Dobrovoljno sam se,kao clanica Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,prijavila CENTRU ZA ISTRAZIVANJE I DOKUMENTACIJU Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,da ovaj iskaz,ovo svjedocenje,dadem u pisanoj formi.
Izrazavam svoju potpunu spremnost da ovo svjedocenje,ovaj iskaz,iznesem i u zvanicnoj SUDSKOJ PROCEDURI protiv okrivljenih za RATNI ZLOCIN I ZLOCIN GENOCIDA,pred sudovima u Bosni i Hercegovini,sudovima zemalja stalnog boravka OKRIVLJENIH ZA RATNI ZLOCIN,a posebno pred TRIBUNALOM ZA SUDJENJE RATNIM ZLOCINCIMA U DEN HAAGU,zajedno sa osobama iz ovog mog svjedocenja,koje su bile zrtve zlocina i zlocina genocida.
Rodjena sam u dalekoj Ceskoj.Bozijom voljom,ljudskom sudbinom,zivotni put me je doveo u Bosnu,s kojom me je povezao moj suprug,Bosnjak,s kojim sam se srela na Jadranskom moru,1983.godine.
Bosna mi se dopala i ljudi koji Bosnu cine i kojima je Bosna jedina domovina,a to su Bosnjaci.
Upoznala sam i puno dobrih Hrvata i Srba,ali svi oni su manipulirani iz Zagreba i Beograda,iz Hrvatske i Srbije.Bosnjaci su kicma Bosne.Bosna je njihovo olicenje.Bez Bosnjaka,Hrvatska bi sa Srbijom srusila Bosnu i podijelila je.Bilo je puno ranijih dogovora izmedju Zagreba i Beograda o podjeli Bosne,ali je,upravo zbog Bosne,bilo i puno sukoba izmedju Srbije i Hrvatske.U svemu se manipuliralo sa bosanskim pravoslavcima i katolicima,koji su,penetracijom velikosrpskog i velikohrvatskog duha iz Beograda i Zagreba,u posljednjih 100-150 godina,prestali da budu Bosanci i postali etnicki Hrvati i Srbi,nastanjeni u Bosni.To je ono sto je temeljno u tragediji Bosne i Hercegovine,predivne zemlje i predivnih ljudi koji su,koliko razliciti po religiji,jos puno vise jedni drugima bliski u svakom pogledu,
antropoloski,po slicnim obicajima,kulturi,nacinu zivljenja.
Zbog velikosrpskih ambicija,u aprilu 1992.godine,Milosevic je sa svojom JNA izvrsio agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Od pocetka mi je,dakle,bilo jasno sta se to desava u Bosni,u mome Kalinovniku...Mnogi Bosnjaci su vec uveliko poceli odlaziti,bjezati,ali moja porodica nije htjela.
U maju 1992.godine,na Sarajevski aerodrom je sletio ceski avion,kako bi preuzeo gradjane iz Madjarske,Ceske i Poljske,koji su zeljeli da napuste Bosnu i Hercegovinu.Ja sam ostala u Bosni,ne htijeci vjerovati da moze doci do ubijanja,klanja,silovanja,pljacki od strane povampirenih agresora iz Srbije,uz domace Srbe.
Tek kada su 1.VIII 1992.godine,naoruzani cetnici dosli i po mene,mog muza i kcerku,staru samo sedam godina,"pukla"mi je tragicna istina pred ocima.Ipak,jos uvijek sam mislila da je u pitanju greska,
i da ce moja porodica biti zasticena,jer ja nisam Bosnjakinja.Genocidni zlocin Srbija je cinila uglavnom Bosnjacima.Naivno sam vjerovala da u svako doba mogu pozvati ambasadu svoje zemlje i zatraziti pomoc i zastitu.
I upravo kada sam htjela poci u policiju da ih zamolim da me spoje sa Ceskom ambasadom,shvatila sam da vise ni za mene,ni za moju porodicu nema nikakve sanse.Tu sam zatekla masu Srba naoruzanih do zuba.To su bili cetnici.Docekali su me raznim psovkama,a najcesce su mi psovali balijsku majku,kako su pogrdno zvali Bosnjake,iako ja nisam Bosnjakinja.
I umjesto da mi dozvole da pozovem ambasadu,uhapsili su me i odveli u logor,u tamosnju osnovnu skolu...
