POKRETNI ALBUM
Vukovar slabo stoji s razglednicama.
Kad god bih se ondje zatekao,pa bih zazelio da se nekome javim i da se usput pohvalim kako mi je lijepo,
uvijek bih se nasao u neprilici.Redovito bih postajao svjestan da onim slikama Vukovara koje postoje
ne mogu nikome pruziti ni najmaglovitiju predodzbu o tome kakav je to grad.Pa bih onda sjedio nad tim razglednicama i lupao glavu sto da pocnem.
Jer,cinilo bi mi se da na tim slikama nije uhvaceno ono sto je najvaznije:uvijek bi ostajalo jos nesto sto je ljepse,ili karakteristicnije,ili zanimljivije;i redovito bih zapadao u iskusenje da prijatelju posaljem sve tri razglednice,koliko ih je obicno bilo na raspolaganju.Ali,ni to,zapravo,ne bi pomoglo,jer ja nisam bio zadovoljan ni onim sto se na te tri slike vidjelo,uvijek mi je izgledalo da fotografija nekako iskrivljuje zbilju i daje pogresnu predodzbu:glavna ulica cinila mi se odvise uskom,Dunav mi je na slikama u boji izgledao odvise plav,svodovi su mi se cinili manjim i neuglednijim nego sto bi trebali biti.Gotovo da sam se bojao da cu svoj grad nekako osramotiti ako u svijet posaljem takvu njegovu sliku.
Zato sam se onda dovijao kako sam najbolje znao:trudio sam se da za razglednicu srocim nekakav dobar tekst,kojim cu dopuniti ono sto je slika propustila da prikaze.Umjesto da posaljem samo srdacne pozdrave,kako se to obicno radi,ja bih na uski prostor na poledjini ugurao kakav opis dunavskog krajolika,ispricao kakvu anegdotu,nanizao nekoliko pohvalnih pridjeva,sve u nastojanju da rijecima ucinim ono sto slika nikako nije mogla uciniti.
Jer,s vremenom sam shvatio da nisu krivi ni fotografi ni izdavaci tih razglednica:oni su se trudili koliko su mogli,cesto bi obavili i sasvim pristojan posao,ali sve to nije nista vrijedilo.Jer,tu se ne radi ni o vjestini ni o tehnici,pa cak ni o umjetnosti.Radi se o tome da se Vukovar i ne da dobro i istinito uslikati.Osobito su me u to uvjerile druge razne slike na kojima se pojavljuje moj rodni grad:fotografije,filmovi,video-snimke,pa cak i umjetnicka ulja:na svima bez izuzetka uvijek nekako ispadne da nesto ostaje nedoreceno,da je slika iskrivljena,da je Vukovar nesto sasvim drugo nego sto ta slika pokazuje.
Povremeno sam pomisljao da je krivica do mene,da ja o svom gradu toliko znam,da sam za njega toliko vezan te me samo zbilja moze zadovoljiti,a sve mi je drugo manjkavo.Ali onda sam otkrio da tako isto misle i ostali ljudi,Vukovarci i gosti u Vukovaru.Vukovarci ce uvijek reci kako slike nisu ni sjena stvarnog stanja,a gosti ce kazati kako su na temelju slika sasvim drugacije zamisljali Vukovar,i kao su bili ugodno iznenadjeni kad su vidjeli zbilju.
Tako sam zakljucio da je stvar zapravo u tome sto Vukovar ima mnogo lica,i sva su vazna,sva su njegova,a ujedno su silno razlicita;zato se uvijek cini kako je nesto bitno ostalo presuceno.A kad to kazem,onda nemam na umu nikakve simbole ni pjesnicke slike,nego mislim sasvim doslovno.Recimo,
Vukovar gledan s Dunava izgleda posve drugacije nego Vukovar gledan s Vuke;cak i onda kad se na tim slikama pojavljuju iste gradjevine,covjek ne moze vjerovati da je to isti krajolik.Isto tako,Stari Vukovar izgleda posve razlicito od Novoga,premda jedan bez drugoga nikako ne mogu.Gledan s istoka,Vukovar izgleda kao velegrad,gledan sa zapada izgleda kao selendra;gledan s juga doima se kao mjesto na vodi,a gledan sa sjevera kao naselje na brijegu.Ukratko,sa svake tocke kruga on je nesto drugo.
