Ovdje gdje smo,dugo necemo
tamo gdje zelimo,ne cekaju nas,
a polovicu puta niko ne zna,
mozda bi nam tu najbolje bilo.
Na pola puta smo od zelja i stvarnosti,
trazimo ono sto nismo izgubili,
kako se nesto traziti moze,
sto niko nikada izgubio nije.
Mi smo takvi,prokleti od rodjenja,
prokletstvom lijezemo i s njim ustajemo,
prokleto koracamo jos prokletije mislimo,
da jedni druge proklinjali nismo,
zar bi bili gdje smo sada.
Pola puta nikada necemo naci,
mozda je i bolje za sviju nas,
jer da smo skupa opet bi se proklinjali,
ali moramo priznati da nam ni kletve
vise ne mogu nista.
Znaci li to da polako prolazimo,
da nestajemo u vlastitom progonu,
a sve mislimo kako cemo opstati,
davno je bilo kada smo mogli i misliti.
Neka nas,i ovakvih kakvi jesmo,
na ovom svijetu razbacanih kao tuge,
koje niko nikada znati nece
i ne treba ih znati.
Post je objavljen 10.05.2007. u 12:40 sati.