2009th bitch is going down, 2010th is rising to f**k us even harder
I wonder… Da popustim generalnoj maniji za sumiranjem godine koja umire u hroptavim, grgljavim uzdasima ili da se oduprem tom klišeju? Naaaaaah, klišej ne bi bio klišej kada bi mu se svi odupirali!
Dakle… Sjedim u krevetu, laptop mi na daski za kruh, pripremam se na veliki rezime… Zašto mi je laptop na daski za rezanje kruha? Zato. Vjerojatno ne znate, o vi koji imate ogromna stolna računala za kojima ja naričem svaki dan koji provedem u metropoli jer mi nedostaje moja Makina, da je jako nezdravo staviti laptop na nešto mekano (pokrivač, krapatur, deka, jastuk…) jer on pod svojom težinom utone u to mekano i na taj način mu lijepo začepite dovode zraka za hlađenje procesora. Prvi put ćete samo primijetiti kako se vaš maleni, krilni ljubimac neobično grije te naposlijetku gasi sam od sebe. To je zato što je proradila negativna povratna sprega jer su senzori otkrili da se procesor fino krčka na nekih 90 stupnjeva :) Ako nastavite polagati svoj laptop na mekano, kako bi mu bilo fino, možete ga ubiti. As simple as that. Dakle, držite ga na nečemu tvrdom u krilu, krevetu, bla bla bla… Recimo, neka ogromna knjiga tvrdog uveza, daska za rezanje kruha :), polica koju ste iščupali iz ormara…
No dobro, nakon te omanje lekcije, da vidimo što se toliko zanimljivoga dogodilo u 2009. godini. Bog zna da se ne sjećam ničega, tako da ništa neće biti po redu nego kako mi dođe, ako mi dođe…
Da. Vjerojatno najveći moj uspjeh otkad sam se usosio, upisavši PMF, jest polaganje svih mogućih dugova koji su me pratili, well, pa od prve godine! Uspio sam se, na ovaj ili onaj način, s malo ili nimalo suza, riješiti ODVRATNOĆA poput matematike… Beskralježnjaka… Organske kemije… Sada sam preporođen. Ne kaskam više sam za sobom i punim plućima mogu udisati trulež svoga dragoga faksa koji kao zombij odbija umrijeti, iako je siromašan (barem moj Odsjek), u raspadu i potresaju ga interne afere… Nije da ne znam, ipak sjedim na sjednicama :)))
Francuski. Dobro, francuski sam počeo učiti još krajem 2008. no puni mah uzeo je tijekom 2009. Konačno smo se do kraja upoznali s profesorom tako da možemo zbijati i poluneslane šale s njime. Upijam. Kao Spužva Bob. Francuski je tako lagan jezik, ne znam zašto ljudi pizde da je ultratežak i katastrofalan. Ma savršen je! Tako je ugodan uhu, gramatika tako intrigantna i poletna… Doduše, još uvijek se nismo maknuli s rečenica tipa „želim obezglaviti osamsto sedamdeset i šest nilskih konja jer su me pregazili jučer poslije sata jer sam im kupio Nokia mobitel“ no sada takve rečenice mogu spajati s drugima u, do nekidan, nezamislivim kombinacijama, te uvoditi protagoniste poput Arethe Franklin i njena poprsja, u društvu sa seksi krastavcima svoga profesora i slično. Što je najbolje, ovo je godina jednog obećanja tj. nade. Naime, profesorčić nam je obećao da će nas pošto-poto pokušati ugurati u onaj program obnove spomenika u Francuskoj tako da se iskreno nadam da ću vidjeti malo te neobične zemlje sljedeće ljeto… No, kako to često biva s obećanjima kojima sam objekt, rijetko se ispune… A ja, sucker, uvijek nasjednem i dopustim nadi da se raspojasa kao mahnita pa je poslije ne mogu uhvatiti i zaklat, da se ne muči jer od svega toga neće biti ništa.
Stekao sam još jednog savršenog, malog najboljeg frendicha koji mi se toliko uvukao pod… kožu da više ne mogu zamisliti svoje dane u metropoli bez njegova mršava tijela pored sebe. Dobro, nije da smo se tek ove godine upoznali (zar ne, više nemam pojma?) no definitivno smo produbili to prijateljstvo do razina sasvim perfektnih. A što je najbolje, tek smo zagrebli površinu. Nadam se da će potrajati barem nekih pedeset godina prije nego si pođemo na živce. :)))
Jedno prijateljstvo je poprimilo malko drukčiju nijansu. Postalo je dublje, također. Stvorila se nova sinapsa, sinapsa duginih boja na jednom kraju i smaragdno zelene na drugom :))) Baš mi je drago zbog toga…
Ne biste vjerovali no ne mogu se više sjetiti niti jedne stvari koja je dovoljno odjeknula negdje u mojoj svijesti i obilježila 2009. Ako znate za nešto, a vidjeste da nisam napisao, dajte mi recite. U zadnje vrijeme mi je pamćenje toliko trulo i fragmentirano da zaboravljam HUGE stvari poput rođendana najdražih, kolokvija i sličnog. Katastrofa. Kada se dogodi neki fenomenalan događaj kažem sam sebi kako nema šanse da zaboravim no već nakon nekoliko dana nemam pojma što se događalo… Možda je vrijeme za ginkga! :)))
Ima još jedna stvar… Enormous… Humongous… Ali nije za medij ovakvog kalibra… Soon, everybody who needs to know will know… :) No to je definitivno bio THE BOOM koji je obilježio ovu godinu, iako je boomnulo tek nedavno. Vjerojatno ću zauvijek pamtiti 2009. godinu upravo zbog toga. No…
Baš sam lame, oui? Kako jadan rezime 365 dana vlastita života! Nikad gluplju reviziju protekle godine nisam pročitao ili napisao! Možda je vrijeme da napišem pokoju odluku (kojih se nikad ne držim, pa rijetko kad vidim i smisao u njihovu pisanju) za sljedeću?
Pa, za početak, htio bih određene ljude koje smatram najboljim i ultradobrim prijateljima upoznati malo pobliže sa svojim životom i objasniti im neke stvari… Pa da im možda bude malo jasnije… Pa da možda onda budu malo lakši u komentarima i u kolutanju očima… To će vjerojatno uslijediti s prvim tjednima te sudbonosne 2010.
Nadalje, htio bih si naći nekakav posao. Posao, da mi misli skrene s određenih tema koje u zadnje vrijeme imaju monopol na sve moždane resurse, što me neopisivo umara. Posao, da si mogu platiti kartu do Francuske i natrag, ukoliko uopće budem išao tamo za sedam i po mjeseci. Posao, da se mogu ocu skinuti s barem 500 kuna s grbače. Posao, da si mogu priuštiti neke stvarčice koje se možda smatraju pretečama luksuza, a meni bi bile sasvim SAVRŠENE…
Sljedeće na listi želja je smršaviti. Ali zauprave. I voditi zdraviji život. Svakodnevno tjelovježbirati barem pola sata. Hraniti se zdravo i redovito. Skinuti ovo prokleto salo i konačno ustaliti garderobu jer, ne biste vjerovali, no moje godišnje fluktuacije u kilogramima se kreću od 10-15 kilograma! Da, u stanju sam smršaviti i udebljati se 15 kilograma tokom godine dana. Upravo zato moram imati četiri seta hlača i majica, da pokrivaju sve trenutke moje transformacije jer nema ništa odvratnije biti utegnut u četiri broja premale hlače ili pak, s druge strane, nositi osam brojeva veću majicu… Užasno. Mislim, duboko sam uvjeren, da bih se i puno bolje psihički osjećao da nemam 105 kilograma nego, recimo 89 :))) Ok, znam. STVARNO imam ogromna pleća s još većim kostima tako da jednostavno ne mogu imati svoju idealnu težinu od 80 kila (na moju visinu, jelte) jer bih izgledao naprosto strašno…. No 90 bih mogao imati. Devedeset sam gotovo imao prije dvije i nešto godine. Imao sam 94. Sada imam 105. Kad se vratim u Zagreb imat ću opet 112 koliko sam imao kada sam u devetom mjesecu 2009. došao natrag u Zagreb poslije praznika. Do ljeta ću pasti na 100. Idu mi na živce te tolike promjene i moj glupi metabolizam koji se ne može ustaliti na jednome i biti zadovoljan!
Imam li još što na pameti? Imam. Poboljšati prosjek. Na tome već intenzivno radim i nadam se da će mi uspjeti. Ova „treća“ godina mi je stvarno dobro krenula baš se veselim pisanju seminarskog rada i dobivanju svoje prve titule i komadića papira kojim mogu komotno prkno obrisat jer otprilike toliko i vrijedi. No svejedno, veselim se i veselit ću se kao malo dijete kada postanem prvostupnik biologije! :)))))) Jedva čekam prijelaz na diplomski (za koji se nadam da se još uvijek neće plaćati jer ću se rasplakati ako se bude plaćao)…
Želim naučiti kuhati neka malo kompliciranija jela. Nekoć sam znao kuhati (čitaj: prva i druga godina faksa). Ne sjećam se kada sam zadnji put skuhao išta kompliciranije od Taliagneta (ili kako se to već piše)… Bezveze… A baš volim stvarati nešto jestivo iz sirovog i bljutavog :)
Želim si puno sreće u ljubavi. Da, znam da zvuči očajno. Jebiga, ako si sam ne zaželim sreću, tko će, right? :) Baš bi bilo vrijeme da izađem iz celibata i da se ušuškam s nekom interesantnom osobom pod dekicu i da gledamo nekakav dosadan film. Dobro, ako se budemo ušuškivali pod dekicu u onom gore stanu, izgorjet ćemo jer gore je vruće kao u samom srcu Kerberova šupka. No you get the picture, don't you? :D
Ok, sad sam već krenuo s nerealnim željama :))) Nije ovo trenutak za govorenje što bih htio kad bi bilo da bi moglo biti nego što JA hoću, želim i MOGU učiniti da mi bude bolje! Ono što mogu jest produbiti postojeća prijateljstva i poznanstva, prestati biti qrac od ovce prema ljudima koji mi žele dobro i kojima je stalo do mene. Mogu postati smireniji i manje se živcirati oko stvari na koje ne mogu utjecati… Mogu više čitati i manje sjediti na kauču gledajući TV. Mogu voziti bicikl i ne biti doma kada je lijepo vrijeme. Mogu trčati svako jutro po skalama na 18. kat umjesto da plaćam teretanu u koju ne idem redovito. Mogu se više brinuti za okoliš. Mogu educirati ljude o važnosti recikliranja, mogu uživati u prirodi… Ma mogu puno toga.
Ono što mi treba jest snaga volje. I samopouzdanje… Eto, to želim u 2010. postići…
Dosadno mi je pa sam odlučio napisati post o svim curama i dečkima koji me zadovoljavaju, razdražuju, rastužuju, uveseljavaju, prate kada sam u marširanjima metropolom… Ne, nažalost, ovo nije post o vama, dragi moji i živi čitatelji… Ne, ovo je post o tehnologijici…
Prvi i najveći, the one and only, Creative Zen, od milja kojeg zovem ZENICH. Svim muškarcima za kojima moje srce pati nakalemim nastavak –ich :))
Ne znam zašto no eto, tako mi je slatkije. Dakle, Zenich. Ah, sjećam se koliko sam se dvoumio oko kupnje. Nije bio jeftin, trebalo mi je 800 kuna za njega. Vjerojatno ga nikad i ne bih uzeo da nisam odjednom otkrio da ga „Kvark“ nudi za nevjerojatnih 400 i nešto sitno kuna! Nisam mogao vjerovati svojim očima. Točno se sjećam, bilo je to tri dana prije drugog roka iz biokemije! Količina gradiva, u kombinaciji s nesnosnim suncem, me ubijala psihički i fizički, a ja sam gazio iz Travnog prema Črnomercu u potrazi za njime… The savršenim (unutar cjenovnog razreda, da se razumijemo) MP4 playerom.
