DUNAVUKA
Cinjenica da Vukovar lezi na dvije rijeke,Vuki i Dunavu,niposto nije samo zemljopisni podatak.Jer,te su dvije rijeke medjusobno toliko razlicite da u tome ima necega simbolicnog.
Pogledajmo samo.Vuka je mali,spori,ravnicarski vodotok sto vijuga kroz selendre poznatih i obicnih imena.Puna je trske i zaba,kratka,jednostavna i bez iznenadjenja;izvor se njezin nalazi tek na pola dana hoda od Vukovara,a Vukovar je najvece naselje u njezinoj blizini,pa vec i to o necemu svjedoci.
Po njoj se ne moze ni ploviti,nema tu nikakva ozbiljnijeg ribolova,ni veslanja,ni jedrenja.Vuka je,reklo bi se,ono najmanje sto jedna rijeka uopce moze biti.
Kao sto je Dunav ono najvise.Njegov se izvor nalazi na jednom kraju Evrope a usce na drugom,on je kao nekakva okosnica kontinenta.Po njemu plove brodovi na kojima se govori desetak jezika,vijore zastave zemalja s razlicitim drustvenim sistemima i narodnim obicajima,prevozi se roba za koju bez Dunava ne bismo ni znali da uopce negdje postoji.Niz Dunav se spustaju svjetski splavari i jedrilicari,
prolaze sarene regate,tu veslaju evropski asovi,a bijeli putnicki brodovi dizu velike valove.Malo je toga sto postoji na svijetu a da ne bi postojalo i na Dunavu.
Cim se to ovako opise(naravno,donekle pristrasno i lokalpatriotski,ali ipak istinito),jasno je po cemu su te dvije rijeke simbolicne i po cemu obje presudno utjecu na Vukovar.Vuka je,dakako,alegorija svega onoga sto je malo,blisko i domace,prisno i drago,ali i svega onoga sto znaci skucenost,skromne mogucnosti,male domete,zablji kreket,a ponekad,da prostite,i ustajalost.Ona je-sa svojim neregularnim obalama,svojim meandrima i zabokrecinom-simbol nemogucnosti da se pobjegne od ovoga tla i njegovih ogranicenja.Dunav je,dabome,sve suprotno od toga:on je svijet,i sve ono sto je u Vukovaru svjetsko;on je-sa svojim brodovima i pompoznim regatama,gliserima i robom u slepovima-evropska dimenzija toga grada,njegova upucenost na Evropu i njegova ovisnost o njoj.
To je toliko ocito da i ne treba dokazivati.Evo ipak jos nekih dokaza.Dvije rijeke potvrdjuju svoju simbolicnu narav i onim lijepim i onim ruznim sto donose.Vuka je,na primjer,i spora i blatna,kadikad i smrdljiva,ali na njoj su nekada svakog proljeca tako cvali lopoci,da se to jedva moze opisati:prekrivali bi citavu njezinu razljevenu povrsinu bijeleci se unedogled,kao sag od cvijeca.Nista slicno na Dunavu
nije moguce.No,on je,s druge strane,donosio putnicke brodove i slepove,a na njima knjige,klavire,
umjetnicke slike,nogometne lopte,dame za provod,novine i casopise,cak i prvi avion.Vuka je,dakle,
davala prirodnu ljepotu,a Dunav duhovnu;simbolicno,nema sta.
Simbolicno je bilo cak i ono sto se s te dvije rijeke povremeno dogadjalo,i kako se dogadjalo.Obje su,naime,ciklicki plavile Vukovar.Ima li se na umu znacenje Dunava i Vuke,onda se te poplave i ne mogu shvatiti drugacije nego kao najezde dvaju principa sto ih rijeke utjelovljuju.
Poplave Dunava znacile su porast i prevlast onoga sto je u Vukovaru i u njegovu duhu evropsko i svjetsko;poplave Vuke znacile su prevagu onoga sto je lokalno i domace.I doista,Vukovar se uvijek nekako kolebao izmedju toga dvoga:cas ga je privlacio kozmopolitizam,siroki vidici,velik zamah,a cas opet male relacije,domace petljancije,naskost i ljubav prema rodnom tlu.Stalno je varirao izmedju te dvije crte svojega identiteta,pa njegova povijest i nije nista drugo nego smjenjivanje cas jedne,cas druge od tih crta.
Pa je li onda cudo sto je usce Vuke u Dunav,u samom sredistu grada,posljednjih desetljeca nekoliko puta regulirano i premjestano?Kao da je Vukovar neprestano osjecao kako se glavni problem sastoji u tome sto su rijeke simbolicne,i u tome sto se njihova dva utjecaja moraju usvojiti i prihvatiti;zato je nastojao da sto bolje uredi spoj Dunava i Vuke-spoj svjetskoga i lokalnog u vlastitoj naravi-a da time nikada nije bio posve zadovoljan.
Ali,,nije se nikada odricao ni jedne od tih komponenata.Kao da je oduvijek znao da ni bez jedne ne moze,da ni bez jedne od njih ne bi bio ono sto jest.A to je i prirodno:postojalo je u njemu jedno mjesto,podosta uzvodno od usca,koje se zvalo Priljevo,i to zato sto su se tu vode prelijevale;Dunav i Vuka ondje su se povremeno spajali,spontano i nesluzbeno,mijesajuci svoje vode.I to je,naravno,bilo u najvisoj mjeri simbolicno,jer je pokazivalo sto se zapravo dogadja sa simbolicnim Dunavom i simbolicnom Vukom u Vukovaru,koji je time i sam postajao simbolican:on je bio metafora zemlje kojoj je pripadao.Jer,i ona se neprestano trudi da spoji lokalno i svjetsko,da svijet dovede na svoje prostore i da svoje vrijednosti ponudi kao doprinos svijetu.
Pa je li onda cudo sto je u toj zemlji Vukovar tako lako postao simbol,i sto simbolicnost njegova polozaja odjednom svi vide,sto taj grad sad svi osjecaju svojim vise nego ikad?Preko njega su svi oni koji nikad nisu u Vukovar ni nogom stupili iznenada shvatili kako u sebi nose svatko po jedan Dunav i po jednu Vuku,i kako se od njih i sastoje.
Vukovar je to,dabome,osjetio zesce od svih.Jer,u ovom se ratu na Vukovar pucalo i preko Dunava i preko Vuke,i tako se opet pokazalo da te dvije rijeke uvijek idu skupa i da ih obje treba skupa braniti.I Vukovar ih je i branio,znajuci da brani sebe,dok smo svi mi ostali osjecali da brani i nas.
Pokazalo se da su Vuka i Dunav i najsigurnija njegova zastita:i nakon svega sto se dogodilo,Vukovar je ostao Vukovar,i nastavio je simbolizirati ono sto simbolizira.Zbog Dunava i Vuke,njegov se identitet ne moze unistiti:zbog Vuke,on ce uvijek biti povezan s onim slavonskim krajolikom kroz koji ta rjecica tece,zbog Dunava,on ce uvijek biti dio svijeta.
I to se nikada ne moze promijeniti,kao sto se ne mogu promijeniti ni tok Dunava i Vuke.
(Pavao Pavlicic-"DUNAV/P.S.1991:VUKOVARSKE RAZGLEDNICE")
Post je objavljen 22.05.2007. u 13:03 sati.