Postepeno sam postajao svjestan da to ne vrijedi samo za vukovarske vedute,nego da vrijedi i za njegov zivot.Shvatio sam da Vukovar ima bezbroj lica ne samo u fizickom,nego isto tako i u drustvenom,duhovnom ili povijesnom smislu.Sto sam iskusniji bivao i sto sam vise o Vukovaru znao,to sam veci broj njegovih razlicitih lica bio kadar vidjeti.To mi je bilo dokaz da je moj rodni grad vrijedan svake paznje.I pocelo mi se cak i svidjati sto su njegove razglednice upravo onakve kakve jesu:cinilo mi se pravedno da grad s toliko lica i toliko znacenja ne bude osobito fotogenican,ali da se ipak sluti kako iza te skromne slike stoji nesto slozeno i vazno.Tako sam onda iz Vukovara slao razglednice ne vodeci osobito racuna kakve su,pisao sam na njima kitnjaste tekstove i bio miran.
Poceo sam o svemu tome ponovo misliti tek nedavno,onda kad su slike moga rodnog grada stale privlaciti opcu paznju i kad sam shvatio kako su te slike jos jedino svjedocanstvo o onome sto je u njemu nekada postojalo,jer je Vukavar razrusen.Od njega su ostale samo razglednice i slicne snimke,kao jedina garancija buducnosti.Jer,nema sumnje.Vukovar ce se jednoga dana obnavljati upravo po tim razglednicama,po fotografijama i filmovima.A ja sam oduvijek drzao kako te slike nisu ni sjena onoga sto moj rodni grad zapravo jest.Tako sam se zabrinuo:znao sam da Vukovar ne cini Vukovarom ono sto se
na snimkama vidi,nego ono sto je nevidljivo;a upravo se to nevidljivo mora obnoviti,ako se zeli da Vukovar ponovo zivi.Tako sam neko vrijeme zivio u ozbiljnom strahu.
Ali,onda sam pred tim slikama-na izlozbama i drugdje-poceo susretati ljude koji poznaju Vukovar.Svi su oni upirali prstom u te slike i nesto tumacili.Slusao sam ih,i cuo nesto sto mi je vratilo nadu:nisu govorili o onome sto na slikama jest,nego o onome sto nije.Objasnjavali su svojim sugovornicima kako se od crkve,koja se na slici vidi,dolazi do Dunava,koji se ne vidi;tumacili su kamo vodi ulica koja je na slici zaklonjena svodovima,kakav je vidik s vodotornja koji je na fotografiji tek nejasna silueta.Radili su nesto slicno onome sto sam cinio ja kad sam tekstom nadopunjavao sliku na razglednici sto bih je slao iz Vukovara.Tada sam znao da je sve u redu.
Znao sam da je i ono sto je u Vukovaru neizrecivo,sto se ne da snimiti,zapravo sacuvano,da je tu negdje,u glavama svih onih koji taj grad poznaju.Oni pamte sva razlicita lica Vukovara,oni su kadri da ih opisu i da ih ponovo stvore.Kao da je svaki od njih zaduzen za po jednu vedutu,za po jednu ulicu i za po jednu perspektivu,oni sve to cuvaju i spremni su da o tome govore.Znao sam,stoga,da se ne moram brinuti,nego da samo moram izabrati onaj vukovarski vidik koji cu ja obnoviti.
Svi mi koji smo ikad hodali vukovarskim ulicama zapravo smo pokretna zbirka razglednica,a sve ono sto govorimo-i sto cemo jos dugo govoriti-samo je poruka s tih razglednica.
(Pavao Pavlicic-"DUNAV/P.S.1991:VUKOVARSKE RAZGLEDNICE")
Post je objavljen 23.05.2007. u 13:03 sati.