Pavao Pavlicic-VUKOVARSKE RAZGLEDNICE
POVRATNA KARTA
Iz Vukovara se ne moze otici sasvim,premda su mnogi pokusavali.Moguce je taj grad napustiti na neko vrijeme,moguce je cak ponekad imati i osjecaj da smo posve prekinuli s njim,ali definitivnog rastanka s Vukovarom nema.Mogao bih vam sada unedogled navoditi primjere:bilo je ljudi koji su se otisnuli na drugi kraj svijeta,bilo je ljudi kojima se Vukovar smrtno zamjerio,bilo je ljudi koji su se cak i zarekli da se onamo vise nece vracati.Ali nikome to nije poslo za rukom.Svi su se vratili,prije ili poslije,pa makar samo zato da bi ponovo odlucili da vise nece dolaziti u Vukovar,i da bi ponovo mogli prekrsiti to obecanje.
Nekako mi se cini da sam za to neobicno svojstvo svoga rodnog grada oduvijek znao.Nekada davno napisao sam o tome cak i pricu.Pripovijedao sam u njoj o nekakvome uraru koji zbog necega odluci otici iz zavicaja;je li se radilo o nesretnoj ljubavi ili naprosto o zelji da se vidi svijeta,vise se ne sjecam.
Vazno je samo to da se taj urar-nakon sto se od svih oprostio i rastrubio da definitivno odlazi-preseli u Ljubljanu i tamo otvori radnju.Ali,onda opazi da mu je jos neki alat ostao u zavicaju,pa se tako vrati onamo da ga pokupi.I doista ga ponese,ali mu se dogodi da ovoga puta zaboravi nesto drugo od svojih pinceta,povecala i odvijaca.Tako se onda ubrzo opet vrati,pa uzme ono sto je zaboravio,a zaboravi nesto drugo.I dalje se vec dade naslutiti:putuje tako stalno,stalno nesto zaboravlja,uporan u zelji da sasvim ode,i nemocan da se odupre rodnome gradu koji ga u tome prijeci.Na kraju on-ako se ne varam-zapravo zivi na putu,izmedju zavicaja i velikog svijeta.
U toj sam prici,kao sto se vidi,dijagnosticirao stanje,ali mu nisam objasnio uzrok;nije ni cudo,bio sam tada mlad pa mi je bilo najvaznije da u cijeloj stvari ima neke maglovite simbolike.Danas mi se cini da su od simbolike mnogo vazniji razlozi,ali nisam siguran da sam ih i sad kadar razabrati.Mogu ih samo naslutiti,a te cu slutnje ovdje na brzinu izloziti.
Ukratko,cini mi se da je uzrok toj privlacnosti Vukovara u njegovoj skromnosti.Razlog toj privlacnosti ne moze biti ni u kakvoj nadnaravnoj ljepoti Vukovara,jer svatko zna da od njega ima i ljepsih gradova;razlog ne moze biti ni u nevidjenoj dobroti Vukovaraca,jer su oni ljudi kao i svi drugi,to znaju svi,a ponajbolje oni sami.Ali,u tome upravo i jest stvar,u tome sto znaju.Vukovarci,ukratko,misle da ni oni ni njihov grad nisu nista narocito.Dapace,svjesni su da za taj grad malo tko zna,da se on nalazi pomalo Bogu za ledjima i da za njega nikada nitko nije cuo,te da to,pravo govoreci,i nije neka strasna steta.Od toga,od te skromnosti,sve i pocinje.
Jer,zbog nje Vukovarci odlaze u svijet drugacije nego ljudi iz drugih krajeva.U tim drugim krajevima uvijek se rezonira ovako:ovo je moj zavicaj,ovdje je najljepse na svijetu,i ovdje bih zelio zivjeti;ali prilike me tjeraju da odem:da bih nasao posao,da bih se skolovao,da bih zaradio novac.Ali,jedanput,
kad se sve sredi,ja cu se opet vratiti u zavicaj i tu cu pozivjeti sretno i zadovoljno.I ti ljudi doista tako i postupaju:cim skucaju neku paricu,vec udaraju temelje kuci u zavicajnim livadama.
