I wonder… Da popustim generalnoj maniji za sumiranjem godine koja umire u hroptavim, grgljavim uzdasima ili da se oduprem tom klišeju? Naaaaaah, klišej ne bi bio klišej kada bi mu se svi odupirali!
Dakle… Sjedim u krevetu, laptop mi na daski za kruh, pripremam se na veliki rezime… Zašto mi je laptop na daski za rezanje kruha? Zato. Vjerojatno ne znate, o vi koji imate ogromna stolna računala za kojima ja naričem svaki dan koji provedem u metropoli jer mi nedostaje moja Makina, da je jako nezdravo staviti laptop na nešto mekano (pokrivač, krapatur, deka, jastuk…) jer on pod svojom težinom utone u to mekano i na taj način mu lijepo začepite dovode zraka za hlađenje procesora. Prvi put ćete samo primijetiti kako se vaš maleni, krilni ljubimac neobično grije te naposlijetku gasi sam od sebe. To je zato što je proradila negativna povratna sprega jer su senzori otkrili da se procesor fino krčka na nekih 90 stupnjeva :) Ako nastavite polagati svoj laptop na mekano, kako bi mu bilo fino, možete ga ubiti. As simple as that. Dakle, držite ga na nečemu tvrdom u krilu, krevetu, bla bla bla… Recimo, neka ogromna knjiga tvrdog uveza, daska za rezanje kruha :), polica koju ste iščupali iz ormara…
No dobro, nakon te omanje lekcije, da vidimo što se toliko zanimljivoga dogodilo u 2009. godini. Bog zna da se ne sjećam ničega, tako da ništa neće biti po redu nego kako mi dođe, ako mi dođe…
Da. Vjerojatno najveći moj uspjeh otkad sam se usosio, upisavši PMF, jest polaganje svih mogućih dugova koji su me pratili, well, pa od prve godine! Uspio sam se, na ovaj ili onaj način, s malo ili nimalo suza, riješiti ODVRATNOĆA poput matematike… Beskralježnjaka… Organske kemije… Sada sam preporođen. Ne kaskam više sam za sobom i punim plućima mogu udisati trulež svoga dragoga faksa koji kao zombij odbija umrijeti, iako je siromašan (barem moj Odsjek), u raspadu i potresaju ga interne afere… Nije da ne znam, ipak sjedim na sjednicama :)))
Francuski. Dobro, francuski sam počeo učiti još krajem 2008. no puni mah uzeo je tijekom 2009. Konačno smo se do kraja upoznali s profesorom tako da možemo zbijati i poluneslane šale s njime. Upijam. Kao Spužva Bob. Francuski je tako lagan jezik, ne znam zašto ljudi pizde da je ultratežak i katastrofalan. Ma savršen je! Tako je ugodan uhu, gramatika tako intrigantna i poletna… Doduše, još uvijek se nismo maknuli s rečenica tipa „želim obezglaviti osamsto sedamdeset i šest nilskih konja jer su me pregazili jučer poslije sata jer sam im kupio Nokia mobitel“ no sada takve rečenice mogu spajati s drugima u, do nekidan, nezamislivim kombinacijama, te uvoditi protagoniste poput Arethe Franklin i njena poprsja, u društvu sa seksi krastavcima svoga profesora i slično. Što je najbolje, ovo je godina jednog obećanja tj. nade. Naime, profesorčić nam je obećao da će nas pošto-poto pokušati ugurati u onaj program obnove spomenika u Francuskoj tako da se iskreno nadam da ću vidjeti malo te neobične zemlje sljedeće ljeto… No, kako to često biva s obećanjima kojima sam objekt, rijetko se ispune… A ja, sucker, uvijek nasjednem i dopustim nadi da se raspojasa kao mahnita pa je poslije ne mogu uhvatiti i zaklat, da se ne muči jer od svega toga neće biti ništa.
Stekao sam još jednog savršenog, malog najboljeg frendicha koji mi se toliko uvukao pod… kožu da više ne mogu zamisliti svoje dane u metropoli bez njegova mršava tijela pored sebe. Dobro, nije da smo se tek ove godine upoznali (zar ne, više nemam pojma?) no definitivno smo produbili to prijateljstvo do razina sasvim perfektnih. A što je najbolje, tek smo zagrebli površinu. Nadam se da će potrajati barem nekih pedeset godina prije nego si pođemo na živce. :)))
Jedno prijateljstvo je poprimilo malko drukčiju nijansu. Postalo je dublje, također. Stvorila se nova sinapsa, sinapsa duginih boja na jednom kraju i smaragdno zelene na drugom :))) Baš mi je drago zbog toga…
Ne biste vjerovali no ne mogu se više sjetiti niti jedne stvari koja je dovoljno odjeknula negdje u mojoj svijesti i obilježila 2009. Ako znate za nešto, a vidjeste da nisam napisao, dajte mi recite. U zadnje vrijeme mi je pamćenje toliko trulo i fragmentirano da zaboravljam HUGE stvari poput rođendana najdražih, kolokvija i sličnog. Katastrofa. Kada se dogodi neki fenomenalan događaj kažem sam sebi kako nema šanse da zaboravim no već nakon nekoliko dana nemam pojma što se događalo… Možda je vrijeme za ginkga! :)))
Ima još jedna stvar… Enormous… Humongous… Ali nije za medij ovakvog kalibra… Soon, everybody who needs to know will know… :) No to je definitivno bio THE BOOM koji je obilježio ovu godinu, iako je boomnulo tek nedavno. Vjerojatno ću zauvijek pamtiti 2009. godinu upravo zbog toga. No…
Baš sam lame, oui? Kako jadan rezime 365 dana vlastita života! Nikad gluplju reviziju protekle godine nisam pročitao ili napisao! Možda je vrijeme da napišem pokoju odluku (kojih se nikad ne držim, pa rijetko kad vidim i smisao u njihovu pisanju) za sljedeću?
