UVERTIRA RATA-1
Bilo je toplo,nedjeljno poslijepodne.Proljece je u Gundulicevoj ulici zablistalo punom snagom.Kesteni u cvatu sirili su krosnje zapocinjuci sa suncem bitku za plocnike,travnjake,klupe i prolaznike,a rijetki olinjali cempresi uzaludno nastojali svojim mirisom istisnuti nametljive lipe.Cvrkut ptica,visoki tonovi iznenadnoga zenskoga hihotanja,fragmenti razgovora,glazba s radija i zveckanje pribora za jelo bili su jedini zvuci koji su remetili tisinu ulice.Vjerojatno bi starim Sapudlom(naziv kojim se stari Vukovarci koriste za dio Vukovara oko Gunduliceve ulice)uvijek vladao tako idilican mir da nije davnih dana postao
zapadnim vratnicama Vukovara.Cijelom njegovom duzinom vodila je cesta kojom se ulazilo u samo srce grada a potom stizalo do njegovih istocnih vratnica Mitnice i dalje do Bugarskog groblja i Vucedola.Bilo
je tu dosta simbolike:civilizacija se za zapada,iz svojih betonskih krletki,u smrdljivim automobilima jednolicnom i sivom cestom vracala u zelenilo svoje kolijevke...
Za utjehu svima nama koji smo u Sapudlu zivjeli u to doba tjedna i dana,automobili su tom cestom rijetko prolazili.Bilo je to vrijeme namijenjeno jednoj od slavonskih svetinja-nedjeljnom,obiteljskom rucku.
Teta i ja upravo smo ga zavrsile.S naporom smo otpuhivale,zalile se jedna drugoj kako nam onaj posljednji komad mesa bas i nije trebao i smijale se svojoj prozdrljivosti jer smo site do grla ipak razmisljale o kolacu koji je jos stajao netaknut.Na stednjaku se kuhala poslijepodnevna kava,teta je pospremala stol a ja polako pocela prati posudje od rucka.
Kroz tisinu ulice polako,izdaleka,poceo se probijati zvuk automobilskih sirena.Lagano se priblizavao i pojacavao i nakon kratkog osluskivanja dalo se zakljuciti kako se nekakva kolona vozila krece u nasem smjeru.
"A koji je sad vrag"rekla sam glasno i polako krenula na balkon blagovaonice.
"A valjda je i danas neki predizborni..."rekla je teta ravnodusno,sjela za stol i zapalila cigaretu.
"A,tocno,danas je SDS..."rekla sam i naslonila se na balkonsku ogradu cekajuci da se kolona priblizi i prodje dijelom ceste koji se vidio s balkona.
Kako se priblizavala tako su se,uz zvuke automobilskih sirena,poceli nazirati i zvuci harmonike i ljudski glasovi koji su ih pratili.
"Daj se molim te makni s tog balkona.I ti svuda moras turit`svoj nos!"rekla je teta tiho,ali ostro.
"Ma daj!Hocu vidjeti!"odvratila sam nestrpljivo,onako,preko ramena.Cinilo mi se da je teta,otkako je cula za izbore,postala,cak i za njezine standarde,preoprezna i nepovjerljiva.Te"ne petljaj se u politiku",te"ne turaj nos svuda",te"pazi sto pred kim pricas",te"gledaj svoja posla"...Meni je to izgledalo smijesno:
napokon se i u ovom gradu nesto pocelo dogadjati a ja bih trebala glumiti kako nista ne primjecujem.
Kako bih je uvjerila da moja radoznalost nije ni rijetka ni neobicna,osvrnula sam se oko sebe i pogledom potrazila susjede,no na okolnim balkonima nije bilo gotovo nikoga.
Dobro,pomislila sam,mozda i nismo svi bili previse politicki osvijesteni,ali svi smo imali"Pavlovljev refleks"na automobilske sirene.Na prvi njihov zvuk gurali bi kao mrmoti radoznale glave kroz prozore i balkone.Tuda su subotom prolazile sve svadbene kolone trubeci,pjevajuci i masuci zastavama,pa su ljudi izlazili na balkone da"osacuju mladu"i po broju automobila u koloni ocijene koliko su bogati svatovi.U danima kada nije bilo svadbi automobilska sirena mogla je znaciti samo nevolje.Ravna otvorena cesta mamila je vozace da nagaze na papucicu gasa a upravo ispred nase zgrade bilo je krizanje s Mirogojskom ulicom,nepregledno i kao stvoreno za sudare.Prije svakog velikog praska uslijedilo bi mahnito trubljenje sirena.Tada bi iz frizeraja gospodje Ljubice u prizemlju zgrade na mjesto nesrece istrcale zene s viklerima i rucnicima na glavi,okretale prevrnute automobile,izvlacile ranjene ljude i spremno docekivale policajce i hitnu pomoc.
Toga dana nije moglo biti svadbi;prometa nije bilo,pa ni nesreca.No ipak automobilske sirene nisu zanimale gotovo nikoga...Nista mi nije bilo jasno...
Post je objavljen 15.05.2007. u 09:30 sati.