I tako ga imam. Zenich koji me prati kuda god krenem. Creative ima savršene proizvode, a Zen je jednostavno predivan. Odličan zvuk, perfektna izrada, mogućnosti baterije solidne, reprodukcija videa besprijekorna, a užitak kojeg pruža neprocjenjiv. No najbolji dio je činjenica da Zenich prima u sebe SD kartice :))))
Pa dakle, da vas upoznam s njima. Kako Zenicha krase „samo“ četiri gigabajta (dying wish mi je nabaviti onoga od 32 GB), a mene želja da sve imam na jednom mjestu pa da ne moram odlučivati koga žrtvovati i izbrisati da bih mogao staviti nešto novo, odlučio sam krenuti s karticama.
Prva i najstarija koja se tu našla je sirotica koju sam nazvao NIRVANA, da bi se slagala sa Zenichem. Prvotno je opsluživala Zenicheva prethodnika, bezimeni komad tehnologije koji me je znao spašavati u gluho doba noći u mraku i tišini mojih depresivnih trenutaka u Dubravi. Nirvana je teška 2 GB i ne sadrži foldere nego preko dvjesto nasumično nabacanih mp3-ca, tako da mogu imati jednu ogromnu shuffle playlistu koju mogu slušati i na DVD playeru na liniji (jer i on prima SD kartice). Nirvana je prostitutka i mijenja svoju ponudu ovisno o mojim trenutnim željama. Budući da je dovoljno velika, uvijek ima određenu količinu stalne postave, a ostatak su trenutni glazbeni hirovi. Nakon što uštekam Nirvanu u Zenicha, on odjednom dobije boost u obliku 2 GB novog prostora! :)
Sljedeća koja je vrijedna spomena jest BLISS. Bliss je trenutno u Zagrebu u službi fotoaparatu, mom dragom Canonu od 7.1 MPX, zvanom HRVOJE. Također je teška 2 GB i sasvim solidno obavlja svoj posao. U zadnje vrijeme sam skupio dosta manjih kartica pa se ozbiljno bavim mišlju da Blissine kapacitete preusmjerim u glazbu, umjesto u fotografiju. Ova serija imena je krenula nakon što sam imenovao Zenicha i Nirvanu…
Treća po redu i starosti je SERENITY. Serenity je teška samo 1 GB i trenutno je prazna :(((( No, to ne znači da nema bitnu ulogu. Naime, najčešće se žrtvuje u svrhu videa, tako što prenosi downloadane filmove do DVD playera za kojeg sam već napisao da može čitati SD kartice. Serenity je ponekad znala sadržavati određenu količinu glazbe i služila je kao privremena pohrana, sve dok nisam sredio hard disk i organizacijom ga doveo do savršenstva…
Četvrti i najnoviji dodatak mojoj veseloj obitelji je malena imenom ECSTASY. Stara je tek nekoliko dana, došavši na svijet (i u moj posjed) kao božićni dar. Ecstasy svojim imenom malkice odstupa od svojih sestara i velikog brata Zenicha i ne dočarava mirnoću i blaženstvo koje vas obuzima dok reproduciraju svoj sadržaj. To je zato što mala Ecstasy, također teška 1 GB, većinom udomljuje power metal, melodic death metal i slične „deračine“, kako bi to nazvala Semmy, stoga joj nisam mogao dati nekakvo mirno ime, zar ne? :)))))
Među svim ovim curama nađe se i poneki dečko… ;))))) Najveći od njih svih, sportski razvijen i 8 GB težak je MIGHT, USB stick! Maleni Might služi gotovo kao mali hard disk, pružajući dom svemu i svačemu. Prostituira se po faksovnim računalima, pomaže mi u učenju, gledanju filmova na DVD playeru ili u slušanju ogromne količine glazbe na tom istom playeru. Maleni Might se do nedavno zvao NUSPOJAVA no to ime mi je postalo bezveze nakon što sam uvidio da odudara od okoline i da me ne čini sretnim. Stoga sam ga promijenio i maleni je sada zadovoljan.
Njemu uz bok je MAGIC. Magic je veoma star USB stick, težak samo 1 GB. Najviše mi pomaže u gledanju filmova dowloadanih s interneta. Nekidan sam ga skoro ubio, pokušavši ga natjerati da proguta film veći od 1 GB. Siročić se skoro ugušio…
Njegov brat blizanac je HERO. Maleni Hero većinom putuje na relaciji Travno – Zaprešić i Travno – Siget jer ga najčešće koristim za prenošenje stvari s mog kompa na Miškov ili Alenichev. Služi nam kao mula :)))) Mislim da se trenutno nalazi negdje u Miškovoj ladici, ako se ne varam…
Vi koji ste a) pažljivo pratili i b) poznate određene žanrove video igara mogli ste primijetiti da moja tri USB-a tvore veoma zanimljivi naziv iz kojeg se može iščitati naslov moje nadraže turn based strategy igre! :))) Da vam pomognem, hehehehe? Radi se od HEROES OF MIGHT AND MAGIC! :)
Eto, sada ste upoznali sve moje cure i dečke koji mi čine ovaj život podnošljivijim. Naravno, ništa od ovoga ne bi funkcioniralo da nema glavne i odgovorne, najvažnije od svih, moje mile DRENKY. Da, moj laptop ima malo feminističko, gay ime no to mu je zato što se zove u čast mojoj najdražoj maci koja je umrla od milijun i jednog raka koji je napao njeno mazno, smeđe tijelo… Drenky je bila najbolja i najumiljatija mačka na svijetu koja bi dotrčala iz kuhinje i ugnijezdila mi se na prsa svaki put kada bi osjetila da ja ležim na krevetu na rubu suza… God, how I loved that cat…
I to su oni… Drenky, Zenich, Nirvana, Bliss, Serenity, Ecstasy, Hero, Might, Magic i Hrvoje. Komadi beživotne tehnologije koji oživljuju moj svijet zvukom i slikom :))))
Jesam li vam rekao da imam dovoljno keša za „Animal Physiology“??? Jesam? Nema veze, reći ću vam opet… :)))) Ok, knjiga vjerojatno nije savršena. Vjerojatno ima puno boljih, većih i skupljih no ova mi je ušla pod kožu čim sam je prvi put prelistao. Obožavam fiziologiju. Jedva čekam kada ću si je kupiti da se mogu utopiti u pregrštu informacija koje nikad ne bih dobio na predavanju jer se smatraju „detaljima“ i nepotrebne su nam za naš akademski napredak. I beg to differ. Oh, ma biologija je ZAKON!!! :)))))
Radim nešto što inače nikad ne radim. NE TO! Jao, baš ste naughty, cccc… Ne, slušam Parni valjak. Mislim, nije poanta što je to Parni valjak nego što je domaća glazba općenito. Ne slušam baš našu scenu. Jezik nije uzrok; hrvatski smatram savršenim, najljepšim jezikom na svijetu. Jednostavno… Strane stvari su mi puno draže… Ugl, nakon onog koncerta sa Semmy počeo sam intenzivnije slušati Parni valjak (iako sam gotovo sve te stvari znao otprije onako intuitivno, teško je ne znati ih) i otkrio sam da je to zapravo užasno slušljivo… Također, Alenich mi je uvalio čitavu diskografiju Dire Straitsa pa se i to večeras spremam preslušati. Naravno, ne sve jer ne namjeravam biti budan do prekosutra no barem dio. Istina, pola tih stvari sam već prije čuo samo nisam znao da su njihove/njegove. Sada ću znati… :)))) Čak sam ih prebacio ravno u Zenicha, eto koliku počast sam im odao :)))) Ajd, ljudeki, čujemo se…
P.S. Zašto ponekad blog.hr popizdi pa mi ne dopušta da se s validnim user nameom i passwordom logiram u blogeditor, i to xilijun puta za redom??? Događa li se to samo meni ili?
Konačno sam natjerao veliki komp da probavi Windows 7. Dobro, ZNAM, trećina vas će urlati na mene da prijeđem na Linux, trećina će pocrvenjeti u licu, vrišteći kako je Mac bog i batina, a trećina će samo slegnuti ramenima jer su im tehnologija i softver otprilike jednako zanimljivi kao i godišnje natjecanje kišnih glista u rahljenju zemlje.
No svejedno… Potrajala je ta moja borba dosta dugo jer su me non stop prekidali nadirući ljudi kojima je valjda zadnja želja prije nego što umru bila meni čestitati prošle i nadolazeće blagdane i životinjski me zažvaljiti s obje strane lica. Brrrr.. Ajde, ne bunim se jer je utržak već narastao dovoljno da si bez problema mogu priuštiti Eckerta i još neku sitnicu :) No težak je put bio do toga, kažem vam…
Uglavnom, Windows 7. Piece of cake, kažu. Naravno, to je sve veliki piece of zaherica ako imate normalne Windowse. Ako imate, kao ja, osamsto bezvrijednih (u smislu bootanja s njih) kopija, onda morate pronalaziti zakučaste, mračne putove do svoga cilja. Jedan od tih bio je korištenje poluispuhane automobilske gume, slonove surle (tri mjeseca stare i uredno osušene) i tri ručno izvezena goblena. Plus pola avokada, da se nađe. Da, putevima preko Kilimanjara i ostalih brdašaca, dospio sam do instalacije Windowsa.
Krenulo ono… I zajebalo me u startu jer mi nije formatiralo C nego je samo „pospremilo“ sve staro u jedan folder i napravilo sveopći kaos, kako na hard disku i u performansama, tako i u mojoj glavi. Ne moram ni napominjati da sam proveo četiri sata rješavajući nepostojeći problem, temeljito se živcirajući oko njega, sve dok moj ultrapametni, analitički um nije spoznao magnitudu vlastitog neznanja. Nakon te vesele informacije, ponovo sam ubio tek rođene Windowse, ovaj put VLASTORUČNO uništivši sve što se nalazilo na C particiji, kako Windowsima ne bi ni PALO NA PAMET nešto negdje spremiti za „da se nađe“.
Ubio ja to tako opet, vratio sve kako treba i onda su krenule muke… Pater familias svako malo proviri i kaže mi da se ostavim ćorava posla (čovjek nema živaca za softver, što ćete). Svaki put kad komp, u agoniji instaliranja novog operativnog sustava, proizvede nekakav grgljavi zvuk, pater skoči i raspituje se što je bilo… Ništa, to ja samo ubijam boga u krivim driverima.
Nakon što sam se, da prostite, pošteno najebo s time, stvar je ODJEDNOM poletjela i još bi letjela da nismo svi kolektivno krenuli u hibernaciju. U ponedjeljak se treba ranije dić jerbo se ide odmah u Lidla borit s prokletim babama za čarape. Jbga, treba mi, sve mu mi se poraspadale dok sam odlučnim korakom marširao po metropoli.
Da. Instalacija je možda pri kraju no sada kreće epizoda „Windows 7 – Reloaded“. Naime, treba patera familiasa naučiti kako se koristiti tom aždajom. Treba i materi vratiti njene dvije igre, to mi je najmanji problem. Mislim da će se pater i najnovija Gatesova umotvorina pokrviti do smrti već nakon mjesec dana zajedničkog života. A jbga, meni su ti novi Windowsi baš kewl, slatki, razigrani i stabilni, govorili vi što hoćete.
