"DJECU CEMO TI KURVO,`TURKINJO`,POKLATI..."
Neke su zene odvodili u javne kuce.Obukli bi ih u finu odjecu i one su se morale pokoravati svim njihovim perverznim zahtijevima.One,koje su zatrudnjele nisu smjele pobaciti."RODIT CES MALOG SRBINA",govorili su im.U MILJEVINI JE BILO NAJGORE.
Nakon nekoliko noci zene su poceli odvoditi u jednu od susjednih prostorija,a potom i u sam zahod.
Silovali su ih na najbrutalniji nacin.Jedne noci i ja sam dosla na red.Odveli su me silom u zahod i nasrnuli na mene.Otimala sam se,ali bezuspjesno,jer su mi bili zaprijetili:"DJECU CEMO TI KURVO,
`TURKINJO`,POKLATI..."I tada je bila prestala moja borba,moj otpor...
Kako ispricati ono sto zena dozivljava dok je Srbi,cetnici siluju,dok se divljacki izivljavaju na njezinom tijelu?Nema rijeci kojima se moze opisati sva ona bol,sve ono ponizenje i strah koji osjecas od tih ljudi,ako su uopce ljudi.Jedan,drugi,treci...REDALI SU SE TAKO ZADOVOLJAVAJUCI SVOJU PAGANSKO-DIVLJACKU POHOTU.Rakija im je zaudarala iz usta,smrdjeli su od prljavstine...Vrijedjali bi,udarali gdje god stignu.Kao da nije bilo kraja tom izivljavanju.Kao da su htjeli ubiti i ono malo ponosa sto je ostalo u nama zenama,Bosnjakinjama.Nikada necu zaboraviti onaj prljavi pod,ono ponizenje koje sam obnazena pod divljakom Srbinom dozivjela u konc-logoru"Kalinovnik".
Kada bi se seksualno zadovoljili,onako izmucene,uveli bi nas u glavnu logorsku prostoriju.Niko nije imao snage da nas pogleda,a ni mi nismo nikome pognute glave mogle pogledati u oci.Pogleda spustenog prolazile smo do svog zatocenickog mjesta...I tako nocima,nocima.To silovanje ostavilo je najcrnji pecat na mojoj ranjenoj dusi.
I djeca su znala sta mi se dogadja,ali nisu me nista pitala.Sutjela su i patila,trostruko brze odrastala,
starjela...I dalje su bila gladna.
Srbi,cetnici,vrlo brzo nisu vise gledali ni na godine.I starice su poceli silovati.Onako jadne,izborane,
drhtave,nene Bosnjakinje,stare 60,70 godina,morale su se dici kada bi cetnici prstom pokazali na njih.Srca su nam se lomila od bola koji smo prozivljavali gledajuci ih.Kako covjek moze povjerovati da jedan mladic siluje staricu koja mu moze biti nena?Sto su im one skrivile,sto smo im mi krive da se s onoliko mrznje okomljavaju na nas,neduzne zrtve ove krvave agresije Srbije,Crne Gore,Slobodana Milosevica i Momira Bulatovica na Bosnu i Hercegovinu?
Odgovorila sam ubrzo u sebi.To su nam sve divljacki cinili da nam ubiju nas bosnjacki genetski kod,da nas svojim nakaznim zlom ponize,da nas psihicki i fizicki dokrajce kao ljude,siluju,zakolju ili da nas,kao Bosnjake,otjeraju sa nase bosanske zemlje,da nam zatru trag postojanja,da nam kuce i ognjista spale,nase dzamije,nase mezaristane-groblja.
Bojali smo se sve vise.Stalno maltretiranje,silovanja i glad sve smo teze podnosili.Starce su neprestano silili da uce njihovu molitvu,psovali ih,udarali nogama,vrijedjali,lomili.
"JEDNE NOCI ODVELI SU I MOJU JEDANAESTOGODISNJU EMINU..."
