"BILO JE I TRUDNIH DJEVOJCICA"
Bilo je puno zena koje su ostale trudne nakon silovanja.Nekim zenama je trudnoca vec bila poodmakla
i tesko su podnijele abortuse.Jedva su ostajale zive.BILO JE I TRUDNIH DJEVOJCICA.
Zene su bile iscrpljene,potresene psihicki,pretucene fizicki...Vise niko nije licio na sebe.Djeca su bila izgladnjela,mrsava,ispacena...
Nakon mjesec i po dana provedenih u Novom Pazaru prebacili smo se za Tursku,jer smo se bojali ostati zbog cetnika,koje smo prepoznavali i koji su tu slobodno dolazili."Merhamet"nam je izvadio pasose i osigurao da odemo u Tursku.
U Turskoj su nas na granici smjestili u kolektivni smjestaj,gdje je bilo oko tri i po hiljade prognanih Bosnjaka.Bili smo u bungalovima,po sestero.Uprkos nepovoljnim uvjetima za zivot,to je za nas bilo i vise nego dobro.Samo da smo docekali da izadjemo iz Foce.
Tek u Turskoj je nas strah poceo da"popusta".Poceli smo,medjutim,obolijevati i trebalo je puno vremena da poslije svega dodjemo sebi.Tu sam saznala da mi je muz ubijen,kao i ostali clanovi porodice.Saznala sam i za moga starijeg sina,koga nisam vidjela pet godina,a koji je bio ostao u Gorazdu.Bio je ziv i zdrav,hvala Bogu...
U Turskoj sam se lijecila i ja,a i moj mladji sin,iako to lijecenje nije bilo potpuno odgovarajuce,posto nas je tu bilo jako puno,a ljekara malo.
U Turskoj smo ostali oko tri godine,nakon cega odlazimo u Njemacku,gdje smo ostali naredne dvije godine.Razlog odlaska u Njemacku bio je moj drugi sin,jer sam cula da cu iz Njemacke sa njim lakse stupiti u kontakt.To mi je tada bilo najvaznije.Putovali smo deset dana"NA CRNO",jer nisam imala potrebne papire.
U Njemackoj,po prvi puta nakon toliko godina,stupam u kontakt sa mojim sinom i mojim roditeljima,
koji su pred rat ostali u Gorazdu.
U Njemackoj sam nastavila sa lijecenjem.Tu sam imala bolje lijecenje nego u Turskoj.Psihicki sam bila jako oboljela.Cesto sam isla i kod ginekologa,kod koga sam se dugo lijecila.
"NAS PRKOS JE BIO JACI OD NJIH"
Najteze mi je od svih cetnickih tortura padalo samo silovanje i izivljavanje od strane cetnika.Htjela sam
vise puta da se ubijem.Nisam mogla to vise da podnesem.Ne znam kako sam uopce ostala pri pameti...Mozda zbog toga sto sam se uvjerila da su cetnici prethodno bili izvjezbani kako da nas silovanjem ubiju u pojam,ponize kao Bosnjake.NAS PRKOS,MEDJUTIM,BIO JE JACI OD NJIH.
Tesko su mi pali i brojni gubici moje familije,gubitak muza.Morala sam cuvati i djecu mojih djeverova koja su tada imala samo mene.
Brinula sam se i za mog starijeg sina.Nista nisam znala o njemu punih pet godina.
Familija mi se rasipa po svijetu,kao i Bosnjaci.Jedna djeverova djevojcica je otisla u Ameriku,druga se udala u Bosni,a treca djevojcica i mladic su ovdje u Sarajevu.
U zdravstvenom pogledu,ni danas se ne osjecam dobro.Jako sam rastresena.Nekada sam jako agresivna prema svojoj djeci,pa mi kasnije bude jako zao.
Dobijam penziju koja nije redovna i koja je jako mala,s obzirom da imam dvoje djece i da ih moram izdrzavati.
Cesto mi se vracaju slike iz Foce,pogotovo kada negdje vidim puno uniformisanih ljudi.Strah se tada pojavi u meni,strah da nekog od zlikovaca ne sretnem.
Kada bih srela nekog od cetnika mucitelja,bila bih u stanju da ga ubijem.Da mu vratim makar mali dio onoga sto je on meni uradio.To bih najvise voljela,pa makar odmah umrla.
Nocu ne mogu da spavam.Ustajem i hodam po kuci i sjecam se dana patnje u Foci...Cesto ne mogu da se smirim,dok ne uzmem lijekove za smirenje.
Kada vidim bilo ciju uniformu po sedam dana ne mogu da se smirim.
Htjeli su da nas ponize.Htjeli su da nas potjeraju sa nasih bosanskih prostora.Htjeli su da Bosnu pripoje Srbiji,da nas Bosnjake iskorijene.Mislili su da ce nas sve pobiti i iskorijeniti i da niko nikad nece pricati o njihovim zlodjelima koja su nam cinili.Ali prevarili su se.Mi imamo svoju djecu koja rastu i koja ce se na svoja ognjista,na grobove svojih oceva i djedova vratiti kad-tad.Mi cemo im stalno pricati o srpskom,o cetnickom zlu.Oni ne smiju nikad zaboraviti sta se desilo nama Bosnjacima.ISTINA
SE NECE I NE MOZE SAKRITI.
Post je objavljen 05.05.2007. u 10:01 sati.