Izbori. Nije li to najveća farsa koju se vidjeli u posljednje vrijeme? Tu ne uključujem prijenose sjednica Sabora, molim lijepo, to je van svake kategorije. Dok ankete svesrdno pokazuju kako se svima glasovi strovaljuju u abis, svi kandidati vrište iz petnih žila kako su upravo oni pobjednici i da uopće neće biti potrebe za drugim krugom jer je sasvim očito da su građani Rvacke, i oni živi i oni ne baš tako živahni, baš njima poklonili sve svoje glasove, koliko god ih imali. Josipović slavi kao da mu je zlatni kit povratio platinastu gusku u krilo, Hebrang si kroji vestit u kojemu će ga prije (ina)ugu(ri)rat dva metra ispod njegove rodne crnice nego u predsjednički ured, a tata Primorac stišće svoje šake koje nikoga ne drže i lupa se po glavi koja ništa ne zna. Strašno. A tek onaj Bago… Odvratno, ćelavo stvorenje koje valjda ni rođenoj materi ne dopusti da dovrši jednu jedinu rečenicu. Prva riječ koju je progovorio zacijelo je uletjela nekome drugome usred rečenice i izbacila ga iz takta. Te analize koje on i njegovi posilni s Nove nude su prava lakrdija jer ono politike nije vidjelo…
Jedva čekam sutra da vidim tko se plasirao u drugi krug. Josipović, očito, jer je već počeo slaviti kao da su ga izabrali za vrhovnog vladara Svemira. Pitam se hoće li se s njim u drugom krugu za jaja natezati Hebrang ili tata Mile. Vjerojatno Mile, Rvacka je puna Ercegovaca koji će svi glasati za svog ljepotana. Ako ništa drugo, drago mi je što je ono nedonošće od Zamorca ostalo dovoljno nisko. Mislim da bih se čisto propucao nekakvim kilometarskim kalibrom da mi onaj Octopus horridus postane glava države. I sam Bog zna da ni Josipović nije nekakav adut, jebote, izgleda kao da će umrijet od šoka ako netko podigne glas na njega, no bolje ITKO i IŠTA od velikog forenzičara koji je sudjelovao u rješavanju najvećih svjetskih forenzičkih misterija od posljednjeg velikog izumiranja u tercijaru. Bljak.
Strašno. Nimalo mi neće nedostajati njihove gadne, fotošopirane face koje se cere (ili kao Ožboltica, odlučuju na koji način proždrijeti nevinu dječicu koja se grudaju pod billboardom) s plakata i pozivaju na kolektivni rigoleto po zelenim površinama. Barem će prestati s odurnim reklamama po televiziji s kojih se laž cijedi kao i milijuni kuna iz HAC-a. Uopće mi neće nedostajati maramice, olovčice, ključevi lažnih stanova, biljke mesožderke, pljesnjivi kesteni i kabanice drečavih boja kojima su pokušavali kupiti naše glasove, hvatajući nas za rukave, nogave, noseve, spolne udove i dlake na leđima dok smo, u željeznoj šaci vremena, pokušavali pronaći neku pizdariju ne tako milim osobama za Božić, trčeći po gradu u warpu 9,975. Gamad prodanih duše…. Šupci-efendije…
Ne spava mi se… Sjedim u krevetu, s laptopom na sebi. Imam slušalice na ušima i slušam „Rainy Day“ toliko glasno da mogu bez problema čuti kišu koja vani pljušti. Danas čitav dan kiša je visjela u oblacima i nije se dala dolje, sve do prije nekih sat vremena.
Bio sam u šetnji po Šupi i dobro se oznojio jer je vani prokleto sparno, iako nema Sunca te iako glupo jugo puše. Popeo sam se do T-Mobileova odašiljača na brdašcu i umirao od sivog, jednoličnog, depresivnog pogleda koji se odozgo pružao. Tmasti oblaci, olovnosivi horizont i mutavo, plastično more s jedne strane i blijeda, gola brda s druge. Nigdje života niti boje. Jedina boja dolazila je od krvavo crvenih bobica pistacije.
Pokupio sam od susjedove mačke gljivičnu infekciju kože i sada na desnoj ruci, na zapešću imam crveni krug na koži, presvučen bjelkastom koricom. I Pixie je imao to isto ali je ozdravio. Susjedova mačka još nije no kako se nitko od susjeda niti od mojih nije do sada inficirao (a svi žvalje i Lunu i Pixieja non stop) nisam uopće bio zabrinut. Jučer sam primijetio da imam nekakvu čudnu pigmentaciju na ruci no nisam previše obraćao pažnju jer sam upravo u tom trenutku skinuo sat pa sam mislio da je to od njega. Danas sam primijetio da je crvenilo još uvijek tu pa sam pokazao mami. Gljivice. Moram mazati kremom. Nadam se da nemam nigdje još na tijelu, ne da mi se sad prostirati mami na potpuni pregled tijela. Baš kewl…
Pokušao sam sinoć snimiti koncert Gregoriana. Tata i mama imaju u sobi prijamnik za digitalnu zemaljsku televiziju koji ima mogućnost snimanja na USB. Jedva sam dočekao koncert i stavio snimati. No, nisam računao na stravično loš signal kada vani prolaze motori ili kada je loše vrijeme jer to utječe na prijam, pa je slika sva loša, ton pucketa i pojavljuju se digitalne smetnje. Čim je koncert počeo, počele su i smetnje. Snimao sam jedno sedam minuta smetnji i onda sam poludio. Htio sam slomiti sve to jer mi nije dalo da snimim koncert na koji sam tako silno želio ići, a nisam imao novaca. Poludio sam i skoro se rasplakao. Iščupao sam USB i poslao sve kvragu. Dvije minute nakon što sam iščupao USB, signal se teatralno popravio i ostao savršen do kraja koncerta. Bio sam tužan.
Danas sam čitav dan proveo doma. Pokušavao sam natjerati kompjuter da se sredi i da prihvati instalaciju Windowsa 7. Nažalost, oba DVD-a koja imam nisu bootabilni pa ne mogu pokrenuti instalaciju na normalan način. Ne predajem se tako lako kad su u pitanju kompjuteri pa sam se bavio mišlju da krenem težim, kompliciranijim ali i sigurnijim putem. Nažalost, morao sam prestati jer smo krenuli obilaziti gerijatriju po susjedstvu i nismo stali do maloprije tako da ću s eksperimentima nastaviti kada se probudim, negdje oko 7. Usput mi je susjed dao bootabilnu verziju Windowsa pa ću pokušati s njegovim DVD-om.
Inače, ništa posebno se ne događa. Struje ima. Hrane ima u izobilju i opet ću se udebljati jer ništa ne radim nego sjedim doma i jedem. Nema veze, zaboli me.
Da, savršeno mi je. Ispričavam se što su moji problemi premali za svijet u kojem se nalazim. Ne želim da me svi tužno gledaju i sažalijevaju se nada mnom i govore mi kako sam u pravu, da je život kuchka i da me u potpunosti razumiju. Što moram ostati bez obitelji, noge, krova nad glavom i osam zuba prije nego se kvalificiram za imati probleme? Još jednom, ispričavam se. Nisam upoznao probleme i nemam pravo zanovijetati.
Sutra, tj. danas su izbori. Odmah rano ujutro, čim ustanem, poći ću tamo i vjerojatno glasati ni za koga tj. uništit ću listić zaokruživši ih sve, koliko god ih ima. Nitko mi se ne sviđa; svi mi se gade…
A change of pace. Nothingness. I see myself through the eyes of someone else. There’s a brownish shadow in my gaze while I stare at myself. I see through the eyes of my beloved one. The heart that is not mine tells a different story. I can’t understand myself, standing just beyond the rift. I look ridiculous to myself. I turn around and start to move away from myself. Looking over my shoulder, I notice that I’m following myself, trying to stay in the shadows of false pretenses. I meet my gaze. The stare I direct to myself is filled with emotions but I can’t understand.
Suddenly, I’m back into myself again. Emptiness, A sense of loss. Realization. The one I crave for turns about and runs towards me. The illusion halts and asks who I am. It’s me, of course, Medo. The illusion frowns and says it has never seen me before. I stare at it in disbelief and try to speak. Words are unknown to me. All I can do is gasp in surprise. The illusion introduces itself and begins asking questions. I answer them with patience while burning inside. My beloved one doesn’t recognize me anymore. I have changed. Something has died within me. I look into myself and I discover that my heart is en miettes. Slowly, they dissolve into nothing. I’m dead but I’m not sad because of that. I’m relieved. I finally got what I wanted. I say goodbye to the illusion and it says goodbye to me. No hugs, no kisses, no affection. After all, we just met.
Budan sam. Osjećam se smireno i uspaničeno. Neobično i bezveze. Tražim srce. Tu je. Još uvijek se čudno ponaša i boli. Dobro je, to je ipak bio samo san. Dobro je, bol je još tu. Još uvijek je sve u redu sa mnom. Još osjećam…
Baš me zanima tko će pobijediti na izborima. Jedva čekam da vidim tko će nam biti novi predsjednik. Ako to bude Primorac, emigriram iz ovih stopa. Strašno. Ako bude Bandić, kupujem si neki veliki kalibar i pravim si rupu u glavi. Bude li Nadan, zalijevam se sumpornom kiselinom. Ako bude Pusićka, mijenjam si spol. Ne daj Bože da bude Josipović, morat ću si skuhati jetru na lešo, fuj. Mrzim jetru. Pobijedi li Kajin, moram si istetovirati cijelu kožu u crveno i veličati Staljina na Stradunu. Dođe li Ožboltica na vlast, tražim si vampira da me posiše. Hebrang bude li predsjednik, odlazim na Mjesec. Za ostale me baš briga, tko god od njih slučajno pobijedi, volontiram za testiranje novog prototipa giljotine. Volume 2. Nadam se da je zanimljivija od prethodne, ta je bila tako monotona. Gore –cap. Gore – cap. Neš ti. Izumitelj nije bio nešto maštovit.
Idem slušati malo muzike prije spavanja. Ajde, ostajte mi prisebni i sretni!
Dragi i prorijeđeni moji čitatelji, redoviti i povremeni, oni koji svakodnevno po nekoliko puta napeto provjeravate ima li išta novo i oni koje zaboli neka stvar, sretan vam i blagoslovljen Božić. Nadam se da uživate, da ste okruženi ljudima koje volite i da ste voljeni.
Već sam dva dana doma. Dobro, skoro tri. Vrijeme je u savršenoj sinkronizaciji s mojim moodom i perfektno odražava sve ono što osjećam. Olujni vjetar, povremena kiša i olovnosivi, tmast oblaci koji prijeteće vise s neba, samo što ne otpadnu i utope me.
Danas je Božić. Danas je dan za koji sam do jutros mislio da mi je najdraži dan u godini. Kako „najdraži dan u godini“ polako umire, primjećujem da je izgubio svoj čar. Više nisam ushićen, nisam presretan niti razigran kao malo dijete.
Svi oko mene su živčani. Božić se pretvorio u hrpu obveza, „moranja“ ovoga ili onoga, stresa, buke, strke i panike. Doduše, takav je bio oduvijek samo što sam ja bio mlađi, opušteniji i generalno nezainteresiran za svoj i tuđe živote pa mi je bilo lijepo u svakoj prilici. Danas sam uvidio kako je sve to bezveze. Nitko ništa oko mene ne radi s ljubavlju prema današnjem danu ili prema drugima. Sve što rade, rade zato da „netko ne bi nešto rekao“ i „jer se mora, jer je to red“. Čarolija Božića se uopće ne osjeti. Istina, bor je okićen i istina, izdarivali smo se i svi su hepi zbog darića no…
Nadalje, ne osjetim se niti uklopljeno. Sjedim doma, u stanu kojeg se sjećam da je bio moj dom otkad vučem prva sjećanja, i osjećam se kao stranac. Primjećujem da su moji roditelji naučili živjeti bez mene. I ja sam naučio živjeti bez njih (osim financijski, naravno). Upravo zato ne znam zašto me to toliko pogađa. Pa to je normalno, zar ne? NISAM očekivao da čitav svijet stane kada se vratim u Šupu đubrovačku i klanja mi se i govori mi kako sam svima strahovito nedostajao i da su brojili sate i minute do trenutka kada ću se vratiti. To ni ne želim. Dakle, vidim da svijet može i hoće nastaviti funkcionirati bez mojeg inputa.
