...To je shvatio kada smo Josip,Miro Oljaca i ja dosli u vojnu policiju kako bi snimili izjave zarobljenih
vojnika za HRVATSKI RADIO.Osim Draganceta,na razgovor su pristala jos dvojica:mladi Kragujevcanin Nebojsa i Radoje,seljak iz nekog zabacenog sumadijskog sela.
Kada smo snimili razgovor,jos smo malo ostali cavrljajuci s vojnim policajcima.Ohrabren dobrim raspolozenjem,Dragance mi se prijazno obratio pitanjem koliko godina imam."STO PITAS?DA SE NE BI ZENIO?"odgovorila sam neljubazno,no policajci su to shvatili kao salu i poceli ga zafrkavati.Ipak,nije me vise nista pitao.Miro me je gledao sa smijeskom,bas kao i onoga dana kada su uhvatili Baju.Kada su ga odveli,u prolazu mi je dobacio:"DA POGLED MOZE UBIJATI,OVAJ BI SIGURNO BIO MRTAV..."Ne bih sa sigurnoscu mogla reci kako sam ih mrzila.Nikada nisam osjetila potrebu da ih napadnem,fizicki ili verbalno,cak i da sam mogla.Nisam cak pozeljela ni da ih netko skrati za glavu.Jedino sto sam osjecala dok sam ih gledala bili su gadjenje i prezir.Ti su prljavi,primitivni,divlji stvorovi dosli unistiti moju kucu,
moj grad,pobiti moju obitelj,moje prijatelje,odlucivati o mom zivotu i smrti...Odakle im pravo?I tek kada sam to pomislila,bijes bi se pocinjao gomilati u meni.
Radoje je bio prototip srpskog seljaka kojeg su cesto karikirali u humoristickim emisijama TV BEOGRADA.
Za njega su padezi bila potpuna nepoznanica.Bio je savrseno zadovoljan svojim polozajem:bio je ziv,
nitko ga nije dirao,imao je sto jesti i zelio je da tako ostane do kraja rata.
Moju je paznju zapravo privukao Nebojsa,crnomanjasti momak iz Kragujevca.Od svih zarobljenika koje sam vidjela,jedino je on pokazivao iskrenu zabrinutost i rezerviranost.Sjedio je sutljivo u kutu stola nastojeci biti sto neprimjetniji,uglavnom gledajuci pred sebe.
Nebojsa je po svaku cijenu zelio izbjeci mobilizaciju.Prvi put po njega su dosli kuci.Uspio je pobjeci i skrivao se kod prijatelja i poznanika.Drugi su ga put uhvatili na fakultetu i poslali na frontu.Pobjegao je opet ali su ga uhvatili i poslali natrag na frontu.Trudio se biti dobrim vojnikom,no nije mu polazilo za rukom.Kada je ranjen u nogu odlucio se predati.S puskom podignutom iznad glave dosepao je preko brisanog prostora do prvih polozaja garde.Upitala sam ga kako se na to odlucio.Njihova je propaganda uporno ponavljala da ustase ubijaju zarobljenike pa je po toj logici imao vise sanse ako ostane sa svojima...
"Znas li ti zeno bozja kako je to kad po cijeli dan oko tebe padaju granate?"
"Znam"rekla sam pomalo zabavljena njegovom iskrenoscu.
"Slusaj,ja sam samo zeleo studirati,raditi preko student-servisa i zaraditi novaca za knjige i letovanje.Ja nisam zeleo doci ovde..."rekao je tiho i odlucno.
I bio je jedini kojemu sam povjerovala...
Post je objavljen 22.05.2007. u 14:03 sati.