Najgore je bilo kada je dosao red da seksualno zlostavljaju,siluju nase djevojcice...Stalno smo do tada bili u strahu da njih ne pocnu dirati,krili smo ih kad bi strazari i njihovi gosti ulazili u logor.A one su se grcevito stiskale uz nas,svoje majke.Nisu nista govorile.Vidjele su vec da plac,otimanje i otpor cetnicima ne koristi.KAD SRBI NESTO NAUME,A NAMJERE SE NA SLABIJE I NA NENAORUZANE,ILI CES SE POKORITI ILI ZAVRSITI NA KAKVOJ LEDINI,U RIJECI,U MASOVNOJ GROBNICI.
JEDNE NOCI ODVELI SU MOJU EMINU.JEDANAEST GODINA JE TEK IMALA.NISTA NISAM MOGLA UCINITI.GLEDALA SAM KAKO ODVODE MOJE DIJETE.POLETJELA SAM ZA NJOM,ALI SU ME ZAUSTAVILE DRUGE ZENE."ZASTO DJECU",VIKALA SAM,"OSTAVITE DJECU.AKO MORATE SILOVATI,SILUJTE NAS,OSTAVITE DJECU!",PREKLINJALA SAM IH...
Nista nije pomagalo.Gledala sam kako odvode moju Eminu,moju veliku ranu.Zamislite,pitajte se kako je majci koja zna da joj odvode dijete da bi ga unakazili,silovali?To moze znati samo ona majka koja je dozivjela moju sudbinu.Bol,bol i samo neizdrziva,neopisiva bol,jedini je osjecaj koga se sjecam.
Vrijeme do njezinog povratka sa cetnickog seksualnog orgijanja trajalo je poput godine.Iz susjedne prostorije cula sam njen vrisak dok su je Srbi silovali.Kod nas u logoru,za to vrijeme muk.Glave spustene medju koljena,ruke na usima da ne cujemo vrisku moje djevojcice,koja do tada nije ni sanjala
da joj se tako nesto moze dogoditi.Neke od djevojcica su bile tako mlade da nisu bile ni svjesne sto im se to zapravo radi.
Uzela sam malog Adila i grcevito ga stiskala uz grudi.Suza je sustizala suzu.Bol je postajala neizdrziva.
Mislila sam da to necu moci prezivjeti.
I bratovu kcer su cetnici bili silovali,i jos neke meni poznate djevojcice u dobi od 13-15 godina.Nakon
nekoliko sati izivljavanja nad djecom,dali bi im da obuku svoje haljinice i vracali ih nama u glavni logor,
da vristimo u sebi necujnim vriskom,kakvim samo ranjene i zatecene majke znaju vristati.
Poslije prve,od mnogih takvih noci,moja Emina nije ni rijeci progovorila.Uzela je svog plisanog psica i cvrsto ga stiskala uz grudi i tako satima stajala bez rijeci,zureci u prazno,nikoga ne gledajuci.Cim bi ugledala muskarca kako ulazi u logor,uzimala je svog psica i stiskala ga uz sebe.Samo je njemu nijemo otkrivala svoje tajne,svoje strahove i svoje boli.Za sve nas druge rijeci nije bilo."Samo me ti psicu,
smijes dirati.Nikada vise muskarac",cula sam je jednom kako govori.
SUTNJOM SE BRANILA OD SRBA,CETNIKA,PAGANSKIH DIVLJAKA KOJI SU JOJ NANIJELI ZLO,koji su je,ni krivu ni duznu,obiljezili u njoj samoj.I danas se moja Emina od sebe same,od stida,brani sutnjom.
Kad je sto pitam,samo mi kratko odgovori i ponovo udje u svoje zatocenje,u svoju iznakazenu nevinost,u svoju cahuru.Ne druzi se gotovo ni sa kim.Osamila se potpuno.O onome sto joj se dogodilo
jednostavno ne zeli razgovarati...
(Sifra:"EMINA"-"NEKA BOG ZLOCINCIMA PRAVEDNO SUDI"-2)
Post je objavljen 08.05.2007. u 15:03 sati.