrenici 1995.godine. Troclano sudsko vijece Osnovnog suda u Brckom osudilo je 20.aprila Kostu Kostica iz Bijeljine na 15 godina zatvora za ratni zlocin protiv civilnog stanovnistva,dok su krivice oslobodjeni njegovi sugradjani Raco Simic i Milos Milosevic.Kostic je osudjen za ubistvo 14 civila i jedno silovanje tokom maja i juna 1992.godine u brcanskom naselju Kolobara.

Sifra:"EMINA"-"NEKA BOG ZLOCINCIMA PRAVEDNO SUDI"-4 "NIKADA JA NICIJA NECU BITI!ZA MENE MUSKARCI NE POSTOJE!" Dok smo bili u Njemackoj,odvela sam je bila ljekaru specijalisti,koji nam je savjetovao da Emina promijeni sredinu,jer ne smije ostati tamo gdje joj se to dogodilo.Sada znam da smo pogrijesili sto nismo ostali u Njemackoj. Jednom je jedan pristali mladic,takodjer izbjeglica,kad je vidio Eminu,koja je stasala u pravu ljepoticu, rekao:"Ti ces,Emina,biti moja ili nicija".Trebalo je vidjeti kako je reagirala."NIKADA JA NICIJA NECU BITI!ZA MENE MUSKARCI VISE NE POSTOJE,JESTE LI CULI!",vriskala je histericno moja Emina. Niko joj vise nista slicno ne pokusava reci niti s njom razgovarati.Njezin mi pogled ledi krv u zilama. Nikada na njenom licu nema osmijeha.Na pitanja odgovara kratko,najkrace sto moze,a onda se zatvara u svoju ljusturu,u svoj svijet u kome ni za koga nema mjesta.Hiljadu je razloga za njezin tuzni pogled.Djevojcice njezine dobi stalno su nasmijane,vesele,stalno se kikocu,traze sebi drustvo,odlaze u skolu.Vesele se.Moja Emina se ne smije.Vise se i ne sjecam kako izgleda njezin osmijeh,kako je izgledao sjaj u njezinim ocima. Koliko puta samo proklinjem one koji su krivi za ugasli sjaj u ocima moje male Emine,koji su krivi sto se ona vise ne smije,sto se ne raduje zivotu koji je pred njom.Hoce li smoci snage i pomiriti se sa svojom sudbinom?Hoce li moci zaboraviti bol koju su srpski zlotvori nanijeli njezinom djecijem tijelu i njenoj djecijoj dusi?Hiljadu zasto,a odgovora niotkud.Ima li ista teze od cinjenice da ne mozes pomoci svom rodjenom djetetu? U svoj toj tuzi koja me je obuzimala od samog pogleda na Eminu ne nalazim vremena da razmisljam o vlastitoj boli.Samo noc,prokleta crna noc,nikako da izbrise bolna sjecanja.Iz noci u noc iznova se vracaju,ozivljavaju i kao da IZNOVA PROZIVLJAVAM SVE ONE STRAHOTE,SVU ONU BOL,TUGU.Ima li kraja mojim nocnim morama? Tek su mi 34 godine,a osjecam da mi je dvadesetak vise.Posijedila sam.Pitaju me zasto stalno imam duboke podocnjake?Sutim.Sta da im kazem?Gdje je pocetak,gdje kraj mojim morama?Ima li smisla, pricati,pisati?Mozda ipak ima.Zbog djece koja dolaze poslije nase.Neka se zna sta su nasa djeca od Srba dozivjela,kakve su Srbe zlotvore upamtila,u sta je pretvoreno njihovo djetinjstvo.Zbog toga vrijedi ispricati svoje stradanje,svoja bolna sjecanja. "NEKA BOG ZLOCINCIMA PRAVEDNO SUDI..." Tesko je danas gledati lijepo Sarajevo koje se polahko obnavlja i sjecati se srpskog konc-logora u Kalinovniku.Kako uzivati zivot i ljepotu Bosne koja me okruzuje kad sam jednim vecim dijelom svoga bica negdje daleko,gdje je zauvijek ostao dio mene,tamo gdje je ranjena i moja dusa i moje tijelo, tamo gdje je moja Emina dozivjela najstravicnije iskustvo,gdje joj je oduzeta nevina mladost, osakacena dusa. Kad jednog dana zapocnemo novi zivot u dalekoj Americi,mozda se i mojoj Emini zalijece rane.Mozda potisne sva ruzna sjecanja na Srbe-cetnike,zlikovce iz Kalinovnika.Mozda,mozda,mozda...Zivim za to mozda i nikada se necu prestati nadati da cu na licu svoje Emine ugledati toliko zeljeni osmijeh.Gledam je kako drzi sestricu Aidu,kako je brizno cuva,tepa joj,ali osmijeha nema,ni veselog pogleda,ni djevojackih iskrica u ocima. Jednog dana,sigurna sam,Emina ce se promijeniti,ali znam da nikada nece potpuno sve zaboraviti, potisnuti u sebi sva sjecanja na najcrnje trenutke svog mladog zivota. Neka ovaj zapis,neka ovo svjedocenje pomogne i meni i drugima,a najprije istini i NEKA BOG BUDE JEDINI SUDAC LJUDIMA I ZA DOBRA I ZA LOSA DJELA.NEKA BOG I ZLOCINCIMA PRAVEDNO SUDI.

Enes Kisevic-TAKVA VREMENA U zadnje vrijeme nekako mi drago vidjeti muhu. Necu je potjerati ni kad mi na kruhu sjedi. Zar zivot moj ista vise od zivota muhinoga vrijedi?

..."KOJA TI JE SISA DRAZA?"... "KOJA TI JE SISA DRAZA" Jednu noc je dosao DRAGOSLAV KUNARAC-"ZAGA"i odveo mene i Dzenanu u jednu kucu.U toj kuci je bilo 20 cetnika,a medju njima je bio i"GAGA".On je bio najgori cetnik-zlikovac,koga sam ikada vidjela. Bio je uzasan.Jedan drugi cetnik sa njima bio je sav krvav.Na nogama je imao bijele cizme,ali su mu i one bile uprskane krvlju,kao i odjeca.Nas su natjerali da ocistimo kucu.Mi smo,kao nesto,i ocistile. Onda su oni donijeli mesa i vecerali su.Nisu nas pozvali,niti su nam od jela ista dali... Poslije vecere,"Zaga"je odveo Dzenanu u drugu sobu,a ja sam sa ostalim cetnicima ostala u sobi... Nekoliko cetnika povalilo me je odmah na krevet i skinuli su me,tako da sam ostala potpuno gola. Plakala sam i molila,a oni su bili time jos gori prema meni.Morala sam da se predam,pa se njih 15-20 redalo na meni,sve do jedan po pola noci.Nisam se smjela braniti.U pocetku sam se,kako rekoh, branila,borila sa cetnicima,ali bi me savladali i jos zesce zlostavljali.Trpjela sam.Morala sam,ako treba i do same smrti.Sta god da su mi radili,nisam smjela niposto da se branim.Nisam smjela nista progovoriti.Nisam imala pravo glasa.Nisam bila covjek za te zvijeri.Bila sam puki objekt za zadovoljenje nagona Srbocetnika. Zadnji koji je ostao da se izivljava na meni UZEO JE NOZ I POSAO PREMA MENI.PITAO ME JE:"KOJA TI JE SISA DRAZA?"Onda je CRNOGORAC"TOLJA"rekao:"Nemoj da je diras.To je jako dobra djevojka". Ovaj je posao onda na njega,a ja sam molila da me puste u kupatilo da pijem vode,jer sam bila iznemogla.Nisam imala zraka.Medju njima je bio i jedan ranjeni cetnik koji je sjedio pored kreveta na stolici i"Gaga"mi je naredio,posto je on ranjen u stomak,da mu ja ucinim zadovoljstvo tako sto cu ga oralno zadovoljiti.Tu,medju njima je bio i JURE RADOVIC SA BRODA,skolski drug moje blize rodice. Dobro sam ga poznavala.MENI JE JURE RADOVIC GOVORIO:"SPASIO BIH TE KAO MOJU SESTRU."SVE JE LAGAO.ON JE BIO GORI NEGO DESET CETNIKA.On je bio non-stop na meni. Nije htio da me pusti a sa sobom je na mene dovodio jos trojicu cetnika.Jedan cetnik mi je bio sa jedne strane,drugi sa druge,treci me oralno zlostavljao a i on,Jure.Bilo je uzasno!To nikada ne mogu zaboraviti!TU RANU CU NOSITI DO SMRTI. Pred zoru su mene i Dzenanu vratili u fiskulturnu salu.Bile smo izmrcvarene i ponizene,da se to rijecima ne moze opisati. Poslije svega toga,Dragoslav Kunarac je poslao jednu novinarku, koja je dosla u salu i predstavila se kao da je novinarka sa Radio Sarajeva.Ja sam tada izmorena lezala na podu i slusala sta ona prica. Pitala sam se da li je moguce da je ona dosla sa Radio Sarajeva.Rekla je da nije i da je dosla sa Pala sa"Kanala S".Ispitivala je zene sta se desavalo.Ja joj nisam htjela nista govoriti.To je bilo drugi put da cetnicki novinari dolaze kod nas.Ispitivala je neke zene i onda prisla meni.Rekla je:"Slobodno ispricajte sta se desavalo,jer to nece niko saznati.Ne bojte se."Gledala sam je i mislila:"Kome ti to pricas?!"Ne znam sta mi je bilo,ali sam joj rekla ovo:"Svega je bilo,samo me nisu tukli"... (Sifra:"PRODAJA BOSNJAKINJA"-"CETNICI SU NAS PRODAVALI KAO SVOJE ROBLJE"-3)

četvrtak, 10.05.2007.

Kemal Coco-GRAD NA IZDISAJU Kako da napisem pjesmu o Banja Luci po kojoj hode nepoznati ljudi, u kojoj pjevaju meni tudje pjesme, u kojoj igraju neke druge igre. Kako,pitam sve one koji od mene traze pjesmu o tom gradu, a svi znaju da Banja Luke vise nema,one koju oni poznaju i vole. Kome da lazem pisuci o njenoj ljepoti, kada je vise nema, o obalama Vrbasa koje se s pjesmom vise ne druze, o kafanama bez harmonika i gitara, o neboderima koji rastu pored srusenih dzamija. Kome su potrebne lazne pjesme o gradu,koji umire u drzavama svijeta i nikada mu sahrana nece biti. a on umire,ako vec umro nije. Moj grad,i vas grad, odavno je na izdisaju.

Sifra:"ZAGA"-"KUPOPRODAJA BOSNJAKINJA-ZATOCENICA"-3 "KUPOPRODAJA BOSNJAKINJA-ZATOCENICA" Posto je u to vrijeme medju cetnicima bila uvedena KUPOPRODAJA ZATOCENIH BOSNJACKIH DJEVOJAKA IZMEDJU SRBA-CETNIKA,Zaga je sigurno bio prodao ove dvije nesretne djevojke,jer je jednog dana dosao cetnik GRUJO KOVACEVIC i odveo Senu.Ubrzo nakon toga,Zaga je dosao po Suadu.Sjecam se da ju je Zaga izveo iz kuce.Kada ju je izvodio,skinuo joj je sa ruke zlatni prsten i dao Jadranki.Cula sam kasnije od Zage da je Grujo prodao Senu njenim roditeljima u Njemacku za 20000 DM.Zaga je imao isto namjeru da i mene proda mojim roditeljima i cesto je pitao koliko moj otac ima para i koliko bi dao za mene,da me oslobodi. Krajem avgusta i pocetkom septembra 1992.godine,Zaga je sa nekoliko svojih vojnika imao auto udes i zavrsio je u bolnici.Znam da su tada sa njim bili cetnicki vojvoda Govedarica i njegov sin. Jadranka je odmah dosla po mene i odvela me u bolnicu kod Zage.Morala sam dugo biti u bolnici sa njim.Cak je i u bolnici pokusavao da me siluje.Kada sam se vratila iz bolnice,po mene je dosao Gojko i odveo nas u selo Trnovace. Cesto,dok smo bile same,u selo su dolazili cetnici,lupali nam i kucali na vrata.Bile smo zatvorene u jednoj kuci-zatvoru i sreca je bila sto su na prozorima bile zeljezne resetke,a i vrata su bila zeljezna.Emina i ja smo znale drhtati od straha i citavu noc preplakati.Jednom nam je dolazio GICIN BRAT,zvao se BEBAN.On nas je psovao ispred kuce,nazivao Turkinjama i balinkurama,pijan galamio i pokusavao da provali vrata.Mi smo mu govorile da smo zakljucane i da ce Gojko uskoro doci.On je dugo lupao,probao da se popne na balkon,ali nije uspio.Jedne noci,prilikom njegovog divljanja,rekao je Emini i meni da bi nas on slatko silovao,pa zaklao,ali nece zbog prijatelja Gojka.Jedne noci ispred kuce su vikali JASKO GAZDIC I GICA i pitali nas da li je sa nama jedna djevojka koja se zvala Rasema.Navodno ju je Zaga ukrao od njih,pa su oni dosli da provjere da je nije doveo kod nas u kucu. Jednu vecer smo bile u kuci,Emina,Zaga i ja,kada je dosao pijan GRUJO KOVACEVIC.Mislim da sam mu se ja svidjela pa je vjerovatno htio mene da siluje,sto mu je Zaga bio i dopustio i poslao me u drugu sobu da se skinem.Ja sam pocela plakati i moliti Zagu da mi to ne ucini,a on je skocio i sakom me oborio na pod.Grujo se na to naljutio i izasao.Kad je sutra ponovo dosao,mi smo bile same i zakljucane u kuci.On se onda razbjesnio i ispred kuce pucao u sobu u kojoj smo sjedile.To je bilo grozno.Soba je bila sva izresetana mecima.Mi smo otpuzale do WC-a,u kome smo polegle na pod. Bilo je toga jos mnogo sto sam djelomicno zaboravila,ali scene kada me je ZELJKO RASEVIC trazio oko kuce i po komsiluku da me ubije,nikada necu zaboraviti.On je usao u kucu,jer je imao kljuceve.Navodno ga je Gojko bio poslao u kucu po neke papire.Bilo je to po danu.Taj cetnik je zivio na Trnovacama.Kada je usao trazio je rakiju i nasao je.Puno je pio. Kad je dobro popio meni je rekao da udjem u drugu sobu sa njim.Ja sam mu rekla:"Cekaj samo malo",i pobjegla iz kuce koja je bila otkljucana.Pobjegla sam kod jedne babe u komsiluku i sakrila se kod nje. Kada sam cula da puca na babinu kucu,pobjegla sam u drugu kucu kod neke Mileve.Zeljko me je trazio oko kuce i sumanuto pucao.Zatim je dosao kod babe u kucu i prinio joj pusku pod grlo da bi mu rekla gdje sam se sakrila.Ja sam bila u drugoj kuci na spratu i bila sam odlucila ako me nadje,da skocim sa prozora.Nije uspio da me dobije... "NA RAZMJENU NISAM OTISLA JER SAM BILA TRUDNA..." Moja prica je prica djevojke Bosnjakinje,koju su sa 15 godina zarobili cetnici...I ja i ostale djevojke i zene Bosnjakinje,kao nemocne zatocenice smo dozivjele patnju i torturu,a posebno seksualno zlostavljanje. Sa nama su Srbi-cetnici postupali kao sa robljem,stokom.Silovali su nas i izivljavali se na nama,vrijedjali nam nasu muslimansku vjeru,bosnjacku naciju,vrijedjali nas kao ljude,gazili nase ljudsko dostojanstvo.Sve je bilo tesko podnositi,kao i saznanje DA NAS CETNICI PRODAJU I KUPUJU MEDJUSOBNO,DA TRGUJU NAMA KAO ROBLJEM,STOKOM. Tesko je bilo sve podnositi obespravljen i u zatvorima,logorima,posebno u cetnickim zatvorima za silovanje,u kuplerajima,bordelima,koje su organizirali po kucama u Foci,Miljevini i selima oko Foce. Jedan od cetnika me je,krajem septembra 1992.godine,kupio od Gojka i Zage,da budem samo njegova,da me ozeni.Dogovor je bio da me,po konacnoj isplati,njemu predaju 1.X 1992.godine,sto su i ucinili.Od tada sam pocela da se necemu nadam. Kada sam ga prvi puta vidjela,vidjela sam u njemu prvi put u odnosu na sve cetnike normalnog covjeka. Pitao me je ko sam i odakle sam.Pitao me je za moje roditelje.Dala sam mu svoje podatke da niko ne vidi.Onda je on mojim roditeljima javio preko radio-amatera da sam ja ziva i zdrava. Od tada sam pocela da zivim sa Zdravkom i vise nisam imala prisilne kontakte ni sa im od cetnika... Vidjela sam jos jednom tri nesretne djevojke kad su me odveli pO moju oskudnu odjecu. Kada je 25.XI 1993.godine bila razmjena zarobljenih cetnika za nase djevojke,NA RAZMJENU NISAM OTISLA JER SAM BILA TRUDNA vec pet mjeseci i ostala sam sa Zdravkom,a na nasu slobodnu teritoriju nisam mogla izaci sve dok se nije potpisao Dejtonski mirovni sporazum...Tek 5.V 1996.godine, prvi put sam dosla u Sarajevo i nisam mogla donijeti moje dijete,jer mi to nije dozvolio.Kasnije,kad sam rodila i drugo dijete,uvijek sam,kad sam odlazila u Sarajevo,mogla povesti samo jedno dijete,a drugo sam morala da ostavim u Republici Srpskoj. 22.IV 1998.godine,konacno sam uspjela pobjeci sa oba djeteta u Sarajevo,napustivsi covjeka kome sam bila prodata kao obicna robinja. Centru za istrazivanje i dokumentaciju Saveza logorasa Bosne i Hercegovine napisala sam ovu izjavu,uz obavezu cuvanja moga identiteta,posto sam HASKI SVJEDOK.

Kemal Coco-LJUDI NA POLA PUTA Ovdje gdje smo,dugo necemo tamo gdje zelimo,ne cekaju nas, a polovicu puta niko ne zna, mozda bi nam tu najbolje bilo. Na pola puta smo od zelja i stvarnosti, trazimo ono sto nismo izgubili, kako se nesto traziti moze, sto niko nikada izgubio nije. Mi smo takvi,prokleti od rodjenja, prokletstvom lijezemo i s njim ustajemo, prokleto koracamo jos prokletije mislimo, da jedni druge proklinjali nismo, zar bi bili gdje smo sada. Pola puta nikada necemo naci, mozda je i bolje za sviju nas, jer da smo skupa opet bi se proklinjali, ali moramo priznati da nam ni kletve vise ne mogu nista. Znaci li to da polako prolazimo, da nestajemo u vlastitom progonu, a sve mislimo kako cemo opstati, davno je bilo kada smo mogli i misliti. Neka nas,i ovakvih kakvi jesmo, na ovom svijetu razbacanih kao tuge, koje niko nikada znati nece i ne treba ih znati.

Sifra:"PRODAJA BOSNJAKINJA"-"CETNICI SU NAS PRODAVALI KAO SVOJE ROBLJE"-2 "VRISNULA SAM OD BOLA" Poslije izvjesnog vremena u prostoriju su poceli ulaziti i drugi cetnici.Ne znam koliko ih je bilo,ali dok sam bila pri svijesti izbrojala sam ih do devet,deset...Dalje nisam mogla.Izgubila sam se,onesvijestila.Probudili su me pucnji i vika cetnika.Cula sam viku:"Pobjeze balija..." Kasnije sam saznala da su tada ubili moga amidzica.Za to vrijeme,dok sam polumrtva lezala u baraci,cula sam veliku pucnjavu.Plasila sam se da cetnici ubijaju jedno po jedno i da ih mrtve bacaju u rijeku. Mene su obescastili,silovali i izmrcvarili.Tu sam provela 3-4 sata dok su se oni izivljavali na meni.Drhtala sam gola na krevetu.Nisam mogla da ustanem,da se pomaknem,a kamoli da se obucem.Dosli su poslije i naredili mi da se obucem i da idem u autobus,koji je trebalo ubrzo da krene sa ostalima.Teskom mukom sam se obukla.Izvela su me dvojica i dovela do autobusa.Tamo su bili svi osim male Emine.Njena majka je stajala pored autobusa i molila cetnike da joj dovedu Eminu.Plakala je i molila da joj vrate dijete,koje je imalo jedva 15-16 godina.Kasnije su i nju doveli u autobus.Bila je sva rascupana i uplakana...Povezli su nas odatle dalje.U autobusu su bili:"Tuta",jedan cetnik kojeg sam poznavala,jer je radio sa mojom ocem i jos neki srpski vojnici.Bila sam sokirana i izgubljena.Nisam mogla vjerovati kakvo zlo ljudi mogu uciniti ljudima. Dosli smo u Focu pred policijsku stanicu,gdje smo cekali nekih pola sata.Tek tada sam dosla malo sebi i shvatila,sta mi desilo.VRISNULA SAM OD BOLA,kao da me je nesto trznulo,jer majcina smrt i sve sto se sa mnom desavalo bilo je nepodnosljivo za moju psihu.Pocela sam jace vristati i cupati kosu.Zene su me molile da ne vristim jer bi nas cetnici sve mogli poubijati.Uspjeli su da me smire... Odatle su nas odveli u FOCANSKI SREDNJOSKOLSKI CENTAR.Uveli su nas u jednu vecu prostoriju,gdje su bile postavljene spuzve i vojnicka cebad.Tu smo ostali 10-12 dana.Za nas je bio odgovoran cetnik MITAR SIPCIC.On je bio zaduzen za nas,za nasu sigurnost,a ustavri je pustao ostale cetnike da rade sa nama sta hoce,da nas zlostavljaju,ponizavaju.Za vrijeme tih 10-12 dana koje sam tu provela,mislim da nije prosla ni jedna noc,a da nisam odvedena i visestruko silovana.Pretezno me je vodio DRAGAN ZELENOVIC.Najcesce je vodio mene i Eminu.Jednom je je odveo i DRAGAN STANKOVIC ZVANI"DRAGEC". On me je vodio sa jednim Crnogorcem u Gornje Polje,u neku garsonjeru. Kada je dolazio,Dragan Zelenovic se uvijek derao i galamio na nas.Govorio nam je svasta i vrijedjao kao i ostali cetnici.Psovali su nam tursku,balijsku majku,pljuvali nas...Onda bi izabirali koga su htjeli i vodili sa sobom.Rekli bi nam da nas vode da im pocistimo stan,a mi smo znali sta to znaci,jer im stan nikada nismo ocistili,niti su oni znali kako izgleda ocisceni stan. "DOVELI SU NOVINARE DA NAS SNIME KAMERAMA" Sve je to bilo tako dok jednog dana u nasu ucionicu,u kojoj smo bile zatocene,nije usao MITAR SIPCIC i rekao da pospremimo tu prostoriju,da napravimo u njoj nekog reda,jer navodno trebaju doci neki novinari iz Beograda i sa Pala,da snime kako nas cetnici paze,hrane i njeguju,pa da svijet vidi kako nas oni cuvaju i stite...Pitala sam se od koga me to on cuva. I dosli su novinari...Pitali su nas kako nam je tu,ko nas cuva i ko nas hrani...Dzenana je pricala sa njima kao i neke druge zene...Nisam htjela ni da pricam sa njima,ni da ih slusam.Nisam uopce htjela da gledam u kameru kad znam sta se to desava sa nama.To su bili novinari i kamere putem kojih se emitovalo na televiziji kako nam je tu bilo dobro i kako nismo zlostavljane.Danima i nocima nisam spavala.Bila sam iscrpljena i napola mrtva.Radili su sa mnom sta su htjeli.Kada bih otisla u neku kucu radi ciscenja i navodnog pospremanja,ne bi me silovao sam jedan ili dva,nego najmanje njih pet-sest.Kad se oni zadovolje i kad im bude dosta,onda su me vracali nazad.Nisam stizala da jedem,da pijem,da se obucem-jednostavno su se samo redali na meni...I poslije svega toga,neko dolazi mene da snima i da mu ja gledam u kameru i kazem kako je meni tu dobro i kako oni mene stite. Nakon tog snimanja su nas prebacili u fiskulturnu salu.Natjerali su nas pet-sest zena da prvo odemo tamo i to pocistimo.Tamo smo zatekli pravi haos.Bilo je sve uzasno prljavo kao i u svakom prostoru gdje su zivjeli cetnici.Trebalo nam je pola dana da to ocistimo i dovedemo u nekakav red.Dali su nam strunjace da na njima spavamo.Donosili su nam da jedemo ono sto bi ostajalo od vojske,sto oni nisu mogli pojesti,prokisle makarone,lose supe,malo hljeba,kao sto su davali svojoj krmadi. Svaku noc su dolazili i odvodili zene na silovanje.Rijetke su bile noci da nisam odvodjena i silovana.Jednu noc me je jedna nena sakrila ispod sebe,a"Tuta"je dosao i uhvatio nenu za kosu,pitajuci je da li krije neku zenu.Nena je rekla:"Nema sine tu nikoga".I tako me tu noc spasila...