No svejedno se osjećam kao gost. Kao da sam upoznao ovu široku, nervoznu i otkačenu obitelj prije dva-tri mjeseca i sad su me pozvali na piće jer je Božić, a ja nemam nikoga s kim bih ga proveo pa eto... Želim pobjeći; trčati sve dok mi ovaj čudan stisak oko grudnog koša ne popusti.
Nismo niti na ponoćku išli, niti danas na misu. Nedostaje mi ujedno, STRAŠNO NEDOSTAJE ta današnja misa, a ujedno mi je tako svejedno, kao da sam ateist (bez uvrede) i kao da Bogu niti jedne riječi tokom života uputio nisam. Sve što osjećam je ta morsa koja mi steže desni ventrikul.
Još sam petnaest dana ovdje… Nadam se da će mi se stanje popraviti i da ću biti sposoban razveseliti se malo jer stvarno imam talent usrati si bilo kakav događaj koji je trebao biti lijep. Razloga zašto se ovako osjećam je pregršt. Mogao bih vam nabrojati nekoliko, no neću. Bitno je samo da znate kako sam svjestan svakog pojedinog razloga te da znam kako ih riješiti. Možda sam oteo, svezao i zaključao ratio u podrum no još je uvijek dio mene i šapće mi. Jedini je problem što ga trenutno ne slušam.
Baš mi je žao što sam ovaj Božić dočekao u ovakvom raspoloženju. Nadao sam se kako ću biti presretan jer mi niti jedan ispit ne visi nad glavom i bio sam uvjeren kako će me nedostatak štrebanja ili paničnog straha od kakve komisije toliko oraspoložiti da ću biti kao onaj zečić iz reklame za Duracell. Ne. Danas je Božić i trebao bih biti presretan jer sam doma, s obitelji, s Pixiejem, jer sam kitio bor i jer izgleda super, jer su mi moji darovali predivnu DVD mini liniju da zamijeni pocrkale uređaje u Zagrebu… Trebao bih, a ja samo razmišljam o tome kako želim učiti anatomiju i radujem se vađenju bilješki iz animalne.
Nebo je sada crno, kiša nevoljko pada, a olujno jugo mlati s mladim čempresima na parkingu i tužno zavija pukotinama. Cor mi je još uvijek u grču. Ne znam jeste li ikada imali onaj glupi feeling kada vas cor actually stvarno, fizički boli i onda ta bol pobjegne u grlo i stegne ga onako da jedva možete udahnuti. I onda popusti. I opet ispočetka… Idem čitati knjigu, jbš sve ovo… Koji pravi Christmas spirit, zar ne? Baš sam fontana sreće veselja…
Constantly just beyond my reach. Always an inch apart.
It hurt. A lot. I opened my eyes and regarded the subtle play of shadows on the floor. Although they danced softly and silently, to me it sounded as a thunder. The dream had slipped again.
I was awake for an eternity, it seemed. My mind was set on my beloved one and it refused to think of anything else. I let it, God knows I like thinking of the same thing all over again. It was auto destructive, I knew that, but I didn’t care.
Slowly, the daylight crept in and chased all the shadows away. I watched them disappear, wishing my love could also disappear in such painless fashion. There were times I wished I was made of stone, my heart pure granite because then I would be unable to feel anything. No love, no longing, no pain. I would have given anything then if I could just stop feeling. It was impossible, though. I couldn’t turn into a robot, no matter how hard I tried. I was condemned to suffering.
I got up from the coffin of my happiness and dressed. Knowing that I am going to see the original, not the illusion, later that day brought smile on my face. I smiled broadly, knowing at the same time it was a bitter victory. Nothing will ever come out of this. Just lies and pain.
We met. We enjoyed each other’s company. We laughed. We chased each other in the snow. We talked for hours. My beloved one was oblivious to the fountain of emotions pouring out of me. We ate together. Each time I felt confident, I stole a deep gaze into those dreamy hazel eyes. Eyes that didn’t understand what they were seeing. That did recognize LOVE in my obsessive stare but have mistaken it for a love of a friend. They were partially right. We were friends. Best friends. But what they missed was the entire layer of love beyond, hidden and well secured. It hurt.
We parted, after a day together. My beloved one went home. My heart went alongside, leaving me to slowly succumb to agony. I felt it creep all over me, reminding me of the deceitful dreams the night brings at the end of each day.
I returned slowly home. I took my time, not wanting to return to the crypt of loneliness. It finally hit me. It sucked being so madly in love with somebody who cannot return the feeling. Someone who must never know about those feelings in the first place. Those feelings are dangerous and unwelcome. It felt like shit. It left me powerless and worthless. It felt as if piece after piece of my heart was slowly detaching and dying. I could almost hear its screams as it tore pieces of itself and threw them into my face, as if showing me what I was doing to it. I apologized to my heart for torturing it with so much love. I hate love. Must I really feel this? THIS is supposed to be love? I realized unreturned feelings are one’s greatest enemy. And I was under heavy attack that very minute.
I remember every detail of the face of the one I love so much. Every curve, every strand of hair. Every minute I spend with my beloved one is a minute filled with muffled screams, feelings prevented from escaping my mouth. I want to cry to the one I love that I am madly in love, that I cannot stand it anymore, and that even a second in the arms I crave would be like eternity of bliss to me.
Nothing. I must remain silent. Forever. Must find a way to kill my ability to fall in love. I don’t want to feel anything like this, ever again. People say moments like this only make us stronger. I beg to differ. Moments like this make me want to pull my heart out and replace it with something artificial. Something incapable of love. Something that will never have an idea to love someone again. It sucks. It is stupid, it is pointless. It is not fair.
I finally got home. Brushed my teeth and sank under the cold blankets. My eyes shut, as if expecting something. I fought it. I lost it. As the dream was settling around me, I heard, as if from far away, faint “sorry”.
Vidim ja da vas sentimenti ne diraju, navikli ste valjda na pižđenje, sarkazam i adrenalin. E pa, dragi moji, lijepo ste se dali istrenirati, moram priznati. :) Sve mi se čini da sam pogriješio faks, psihologija mi očito puno bolje ide od biologije :)
Nego… Zahvaljujući Semmy (i/ili njenoj sestri) bio sam s njom na koncertu Parnog valjka. Onako, iznebuha, nakon što smo svjedočili jednoj savršenoj obrani diplomskog radai shvatili da nikad nećemo diplomirati ukoliko se sve to bude tražilo od nas, Semmy je ispustila. Pitanje. Želim li ići s njom na koncert…
U meni odjednom krenuše misli na četiri kolosijeka. Prvo, nisam neki pretjerani fan Parnog valjka (sudeći po mom grlu kasnije te večeri i ujutro, čovjek bi mogao zaključiti drukčije, doduše, hehehe) iako znam veliku većinu tih pjesama, tko ih ne zna. Drugo, općenito sam asocijalan i velike koncentracije ljudi me jednostavno nerviraju preko svih granica, jedva podnosim 12 biologa u studentskom prostoru. Treće, karte su džabe, a što je džabe i Bogu je drago, veli moj predak. Četvrto, to bi mi bila lijepa prilika da vidim kako izgleda Arena.
Treći i četvrti kolosijek su pobijedili. Naravno, da ne biste pomislili kako je Semmy u čitavom ovom procesu donošenja odluke bila zaboravljena, i ona je utjecala na formiranje konačnog odgovora.
Koncert je stvarno bio iznad svih mojih pesimističnih očekivanja (jer ja ne bih bio ja kad ne bih očekivao osamsto loših stvari da se dogode). Trajao je tri i kusur sata (nakon što je konačno počeo; ne znam zašto niti jedan bend ne može početi na vrijeme) i bilo bi apsolutno savršeno da im nije jedno xilijun puta pukao razglas usred pjesme. :)))) Hehehehehe, veoma zanimljivo je to bilo čuti jer usred sveopće glasnoće, odjednom muk i background zavijanje tribina… Deda Aki vrišti na pozornici, i dalje pjeva, a ništa ga se ne čuje. Bend i dalje svira, a sve što se čuje jest slabašno ječanje žica na električnim gitarama… I onda odjednom, kao da je netko uštekao kabel nazad, stvar eksplodira i zvuk se vrati. I tako nekoliko puta…
Naravno, Medo na koncertima najčešće provodi vrijeme vrebajući oko sebe kao mama sokol jer stvarno ne želi ostati zaliven pivom ili progoren cigaretom. Ovaj put također nije bilo iznimke. Lateralno-posteriorno imao sam grupicu dečkića, svaki sa četiri pive u kartonskom držaču, koji su pokušavali istovremeno plesati, skakati, pjevati, piti i ne proliti to sve, te jednu tetu koja je kurila cigaretu za cigaretom i nekim nadnaravnim silama uspijevala izbjeći Semmynu kosu i odjeću i ne spaliti ih. Potom su, s velikom učestalošću, ljudi konstantno prolazili pokraj mene i imao sam osjećaj kao da sam na stazi faking slonova. Za koji qrac se moraš non stop seliti na koncertu? Jednostavno ostani tamo gdje si stao i uživaj. Jedna te ista grupica tinejdžera je tristo četiri puta prošla pokraj mene gore-dolje, gore-dolje, jebemu-strinu, gore-dolje, gore-dolje. Došlo mi je da ih tako pošteno izgazim no nisam, ipak sam ja decentno dijete, oui?
Uglavnom, bilo je lijepo :) A najljepši dio je bio kad me Semmy dovela doma autom, dakle, nisam se morao grbiti javnim prijevozom i/ili pješice.
A jučer… Jučer smo bili u kinu gledati Avatara… Film je… Film je jednostavno savršen u svakom pogledu. Ideje koje je taj čovjek razvio, mašta koju je upotrijebio… Toliko nove biologije, zanimljivi koncepti, fantastične životinje i biljke… Uh, kako bih volio poći tamo na teren i determinirati sve to ili secirati nekoliko onih čudnovatih konja sa šest nogu… Ili istražiti fiziologiju onih „konektora“ koje imaju sva živa bića tamo… Proučiti taj biološki „internet“ na koji je prikopčan cijeli planet…
Istina, film jest na nekim djelovima užasno tužan, a Cameron je uspio prenijeti, kroz emocije likova, točno ono što je namjeravao tako da su mi se oči ovlažile u više navrata. Odvratni, ljudski rod… Ako je ikako moguće, još sam više zamrzio pokvarenog, malignog Homo sapiensa koji kao korov dođe negdje, kao virus, i iskorištava sve dok se iskoristiti išta da, a onda ode i ostavi samo pustoš za sobom. Prokleti čovjek kojemu ništa nije sveto, koji će sve uništiti zbog novca, odvrati, prljavi gad. Baš smo odvratna vrsta, toliko napredna da nam je napredak prekinuo sve veze s prirodom i smatramo se vrhovnim vladarima svega što postoji, a u biti smo samo dio onoga što tako revno pokušavamo uništiti i ne shvaćamo da pilimo granu na kojoj sjedimo i da će kad-tad puknuti, a onda će biti prekasno. Imamo toliko tehnologije i znanja da bismo mogli pretvoriti ovaj planet u malu oazu raja u Svemiru. Ali ne, čovjek shvati da je uništio nešto tek kad je to nešto na samrti. I ajde da smo to napravili jednom. Ne, mi svaki put, SVAKI BOŽJI PUT, moramo nešto dotjerati do kraja i tek onda shvatiti, posljednje tri sekunde, koliki smo idioti bili. A sutra, sve ispočetka… I onda mi netko kaže da je čovjek napredan. Ma čovjek je qrac od ovce na kojemu visi zvonce, eto što je čovjek! Jedino živo biće koje ne koristi sposobnost da uči iz svojih pogrešaka. Ako se jedna ameba zajebe jednom, progutavši ocat umjesto vode, neće se opet zajebati… Ali mi… Ne, mi moramo svaki dan osamsto puta potegnuti čašu octa i reći kako je bljak.
