Do juna 1992.godine,sve dok nas,Bosnjake,cetnici nisu protjerali iz grada,zivjela sam u Gacku sa svojom porodicom.Iz Gacka smo protjerani 26.V 1992.godine u selo Borac koje se nalazi ispod Zelengore.Iz Borca smo,medjutim,morali dalje na planinu Zelengoru i tamo smo ostali sve dok nas cetnici nisu poceli granatirati.Na Zelengori je bilo oko 250-300 Bosnjaka-civila,odakle smo se svi pokrenuli 1.VII 1992.godine,kada je pocelo granatiranje.Jedna grupa ljudi je posla na Trebovu,a druga prema Konjicu.Ja sam bila u drugoj grupi...Taj nas zbijeg preko planine Zelengore bio je vrlo tezak.Bili smo gladni,zedni,umorni,a bilo je mnogo starih ljudi i male djece.
Iako smo se veci dio puta kretali nocu,da nas cetnici ne bi primjetili,oni su nam,nazalost,usli u trag 3.VII 1992.godine,i tada su poceli da pucaju na nas.U tom haosu kolona se prekinula,a posto je samo Alija znao put za Konjic,drugi dio kolone je ostao bez vodica.Tu cijelu noc smo probdjeli na cesti.Oko 3 sata ujutro,4.VII 1992.godine muskarci su odlucili da nastave put,posto smo vec bili primijeceni od srpske vojske.Bilo je rizicno da krenu i zene sa djecom i stari ljudi.Misleci da nece zlostavljati zene,
djecu i starije ljude,odlucili smo da se cetnicima predamo.
Ujutro 4.VII 1992.,kada je prestala pucnjava,ostatak kolone je nastavio put.Dosli smo do jednog bosnjackog sela,u kome smo zastali da se odmorimo.U to selo,malo poslije,dosao je jedan ucitelj,
Srbin,i rekao nam da dalje ne bi trebali da idemo,jer je put kojim bismo mi isli miniran,a naisli bismo i na srpsku vojsku.Mi smo mu povjerovali i nismo nastavili sumom.Rekao nam je da ce nas prihvatiti kamioni JNA i srpske vojske i odvesti na sigurno.Rekao nam je da su tako ucinili i sa vise stotina Bosnjaka-civila iz Nevesinja,sto je,kasnije cemo se uvjeriti,bila laz.Vratili smo se nazad na cestu gdje su mogli da dodju kamioni.Kada smo dosli,na cesti smo zatekli srpsku vojsku koja nas je cekala.Ubrzo su dosli i kamioni.
Kada su noc prije Srbi na nas poceli pucati,narod je pobacao torbe pune stvari da bi mu lakse bilo bjezati.I ja sam bacila svoj dnevnik koji sam vodila citavim putem naseg zbijega...Kada je dosla srpska vojska po nas,u rukama jednog Srbina,cetnika,vidjela sam moj dnevnik.
Odvezli su nas kamionima u Ulog i tu su nas dugo ispitivali.Bili su jako grubi i ponasali su se veoma neprijateljski.Vrijedjali su nas,zvali nas Turcima i balijama,a muskarce tukli kundacima.Nas zene stipali su za dojke,straznjice i vrijedjali nas.Posto su saznali da sam ja pisala dnevnik,cesto su me vodili na ispitivanje.Tjerali su me da citam dnevnik i pustali mi kasetu koju sam ja sebi ranije snimila.Pricali su mi kako ce se oni nama Bosnjacima osvetiti za njihov poraz na Kosovu,odnsno,da ce nas sve pobiti zbog Koricke jame,u koju su u II svjetskom ratu ustase-Hrvati sa muslimanskim kapama,fesovima na glavama,bacali ubijene Srbe.Medju ljudima koji su nas ispitivali u Ulogu,bio je i komandir srpske policije RATKO GOVEDARICA.
"NEMOJTE NJU VODITI,MOLIM VAS,VODITE MENE..."
Pred vecer,7.VII 1992.godine,prebacili su nas vojnim kamionima u Kalinovnik.Kada su nas doveli,
smjestili su nas u osnovnu skolu.To je bio logor za Bosnjake.