Kemal Coco-OD DJECE OPROSTAJ TRAZIM O vama sve znam, a danima se do vas avionom putuje Prosao sam putre s kojima ste vi prosli, dok ste stigli gdje ste sada. Junaci ste, veci nego sto sam zelio da ikada budete i jaci od nas sviju koji smo ikada zivjeli ovdje,gdje ste vi rodjeni. U nevrijeme dosli ste mojom zeljom, ali ko ce znati da je i meni sudjeno da u to vrijeme zivim i zelim biti otac. Kako ste samo jaki,hrabri, kako ste ponosni i prkosni, kako ste jaci od najjacih. A ja vas takve nisam zelio. Zelio sam imati sina i kcerku, da upijaju ljepote zivota, da vole i budu voljeni, a vi, kuda ste sve prosli a zivi i ponosni ostali, to ste samo vi mogli. Da,oprostaj trazim sto sam vas zelio i na svijet doveo u nevrijeme i medju neljude. I da to trazim, vas put izbrisati ne mozete, a tako bi zelio da sve to nisam vidio, da vi to nikada niste prosli. Sada ste jaki, sada ste svoji, zivot vas je naucio ono sto ja nisam zelio. Mozda sad suncan dan znate voljeti mnogo bolje nego mi.

srijeda, 09.05.2007.

..."VIDI LI IKO DA SE MOJA EMINA VISE NE SMIJE,DA SE NICEMU NE RADUJE?"... Bilo je to 8.VIII 1992.godine,kad se logorom pronio glas da nas manji broj ide u razmjenu.Potrpali su samo nas 35 zena i djece u kamione i krenuli put Trnova.Od razmjene,medjutim,ni traga ni glasa. Dovezli su nas do minskog polja.Tada smo shvatili sta su naumili.Htjeli su nasim tijelima ocistiti minsko polje.Jednostavno su nas stjerali sa kamiona i natjerali da idemo kroz minsko polje,da ga sobom cistimo.Nismo htjeli u smrt i polijegali smo na zemlju. S druge strane minskog polja ugledali su nas vojnici Armije BiH.Zapucali su u zrak u nasem pravcu i povikali cetnicima da nas neko od cetnika provede sigurno kroz minsko polje,na sta su cetnici odgovorili pucnjima.Jedna od nas skinula je majicu i podigla je visokom na stapu."Ne pucajte,razmjena je",viknula je...Tu smo cekali vise od jednog sata dok nije postignut dogovor da nas jedan cetnik, ipak,provede kroz minsko polje,a s nase strane vrati medju cetnike njihovih trideset boraca koje je ranije zarobila Armija BiH. Napokon na toliko zeljenoj slobodi,o kojoj smo protekla dva i po mjeseca samo mogli sanjati... "U ZAGRLJAJU MUZA I OCA" U to vrijeme,moj muz Safet bio je borac Armije BiH na polozajima oko Trnova,u nasoj blizini.Odlazio je do tada u svaku razmjenu i uvijek pitao za nas...Konacno nas je pronasao.Sve logorasice sa djecom potrpao je na kamion i odvezao u Jablanicu.Smjestili smo se sa vojskom u zgradi tamosnjeg ratnog muzeja. Nakon jedne borbe sa cetnicima,moj Safet je sreo i upoznao naseg"andjela zastitnika",kako smo tada nazivali novinara Wörnera Spatmana,i njegove saradnike iz humanitarne organizacije"Flung-Tigers". "Izvedite moju djecu.Pomozite djeci",zamolio je Wörnera moj Safet.I pomogao nam je.Osigurao nam je potrebne papire",novac za put i mi smo iz Jablanice krenuli za Njemacku. Nakon nepunih mjesec dana boravka u Njemackoj,moj Safet vise nije mogao izdrzati.Nije ga moglo zaustaviti ni to sto je bio ranjen u ruku i lijecio se.Jednog dana mi je rekao."Ja moram natrag svojima. Vi ostanite ovdje,a kad se rat zavrsi,eto mene po vas."Ja sam bila odlucna:"Ako ides ti,idemo i mi sa tobom!"I tako se vratismo u Bosnu,u Sarajevo. Ima li kraja ovom bjezanju,pitala sam se po sto puta.Djeca su mi bila kao izgubljena.Trogodisnji Adil stalno je bjezao od kuce.Kao da je u bjezanju vidio spas.Od rodjenja je naucio samo bjezati.Zivjeli smo kod rodjaka u Sarajevu.Jeli smo ono sto bismo dobili od humanitarne pomoci.Bili smo zeljni svega.O mesu,cokoladi i vocu mogli smo samo sanjati.Mala Edina je cesto sanjala cokoladu i uvijek prepricavala san. Moja svekrva nam je pomagala koliko je mogla.Imala je nesto ustedjevine i to nas je spasavalo. Trebalo je prehraniti cetvero djece...Nisam se nimalo radovala kada sam saznala da sam ponovo trudna.I onako smo tesko zivjeli i sve smo teze dolazili do hrane,ogrijeva i vode u Sarajevu. Prije devet mjeseci rodila se moja mala Aida.Niko joj se tada nije radovao.Ostala je djeca nisu htjela ni pogledati.To malo neduzno stvorenje tada niko nije volio,kao da je svima bila na teretu.Svijet koji je tek ugledala docekao ju je neprijateljski. "U SARAJEVU NISMO NI VIDJELI,A KAMOLI JELI MESO" Svakodnevna granatiranja Sarajeva sve smo teze podnosili.Pitali smo se ima li kraja ovom gnusnom ratu,nepravdi i neimastini?Kad ce nasa djeca poceti zivjeli,kad cemo se negdje skrasiti,kad cemo se konacno posteno najesti?Niti jednom u godinu i po dana,koliko smo proveli u Sarajevu,nismo ni vidjeli meso,a kamoli da smo ga imali za jesti. Sa svakom ispaljenom granatom nestajao je po jedan ljudski zivot.Pred zgradu u kojoj smo bili smjesteni kao prognanici,pale su istodobno tri granate.Odnijele su cetiri mala stvorenja,cetiri neduzna djeteta.I moja su djeca bila u blizini. U predahu izmedju granatiranja djeca izadju van.Ko ih stalno moze drzati u zatvorenom.Ostavila sam Aidu i istrcala vidjeti sta se dogadja.Moja su djeca,na srecu,ostala neozlijedjena.Plakale su druge majke,moje poznanice.Izgubile su svoju neduznu djecu koju je pogodila granata cetnika,Srba,koji su izvrsavali zla Slobodana Milosevica. Pokupila sam djecu i otisla svekrvi na Alipasino Polje.Pred kucom u kojoj sam stanovala na Marindvoru i danas stoje svijece i plakat sa velikim WHY.Nikad necu moci zaboraviti sliku koju sam vidjela nakon onog stravicnog granatiranja nase kuce.Posvuda razbacani dijelovi tijela malehne djece.Poslije su novinarske ekipe i mnoga strana izaslanstva dolazili upravo na to mjesto,mjesto stravicnog pokolja cetvero neduzne djece.Kome su ona skrivila da se ugasi njihov tek zapoceti zivot?Na ovo pitanje odgovor moraju dati Slobodan Milosevic,Radovan Karadzic i njihovi poslusnici. Svaki dan saznali bismo da su poginuli nama poznati ljudi.Ginulo se svugdje.Najvise na ulicama,u redu za vodu,za kruh,na trznicama,dok se pretrcavala ulica,dok se pozdravljalo sa poznanikom.Da li je svijet znao ili htio znati sto smo mi prezivljavali?Vidi li iko danas tugu u nasim bosnjackim ocima,ugasli sjaj u ocima nase djece?Vidi li iko da se moja Emina vise ne smije,da se nicemu ne raduje?Dani ovdje nisu trajali 24 sata.Ovdje je na snazi bilo neko drugacije vrijeme,nemjerljivo,govorim i sada cesto, moleci se Bogu da dozvoli da se sve ovo smije zapisati,da se ne zaboravi,da se covjeku ne dogodi negdje drugdje... Moj muz Safet nikada,bas nikada nista mi nije prigovorio zbog onog sto sam dozivjela kad su me cetnici silovali i zlostavljali.Rekla sam mu sta su mi cetnici radili,sta se dogodilo nasoj Emini.Da mu sve nisam rekla ja,sigurno bi saznao od nekog drugog.Stalno je uz nas,tjesi nas,govori nam da je tako moralo biti,da je najvaznije da smo ostale zive kada smo pale u ropstvo Srbima paganima. Nakon trogodisnje sluzbe u Armiji BiH,mog su Safeta,sto zbog bolesti,sto zbog rodjenja kceri Aide, pustili kuci.Zaposlio se bio u Egipatskoj pomoci kao vozac.Lakse se tada disalo,ali ni to nije dugo potrajalo posto se ta organizacija kasnije ugasila. Bili smo prinudjeni da trazimo rjesenje za egzistenciju.Srbi ne dozvoljavaju povratak u Gacko i prijavili smo se za odlazak u Ameriku.Ide li mi se tamo?Ne ide,ali sta da radim?!Kuda da idem?U Gacko za sada povratka nema.Tamo nam je ostalo sve sto smo imali.Mozda je za nas Amerika najbolje rjesenje.Mozda se Emina tamo oslobodi straha i psihoze,mozda zapocne novi zivot.Sada vegetira. Pokusala sam je odvesti socijalnoj radnici,ljekarima,ali sve je uzalud,ona o svojoj tragediji ne zeli ni sa kim razgovarati,nikome se povjeriti.Ni s kim ne zeli podijeliti svoju bol.Nosi je duboko u sebi i toga me je najvise strah. Safet je posebno brizan prema Emini.Ona jedino s njim ponekad ode u setnju.Druge ljude izbjegava. Po dolasku u Sarajevo poslala sam je bila u skolu.Njen razrednik mi je jednom rekao kako Emina bjezi od druge djece,kako se ni sa kim ne druzi i kako je skola ne zanima.Ispricala sam mu sta joj se dogodilo i tada mu je sve bilo jasno.Od tada moja Emina vise ne ide u skolu.Hoce li,ako odemo za Ameriku,vidjecemo... (Sifra:"EMINA"-"NEKA BOG ZLOCINCIMA PRAVEDNO SUDI"-3)

..."GLEDAO ME JE JEDNO KRATKO VRIJEME,SAGNUO SE I POCEO DA MI GURA FLASU U VAGINU"... "NA SVJETLU DANA SLIKA LJUDI PACENIKA JE IZGLEDALA JEZIVO..." Ne znam koliko je proslo vremena dok sam lezala u besvjesnom stanju,kada sam cula buku lanaca na vratima sobe.Probudila sam se i pokusavala da se snadjem u mraku,kada su se vrata otvorila.Pomislila sam da to iz sobe odlazi Zoran Sikirica,ai sam pogrijesila,jer je na vrata usao neki drugi cetnik.To sam mogla uociti jer je vec pocelo da svice.Dugo me,nemocnu na podu,posmatrao taj covjek,a onda mi je rekao da ustanem i da se brzo obucem.Sva sam bila slomljena i od onih komadica odjece uspjela sam pokriti ono najnuznije.Niz noge mi je tekla krv.Kad sam se obukla,rekao mi je da podjem sa njim. Sisli smo niz stepenice i,dolje u hodniku,zatekli puno cetnika koji su buljili u mene,izmorenu i krvavu. Upravnik zatvora,ZORAN SIKIRICA,COVJEK-ZVIJER,upitao je cetnika koji me je vodio da li se "POCASTIO TURKINJOM".On je sutio,na sto je upravnik poceo da urla,nazivajuci ga pogrdnim imenima,skocio je,zgrabio me je za ruku i ponovo,vukuci me,odveo u onu istu prostoriju.Vec je bilo svanulo i soba je bila ispreturana i sva uprskana krvlju.Sve je izgledalo uzasno.Ovoga puta nije zakljucao vrata.Rekao mi je da su mi i moji sinovi tu u logoru i ako budem neposlusna i pruzala otpor da ce ih ubiti.Znala sam da zlikovac govori istinu.Nisam se branila.Divljacki me ponovo silovao,izivljavao se na meni,psovao,vrijedjao me,pustao iz sebe neke neartikulirane glasove,ujedao,grizao...Kada vise nisam imala snage i kada sam gotovo potpuno klonula,naredio je da me vrate u veliku salu. NA SVJETLU DANA SLIKA LJUDI PACENIKA JE IZGLEDALA JEZIVO.Amra je u jednom uglu plakala.I ona je bila sva modra i izujedana.U sali je bilo djece i staraca.Gledali su sutke sa beskrajnom tugom u svojim gotovo ugaslim ocima.Svi su me poznavali,a i ja njih.Sve su nam samo oci govorile. Svako jutro u logoru je pocinjalo premlacivanjem,ubijanjem...Svuda su se culi jauci,rafali oruzja,skripa kocnica vozila.Nisam imala potpunu predstavu sta se sve napolju dogadja.Taj dan me nisu izvodili vani,a uvecer se sa mnom i Amrom sve isto ponovilo.Opet su nas silovali cetnici. U salu su stalno dovodili nove ljude,a one,koje su iz logora izvodili,nisu vise vracali. "UZELI SU KONOPCE I NJIMA ME VEZALI" Cula sam jauke.Neki muskarac je ispred zgrade vikao,preklinjao da ga vise ne tuku vec da pucaju u njega i okoncaju mu muke.Bilo je jezivo to slusati.Nakon tri dana,Amru i mene su odvela tri policajca u jedan objekat i na kraju dugog hodnika naredili da stanemo.Tu su nam saopcili da su ustanovili da smo nas dvije Alijini spijuni,te da ce nas streljati.Vidjela sam sest vojnika koji su pripremili puske,a nama je naredjeno da stanemo uza zid i da stavimo ruke iznad glave,sto smo i ucinile.Odjednom su se zaculi koraci i psovka Zorana Sikirice,te njegovo naredjenje da se strijeljanje odlaze za neki drugi dan. Nakon dva dana,pred vecer,po mene su dosla cetverica Srba u cetnickim uniformama i odveli su me u onu istu sobu u kojoj me je zlostavljao Zoran Sikirica.Kad su me uveli unutra,oborili su me na pod, UZELI KONOPCE I NJIMA MI SVEZALI ruke iza ledja.Provjerili su da li su me dobro svezali i sjeli su u sobi pored mene,ne govoreci nista... Nakon dvadesetak minuta u prostoriju je usao ZORAN SIKIRICA i naredio svojim cetnicima da napuste prostoriju...Kada su izasli,zakljucao je vrata i poceo sa mene da skida suknju.Jako sam se uplasila i od straha sam dobila zenski odliv.Kada mi je svukao suknju i gacice,i sam se skinuo i bio spreman za novo seksualno orgijanje...Medjutim,blokirala ga je bila krv koju je osjetio,trgnuo se i podigao sa mene,zaurlavsi:"FUJ BALINKURO,GADIS MI SE",a onda se naglo okrenuo i posao prema stolu na kome je stajala flasa,koju je dohvatio i prisao mi.GLEDAO ME JE JEDNO KRATKO VRIJEME,SAGNUO SE I POCEO DA MI GURA FLASU U VAGINU,VRISTECI POMAHNITALO PRI TOME.Flasu je gurao svom snagom nanoseci mi nesnosne bolove.Pocela sam vriskati dok se nisam potpuno onesvijestila... Kad sam se onesvijestila bio je cik zore.Sva sam bila mokra i nepokretna.Od straha i spoznaje u kakvom sam se polozaju nalazila,ponovo sam se onesvijestila. Probudila sam se kad je vec uveliko bilo jutro.Bila sam odvezana.Sva sam bila mokra od krvi i nisam se mogla ni pokrenuti.Pored mene je lezala i krvava flasa.Prostorija je bila otvorena,a cetnici su u grupama ulazili unutra da vide golu Bosnjakinju,ali su uzmicali nazad uz posovke,kao:"FUJ KRMACO, GADIS NAM SE".Cuskali su me i pljuvali dok sam nepokretna lezala na podu.Poslije pola,sata poslali su cetiri nase zene da me iznesu i operu i odnesu na moj lezaj u uglu zajednicke zatocenicke prostorije. "MEDJU MUCENICIMA SAM TRAZILA SVOJU DJECU" Poslije tog uzasnog zlostavljanja,mene i Amru su odveli u logor OMARSKA.Nas dvije su doveli u prostoriju u kojoj je bilo zatoceno 28 zena.Sve smo se,uglavnom,poznavale.One su bile ranije dovedene.Izgledale su sablasno,mrsave,blijede i nijeme.Razgovarale smo pogledom punim straha,tuge i beznadja.Logorska slika je i ovdje bila stravicna.U Omarskoj je bilo zatoceno na hiljade Bosnjaka i Hrvata,zena,djece,staraca.OMARSKA JE BILA PRAVI DZEHENNEM-PAKAO. Isti dan su nas odveli na prisilni rad.U logoru se radilo do iznemoglosti.Vidjela sam na radu mnogo, mnogo zena,svojih sugradjanki.Radile smo u kuhinji,spremale njihove prostorije,cistile zahode,a medjusobno nismo smjele razgovarati.Najvise je bilo krvi od ubijanja koju smo morali stalno sapirati i cistiti.Morale smo posmatrati gotovo svako ubijanje i strijeljanje.U redovima tih mucenika trazila sam svoju djecu,ali ih srecom nisam vidjela. Svako jutro je pocinjalo postrojavanjem i pozdravom"POMOZ`BOG TURCI!",na sta smo morali svi odgovarati:"BOG VAM POMOG`O SRBI".Hrane su nam davali toliko da bismo opstali u zivotu.Mi zene smo trazile u sebi dodatnu snagu i molile se Bogu da izdrzimo sve sto nam cine Milosevicevi i Karadzicevi Srbi.DRZALE SMO SE ZA RUKE I TIHO,SUZNIH OCIJU,PJEVALE NASE BOSANSKE PJESME SEVDALINKE... Svaku vecer su zene odvodili na silovanje i njihovo divljacko izivljavanje,bez obzira na njihovu dob, maloljetne,ali i starice.Nekada su ta izivljavanja trajala do same zore,a onda bi ujutro opet pocinjao naporan dnevni rad... Mnoge djevojke su jednostavno nestajale,ubijali su ih. Jedno jutro mi je prisla poznanica Hajra i zamolila da joj dam svoju maramu.Pitala sam je zasto,a ona je onda podigla bluzu i pokazala mi svoj veliki trbuh,preko koga nije mogla da zakopca suknju,pa ju je vezala maramom.Jos sam je poslije toga nekoliko puta vidjela,jedva se kretala.Bila je pred porodom. SRBI SU JE PRED SAMI POROD ODVELI U"BIJELU KUCU"I OD TADA JE VISE NIKO ZIVU NIJE VIDIO... Saznali smo kasnije da su je Srbi trudnu ubili i zajedno sa ubijenim logorasima muskarcima zatrpali u neku od masovnih grobnica. Jedna po jedna,njih pet trudnih zena je nestalo u kratkom roku.Vise ih nije bilo medju nama zivima... Zivjele smo u stalnom strahu.Nismo znale koja je slijedeca od nas... (Sifra:"KRKAN"-"OPSTALI SMO,POBIJEDILI SMO FASIZAM"-2)

Sifra:"PRODAJA BOSNJAKINJA"-"CETNICI SU NAS PRODAVALI KAO SVOJE ROBLJE"-1 Zivjela sam u okolini Foce,u selu Trosanj...U ponedjeljak 6.IV 1992.godine,kao i svakog dana do tada, otisla sam na posao,ali tamo,u firmi,nisam nikoga zatekla.Na posao su poslije mene dosla samo dva Srbina,poslovodja i direktor i kazali da do daljnjeg necemo raditi.Nista mi nije bilo jasno.Svi su nesto pricali o ratu,ali ja nisam mogla vjerovati da nam se nesto tako moze dogoditi.Nije mi bilo jasno ko ce nas napasti...Vratila sam se kuci.Otac mi je bio kod kuce,jer se i on vratio sa posla. Treceg dana sam posla u prodavnicu i srela svog rodjaka.Rekao mi je da se odmah vratim kuci jer je Foca sva u plamenu.Pitala sam ko ju je zapalio,a on je odgovorio:"JNA i cetnici su je zapalili!"Nije mi bilo jasno odakle su dosli i ko su ti cetnici.Grad je zaista gorio,kao i sva okolna sela. Mi smo se slijedeca tri mjeseca krili kod kuce.Plasili smo se kretati bilo gdje,jer smo putem radija culi sta se sve dogadja u Bosni i Hercegovini koju je napala Srbija. Kako Srbima nismo vjerovali,nocu smo isli u sumu i tamo spavali,a preko dana smo se vracali kuci i pokusavali raditi.JNA i cetnici su napali moje selo 3.VII 1992.godine.Jedno jutro,dok smo jos bili u sumi,zacula se pucnjava,negdje u neposrednoj blizini.Znala sam da smo napadnuti.Poceli smo bjezati dublje u sumu,prema planini.Bjezali smo nekih 1000 metara i vise nismo mogli,jer su oni isli za nama i pucali.Najvise je bilo nas zena,djece i starijih...Neki nasi mladji muskarci su i uspjeli pobjeci prema planini...Posto smo vidjeli da nemamo izlaza i da ce nas sve pobiti,rijesili smo da im se predamo.Sjeli smo i sacekali da cetnici dodju.Dok su pucali za nama,ubili su moju majku,mog rodjaka Ismeta i rodicu Fatimu, kojoj je dijete bilo na ledjima.Kada je ona pogodjena,dijete je palo i kotrljalo se niz stranu,dok ga Selma nije uhvatila i povela sa sobom. Kada su nam prisli,cetnici su poceli da vicu na nas.Govorili su:"J... vam Alija majku!"...Sa nama je bilo 7 muskaraca koje su tukli bez prestanka.Tukli su ih puskama,motkama,kundacima...Meni je jedan prisao i pitao me ko od muskih ima pusku.Udario me je nogom i gurnuo niz stranu.Onda me je povukao za kosu.Mislio je da sam ja Ramizova kcerka,kod koga su bili nasli bateriju.Govorili su da je to radio stanica i tukli su ga.Moj brat je bio ranjen u stomak. Potjerali su nas niz stranu i doveli na jednu livadu gdje su nas postrojili.Tu smo zatekli GOJKA JANKOVICA,DRAGANA ZELENOVICA,SLAVU IVANOVICA I JANKA JANJICA-"TUTU".Sjedili su na jednom kamenu i cekali nas.Tek tada mi je bilo jasno ko su ti cetnici."TUTU"-JANJICA sam poznavala kao NASILNIKA i prije rata i bojala sam se da ga sretnem negdje na putu,a kamoli sada.GOJKA JANKOVICA sam poznavala,jer je ZIVIO NA TRNOVACAMA,gdje je imao kucu i kafanu.DRAGANA ZELENOVICA nisam poznavala.SLAVA IVANOVICA sam znala kao TAKSISTU prije rata,jer je cesto dolazio u nase selo.Niko ih nista nije smio pitati.Ja sam bila bez glasa.Nisam smjela nista prigovoriti,a poslije pogibije moje majke bila sam kao kamen.Nisam mogla ni da zaplacem ni da progovorim. Razdvojili su zene i djecu od muskaraca. Tu smo stajali nekih 10 minuta i onda su poveli nas,zene i djecu.Natjerali su mene prvu da idem.Pitali su ko od nas zna put.Javio se jedan djecak,koga su stavili na celo kolone,a onda mene iz njega.Bilo nas je oko 50.Od toga broja bilo je 24-oro djece.Pretezno su to bila mala djeca.Najstarije dijete je imalo 12- 13 godina.Ostalo smo bile mi,zene.Bilo je puno i starijih zena.Moja majka i Ismet,kada su pogodjeni, otkotrljali su se niz stranu.Fatima je takodjer ostala pogodjena u toj strani.Kako je pala,tako je i ostala lezati mrtva.Ranjeni su isli za nama.Moja nena je takodjer bila ranjena u ruku,brat mi je ostao sa onih sedam muskaraca sto su ih cetnici odvojili.Nisam ga vise nikad vidjela.Kad su me odvojili od njega,samo sam ga jos jednom nijemo pogledala.Nisam mu mogla nista reci,kao ni on meni. "OVO JE SADA VELIKA SRBIJA" Cetnici su psovali,derali se,vristali,pjevali cetnicke pjesme.Proveli su nas kroz nase selo.Kuce su vec sve bile spaljene ili su dogorjevale.Mi smo isli i sutjeli.Psovali su nam sve sto im je palo na pijani um.Najvise Bosnu,vjeru muslimansku,majku...Govorili su:"Gdje vam je sada Alija?Sto vam on sad ne pomogne?J... vam on majku!Balije,ustase,Turci!Sve cemo vas poklati i osvetiti Kosovo!OVO JE SADA VELIKA SRBIJA..."Do tada nisam ni znala za rijeci balija i ustasa.Nisam znala zasto nas zovu Turcima.Dotjerali su nas do sela na asfaltnu cestu.Tamo je bilo puno vojnika JNA i cetnika.Pretezno su to bile komsije i vojnici JNA iz Srbije i Crne Gore.Medju njima je bio GOJKO FILIPOVIC, a do njega ostali cetnici.Smijali su nam se i vrijedjali nas. Odatle su nas poveli u obliznje naselje.Ja sam isla prva.Pored mene je isao cetnik METILJEVIC sa mitraljezom na ramenu.Bio je okicen redenicima,bombama,bajonetama...Dotjerali su nas ispred motela. Tu je bila neka cesma gdje su nas sve postrojili.Cekala sam kada ce poceti da pucaju po nama. Oni koji su nailazili prilazili su zenama i govorili:"Ti podji za mnom!"Tako me je jedan od njih poveo sa sobom.Doveo me je u jednu sobu u baraku pored rijeke.Tamo su sjedili GOJKO JANKOVIC,DRAGAN ZELENOVIC I JANKO JANJIC.Poceli su me ispitivati.Govorili su mi ako ne kazem istinu da ce mi"NAPRAVITI REDALJKU".Znala sam da me ceka ono najgore od sumnjaka,od zlikovaca.Pitali su me ko je od Bosnjaka imao oruzje.Rekla sam im da ko god je imao oruzje i predao ga je.Ionako ga je bilo malo,nekoliko lovackih pusaka i nekoliko pistolja i svi su imali dozvolu za nosenje oruzja.Pitali su me koliko je u selu bilo muskaraca i da im kazem njihova imena.Onda je dosao drugi i izveo me napolje.Dok sam izlazila iz barake,susrela sam se sa amidzicem.Bio je sav u krvi.Odijelo mu je bilo svo krvavo.Tukli su ga cetnici bjesomucno... Mene su uveli u drugi dio barake.Tu je usao jedan stariji cetnik(40-50 godina)i grubo me bacio na krevet.Strgao je odjecu sa mene i donji ves.Govorio mi je:"Ne boj se!Nece ti nista biti!Samo cu ja biti sa tobom."Plakala sam i molila ga da me ne dira,da sam bolesna,a on me je digao sa kreveta i grubo isamarao,pa ponovo bacio na krevet,i svukao me golu.Drhtala sam i jecala.Zatim me je taj cetnik silovao-obescastio,vristeci kao konj.Dok se to desavalo,cula sam kako napolju jauce i place moj amidzic.Plakao je jer su ga tukli i molio ih da ga puste...