Jadni smo i baš nas žalim. Točnije, žalim onih 0,005% čovječanstva koji su normalne jedinke i poštuju život, Zemlju, prirodu, jedni druge, zrak, vodu i zemlju, koji uzimaju ali i vraćaju i pokušavaju održati ravnotežu. Nisi gad ako jedeš meso, gad si ako se prema tome mesu odnosiš kao prema nečemu što nikad nije trčalo ili živjelo. I ja, kad riknem, ću poslužiti kao hrana crvićima i bakterijama jer to tako jednostavno ide. Dok sam živ, uzimam. Kada riknem, vratim to sve prirodi… Priroda je jedan veliki organizam, a mi smo 7 milijardi metastaza…
Danas je snijeg zameo Zagrebich, opet. Ove ralice uopće ne pomažu, samo odmažu. Stojim na ulici i gledam jednu kako prolazi. Sve što je napravila jest ispeglala snijeg tako da se ovaj može brže zalediti. I doista, 10 minuta nakon, vraćajući se iz Konzuma istim putem, primijetih kako je cesta sad glatka kao i klizalište bivše dubrovačke gradonačelnice… Jbno… Jedna žena na Anteni Zagreb se javila u prometni servis i vrišti kako ništa nije očišćeno i gdje su, zaboga, te zimske službe. Vjerojatno ih je iznenadio snijeg, hahahahahaha…
“Oh, look, you came back…“ I said darkly, looking in the opposite direction. “How come? Missed me, by any chance?” I was angry and sad at the same time, almost wishing I haven’t gone to bed at all.
There was no answer. The illusion became more solid and colours poured into my dream. They have been colourless lately, dreams of mine, as if mourning for the lost one. This time, however, they sprang back into life, welcoming the change. I, on the other hand, haven’t felt the same way.
“Will you at least look at me?” I asked, noticing that the illusion was deliberately looking the other way. It was beautiful. God, how I missed that perfect face and toned body. It radiated concern and profound caring but I dismissed that all, preoccupied with the pure physical appearance. It was never this cute before… Never had it been this attractive before, if possible. I nearly drowned in suppressed urge to unite with it. Immediately, I felt my heart sink deeper into dismay, knowing what the morning will bring. “Look at me…” I repeated, with a sigh, softly.
It turned. The flame in its hazel eyes burned me. It moved slowly towards me. Only inch apart, I could feel with every nerve in my sleeping body the smell, the sound, the beginning of something that would soon be a touch. I wasn’t wrong. The illusion crossed that final inch and put its arms around me. Moment of expectation and… And I woke up.
Darkness was all around. Quick glance at the radio alarm clock revealed to me that it was only quarter past two. Frustrated because I lost the link once again, I hit my cushion, and bit it hard to prevent a scream. Slowly, very slowly, I sensed that I am slipping back into that blissful state of semi consciousness again. I let it happen, trying to subdue the growing feeling of immense happiness.
First thing my sleeping mind produced was its deodorant, sweet, somewhat crisp. I looked but I couldn’t find my beloved one. Then it provided me with surroundings, this time it was my kitchen. Interesting, I was washing dishes. I relaxed, knowing that trying to control my dreams in this state meant only losing them all together. I waited, washing the gray plate in the process.
I heard it reappear. The illusion swirled into existence, bringing the full spectrum of colours with it. Rinsing the now colourful plate and setting it to dry, I turned and saw that it was staring into me again. The eyes bore a powerful gleam, as if in fever, hair all messy and its clothes clinging to its body so tightly, depicting every muscle.
“I couldn’t”, it said, averting its gaze to the floor. “I just couldn’t let y…”
The rest of the sentence was lost in an incomprehensible murmur because my lips found its. My lips found other parts of my beloved one, too and it didn’t object. I was happy; I was once again loved and I was in control.
We stayed like that for hours, never tiring because I kept us standing, I was in control. The link was so powerful between us that in one moment I was afraid that I might even reach beyond the limits of my skull and find the sleeping brain of the living, actual person I was hopelessly in love with for so many months, a year. The very idea was frightening. My concentration wavered for a moment and suddenly everything slipped back into shades of gray. Last thing I saw before I faced the sun was my illusion smiling at me broadly, promising silently that we will meet again as soon as I close my eyes in the evening. I felt reassured because my love came back to me.
Wake world. The noise. The light. I took me several moments to figure out why I was feeling so sad. I was surprised at the dull pain in my chest. Of course! I woke up. That was the first time the pain became pure physical sensation. I thought my heart would simply give up and stop forever. I was angry but I couldn’t do anything about it. I was powerless yet I wanted everything to change for me. In the end, the pain subsided. Rage became sadness once again. I got out of bed and started preparing for the torture of the conscious state. The state without even being able to lie to myself that loving that person had any sense in it. I knew it was pointless. Why? Because we could never be. Never, and every single brain cell knew that, but one. And that very one kept this charade alive. It might be the only one but it was the loudest.
I swallowed hard, sensing the familiar bitterness of the morning. I ignored the cries of my unreturned love. I stepped outside and prepared for the cold, realizing that it would take me years before I would be strong enough to kill this pointless love once and for all.
Tako bi se moglo opisati nekoliko zadnjih dana. :) Ne radim apsolutno ništa (oduvijek me zabavljala ova naša dvostruka negacija, hehehehe) i uživam u toj spoznaji maksimalno. Ovo je prvi put u sedam i po godina da me ništa ne pritišće i dahće mi za vrat svojim odurnim, slinavim dahom. Pri tom mislim na sve dnevne i tjedne stresore iz srednje te pregršti živcotresa s faksa… Nema… Rien… Nicht…
I što shvatih? Shvatih da sam postao ovisan o malim količinama adrenalina i da mi je sad neobično jer se više ne luči. A ne luči se zato jer sam eliminirao stres. Točnije, eliminirao se sam od sebe…
Baš se osjećam nekako… Prpošno. :) I vedro… Drukčije. Oslobođeno. E jebiga, ne sviđa mi se to! Poznam ja dunda Murphyja jako dobro, a i on bogme pozna mene. Neće ovo na dobro, kažem vam ja. Samo čekajte. Vjerojatno će mi se srušiti avion dvadeseitrećeg ili će mi puknuti kufer nasred Plesa. To je još ok, pad aviona bih preživio… No što ako čitav aerodrom skonta da imam bokserice na smajliće tužna lica???
Da… U, jbte, to me podsjetilo, moram ići robu pobacati da se osuši. U sobi gdje ju sušim je faking 10% vlage tako da se roba osuši za čitavih pola sata. Toliki suction nisam nigdje vidio, babe mi.
E, da, prijenos glasačkog prava. U subotu ujutro, negdje oko 6 sati i 20 minuta, smrzava se jedan medo nasred autobusnog kolodvora. Rekoše mu da će bus stići oko 6 i po, najkasnije kvarat do 7. Medo uvijek dođe ranije, UVIJEK, bez obzira na event jer medo mrzi kasniti. No ovaj put, međed je popizdio jer je faking bus stigao tek u SEDAM I PO!!! Dobro. Neka im bude. Valjda i oni smiju kasniti svaki put…
Pokupio ja svoju potvrdu i otputio se do Vukovarske jer se tamo nalazi centralni ured Državne uprave. Dođem do portira (negdje oko 8 sati) i ljubazno ga upitam smijem li se popeti gore i obaviti tu stvar te se vratiti u još neohlađeni krevet.
„Ali, gospodine,“ reče on zbunjeno, „danas vam oni ne rade!“
„Molim???“ upitah šokirano-zbunjenim glasom. „Dobio sam informaciju u samom Ministarstvu te u uredu Državne uprave u Đubrovniku da stignem predati ovaj papir danas do podne?!“
„A, ne znam. Oni vam nemaju fiksno radno vrijeme. Znate, vjerojatno se neće nitko pojaviti. Vratite se za sat vremena, pa ćemo vidjeti.“
I otpravi on mene s vrata. Ja buljim za njim, u nevjerici, saginjući se mahinalno da me ne pogodi jučerašnji Večernji list jer vjetar je bio abnormalan, a hladnoća sjevernopolska. Ostadoh sam kao erekcija usred pustinje, ostavljen da me grize bijes na cotavi državni aparat i ledena kiša koja mi se zabija u bradu. Ajde, rekoh, pa valjda i mene država može jednom direktno jebnut u prkno i pobjeć nekažnjeno.
Hodam besciljno i sve mi se više i više piša… Stišćem noge, širim mjehur, inhibiram unutarnje receptore. Ne pali… Odlučujem otići do NSB-a i umrijeti u meraku dok sam praznio mjehur, usput glasno psujući na Hrvatsku i njezin nemar, pitajući se kako nam uopće država funkcionira kad njena uprava nema radno vrijeme. Odgovor mi je došao u vidu zapljuskujućeg vala spoznaje, zajedno s djelovima sadržaja WC-a nakon što sam povukao vodu, a ona se zavrtložila: „Pa država ni ne funkcionira, idiote!!!“
Vratim se natrag i zaletim se na portira. On me šibne na šesti kat i reče mi da budem uporan na zvonu. Pozvonio sam pola puta. Nakon što sam ispleo tri džempera i stavio saditi kupus, doleti nekakva naoko ljubazna teta niz hodnik i otškrine vrata, kao da se boji da ću je napastovati nasred Državne uprave. Bila je fakat ljubazna. Rekla mi je da su oni zaduženi za čitavu županiju i da trebam preskočiti prekoputa, u Bandićevu zgradu i tamo odnijeti svoj papirić--- Ajde, neka, prva konkretna informacija u zadnja tri dana.
Skoknem prekoputa, dobijem fancy značkicu na kojoj je pisalo „Posjetitelj 1511“, popnem se liftom dva kata (kao da sam invalid, no morao sam jer je tako striček portir no. 2 naredio) i pokucam na staromodna vrata. Unutra vruće i smrdi kao da je Kerber prdnuo u predvorju Pakla. Teta zgrabi moju jedva stečenu potvrdu i samo je frkne pored kompa. Pitam je li to to, ona odgovara da je. Ajde neka, mislim si, još jednom zapanjen činjenicom kako nam država funkcionira… Eto vam pričice o čudesnoj stvari zvanoj državni aparat.
Inače, vikend sam proveo u lijepom opuštajućem tonu uz opetovane izvedbe sountracka iz New Moona jer se Ulfuz zaljubila u nekoliko stvari… Ima jedna koja se i meni dopala, a to je posljednja, klasični komad predivne izvedbe…
Stvar je tu glazbe radi, ne morate gledati scene :)
Jedva čekam kada ću doma. Nedostaje mi moj mačor i miris hladnoće u sobi dok pokušavam zagrijati ledeni krevet na temperaturu svoga nemalog tijela. Nedostaje mi i trenutak kada se mačor pokušava ugurati ispod deke jer mu se rep trese od hladnoće ako spava na daski od prozora gdje inače spava… I jedva čekam vidjeti Župu i jedva čekam trenutak spoznaje da se ništa nije promijenilo i da je još uvijek ista vreća za smeće ostala zakačena na bagrem na parkingu… Stoji tamo već 6 godina, barem… Previsoko je da je maknem…
Nedavno, Semmy je objavila postićak o malim stvarima koje je razveseljavaju… Mislio sam o tome i odlučio odvratiti antagonistički, napisavši par stvari koje me mogu rastužiti…
Kada vidim napušteno mače ili pasića na cesti. Nekidan sam vidio sićušnu mačku pokraj apoteke na Glavnom trgu i srce mi je skoro puklo od prizora. Nemam kud s njom. Nisam imao vremena niti zastati i premjestiti jer bi ona samo krenula za mnom, što tek ne bih podnio…
Tužna melodija poput ove koju upravo slušam… Tjera mi suze na oči. Glazba. Glazba me može rasplakati kao ništa drugo.