U Vukovaru se razmislja temeljito drugacije.Ondje ljudi ovako gruntaju:ovo je mali grad,nitko za njega ne zna,zivot je,ocito,negdje drugdje.Treba,prema tome,otici i potraziti gdje je taj zivot.Pa,ako ga nadjemo,onda cemo se njega i drzati;svaka cast zavicaju,bilo nam je dobro dok smo u njemu bili,
dugujemo mu i paznju i zahvalnost;ali,ako je zivot drugdje,onda cemo i mi biti ondje gdje je zivot,a zavicaj time nece nista izgubiti.
I zato se i prevare.Nakon nekog vremena pocnu im se otkrivati neke istine koje prije nisu ni slutili.Kad upoznaju svijet,kad dodju u dodir s tim slavnim zivotom,odjednom zavicaj naraste u njihovim ocima.Pocinje to od najbanalnijih stvari,pa ide prema sve vaznijima.Shvate,recimo,kad dodju ljetne vrucine,da im samo Dunav pada napamet,i da ih nikakvo more i nikakvi bazeni ne mogu ohladiti.Ili im postane jasno da jos uvijek-ma gdje se nasli-strane svijeta odredjuju prema vukovarskim orijentirima:
u mislima se okrenu licem prema Dunavu,pa im je onda lijevo zapad,desno istok,a iza ledja jug.Ili ostare pa osjete potrebu da ispitaju svoje korijene i podrijetlo svoje obitelji,pa se zato uzmu baviti zavicajnom povijescu i vukovarskim podacima.Ili,napokon,nakon sto doznaju ponesto o tome blazenom svijetu u koji su tako naglo hrlili,uvide kako on nije ni izbliza onako sjajan kako su ga zamisljali na skripavim stolicama pred platnom vukovarskog Velikog kina,a da njihov rodni grad niposto nije ni tako malen,ni tako beznacajan,a napokon ni tako nepoznat kao sto im se cinilo onda kad su iz njega odlazili.I toga casa karta za povratak vec im je dzepu,od toga trenutka oni se moraju stalno vracati,neki i zauvijek.
Mozete mi vjerovati,ja sam sve te stupnjeve prosao.Jedno sam vrijeme cak vjerovao da i u onome sto pisem tematski mogu pobjeci iz svoga rodnog grada,pa mi se onda dogodilo da sam se opet onamo vratio,i stao pisati o Vukovaru a da nisam znao ni kako ni zasto.I,jedno sam razumio:samo glupani nisu nikada pokusali pobjeci od Vukovara,a samo su najpametniji od pocetka znali da ce se svagda u njega vracati.Mene je iskustvo naucilo da ne spadam ni u jedne ni u druge,kao sto me je naucilo i da postujem tu zagonetnu osobinu svoga rodnog grada i da joj se divim.I,naravno,da zivim u skladu s njom:da se povremeno vracam u Vukovar i da-kao onaj moj urar-svaki put ponesto u njemu zaboravim da bih se ponovo mogao vratiti.
To me iskustvo,uostalom,i danas cini spokojnim:ja se ne bojim da ce moj rodni grad izgubiti identitet.Mnogi su iz njega vec otisli,golem broj njih i protiv svoje volje.Ali to ne znaci da ce se Vukovar promijeniti,to ne znaci da ce netko tko to zeli od njega napraviti nesto drugo.Jer,svi koji iz Vukovara odu,prije se ili poslije onamo vracaju,cak i onda kad im se to brani.Svima je u Vukovaru ostalo nesto bez cega nikako ne mogu zivjeti.
(Pavao Pavlicic-"DUNAV/P.S.1991:VUKOVARSKE RAZGLEDNICE")
|
