Rodjena sam u februaru 1967.godine u Gorazdu,gdje sam zavrsila srednju skolu,a studije u Sarajevu...
U Foci sam radila kao nastavnica...Iako nisam rodjena Focanka,u gradu su me svi cijenili zbog mog porijekla i ugleda moje sestre i zeta u Foci.
U Foci sam stanovala kod sestre i zeta i porodice mog zeta,koja je,takodjer,bila cijenjena u Foci.
Agresija na Bosnu mozda je bila u svojim spoljnim,ratnim manifestacijama,najizrazitija u Istocnoj Bosni,a posebno u Foci.U Foci su zivjeli bivsi ratni zlocinci,Srbocetnici iz rata 1941.-1945.godine.Oni su tada porazeni i veliki broj ih se prikljucio partizanima i komunistima u namjeri da prikriju svoje zlocine koje su tada cinili prema muslimanima i nesrbima u Foci,Visegradu,Gorazdu,Cajnicu,Vlasenici,na cijelom
podrucju Istocne Bosne i Podrinja.Tada je uz Drinu poubijano na desetine hiljada muslimana,civila,zena i djece.Sa mosta u Drinu bacani su muslimani koje su Srbocetnici klali.
Ono sto cetnici nisu do kraja ucinili zbog poraza fasizma,htjeli su uciniti njihovi sinovi i unuci,udruzivsi se sa agresorima na Bosnu i Hercegovinu iz Srbije i Crne Gore.
Vec u aprilu,a posebno u maju 1992.godine,cetnici sa vojnicima JNA i Slobodana Milosevica vrsili su progone,klanja i ubijanja Bosnjaka.Bosnjaci su bili veoma slabo naoruzani,a cetnici su dobili najsavremenije oruzje od Milosevica i JNA.
Cijela sela su spaljivana u okolini Foce,a u samoj Foci cijele mahale u kojima su zivjeli Bosnjaci.Najteze je bilo kada su Srbi zapalili mahalu u kojoj sam zivjela sa porodicom moje sestre i zeta.Svi smo uspjeli pobjeci u jedno selo u okolini Foce,iz koga je poticao moj zet i u kome je imao svojih rodjaka...
Selo je bilo cesto granatirano jer su ga branili njegovi zitelji sa vrlo oskudnim naoruzanjem.Domaci Srbi i agresori iz Jugoslavije nisu smjeli krenuti na selo,vec su ga tukli iz udaljenosti i to minobacackim granatama.
Bilo nam je veoma tesko u tom selu.Hrane je svima ponestajalo,a borcima municije.Najgore je bilo sto je u selu bilo mnogo starih ljudi,zena i djece koji su izbjegli iz ugrozenih naselja,a i same Foce.
Najteze nam je u tom selu bilo polovinom juna 1992.godine,kada nas je zestoko napala cetnicka artiljerija,a poslije toga cetnici su uspjeli uci u selo.Nasi vojnici su se poceli povlaciti,a sa njima i mi,civilno stanovnistvo.
Kuca u kojoj smo boravili bila je pogodjena minobacackom granatom i zapaljivim mecima i gorjela je.
Tesko smo se izvlacili jer su sa nama bila i djeca i nekoliko staraca i starica.
U povlacenju,izmijesani sa nasim borcima,nakon samo jednog kilometra smo se razdvojili.Sa mnom je bila moja sestra,moj zet,njihovo dvoje djece i nekoliko starijih ljudi.
Sa nama se povlacio i nas komsija Camil.Kada smo pretrcali jedan proplanak i kada smo ulazili u sumu,
veoma blizu,iza nas,culi su se pucnji.Narod se krio po sumi,bjezeci od srpskih metaka ali vrlo brzo
su nas cetnici stigli i opkolili.Camil je medju njima prepoznao CETNIKA ZELJKA DJAJICA.
Potjerali su nas nazad us dernjavu i urlanje,od cega mi se ledila krv u zilama.Dotjerali su u selo nas stotinjak...Sta je bilo sa ostalima,koji su sa nama pobjegli iz sela,nisam znala.
"CETNICI SU SE IZIVLJAVALI NA NAMA ZENAMA"
Razdvojili su muskarce od zena,staraca i djece.Odvojili su nas sest zena i zatvorili u jednu kucu medju ono malo kuca koje nisu bile zapaljene.
Tu,u selu smo prenocile,a sutradan ujutro odvezli su nas u SPORTSKU SALU"PARTIZAN"U FOCI.Sa mnom je bila i moja starija sestra.Bile smo ocajne jer nismo znale sta se desilo sa zetom,sestrinim muzem,i sa njihovo dvoje djece od kojih smo se,bjezeci od cetnika,izgubile,razdvojile.
Medju cetnicima u"Partizanu"prepoznala sam SLAVKA-TAKSISTU.Nekoliko prvih dana krila sam se od njega iza drugih zena,no susret sa njim nisam uspjela izbjeci...Prisao mi je i rekao da u sali meni nece nista faliti,pa ni dlaka sa glave.
Nekoliko prvih dana svasta sam cula od mnogih zena,a i vidjela ono u sta nikada do tada ne bih povjerovala.CETNICI SU SE IZIVLJAVALI NA NAMA ZENAMA.Stalno su izvodili zene radi ispitivanja.Dolazili su svake noci i odvodili vise zena koje su silovali i na njima se izivljavali.Nisam vjerovala sta sve ljudi ljudima mogu uciniti,vodjeni mrznjom prema drugacijem od sebe.
Jednog popodneva,nakon pet-sest dana,u salu je usao SLAVKO-TAKSISTA sa jos jednim cetnikom i glasno me prozvao imenom i prezimenom.Morala sam se javiti jer me je SLAVKO poznavao i bojala sam ga se jako,posto je i prije rata bio naprasit i arogantan prema meni u zelji da se druzim sa njim.
Smjeskao se kada sam im prilazila i kroz smjesak je rekao da me vodi politicaru i predratnom poslaniku u Skupstini Bosne i Hercegovine,PETKU CANCARU,jer,navodno,PETKO ZELI DA MI POMOGNE.
Slavko i jos jedan cetnik su me odvezli u centar Foce i zakljucali u jednu garsonjeru u zgradi do osnovne skole.Bila sam jako prestrasena,sama u stanu,ne znajuci zasto sam zakljucana,zatocena.Nakon 2-3 sata
zazvonio je telefon.Zvonio je dugo jer se nisam usudjivala da podignem slusalicu.Nakon samo jedne minute,telefon je ponovo zazvonio.Dvoumila sam se da li da podignem slusalicu ili ne,ali odlucila sam da se javim.S druge strane cuo se muski glas:"Ja sam gospodjice PETKO CANCAR.Poznajem tvog zeta i sestru.Zato sam te OSLOBODIO IZ SABIRNOG CENTRA, a oslobodicu i njih i njihovu djecu iz zarobljenistva..."Jos je rekao strogim i piskavim tonom kako smo za sve mi krivi,jer smo u kuci,
navodno,krili pokretnu radio stanicu,no on ce nam pomoci ako se budemo pokajali i ako ne budemo pravili probleme...Nisam htjela nista progovoriti,ali iz mene su progovorili briga i strah za sestrom,za zetom,a posebno za djecom moje sestre.Pitala sam ga sta je sa njima.Odgovorio mi je da nisu sa roditeljima,ali da su na sigurnom mjestu i onda je prekinuo vezu...
Post je objavljen 03.05.2007. u 11:03 sati.