Kada upadnem u zapetljani tok svojih misli i kad me one dovedu na prag do maloprije nezamislivih situacija koje mi odjednom postanu sposobne dogoditi se.
Ridam suze nad Amazonom…
Kada saznam da je Pixie bolestan. Jedna mačkica mi je već umrla od rakova i ostale gamadi, ne želim da mi i ovaj mali gad ode zbog kakve glupe infekcije
Ljudsko ravnodušje. Ljudi mogu ponekad biti tako odvratni da se sramim što sam pripadnik vrste Homo sapiens sapiens. Ponekad rade tako gnjusobne i sebične stvari da u tome nema ništa „mudro“. Samo si jedan čovjek može dati epitet „sapiens“…
Kada se razočaram u nekome… Užasno me je lako povrijediti. Teško primam udarce. Kada dajem, dajem sve i očekujem da će se to cijeniti. Ne tražim sve zauzvrat (nadam se tome) no volim kada se cijeni ono što dajem od sebe…
Kada se ljudi ljute na mene. Bili oni potpuni neznanci na cesti koji su se raspizdili jer sam im stao na put, pa do ljudi koji su mi sve… Ne volim kad se ljudi ljute na mene i to me žalosti.
Oboa. No to spada pod glazbu… :)
Knjige. Priznajem, totalno se rasplačem kada pročitam nešto plačljivo u knjizi. Nekakav ljubavni moment između dvije duše koje ni u najluđim snovima ne bi smjele biti zajedno. Ili kad umre lik kojeg sam zavolio tokom čitanja. Istva stvar i za filmove. Iako, filmovi su brzi i radnja teče dalje pa ne stignem probaviti trenutak. Knjigu mogu lijepo zatvoriti i naricati nad zajebanom sudbinom.
Netolerancija. Zašto ljudi imaju tu neopisivo snažnu potrebu čačkati po tuđim životima i onda komentirati kako je to neshvatljivo i protuprirodno? Zašto ljudi uopće moraju gurati svoj nos i zanovijetati tamo gdje im nije mjesto? Zašto se ne možemo jednostavno voljeti, sa svim svojim manama, hirovima i problemima? Ne, mi se moramo mrziti i bojati se jedni drugih, što samo potencira mržnju koja dovodi do još većeg straha (lijep primjer pozitivne povratne sprege).
Što vas može posebno rastužiti, a drugima bi se činilo trivijalno?
Gle, već je 1.15 ujutro, a ja još budan. Sreća od Boga pa mi je predavanje tek u 15h. Imam vremena se naspavati. Jedini problem je što mi želudac zavija jer smo inače u ovo doba i on i ja uspavani i ne komuniciramo. Mislim, kaže on sve mojoj podsvijesti no ona me tek ujutro, kad se probudim, iznenadi naglim osjetom praznine i neumoljivog zavijanja u dvanaesniku. A sad… Nisam jeo FAKAT odavno (negdje od 2 popodne) i baš mi stvar lijepo krulji. Jbga. Ne dam mu ništa, neka se strpi do ručka jer tad, naime, će biti moj prvi susret s hranom.
Znate da sam izgubio oko 6 kila otkad sam se vratio u Zagreb? Baš volim ovu metropolitan dijetu u kombinaciji sa mood swingovima koji me neumorno prate… :) Moram se početi aktivnije baviti samim sobom. Već sam počeo s periodičkim valjanjem po podu u nastojanju da pokrenem neki uspavani mišić i ubacim ga u tetaničku kontrakciju no nije mi baš pošlo za rukom. Ili za mišićem. Actually, ma mogu ja napraviti i 50 trbušnjaka (što je 200%-tni napredak u odnosu na prvu godinu faksa, hehehehe) no NE DA MI SE :) E u tom zecu leži grm.
Idem, ljudovi, zavući se u „krevetac“ i dočekati zoru. Već je stvarno vakat da se povučem u blaženi zagrljaj snova i pokušam sanjati nešto što želim. Ponekad stvarno imam kontrolu nad time. Nažalost, većinu puta nemam. Idem, vampirima već ide na qrac konstantno lupkanje tipki… Doći će i posisati sve što imam. Pušek…
Jučer je bio veoma zanimljiv dan. Zahvaljujući TELE2 tarifici ipak me nije previše stajao. Naime, sjetim se ja, odjednom, kako je drugi krug predsjedničkih izbora 10. siječnja. Ne znam zašto, no sve do tog trenutka bio sam uvjeren da je drugi krug tjedan ranije i da ću još uvijek biti doma i moći glasovati. E pa, nakon što me je mozak obveselio tom činjenicom, onako iz vedra neba, sam od sebe (valjda mu je trebalo tako dugo da uopće dospije informacija iz jednog centra u drugi), potrčao sam pronaći negdje internet da provjerim stvar. Naravno, računalna učionica na faksu pod opsadom čitav dan, kao uostalom i svakog četvrtka… O činjenici da kolokvij počinje za dva sata niti neću.
Odletih do „Bogdana Ogrizovića“ i tamo prođoh desetominutne selfinstrukcije kako koristiti internet kiosk. Nakon što sam ga konačno uspio nagovoriti da mi otvori stranicu Ministarstva uprave, razočarao sam se činjenicom da je rok za predaju privremenog upisa u neko drugo biračko mjesto do ove subote, 12. prosinca. No, ajde, rekoh, ima još vremena…
I pokupim ja sve moguće brojeve s te stranice i počnem nazivati. Morao sam nazvati da provjerim postupak, jer je na netu kljasto opisan. Zvao sam valjda šest različitih brojeva dobrih sat vremena. Jedino gdje samo dobio nekoga jest porta. Teta me uljudno nekoliko puta prespojila na odgovarajući „sektor“ no nakon toga telefon bi odzvonio do kraja… Toliko o uslužnosti državnog aparata. Zvao sam i zvao i zvao i zvao… Nitko se nije javljalo, a nisam imao vremena skočiti do Maksimirske gdje je sjedište jbnog Ministarstva.
Nakon što sam već izgubio svaku nadu i htio prekinuti vezu, odjednom život! Netko se actually javio!!! I sad ja ispitujem ženu što, kako, gdje, koliko i zašto… Ona mi govori kako bi bilo bolje da se okanim stvari s ozbirom na „kratkoću roka“… Ja ne odstajem… Želim svoje jbno glasačko pravo prenijeti u Zg za drugi krug i točka!
Mobilizirah oca… On skočio do općine, ured zatvoren. Radi samo ponedjeljkom, srijedom i petkom. Ma spektakularno. Otišao je danas, i to je morao u grad jer naša općinska ispostava ureda Državne uprave nema dovoljnu magijsku moć da mu isprinta faking dokument. Ne znam jeste li znali, no ako želite prenijeti svoje glasačko pravo, morate otići u mjesto svoga prebivanja, uzeti dokument veličine i izgleda DOMOVNICE koji vrijedi JEDNOKRATNO, odnijeti ga u drugi grad, selo, prčvarnicu i tamo se prijaviti. Ne znam vidi li netko debilanu ovog procesa? Ne? Allow me…
Umjesto da Državna uprava djeluje kao živčani sustav i sređuje stvari između centrale i periferije brzinom svjetlosti, oni djeluju kao endokrini sustav, a papir predstavlja hormon. Autobus Croatia Busa glumit će krvotok, a ja G-protein. Moj otac bio je podražaj.
Strašno. Mislim, svi uredi Uprave su samo udovi JEDNOG tijela. Zar ne bi bilo sasvim logično i nadasve lakše da sam ja došao u neki ured u Zagrebu i rekao: „Dobar dan, teta. Vidite, ja na dan ponovljenih izbora neću biti u mjestu svog prebivanja nego tu i tu. Možete li prenijeti moj glasački listić ovdje? Hvala.“
I ona ukuca nekoliko probranih naredbi u svoj kompjuter, klikne triput mišem i etoga! Nikakvih papirina, nepotrebnih dokumenata, živciranja i slično… Ali neeee, mora Hrvatska zakomplicirati i najjednostavnije radnje, ne bi ona bila ona kad to ne bi napravila…
Tako, sutra ujutro, VEOMA RANO moram pred autobus i onda odnijeti to u neki Ured da me upišu ovdje za 10. siječnja. Bitno mi je jer inače proklinjem ljude koji samo kukaju, a onda ignoriraju svoje temeljno građansko pravo. Istina Bog, na ovim izborima nemaš što izabrat no barem odi i uništi listić, ako ništa drugo… Nemoj ga ostaviti podložnim manipulaciji…
Druga stvar… Ulazim sa Semmy u tramvaj i ona sjela. Ja stojim pored nje i pokušavamo pričati. Kažem „pokušavamo“ jer na drugom kraju stoji čovjek i priča na mobitel tako prokleto glasno da ga valjda čuje i armenski predsjednik! Kako mrzim ljude koji nekontrolirano glasno koriste ikakvu komunikacijsku napravu, pogotovo u javnosti. Jbmu mater, telefon je izumljen upravo zato da se ne moraš dovikivati s brda na brdo. Još pogotovo ovi novi imaju sustav ignoriranja pozadinskih šumova i amplificiranja tvoga glasa pa skoro da možeš i šaptati nasred avenije, čut će te onaj s druge strane žice (ili odašiljača). Ali ne, mora čitav tramvaj znati što je ovaj požderao, koliko litara rakije nosi u torbi i koje mu je boje i konzistencije bilo govance. Jbte. Osim što bih uveo Sanitarnu policiju, uveo bi i neku za bonton. Pa da onda vidimo tko bi se usudio podignuti glas usred punog tramvaja toliko da ne čujem ni sam sebe, kamoli Semmy koja sjedi na dvadeset centimetara od mene! Konjine…
E, kad bi se mogao sjetiti koja je bila treća stvar… :)
Update:
A kolokvij je obavljen s 85% što je second best... Najviši postotak je 90% i ostvarila ga je samo jedna kolegica... :) Nadam se da ste zadovoljni, teta Zlica :)
Da, znam, zao sam i trebalo bi me kastrirati i ne dati mi da se razmnožavam… Uh, wait, mislim da se priroda već pobrinula za to… ;)))
Ne, baš sam zao. Nekako mi lijepo sada, nažderao sam se ko svinja (ako se minijaturni sendvič, ali fakat minijaturni te zdjeličica Cheeriosa može smatrati nažderavanjem) i baš mi je fino proradio parasimpatikus. Da barem kolokvij iz animalne nije sutra, hehehehehe….
Jedan citat kojeg sam nedavno vidio i koji mi se baš sviđa: „Ljubav je kao šah! Dok osvajaš kralja uvijek te zajebe neki konj!“ Ili kobila, nećemo segregirati na spolnoj osnovi. :) Uglavnom, u zadnje vrijeme nalijećem na dosta zanimljivih citata, morat ću ih početi negdje pisati.
I dalje me muči razmaknica… Koliko to već tjedana traje? Ne znam, izgubio sam konat. Ne nokat nego konat. :)
Konačno sam završio prvu od ukupno tri knjige (da, da čovjek ne povjeruje, i OVA trilogija se sastoji od tri dijela!) trilogije koju čitam već dosta dugo… Nekako mi dragi PMF nije bio davao dovoljno vremena da se posvetim iščitavanju još jednog svijeta u kojemu bih se htio izgubiti i ostaviti ovu jadnu i poremećenu egzistenciju iza sebe. Ili pokraj, baš me briga, samo nek se makne… No ne ide. I to sam napisao zajedno. Ne zato jer mi je razmaknica u banani nego jer sam umoran. Negacija se piše odvojeno od glagola, ljudi… Nadam se da će novi predsjednik uvesti zakon o vješanju ljudi koji pišu negaciju zajedno s glagolom. „Neće“ neka bude iznimka, jer ga i sam pišem „neće“. Tako me naučilo.
