Veliki tajni plan s velikim ciljem

četvrtak, 17.11.2016.

109. OSLOBOĐENJE - RIŽINA POLJA

Nakon što je Enc ostrugao Jurajeve ostatke s asfalta i ubacio ih u plitak grob, Urška podigne pokojnikov pozlaćeni kalašnjikov sa cloveinijskim grbom i pokloni mi ga u znak zahvalnosti. Poklon će razveseliti Kućnog Patuljka koji skuplja vrijedne suvenire. Meni oružje ne znači ništa.
"Enc, mobitel trebam", zamolim ga. Moj još uvijek leži u olupini izgorjelog zrakoplova negdje u Alpama.
Ukucam dobro poznati broj.
"Dobro jutro, draga", kažem vještici Anici.
"Još nije jutro, ali lijepo te čuti", odgovori ona pospanim nježnim glasom.
"Javit će ti se Cloweinijka Urška s bebom. Osigurajte joj kuću, hranu i zemlju negdje na jugu, dok se ne snađe."
Urška me motri sa zahvalnošću.
"Naravno, Gabrijele. Opet pomažeš sirotinji u nevolji?"
"Duga priča..."
"Vještice pitaju kada ćeš doći... Dugo te nije bilo."
"Ispravit ću to."
"Itekako hoćeš."Anica se nasmije.
"Što ću sa zemljom, Gabriele?" upita Urška čim završim razgovor.
"Jeftini uvoz hrane iz Ujedinjenog Carstva Masovne Proizvodnje neće vječno trajati."
"Kako neće?"
"Shvatit će ljudi da u organskog kvaliteti domaće zemlje leži mnogo više nego u profitu preprodavača koji se bogate na jeftinom i nekvalitetnom uvozu."
Enc zausti nešto reći pa se ipak predomisli. Pero ga odmjeri, ali ne kaže ništa.
Urška nježno podigne bebu i hrabro zakorači prema tlu svoje nove domovine. Pero znalački odmjeri njene skladne obline koje se zibaju u odlasku pa zamišljeno kaže:
"Moramo u Ljubljanu."
"Pero je u pravu", sasvim ozbiljno odvrati Norman.
Moj upitni pogled odgovori umjesto mene.
"Lovorike se dijele pobjednicima, a bez nas pobjede ne bi bilo", konstatira Pero.
"Najzaslužniji smo za to što se dogodilo", doda Norman.
Obojica se glasno nasmiju. Enc se pridruži oduševljenju, ali onda uoči moje ozbiljno lice pa na silu prestane.
"Dugo nisam bio kući momci..."
"Nikada se ne zna što nas čeka tamo...", odvrati mi Pero uz zamišljeni pogled.
"...a Dragutin će sigurno htjeti neovisan izvještaj o novonastaloj situaciji", doda Norman.
"Ljubljana je sada i naš dom..." mudro će Pero.
"...ali ne moraš s nama ako ne želiš", jasan je Norman.
Cloweinijska šuma obasjana je jutarnjim suncem nove nade. Sada kada je uminuo smrad modificiranog prdeža, u zraku se osjeća ugodan miris zime.
Imamo mogućnost prisustvovati rođenju naroda slobodnih ljudi, udisati dah njihove slobode i biti oplemenjeni duhom njihove zahvalnosti, a to se ne događa svakoga dana. Slobodarska misao o novom dobu koja ispunjava Cloweiniju darovat će ljudima polet i motivirati one bez snage. Budućnost Cloweinije je svijetla, a mi smo dio toga.
"Današnji dan zaslužuje postati praznikom", kažem i objesim zlatni kalašnjikov na rame.
Pero i Norman zadovljno pogledaju jedan drugoga. U Tajnoj Organizaciji kuda idu svi, tamo ide i posljednji. To dobro znaju i na tu su kartu igrali.
Enc pokrene limuzinu koja zaprede od sreće. Revolucionari idu put Ljubljane.
"Samo jedan trenutak", kaže Norman i pođe do policajca koji leži oslonjen o kotač svoga vozila. Provjeri je li žrtva pojela cijeli blok. Kada se uvjeri u to, unese se u policajčevo lice i nježno upita, "Čemu služi policija?"
"Služi narodu i poštuje svakoga gosta", ispali razbijeni policajac.
"Tako je, sinko." Norman ga pogladi po glavi, "Pođi sad kući i odvedi svoga kolegu, nekako mi ne izgleda najbolje", brižno će.