"NIKADA JA NICIJA NECU BITI!ZA MENE MUSKARCI NE POSTOJE!"
Dok smo bili u Njemackoj,odvela sam je bila ljekaru specijalisti,koji nam je savjetovao da Emina promijeni sredinu,jer ne smije ostati tamo gdje joj se to dogodilo.Sada znam da smo pogrijesili sto nismo ostali u Njemackoj.
Jednom je jedan pristali mladic,takodjer izbjeglica,kad je vidio Eminu,koja je stasala u pravu ljepoticu,
rekao:"Ti ces,Emina,biti moja ili nicija".Trebalo je vidjeti kako je reagirala."NIKADA JA NICIJA NECU BITI!ZA MENE MUSKARCI VISE NE POSTOJE,JESTE LI CULI!",vriskala je histericno moja Emina.
Niko joj vise nista slicno ne pokusava reci niti s njom razgovarati.Njezin mi pogled ledi krv u zilama.
Nikada na njenom licu nema osmijeha.Na pitanja odgovara kratko,najkrace sto moze,a onda se zatvara u svoju ljusturu,u svoj svijet u kome ni za koga nema mjesta.Hiljadu je razloga za njezin tuzni pogled.Djevojcice njezine dobi stalno su nasmijane,vesele,stalno se kikocu,traze sebi drustvo,odlaze u skolu.Vesele se.Moja Emina se ne smije.Vise se i ne sjecam kako izgleda njezin osmijeh,kako je izgledao sjaj u njezinim ocima.
Koliko puta samo proklinjem one koji su krivi za ugasli sjaj u ocima moje male Emine,koji su krivi sto se ona vise ne smije,sto se ne raduje zivotu koji je pred njom.Hoce li smoci snage i pomiriti se sa svojom sudbinom?Hoce li moci zaboraviti bol koju su srpski zlotvori nanijeli njezinom djecijem tijelu i njenoj djecijoj dusi?Hiljadu zasto,a odgovora niotkud.Ima li ista teze od cinjenice da ne mozes pomoci svom rodjenom djetetu?
U svoj toj tuzi koja me je obuzimala od samog pogleda na Eminu ne nalazim vremena da razmisljam o vlastitoj boli.Samo noc,prokleta crna noc,nikako da izbrise bolna sjecanja.Iz noci u noc iznova se vracaju,ozivljavaju i kao da IZNOVA PROZIVLJAVAM SVE ONE STRAHOTE,SVU ONU BOL,TUGU.Ima li kraja mojim nocnim morama?
Tek su mi 34 godine,a osjecam da mi je dvadesetak vise.Posijedila sam.Pitaju me zasto stalno imam duboke podocnjake?Sutim.Sta da im kazem?Gdje je pocetak,gdje kraj mojim morama?Ima li smisla,
pricati,pisati?Mozda ipak ima.Zbog djece koja dolaze poslije nase.Neka se zna sta su nasa djeca od Srba dozivjela,kakve su Srbe zlotvore upamtila,u sta je pretvoreno njihovo djetinjstvo.Zbog toga vrijedi ispricati svoje stradanje,svoja bolna sjecanja.
"NEKA BOG ZLOCINCIMA PRAVEDNO SUDI..."
Tesko je danas gledati lijepo Sarajevo koje se polahko obnavlja i sjecati se srpskog konc-logora u Kalinovniku.Kako uzivati zivot i ljepotu Bosne koja me okruzuje kad sam jednim vecim dijelom svoga bica negdje daleko,gdje je zauvijek ostao dio mene,tamo gdje je ranjena i moja dusa i moje tijelo,
tamo gdje je moja Emina dozivjela najstravicnije iskustvo,gdje joj je oduzeta nevina mladost,
osakacena dusa.
Kad jednog dana zapocnemo novi zivot u dalekoj Americi,mozda se i mojoj Emini zalijece rane.Mozda potisne sva ruzna sjecanja na Srbe-cetnike,zlikovce iz Kalinovnika.Mozda,mozda,mozda...Zivim za to mozda i nikada se necu prestati nadati da cu na licu svoje Emine ugledati toliko zeljeni osmijeh.Gledam je kako drzi sestricu Aidu,kako je brizno cuva,tepa joj,ali osmijeha nema,ni veselog pogleda,ni djevojackih iskrica u ocima.
Jednog dana,sigurna sam,Emina ce se promijeniti,ali znam da nikada nece potpuno sve zaboraviti,
potisnuti u sebi sva sjecanja na najcrnje trenutke svog mladog zivota.
Neka ovaj zapis,neka ovo svjedocenje pomogne i meni i drugima,a najprije istini i NEKA BOG BUDE JEDINI SUDAC LJUDIMA I ZA DOBRA I ZA LOSA DJELA.NEKA BOG I ZLOCINCIMA PRAVEDNO SUDI.
Post je objavljen 11.05.2007. u 13:03 sati.