Danas sam bezveze visio u gradu jer nismo imali francuski. Točnije, pojavilo nas se osam. Profesor, vidno naqrcan jer je užasno alergičan kad mu ljudi ne javljaju da neće doći, opet nam je održao bukvicu i poslao doma. Prije toga je došla deveta osoba no nije popravila stanje jer nas treba biti minimalno deset. Danas sam isključivo zbog francuskog visio u gradu pola dana, umjesto da sam to vrijeme iskoristio učeći. Dobro, srećom sam išao sa Semmy do BIUS-a vidjeti što su to cure iz botaničke sekcije spremile za party pa dan nije totalno propao. Kupio sam si dva potpurrija, bedž i božićni ukras, sve u znaku biljaka, naravno. Trenutno mi torba neodoljivo miriše po cimeti, a s nje visi predivan gay bedž u ljubičasto-zelenom tonu. Mislim da ću ga ostaviti da tamo visi, lijepo se uklopio… :) Ne ide nikome za Božić.
Vidi mene, još uvijek sam na kompu iako moram učiti… Točnije, ponavljati. Sve sam već naučio, samo treba ponoviti. :))) Odavno mi se to nije dogodilo. Baš volim animalnu fiziologiju, nadam se da neću pasti kolokvij zato jer nisam ponavljao na vrijeme i jer sam pomiješao hormone s neurotransmiterima te pobrkao njihove receptore. Ili jer sam pomislio da slučajno astroglija pomažu u izgradnji mijelinske ovojnice.
Ok, je vais etudier… Neka vam bude… A spava mi se… I ne da mi se… Ja bih se volio sutra probuditi i otkriti da mogu mijenjati stvari koje je do jučer bilo nemoguće promijeniti… Je suis fatigue…
Oui, je sais, i s ovim sam vas mučio... :)
I cannot seem to reach you
Although you're so close now
I'm moving 'round in circles
Come to me
I cannot seem to leave you
I'll reach out to you now
You're moving way to fast, love
Stay with me
Now I know it is time to move on
And I know that I should forget you now
But I can't change, no
The way I feel about you
I cannot understand this
The change in your emotions
And why you cannot love me
The way I am
Now I know it is time to move on
And I know that I should forget you now
But I can't change, no
The way I feel about you
I cannot find the right words
Why don't you understand them
How much I really want you
To change your mind
Now I know it is time to move on
And I know that I should forget you now
But I can't change, no
The way I feel about you
Profesor J. koji mi predaje anatomiju navodno je najodvratniji i najbezobrazniji ljigavac kojeg je Medicinski fakultet ikada vidio. Meni je čovjek fantastičan.
Ok, predaje nam kao da smo svi već primarijusi doktori kirurzi i kao da nam je latinski materinji jezik. Istina, prebrzo govori i pretpostavlja da je i nama sve to prokleto logično samo zato jer je i njemu prokleto logično. Dalo bi se reći da od nas očekuje da već intuitivno znamo kako univerzum funkcionira…
No čovjek ima fenomenalne izjave koje ga iskupljuju za sve ovo poviše napisano. Nekidan, kada smo pričali nešto o abdomenu u širem smislu i raspravljali o debelom crijevu, dotakao se teme proljeva. Inače nam uvijek, uz anatomiju određenog dijela tijela spomene i prateću boleštinu ili dvije. Tako nam je rekao kako su JEDINA stvar koju možete u medicini sa 100%-nom sigurnošću spriječiti zapravo crijevne zaraze i slično. Sva ostala medicina je puka igra slučaja… No, kaže on, treba biti oprezan s prevencijom. Točnije, rekao je: „Prevencija SVEGA vam je siguran put na psihijatriju!“. Hehehehehe… Odmah sam se mogao sjetiti nekoliko ljudi koji su po njemu onda već odavno kupili jednosmjernu avionsku kartu za psihijatriju. :))))
Danas smo, pak, pričali o bubregu i nadbubrežnoj žlijezdi (onoj koja je tako često na tapeti jadne vidovnjakinje s RTL-a, pa svaka druga žrtva koja je nazove ima problema s nadbubrežnom žlijezdom). Dakle, glandula suprarenalis se sastoji od dva dijela ili točnije, dva organa. Jedan je SRŽ koja je zaslužna za adrenalin i sva ta sranjca, a drugi je kora, koja je zaslužna za proizvodnju SUPROTNIH spolnih hormona… Dakle, ako ste teta, onda će vam vaši jajnici proizvoditi ženske spolne hormone, a kora nadbubrežne žlijezde testosteron! :)
Uglavnom… „Sjetimo se“, reče on, „starih bradatih bakica. Skinemo li užasno bradatu bakicu i primjetimo da oko vanjskih spolnih organa te ispod pazuha nema ni vražje dlake, a ima bradu i brčine koji konkuriraju najžešćem turskom sultanu, odmah znamo da su njeni jajnici u lošijem stanju, jer su oni zaslužni za dlakavost oko spolnog organa i ispod pahuha. No, sa sigurnošću možemo reći da joj je sve u redu s korom nadbubrežne žlijezde jer zahvaljujući njoj ima pozamašnu bradu.“
„Zahvaljujući?“ upita jedna kolegica, ne vjerujući što je čula.
„A gledajte“, reče profesor. „Duboko sam uvjeren da 99% tih dlačica i celulita ženama raste u centrali!“.
Hehehehehe… Umro sam od smijeha. Pretpostavljam da je time htio reći da su žene previše opterećene dlačicama i tom famoznom narančinom korom, vjerojatno više nego muškarci koji ih kritički promatraju. Ima li istine u tome ili nema, ne znam no drage moje feministkinje, nemojte misliti da vam je nanesena nepravda jer sljedeći put radimo spolni sustav i profesor je već najavio pregršt (dez)informacija na račun muškaraca… Dakle, dotaknut ćemo se i muške centrale, kao i mozga :) pa ćemo vidjeti koji dio je uvjeren da je stvar malena…
Također, rekao nam je da on spada u arhetip muškarca. Nisam znao da se muškarci dijele u arhetipove i neotipove. Arhetipovi su opsjednuti ženskim nogama (opsjednuti mislim podsvjesno…) dok su neotipovi opsjednuti grudima. Dakle, ako dođe žena s ogromnim sisama jednom arhetipu i misli da mu je gurnula pod nos svoja dva najveća aduta, a istovremeno ima kržljave, nejake i „ružne“ noge, grdno će se razočarati jer će je dotični čisto otpiliti. Takvi tipovi su bliži ranijim sisavcima nego primatima, također profesorova izjava…
Eto vidite, tko kaže da je anatomija čovjeka dosadan predmet? Do sada sam naučio kako prepoznati kamen u žučnom mjehuru, pijesak u mokraćovodu, kako efikasno izliječiti musculus fiber, kako zajebati živčani sustav na 101 način… :)))
Danas, dok sam se vozio doma busom, neki klinac od jedva 18 godina mi se obratio s „vi“. Vjerojatno bih se trebao obrijati, hehehehe… Ali kad ne želim, lijepo mi grije lice. Osim toga, tome i služi, zar ne? :)))
U petak Ulfuz i mene čeka imerzija. Ne u imerzijsko ulje za imerzijski okular mikroskopa (da, znam da vam je to prvo palo na pamet… hehehe) nego jednosatna imerzijau francuski jezik. Naime, le professeur modeste de français je pripremio za nas 10 jednosatni razgovor o biločemu s tri govornika francuskog jezika. Jedan čitavi sat dobivat ćemo batine progovorimo li hrvatskim, engleskim, svahilijem, znakovnim… Samo, isključivo i jedino francuski. Can't wait to hear that… Indeed.
Jučer sam dao krv na faksu. Eto, PMF mi je i službeno posisao krv. Dok su kolegice i kolege oko mene gotovo padali u nesvijest i morali su satima ležati ne bi li došli sebi, ja sam se uzvrpoljio na krevetu čim me je ištekala s pražnjenja… Darivao sam do sada krv i samo postajem hiperaktivan kad izgubim tih 4,5 dcl… Počeo sam zajebavati kolegicu koja je ležala do mene u polukomi i pokušavala povratiti boju do 10h jer je imala predavanje… Na koncu, kada sam počeo zajebavati i sestru jer mi je nalijepila još jedan flaster preko staroga (jer stvar nije htjela prestati teći) i poremetila simetriju (barem znam da nemam problema s trombozom), doktorica je prišla i zabrinuto me pitala jesam li dobro, očito uvjerena da mi je gubitak krvi uzrokovao kratki spoj u mozgu. Odgovorio sam joj da sam i inače takav… Na dar sam dobio tablu čokolade (mene svijet želi fakat dijabetičarem napraviti ili što?), ledeni čaj i ono malo svijetlilo koje se natakne na knjigu ako želiš čitati u krevetu, u mraku, hehehehe… Baš kewl, oduvijek sam si to htio kupiti da vidim kako radi. Priznajem da ta jedna minijaturna LED-ovka stvarno daje popriličan bokun svjetla…
Enivej… Kupio sam si danas one ultraskupe, strane, ogromne medenjake koji su bili na mahnitom popustu pa nisu stoga bili ultraskupi, što mi je uopće i omogućilo da ih kupim. Došavši doma, shvatio sam zašto su na popustu. Naime, nedostaje ih jedno 9!!!!! :(((((( Kutija je podijeljena u tri komorice, a u svaku stane cca 7. Jedna je bila skroz prazna, a u drugoj ih je nedostajalo nekoliko… :(((((( Eto, i sama Providnost pazi na razinu glukoze u mojoj krvi… :)))
Ulfuzina teta nam je darovala bocu fantastičnog maslinova ulja… U životu nisam probao tako fenomenalno ulje, gotovo pa ga možeš piti iz čaše… A okus mu je kao da papaš domaće učinjene masline… :)))) Mmmmm, već vidim jedan lijepi doručak s francuskim tostom s nakapanim maslinovim uljem poviše i malo onog divnog ličkog sira, also courtesy of Ulfuzina teta… :))) Long live the teta!!!
No more news… Actually, ima, no o tom potom… :)
Znam da sam vas već gnjavio s ovom stvari no eto... Je l'aime.... :)
Jedan tren ovako, drugi onako… Ni tu ni tamo. Nit mi je bolje, nit mi je lošije, samo drukčije. Jesam li trebao? Pa valjda, inače bi uskoro i samo izašlo.
Nije li prekrasno ponekad ištekati se iz vlastitog života i promotriti sve sa strane, onako kritički i objektivno? Vidjeti gdje si katastrofičan, gdje pizdiš bezveze, a gdje je Clostridium uhvatio maha i nekrotizirao podeblji komad tkiva? Točno možeš vidjeti gdje praviš probleme, a nemaš razloga, a gdje ignoriraš stvar iako bi trebao posvetiti tome malo više pažnje.
Život, točnije tok života, je poprilično bezobrazan son of a bitch. Nikad nije onako kako si zamislio. Zašto čovjek mora biti toliko odvojen od svog života i ne imati nikakvu kontrolu nad njim? Mislim, možete vi pokušati upravljati svojim životom no kad-tad shvatite da zapravo on upravlja vama cijelo vrijeme.
U posljednje vrijeme sam poprilično zadubljen u svoj život i pokušavam ga držati na oku. Kao i tu prokletu gaduru od podsvijesti (možda bi bilo bolje da kažem podSAVJESTI) koja izroni svako toliko i da primirenom životu novu dozu svježe vode kako bi se mogao nastaviti batrgati i bacakati, kao riba na suhom. Svaki put kad joj se učini da je sve krenulo kako treba, eto je i napravi dar-mar. Kravetina na steroidima…
Osjećam se… Drukčije, a opet jednako. Kao da je sve krenulo onuda kuda mora, iako taj smjer nije savršen i najradije bih da tuda uopće ništa ne kroči. Sjebano, moglo bi se reći. Ne znam što sjedi iza one ogromne okuke gdje strši stijena i prekriva pola ceste.