Enes Kisevic-SIJEDA DJECA Sve to sto covjek stvori to jos se sagledati moze ali oni ruse i ono sto Ti si stvorio,Boze. Podijelili su i Tebe da lakse vladaju s nama. O,kad bi mogli i zrak bi sapeli granicama. Kako je covjek mali, kako zarasto u mrznji, a grana ruza mirisi i ruci koja je skrsi. Kako plakao ne bih, ta puklo bi srce i svecu kad vidim da Majke na svijet radjaju sijedu djecu. Za kakav mir mi je ginut kad mir oduvijek postoji. On bi se i sada cuo da ne zveckate oruzjem svojim. Za koju mi zemlju je pasti kad ja sav pripadam zemlji. I sve neduzne zrtve sahranjene su u meni.

utorak, 08.05.2007.

..."SAMO ME TI PSICU,SMIJES DIRATI.NIKADA VISE MUSKARAC"... "DJECU CEMO TI KURVO,`TURKINJO`,POKLATI..." Neke su zene odvodili u javne kuce.Obukli bi ih u finu odjecu i one su se morale pokoravati svim njihovim perverznim zahtijevima.One,koje su zatrudnjele nisu smjele pobaciti."RODIT CES MALOG SRBINA",govorili su im.U MILJEVINI JE BILO NAJGORE. Nakon nekoliko noci zene su poceli odvoditi u jednu od susjednih prostorija,a potom i u sam zahod. Silovali su ih na najbrutalniji nacin.Jedne noci i ja sam dosla na red.Odveli su me silom u zahod i nasrnuli na mene.Otimala sam se,ali bezuspjesno,jer su mi bili zaprijetili:"DJECU CEMO TI KURVO, `TURKINJO`,POKLATI..."I tada je bila prestala moja borba,moj otpor... Kako ispricati ono sto zena dozivljava dok je Srbi,cetnici siluju,dok se divljacki izivljavaju na njezinom tijelu?Nema rijeci kojima se moze opisati sva ona bol,sve ono ponizenje i strah koji osjecas od tih ljudi,ako su uopce ljudi.Jedan,drugi,treci...REDALI SU SE TAKO ZADOVOLJAVAJUCI SVOJU PAGANSKO-DIVLJACKU POHOTU.Rakija im je zaudarala iz usta,smrdjeli su od prljavstine...Vrijedjali bi,udarali gdje god stignu.Kao da nije bilo kraja tom izivljavanju.Kao da su htjeli ubiti i ono malo ponosa sto je ostalo u nama zenama,Bosnjakinjama.Nikada necu zaboraviti onaj prljavi pod,ono ponizenje koje sam obnazena pod divljakom Srbinom dozivjela u konc-logoru"Kalinovnik". Kada bi se seksualno zadovoljili,onako izmucene,uveli bi nas u glavnu logorsku prostoriju.Niko nije imao snage da nas pogleda,a ni mi nismo nikome pognute glave mogle pogledati u oci.Pogleda spustenog prolazile smo do svog zatocenickog mjesta...I tako nocima,nocima.To silovanje ostavilo je najcrnji pecat na mojoj ranjenoj dusi. I djeca su znala sta mi se dogadja,ali nisu me nista pitala.Sutjela su i patila,trostruko brze odrastala, starjela...I dalje su bila gladna. Srbi,cetnici,vrlo brzo nisu vise gledali ni na godine.I starice su poceli silovati.Onako jadne,izborane, drhtave,nene Bosnjakinje,stare 60,70 godina,morale su se dici kada bi cetnici prstom pokazali na njih.Srca su nam se lomila od bola koji smo prozivljavali gledajuci ih.Kako covjek moze povjerovati da jedan mladic siluje staricu koja mu moze biti nena?Sto su im one skrivile,sto smo im mi krive da se s onoliko mrznje okomljavaju na nas,neduzne zrtve ove krvave agresije Srbije,Crne Gore,Slobodana Milosevica i Momira Bulatovica na Bosnu i Hercegovinu? Odgovorila sam ubrzo u sebi.To su nam sve divljacki cinili da nam ubiju nas bosnjacki genetski kod,da nas svojim nakaznim zlom ponize,da nas psihicki i fizicki dokrajce kao ljude,siluju,zakolju ili da nas,kao Bosnjake,otjeraju sa nase bosanske zemlje,da nam zatru trag postojanja,da nam kuce i ognjista spale,nase dzamije,nase mezaristane-groblja. Bojali smo se sve vise.Stalno maltretiranje,silovanja i glad sve smo teze podnosili.Starce su neprestano silili da uce njihovu molitvu,psovali ih,udarali nogama,vrijedjali,lomili. "JEDNE NOCI ODVELI SU I MOJU JEDANAESTOGODISNJU EMINU..." Najgore je bilo kada je dosao red da seksualno zlostavljaju,siluju nase djevojcice...Stalno smo do tada bili u strahu da njih ne pocnu dirati,krili smo ih kad bi strazari i njihovi gosti ulazili u logor.A one su se grcevito stiskale uz nas,svoje majke.Nisu nista govorile.Vidjele su vec da plac,otimanje i otpor cetnicima ne koristi.KAD SRBI NESTO NAUME,A NAMJERE SE NA SLABIJE I NA NENAORUZANE,ILI CES SE POKORITI ILI ZAVRSITI NA KAKVOJ LEDINI,U RIJECI,U MASOVNOJ GROBNICI. JEDNE NOCI ODVELI SU MOJU EMINU.JEDANAEST GODINA JE TEK IMALA.NISTA NISAM MOGLA UCINITI.GLEDALA SAM KAKO ODVODE MOJE DIJETE.POLETJELA SAM ZA NJOM,ALI SU ME ZAUSTAVILE DRUGE ZENE."ZASTO DJECU",VIKALA SAM,"OSTAVITE DJECU.AKO MORATE SILOVATI,SILUJTE NAS,OSTAVITE DJECU!",PREKLINJALA SAM IH... Nista nije pomagalo.Gledala sam kako odvode moju Eminu,moju veliku ranu.Zamislite,pitajte se kako je majci koja zna da joj odvode dijete da bi ga unakazili,silovali?To moze znati samo ona majka koja je dozivjela moju sudbinu.Bol,bol i samo neizdrziva,neopisiva bol,jedini je osjecaj koga se sjecam. Vrijeme do njezinog povratka sa cetnickog seksualnog orgijanja trajalo je poput godine.Iz susjedne prostorije cula sam njen vrisak dok su je Srbi silovali.Kod nas u logoru,za to vrijeme muk.Glave spustene medju koljena,ruke na usima da ne cujemo vrisku moje djevojcice,koja do tada nije ni sanjala da joj se tako nesto moze dogoditi.Neke od djevojcica su bile tako mlade da nisu bile ni svjesne sto im se to zapravo radi. Uzela sam malog Adila i grcevito ga stiskala uz grudi.Suza je sustizala suzu.Bol je postajala neizdrziva. Mislila sam da to necu moci prezivjeti. I bratovu kcer su cetnici bili silovali,i jos neke meni poznate djevojcice u dobi od 13-15 godina.Nakon nekoliko sati izivljavanja nad djecom,dali bi im da obuku svoje haljinice i vracali ih nama u glavni logor, da vristimo u sebi necujnim vriskom,kakvim samo ranjene i zatecene majke znaju vristati. Poslije prve,od mnogih takvih noci,moja Emina nije ni rijeci progovorila.Uzela je svog plisanog psica i cvrsto ga stiskala uz grudi i tako satima stajala bez rijeci,zureci u prazno,nikoga ne gledajuci.Cim bi ugledala muskarca kako ulazi u logor,uzimala je svog psica i stiskala ga uz sebe.Samo je njemu nijemo otkrivala svoje tajne,svoje strahove i svoje boli.Za sve nas druge rijeci nije bilo."Samo me ti psicu, smijes dirati.Nikada vise muskarac",cula sam je jednom kako govori. SUTNJOM SE BRANILA OD SRBA,CETNIKA,PAGANSKIH DIVLJAKA KOJI SU JOJ NANIJELI ZLO,koji su je,ni krivu ni duznu,obiljezili u njoj samoj.I danas se moja Emina od sebe same,od stida,brani sutnjom. Kad je sto pitam,samo mi kratko odgovori i ponovo udje u svoje zatocenje,u svoju iznakazenu nevinost,u svoju cahuru.Ne druzi se gotovo ni sa kim.Osamila se potpuno.O onome sto joj se dogodilo jednostavno ne zeli razgovarati... (Sifra:"EMINA"-"NEKA BOG ZLOCINCIMA PRAVEDNO SUDI"-2)

..."I USTASA I BALIJA,ZNAJU BOGA SVOG,NEBESA SU SAMO SRPSKA,A SRBIN JE BOG!"... "USTAJTE KAD VOJVODA ULAZI" Ne sjecam se koliko puta su stajali i otvarali hladnjacu,ali se sjecam kada smo stigli na odrediste i otvorili hladnjacu,ispred nas je stajalo desetak cetnika.Posmatrali su nas kao stoku.Jedan od cetnika nas je pitao odakle smo.Kada sam rekla da smo iz Gacka,pitao je za Hamdiju i rekao da ce ga on svojom rukom zaklati.Jedan od cetnika mi je rekao da ustanem,valjda da vidi kako izgledam.Drugi cetnik,koji je imao urednu bradu i izrazito zelene oci rekao je:"ZATVORI TA GOVNA DA NE SMRDE!" Tu su izveli jednu djevojku.Mislim da se zvala Sefika.Sjecam se dobro,rijeka Drna je jako hucala.Mislila sam da su djevojku izveli da je ubiju.Nakon desetak minuta sve su nas zatvorili i nastavili voziti prema Foci. Dovezli su nas pred neku kapiju.Kada smo izasle iz hladnjace,jedan visoki cetnik i Zaga su nas doveli pred neku staru kucu.Tu je bilo dosta vojnika.Cekale smo sta ce se dalje desavati.Cetnik koji nas je dovezao odveo je Belu.Jedan drugi momak,zvao se JURE RADOVIC,zovnuo nas je da udjemo u jednu sobu i rekao sta nas ocekuje.Meni je rekao kako ce se pobrinuti da me uzme sebi,jer,kako je rekao,bolje je da budem samo sa njim jednim,nego da se njih deset redaju na meni.Dok smo tu sjedili,dosao je jedan sijedi i bradati cetnik i rekao nam:"USTAJTE KAD VOJVODA ULAZI!"Kasnije sam saznala da se prezivao GOVEDARICA.Imao je sina starog otprilike 13 godina,kojeg je stalno vodio sa sobom po ratistu.Pricao nam je kako je namamio nekog Bosnjaka u sumi predstavivsi se da je i on Bosnjak i onda ga zaklao.Odsjekao mu je glavu,a potom je tu glavu nogama sutao.Cak nam je pokazivao svoju krvavu patiku.Posto je patika bila bijela,jasno su se vidjeli tragovi krvi.Poslije toga su nas vratili u sobu gdje su dosli GOJKO JANKOVIC i "ZAGA".Vidjeli smo kako se prema Gojku odnose sa velikim postovanjem.Zvali su ga"GOJAN". "BAS LIJEPO,BIT CU PRVI..." Dok smo sjedile u toj kuci,sjecam se da smo im ja i Emina morale skuhati kahvu i onda su nam naredili da sjednemo na pod pored stola.Gojko je rekao Emini da ustane,valjda da je pogleda kako izgleda.Zaga i Gojko su ustali i rekli Emini,Almi i meni da podjemo sa njima.Ja sam u tom trenutku pogledala u cetnika Juru,gledajuci u njemu svoj spas,ali on je samo slegnuo ramenima.Uveli su nas u jedno vece putnicko auto. Ne znam da li je i Gaga sjeo sa nama.Almu,Eminu i mene su uveli pozadi,a Gojko i Zaga sjeli su naprijed.Ne mogu se sjetiti da li je i Gaga bio u kolima,ali ako jeste onda je i on sjedio sa nama pozadi. Vozilo se zaustavilo pred SALOM"PARTIZAN"U FOCI.Zaga je izasao iz auta na tren.Ne znam koliko je bilo sati,mozda 11-12 uvecer.Dok smo bile same sa Gojkom u autu,on nas je pitao jesmo li nevine djevojke i je li nas ko prije silovao.Ne znam zasto nas je to pitao.U tom se Zaga vratio i onda su nas dovezli pred jednu napustenu bosnjacku kucu u Foci.Kad smo izasli iz auta,meni je pozlilo i kada su me pitali sta mi je,ja sam rekla kako pet dana nisam nista jela.Tada je Gojko rekao Zagi da ode do hotela po hljeb.Mi smo usli unutra.Gojko je izvadio neko meso iz frizidera i naredio nam da spremimo veceru. Kada je doslo vrijeme spavanja,Gojko nas je rasporedio po sobama i pokazao gdje ce ko spavati.Sve do tada nismo htjele vjerovati sta bi nam se moglo desiti.Kad sam se nasla sama sa Zagom u sobi,sjeo je i rekao mi:"Sta je,sta si se prepala?"Rekao mi je odmah da se zove DRAGOLJUB KUNARAC ZVANI "ZAGA",a onda je legao i rekao mi da se potpuno sva svucem.Ja sam pocela plakati i rekla da nikada nisam imala seksualni odnos sa muskarcem,na sta je on uzviknuo:"BAS LIJEPO,BICU TI PRVI!"Zatim je uzeo noz i stavio ga na sto.Vjerovatno je stavio noz na sto da bih ga se bojala i da se ne bih branila...Tu noc me nije silovao,jer sam se branila,moleci ga da to ne cini i,za cudo,nije me povrijedio. Vjerovatno je bio umoran.Znao je sigurno da sam njegova i da mu ne mogu pobjeci. Ujutro,kada smo ustale,mi,djevojke,nismo puno pricale.Zakljucali su nas u kucu i otisli,rekavsi nam da navucemo roletne na prozore kako nas ne bi ko vidio unutra.Mi nismo znale kako je GOJKU ime.To smo tek kasnije saznale,jer je pisalo na vratima,.. Nakon toga,iducih dana,oni su odlazili i dolazili,a nas su tu drzali zatvorene i izolovane od svih,samo za sebe.Molile smo ih da malu Almu vrate u Kalinovnik,jer je premlada,jer je dijete,na sta su nas oni isamarali.Umjesto u Kalinovnik,oni su je odveli u cetnicki KUPLERAJ,u Karamanovu kucu u Miljevini.Zaga nam je kasnije pricao kako je jako plakala i kako su joj usput prijetili da ce je ubiti i baciti u Drinu,ako ne prestane plakati. "KO TO KAZE,KO TO LAZE SRBIJA JE MALA" Jedan kraci period nas su dvije same drzali zatocene u kuci.Niko nije dolazio osim njih dvojice.Radili su od nas sta su htjeli,izivljavali se na nama,mijenjali se na nama,cinili perverzije.No,malo po malo,kasnije su poceli dovoditi i svoje prijatelje cetnike i praviti feste sa nama.Cesto su dolazili Gojkovi cetnici,pili i pjevali cetnicke pjesme. Emina i ja bile smo pod kakvom-takvom Gojkovom zastitom i nije nas niko od cetnika smio dirati,ali smo zato morale da sjedimo sa njima sve do svanuca i da trpimo njihove uvrede,da slusamo cetnicke pjesme pijanih cetnika.Grozan je bio osjecaj biti medju dvadeset pijanih cetnika i slusati pjesme:"KO TO KAZE, KO TO LAZE SRBIJA JE MALA",ili drugu bogohulnu:"I USTASA I BALIJA ZNAJU BOGA SVOG,NEBESA SU SAMO SRPSKA,A SRBIN JE BOG". Malo po malo,Gojko nas je poceo vodati i pokazivati po Foci.Nekoliko puta nas je odveo u Buk Bijelu.Tu su bili smjesteni njegovi cetnici.Tu,osim njegovih cetnika,nismo nikoga drugog vidjele.Uvodio nas je u restoran Buk Bijele i tu smo morale sjediti sa cetnicima. Jednog dana,mozda je bio pocetak avgusta 1992.godine,Zaga je doveo dvije djevojke.Jedna od njih se zvala Sena,a drugoj,ne znam tacno,ime je mozda bilo Suada,ili tako nekako.Doveo ih je iz Miljevine i potom brzo otisao.Mi smo ih pitale odakle su i ko su.One su nam rekle da su iz Miljevine,ali nisu pricale o silovanjima,kao sto ni mi nismo pricale o svojim patnjama.Kada smo ih pitale da li je njih neko silovao, rekle su nam da nije i da one imaju momke Srbe,ali da ih je Zaga doveo u Focu jer su one vidjele ko je ubio cetnickog zlikovca PERU ELEZA... I one su u Miljevini vise puta bile silovane,ali su se stidjele te sramote,pa su govorile kako su im silovatelji njihovi momci. Ubrzo nakon sto su one dosle,dosla je u kucu i jedna CETNIKUSA PO IMENU JADRANKA ZDRALO,koju je doveo Zaga.Ta zena je bila grozna cetnikusa,zlikovac u svakom smislu.Kad je dosla,meni je odmah naredila da je okupam,a potom da joj operem cetnicku uniformu. Tada nam je pricala i hvalila se kako je u Kalinovniku zaklala sest Bosnjaka i jednu Bosnjakinju.Mi smo tada posakrivale sve nozeve u kuci da ne bi i nas zaklala kad se napije.Mene i Eminu je nekako trpjela,ali ove druge dvije djevojke nikako.Ove dvije djevojke silovao je Gaga(Crnogorac). Posto su u tu kucu dolazili mnogi cetnici,Jadranka im je govorila koji ce od njih silovati ove dvije djevojke i vodila ih u sobu na prvom spratu...Jednom sam usla u tu sobu na prvom spratu,jer je to bila kuhinja, da po naredbi Gojka skuham kahvu i u njoj sam vidjela ZELJKA RASEVICA-RASU kako siluje Suadu. Jadranka Zdralo jako je maltretirala ove dvije djevojke.Jednom ih je s pistoljem natjerala u kadu i istusirala ih vrelom vodom... (Sifra:"ZAGA"-"KUPOPRODAJA BOSNJAKINJA-ZATOCENICA"-2)

Sifra:"KRKAN"-"OPSTALI SMO,POBIJEDILI SMO FASIZAM"-1 Vec tokom aprila,a puno intenzivnije u maju 1992.godine,JNA je putem svojih vojno-policijskih formacija vrsila brojna hapsenja,privodjenja i interniranja nesrba u zatocenicke logore i zatvore. Posebno su Srbi iz Srbije,sa domacim Srbima,bili svirepi prema Bosnjacima Kozarca,Tukova,Cele, Hambarina,Carakova,Biscana,Rizvanovica,Ljubije,Surkovca i drugih naselja u opcini Prijedor. U mome Prijedoru,u gradu,kao i na cijelom podrucju opcine,zlocin nad Bosnjacima i Hrvatima od strane Miloseviceve JNA i domacih srbocetnickih formacija,iskazao se na izrazito svirep nacin, progonima,ubijanjem i silovanjem,posebno nas zena Bosnjakinja...SVE STO JE PREDSTAVLJALO BOSNJACKE KORIJENE,KULTURU,RELIGIJU,ZELJELI SU SRAVNITI SA ZEMLJOM,SATRTI.NA SVIREP NACIN JE RAZOREN KOZARAC,TE UCINJEN NEZAPAMCEN GENOCID PREMA BOSNJACIMA. Vec tokom aprila,a posebno maja 1992.godine,vidjenije Bosnjake i Bosnjakinje masovno su odvodii u logore,obiljezavali njihove kuce na nacin kako su to cinili fasisti ADOLFA HITLERA.Zivjeli smo u strahu, u neizvjesnosti. Ocekivala sam i nadala se da ce mene i moju majku postedjeti,s obzirom da sam imala maloljetne sinove i da mi je muz jos ranije umro. Gledala sam odvodjenja i ubijanja Bosnjaka i Hrvata...Obistinile su se price da su Srbi vec ranije organizirali fasisticke logore za nestanak Bosnjaka. U LOGOR SU ODVELI I MOJE MALOLJETNE SINOVE i o njima nisam znala nista.Plasila sam se da ne budu ubijeni,kao sto su cetnici ubili puno Prijedorcana Bosnjaka. Jedne veceri sjedila sam sa majkom i gledala vijesti Hrvatske televizije.Oko 22 sata se zaculo lupanje na kucnim vratima.Ustala sam i otvorila da vidim ko je.Bila je to srpska policija.Medju njima sam poznala BATU KOVACEVICA.Naredili su mi da odmah krenem sa njima u policijsku stanicu radi ispitivanja. Jedan pod policajaca mi je opsovao:"J... TI TUDJMAN MATER!"(jer sam gledala HTV).Izvodivsi me iz kuce,usput su me pitali gdje je moja podstanarka AMRA.Rekla sam im da radi i da je dezurna u bolnici. Pred kucom je bio parkiran mercedes,u koji su me grubo ugurali i krenuli smo prema bolnici.Jedan od policajaca je pred bolnicom izasao iz auta i vrlo brzo se vratio vukuci za sobom Amru,koja nije uspjela ni mantil skinuti sa sebe.Bile smo obje strasno uplasene,kada su nas od bolnice povezli vozilom"crna marica",jer nismo znale kuda nas vode. Doveli su nas u prijedorsku policijsku stanicu,uveli u jednu malu prostoriju i rekli nam da cekamo. Naravno,vrata su zakljucali za sobom.Od straha nismo smjele razgovarati.Cekale smo prestrasene da dodju po nas,ili da nas pocnu ispitivati,no niko se nije pojavljivao tokom cijele noci.Obje smo cijelu noc probdjele zatocene i uplasene. "LJUDI SU BILI UNAKAZENIH LICA" Vec je bilo uveliko i svanulo,a oni nisu otvarali vrata sobe.Zatocene u toj sobi provele smo i gotovo cijeli naredni dan.Tek navecer su nas pustili u toalet,da bi nas poslije toga odmah zakljucali.NISU NAM DAVALI NI HRANE,NI VODE.Izveli su nas samo dva puta u toalet,i tom prilikom smo uspjele piti vode. Nakon dva dana,uvecer,izveli su nas napolje,naredili da se popnemo na jedan kamion i onda su mu spustili ceradu.Nismo vidjele gdje nas vode.Ucinili mi se da se dugo vozimo. Kada se kamion zaustavio i kada su naredili da izadjemo,bez obzira sto je bilo mracno,prepoznala sam tvornicu KERATERM.Smjestili su nas u jednu veliku SALU BROJ 1,u kojoj su bili samo logorasi, muskarci.Slika logora je bila uzasna.Sala je bila prenatrpana logorasima.LJUDI SU BILI UNAKAZENIH LICA.Pogledi su im bili izgubljeni.Jedva se cuo po neki jecaj.Iako sam rodjena mjestanka,iako su to bili ljudi koje sam poznavala,tada,u Keratermu,nikoga nisam prepoznala.LOGORAS DO MENE ME JE OSLOVIO MOJIM IMENOM I JA SAM,TEK PO GLASU,PREPOZNALA SVOGA DAIDZU. Vrlo brzo,nakon pola sata,dosli su po mene i Amru i rekli da moramo hitno pospremiti neke prostorije.Mene su poslali u jednu,a nju u drugu prostoriju.Kada sam usla,shvatila sam da se u njoj nema sta pospremati.Nije bilo struje i bila je zapaljena svijeca.Mislila sam da sam pogrijesila prostoriju,ali su se odmah otvorila vrata i u sobu je usao upravnik zatvora,ZORAN SIKIRICA, "intelektualac",covjek koga sam ranije poznavala i koji je bio postovan u gradu. Nakon ulaska uz pozdrav:"POMOZ`BOG TURKINJO!",zakljucao je vrata i naredio mi da se skinem potpuno gola i to da ne zurim,nego da sve cinim"POLAHKO I NA TENANE..."Bila sam sokirana njegovim nastupom,ali sam,ipak,uspjela izustiti:"NECU!"Uz psovku,Zoran Sikirica je povisenim glasom ponovio naredjenje,ali ga ja nisam poslusala,jer to nisam mogla da ucinim.Osjecala sam u sebi stravican otpor...Onda mi je Zoran prisao i pokusao silom da me skine,no ja sam se tada pocela uporno braniti i izmicala sam,pa sam tako oborila i ugasila svijecu.U sobi je nastao potpuni mrak.Odjednom me je Zoran Sikirica docepao i osjetila sam njegov strasan udarac u glavu,tacnije u lijevo oko.Osjetila sam krv niz lice i gotovo se izgubila. Oborio me je na pod,poceo me tuci i kidati mi odjecu sve dok me nije svukao golu.Kada sam se malo pribrala,pokusala sam da se pridignem u mraku,ali me je udario jako sakom u glavu.Bila sam na granici svijesti,bespomocna u mraku. Cula sam zatim kako se Sikirica skida.Skinuo je odjecu sa sebe,divljacki navalio na mene i silovao me na najvulgarniji nacin.Imala sam tada menstruaciju i jako sam krvarila.Ispod sebe sam osjecala lokvu krvi,a osjecala sam i krvarenje iz glave.Na trenutak mi se ucinilo da gubim svijest,ali zvijer se pripremala za daljnje izivljavanje.Psovao je i pitao uzivam li kao i on.Bolovi su bili uzasni i kada sam pocela da povracam,uslijedio je jos jedan njegov udarac pesnicom u glavu,od koga sam potpuno izgubila svijest...

