Pavao Pavlicic-VUKOVARSKE RAZGLEDNICE
IDEOLOGIJA ZABORAVA
Vukovar je u jednom trenutku izgubio pamcenje.
Ako su gradovi kao ljudi,onda to nije nikakvo cudo:i oni,u tom slucaju,mogu bolovati.Tako je i Vukovar obolio,samo sto je njega zahvatila neobicna boljka,kao sto on i inace jest u svemu neobican:snasla ga je amnezija.
Kako do amnezije dolazi,zna se:covjek dozivi nekakav fizicki potres,recimo u prometnoj nesreci,ili kakav psiholoski sok,na primjer pri susretu s kakvom strasnom vijescu.Tada zaboravi gotovo sve sto je dotada znao;tocnije,ne bas sve nego samo ono najvaznije,ono sto ga i cini onakvom osobom kakva jest.
Stosta zna,ali ne zna odakle mu to znanje:zna strani jezik,ali se ne sjeca gdje ga je naucio;poznaje prostorije neke zgrade,ali se ne sjeca kad je u njoj bio ni sto je ondje cinio;voli jorgovan,ali ne trpi flekice sa zeljem,ali ne zna ni otkad ni zasto.Takav covjek onda gubi ono najvaznije:gubi identitet i gubi sposobnost da odredi svoje mjesto u svijetu,da sam sebe nekako definira.
Upravo se to dogodilo s Vukovarom.Ne bih se usudio reci kakav je to fizicki potres ili psiholoski sok on dozivio,premda o tome imam nekakve slutnje i pretpostavke.Znam samo da je u jednom casu pao u amneziju i da ga je dugo ona presudno odredjivala.Zaborav je postao njegov nacin zivota,i kao da za drugi nije ni mario.Znam to zato sto sam ga upoznao u casu kad je vec naveliko patio od te bolesti;ja to dugo nisam ni opazao,trebale su mi godine da shvatim sto se dogadja.Dugo sam i ja skupa s njim bolovao od gubitka pamcenja,a tek kad sam pronasao svoje sjecanje,shvatio sam sto se dogadja s mojim rodnim gradom.
Sjecam se,na primjer,da sam ondje prozivio nekih petnaest-sesnaest godina prije nego sto sam-sasvim slucajno-negdje doznao da se u Vukovaru rodio prvi nobelovac na ovim prostorima,kemicar Lavoslav Ruzicka.Ne samo sto ja nisam o njemu imao pojma,nego je moj rodni grad uspio toga svog sina tako temeljito zaboraviti da mu nikakva traga nije bilo.A kad je Ruzicka potkraj zivota odlucio da posjeti zavicaj,onda je Vukovar-u naglom napadu prisjecanja-postavljao spomen-plocu na znanstvenikovu
rodnu kucu noc uoci njegova dolaska,i tako je nobelovac ujutro stajao pred svjezom zbukom koja gotovo da mu je pala na glavu.
Isto je tako Vukovar potpuno zaboravio na Nikolu Andrica,prevodioca,intendanta HNK i osnivaca legendarne Zabavne biblioteke.Postojala je,doduse,u Vukovaru Andriceva ulica,ali su svi mislili da se to odnosi na Ivu Andrica.Postojala je,takodjer,nekakva Andriceva bista u kutu maloga parka,ali ju je onda netko srusio i lezala je mjesecima u travi,da bi potom posve nestala.Prisjecanje na pravi identitet grada nije se tu javilo cak ni sa zakasnjenjem.
Kao sto se nije javilo ni u slucaju Wildeova DORIANA GRAYA:ja sam tek kao student,u Zagrebu,saznao da su dvadesetih godina cak dva izdanja toga romana izasla upravo u Vukovaru.Zaboravljene su"Sriemske novine",zaboravljen je Vladinir Filakovac,koji se u Vukovaru rodio,i Marijan Detoni koji je u vukovarskoj gimnaziji predavao crtanje,zaboravljen je legendarni pjevacki zbor i tolike druge stvari i ljudi,kao da ih nikad nije ni bilo.
Zaboravljeno je cak i ono sto bi mogli pamtiti toliki ljudi koji danas zive u Vukovaru.Nitko se,recimo,vise ne sjeca kako su vukovarski kazalisni amateri odmah poslije rata igrali repertoar kojim bi se i malo ozbiljnije kuce mogle podiciti:Krlezu,Gogolja,Molierea;nitko se vise ne sjeca kako su dobre predstave to bile,i u kakvu se svecanost pretvarala svaka premijera.Zaboravljeno je kako je Vukovar nekada uporno tezio necemu visem i boljem,kako ga je upravo ta teznja cinila onim sto je bio.
Tako je grad izgubio ono najdragocjenije sto je imao,kao sto gubi covjek koji pati od amnezije:svoj identitet.Takav covjek,ako mu se sjecanje dugo ne vrati,ne moze drugo nego da pokusa iznova izgraditi svoju osobnost:od onoga sto mu se nadje pri ruci,od onoga sto mu okolina kaze,od onoga sto sam zakljuci,on nastoji stvoriti nesto po cemu ce opet biti ljudsko bice.To je cinio i Vukovar:zaboravivsi sto je bio,poceo je postajati nesto drugo.Gradio je svoj identitet od onoga sto mu je slucajno bilo u vidokrugu:od lijepih krajolika,od svinjokolja i fispaprikasa,od novokomponiranih narodnih pjesama i svakakvih drugih besmislica.U njemu su glavnu rijec poceli voditi ljudi koji i nisu imali povijest,pa se tako zaborav pretvorio u neku vrstu ideologije.Tako je Vukovar tonuo sve dublje u amneziju.
Ali gubitak pamcenja rijetko je konacan.Proslost takve osobe javlja se povremeno u kratkim,ponekad i bolnim blijeskovima koji pokazuju razliku izmedju prosloga i sadasnjeg.Negdje duboko,ispod razine svijesti,zakopana je ona stara,prava osobnost koja se trga i bori da izbije na povrsinu.Bas kao sto su i u Vukovaru uvijek postojali ljudi koji su se sjecali,koji su znali,koji su bili sigurni da je prava narav Vukovara
negdje drugdje;njih nitko nije htio slusati,ali oni su bili tu i oni su povremeno podbadali umrtvljeno sjecanje,nisu davali svome gradu da se sasvim izgubi.Ali,njih je bilo malo i nisu se culi.Prava narav grada nije mogla doprijeti do povrsine.
Kod osoba koje pate od gubitka pamcenja sjecanje se vraca na isti nacin na koji je i nestalo:zbog nekog fizickog potresa ili psihickog soka.Tada se odjednom bolesnik svega sjeti,odjednom zna kamo spada;pa ako se bas i ne moze prisjetiti svake pojedinosti,zna ono najvaznije:zna tko je.Upravo se to dogodilo s Vukovarom.Dosao je potres,dosao je sok,i on se odjednom prisjetio svog identiteta.
Ne moze se,doduse,tocno sjetiti svega sto taj identitet tvori,jos se uvijek,mozda,ne sjeca ni Ruzicke,ni Andrica,ni onih velicanstvenih kazalisnih amatera.I ne samo sto mu je jasno,nego je shvatio i da taj svoj identitet mora braniti,i da mu on i jest najvredniji borbe,da je za nj potrebno sve zrtvovati.
I tako je toga casa,kad se sjetio,svoju najvecu bitku vec dobio.
(Pavao Pavlicic-"DUNAV/P.S.1991:VUKOVARSKE RAZGLEDNICE")
|