Osjećam se… Krepano from the inside. Hopeless, ali ne onako hopeless da si žile prerežem… Prije bih rekao, umorno. Umorio me ovaj tok… Ja bih skoknuo u neki drugi. Ne mogu, aktivacijska barijera je prevelika, a priroda još nije izumila enzim koji bi mi pomogao preskočiti ju. Rekacija je faking endergona i to ne mogu promijeniti. Nije moj izbor, jednostavno je takva.
Moram ići oprati suđe. Jučer sam se ubio u ogromnom frapeu od banana, manga i zaleđenog šumskog voća. Mjesečna doza vitamina. Sutra mi dolazi Semmy na studydate i Ulfuz et son cherrie, svatko sa svojim setom briga za učenje. Semmy i ja moramo štrebati animalnu, u četvrtak nam je kolokvij. Baš se nekako veselim sutrašnjem danu, pitam se kako će proteći… Hoće li feeling biti isti, pitam se? Onako purely academic reasons…
Od ovog mjeseca imam flatrate. Uživam u internetskom radiju i krepajem od nekakvog jada kojeg mogu, nažalost, identificirati no ne i ukloniti… Only Time, pjeva Enya. Baš. Za jedno Vrijeme, ima poprilično loš osjećaj za tajming. Gregorian… Volio bih otići na taj koncert. Isto tako bih volio da ljudi prestanu ubijati baby seals za krzno ili da Hrvatska prijeđe na 100%-tnu proizvodnju el. energije iz obnovljivih izvora, no to se neće dogoditi…
Volio bih da se današnji dan nije dogodio, eto. Volio bih da je danas npr. 25.8.1987. i da se uskoro imam roditi. Posljednji dani u svijetu u kojem NEMA nikakvih briga osim jedne, a to je kako izaći kroz otvor zdjelice vani. Današnji dan vidim kao kraj jedne i početak druge etape. Prema čemu? The fucking time will tell…
Eh… Možda je svijet skrenuo s uma, pripremajući se za Božić dvjesto godina ranije no ništa se ne može usporediti s mahnitošću koje obuzima Ulfuz (što se darova i darivanja tiče), a čime je zarazila i son cherrie.
Sjedim ja tako doma, evo upravo maloprije, i pričam sa ćaćom. Usput isprobavam novi LCARS program koji je naprosto SAVRŠEN i perfektan i baš imam osjećaj kao da imam nekakav personal computer koji se sišao ravno sa stola Mrs. Kathryn Janeway. Sjedim kadli netko odjednom zvoni. Gledam sat, osam i nešto sitno. Pitam se tko je. Ustanem, shvatim da ne nosim any pants i pojurim do sobe, s ocem na uhu.
Obučem se jedva i otvorim vrata. Ulfuz et son cherrie. Još uvijek pričam sa svojim pretkom pa ne mogu ni pozdraviti ljude, stoga se samo maknem u stranu i propustim ih. Ulijeću unutra kao furije, a ova se baca u kuhinju i počinje roviti po policama, škrabicama i frižideru u potrazi za nečim jestivim. Nažalost, razočarala se jer sam ja dotamanio apsolutno sve jestivo što nije bilo dovoljno brzo da pobjegne od mene.
Konačno svršim razgovor i pitam ih da dobro koji qrac rade tako kasno kod mene (mislim, za njih je to kasno DOLAŽENJE kod mene, inače se u to vrijeme ide od mene, no dobro)… Ulfuz mi objašnjava kako više nije mogla čekati i kako mi moraju dati „malo“ preuranjeni božićni (upravo sam „božićni“ napisao velikim, ne znam koji mi je vrag) dar!!! :))))))))))) Gledam u nju kao da vidim tele u slatkoj kotulici i ne vjerujem. Znam da je inače luda za tim poklanjanjem osamsto eona prije nekog događaja no to je do sada barem bilo rezervirano za nju i njezinog cherrieja. Vidim, počelo se širiti…
Uglavnom, pravda se cherrie kako više nisu mogli čekati jer je postojala vjerojatnost da si to isto sam kupim, u onim trenucima mahnite depresije kada kupujem sve i svašta samo da se osjećam bolje (još jedan od dokaza da sam žena, actually). I tako ja dobih svoj božićni darak. Elegantno zamotan u vrećicu od Algoritma. :)))) Ionako mrzim darove zamotane u sto i jedan sloj papira, u što treba uložiti poprilično mišićne sile da dođeš do bitne stvari. Ovako je sve bilo puno lakše…
Vadim ga. CD :))) „Gregorian – The Masterpieces“ + DVD :))))) Nevjerojatno… :) Toliko sam kukao kako bih htio ići na koncert u Lisinskom (znate da dolaze u Zagreb kroz nekoliko dana?) i kako neću imati keša za to jer treba pokupovati sitnice ljudima i usput živjeti u Zagrebu i paziti na nepredviđene troškove i sve to… Jedan tren sam govorio kako neću ići na koncert, drugi tren sam već vrištao kako sve može ići kvragu i kako ja idem u Lisinski, taman gladovao pola godine poslije… Uglavnom, sada više ne moram brinuti jer ih imam doma :))))
Eto, to se zove pun pogodak! :)))) Thanks a lot, guys, pušekići!!!!! :))))))))))))))))))))))))))))) No, to me sada baca u nevjerojatan dug (psihički) jer ću se osjećati ful katastrofično ako ne pronađem nešto dovoljno slatko, korisno i nadasve neočekivano no opet fantastično i oduševljavajuće za Ulfuz i cherrieja… U zadnje vrijeme me ne ide baš pronalaženje „punih pogodaka“… Ništa, mislim da me čeka poprilično teška misija sljedećih tjedana. Na koncert više ne moram, tako da imam vremena, prostora i keša, hehehehehehehehehe…. Još samo kad mi desni zvučnik moje drage i mile linije ne bi prekidao, mogao bih još potpunije uživati u ovoj lijepoj stvari….
Znate valjda tko su ti Gregorijančići, zar ne? :)))) Na ovom CD-u su stvarno najveći hitovi, a stil pjevanja je jednostavno fantastičan. Krivo mi je što ne znam niti jedno mjesto u ZG (konkretno, crkvu) gdje mogu poći poslušati gregorijanski koral na djelu. Molim vas, ukoliko znate za takvo mjesto, recite mi. Upravo slušam stvat „Join Me“ koju u originalu izvodi H.I.M. Njegova verzija mi jest fora, iako je on kao pojava naprosto smiješan i zastrašujuć (u onom smislu „koji je vrag ovom tipu?“). Ima još jedna njegova stvar koja mi je dobra, ostale su tako tako… Izvedba u gregorijanskom stilu je naprosto... Božanstvena :))))) Koliko god to oksimoronski zvučalo, ako pogledamo iz čijih usta pjesma prvotno dolazi i o čemu govori… Vjerujem da bi i najžešća sotonjarska stvar zvučala božanstveno otpjevana u gregorijanskom stilu :))) Nego, cherrie et Ulfuz, jesam li već rekao hvala??? :)))))) Ne vjerujem da sam rekao dovoljno… :) Idem baciti oko i na DVD… Nažalost, morat ću to napraviti na kompu jer je moj dragi Vivax po drugi put ispustio dušu i odbija suradnju, barem što se vrćenja diskova tiče. USB i SD slot mu još rade, hvala nebesima… :)))) Eto, idem uživati u Božiću koji je ove godine debelo uranio :) No, uvijek je fora dobiti nešto van sezone :)
Da, btw, riješio sam problem nefunkcionalne razmaknice. Koristim, naime, vanjsku tipkovnicu pa stoga molim da mi oprostite raznorazne nebuloze koje će ispadati na polju gramatike i pravopisa. Odvikao sam se od ovako širokog rasporeda tipki, budući da je na laptopu to sve sminimizirano... Ajde, do čitanja! :))) Je li vam se svidjela moja mala stilska vježba u prošlom postu? Nisam odavno izbacio ništa slično pa rekoh… I da, story is purely (not) fictional… A ako želite saznati tko je „the illusion“… Well... nećete, pa nemojte niti navaljivati (sudeći po odazivu, stvarno ste zapeli!!! :))))) )
„You do know this is just a dream, “ asked the illusion, while entering my consciousness, „and that soon you will be frustrated enough to wake up? “
Of course I knew that. It was hard to forget. But still, each night the illusion in my dreams asked the same question, as if trying to avoid being blamed for the bitter aftertaste the morning left in my thoughts. Every night the illusion came and became whatever I wished it to be. Occasionally, it turned into something new. But most of the times, it took the form of the only thing I couldn´t have while roaming the „wake“ world. That form was love…
„I missed you“, I said, looking my lover in the eyes. „The whole day all I could think of was you. “
The illusion sat next to me, hugging me. It smelled so real. Even the touch felt as if it was real. It was not hard for my mind to recreate such believable sensations because I did touch and smell that specific person enough times. But never, EVER has that person held me or hugged me the way my illusion did.
I was too afraid to say anything. One stray thought and all of this would disappear into nothingness and I would travel back to the wake world. That I wanted to avoid. Instead, I relaxed my sleeping senses and continued to enjoy the hug. It became tighter.
The illusion stood. Funny, even the dreamt version of „letting go“ bore the same feeling as the real one. The feeling of sudden emptiness. Sudden release of pressure. Interesting fact, worth researching while awake. Right now, it was more important to follow my illusion to the other side of the room and gently kiss its neck. I put my arms around my lover´s waist and asked what was wrong. The reply came after a while…
„I hate myself for doing this to you“, the illusion said, turning towards me and meeting my sleepy gaze. „I am ruining you“, it finished.
„What are you talking about? “ I heard myself saying, suppressing the sudden surge of fear. „You are not doing anything to me. At least nothing bad“, I added crookedly.
“I am destroying you”, the illusion continued. “This is just making you feel worse every time you wake up. I should know, since I am always there while it happens.”
“Don´t be silly”, I half laughed at this. “It can´t possibly be your fault! It is I who creates you! If it´s anyone´s fault then it´s mine. Look at me! ” I added, noticing that my lover still looked bewildered by the thought of harming me. “This is just a dream. And what a dream it is! I love you, and I need you here. Don´t, please don´t turn your back on me here! You know we could never be together in the wake world. You know the reasons. You know the consequences. I know them, too. And I am afraid of them.”
The illusion kissed me again. The touch of its lips was breathtaking. The smell of its skin so vivid and reachable. My lover´s hair came underneath my fingertips. Each strand was so alive and vibrant. The illusion pressed its body against mine and we stood like that for whole of eternity. The smell hasn´t faded, its touch hasn´t subsided. That night I experienced something I have never experienced before. As if the illusion is trying to live through me, FOR me. All the feelings intensified. The touch became stronger, the smell more powerful. The illusion wriggled out of my arms and began kissing me passionately, everywhere. My mind was in ecstasy. I wished I could stay asleep forever.
“Goodbye, my love”, I heard, ever so faint as if it was coming from far away. I looked around myself, familiar feeling of sudden release of pressure following. The feeling of emptiness… My lover was gone.
I stayed into that dream for a long time after. I ignored noises from the wake world. I ignored the fact that I was late for absolutely every task I had planned for that day. It didn´t matter anymore. I lost the final sanctuary, I knew that.
Finally, I woke up. I couldn´t stand the loneliness of the place inside my thoughts. It was gone forever. I tried many times later to will it back into my dreams but with no success. The illusion was gone. In the end I began to hate my dreams as much as I hate the wake world. There was no difference anymore. Regardless of the state of my mind, whether it was asleep or awake, love was nowhere to be seen or felt. My last patch of bliss and happiness had left me.