Fra Petar Andjelovic-VJERNI BOGU VJERNI BOSNI
ULOGA MEDIJA U PROIZVODNJI RATA
Nakon dosadasnjeg nuznog,iako zbog manjka prostora i vremena sumarnog,razmisljanja o fenomenu masovnog komuniciranja i o moci odnosno o granicama moci masovnih medija,prelazimo na osvjetljavanje uloge medija u proizvodnji rata,odnosno mira.Prvi dio nasega zadatka je puno laksi,
posebice zato,sto postoje znanstvena istrazivanja o toj temi.Ako i izostavimo starija istrazivanja,
mozemo se osloniti na najnovija,cak i na ona koja istrazuju ulogu medija u zadnjem ratu na nasim prostorima od 1991.do 1995.godine.Ovdje s posebnom pozornoscu spominjem studiju Marka Thompsona PROIZVODNJA RATA,mediji u Srbiji,Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Znacajka je te studije,sto,uz brojna citiranja i"blagu"vjeru u moc medija,nastoji stalno uvazavati mehanizme kontrole medija i njihove zloporabe u bivsoj Jugoslaviji povezujuci svoja istrazivanja uz sira dogadjanja na tim prostorima.Svakako je vazno sto autor u svom istrazivanju polazi od tzv."srpske kulturne revolucije"1986.-1989.,kada su u Srbiji uz pomoc komunisticke strategije bili pripremani masovni pokreti.Oni koji su to pripremali trebali su pomoc medija,a od novinara je bilo trazeno,metodama zastrasivanja i prijetnji,da podrze nacionalizam Miloseviceve vlade i da se bezuvjetno,posebice u javnim nastupima,priklone patriotskoj euforiji.Oni koji nisu bili spremni to ciniti bili su otpustani.
Vodjama"srpske kulturne revolucije"od posebne je vaznosti bilo stvoriti siroki konsenzus u srpskom narodu da je"nacionalno pitanje"jedino vazno pitanje za sve Srbe.Poticatelji toga konsenzusa nisu mediji,oni tek preuzimaju te stavove koji dolaze iz drugih izvora.Ovdje ih tek spominjemo ne ulazeci u njihovu dublju analizu.To su:srpska nacionalna povijest,obiteljski kontekst,obrazovanje,usmena kultura i jos neki.Nacelno se,dakle,moze reci da mediji nisu u Srbiji svoj publici usadili antimuslimanske
predrasude ili tako uporabljiv strah od hrvatskog nacionalizma.Te predrasude i ti strahovi bili su vec drugim nacinima rasprostranjeni,pa su se lako preseljavali u medije.Stoga jos jedanput naglasavamo,
da mediji ne mogu stvoriti nacionalisticko drustvo,to cini netko drugi i drugim nacinima,no"ti drugi"bez medija ne bi imali tako sirok i dubok javni pritisak i odobravanje za svoju nacionalisticku politiku.
Ima jedna lijepa i znakovita prica,koju je u svibnju 1992.godine ispricao Vuk Draskovic novinaru THE TIMESA.Vuk se nalazi na obilasku ruralne Srbije u izbornoj kampanji.Objasnjava seljaku zbog cega su Milosevic i SPS pogubni za Srbiju.Seljak klima glavom."Znaci mogu da racunam na tvoj glas?",upitao
je Draskovic."Ne",odgovorio je seljak."Ali u svemu si se sa mnom slozio",nastavlja Draskovic."Jesam",
odlucnim glasom kaze seljak i nastavlja:"I za tebe cu da glasam kad budes imao vlast".
I ova mala,tako znakovita,prica na svoj nacin kazuje tko je zapoceo rat.Rat su zapoceli oni koji su imali vlast.Ali u istom trenutku treba reci da rat ne bi bio vodjen na takav nacin da nije bilo suradnje srpskih medija koji su se bez ustezanja stavili u sluzbu velikosrpske ideje.Na slican nacin su se mediji u Hrvatskoj stavili u sluzbu hrvatskim vlastima,da bi preko njih hrvatske vlasti dokazale kako su one zadnji bastion zapadnih"demokratskih"vrijednosti,a u Bosni i Hercegovini tamosnji mediji su izravno pomogli Muslimanima da se svijetu predstave kao jedina nevina zrtva.
I poslije recenoga ostaje pitanje etnicke mrznje kao i njezina prelakoga raspirivanja.Ako se,naime,
moze vjerovati zakljucku Noela Malcolma,sto ga donosi u svojoj knjizi BOSNIA,A SHORT HISTORY,a do njega je dosao boraveci dulje od petnaest godina u muslimanskim,hrvatskim i srpskim selima diljem Bosne,da ta zemlja nije oduvijek bila zemlja etnickih mrznji,kako je onda velikosrpskim ideolozima uspjelo zavesti obicne bosanske Srbe da povjeruju kako im prijeti strasna opasnost od ustaskih hordi i fundamentalistickog dzihada?Odgovor se krije u cinjenici da mediji u rukama zlih ljudi mogu biti opasno oruzje.To je otprilike ono sto je jednom beogradski novinar Milos Vasic negdje rekao ili napisao,kako bi i SAD takodjer imale rat kada bi se mediji ili samo televizija kroz nekoliko godina prepustili Ku-Klux-Klanu,cuvenoj teroristickoj fasistickoj organizaciji.
U Hrvatskoj je drzavno rukovodstvo vec 1991.godine bilo,vodjeno ambicijom za nezavisnoscu,
spremno na sve,pa kad nije imalo oruzja koje bi ljudima dalo u ruke,nastojalo je ljude iznutra potaknuti na otpor i za to mu je bila potrebna pomoc medija odnosno vladavina nad medijima.U tom je uspjela tek kad je rat zapoceo.Rat je tom drzavnom rukovodstvu omogucio da stegne obruc oko informacija i medija.Argumentom da je najvaznija nacionalna sigurnost u novinarima je stvarana autocenzura,a mediji su sve vise postajali vlasnistvo drzave odnosno vladajuce stranke i sve su vise sluzili vlasti a sve manje narodu.U tom smislu treba shvatiti i pisanje Viktora Ivancica,kad on u
"Erazmusu",Zagreb 1/1993.pise:"Hrvatsko izvjestavanje o ratu je hrvatski rat lazi"...
|