Alija Kebo-AMRINA KLETVA Javljam se iz zemlje tuge i izgnanstva Prepuna boli,gorcine i zala Mostar ubise u ime laznog bratstva Moja bi suza i pelin nadgorcala Ni Hajrudinov polumjesec ne osta Dabogda nikad ne imali mosta. Svjesna sta je bilo i sta ce jos biti Ovdje u tudjini kunem gadove Moju mis`o ne mogu porobiti I da mi i noge i ruke okuju u okove Za nas ima nade,za njih nema oprosta Dabogda nikad ne imali mosta. Cujem za jezive orgije koje cini neman Za silovanu staricu sto je skocila s treceg sprata Od ponizenja goreg malja nema Al`nema vise ni druga ni sabrata Vec samo puska za uljeza i nezvana gosta Dabogda nikad ne imali mosta. Do juce s nama jeli i pili Strasno je prokletstvo-ne znati Sad se vidi sta su davno namislili Da cemo svi kucile otici,nestati No more nasih suza i krvi ne bjese im dosta Dabogda nikad ne imali mosta. Njihov dusmanluk,naseg je merhametluka odraz Ovaj sjadjeni narod ipak nije mali I necu da mi padne mraz na obraz Svi su nas izdali i oblagali To je bjelodana istina,tako prosta Dabogda nikad ne imali mosta. Javljam se,dragi,jer znam kako bole rane Sve su rijeci svijeta-lazi i obmane. I ne zaboravi,dragi I sad dok Mostar krvari Ljubav nasa-zavjet je stari Nista drugo nam ne osta Bilo je dosta Nema oprosta Puska za uljeza i nezvana gosta Ko god je pucao na Mostar Dabogda nikad ne imao mosta.

ponedjeljak, 07.05.2007.

Sifra:"EMINA"-"NEKA BOG ZLOCINCIMA PRAVEDNO SUDI"-1 Najteze mi je nocu,kada se osamim,zatvorim oci i u mislima se vratim u dzehennem,pakao.Danju sam okupirana hiljadama briga i ne stignu me turobna sjecanja,ali nocu,kada lijezem u krevet i kad misli i sjecanja pocinju ispredati kolo bez kraja,kada mi svasta pocne padati na pamet,dodje mi da poludim. Cas vidim logor,cas bradatu spodobu Srbina-cetnika,cas zicu kojom je logor bio ogradjen,pa onda misli bjeze u minsko polje u koje su nas cetnici bili poslali.Zatim cujem djeciji vrisak iz prostorije u kojoj su cetnici silovali i zlostavljali maloljetnice,stare tek 12-13 godina,u kojoj su djevojcice unistavane,pa onda vidim lica starijih zena,Bosnjakinja,nena...Kakva uzasna bol,kakve suze.Nema tu lijeka,nista,ama bas nista tada ne pomaze. Onda se trgnem i sjetim da imam svoju porodicu,petero djece i muza,koji je,i nakon sto je saznao sto se dogodilo meni i nasoj kcerki Emini,ostao uz nas bez i jedne ruzne ili optuzujuce rijeci.Smognem snage i nekako docekam jutro.I tako svaku noc,svaki dan,zivim zivot u kojem je najmanje radosti. Samo jedan pogled na preozbiljno lice moje kceri dovoljan je da sve strahote koje smo zajedno prosle ponovo uzburkaju i ubijaju moju napacenu dusu,da mi slamaju srce... Za Safeta sam se udala nakon samo cetiri dana poznanstva.Kako se to dogodilo,ni danas mi nije jasno.Zivjeli smo u velikoj ljubavi,slozi,izrodili djecu-Esmu,Edinu,Eminu,Adila.Aida je dosla poslije,kad smo vec bili u izbjeglistvu u Sarajevu.Imali smo lijepu kucu sa okucnicom,auto,dobar posao u skoli,u Gacku. Bilo je to 1.V 1992.godine,kada smo se posljednji put osvrnuli,usmjerili pogled prema svome Gacku, prema nasoj kuci.Moralo se bjezati,spasavati glavu.Srbi,cetnici su dosli na nasa vrata i povikali: "Izlazite!"Uzela sam djecu,izletjela s njima na straznja vrata i potrcala prema sumi,dok se jos moglo bjezati.Brat moga muza nije htio bjezati."Ostat cu na svome",rekao je.Ostao je,ali samo dva sata. Ubili su ga mucki. "CETNICI NAM NISU DALI NI DA IZBJEGNEMO" Cetnici su isli za nama,progonili nas.Kilometar po kilometar puta nizao se jedan za drugim.Djeca su se stiskala uz mene,grcila se,stalno nesto zapitkivala.Gdje idemo,gdje nas gone?Sta im reci kad ni sama nisam znala.Svaki pogled koji sam,osvrcuci se,bacala prema Gacku budio je bolna sjecanja.Sve je vise kuca gorjelo.Morali smo dalje.Ali kamo? Lutali smo tako 10-15 dana.Ni sama ne znam tacno koliko.Dani i noci nekako su se isprepleli.Nakon toliko prijedjenih kilometara,noseni strahom i neizvjesnoscu,kao da ni svjetlo nismo primjecivali.Kad smo dosli blizu Uloga,pomislili smo da smo konacno stigli na sigurno.Suma koja se pruzala ispred mjesta cinila nam se sigurnim utocistem.Kako smo se samo prevarili. Cetnici su nam se bili primakli tako blizu da nas je vrlo brzo izdao djeciji plac.A kako djetetu zabraniti da place?Bez hrane,po hladnoci,iscrpljena,djeca su cesto plakala.Vise ih ni tjesiti nismo znali.Dani u zbijegu cinili su nam se poput godina,poput vjecnosti.Cetnici su zapucali na nas.Na brzinu je pala odluka:muskarci ce nastaviti pokusavajuci se probiti prema Jablanici,a zene i djeca ostat ce gdje jesu. Samo je jedan muskarac odlucio ostati sa zenama.Njega su cetnici,poslije u Kalinovniku,tako krvnicki pretukli da je od zadobijenih ozljeda ubrzo preminuo. U zoru je srpska policija opkolila zbijeg.Potrpali su nas kao stoku u kamione i odveli u skolu u Ulog. "Neka se djeca oporave,pa cete u Jablanicu ili Mostar",rekli su nam cetnici. Nakon dva dana sumnji i neizvjesnosti,stigla je naredba da nas odvezu u LOGOR"KALINOVNIK".Prvih nekoliko dana u kalinovnickom logoru bilo je podnosljivo.Medjutim,s dolaskom PERE ELEZA i njegove bratije,u logor se uselio TEROR,GLAD,SUZE,STRAH... Od hrane nam gotovo nista nisu davali.Danima smo gladovali,skapavali od gladi.Jednu krisku kruha dijelila sam na cetiri dijela za svoje cetvero djece.Kako opisati strah koji nam se debelo uvukao pod kozu!?Mislili samo da je to smak svijeta,da gore ne moze biti.Opet smo se prevarili.Najgore je, medjutim,tek dolazilo... Djeca i ja stalno smo mislili na njihovog oca i moga muza,Safeta.Cesto su ga spominjala,pitala gdje im je otac,zasto nije sa nama.Govorila sam im da je negdje na polozaju,da ce brzo doci za nama i da ce nas sigurno naci.Govorila sam to djeci,ne vjerujuci ni sama u svoje rijeci. "TJERALI SU NAS DA IZGOVARAMO NJIHOVE PRAVOSLAVNE MOLITVE" U konc-logoru,okruzenom bodljikavom zicom,bilo je sve gore.Gotovo se prestalo i razgovarati.Bojali smo se da nas ko ne cuje.Strepjeli smo,patili i gladovali.Kruh smo poceli sanjati.Onda su pocela ispitivanja."Gdje ti je muz?","Kako se Bogu molis?"...Tjerali su nas da izgovaramo njihove pravoslavne molitve,da ponavljamo za njima svaku izgovorenu rijec.Bili su uporni.Ako se neko nije znao krstiti po njihovom,tukli su ga.Ni starice nisu stedjeli.Kao da su se sa posebnim zarom okomljavali na te jadne bosnjacke starice,koje su znale samo svoje islamske molitve.Bilo je uzasno. I tako danima,nocima... Prepoznala sam medju cetnicima i neke svoje susjede.Medju njima i ZORANA SUSICA..."Otkud ti, Suada,ovdje?",pitao me je."Kako ti je?Kako se prema tebi ponasaju?",nastavljao je zapitkivati,toboze zainteresiran za nasu sudbinu,ali ni prstom nije mrdnuo da nam pomogne. Najteze je bilo kada je dezurao STRAZAR DRAGAN LALOVIC.Sa sobom je na dezurstvo dovodio srbocetnicku bradatu bratiju.Oko 800 zena i djece pokoravalo se njihovom teroru,koji je svaku noc bivao sve nepodnosljiviji.Nakon ispitivanja,vrijedjanja,fizickih napada i psihickog terora,doslo je ono najgore,od cega smo svi u logoru strepjeli.Znali smo sta su odlucili kada su poceli birati zene i odvoditi ih u nepoznato."Ti,ti,ti...",birali su sebi zene bradati cetnici...

..."MOJ NIHAD IPAK NECE BITI CETNIK SLOBODANA MILOSEVICA!" "HOCU TURKINJO DA MIRIS SRBINA DUGO OSTANE NA TEBI,DA UZIVAS..." Bila sam spremna da prihvatim i smrt umjesto ponizenja,ali,drhteci u groznici vidjela sam svoje dijete. Ta slika u mislima pokrenula mi je ruke i morala sam se poniziti i predati.Skinuvsi odjecu sa sebe, morala sam skinuti i njegov prljav i mokar donji ves.Udisala sam isparavanje prljavstine i bila primorana prihvatiti ponizenje koje je za svaku zenu,pa cak i onu lahku prostitutku,najgore od svih ponizenja. Radio je sta je htio dok su mu pistolj i noz bili na dohvat ruke.Pomislila sam da se otrgnem,da dohvatim noz i pistolj,da pucam u njega,ili sebi da prekratim muke,ali razum i slika djeteta pobijedili su... Silio me je da ljubim njegov smrdljivi polni organ,da me okrece i uzima kako je htio...Sve je trajalo tri, cetiri sata i kada se divljak zadovoljio nad neduznom zatocenicom,onda se digao sa mene i naredio da se brzo obucem.Molila sam ga da mi dozvoli da se operem,no nije mi dozvolio,vec je rekao:"HOCU TURKINJO DA MIRIS SRBINA DUGO OSTANE NA TEBI,DA UZIVAS". Natjerao me je onda da ga obucem i da ga ljubim od cizama,pa do glave.Ismijavao me je govoreci: "Gdje su tvoji Turci da vide sta radi Turkinja jednom Srbinu,cetniku!"Morala sam da sutim iako mi se u dusi steglo do vriska.Plakala sam,jecala i kada bih plac pojacala,on bi me jako udario. Htio je da me ponizi samo zato sto sam Bosnjakinja.Govorio mi je:"RADJAT CE TURKINJE,BALINKE, NOVE SRBE-CETNIKE U REPUBLICI SRPSKOJ". Pred zoru se digao i otisao,zaprijetivsi mi da nikome nista ne smijem reci.Kada je otisao,bila sam sva izgubljena.Nisam imala nikoga kome bih se mogla pozaliti... Ujutro,oko 6 sati morala sam da idem da radim.Obukla sam dzemper dugih rukava i vindjaknu "Crvenog krsta",da se ne bi vidjelo kao sam modra od udaraca.Nisam nikome smjela nista da kazem, jer sam znala da bi mi onda bilo samo jos gore.Inace,sto sam vise sutjela,to je bilo bolje po mene. ONI SU JEDNOSTAVNO ZVIJERI U LJUDSKOM OBLIKU,A JA SAM BILA NJIHOVA ZATOCENICA.Pitala sam se zar covjek moze tako nesto da uradi covjeku,da drugog covjeka pati i muci. MJESEC DANA POSLIJE SILOVANJA OSJETILA SAM MUCNINU.ZNALA SAM PO TOME DA SAM OSTALA TRUDNA. Nekoliko dana poslije silovanja,jedne veceri sam nasla cedulju na vratima,na kojoj mi je taj cetnik ostavio poruku da ce se ponovo vratiti.Od tada sam izbjegavala da spavam u kampu.Spavala sam ili kod Mladenke,ili kod Dusanke i kod njih ostajala do kasno u noc,da bi me jedna od njih kasnije dopratila do bungalova.Nikome nista nisam smjela reci sto mi se desilo. Dijete vise nikada navecer nisam davala od sebe.Preko dana bi dopustila da ga vode,ali da ga uvecer vrate. Jednog dana sam upoznala jednog srpskog mladica,koji je bio izbjegao iz Zenice i kome je tamo ostala familija.Cudio se odakle ja tu,kada su tu bili sve starci.Njemu sam povjerila da sam morala da se odreknem svoga muslimanskog imena i svoje vjere samo da bih prezivjela radi djeteta.Jednom me je pred njiim jedan cetnik udario i on me je kasnije pitao zasto mi je to uradio.Odgovorila sam:"Zato sto sam Bosnjakinja".Cudio se i rekao mi kako njih,Srbe u Zenici,niko od Bosnjaka nije fizicki maltretirao... U kampu na Ilidzi docekala sam kraj rata. Iako je bio kraj rata,ipak sam se bojala.Nisam imala nikakvih kontakata sa rodbinom.Kada sam smogla snage,iz Kiseljka sam nazvala svoju sestru.Htjela sam joj vec tada sve reci,ali nisam smjela.Rekla sam joj da zovem iz Kiseljaka i pocela sam plakati.Trazila sam da dodje sutradan u 11 sati po mene, nadajuci se da cu sutradan moci u Kiseljak sa onim mladicem iz Zenice. Na Ilidzi sam zamolila Mladenku da mi zovne tog mladica kome je ime bilo Ratko,sto je ona i uradila. Kada je dosao,zamolila sam ga da me sutra odvede u Kiseljak da se vidim sa sestrom.Kada mi je rekao da on to ne smije,pocela sam plakati.Onda se na kraju sazalio i rekao da ce me ipak odvesti. Ostavila sam dijete kod Mladenke i posla sa njim pjeske u Kiseljak.To je bilo 23.I 1996.godine.Tada sam vec bila u osmom mjesecu trudnoce i bila sam jako mrsava.Imala sam samo 42 kilograma.BOJALA SAM SE SUSRETA SA SESTROM I NJENOG SAZNANJA O MOJOJ TRUDNOCI.Cekala sam tako pred postom u Kiseljaku,ali moje sestre nije bilo.Medjutim,poslije nekoliko sati cekanja ona se pojavila sa nasom strinom.Bio mi je tezak taj susret.Otisli smo da popijemo kahvu.Nista me nisu pitale.PLAKALE SMO ZAJEDNO,SRETNE STO SMO SE SRELE NAKON CETIRI GODINE.Sutjela sam i bojala se,da ako samo nesto kazem,da ce mi biti gore.Sestra mi je govorila da podjem sa njom,a ja sam joj rekla da ne smijem.Kako da se vratim kada ce mi nasi reci da sam bila sa cetnicima,da sam cetnikusa...Ona me je ubjedjivala da nije tako i rekla mi da ona ima samo mene i da ne smijem tako govoriti.Svi su,govorila mi je,znali da sam bila zatocena.Pitala me je sta mi je,da li su me drogirali kada tako govorim.Bojala sam se ista da im pricam,kao da ce me i one izdati.Toliko je straha bilo u meni. Pitali su me da li ja,ustvari,znam sta se sa mnom desava i da svi oni jedva cekaju da se ja vratim.Rekla sam sestri da cu poci sa njom,ali samo pod uvjetom da me niko ne smije da dira i tuce.Dogovorili smo se da se ponovo nadjemo za nekoliko dana. Kad sam se vratila na Ilidzu,uvjerila sam se da niko nije znao da sam bila u Kiseljaku.Ratko mi je kasnije rekao da je nasao nekog taksistu,Hrvata,koji bi me mogao prevesti.Taksisti je rekao da sam ja Hrvatica,koja je bila u Beogradu i koja zeli da se sa djetetom vrati kod roditelja u Vitez.Rekao mi je da prevoz kosta 300 DM.Ja sam mu odgovorila da ne mogu nigdje naci toliki novac i da cu morati ici pjeske.Ratko mi je rekao da ce mi on dati novac,s tim,da mu vratim kada ponovo dodjem na Ilidzu.Ja sam svima rekla da cu se vratiti i da idem vidjeti sestru,a zatim cu se vratiti radi posla. Tako sam ja od Ratka posudila novac i sa tim taksistom otisla u Zenicu,odakle sam svojima,preko Igmana,otisla u Sarajevo.Moji su me srecom prihvatili sa punim razumijevanjem i njeznoscu. Polovnom februara rodila sam sina,sretna sto MOJ NIHAD,to sam mu ime dala,IPAK NECE BITI CETNIK SLOBODANA MILOSEVICA! (Sifra:"POKRSTENA"-"PRIMORALI SU ME DA SE POKRSTIM"-3)

Sifra:"ZAGA"-"KUPOPRODAJA BOSNJAKINJA-ZATOCENICA"-1 Do juna 1992.godine,sve dok nas,Bosnjake,cetnici nisu protjerali iz grada,zivjela sam u Gacku sa svojom porodicom.Iz Gacka smo protjerani 26.V 1992.godine u selo Borac koje se nalazi ispod Zelengore.Iz Borca smo,medjutim,morali dalje na planinu Zelengoru i tamo smo ostali sve dok nas cetnici nisu poceli granatirati.Na Zelengori je bilo oko 250-300 Bosnjaka-civila,odakle smo se svi pokrenuli 1.VII 1992.godine,kada je pocelo granatiranje.Jedna grupa ljudi je posla na Trebovu,a druga prema Konjicu.Ja sam bila u drugoj grupi...Taj nas zbijeg preko planine Zelengore bio je vrlo tezak.Bili smo gladni,zedni,umorni,a bilo je mnogo starih ljudi i male djece. Iako smo se veci dio puta kretali nocu,da nas cetnici ne bi primjetili,oni su nam,nazalost,usli u trag 3.VII 1992.godine,i tada su poceli da pucaju na nas.U tom haosu kolona se prekinula,a posto je samo Alija znao put za Konjic,drugi dio kolone je ostao bez vodica.Tu cijelu noc smo probdjeli na cesti.Oko 3 sata ujutro,4.VII 1992.godine muskarci su odlucili da nastave put,posto smo vec bili primijeceni od srpske vojske.Bilo je rizicno da krenu i zene sa djecom i stari ljudi.Misleci da nece zlostavljati zene, djecu i starije ljude,odlucili smo da se cetnicima predamo. Ujutro 4.VII 1992.,kada je prestala pucnjava,ostatak kolone je nastavio put.Dosli smo do jednog bosnjackog sela,u kome smo zastali da se odmorimo.U to selo,malo poslije,dosao je jedan ucitelj, Srbin,i rekao nam da dalje ne bi trebali da idemo,jer je put kojim bismo mi isli miniran,a naisli bismo i na srpsku vojsku.Mi smo mu povjerovali i nismo nastavili sumom.Rekao nam je da ce nas prihvatiti kamioni JNA i srpske vojske i odvesti na sigurno.Rekao nam je da su tako ucinili i sa vise stotina Bosnjaka-civila iz Nevesinja,sto je,kasnije cemo se uvjeriti,bila laz.Vratili smo se nazad na cestu gdje su mogli da dodju kamioni.Kada smo dosli,na cesti smo zatekli srpsku vojsku koja nas je cekala.Ubrzo su dosli i kamioni. Kada su noc prije Srbi na nas poceli pucati,narod je pobacao torbe pune stvari da bi mu lakse bilo bjezati.I ja sam bacila svoj dnevnik koji sam vodila citavim putem naseg zbijega...Kada je dosla srpska vojska po nas,u rukama jednog Srbina,cetnika,vidjela sam moj dnevnik. Odvezli su nas kamionima u Ulog i tu su nas dugo ispitivali.Bili su jako grubi i ponasali su se veoma neprijateljski.Vrijedjali su nas,zvali nas Turcima i balijama,a muskarce tukli kundacima.Nas zene stipali su za dojke,straznjice i vrijedjali nas.Posto su saznali da sam ja pisala dnevnik,cesto su me vodili na ispitivanje.Tjerali su me da citam dnevnik i pustali mi kasetu koju sam ja sebi ranije snimila.Pricali su mi kako ce se oni nama Bosnjacima osvetiti za njihov poraz na Kosovu,odnsno,da ce nas sve pobiti zbog Koricke jame,u koju su u II svjetskom ratu ustase-Hrvati sa muslimanskim kapama,fesovima na glavama,bacali ubijene Srbe.Medju ljudima koji su nas ispitivali u Ulogu,bio je i komandir srpske policije RATKO GOVEDARICA. "NEMOJTE NJU VODITI,MOLIM VAS,VODITE MENE..." Pred vecer,7.VII 1992.godine,prebacili su nas vojnim kamionima u Kalinovnik.Kada su nas doveli, smjestili su nas u osnovnu skolu.To je bio logor za Bosnjake. Dobijali smo veoma losu hranu dva puta dnevno.Jedan hljeb smo morali podijeliti na 13 kriski.Za dorucak smo dobijali caj i jednu pastetu koju smo dijelili na 3 covjeka.Odvojili su zene i djecu od muskaraca civila,koje su tjerali da rade teske sumske poslove.Nas zene su tjerali da im radimo sta su htjeli.Svaku vecer izvodili su zene i silovali ih pojedinacno i grupno. Bio je medju njima i jedan strazar kojeg su zvali"Ustasa".Zvao se SLAVKO LALOVIC ZVANI"LALOVAC". Znao je biti jako okrutan i natjerati zene da njih 20-30 obave nuzdu u WC-u za 5 minuta,ili da za 5 minuta ociste hodnik i da rade druge teske poslove.Sjecam se da nam je uvijek psovao"tursku i balijsku majku"i da je kasnije dovodio druge cetnike,koji su nas isto tako vrijedjali i tukli,a posebno Sutka Hasanbegovica. Kalinovnik je za prognane Bosnjake bio pravi dzehennem.Bilo nam je svima zaista strasno,ali ono najstrasnije mene je tek cekalo.Posto je Kalinovnik grozna prica koju je opisalo preko 200 Bosnjaka, ja je necu ponavljati i preci cu na pricu koja opisuje moje prezivljavanje i u kojoj sam ja,u vecini slucajeva,glavni svjedok.Znaci,necu opisivati period moje patnje do 2.VIII 1992.godine. Kraj jula 1992.godine bio je najgori dio mog zivota.Nisu nam dali 5 dana da jedemo.Stalno su dolazili srpski vojnici koji su nam prijetili i govorili kako ce nas poubijati i kako nas Alija nece za razmjenu. Sutka Hasanbegovica su stalno odvodili i vracali pretucenog i oblivenog krvlju.Na Petrovdan ga je odveo policajac zvani"BELI"i isprebijao ga gotovo do smrti. Ujutro,2.VIII,je dosao PERO ELEZ i odveo djevojku Sabahu Sefo.Ja sam se sakrila u jednu sobu gdje su bile zene sa malom djecom.Svi smo ocekivali kada ce uletjeti ostali cetnici i poceti da nas izvode. Uvecer,oko pola osam,ja sam pored jedne sestomjesecne bebe lezala pokrivena dekom,kada su dva cetnika i jedan strazar usli i posli pravo prema meni.Ta dva cetnika su bili"ZAGA"i CRNOGORAC "GAGA"."Zaga"mi je grubim glasom rekao:"Hajde,ustaj,sta cekas!"Ja sam se onako pridigla i rekla:"A beba?"On je rekao:"Kakva beba?"i povukao me.U tom trenutku je moja majka pocela da place i da govori:"NEMOJTE NJU VODITI,MOLIM VAS,VODITE MENE...""Zaga"ju je tada udario kundakom puske i nogom. Kada sam izasla u hodnik vidjela sam jos djevojaka medju kojima su bile:Alma,Sabaheta,Emina i jos neke djevojke iz Kalinovnika.Pitali smo strazara sta ovo znaci,a on nam je rekao da je dosao i na nas red da postanemo Srpkinje.Cetnik koji nas je izveo,zvao se ZAGA.Sa njim je bio i cetnik GAGA. "Zaga"i"Gaga"su nas potrpali ispred skole u crveni auto.Kada sam im rekla da su poveli djevojcicu Almu,staru samo 13 godina,Crnogorac je odgovorio da kod Srba ratuju i djevojcice od 13 godina. Autom su nas doveli do jedne auto-hladnjace i potrpali u nju.U hladnjaci je bilo puno lanaca koji su visili,metaka i sanduka od municije.Sam osjecaj da smo u hladnjaci bio je jeziv.Pitale smo se kuda nas vode.Mislile smo da nas vode u razmjenu.Sjecam se da sam Almu prigrlila i govorila joj da se ne plasi. Ona je plakala i govorila:"Kuku nama,kuda nas vode?!"U tom trenutku bila sam vjerovatno u soku. Nisam poslije osjecala strah,prije neku ravnodusnost.Bila sam izmorena od svega i bilo mi je svejedno sta ce uraditi sa nama.Po udaranju lanaca i pomjeranju kutija znali smo da se vozimo po losem makadamskom putu.Kasnije smo saznali da su nas vozili starim putem Kalinovnik-Miljevina-Foca...

subota, 05.05.2007.

