Dragi i prorijeđeni moji čitatelji, redoviti i povremeni, oni koji svakodnevno po nekoliko puta napeto provjeravate ima li išta novo i oni koje zaboli neka stvar, sretan vam i blagoslovljen Božić. Nadam se da uživate, da ste okruženi ljudima koje volite i da ste voljeni.
Već sam dva dana doma. Dobro, skoro tri. Vrijeme je u savršenoj sinkronizaciji s mojim moodom i perfektno odražava sve ono što osjećam. Olujni vjetar, povremena kiša i olovnosivi, tmast oblaci koji prijeteće vise s neba, samo što ne otpadnu i utope me.
Danas je Božić. Danas je dan za koji sam do jutros mislio da mi je najdraži dan u godini. Kako „najdraži dan u godini“ polako umire, primjećujem da je izgubio svoj čar. Više nisam ushićen, nisam presretan niti razigran kao malo dijete.
Svi oko mene su živčani. Božić se pretvorio u hrpu obveza, „moranja“ ovoga ili onoga, stresa, buke, strke i panike. Doduše, takav je bio oduvijek samo što sam ja bio mlađi, opušteniji i generalno nezainteresiran za svoj i tuđe živote pa mi je bilo lijepo u svakoj prilici. Danas sam uvidio kako je sve to bezveze. Nitko ništa oko mene ne radi s ljubavlju prema današnjem danu ili prema drugima. Sve što rade, rade zato da „netko ne bi nešto rekao“ i „jer se mora, jer je to red“. Čarolija Božića se uopće ne osjeti. Istina, bor je okićen i istina, izdarivali smo se i svi su hepi zbog darića no…
Nadalje, ne osjetim se niti uklopljeno. Sjedim doma, u stanu kojeg se sjećam da je bio moj dom otkad vučem prva sjećanja, i osjećam se kao stranac. Primjećujem da su moji roditelji naučili živjeti bez mene. I ja sam naučio živjeti bez njih (osim financijski, naravno). Upravo zato ne znam zašto me to toliko pogađa. Pa to je normalno, zar ne? NISAM očekivao da čitav svijet stane kada se vratim u Šupu đubrovačku i klanja mi se i govori mi kako sam svima strahovito nedostajao i da su brojili sate i minute do trenutka kada ću se vratiti. To ni ne želim. Dakle, vidim da svijet može i hoće nastaviti funkcionirati bez mojeg inputa.
No svejedno se osjećam kao gost. Kao da sam upoznao ovu široku, nervoznu i otkačenu obitelj prije dva-tri mjeseca i sad su me pozvali na piće jer je Božić, a ja nemam nikoga s kim bih ga proveo pa eto... Želim pobjeći; trčati sve dok mi ovaj čudan stisak oko grudnog koša ne popusti.
Nismo niti na ponoćku išli, niti danas na misu. Nedostaje mi ujedno, STRAŠNO NEDOSTAJE ta današnja misa, a ujedno mi je tako svejedno, kao da sam ateist (bez uvrede) i kao da Bogu niti jedne riječi tokom života uputio nisam. Sve što osjećam je ta morsa koja mi steže desni ventrikul.
Još sam petnaest dana ovdje… Nadam se da će mi se stanje popraviti i da ću biti sposoban razveseliti se malo jer stvarno imam talent usrati si bilo kakav događaj koji je trebao biti lijep. Razloga zašto se ovako osjećam je pregršt. Mogao bih vam nabrojati nekoliko, no neću. Bitno je samo da znate kako sam svjestan svakog pojedinog razloga te da znam kako ih riješiti. Možda sam oteo, svezao i zaključao ratio u podrum no još je uvijek dio mene i šapće mi. Jedini je problem što ga trenutno ne slušam.
Baš mi je žao što sam ovaj Božić dočekao u ovakvom raspoloženju. Nadao sam se kako ću biti presretan jer mi niti jedan ispit ne visi nad glavom i bio sam uvjeren kako će me nedostatak štrebanja ili paničnog straha od kakve komisije toliko oraspoložiti da ću biti kao onaj zečić iz reklame za Duracell. Ne. Danas je Božić i trebao bih biti presretan jer sam doma, s obitelji, s Pixiejem, jer sam kitio bor i jer izgleda super, jer su mi moji darovali predivnu DVD mini liniju da zamijeni pocrkale uređaje u Zagrebu… Trebao bih, a ja samo razmišljam o tome kako želim učiti anatomiju i radujem se vađenju bilješki iz animalne.
Nebo je sada crno, kiša nevoljko pada, a olujno jugo mlati s mladim čempresima na parkingu i tužno zavija pukotinama. Cor mi je još uvijek u grču. Ne znam jeste li ikada imali onaj glupi feeling kada vas cor actually stvarno, fizički boli i onda ta bol pobjegne u grlo i stegne ga onako da jedva možete udahnuti. I onda popusti. I opet ispočetka… Idem čitati knjigu, jbš sve ovo… Koji pravi Christmas spirit, zar ne? Baš sam fontana sreće veselja…
|