Pa, za početak, htio bih određene ljude koje smatram najboljim i ultradobrim prijateljima upoznati malo pobliže sa svojim životom i objasniti im neke stvari… Pa da im možda bude malo jasnije… Pa da možda onda budu malo lakši u komentarima i u kolutanju očima… To će vjerojatno uslijediti s prvim tjednima te sudbonosne 2010.
Nadalje, htio bih si naći nekakav posao. Posao, da mi misli skrene s određenih tema koje u zadnje vrijeme imaju monopol na sve moždane resurse, što me neopisivo umara. Posao, da si mogu platiti kartu do Francuske i natrag, ukoliko uopće budem išao tamo za sedam i po mjeseci. Posao, da se mogu ocu skinuti s barem 500 kuna s grbače. Posao, da si mogu priuštiti neke stvarčice koje se možda smatraju pretečama luksuza, a meni bi bile sasvim SAVRŠENE…
Sljedeće na listi želja je smršaviti. Ali zauprave. I voditi zdraviji život. Svakodnevno tjelovježbirati barem pola sata. Hraniti se zdravo i redovito. Skinuti ovo prokleto salo i konačno ustaliti garderobu jer, ne biste vjerovali, no moje godišnje fluktuacije u kilogramima se kreću od 10-15 kilograma! Da, u stanju sam smršaviti i udebljati se 15 kilograma tokom godine dana. Upravo zato moram imati četiri seta hlača i majica, da pokrivaju sve trenutke moje transformacije jer nema ništa odvratnije biti utegnut u četiri broja premale hlače ili pak, s druge strane, nositi osam brojeva veću majicu… Užasno. Mislim, duboko sam uvjeren, da bih se i puno bolje psihički osjećao da nemam 105 kilograma nego, recimo 89 :))) Ok, znam. STVARNO imam ogromna pleća s još većim kostima tako da jednostavno ne mogu imati svoju idealnu težinu od 80 kila (na moju visinu, jelte) jer bih izgledao naprosto strašno…. No 90 bih mogao imati. Devedeset sam gotovo imao prije dvije i nešto godine. Imao sam 94. Sada imam 105. Kad se vratim u Zagreb imat ću opet 112 koliko sam imao kada sam u devetom mjesecu 2009. došao natrag u Zagreb poslije praznika. Do ljeta ću pasti na 100. Idu mi na živce te tolike promjene i moj glupi metabolizam koji se ne može ustaliti na jednome i biti zadovoljan!
Imam li još što na pameti? Imam. Poboljšati prosjek. Na tome već intenzivno radim i nadam se da će mi uspjeti. Ova „treća“ godina mi je stvarno dobro krenula baš se veselim pisanju seminarskog rada i dobivanju svoje prve titule i komadića papira kojim mogu komotno prkno obrisat jer otprilike toliko i vrijedi. No svejedno, veselim se i veselit ću se kao malo dijete kada postanem prvostupnik biologije! :)))))) Jedva čekam prijelaz na diplomski (za koji se nadam da se još uvijek neće plaćati jer ću se rasplakati ako se bude plaćao)…
Želim naučiti kuhati neka malo kompliciranija jela. Nekoć sam znao kuhati (čitaj: prva i druga godina faksa). Ne sjećam se kada sam zadnji put skuhao išta kompliciranije od Taliagneta (ili kako se to već piše)… Bezveze… A baš volim stvarati nešto jestivo iz sirovog i bljutavog :)
Želim si puno sreće u ljubavi. Da, znam da zvuči očajno. Jebiga, ako si sam ne zaželim sreću, tko će, right? :) Baš bi bilo vrijeme da izađem iz celibata i da se ušuškam s nekom interesantnom osobom pod dekicu i da gledamo nekakav dosadan film. Dobro, ako se budemo ušuškivali pod dekicu u onom gore stanu, izgorjet ćemo jer gore je vruće kao u samom srcu Kerberova šupka. No you get the picture, don't you? :D
Ok, sad sam već krenuo s nerealnim željama :))) Nije ovo trenutak za govorenje što bih htio kad bi bilo da bi moglo biti nego što JA hoću, želim i MOGU učiniti da mi bude bolje! Ono što mogu jest produbiti postojeća prijateljstva i poznanstva, prestati biti qrac od ovce prema ljudima koji mi žele dobro i kojima je stalo do mene. Mogu postati smireniji i manje se živcirati oko stvari na koje ne mogu utjecati… Mogu više čitati i manje sjediti na kauču gledajući TV. Mogu voziti bicikl i ne biti doma kada je lijepo vrijeme. Mogu trčati svako jutro po skalama na 18. kat umjesto da plaćam teretanu u koju ne idem redovito. Mogu se više brinuti za okoliš. Mogu educirati ljude o važnosti recikliranja, mogu uživati u prirodi… Ma mogu puno toga.
Ono što mi treba jest snaga volje. I samopouzdanje… Eto, to želim u 2010. postići…
Post je objavljen 30.12.2009. u 22:20 sati.