..."PUSIT CES VECERAS TURSKU CIGARU,KOJU PUSE TVOJI TURCI U STAMBOLU,ONU STO JOJ DIM IDE KROZ VODU"... "TJERALI SU DIJETE DA PJEVA NJIHOVE CETNICKE PJESME..." Cesto je po mene dolazila zvanicna srpska policija,zatim pripadnici srpskih paravojnih formacija,vojna policija i ispitivali me po nekoliko dana.Pitali su me za neke ljude za koje su mislili da ih znam.Podnosili su mi,provocirajuci me,noz pod grlo,pistolj u sljepocnicu,udarali me,vrijedjali,psovali,pljuvali... Krajem maja 1995.godine,padala je jaka kisa.Moj svekar Srbin je dosao po moje dijete,da ga odvede njima na dan-dva.Poslala ga je bila svekrva.To dijete mi je bilo jedina zastita.Mislila sam ako je sin sa mnom,da me nece dirati...Medjutim,mene su tukli,zlostavljali,a dijete je sve gledalo.Jednom su dosli i skinuli mu ves da vide da li je obrezan i ako jeste da ga zakolju...TJERALI SU DIJETE DA PJEVA NJIHOVE CETNICKE PJESME,pa bi mu tek onda dali nesto da pojede...No bez obzira na sve,ja sam sa njim bila sigurnija.Svekru sam rekla da ne mogu da dam dijete,a on mi je rekao da je svekrva to izricito naredila i da ga mora povesti.Zovnuo je neke cetnike i oni su naredili da ga dam.Tako ga je odveo.Morala sam popustiti... Ostala sam sama.Ugasila sam svjetlo i legla pored prozora.Tako sam radila i ranije.Kada bih nesto cula sumnjicavo,bjezala sam kroz prozor u susjedstvo,kod jedne babe. Ubrzo je neko jako zalupao na vrata.Ne znam u koje vrijeme,jer nisam imala sata.Nisam htjela odmah da se javim,ni da otvorim.Sutjela sam.Medjutim,lupanje je bilo jos jace.Pomislila sam da je bolje da otvorim vrata,nego da mi provale unutra,jer ako se to desi,znala sam sta me ceka.Prvo sam pitala:"Ko je?"Sa druge strane se cuo glas:"Policija,otvaraj j.... ti majku balijsku!"Skocila sam i otvorila vrata i u bungalov je krocio covjek,sav mokar od kise.Zamolila sam ga da mi ne kvasi pod,a on me je tada divljacki osamario.Nisam ga poznavala.Bio je razrook.Nosio je uniformu na cijem jednom rukavu je bio prisiven amblem srpske vojske.Na drugoj ruci je imao jos jednu oznaku koju nisam mogla dobro vidjeti,jer je svjetlo u sobi bilo veoma slabo.Odmah se poceo skidati a naredio je i meni da se i ja skinem.Pitala sam ga:"Zasto?"Udario me je,onda povukao sebi i izvadio noz iza pojasa,stavivsi mi ga pod grlo.Potom je sadisticki navalio na mene...Stiskao me je uz sebe i ujedao...Bila sam sva modra. Ispocetka sam pokusavala da se branim,ali sto sam se vise branila to mi je sve bilo gore i gore.Jako me je udarao sakama po licu,po glavi,po tijelu...Ustao je ponovo i uzeo pistolj,repetirao ga i prinio mi ga na celo.Osjetila sam ledenu studen na celu,a onda su me spopale krupne graske znoja kada sam cula njegovo urlanje."PUSIT CES VECERAS TURSKU CIGARU,KOJU PUSE TVOJI TURCI U STAMBOLU, ONU STO JOJ DIM IDE KROZ VODU...",urlao je i naredio mi da se skidam polahko,dok mi je cijev pistolja drzao na celu... (Sifra:"POKRSTENA"-"PRIMORALI SU ME DA SE POKRSTIM"-2)

..."GENERAL MAJKL ROUZ HOCE TURKINJU,HOCE DA PROMIJENI MIRIS,AKO TE BAS ZANIMA!"... "GENERAL HOCE TURKINJU" Vani jos nije bio potpuni mrak.Uveli su me u jednu limuzinu i odvezli prema Tjentistu.Pred Tjentistem su skrenuli i zaustavili auto pred jednom kucom.Kuca je bila velika i osvijetljena.Pred njom je bilo parkirano jedno terensko vozilo.Uveli su me u dnevnu sobu u kojoj je bilo troje ljudi,jedna zena,jedno uniformisano lice u maskirnoj uniformi tamnoplave boje.To je bio neki srpski policajac.Sa zenom na kaucu sjedio je srednjovjecan covjek u civilnom odijelu.Odmah sam ga poznala i jako se uplasila.Bio je to VELIBOR OSTOJIC,iz okoline Foce.Prije rata radio je na Televiziji Sarajevo.Godine 1990.bio je jedan od prvih,rukovodecih ljudi stranke SDS,pa neki ministar do rata.Poslije je postao i ministar u vladi Radovana Karadzica.Cesto se pojavljivao na televiziji i bio poznat kao cetnik koji je iz vrha SDS-a podsticao zlocin prema nama Bosnjacima.Zena je bila mladja.Mogla je imati 30-35 godina, crnokosa.Na stolu pred njima bile su flase alkohola i casice. Kada su me uveli,policajac je izasao iz sobe i cula sam kako tiho prica sa cetnicima koji su me dovezli iz Foce. Zena me je pozvala da sjednem na fotelju uz sto.OSTOJIC je sutio i samo me posmatrao.Zena se predstavila i rekla da se zove Mirjana.Ostojica je predstavila kao prijatelja.Sjecam se,spomenula je da se zove VESKO.Rekla mi je da ocekuju jednog uglednog stranog i veoma visokog oficira."PETKO JE PORUCIO DA CE NAM SE,AKO NE VECERAS,PRIDRUZITI SUTRA,KAKO BI SE UGLEDNI STRANAC STO BOLJE UGOSTIO",podvukla je Mirjana,ukoliko se zaista tako zvala.Bilo mi je sve jasno.Dovedena sam da se nadjem uglednom stranom oficiru na usluzi a zalog da se moram pokorno ponasati bili su moja sloboda,moj zet,zatocenik,kao i moj zatocenicki polozaj.Pitala sam se zar medju brojnim Srpkinjama u Foci i okolini nema dovoljno onih koje bi rado,umjesto mene,cekale uglednog,visokog stranog oficira da mu prave drustvo,posebno zbog cinjenice sto su Srpkinje,u odnosu na zene iz drugih nacija u bivsoj Jugoslaviji,bile puno vise sklonije slobodnijim i bliskijim odnosima sa muskarcima. Bila sam zarobljenik.Nisam bila ni uredna,jer mi to prilike nisu dozvoljavale.Shvatila sam neminovnost svoga polozaja i hrabro,ne razmisljajuci puno,pitala ministra Ostojica zasto sam bas ja izabrana da budem druzica stranom oficiru,a on mi je cinicno procijedio:"GENERAL MAJKL ROUZ HOCE TURKINJU, HOCE DA PROMIJENI MIRIS,AKO TE BAS ZANIMA!",i nastavio da se cinicno smjeska. Moglo je biti oko 23.30 kada su se dva vozila zaustavila pred kucom.Culo se vise glasova.Nakon nekoliko minuta u prostoriji se pojavio engleski general.Pozdravljajuci se sa Ostojicem rekao je na engleskom da malo kasni jer je bio na dzogingu,na nocnom trcanju u prirodi.Predstavili su me generalu,a ja sam se pri tom pravila da ne razumijem engleski."NISTE MOGLI ZABORAVITI ENGLESKI JEZIK,LIJEPA GOSPODJICE.REKLI SU MI DA SOLIDNO GOVORITE ENGLESKI",govorio mi je general Rouz,uzimajuci me za ruku i podizuci je da je poljubi.Odgovorila sam da engleski poznajem tek toliko da se mogu sporazumjeti u svakodnevnom zivotu."E,TOLIKO JE I POTREBNO",dodao je Ostojic, smjeseci se zajedno sa Mirjanom. "MILOSEVIC JE NAJBOLJI I NAJSPOSOBNIJI..." Pitali su me kako sam zarobljena,sta se desilo sa mojima,zajedljivo podvlaceci da je za sve kriva SDA i Alija Izetbegovic.General Majkl Rouz nije puno pricao,osim sto je u par prilika spomenuo Slobodana Milosevica i Radovana Karadzica,isticuci KAKO JE SLOBODAN MILOSEVIC NAJBOLJI I NAJSPOSOBNIJI OD SVIH AKTUELNIH POLITICARA I DA JE PRAVI VIZIONAR. Negdje u ponoc,Velibor Ostojic je krenuo sa Mirjanom,izvinjavajuci se da sutra rano moraju za Banja Luku. Oko kuce su se,nakon sto su se njih dvoje odvezli,culi tihi glasovi osiguranja.Tako sam ostala sama sa engleskim generalom...Kada je Ostojic spomenuo njegovo ime,prije nego se general i pojavio,sumnjala sam u tu vjerodostojnost.Bio je medjutim u pravu.GENERALA MAJKLA ROUZA,cesto sam gledala na televiziji jos od samog pocetka 1994.godine.NISAM MOGLA SHVATITI DA SE JEDAN TAKO VISOKI ENGLESKI OFICIR,KOMANDANT VOJSKE UN ZA BiH,MOZE TAKO NISKO SPUSTITI,DA SE PRIBLIZI OBICNOJ ZATOCENICI,Bosnjakinji,ili"Turkinji",kako me je nazvao ministar Velibor Ostojic. Tesko mi je govoriti,tesko mi je opisati tu noc.Nisam smjela da se branim,da se odupirem.Nastojala sam da sama sebe pobijedim,da se pomirim,da se zrtvujem.Stalno sam mislila o svome polozaju i polozaju moga zeta,o sestri i njihovoj djeci,o svojima... General nije bio nasilan prema meni,nije imao potrebe da me fizicki povrijedi.General me je uzeo, upotrijebio,zadovoljio je svoj seksualni poriv.Da li me je onda silovao?Da li me je onda general Rouz seksualno zlostavljao?JESTE,PONIZIO ME JE KAO ROBINJU.Nisam mogla da se oduprem.Silovana sam, samim tim sto sam bila zarobljena logorasica,obespravljena,bez ijednog ljudskog prava... General je kucu napustio pred zoru,ostavivsi me samu sa mojom sudbinom. "UVIJEK JE DOLAZIO POSLIJE TRCANJA U PRIRODI.." Ujutro oko 10 sati donijeli su mi deterdzent i nesto za jelo,a oko 15,nakon sto sam malo uspjela zaspati,probudilo me vozilo pred kucom.Ubrzo poslije toga u kuci se pojavio PETKO CANCAR sa jednim oficirom.Rekao mi je da su mi sestra i njena djeca davno razmijenjeni,da mi je zet u zatvoru dobro i da mu se nece nista lose desiti ako sve dobro odradim,te da bi mogao biti razmijenjen za 20-30 dana. Rekao mi je da cu u bolnici ostati jos samo nekoliko dana.Zatim je napustio kucu. I bilo je kako je rekao.Ostala sam tu jos pet-sest dana,a za to vrijeme me je general Rouz posjetio jos dva puta.UVIJEK JE DOLAZIO POSLIJE TRCANJA U PRIRODI.To se vidjelo i po njemu i po njegovoj odjeci. Sa Tjentista su me ponovo vratili u bolnicu,u kojoj me je RAJKO VUKADIN do 3.VII 1994.godine, silovao nekoliko puta.Ucjenjivao me je prijeteci mi da ce me odvesti u salu"Partizan",u kojoj tada, saznala sam kasnije,vise nije bilo logorasica... Slobodu sam udahnula nakon golgote koja je trajala pune dvije godine...3.VII 1994.godine dosli su po mene i odvezli me vojnicima UNPROFOR-a,koji su me predali nasima u Gorazdu,gdje mi je bila porodica. U septembru 1994.godine,sa sestrinom porodicom,odselila sam se u Svedsku,gdje i sada zivim i gdje sam,putem svog udruzenja bivsih logorasa,Centru za istrazivanje i dokumentaciju Saveza logorasa Bosne i Hercegovine u Sarajevu,dala ovu svoju pisanu izjavu. (Sifra:"TJENTISTE II"-"GENERAL HOCE TURKINJU"-3)

Sifra:"PRKOS"-"ISTINA SE NECE I NE MOZE SAKRITI..."-3 "BILO JE I TRUDNIH DJEVOJCICA" Bilo je puno zena koje su ostale trudne nakon silovanja.Nekim zenama je trudnoca vec bila poodmakla i tesko su podnijele abortuse.Jedva su ostajale zive.BILO JE I TRUDNIH DJEVOJCICA. Zene su bile iscrpljene,potresene psihicki,pretucene fizicki...Vise niko nije licio na sebe.Djeca su bila izgladnjela,mrsava,ispacena... Nakon mjesec i po dana provedenih u Novom Pazaru prebacili smo se za Tursku,jer smo se bojali ostati zbog cetnika,koje smo prepoznavali i koji su tu slobodno dolazili."Merhamet"nam je izvadio pasose i osigurao da odemo u Tursku. U Turskoj su nas na granici smjestili u kolektivni smjestaj,gdje je bilo oko tri i po hiljade prognanih Bosnjaka.Bili smo u bungalovima,po sestero.Uprkos nepovoljnim uvjetima za zivot,to je za nas bilo i vise nego dobro.Samo da smo docekali da izadjemo iz Foce. Tek u Turskoj je nas strah poceo da"popusta".Poceli smo,medjutim,obolijevati i trebalo je puno vremena da poslije svega dodjemo sebi.Tu sam saznala da mi je muz ubijen,kao i ostali clanovi porodice.Saznala sam i za moga starijeg sina,koga nisam vidjela pet godina,a koji je bio ostao u Gorazdu.Bio je ziv i zdrav,hvala Bogu... U Turskoj sam se lijecila i ja,a i moj mladji sin,iako to lijecenje nije bilo potpuno odgovarajuce,posto nas je tu bilo jako puno,a ljekara malo. U Turskoj smo ostali oko tri godine,nakon cega odlazimo u Njemacku,gdje smo ostali naredne dvije godine.Razlog odlaska u Njemacku bio je moj drugi sin,jer sam cula da cu iz Njemacke sa njim lakse stupiti u kontakt.To mi je tada bilo najvaznije.Putovali smo deset dana"NA CRNO",jer nisam imala potrebne papire. U Njemackoj,po prvi puta nakon toliko godina,stupam u kontakt sa mojim sinom i mojim roditeljima, koji su pred rat ostali u Gorazdu. U Njemackoj sam nastavila sa lijecenjem.Tu sam imala bolje lijecenje nego u Turskoj.Psihicki sam bila jako oboljela.Cesto sam isla i kod ginekologa,kod koga sam se dugo lijecila. "NAS PRKOS JE BIO JACI OD NJIH" Najteze mi je od svih cetnickih tortura padalo samo silovanje i izivljavanje od strane cetnika.Htjela sam vise puta da se ubijem.Nisam mogla to vise da podnesem.Ne znam kako sam uopce ostala pri pameti...Mozda zbog toga sto sam se uvjerila da su cetnici prethodno bili izvjezbani kako da nas silovanjem ubiju u pojam,ponize kao Bosnjake.NAS PRKOS,MEDJUTIM,BIO JE JACI OD NJIH. Tesko su mi pali i brojni gubici moje familije,gubitak muza.Morala sam cuvati i djecu mojih djeverova koja su tada imala samo mene. Brinula sam se i za mog starijeg sina.Nista nisam znala o njemu punih pet godina. Familija mi se rasipa po svijetu,kao i Bosnjaci.Jedna djeverova djevojcica je otisla u Ameriku,druga se udala u Bosni,a treca djevojcica i mladic su ovdje u Sarajevu. U zdravstvenom pogledu,ni danas se ne osjecam dobro.Jako sam rastresena.Nekada sam jako agresivna prema svojoj djeci,pa mi kasnije bude jako zao. Dobijam penziju koja nije redovna i koja je jako mala,s obzirom da imam dvoje djece i da ih moram izdrzavati. Cesto mi se vracaju slike iz Foce,pogotovo kada negdje vidim puno uniformisanih ljudi.Strah se tada pojavi u meni,strah da nekog od zlikovaca ne sretnem. Kada bih srela nekog od cetnika mucitelja,bila bih u stanju da ga ubijem.Da mu vratim makar mali dio onoga sto je on meni uradio.To bih najvise voljela,pa makar odmah umrla. Nocu ne mogu da spavam.Ustajem i hodam po kuci i sjecam se dana patnje u Foci...Cesto ne mogu da se smirim,dok ne uzmem lijekove za smirenje. Kada vidim bilo ciju uniformu po sedam dana ne mogu da se smirim. Htjeli su da nas ponize.Htjeli su da nas potjeraju sa nasih bosanskih prostora.Htjeli su da Bosnu pripoje Srbiji,da nas Bosnjake iskorijene.Mislili su da ce nas sve pobiti i iskorijeniti i da niko nikad nece pricati o njihovim zlodjelima koja su nam cinili.Ali prevarili su se.Mi imamo svoju djecu koja rastu i koja ce se na svoja ognjista,na grobove svojih oceva i djedova vratiti kad-tad.Mi cemo im stalno pricati o srpskom,o cetnickom zlu.Oni ne smiju nikad zaboraviti sta se desilo nama Bosnjacima.ISTINA SE NECE I NE MOZE SAKRITI.

petak, 04.05.2007.

LAZAR MANOJLOVIC ...A Manojlovic je,i to konkursom,dosao za celnika skole RADOJKA LAKIC i opet izgubio radno mjesto.Zato sto nije htio potpisati pristupnicu za SDS,a i zato sto je,kao predsjednik kolegija direktora u razgovoru s kolegom,koji je odusevljeno rekao kako ce uvesti u skole vjeronauka,odbrusio,"koja je to budala predlozila?"A"pravovjerni"je ustuknuo:"Nije budala,nego predsjednik Republike,RADOVAN KARADZIC?!"... ...TAKVOG ZANESENJAKA,gospodin episkop dabrobosanski,vladika VASILIJE KACAVENDA je,prema tvrdnji Manojlovica,jos 1993.proglasio najvecim izdajnikom srpskog naroda svih vremena. "Veci sam i od Vuka",smije se Lazar,"a rekao je i da sam najveca komunjara koja je dosla iz Tuzle da truje srpsku djecu...Inace,kakav gospodin!On je monstrum,i ja to uvijek govorim,a njega to ubi.Kacavenda je sramota srpskog naroda,posebno Bijeljine i Posavine,a zlo za muslimane-Bosnjake. I,neka zna,nece Manojlovic iz Bijeljine.Neka on skine svoju odoru i neka ode u nepoznatom pravcu...A ja cu se i dalje drzati onog sto je rekao Marks svojoj kceri:"Sta je sreca?Boriti se.Sta je nesreca?Pokoriti se."... (Edina Kamenica,"Oslobodjenje")

Sifra:"POKRSTENA"-"PRIMORALI SU ME DA SE POKRSTIM"-1 U mijesanom braku zivjela sam na podrucju opcine Ilidza.Sa muzem i djetetom zivjela sam u zajednici sa njegovima,kod svekra i svekrve u Vreocima,sve dok mi nisu,u julu 1994.godine,javili da su mi majka i brat ubijeni.Tada su me istjerali iz kuce.Istjerali su me moja svekrva i moj muz.Muz me je pretukao zato sto sam plakala za svojima,kako mi je rekao"za balijama",i sto cu svojim placem da"navucem"cetnike da i njih pobiju. Tako su odlucili da me istjeraju iz kuce.Nisu dozvolili da sa sobom povedem i dijete...Odatle sam otisla kod svoje bivse radne kolegice,dok se ne snadjem.Kod nje sam ostala tri dana.Nisam imala sta da obucem i ona mi je dala dio svoje garderobe. Poslije tri dana kolegica me je odvela u"Crveni kriz",kako bi me stavili na spisak za razmjenu."Crveni kriz" me je prihvatio i nasao mi nuzni smjestaj,u kome sam provela dva dana.Treci dan prebacili su me u Kamp na Ilidzi,u jednu manju kamp kucicu.Odatle sam krisom odlazila da vidim svoje dijete,posto mi muz nije dao da ga vidim.Nisu mi,medjutim,dali ni da pridjem njihovoj kuci,a kamo li da ga vidim.GOVORILI SU MI DA SAM"BALINKURA","TURKINJA"... Kada sam se pozalila u policiji i opcini da mi bivsi muz i njegova porodica ne dozvoljavaju da vidim dijete,obecali su mi da ce mi to sve srediti,ako se odreknem svoga muslimanskog imena,ako uzmem pravoslavno. Tako sam u septembru mjesecu 1994.godine,na Ilidzi bila prinudjena da promijenim svoje muslimansko ime i prezime.Bilo mi je veoma tesko sto sam to morala uciniti,ali kada je dijete bilo u pitanju,bila sam spremna na sve,nadajuci se da ce to biti privremeno.Tako sam krajem 1994.godine promijenila ime u Jovanovic Sofija i dobila srpsku licnu kartu.LJUDI IZ OPCINE PRISILILI SU ME DA SE I POKRSTIM,jer su mi obecali dodjelu djeteta,samo pod uvjetom da se pokrstim u pravoslavku.Pristala sam i na to,samo da bih dobila svoje dijete.Morala sam... Cijele 1994.godine dijete nije bilo sa mnom,nisu mi ga dali.Nisam imala ni sta da jedem ni obucem i jako sam patila.Humanitarnu pomoc sam dobijala tek svaka 3-4 mjeseca.Hranila sam se u Narodnoj kuhinji za sirotinju,gdje sam dobijala samo po krisku hljeba za dorucak i rucak.Veceru nisam dobivala.Nisam imala ni cine da se grijem.Imala sam jedan mali rostilj na kome sam sebi,a kasnije i svom sinu,od humanitarnog brasna pravila male hljebove.Tjerali su me na prisilni rad na vojnu ekonomiju.Tjerali su me da im cistim nuznike,dvorista,da perem vojne uniforme,te da radim sve najteze poslove,samo da bih dobila da jedem. U kampu su zivjele srpske izbjeglice.Tu su bili i starci koje su cetnici bili istjerali iz njihovih stanova,kako bi u te stanove oni uselili.Sve je vodio CETNIK GAVRILOVIC koji je imao svoje ljude.Oni su mogli da nas ubiju,a da nikome ne odgovaraju,da rade od nas sta god su htjeli. Svi su znali ko sam ja,da sam tu jedina"Turkinja",kako su me zvali,iako sam uzela srpsko ime,i da nemam nikoga.Znali su da moram uraditi sve sto mi se naredi.Znali su isto tako da mi mogu uraditi sta god su htjeli,a da pri tome niko nece nikome odgovarati. "MOZES ZAMRKNUTI,ALI OSVANUT`NECES..." MILORAD JOVANOVIC-MICO je kod mene dosao 18.VI 1994.godine,da mu nesto operem i uradim. Zatekao je kod mene jednog vojnika kome sam takodjer prala uniformu i nesto mu sila,krpila.Bila sam tada bolesna i prilicno iscrpljena.Imala sam povisenu temperaturu.Mico je trazio da mu to uradim, a ja sam mu rekla da ne mogu,jer sam bolesna.Tada mi je prisao,oborio me i udario snazno nogom u predio desne kljucne kosti i poceo me sutati cizmama.Bila sam sva krvava.Vojnik koji je tu bio,pokusao je da me brani,ali je Mico viknuo grubo i obrecnuo se na njega:"STA BRANIS BALINSKU KURVU,J.... TI MATER IZDAJNICKU!"Bila sam sva pretucena i modra.Dva zuba mi je Mico izbio i dozivjela sam potres mozga.Bez svijesti sam lezala dva-tri sata.Poslije su me odveli u ambulantu.Bojala sam se biti tamo,jer nisam imala zdravstvenu knjizicu i plasila sam se da ce me tamo jos vise maltretirati.U ambulanti sam zatekla medicinsku sestru,kcerku Branka Brcica,kojoj sam prije rata kao daktilograf kucala diplomski rad.Pitala me je ko mi je to zlo uradio i sta je bilo.Zamotala me je zavojima i dala mi dvije tablete protiv bolova.Rekla mi je da idem kuci i da ce me ona smjestiti u bolnicu koja im je bila u Blazuju.Nisam smjela nista da joj kazem.Inace,nisam nikome nista smjela da govorim o svojim patnjama.MORALA SAM PRICATI SAMO KAKO MI JE DOBRO KOD SRBA i kako nemam nikakvih problema. Jednom prilikom sam spomenula jednog od cetnika koji me je zlostavljao i on je odmah dosao i izudarao me nogama zato sto sam mu samo ime spominjala. Druge prilike,u posjetu je dosla delegacija"Crvenog kriza".Cetnici su mi dan prije zaprijetili da ne smijem nista lose o njima govoriti,te da kazem kako mi je kod njih lijepo i kako me niko od njih ne dira.Donijeli su mi bili konzerve hrane kako bi"MKCK"vidio da imam sta da jedem...Kada je"Crveni kriz"otisao,oduzeli su mi te konzerve. Ja sam predstavnicima"MKCK"rekla da sam Bosnjakinja.Pitali su me kako mi je tu,ali posto me je dan prije pozvao UPRAVNIK NEDJO KRSTOVIC i rekao:"Ako nesto budes rekla,MOZES ZAMRKNUTI,ALI OSVANUT`NECES",ja sam im morala reci da mi je dobro. Tokom `94.me niko nije mogao seksualno zlostavljati,silovati,posto je jedna POSTENA ZENA, MLADENKA,koja je zivjela sa nama u Vreocima,dolazila po mene nocu,kada su u kamp dolazili dobrovoljci iz Srbije,ili kada je bilo neke guzve,i odvodila me nocu kod sebe kuci.Ujutro,kada bih se vratila,zaticala bih razbacanu odjecu i sve ispreturano.Sve sam morala trpjeti samo da bih bila u blizini svoga djeteta,da bih ga mogla vidjeti. Pocetkom 1995.godine otisla sam po dijete,ali mi ga muz i njegova porodica nisu dali.Tada je sudija presudio da mi moraju vratiti dijete,jer je njemu mjesto uz majku,a ne uz oca.Tako sam dobila dijete,a prije toga,kako sam vec izjavila,morala sam se pokrstiti i promijeniti svoje muslimansko u pravoslavno ime i prezime. Dovela sam dijete u kamp i tek tada su nastale moje muke.Nisam djetetu imala sta dati da jede,niti cime da ga operem.Nisam imala sta da mu obucem.Od njegove garderobe mi nisu nista dali.Spremili su mu nekakvu garderobu dok je jos bio beba.Trazila sam po smecu i uzimala neku odbacenu garderobu i prepravljala djetetu. Dobijali smo po krisku hljeba za dorucak i rucak.Morala sam svoju da ostavljam djetetu za veceru.Tada je moj sin imao nepune 4 godine.Kad bih posla na rad povela bih ga sa sobom.On je sve,tako mali i nejak,prezivljavao sa mnom.Vodila sam ga na kopanje na njivu,na ciscenje kruga,na sve poslove koje sam im morala raditi. Morala sam raditi svasta.Sjela bih samo kada je bio rucak.Za rucak su nam donosili varivo i u njega bi ubacili po komad slanine.Tako su me,kao muslimanku,koja ne jede svinjetinu,provocirali.Namjerno su mom djetetu davali svinjetinu da jede da bih ja sve to gledala.A dijete je bilo gladno,moralo je jesti. Uvecer bi se vracali kuci.Oni u kamionima,a ja uzmem dijete u narucje i vratim se pjeske.Nisu nikada htjeli da me povezu zato sto sam im kao"balinka Turkinja smrdjela"...

