Najteze mi je nocu,kada se osamim,zatvorim oci i u mislima se vratim u dzehennem,pakao.Danju sam okupirana hiljadama briga i ne stignu me turobna sjecanja,ali nocu,kada lijezem u krevet i kad misli i sjecanja pocinju ispredati kolo bez kraja,kada mi svasta pocne padati na pamet,dodje mi da poludim.
Cas vidim logor,cas bradatu spodobu Srbina-cetnika,cas zicu kojom je logor bio ogradjen,pa onda misli bjeze u minsko polje u koje su nas cetnici bili poslali.Zatim cujem djeciji vrisak iz prostorije u kojoj
su cetnici silovali i zlostavljali maloljetnice,stare tek 12-13 godina,u kojoj su djevojcice unistavane,pa onda vidim lica starijih zena,Bosnjakinja,nena...Kakva uzasna bol,kakve suze.Nema tu lijeka,nista,ama bas nista tada ne pomaze.
Onda se trgnem i sjetim da imam svoju porodicu,petero djece i muza,koji je,i nakon sto je saznao sto se dogodilo meni i nasoj kcerki Emini,ostao uz nas bez i jedne ruzne ili optuzujuce rijeci.Smognem snage i nekako docekam jutro.I tako svaku noc,svaki dan,zivim zivot u kojem je najmanje radosti.
Samo jedan pogled na preozbiljno lice moje kceri dovoljan je da sve strahote koje smo zajedno prosle ponovo uzburkaju i ubijaju moju napacenu dusu,da mi slamaju srce...
Za Safeta sam se udala nakon samo cetiri dana poznanstva.Kako se to dogodilo,ni danas mi nije jasno.Zivjeli smo u velikoj ljubavi,slozi,izrodili djecu-Esmu,Edinu,Eminu,Adila.Aida je dosla poslije,kad smo vec bili u izbjeglistvu u Sarajevu.Imali smo lijepu kucu sa okucnicom,auto,dobar posao u skoli,u Gacku.
Bilo je to 1.V 1992.godine,kada smo se posljednji put osvrnuli,usmjerili pogled prema svome Gacku,
prema nasoj kuci.Moralo se bjezati,spasavati glavu.Srbi,cetnici su dosli na nasa vrata i povikali:
"Izlazite!"Uzela sam djecu,izletjela s njima na straznja vrata i potrcala prema sumi,dok se jos moglo bjezati.Brat moga muza nije htio bjezati."Ostat cu na svome",rekao je.Ostao je,ali samo dva sata.
Ubili su ga mucki.
"CETNICI NAM NISU DALI NI DA IZBJEGNEMO"
Cetnici su isli za nama,progonili nas.Kilometar po kilometar puta nizao se jedan za drugim.Djeca su se stiskala uz mene,grcila se,stalno nesto zapitkivala.Gdje idemo,gdje nas gone?Sta im reci kad ni sama nisam znala.Svaki pogled koji sam,osvrcuci se,bacala prema Gacku budio je bolna sjecanja.Sve je vise kuca gorjelo.Morali smo dalje.Ali kamo?
Lutali smo tako 10-15 dana.Ni sama ne znam tacno koliko.Dani i noci nekako su se isprepleli.Nakon toliko prijedjenih kilometara,noseni strahom i neizvjesnoscu,kao da ni svjetlo nismo primjecivali.Kad smo dosli blizu Uloga,pomislili smo da smo konacno stigli na sigurno.Suma koja se pruzala ispred mjesta cinila nam se sigurnim utocistem.Kako smo se samo prevarili.
Cetnici su nam se bili primakli tako blizu da nas je vrlo brzo izdao djeciji plac.A kako djetetu zabraniti da place?Bez hrane,po hladnoci,iscrpljena,djeca su cesto plakala.Vise ih ni tjesiti nismo znali.Dani u zbijegu cinili su nam se poput godina,poput vjecnosti.Cetnici su zapucali na nas.Na brzinu je pala odluka:muskarci ce nastaviti pokusavajuci se probiti prema Jablanici,a zene i djeca ostat ce gdje jesu.
Samo je jedan muskarac odlucio ostati sa zenama.Njega su cetnici,poslije u Kalinovniku,tako krvnicki pretukli da je od zadobijenih ozljeda ubrzo preminuo.
U zoru je srpska policija opkolila zbijeg.Potrpali su nas kao stoku u kamione i odveli u skolu u Ulog.
"Neka se djeca oporave,pa cete u Jablanicu ili Mostar",rekli su nam cetnici.
Nakon dva dana sumnji i neizvjesnosti,stigla je naredba da nas odvezu u LOGOR"KALINOVNIK".Prvih nekoliko dana u kalinovnickom logoru bilo je podnosljivo.Medjutim,s dolaskom PERE ELEZA i njegove bratije,u logor se uselio TEROR,GLAD,SUZE,STRAH...
Od hrane nam gotovo nista nisu davali.Danima smo gladovali,skapavali od gladi.Jednu krisku kruha dijelila sam na cetiri dijela za svoje cetvero djece.Kako opisati strah koji nam se debelo uvukao pod kozu!?Mislili samo da je to smak svijeta,da gore ne moze biti.Opet smo se prevarili.Najgore je,
medjutim,tek dolazilo...
Djeca i ja stalno smo mislili na njihovog oca i moga muza,Safeta.Cesto su ga spominjala,pitala gdje im je otac,zasto nije sa nama.Govorila sam im da je negdje na polozaju,da ce brzo doci za nama i da ce nas sigurno naci.Govorila sam to djeci,ne vjerujuci ni sama u svoje rijeci.
"TJERALI SU NAS DA IZGOVARAMO NJIHOVE PRAVOSLAVNE MOLITVE"
U konc-logoru,okruzenom bodljikavom zicom,bilo je sve gore.Gotovo se prestalo i razgovarati.Bojali smo se da nas ko ne cuje.Strepjeli smo,patili i gladovali.Kruh smo poceli sanjati.Onda su pocela ispitivanja."Gdje ti je muz?","Kako se Bogu molis?"...Tjerali su nas da izgovaramo njihove pravoslavne molitve,da ponavljamo za njima svaku izgovorenu rijec.Bili su uporni.Ako se neko nije znao krstiti po njihovom,tukli su ga.Ni starice nisu stedjeli.Kao da su se sa posebnim zarom okomljavali na te jadne bosnjacke starice,koje su znale samo svoje islamske molitve.Bilo je uzasno. I tako danima,nocima...
Prepoznala sam medju cetnicima i neke svoje susjede.Medju njima i ZORANA SUSICA..."Otkud ti,
Suada,ovdje?",pitao me je."Kako ti je?Kako se prema tebi ponasaju?",nastavljao je zapitkivati,toboze zainteresiran za nasu sudbinu,ali ni prstom nije mrdnuo da nam pomogne.
Najteze je bilo kada je dezurao STRAZAR DRAGAN LALOVIC.Sa sobom je na dezurstvo dovodio srbocetnicku bradatu bratiju.Oko 800 zena i djece pokoravalo se njihovom teroru,koji je svaku noc bivao sve nepodnosljiviji.Nakon ispitivanja,vrijedjanja,fizickih napada i psihickog terora,doslo je ono najgore,od cega smo svi u logoru strepjeli.Znali smo sta su odlucili kada su poceli birati zene i odvoditi ih u nepoznato."Ti,ti,ti...",birali su sebi zene bradati cetnici...
Post je objavljen 07.05.2007. u 15:04 sati.