Dobijali smo veoma losu hranu dva puta dnevno.Jedan hljeb smo morali podijeliti na 13 kriski.Za dorucak smo dobijali caj i jednu pastetu koju smo dijelili na 3 covjeka.Odvojili su zene i djecu od muskaraca civila,koje su tjerali da rade teske sumske poslove.Nas zene su tjerali da im radimo sta su htjeli.Svaku vecer izvodili su zene i silovali ih pojedinacno i grupno.
Bio je medju njima i jedan strazar kojeg su zvali"Ustasa".Zvao se SLAVKO LALOVIC ZVANI"LALOVAC".
Znao je biti jako okrutan i natjerati zene da njih 20-30 obave nuzdu u WC-u za 5 minuta,ili da za 5 minuta ociste hodnik i da rade druge teske poslove.Sjecam se da nam je uvijek psovao"tursku i balijsku majku"i da je kasnije dovodio druge cetnike,koji su nas isto tako vrijedjali i tukli,a posebno Sutka Hasanbegovica.
Kalinovnik je za prognane Bosnjake bio pravi dzehennem.Bilo nam je svima zaista strasno,ali ono najstrasnije mene je tek cekalo.Posto je Kalinovnik grozna prica koju je opisalo preko 200 Bosnjaka,
ja je necu ponavljati i preci cu na pricu koja opisuje moje prezivljavanje i u kojoj sam ja,u vecini slucajeva,glavni svjedok.Znaci,necu opisivati period moje patnje do 2.VIII 1992.godine.
Kraj jula 1992.godine bio je najgori dio mog zivota.Nisu nam dali 5 dana da jedemo.Stalno su dolazili srpski vojnici koji su nam prijetili i govorili kako ce nas poubijati i kako nas Alija nece za razmjenu.
Sutka Hasanbegovica su stalno odvodili i vracali pretucenog i oblivenog krvlju.Na Petrovdan ga je odveo policajac zvani"BELI"i isprebijao ga gotovo do smrti.
Ujutro,2.VIII,je dosao PERO ELEZ i odveo djevojku Sabahu Sefo.Ja sam se sakrila u jednu sobu gdje su bile zene sa malom djecom.Svi smo ocekivali kada ce uletjeti ostali cetnici i poceti da nas izvode.
Uvecer,oko pola osam,ja sam pored jedne sestomjesecne bebe lezala pokrivena dekom,kada su dva cetnika i jedan strazar usli i posli pravo prema meni.Ta dva cetnika su bili"ZAGA"i CRNOGORAC
"GAGA"."Zaga"mi je grubim glasom rekao:"Hajde,ustaj,sta cekas!"Ja sam se onako pridigla i rekla:"A beba?"On je rekao:"Kakva beba?"i povukao me.U tom trenutku je moja majka pocela da place i da govori:"NEMOJTE NJU VODITI,MOLIM VAS,VODITE MENE...""Zaga"ju je tada udario kundakom puske i nogom.
Kada sam izasla u hodnik vidjela sam jos djevojaka medju kojima su bile:Alma,Sabaheta,Emina i jos neke djevojke iz Kalinovnika.Pitali smo strazara sta ovo znaci,a on nam je rekao da je dosao i na nas red da postanemo Srpkinje.Cetnik koji nas je izveo,zvao se ZAGA.Sa njim je bio i cetnik GAGA.
"Zaga"i"Gaga"su nas potrpali ispred skole u crveni auto.Kada sam im rekla da su poveli djevojcicu Almu,staru samo 13 godina,Crnogorac je odgovorio da kod Srba ratuju i djevojcice od 13 godina.
Autom su nas doveli do jedne auto-hladnjace i potrpali u nju.U hladnjaci je bilo puno lanaca koji su visili,metaka i sanduka od municije.Sam osjecaj da smo u hladnjaci bio je jeziv.Pitale smo se kuda nas vode.Mislile smo da nas vode u razmjenu.Sjecam se da sam Almu prigrlila i govorila joj da se ne plasi.
Ona je plakala i govorila:"Kuku nama,kuda nas vode?!"U tom trenutku bila sam vjerovatno u soku.
Nisam poslije osjecala strah,prije neku ravnodusnost.Bila sam izmorena od svega i bilo mi je svejedno sta ce uraditi sa nama.Po udaranju lanaca i pomjeranju kutija znali smo da se vozimo po losem makadamskom putu.Kasnije smo saznali da su nas vozili starim putem Kalinovnik-Miljevina-Foca...
Post je objavljen 07.05.2007. u 13:03 sati.