..."FOCA SE MORA OCISTITI OD MUSLIMANA,MORA POSTATI CIST SRPSKI GRAD-SRBINJE!"... "SVE ME JE BOLJELO,I DUSA I TIJELO..." Kad sam se vratila svom sinu,on je plakao i pitao me gdje sam bila.Tada mi je bilo jako tesko.Ni njemu niti nikome nista nisam pricala.Sedam dana nisam mogla da sjednem kako treba.Nisam mogla hodati. Sve me je boljelo...I dusa i tijelo. Cetnici su i dalje nastavili da dolaze i da nas maltretiraju.Jedne veceri su nam ispred kuce bacili bombu. Stakla na prozorima su popucala.Smrtno smo se preplasili,a nasa djeca su plakala i vristala. Poslije toga su dosli drugi cetnici i odveli nas u neku drugu kucu u kojoj smo samo prenocili.Od zena su odveli samo mene,moga sina i jos cetvero djece koja nisu imala roditelja.Tamo sam bila sama sa djecom oko mjesec dana.Krila sam se po izgorjelim kucama.Tada su nas cetnici trazili,ali nas nisu mogli naci. Jednu vecer upali su u kucu u kojoj smo se krili i htjeli su da nas vode sa sobom u kasarnu.Pretukli su me i poveli nas sve zajedno u Srednjoskolski centar. U Srednjoskolskom centru zatekli smo puno starijih muskaraca,zena i djece.Bili su gladni,pretuceni. napaceni. I tu su nastavljena nasa silovanja.Izvodili su zene i ponovo ih nakon nekoliko sati vracali.Jednu stariju zenu,Saciru,silovali su u njenom stanu i onda je ubili i odsjekli joj glavu.Sa mnom je inace bila zatocena oko dva i po mjeseca.Imala je tada oko 60 godina. Nisam medju cetnicima poznavala nikoga.Cetnici su se izmedju sebe zvali drugim imenima i nadimcima. Culi smo da su bili vise placeni i nagradjivani sto su nas vise ubijali i sto su vise zena silovali.Isli su inace od mjesta do mjesta u kojima ih,jer su bili iz Srbije i Crne Gore,niko nije poznavao i cinili su zlocin. Dok smo bili u zatocenju u Srednjoskolskom centru obecali su nam da ce nas prebaciti u Crnu Goru,ali to se nije desilo.Onda smo se mi svi skupili i otisli pred focansku policiju i trazili da nas puste iz Foce. Tada su otisla tri autobusa za Crnu Goru.Mi smo ostali. Poceli su da nas psuju i galame na nas.Prijetili su da ce nas pobiti i baciti u Drinu.Komandir policije, DRAGAN GAGOVIC,je naredio da nas smjeste po napustenim focanskim kucama,u"Partizan",u Gornje Polje,u centar Foce.Odvodili su po 30-40 zena,djece i staraca i tako ih tamo smjestali. I poslije toga se nastavlja isti scenario.I dalje izvode zene i siluju ih,maltretiraju i tuku. "NAJTEZE SU DJECA PODNOSILA NASE ODVODJENJE,MALTRETIRANJE I SILOVANJE..." Bilo je slucajeva kada su grupno silovali po pet-deset zena,odjednom,u istoj sobi.Kasnije su neke zene i ubijali.Nekim zenama su sjekli vene i ostavljali ih tako da iskrvare dok ne bi umrle. Gledali smo bezbroj mrtvih tijela po ulici i u rijeci Drini.Ubijali su narocito muskarce.Trpali su ih na kamione i odvodili u smrt. NAJTEZE SU DJECA PODNOSILA NASE ODVODJENJE,MALTRETIRANJE I SILOVANJE.I njih su za to vrijeme,dok nas tu nije bilo,maltretirali i tukli. Djeca su bila jako isprepadana.Nisu smjela ni da placu,koliko im je napacena dusa trazila.Suze su im tekle bez glasa.Najteze mi je uvijek bilo kada bih se vracala sa silovanja i kada bi mi moj sin poletio u zagrljaj,sretan sto me vidi.Tada mi je od bola srce htjelo puci.Kako sam mu mogla reci gdje sam bila kad me pita?Tada sam najvise zeljela da me nema,da me nisu ni vratili.Ali sta bi i kako bi opet moje dijete bez mene?Za njega sam zivjela i trpjela cetnicku torturu.On me je odrzavao u zivotu. Plasila sam se kada su me vracali da mozda necu vise naci svoga sina,da su ga ubili,nekud odvezli bez mene,rastavili nas.Ta strepnja me je stalno pratila. Nama zenama je bilo toliko tesko da smo sve to jedva izdrzavale.Cetnici su dolazili svaki dan i svaku noc.Bilo nam je vise neizdrzljivo.Nisu nam davali ni mira ni predaha. Kad su dolazili po nas i odvodili na orgijanje,uvijek su bili jako grubi.PRIJETILI SU NAM PUSKAMA I NOZEVIMA.Govorili su nam da su za sve to sto nam se desavalo krivi nasi muskarci.Psovali su nam predsjednika Aliju i govorili kako nas niko nece u razmjenu i da su nam svi okrenuli ledja.Govorili su nam kako su nas nasi ostavili tu da oni mogu sa nama raditi sta god hoce.Nismo vise znali kome i u sta da vjerujemo,toliko su nas izludjivali. Sve nase muskarce su bili odveli u KPD u Focu,a mnoge su i ubijali.I mi smo ocekivali da nas sve poubijaju i da nikada zivi odatle ne izadjemo. Neki pojedinci medju Srbima koji su nam mozda htjeli pomoci,nisu to smjeli,jer su im drugi ekstremni cetnici prijetili da ce ih ako nam pomognu,ubiti.Bilo je ipak izuzetaka.Tako nas neki Srbi nisu odavali kada su vidjeli gdje smo se sakrili...Inace,kad su cetnici dolazili pijani sa ratista,trazili bi nas,tukli nas, silovali i maltretirali.Cak je bilo slucajeva da su neke zene,djecu i starce zive palili o kucama.To su narocito radili kada bi gubili bitke,kada bi ih porazila nasa vojska.Palili su kuce i nisu gledali da li u njoj ima nekoga od zivih Bosnjaka. Gledala sam licno kada su zapalili kucu Sulje Sora,u kojoj je bilo 12 osoba.Tu je zapaljena i MUNIRA RAMOVIC,koja je bila trudna.Suljin sin je tada uspio pobjeci iz te kuce i sakrio se u kuci njegovog djeda u blizini.Kada su cetnici i tu dosli,on je pobjegao i ispeo se na jednu tresnju i odatle je gledao kako su i tu kucu zapalili,zajedno sa njegovim djedom,amidzom,strinom i djecom.Taj je mladic ostao ziv i znam gdje se sada nalazi. PUNO SU MI CETNICI POUBIJALI RODJAKA IZ MOJE FAMILIJE,devet clanova uze porodice,moga muza,njegovu bracu,svekra,svekrvu,jetrve.Od mojih djeverova su ostala samo maloljetna djeca bez oba roditelja.Od sve muzeve familije ostala sam samo ja,moj sin i cetvero djece od djeverova.Sina moga djevera,koji je tada imao samo 21 godinu,cetnici su ubili ispred KPD-a u Foci i to na oci njegovog oca. Zlostavljanje nas Bosnjaka i Bosnjakinja od strane Srba je trajalo nekih pet do sest mjeseci. "NISU DOZVOLJAVALI DA ZENE IZVRSE POBACAJ" Neke zene su odvodili u Velecevo gdje je bio zenski zatvor.Tu je bilo zena Bosnjakinja koje su nakon silovanja ostajale trudne i koje su cetnici drzali za sebe,da im rade,sve dok djecu ne bi rodile.NISU DOZVOLJAVALI DA ZENE IZVRSE POBACAJ,cuvali su ih do kraja trudnoce da rode.Potom su ih ubijali i bacali u rijeku.U Miljevinu su takodjer odvodili zene i djevojke od kojih se dosta njih nije nikada ni vratilo. Kada su nas cetnici prvi put odveli na silovanja opirale smo se i pruzale otpor,ali smo se uvjerile da je to besmisleno.Morale smo sve raditi sta su nam naredjivali.Nismo imale izbora.Nismo se smjele protiviti,jer su odmah ubijali...A cekala su nas nasa djeca. Jednoj mojoj komsinici su pred ocima ubili petnaestogodisnju kcerku.Nju su kasnije stalno odvodili na silovanje u Miljevinu.Cula sam da je,uprkos svemu sta su joj radili,ipak ostala ziva i da je docekala razmjenu,iako se uvijek vracala izudarana,pocijepana,modra.Bila je na ivici nervnog sloma,pogotovo kada su joj na njene oci ubili kcerku. Ipak nisu smjeli toliko puno ljudi poubijati,pogotovo nas zene koje je"Crveni kriz"bio registrovao u julu mjesecu za izlazak iz Foce.Tada je,srecom po nas,DRAGAN GAGOVIC naredio da nas sve moraju izvesti iz Foce. Jednog dana skupili su nas sve i odveli pred Sportsku salu"Partizan"u Foci,gdje su nas prebrojavali, maltretirali,ponovo tukli pa i otuda odvodili na silovanje.Tada su nam rekli da ce nas prebaciti u Crnu Goru ili da ce nas sve pobiti,jer se,govorili su,Foca mora"ocistiti"od muslimana,da bi Foca postala"CIST SRPSKI GRAD-SRBINJE". Nase patnje,nasa golgota trajala je sve do septembra 1992.godine,kada su nas Srbocetnici prebacili u Novi Pazar.Strpali su nas sve u autobuse i povezli prema Crnoj Gori. Kada smo dosli u Crnu Goru strpali su nas sve u jednu dzamiju,u kojoj smo prenocili.Straza nas je cuvala jer su i tada neki cetnici ekstremisti htjeli da nas poubijaju,kako ne bi imali svjedoke za sve zlocine koje su nam nanijeli u Foci. Sutradan su nas kamionima odvezli u Novi Pazar,gdje su nas tamosnji Bosnjaci lijepo primili.Imali smo hranu,kolektivni smjestaj,lijecenje i osnovna ljudska prava... (Sifra:"PRKOS"-"ISTINA SE NECE I NE MOZE SAKRITI..."-2)

SHKELZEN MALIQI,kosovski politicki analiticar ...SRBIJA JE NA NEKI NACIN SAMA SEBI KRIVA.IMALA JE 80 GODINA DA RIJESI KOSOVO,A TO JE RJESAVALA GENOCIDNOM POLITIKOM,RATUJUCI PROTIV SVOGA STANOVNISTVA... ("Slobodna Dalmacija")

...FOCA JE POSTALA SRBINJE... "U NEMILOSTI PETKA CANCARA" Navecer je u garsonjeru dosao SLAVKO TAKSISTA i donio dva hljeba,mlijeko,sira i desetak jaja.Rekao mi je kako su me"TUTA"i"ZAGA"htjeli odvesti ali da me on spasio i zamolio gospodina Cancara da mi se pomogne."BILA BI VEC VISE PUTA SILOVANA I IZNAKAZENA DA NIJE BILO MENE",rekao mi je Slavko i zakljucao me u stanu. Naredna cetiri dana niko mi nije dolazio u stan...Grozno sam se osjecala.U stanu nije bilo ni radija ni televizije.Tesko sam podnosila zatocenje.Razmisljala sam i na bjekstvo spustanjem kroz prozor.U sobi je bila samo jedna deka i jedan sareni carsaf.Pomisljala sam na sve,pa i na skakaknje kroz prozor. Srecom,razum mi je bio jaci od straha i uspjela sam pobijediti samu sebe. Tu vecer,oko 21 sat,u garsonjeru je ponovo usao Slavko taksista.Donio mi je veliku kartonsku kutiju hrane(mlijeka u prahu,jaja,sira,nekoliko konzervi mesa,nekoliko kilograma brasna,ulja)i rekao da mi to mora trajati 10-15 dana jer on ide na liniju izvan Foce. Jako sam tesko podnijela zatocenje.Sama u maloj garsonjeri imala sam sto jesti,ali sam se plasila cetnika,posebno Slavka.Kad god sam cula korake u stubistu mislila sam da cetnici idu meni da me zlostavljaju. Niko nije pozivao telefonom vise od deset dana,mozda i petnaest...Kada sam vec bila na ivici nervnog sloma,zazvonio je telefon i ponovo se javio Petko Cancar.Rekao mi je kako je bio na putu u Banja Luci i nije se mogao javiti:"...Spremi se sutra rano.Doci ce po tebe Slavko taksista i odvest ce te u bolnicu.Tamo ces raditi u kuhinji i bit ce ti lakse nego u`Partizanu`..."Jos mi je rekao da mi je zet u zatvoru,u KPD Foca,a sestra u fiskulturnoj sali"Partizan"u Foci."...Nasli smo joj i djecu i ubrzo cemo ih sastaviti...",dodao je prekinuo vezu. Ujutro rano dosla su po mene dvojica cetnika.Slavko je bio medju njima.Odveli su me u bolnicu.U bolnici sam zajedno sa nekoliko Srpkinja iz Foce i nekoliko Srpkinja iz Sarajeva i Zenice,radila sve do kraja oktobra 1992.godine.Odmah na pocetku su mi zaprijetili da ne cinim nikakve ludosti,jer bi ih sve skupo platila a odmogla i svojim zatocenim rodjacima.U bolnickoj kuhinji sam morala jako puno da radim.Nisam zlostavljana i osjecala sam da ne smiju da me zlostavljaju.Medjutim,radila sam dnevno po 16-17 sati. U veseraju sam se uspjela zbliziti sa jednom Srpkinjom iz Zenice.Zvala se DOSTA...Zamolila sam je da preko svog ljubavnika,koji je bio zatvorski cuvar u KPD Foca,nesto sazna o mome zetu,o sestri i njihovoj djeci,koji su,po onome sto mi je javio Cancar,trebali biti u"Partizanu". Vise puta je,kako mi je sama govorila,molila CEDU da pokusa nesto saznati o mojima,ali do informacije nije mogla doci,sve do pocetka septembra,kada mi je jednog jutra,i samo vidno sretna,saopcila da mi je sestra sa djecom bila u"Partizanu"sve do polovine avgusta 1992.godine,kada su ih Srbi,zajedno sa vise zena i djece,razmijenili za svoje zarobljene cetnike...Gdje su otisli u razmjenu nisam znala ali sam bila jako sretna zbog te radosne vijesti.Zet je bio zatvoren u focanskom zatvoru,u KP domu.To sam tesko primila,ali ipak sam bila zadovoljna,nadajuci se da ima normalan zatvorski tretman. "MASTANJE O BIJEGU U SLOBODU" Krajem oktobra 1992.godine,mene i jos dvije Srpkinje iz veseraja Focanske bolnice cetnici su prebacili u Trebinje,u tamosnju bolnicu,da radimo u veseraju.U trebinjskoj bolnici naporno sam radila i bila pod posebnom prismotrom,vise od godinu i po dana,sve do polovine juna 1994.godine. Nas tri zene smo i spavale u bolnici,u jednoj maloj sobici.Njima,Srpkinjama,je bilo puno lakse.Radile su dnevno desetak sati i mogle su izaci u grad.Bile su slobodne i,kao Srpkinje,imale su sva gradjanska prava.Ja sam,medjutim,kao Bosnjakinja,bila zatocenica i nisam uopce mogla vani... Iz bolnice sam mogla pobjeci,proci kroz prozor,pa kroz ogradu,ali sta bih sa sobom poslije.Svuda okolo su bili cetnici.Drzali su linije prema Ravnu i prema Stocu. Razmisljala sam nocu,u trenucima apatije,da se pokusam probiti prema Crnoj Gori,pa onda iz Crne Gore preko Sandzaka i Kosova u Makedoniju.No,koliko god izgledao ostvariv,taj naum je bio nesuvislo mastanje i uvijek je u meni moj vlastiti racio pobjedjivao moju biolosku zudnju za slobodom.Tako sam, radeci naporno,trpeci dugo zatocenistvo i mastajuci o slobodi,docekala 14.juni 1994.godine,kada su mene i Miru vratili ponovo u focansku bolnicu.Druga Srpkinja,Rada,u medjuvremenu se udala za nekog cetnika iz Crne Gore i ostala u Trebinju. U Foci sam zatekla puno goru situaciju nego sto sam ocekivala.U tih godinu i pol,kako sam saznala u veseraju,FOCA JE POSTALA SRBINJE.Bosnjaci,gotovo svi,su protjerani.U gradu ih je ostalo samo nekoliko stotina.Isto toliko ih je bilo i u zatvoru,u KPD Foca. Nakon desetak dana,negdje predvecer,mogao je biti 25.ili 26.juni 1994.godine,po mene u bolnicu dosla su dvojica cetnika.Naredili su mi da se spremim i da podjem sa njima... (Sifra:"TJENTISTE II"-"GENERAL HOCE TURKINJU"-2)

četvrtak, 03.05.2007.

Enes Kisevic-EUROPA Gledajuci vijesti o BiH jedino ju uznemiri snijeg na ekranu.

..."KAD SAM MU ODGOVORILA,REKAO JE DA SAM GODISTE NJEGOVE MAJKE"... "ONDA BI BATERIJSKIM LAMPAMA BIRALI ZENE ZA SILOVANJE.." Jednog dana je dosao jedan kamion i prevezao nas u Focu,u SPORTSKU SALU"PARTIZAN".I tu smo na parketu imale samo strunjace i nista vise.Posto se nismo imali cime pokrivati,uzimali smo platnene roletne sa prozora i njima pokrivale djecu.U prizemlju smo imali WC koji je bio jako prljav.Tu je bila brojna cetnicka policija koja nas je cuvala. Dolazili su nam u salu,maltretirali nas,izvodili i bezdusno silovali zene i djevojke.Jednom su dosli i rekli kako cemo svi mi,ako nas puste,za pet godina biti Alijina vojska i kako nas sve treba pobiti.Prijetili su da ce u srijedu doci da nas pobiju.Kad su cetnici otisli,djeca su nas u sali pitala kada ce biti ta srijeda, kada ce da nas pobiju.Govorile smo da ne znamo kada ce doci ta srijeda,jer nismo znale ni koji je dan u sedmici,ni koji je datum. Jedno vrijeme nismo imali struje u sali"Partizan"i mislile smo da ce nam tada biti bolje.KADA SU ONI UVECER DOLAZILI MI BISMO SE POKRIVALI ROLETNAMA PO GLAVI DA NAS NE BI IZVELI.Ali sve je bilo uzaludno.PUCALI SU IZNAD NAS I NAREDJIVALI DA SE OTKRIJEMO.ONDA BI BATERIJSKIM LAMPAMA BIRALI ZENE ZA SILOVANJE.Nismo znali ko nas vodi.Imali su kape i carape na glavama... Vodili su nas po focanskim izgorjelim kucama,stanovima i tamo se izivljavali na nama.Jednom su me odveli u Donje Polje i tamo me je silovalo nekoliko cetnika.Nista nam nisu govorili kad su dolazili po nas u salu.Samo pokazu prstom:"Ti,Ti..." Vise me je cetnika za vrijeme zatocenistva u"Partizanu"silovalo...Jednom,kada su me odveli u jednu bosnjacku napustenu kucu,usao mi je jedan mladic koji me je pitao odakle sam i koje sam godiste. KAD SAM MU ODGOVORILA,REKAO JE DA SAM GODISTE NJEGOVE MAJKE.Bila sam tu sa njim,a ispred sobe je bio red cetnika.Lupali su na vrata i psovali.On mi je tiho rekao da sutim i da ce mi on reci da nije jos zavrsio sa mnom,jer sam krvarila.Nije me tada ni dohvatio i spasio me je od cetnickih redaljki. Prije svakog seksualnog zlostavljanja bile smo jako isprepadane.BOJALE SMO SE SVEGA PA I SAMIH SEBE MEDJUSOBNO.Ako neko nesto pita odgovorim mu,i to sto mogu krace...Maltretirali su nas na sve moguce nacine.Nismo se mogli oduprijeti.Tukli su nas,gazili,pljuvali.GLAVNI MOTIV ZA SILOVANJE JE BILO PONIZAVANJE ZENE BOSNJAKINJE. Krajem septembra 1992.godine,u"Partizan"je dosao jedan cetnicki oficir i rekao da neke zene idu u razmjenu.Izabrao nas je toliko,koliko je moglo da stane u jedan kombi.Ukrcali su nas i povezli.Nismo znali kuda nas vode i sta ce biti sa nama.Nismo im vjerovali sta god da su nam rekli.PONOVO SAM MOLILA BOGA DA ME UBIJU,samo da mi djecu ne pokolju ili da ih ne zlostavljaju preda mnom...DA DJECA NISU BILA SA MNOM,DA MI NISU DAVALA SNAGU,NE BIH SVE TO MOGLA IZDRZATI,vec bih se otela i bacila s mosta u Drinu...I ne samo ja,nego i mnoge druge zene medju nama.Ali,sudbina djece nas je odvracala od takvog nauma... Doveli su nas u tom kombiju do jedne rampe,gdje su nas zaustavili drugi cetnici i nisu nam dali da prodjemo.Rekli su da ce nas odmah tu u sumi sve"srediti".Medjutim,nakon njihove duge prepirke, odatle su nas povezli dalje.Na kraju smo dosli u neki gradic...Smjestili su nas u osnovnu skolu,u jednu ucionicu,u kojoj su bile samo klupe.Sutradan je dosao jedan cetnik.Neke zene su ga prepoznale,jer je ranije radio u laboratoriji u Brodu kod Foce.Naredio nam je da se spremimo jer ce nas kombijem negdje voziti.Znali smo da je zlikovac i da hoce da nas pobije.Onda je dosao jedan cetnicki oficir sa nekim papirom i zucno se posvadjao sa njim.Naredio nam je da se vratimo u skolsku salu.Odatle su nas odvezli na razmjenu u pratnji vojnika i vozila Ujedinjenih nacija,a nakon razmjene i dolaska na teritoriju pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine,te zadrzavanja nekoliko dana u sabirnom centru,sproveli su nas u Tursku u kojoj i sada boravimo kao izbjeglice. (Sifra:"LUDI DUSKO"-"CETNIK JE OKRVAVLJENIM NOZEM JEO IZ KONZERVE"-3)

