Jedan tren ovako, drugi onako… Ni tu ni tamo. Nit mi je bolje, nit mi je lošije, samo drukčije. Jesam li trebao? Pa valjda, inače bi uskoro i samo izašlo.
Nije li prekrasno ponekad ištekati se iz vlastitog života i promotriti sve sa strane, onako kritički i objektivno? Vidjeti gdje si katastrofičan, gdje pizdiš bezveze, a gdje je Clostridium uhvatio maha i nekrotizirao podeblji komad tkiva? Točno možeš vidjeti gdje praviš probleme, a nemaš razloga, a gdje ignoriraš stvar iako bi trebao posvetiti tome malo više pažnje.
Život, točnije tok života, je poprilično bezobrazan son of a bitch. Nikad nije onako kako si zamislio. Zašto čovjek mora biti toliko odvojen od svog života i ne imati nikakvu kontrolu nad njim? Mislim, možete vi pokušati upravljati svojim životom no kad-tad shvatite da zapravo on upravlja vama cijelo vrijeme.
U posljednje vrijeme sam poprilično zadubljen u svoj život i pokušavam ga držati na oku. Kao i tu prokletu gaduru od podsvijesti (možda bi bilo bolje da kažem podSAVJESTI) koja izroni svako toliko i da primirenom životu novu dozu svježe vode kako bi se mogao nastaviti batrgati i bacakati, kao riba na suhom. Svaki put kad joj se učini da je sve krenulo kako treba, eto je i napravi dar-mar. Kravetina na steroidima…
Osjećam se… Drukčije, a opet jednako. Kao da je sve krenulo onuda kuda mora, iako taj smjer nije savršen i najradije bih da tuda uopće ništa ne kroči. Sjebano, moglo bi se reći. Ne znam što sjedi iza one ogromne okuke gdje strši stijena i prekriva pola ceste.
Osjećam se… Krepano from the inside. Hopeless, ali ne onako hopeless da si žile prerežem… Prije bih rekao, umorno. Umorio me ovaj tok… Ja bih skoknuo u neki drugi. Ne mogu, aktivacijska barijera je prevelika, a priroda još nije izumila enzim koji bi mi pomogao preskočiti ju. Rekacija je faking endergona i to ne mogu promijeniti. Nije moj izbor, jednostavno je takva.
Moram ići oprati suđe. Jučer sam se ubio u ogromnom frapeu od banana, manga i zaleđenog šumskog voća. Mjesečna doza vitamina. Sutra mi dolazi Semmy na studydate i Ulfuz et son cherrie, svatko sa svojim setom briga za učenje. Semmy i ja moramo štrebati animalnu, u četvrtak nam je kolokvij. Baš se nekako veselim sutrašnjem danu, pitam se kako će proteći… Hoće li feeling biti isti, pitam se? Onako purely academic reasons…
Od ovog mjeseca imam flatrate. Uživam u internetskom radiju i krepajem od nekakvog jada kojeg mogu, nažalost, identificirati no ne i ukloniti… Only Time, pjeva Enya. Baš. Za jedno Vrijeme, ima poprilično loš osjećaj za tajming. Gregorian… Volio bih otići na taj koncert. Isto tako bih volio da ljudi prestanu ubijati baby seals za krzno ili da Hrvatska prijeđe na 100%-tnu proizvodnju el. energije iz obnovljivih izvora, no to se neće dogoditi…
Volio bih da se današnji dan nije dogodio, eto. Volio bih da je danas npr. 25.8.1987. i da se uskoro imam roditi. Posljednji dani u svijetu u kojem NEMA nikakvih briga osim jedne, a to je kako izaći kroz otvor zdjelice vani. Današnji dan vidim kao kraj jedne i početak druge etape. Prema čemu? The fucking time will tell…
Post je objavljen 05.12.2009. u 21:17 sati.