U logoru nisam bila seksualno zlostavljana,silovana,ali sam gledala uzasne patnje i seksualna maltretiranja zena Bosnjakinja,djece i starijih osoba Bosnjaka.Ljudi su izvodjeni iz logorskih prostorija i nakon izvjesnog vremena ponovo vracani,najcesce vidno izmrcvareni,pretuceni i krvavi,a zene su grupno silovali i ponizavali ih na divljacki i vulgaran nacin.
"...MAMA,JA ZNAM STA JE KLANJE..."
Mi,koji nismo izvodjeni,slusali smo jezive krike pacenika koji su dopirali iz logorskih hodnika i prostorija.Stalno su dolazile nove grupe cetnika i prije nego bi pocinjali svoj krvavi pir prema zatvorenicima,prvo bi trazili novac i zlato.Ali,posto nam je sve to vec bilo oduzeto kada smo dovedeni u logor,u skolu,nismo im imali sta dati...I redovno bi zbog toga zapocinjale strahovite tuce.Sve je to uvijek bilo praceno psovanjem turske vjere,islama i balijske majke,uz divljacko vrijedjanje i ponizavanje.
Jednu uzasnu sliiku nikad necu zaboraviti.Jedan od cetnika,zlikovaca,kada je vidio da mu nemamo sta dati od nakita,pokazao je prstom na moju kcerku i na jednog djecaka koji je bio uz svoju majku.
Zaprijetio nam je da ce,ako ne damo pare i zlato,ovo dvoje mladih zaklati.Sjecam se da je djecak imao oko tri godine.Bio je vrlo zivo dijete,ali kad bi dolazili cetnici,jednostavno bi se ukocio i mokrio.Iz njega je mokraca curila potpuno nekontrolirano.Pored te manifestacije straha,uzimao bi i komad majcine haljine i majice i zvakao ih.Kasnije smo vidjeli da joj je pojeo dio rukava sa majice...
I moja kcerka je bila uzasno uplasena i jedva sam je uspijevala smiriti.Stalno mi je placuci i ridajuci ponavljala recenicu"MAMA,JA ZNAM STA JE KLANJE,JER CUJEM KAKO NA HODNICIMA CIKE JAUCU..."
Spasio nas je pucanj koji se zacuo sa dvorista,nakon cega je cetnicki divljak,Srbin-pagan,izasao vani.
18.VIII 1992.godine dosli su po mene i rekli da ce pustiti mene i kcerku,jer sam ja strani drzavljanin.
Dali su mi neku potvrdu na kojoj je bilo moje ime,a kcerki izdali papire u koje su upisali srpsko prezime i ime.Uputili su nas potom autobusom u pravcu Niksica u Crnoj Gori.Kasnije smo iz Niksica otisle za Beograd,a odatle smo se,nakon nekoliko sedmica,prebacili kod mojih roditelja u Cesku.
Dok sam bila sa kcerkom zatocena u Osnovnoj skoli"Miladin Radojevic"u Kalinovniku,moj suprug je bio zatocen u Policijskoj stanici u Kalinovniku.Sa njim su bili i Senad Hasanbegovic,veterinar iz Gacka,zatim Edin Bico,Sejdo Kreso,zatim jedan starac iz Gacka.Zvao se Hasim i bio je star 84 godine.
Bilo je jos puno Bosnjaka,Nevesinjaca i Gacana.Svi su bili civili,zene,djeca,starci,vojno nesposobni...Od svih Srbo-cetnika najgori je bio PERO ELEZ,zatim MICO LALOVIC...On je posebno,po pricanju moga supruga,tukao Tahira Panjetu,hodzu Jasara Vuka iz Uloga i Husu Tukeliju iz Trnova...
Cijelo vrijeme zatocenja u Kalinovniku kcerka i ja bile smo razdvojene od mog supruga i nismo se mogle sa njim uopce ni sresti,ni komunicirati.
Zahvaljujuci cinjenici da je Armija Bosne i Hercegovine bila zarobila vec broj Srba-cetnika,moga supruga je spasila razmjena zarobljenika.U desetom mjesecu 1992.godine,kao civil,razmijenjen je za cetnickog borca,zarobljenika,i to na Rogoju kod Trnova,gdje su ga zajedno sa ostalim civilima logorasima bili doveli zavezanih ociju.
Dali su im bijele zastave i natjerali ih u minsko olje.Tada je jedan civil Bosnjak i poginuo,nagazivsi minu.
Kcerka i ja srele smo se sa suprugom tek nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma,u proljece 1996.godine.
Post je objavljen 31.05.2007. u 12:03 sati.