SIfra:"PRKOS"-"ISTINA SE NECE I NE MOZE SAKRITI..."-1 "NOSILI SU UNIFORME JNA" Udala sam se u Focu,gdje sam i zivjela do izbijanja agresije.Mi,Bosnjaci,smo bili u veoma teskom polozaju na pocetku agresije na BIH.Bili smo okupirani i nismo mogli nikuda izaci iz Foce.Pocetkom aprila 1992.godine,vise dana smo bili u sklonistu jer se pucalo sa svih strana.Da bih pokusala naci hranu i obici moga svekra i svekrvu,11.IV 1992.godine,izasla sam sa mojim sinom iz sklonista... Svekrova je kuca bila u blizini sklonista.Htjeli smo ih obici,posto su bili bolesni i nisu sa nama mogli ici u skloniste.Kada smo usli u kucu,zacula se jaka pucnjava,koja nam se sve vise priblizavala.Legli smo svi na pod kako bi se zastitili.S polja se cula vika i naredjenje da izadjemo iz kuce ili ce nas spaliti zajedno sa njom. Ja sam prva izasla sa svojim sinom i na moje zaprepastenje ugledala veliki broj naoruzanih cetnika sa puskama uperenim u nas. NOSILI SU UNIFORME JNA.Neki su imali subare i kokarde na glavama,drugi carape na licu i samo su im se oci vidjele,a treci,opet,samo obicne kape JNA. Medju njima nisam nikoga poznavala,osim KOMSIJU koji je stanovao u blizini moje kuce.Ocekivala sam da ce mi on pomoci,ALI ON JE MEDJU NJIMA BIO NAJGORI.Cak mi se i smijao svo vrijeme dok su me drugi maltretirali. Ispred kuce smo ja i moj sin,koji je tada imao samo 8 godina,stajali nekih pola sata sa rukama podignutim u vis.Oko nas se i dalje pucalo.Poceli su da me ispituju za muza.Gdje je?Kuda je otisao?Rekla sam im da ne znam i da mi nista nije rekao.Jedan od cetnika mi je onda prisao,povukao me za kosu i osamario. Nakon toga su poceli ispitivati moga sina koji se bio jako uplasio i plakao.I on je govorio da o ocu nista ne zna.Tada nam je drugi cetnik prisao sa nozem i rekao da ce nas oboje zaklati.Sin je poceo da vristi, a oni su nekoliko puta samarima udarili i mene i njega. Odatle su nas odveli u Vojnu kasarnu na Livadama.Dok smo isli putem,stalno su nas udarali.Cetnici su pokupili i druge zene i djecu iz kuca i vodili ih zajedno sa nama.Isao je i moj bolesni svekar koga su tukli kundacima,iako se jedva kretao. Kad smo dosli,u kasarni smo zatekli puno zena,djece,staraca,ali i dosta muskaraca.Svi su bili prljavi,pretuceni,iscrpljeni.Cetnici su tukli sve od reda.Nisu stedjeli ni djecu,ni nas zene,ni starce. U kasarni smo ostali sedam dana.Uvjeti za zivot su nam bili jako losi.Spavali smo na tepisima koji su bili mokri od vlage,kao i zidovi koji su nas okruzivali.Jednom dnevno su nam donosili da jedemo i to je uvijek bila prokisla corba i samo jedna kriska hljeba. "NIKAD NISMO ZNALE KOJA OD NAS JE SLIJEDECA..." Poslije sedam dana su Srbocetnici razdvojili muskarce od zena i odveli ih u zatvor,u KPD Foca.Nas 30 zena i djece su odveli u jednu napustenu bosnjacku kucu.Tu su nas cuvali svojom strazom oko kuce... I tu su nam uvjeti bili teski.Hrane je bilo malo.Maltretirali su nas i svakodnevno ispitivali.Najvise su nas pitali za nase muzeve,bracu,rodjake...Pitali su nas i gdje se nalazi nasa vojska,kao i za nas novac i zlato.Sve sto su od zlata i nakita nasli pretresanjem,oduzeli su nam. Cetnici nas nisu dugo zadrzali u toj kuci,nego su nas nakon desetak dana premjestili u drugu,i tako je to trajalo danima.Uvijek su nam mijenjali lokacije.U jednoj kuci bi ostajali najvise desetak dana. Jako su nas i fizicki i psihicki maltretirali.Zene su izdvajali i odvodili ih,pa ih u drugim kucama tukli i silovali. Kada su zene vracali sa silovanja,sve su jako plakale i nista sa drugima nisu govorile.Mi smo sve plakale kada bi cetnici odvodili i vracali zene.NIKAD NISMO ZNALE KOJA OD NAS JE SLIJEDECA.Nismo medjusobno nikada o nasim patnjama razgovarale.Cekale smo samo sta ce nam se slijedece noci desiti i da li cemo tog dana ostati zive. Kada bi zene odvodili,njihova djeca su morala ostajati sa drugim zenama.Plakala su i vristala.Bilo ih je jako tesko smiriti.Kao da su i djeca znala sta se njihovim majkama desava,sta im Srbi cine,samo zbog toga sto su Bosnjakinje. "DJECA SU OSTALA SA NAMA,BEZ SVOJIH MAJKI" Zenama su se uglavnom desavala masovna silovanja.SVE ZENE SU BILE SILOVANE,I MLADJE I STARIJE.Bilo je slucajeva da su ih cetnici i ubijali.Za neke zene se poslije odvodjenja nikada nije nista saznalo.Jednom prilikom sam odvedena sa jos tri zene.Odvojili su ih od mene i za njih se vise nista nikada nije saznalo.NJIHOVA DJECA SU OSTALA SA NAMA,BEZ SVOJIH MAJKI.To mi je palo jako tesko, jer sam se ja tada vratila mome sinu,a njihova djeca su potrcala prema meni i pitala za svoje majke kojih vise nije bilo. Saznali smo da su one nakon tri dana ubijene u vojnim kasarnama i bacene u Cehotinu.Sa njima je tada bio jedan stari dedo Salih,koga su takodjer ubili odmah po njihovom privodjenju u kasarnu i bacili ga u rijeku. Sve zlocine su nam cinili cetnici,NASE NAJBLIZE KOMSIJE kao i cetnici iz Srbije i Crne Gore.Svi su oni dobro znali kako se koja od nas zove i gdje je zivjela,za kim je bila udata. Prije sukoba su nasi komsijski odnosi sa Srbima bili solidni.Sa nekima smo se i dobro pazili.Posjecivali smo se i pomagali jedni druge.NIKADA NISMO MOGLI ZAMISLITI DA CEMO OD NJIH DOZIVJETI ONO STO SMO DOZIVJELI.Mislili smo da ce nam oni pomoci,ali smo se prevarili.Oni su slali druge cetnike da nam cine zlo,a kasnije bi nam se smijali.To im je predstavljalo zadovoljstvo,sto nikako nisam mogla shvatiti. Jednom su cetnici,MOJE KOMSIJE,dosli po mene sa desetak gardista iz Bilece i poveli me mojoj kuci kako bi je pretresli.Trazili su pare,zlato i oruzje.Inace,ako bi kod nekoga od Bosnjaka nasli makar i jedan metak,odmah bi mu palili kucu. Kada su me doveli u moju kucu,poceli su da me tuku i trgaju odjecu sa mene.Vristala sam,ali mi to nista nije pomoglo.Nisam se mogla oduprijeti.Tu sam dozivjela ono najgore sto jedna zena moze dozivjeti,svi od reda su me silovali i toliko fizicki iscrpili,da nisam sebi dosla i pridigla se puna dva sata nakon silovanja. Poslije toga sam razmisljala da se ubijem,da skocim sa sprata kuce.Ali pomislila sam na moga sina. Morala sam mu se vratiti.Cekao me je.I on je maksum bio zatocenik. Od daljnjih muka u mojoj kuci me je spasio jedan cetnik koji je poceo pucati i psovati na njih govoreci im da me puste,jer je on navodno poznavao moga muza jos od ranije iz vojske u Bileci.Inace,za svoga muza,ni tada kao ni dan danas,nista nisam saznala.Saznala sam da su ga zajedno sa drugim Bosnjacima cetnici zarobili u odveli u KPD Foca.Sta se sa njima dogodilo jos uvijek niko ne zna. Kada su zavrsili divljacko grupno silovanje,svi su se spremili i otisli svojim autima,a meni su naredili da se vratim pjeske u onu kucu gdje su bile i ostale zene,kao i moj sin.Morala sam zbog sina i oni su to znali.Bila sam toliko iznemogla da su bili sigurni da cu otici samo do svog sina,da nemam snage za bijeg...

Enes Kisevic-MRZNJ Oni su toliko mnozili mrznju; da se ne okuzi,bjezase zrak. Sjedeci u drustvu suglasnih suglasnika MRZNJ, prvi put ocutjeh kako je u tom neartikuliranom skupu tesko,ali vitesko biti nezavisni samoglasnik A. I otkud taj sram na mojem licu? Sto ne mogu mrziti? Ne znam ni sam. Ili sto se sasvim prirodno u tom puku ponasam kao nepostojece A.

..."EVO I DUSKA,OBECAO SAM MU,NECU DA GA LAZEM.MOJE CE SE PRIMITI U TEBI,A ON SAMO NEKA BOLJE UTVRDI"... "BIRAJ KURVO BALINKO,ILI MENE ILI LUDOG DUSKA..." U neko doba Ceranic je skocio,uhvatio me za nadlaktice i ugurao kroz vrata u susjednu sobu.U sobi je bio samo jedan lezaj i na njemu prljava vojnicka deka.Naredio mi je da sjednem na lezaj,a on je izvadio jedan papir i prepolovio ga na dva dijela.Nesto je napisao i na jednoj i na drugoj polovici papira,presavio ih nekoliko puta i smotuljke bacio pod moje noge."BIRAJ KOGA CES,ILI MENE ILI LUDOG I KURATOG DUSKA!"Nisam bila na cisto sta je time zelio.Plasila sam se onog najgoreg i sutjela sam,gledajuci preda se u smotuljke papira.Onda je on povisenim glasom ponovio:"Biraj koga ces,ili mene ili ludog i kuratog Duska!"Briznula sam u plac,pokusavajuci da se tako branim,da mozda dobijem na vremenu,jer su mi se slutnje obistinile...Silovali su druge zene,silovali su djecu,pa ce i mene...Skocila sam sa lezaja i posla ka vratima,a Ranko me je uhvatio za ramena od pozadi,okrenuo me ispred sebe i koljenom me jako udario u straznjicu,bacivsi me na lezaj."BIRAJ KURVO BALINKO,ILI MENE ILI LUDOG DUSKA!AKO NECES DA BIRAS ONDA CU PRVO JA PA DUSKO DA POTUCAMO LIJEPU TURKINJU!",urlao je pijani Ceranic i okrenuo se prema vratima.MOLILA SAM GA DA ME NE POVRIJEDI,DA MI NE POVRIJEDI DJECU,a on se okrenuo i povikao:"BIRAJ PAPIR!"Uzela sam jedan od dva smotana papira i odmotala ga.NA PAPIRU JE PISALO CIRILICOM:"DUSKO".Ceranic mi je istrgao papir i pogledao ga,da bi odmah rekao:"IPAK CU BITI JA,A NE DUSKO.BOLJE CU TO JA URADITI,DA RODIS NOVOG CETNICKOG VOJVODU,A NE OVU LUDU." Natjerao me da se skinem potpuno gola i tu na lezaju me silovao vise od pola sata. Digao se sa mene,obukao se i nije mi dozvolio da se obucem.Naredio mi je da ostanem lezati gola.Izasao je i nakon pet minuta uveo nekog covjeka,starog izmedju 35 i 40 godina.Na njemu je bila stara i pocijepana maskirna uniforma..."EVO I DUSKA,OBECAO SAM MU,NECU DA GA LAZEM.MOJE CE SE PRIMITI U TEBI,A ON SAMO NEKA BOLJE UTVRDI",rekao je kroz smijeh Ranko Ceranic i naredio Dusku da me i on siluje.Ceranic je ostao u sobi i sve je gledao.Taj ludjak sto ga je doveo i natjerao na mene tako me je pred Ceranicem unakazio,da sam i dolje krvarila,a i tijelo mi je krvarilo,jer sam po cijelom tijelu,a posebno po grudima bila izgrebana i izujedana. Nisam se mogla ni pomaci jer sam bila sva isprebijana,pa je Ceranic zovnuo Arziju i Fehimu da me brzo obuku..."Inace",rekao im je,"i vi cete od ludog Duska biti izje...e." Pomogle su mi jadnice da dodjem sebi,da se priberem,obukle mi ono malo haljinke i izvele me iz barake. Djeca su mi vani jako plakala,a ja nisam imala vise snage ni za zivot,ni za plac. Kad smo dosle do nasih,autobus je vec bio pripremljen da nas voze dalje.Pred autobusom je stajala i plakala moja poznanica Arzija.Njoj su bili u baraku odveli kcerku Mervanu i nisu je vratili.Plakala je i molila da joj vrate djevojcicu.I mi,svi ostali,smo plakali,jer nismo znali kuda ce nas voditi.Kasnije su iz barake,u kojoj su nas Srbi silovali,vratili svu rascupanu Mervanu i mi smo krenuli.U autobusu su polupijani cetnici pjevali pjesmu"Otis`o si dragane,ostala je tuga". Dovezli su nas do jedne skole i tu nas iskrcali.Natjerali su nas u skolu od koje su napravili logor.Svi smo bili strpani u jednoj ucionici,u kojoj su bile samo spuzve na podu.Nismo ni ovdje imali cime da se pokrijemo.U toj skoli-logoru smo ostali 15-ak dana.Mogli smo danju izaci u dvoriste,na dvorisnu cesmu.Bojali smo se da izadjemo od cetnika,ali smo morali zbog djece...SVASTA SU NAM GOVORILI I SVASTA NAM RADILI,sto se ne moze opisati.Tu su nas opet poceli ispitivati.IZVODILI SU DJEVOJKE I NAS ZENE U DRUGE SOBE I U NJIMA NAS PRISILJAVALI NA SEKSUALNE ODNOSE.DOLAZILI BI I IZVODILI KOGA SU HTJELI.Mene su izvodili vise puta,ali su prestali kada su vidjeli da krvarim,da sam sva krvava... (Sifra:"LUDI DUSKO"-"CETNIK JE OKRVAVLJENIM NOZEM JEO IZ KONZERVE"-2)

Enes Kisevic-MARIJETKA CAS Marijetka Cas nikako da dovrsi svoju knjigu o Ubogima. Samo sto sjedne za pisaci stol, vec joj dojavljuju da je prispjelo 900 novih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, nasto Marijetka u hodu oblaci kaput i izlazi iz svoga romana u susret nevoljnicima. Njen glavni lik jos nije uspio izustiti ni slova. Svaki put kad bi to i pokusao, Marijetkina bi ruka umjesto olovke posegnula prinijeti caj sijedom djetetu, ili zavoj ranjeniku. -Steta je-govore prijatelji- sto Marijetka ne pise, toliko je ljekovitih rijeci u toj zeni. -Steta je-uzvraca Marijetka- sto imam samo ove dvije ruke. Koliko ubogih, koliko nesretnih ljudi na ovom svijetu necu stici dodirnuti. A koje li ce se nove rane veceras otvoriti,Gospode!

Sifra:"TJENTISTE II"-"GENERAL HOCE TURKINJU"-1 Rodjena sam u februaru 1967.godine u Gorazdu,gdje sam zavrsila srednju skolu,a studije u Sarajevu... U Foci sam radila kao nastavnica...Iako nisam rodjena Focanka,u gradu su me svi cijenili zbog mog porijekla i ugleda moje sestre i zeta u Foci. U Foci sam stanovala kod sestre i zeta i porodice mog zeta,koja je,takodjer,bila cijenjena u Foci. Agresija na Bosnu mozda je bila u svojim spoljnim,ratnim manifestacijama,najizrazitija u Istocnoj Bosni,a posebno u Foci.U Foci su zivjeli bivsi ratni zlocinci,Srbocetnici iz rata 1941.-1945.godine.Oni su tada porazeni i veliki broj ih se prikljucio partizanima i komunistima u namjeri da prikriju svoje zlocine koje su tada cinili prema muslimanima i nesrbima u Foci,Visegradu,Gorazdu,Cajnicu,Vlasenici,na cijelom podrucju Istocne Bosne i Podrinja.Tada je uz Drinu poubijano na desetine hiljada muslimana,civila,zena i djece.Sa mosta u Drinu bacani su muslimani koje su Srbocetnici klali. Ono sto cetnici nisu do kraja ucinili zbog poraza fasizma,htjeli su uciniti njihovi sinovi i unuci,udruzivsi se sa agresorima na Bosnu i Hercegovinu iz Srbije i Crne Gore. Vec u aprilu,a posebno u maju 1992.godine,cetnici sa vojnicima JNA i Slobodana Milosevica vrsili su progone,klanja i ubijanja Bosnjaka.Bosnjaci su bili veoma slabo naoruzani,a cetnici su dobili najsavremenije oruzje od Milosevica i JNA. Cijela sela su spaljivana u okolini Foce,a u samoj Foci cijele mahale u kojima su zivjeli Bosnjaci.Najteze je bilo kada su Srbi zapalili mahalu u kojoj sam zivjela sa porodicom moje sestre i zeta.Svi smo uspjeli pobjeci u jedno selo u okolini Foce,iz koga je poticao moj zet i u kome je imao svojih rodjaka... Selo je bilo cesto granatirano jer su ga branili njegovi zitelji sa vrlo oskudnim naoruzanjem.Domaci Srbi i agresori iz Jugoslavije nisu smjeli krenuti na selo,vec su ga tukli iz udaljenosti i to minobacackim granatama. Bilo nam je veoma tesko u tom selu.Hrane je svima ponestajalo,a borcima municije.Najgore je bilo sto je u selu bilo mnogo starih ljudi,zena i djece koji su izbjegli iz ugrozenih naselja,a i same Foce. Najteze nam je u tom selu bilo polovinom juna 1992.godine,kada nas je zestoko napala cetnicka artiljerija,a poslije toga cetnici su uspjeli uci u selo.Nasi vojnici su se poceli povlaciti,a sa njima i mi,civilno stanovnistvo. Kuca u kojoj smo boravili bila je pogodjena minobacackom granatom i zapaljivim mecima i gorjela je. Tesko smo se izvlacili jer su sa nama bila i djeca i nekoliko staraca i starica. U povlacenju,izmijesani sa nasim borcima,nakon samo jednog kilometra smo se razdvojili.Sa mnom je bila moja sestra,moj zet,njihovo dvoje djece i nekoliko starijih ljudi. Sa nama se povlacio i nas komsija Camil.Kada smo pretrcali jedan proplanak i kada smo ulazili u sumu, veoma blizu,iza nas,culi su se pucnji.Narod se krio po sumi,bjezeci od srpskih metaka ali vrlo brzo su nas cetnici stigli i opkolili.Camil je medju njima prepoznao CETNIKA ZELJKA DJAJICA. Potjerali su nas nazad us dernjavu i urlanje,od cega mi se ledila krv u zilama.Dotjerali su u selo nas stotinjak...Sta je bilo sa ostalima,koji su sa nama pobjegli iz sela,nisam znala. "CETNICI SU SE IZIVLJAVALI NA NAMA ZENAMA" Razdvojili su muskarce od zena,staraca i djece.Odvojili su nas sest zena i zatvorili u jednu kucu medju ono malo kuca koje nisu bile zapaljene. Tu,u selu smo prenocile,a sutradan ujutro odvezli su nas u SPORTSKU SALU"PARTIZAN"U FOCI.Sa mnom je bila i moja starija sestra.Bile smo ocajne jer nismo znale sta se desilo sa zetom,sestrinim muzem,i sa njihovo dvoje djece od kojih smo se,bjezeci od cetnika,izgubile,razdvojile. Medju cetnicima u"Partizanu"prepoznala sam SLAVKA-TAKSISTU.Nekoliko prvih dana krila sam se od njega iza drugih zena,no susret sa njim nisam uspjela izbjeci...Prisao mi je i rekao da u sali meni nece nista faliti,pa ni dlaka sa glave. Nekoliko prvih dana svasta sam cula od mnogih zena,a i vidjela ono u sta nikada do tada ne bih povjerovala.CETNICI SU SE IZIVLJAVALI NA NAMA ZENAMA.Stalno su izvodili zene radi ispitivanja.Dolazili su svake noci i odvodili vise zena koje su silovali i na njima se izivljavali.Nisam vjerovala sta sve ljudi ljudima mogu uciniti,vodjeni mrznjom prema drugacijem od sebe. Jednog popodneva,nakon pet-sest dana,u salu je usao SLAVKO-TAKSISTA sa jos jednim cetnikom i glasno me prozvao imenom i prezimenom.Morala sam se javiti jer me je SLAVKO poznavao i bojala sam ga se jako,posto je i prije rata bio naprasit i arogantan prema meni u zelji da se druzim sa njim. Smjeskao se kada sam im prilazila i kroz smjesak je rekao da me vodi politicaru i predratnom poslaniku u Skupstini Bosne i Hercegovine,PETKU CANCARU,jer,navodno,PETKO ZELI DA MI POMOGNE. Slavko i jos jedan cetnik su me odvezli u centar Foce i zakljucali u jednu garsonjeru u zgradi do osnovne skole.Bila sam jako prestrasena,sama u stanu,ne znajuci zasto sam zakljucana,zatocena.Nakon 2-3 sata zazvonio je telefon.Zvonio je dugo jer se nisam usudjivala da podignem slusalicu.Nakon samo jedne minute,telefon je ponovo zazvonio.Dvoumila sam se da li da podignem slusalicu ili ne,ali odlucila sam da se javim.S druge strane cuo se muski glas:"Ja sam gospodjice PETKO CANCAR.Poznajem tvog zeta i sestru.Zato sam te OSLOBODIO IZ SABIRNOG CENTRA, a oslobodicu i njih i njihovu djecu iz zarobljenistva..."Jos je rekao strogim i piskavim tonom kako smo za sve mi krivi,jer smo u kuci, navodno,krili pokretnu radio stanicu,no on ce nam pomoci ako se budemo pokajali i ako ne budemo pravili probleme...Nisam htjela nista progovoriti,ali iz mene su progovorili briga i strah za sestrom,za zetom,a posebno za djecom moje sestre.Pitala sam ga sta je sa njima.Odgovorio mi je da nisu sa roditeljima,ali da su na sigurnom mjestu i onda je prekinuo vezu...

srijeda, 02.05.2007.

SONJA BISERKO,predsjednica Helsinskog odbora Srbije ...Ima nesto u tome slavlju sto ukazuje da je ocekivana drugacija presuda.To je progovorila podsvest.Ta presuda nije pobeda Srbije,jer i takva presuda implicira mnogo.To je prva presuda koja implicira odgovornost jedne drzave za nesprecavanje genocida.Mislim da ce znacaj te presude za medjunarodno pravo biti tek analiziran.Narednih decenija to ce biti tema mnogih profesionalnih analiza i Srbija ce uvek biti dovedena u vezu sa tim.To moze biti neka vrsta satisfakcije za Bosnu.Nece se tako lako zaboraviti genocid u Srebrenici.Svakako da su imali ulogu optuzbe i odbrane i vec samim tim sto su jedni dokumentovali zlocin,a drugi ga branili.Sigurno je bilo propusta na strani optuzbe,mozda zbog toga sto svi znaju sta se desilo u Bosni.Medjutim,vazna je i logika onih koji su odlucivali o presudi.Za mene je najzanimljivije izdvojeno misljenje potpredsednika Suda u kojem je izreceno sve ono sto,na primer,ja mislim da treba da bude u presudi. Odmah nakon presude u Srbiji je pocela polemika.Vecina politicara je izjavila da je zadovoljna,jer Srbija nije osudjena za genocid.Medjutim,malo se ko pozabavio obavezama koje proizlaze iz presude. Naime,prva je obaveza da Srbija usvoji dokument kojim se osudjuje genocid.U presudi su pomenuti i svi ostali zlocini u Bosni.Presuda obavezuje Srbiju da uhapsi Ratka Mladica i zabrani poricanje genocida. Mladic se cuva u vojnim objektima sve ove godine,a zna se da je odgovoran za genocid u Srebrenici.Zar to nije saucesnistvo?Malo se njih osvrnulo na cinjenicu da je Srbija finansirala,naoruzavala i pruzala logisticku pomoc Republici Srpskoj za sve vreme rata u Bosni.Na hiljade dobrovoljaca iz Srbije ucestvovalo je u ratu u Bosni...

"HOCU DA VAS PONIZIM,DA VAM DUSU UBIJEM!" "AKO SAMO ZUCNES,POKLAT CU TI DJECU!" Po mene je jednog dana dosao DALIBOR KRSTOVIC-DADO,sa jos sestericom cetnika,a sa njim je bila i policija iz naseg mjesta.Upali su u ucionicu i on me je odmah prepoznao.Pitao me je prvo kako se zovem.Rekla sam mu samo svoje ime,JER SAM PREZIME OD STRAHA ZABORAVILA.Onda me je jedna zena gurnula i rekla mu moje prezime.Naredio mi je da izadjem u hodnik,a moja djeca su pocela da placu:"Mama,hocemo i mi sa tobom!"Ja sam ih povela sa sobom.Kada smo izasli su hodnik,Krstovic mi je rekao:"Evo,nasao sam komsinicu".Od straha ga nisam odmah prepoznala.Tada mi je rekao ko je on.Pitao me je za muza i ja sam rekla da je odveden u logor i da ne znam nista o njemu.Onda me je pitao za djeverove,a ja sam odgovorila da ni za njih nista ne znam.Svasta je lagao o njima,kao da su mu spalili selo i pobili striceve.Znala sam da to nije istina.Tada sam sigurno znala da cu nastradati jer sam se njegove posjete najvise bojala.Molila sam ga da me pusti radi djece...Pustio me je i rekao da cemo se brzo sresti. Sutradan su ponovo dosli oko 9 sati uvecer,kad je vec pao mrak...Uvijek su,inace,i dolazili u to vrijeme,kada su nam htjeli napraviti neko zlo.Mene su odmah prozvali da izadjem vani.Poceli su s vrata da vicu na mene.Uzela sam za ruku mladju kcerku i izasla na hodnik.Bio je mrak.Cetnik,koji mi je prilazio,nosio je fenjer i ja ga nisam odmah prepoznala.Kada mi je prisao,rekao je da je on DADO i da dijete odmah vratim u ucionicu.Posto to nisam htjela,galamio je:"Vrati dijete,bolje je i tebi i njoj!"I morala sam da je vratim.Dzemila je moju kcerku uzeli sebi u krilo i zacepila joj usta da joj se ne cuje plac.Ponovo sam izasla na hodnik.Onda mi je Dalibor rekao da me vodi na ispitivanje.Odveo me je u jednu ucionicu.Sa nama je uslo jos pet-sest cetnika.Dalibor je odmah rekao da ce me svi oni silovati.DADU sam molila da me pusti,A ON MI JE REKAO DA CE MI NASKODITI DJECI AKO SE BUDEM BRANILA.ODGOVORILA SAM MU DA RADE OD MENE STA GOD HOCE,SAMO DA MI DJECU NA MIRU OSTAVE.On je onda izasao i otisao u ucionicu gdje su bili svi logorasi i pitao gdje su moja djeca.Kada se vratio,prijetio mi je da ce mi djecu zlostavljati. Odmah mi je naredio da se svucem i da ostanem potpuno naga.Molila sam ga da mi to ne cini,a on je zaurlao:"AKO SAMO ZUCNES,POKLAT CU TI I DJECU I OPET TE SILOVATI ZAJEDNO SA OSTALIM KOJI VEC CEKAJU VANI!"Svukla sam se do gola,a onda je on izasao iz ucionice i otisao u ucionicu u kojoj su bili zatoceni muskarci.Tamo je trazio i nasao mog rodjaka Ibru i doveo ga da gleda kako me on siluje. Kad je uveo Ibru u ucionicu,ja sam se bila skupila drhteci od straha i stida,a Dado se okrenuo Ibri rijecima:"SAD CES VIDJETI KAKO SRBENDA TUCA TURKINJU I KAKO ONA UZIVA POD NJIM!" "HOCU DA VAS PONIZIM,DA VAM DUSU UBIJEM!" Onda me je dohvatio i napastvovao me je pred mojim rodjakom,govoreci mi usput banalne i ruzne rijeci...Ibro je rukama pokrio lice i oci,a Dado se derao na njega i prijetio mu,trazeci od njega da sve gleda. Kada me je sobom uprljao,digao se i naredio Ibri da se svuce i da me i on uzme.Ibro je zaplakao i preklinjao ga Bogom da to ne uradi,a Dado je povikao:"HOCU DA VAS PONIZIM,DA VAM DUSU UBIJEM!"...Ibro se onda okrenuo prema zidu i legao na patos,a Dado mu je prisao i poceo ga gaziti nogama.Onda je izvadio pistolj i uperio ga u Ibrinu glavu...Ja sam tada vrisnula sto sam mogla jace,a on se okrenuo prema meni i pucao mi iznad glave.Pala sam od straha na pod,a Dado se okrenuo, prislonio Ibri pistolj u potiljak i onda se zacuo jeziv prasak.Ibru je oblila krv,a u ucionicu su uletjeli cetnici sa hodnika...Dalibor je vristao:"BALIJA JE HTIO DA GA UBIJEM I DOBIO JE SVOJE".Naredio im je da ga iznesu i saperu krv sa patosa,pa se okrenuo meni rijecima:"ETO KURVO BALINKO,TI SI UBILA SVOG NAJDRAZEG RODJAKA." Naredio je da svi ostali cetnici izadju.Ostali smo u ucionici sami.Naredio mi je da se obucem i da se vratim u ucionicu medju ostale logorase.Bila sam sva skrhana,slomljena i modra...Najgore mi je bilo sto sam se morala vratiti medju ostale,jer su svi oni dobro znali sta je bilo sa mnom,sta su mi uradili i kako je Ibro ubijen. Sutradan,pred skolu,pred logor,dolaze"Seseljevci".Htjeli su da udju unutra i da nas sve pobiju.Nesto su se prepirali sa domacim cetnicima.Prije toga,na dan-dva,desila se jedena uspjesna akcija nasih boraca i dosta cetnika je poginulo.Dogovarali su se izmedju sebe da nas razmijene za leseve njihovih pobijenih cetnika,koji su ostali mrtvi na nasoj teritoriji.Sutradan su poslali jednu zenu,logorasicu,da pregovara sa nasima.Odnijela im je poruku i nasi su pristali na razmjenu.Za razmjenu su nasi trazili osim zena i muskarce,ali ih tu sa nama,osim dvojice staraca,vise nije bilo,jer su ih sve bili pobili ili negdje odveli i ni dan danas se ne zna sta je bilo sa njima. Spisak za razmjenu donijeli su 26.IX 1992.godine.Prve na spisku su bile zene iz Gacka,njih 10.One su inace bile smjestene na prvom spratu skole.A onda su izasli na drugi sprat gdje smo bile mi.Na spisku su bile sve starije zene,a nas mladjih sa djecom nije bilo.Moja djeca su zavristala:"Mama,opet smo ostali,necemo ici u razmjenu!"Spisak je citao FEBO LALOVIC,koji je mojoj kcerki bio UCITELJ.Onda je cetnik MISUR rekao da uzmem svoje stvari i izadjem sa djecom.Mi smo se odmah spremile i izasle u hodnik.Mala Mirsada je pocela plakati,jer je nije bilo na spisku.Misur joj je rekao da ce i ona izaci za dva-tri dana... "NISAM TO MOGLA NIKOME RECI OD STIDA" Izasli smo pred skolu i sve su nas stavili u kamion sa ceradom.Nisu nam dali da gledamo kuda idemo. Bilo nas je oko 40.Dovezli su nas u selo Jakomislje,gdje su nas stjerali sa kamiona i rekli da cemo nositi leseve,a ako ne budemo htjeli da ce nas ponovo vratiti u logor.Prva grupa zena je otisla.U njoj je bila Dzemila i jos tri zene sa njom.U drugoj grupi sam bila ja i zene iz okolnih mjesta.Moja djeca su ostala placuci,jer cetnici njima nisu dali da idu sa nama.Tu su im jako prijetili,vadili na njih nozeve,plasili ih...Onda je jedan cetnik,Srbijanac,prisao mojoj djeci,pitao ih kako se zovu i rekao im:"Nemojte djeco plakati.Nece vam mama doci ovdje,nego cete vi za mamom tamo.Nemojte se bojati,nece vam niko nista". Kad smo ponijele jednog cetnika,mrtvaca,na pola puta sam cula kako me djeca zovu.Kada sam dosla do kraja,vidjela sam onog cetnika,Srbijanca,kako vodi moju djecu i jos jednog djecaka starog 5-6 godina.Ti cetnicki lesevi su uglavnom bili lesevi Srbijanaca.Kad smo im donijele i drugi les,pustili su me... Presla sam onda kod nase vojske.Tu sam nasla svog djevera.Nasi su nas kamionom odvezli u selo Ljuta.Tu smo bile tri dana.Bila sam jako bolesna i nisam mogla ni da se pomjerim.Ljekaru nisam mogla,jer ga nije bilo.Kada sam se malo oporavila,krenule smo pjeske prema Bjelasnici,u selo Sabice.Tu smo se nas tri razboljele.Dobile smo temperaturu,povracale smo...Tada sam dobila upalu jajnika i mokracnih kanala,sto je bilo posljedica silovanja.Nisam se obracala ljekarima,jer me je bilo stid.NISAM TO MOGLA NIKOME RECI OD STIDA. Uglavnom sam se lijecila travama i tabletama koje mi je sestra donosila.Tri mjeseca nisam mogla spavati.Bila sam jako nevozna. Sve ovo sam nosila dugo,gotovo sest godina u sebi.Nisam od stida smjela nikome da ispricam sta se meni i mojoj djeci desilo u srpskom zatocenju. Sto sam vise sutjela i sto je vrijeme vise prolazilo,sve mi je bilo teze i teze...Ocekivala sam da puknem od muke. Sada,kada sam se dobrovoljno javila da svojim logorasicama u AKTIVU ZENA LOGORASICA pri nasem Savezu kazem sve,KADA SAM OVO ZAPISALA,PUNO MI JE LAKSE. (Sifra:"DADO"-"KADA SAM OVO ZAPISALA PUNO MI JE LAKSE"-2)

Sifra:"LUDI DUSKO"-"CETNIK JE OKRVAVLJENIM NOZEM JEO IZ KONZERVE"-1 Pred Ramazanski bajram,pocetkom aprila 1992.godine,sa muzem i starijim sinom,koji je imao 10 godina,otisla sam iz Vogosce u okolinu Foce po nase drugo dijete,koje je bilo kod moje majke na selu.U selo smo dosli sigurno,medjutim,za nekoliko dana nasli smo se u totalnom cetnickom okruzenju i nismo se mogli vratiti nazad u Vogoscu,niti igdje izbjeci. Pucnjava na selo trajala je s prekidima 4.,5.i 6.aprila,a pocela je jos intenzivnije 7.aprila 1992.godine. Skrivali smo se uglavnom po sumama...Skrivali smo se danju u sumi a vracali se nocu da iz kuca donosimo djeci i sebi nesto za jelo.U sumi smo uglavnom i spavali...Sve je trajalo danima.Tog aprila nekoliko puta padao je i snijeg,a ja sam stalno i danju i nocu u narucju drzala mladjeg sina koji tada nije imao ni dvije godine. Jedno jutro,kad smo se vratili u selo,dosao je komsija iz susjednog sela i rekao nam da nas,Bosnjake, cetnici pozivaju da predamo oruzje.Nasi muskarci su se dogovarali sta da urade.Posto nisu imali municije, nisu imali drugog izbora nego da predaju oruzje.Otisli su u to selo,predali oruzje i vratili se.Obecano im je da nam niko nece nauditi.To je,medjutim,trajalo sam dva mjeseca jer su nas cetnici napali vec 4.jula 1992.godine.Poceli smo svi bjezati iz sela.VIDJELA SAM KAKO SU OD CETNICKIH KURSUMA BILI POKOSENI MNOGI CIVILI,ZENE,STARCI,DJECA.Kraj mene je poginuo moj komsija Salem... Neko vrijeme smo se krili duboko u sumi,a onda sam rekla muzu da bjezi i da se bar on kao muskarac spasi.Prihvatio je jer sam bila u pravu.On se sa drugim muskarcima odvojio na jednu,a ja sam,s djecom,krenula na drugu stranu...Cetnici su poceli pucati na nas.Bjezeci sa djecom,jednom sam se okrenula i vidjela kako je smrtno pogodjena i moja komsinica Hatema...Nosila je u narucju sina Bahu koji je imao tek 2,5 godine.On se u sumi otkotrljao niza stranu i jedva ga je iz jaruge izvukla Selma...U svojoj neposrednoj blizini,odmah zatim,ugledala sam jednog cetnika,iz cije puske se razlegao pucanj. Komsija Rasem je pao pokosen i na mjestu je ostao mrtav.Tu,u sumi,ubijena je i komsinica Fatima. Mehmed i ja smo bili ranjeni.Pogodjena sam kursumom u glavu.Krv mi je sikljala iz rane.Osjetila sam da cu iznemogla pasti.Zgrabila sam brzo svog sina Adnana i prislonila se uz jedno drvo kako bih njega zastitila.Cetnici su i dalje zestoko pucali po nama i urlajuci divljacki trazili da se predamo... Uvidjevsi da nemamo drugog izbora,rijesili smo da se predamo...Sacekali smo u sumi i oni su nas brzo stigli.Sve su nas zbili na jedno mjesto.Muskarce su odmah poceli tuci kundacima,nogama,rukama,cim god su stigli...Odvajali su jednog po jednog i ispitivali ih.Jedan Bosnjak je bio jako ranjen u nogu i uopce nije mogao hodati...Cetnik mu je ljutito opsovao majku i zaurlao:"Kako ne mozes?Hoces li da ti prebijem i tu drugu nogu?"Jednog mladica od 24 godine najvise su udarali.TUKAO GA JE KRVNICKI CETNIK, NJEGOV SKOLSKI DRUG,tankom cjepanicom.Govorio mu je:"A,jesi,dobro si ucio".Gasio mu je onda cigarete po ledjima...Prisli su zatim mom amidzi i nasli su kod njega cigarete.Jedan od njih je povikao: "Gledaj Turcina,i on ima sta da pusi!"Osamario ga je nekoliko puta.Onda je otisao do Miralema i grubo mu strgao sat sa ruke... Nakon tih maltretiranja i ponizavanja,odveli su nas na jednu livadu i naredili da se postrojimo.Tu,medju njima je bio neki Focak,SLAVKO,TAKSISTA.Nisam ga licno poznavala,ali sam od komsija cula da ga znaju.PRIVUKLA SAM UZ SEBE SVOJU PRESTRASENU DJECU.Niko nikome od nas Bosnjaka nije smio nista da kaze,ni da u koga pogleda.Jedan od cetnika je stajao pored nas sa puskom i punim redenicima municije.Molila sam Boga da me odmah ubiju,samo da me ne maltretiraju i da mi djecu ne zakolju preda mnom,da ih postede...Prisao nam je vrlo brzo CETNIK SLAVKO,TAKSISTA,i rekao da zene,starci i djeca mogu da idu,a muskarci da ostanu... Poveli su nas kroz nase selo koje je vec bilo zapaljeno.Culi smo ubrzo da je iza nas,na toj livadi gdje smo bili zastali,zapucalo i dobro smo znali sta se desilo.Cetnici su nam rekli da se sagnemo jer to,kao, nasi pucaju.Krenuli smo dalje.Cetnici su nam rekli da mi idemo na celu kolone,jer su nasi mozda postavili mine.Usput su ispitivali djecu.Jedan cetnik je ispitivao i mog starijeg sina.Pitao ga je da li mu je otac imao pusku i odakle je dosao.Dijete je reklo da nema i da on nista ne zna. Krecuci se usiljeno,culi smo ubrzo pucnjavu u obliznjem selu.Znali smo da su se tamo krili Besari i Oragici i da su cetnici bili i njih napali.KAD SMO DOSLI U SELO,U NJEMU JE BILO SVE POPALJENO.Nas je sprovodilo 30 cetnika.Nikog od njih nisam poznavala.Komsije su govorile da znaju tog SLAVKA-TAKSISTU.Kad su nas izveli na cestu,tamo smo zatekli mnogo vise cetnika.Naredili su nam da svi,tu,uz cestu,posjedamo...Ovi cetnici sto su nas doveli,hvalili su se ovim drugima:"VIDITE NAM PLIJEN!" Sjecam se da smo Hana,Selma i ja plakale.Sve tri smo bile ranjene... "CETNIK JE OKRVAVLJENIM NOZEM JEO IZ KONZERVE" Ubrzo su nas potjerali u jedno manje naselje.Tu sam vidjela komsiju Ismeta,njegovu zenu,zenu od mog amidzica i njeno dvoje djece.Rekla mi je da je njen muz,moj amidzic,poginuo.Ispricala mi je kako se to desilo.Moj amidzic je bio zajedno sa svojom djecom,zenom i sa komsijom Mujom,Ismetom i njegovom zenom.Bili su sakriveni u sumi,malo dalje od nas,tako da su ih cetnici pronasli sve,osim mog amidzica i Muje.Pitali su da li se jos neko krije i posto su ovi slagali da tu nema nikoga,oni su ispucali citav rafal u sikaru gdje su se oni krili. Ismeta su poceli ispitivati.Pitali su ga gdje mu je sin.On je rekao da je u Stocu,da tamo stanuje i da je komandir policije.Cetnik ga je udario vicuci na njega:"Jesi li ga tamo poslao da bije nas srpski narod?!" ODVELI SU GA ONDA ODATLE I MI SMO UBRZO CULI PUCANJ I VIDJELI POSLIJE CETNIKA KOJI SE VRACAO SA KRVAVIM NOZEM.Taj cetnik nam je prisao i rekao:"ETO,BALIJA POBJEZE,ALI NECE DALEKO!"Svi smo znali da ga je ubio.TAJ ISTI CETNIK JE SJEO TU PORED NAS,IZVADIO NOZ SAV OD KRVI,NJIME OTVORIO KONZERVU I POCEO MIRNO JESTI. Djeca nisu nista pricala,bila su gotovo skamenjena. Onda su Srbi poceli odvoditi jednu po jednu zenu.Nismo znali kuda ih vode i mislili smo da ce ih ubiti kao sto su i Ismeta.Zene su odvodili i nakon pola sata ih vracali.Odvodili su ih i silovali po barakama.Onda sam i ja dosla na red.Poceli su me ispitivati ko je od mojih imao oruzje.Rekla sam im da ranije nisam tu zivjela i da ne znam ko je sta imao.Pitali su me da li imam brace.Odgovorila sam im da imam jednog i da je on u Njemackoj,a ustvari je bio u Sarajevu.Ispitivali su me o svemu i o stvarima koje bih mogla znati, ali su mi postavljali i potpuno besmislena pitanja. Medju njima je sjedio jedan sredovjecan cetnik koji je na rukavima nosio neke oznake,kao neke oficirske cinove.Drzao je flasu alkohola u rukama i stalno iz nje"potezao"...Slusao je dok su me drugi ispitivali i gledao me,znacajno se cereci...Obracali su mu se neki od cetnika imenom RANKO... Kada je vise popio,u njemu sam prepoznala CERANIC RANKA,NASTAVNIKA,koji je radio sa mojim rodjakom u skoli u Kalinovniku...

Enes Kisevic-ZEMLJA IZ OCIJU Mi ni suza vise nemamo. Kad netko od nas u tudjinu ode, nama umjesto suza zemlja na oci navre. I dok na lijesu citamo konacnu adresu boravka, cini nam se- da cijelu domovinu lopatama nabacamo, ne mozemo muke svoje zatrpati- tolika se neka praznina u nama provali.

Sifra:"DADO"-"KADA SAM OVO ZAPISALA PUNO MI JE LAKSE"-1 Muz mi je uhapsen u junu mjesecu 1992.godine.Odveli su ga u osnovnu skolu i tu je bio zatocen deset dana.Zatim je prebacen u barutni magacin JNA,u selo Jelasca kod Kalinovnika,zajedno sa jos stotinu,uglavnom,vojnosposobnih muskaraca.Na pocetku sam mu mogla nositi hranu i cigarete,sto je poslije izvjesnog vremena bilo zabranjeno. Ja sam uhapsena u avgustu 1992.godine.Sa mnom su bila uhapsena i moja djeca,moje dvije kceri. Tada su imale 9 i 7 godina.Po nas je,naoruzan,dosao MILOS VELETIC i jos jedan vojni policajac,koga nisam ranije poznavala.Rekli su nam da zele samo da nas sklone na neko vrijeme,radi nase licne sigurnosti.Nisu nam dali da bilo sta od stvari ponesemo sa sobom,osim nesto malo garderobe za djecu. Odveli su nas u logor u osnovnu skolu i smjestili u jednu ucionicu,gdje je vec bilo 80 logorasa.Uvjeti smjestaja su bili jako losi,pravi logoraski.Prva dva dana nisu nam uopce davali hranu i vodu,a treceg dana smo dobili nesto vode i vrlo malo hljeba.Bilo je jako zagusljivo u toj ucionici.Nismo smjeli ni prozor da otvorimo,da udahnemo zraka. Cetvrtog dana su poceli da odvode djevojke.Prozivali su ih po imenima,jer su bili sacinili spiskove logorasa.Kada su ih odveli,nisu ih vise nikad vratili u logor...Znam da su Nerminu kasnije razmijenili, dok ostale nisu.Onda su dosli po Mehu.I za njega se do danas nista ne zna.Koga su bili odveli,njega vise nisu u logor vratili.Kasnije su odveli i Smaju koji je imao oko 80 godina.Hodao je sa stakama i oni su mu,kad su ga izvodili,rekli da mu vise nikada nece trebati. O svome muzu nisam nista znala...Kada su doveli Ismeta u logor,pricao mi je da je vidio mog muza kada su ga sa ostalim Bosnjacima ukrcali na kamion i odvezli prema Foci.Ni dan danas ne znam nista o njemu. Cetnici su nas u logoru tukli i maltretirali.Jednu zenu su istukli i onesvijestili.Ubrzo je umrla,kada su joj kcerku poveli u logor. Nas 12 mladjih zena su odvezli na prisilni rad,na obliznju farmu.Ne znam ko su bili cetnici koji su nas odveli.Njihov sef pokazao je prstom na mene i rekao da odmah izadjem.Povela sam i djecu sa sobom, ali se on na mene proderao i rekao mi:"KAKVA DJECA!NEMOJ DA IH UBIJEM!"Ostavila sam djecu kod Dzemile koju nisu bili poveli...Izasla sam zajedno sa Rasemom.Napolju je stajao kamion i u njemu je vec bilo ukrcano desetak mladjih zena.Kamionom nas je trebao voziti MILOS CRNJAK.Prepoznala sam ga,jer je ranije radio sa mojim muzem.Onda su Resemu,prije nego smo i krenuli,vratili,jer je bila starija.Rekli su joj:"Ti se vrati!Ti nam ne trebas!"Provezli su nas kroz Kalinovnik.Svi su nas vidjeli,jer smo bile na tamicu koji je bio otkriven.Kad smo se zaustavili,vidjela sam da smo na farmi,jer sam poznavala taj teren.Iskrcali su nas i uveli u jednu zgradu.Vec poslije pola sata su izvodili jednu po jednu zenu po sobama.Natjerali su nas da namjestamo krevete.Medju cetnicima na farmi je bio neki cetnicki vojvoda GOVEDARICA.Sa njim je bio i njegov sin star oko 13 godina.Vojvoda Govedarica je odabrao nas 4 zene da mu namjestimo njegovu sobu.On nas tada nije maltretirao.Tu,na farmi,su nas u pocetku stalno ispitivali.Pitali su nas odakle smo,odakle su nam muzevi,imamo li djece...Posto nisu imali struje,u prostorijama je bio mrak.Oni su imali fenjere i svijece...Onda su sa fenjerom ili svijecom isli nocu od jedne do druge zene i odvodili ih u svoje sobe.Jedan je cetnik prisao i meni.Uzeo me je za ruku i poveo.Odveo me je u jednu prostoriju.Tu je bila jos jedna zena.Cetnik nam je rekao:"Vi cete veceras biti moji gosti".Nas dvije smo cekale sta ce biti dalje sa nama i sa nasom djecom.Prespavale smo u toj sobi i tu vecer se nije nista ruzno desilo. "MAMA,JESI LI ZIVA?! Neki cetnici su,medjutim,dosli naredne veceri i izveli nas napolje.Bilo je oko 11 sati uvecer.Nas 12 su strpali u kombi i vratili su nas ponovo u osnovnu skolu.Otisla sam odmah na sprat da vidim gdje su mi djeca.Pocela sam da ih zovem njihovim imenima.To su cule neke zene i prepoznale me.Rekle su mi da su sva vrata zakovana i da ih ne mogu otvoriti.U tom svom strahu sam nekako uspjela otvoriti vrata, ni danas ne znam kako,i usla.Djeca su skocila prema meni i zavristala:"MAMA,JESI LI ZIVA?"Cetnici su im ranije rekli da se vise nikad necu vratiti. Sutradan su cetnici dosli i,ponovo,po ne znam koji put,trazili nam pare i zlato,iako su nam prije toga drugi cetnici uzeli sve sto smo imali.I satove su nam skinuli s ruku.Nisu nam vjerovali da nemamo nista, pa su nas,uz prijetnju nozevima,poskidali gole.Moja starija kcerka je skinula svoje pantalone i rekla mi:"Mama,skidaj se,jer su oni naredili da se svi skinemo".Zamislite kako je sve to izgledalo kad se poskidaju starice,zene i djeca.Mene je jedan od cetnika prepoznao.Pitao me da li sam sinoc bila na farmi.Rekla sam da jesam.Trazio je pare i zlato i rekla sam mu da nemam i da su mi sve vec uzeli.Pitao me je ko su bili oni na farmi i jesu li to uz mene moje curice.Povjerovao je da nemam ni para ni zlata i rekao mi da se ne skidam. Medju cetnicima u logoru poznavala sam njihovog komandira,PERU ELEZA IZ MILJEVINE.Njegova grupa ljudi se najvise isticala u ubijanju,mucenju i silovanju.Oni su bili najgori.Jednom su upali u ucionicu i pitali ko je Kero od logorasa.Jedan stari dedo nije dobro cuo i javio se.Onda su ga oni izveli na hodnik i tukli ga tako da smo culi kako jeci.Tukli su i Enesa i jednog Bosnjaka koji nije bio iz naseg mjesta.Ubrzo kasnije se cuo pucanj.Sigurno su ih bili ubili,jer ih vise nikada nismo vidjeli. Dzemilu su izvodili vise puta i tamo je vani tukli,ispitivali i SVASTA JOJ RADILI.Kad se vracala nije mogla nista da prica,sva je bila izudarana i krvava...

<	svibanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv