Ne spava mi se… Sjedim u krevetu, s laptopom na sebi. Imam slušalice na ušima i slušam „Rainy Day“ toliko glasno da mogu bez problema čuti kišu koja vani pljušti. Danas čitav dan kiša je visjela u oblacima i nije se dala dolje, sve do prije nekih sat vremena.
Bio sam u šetnji po Šupi i dobro se oznojio jer je vani prokleto sparno, iako nema Sunca te iako glupo jugo puše. Popeo sam se do T-Mobileova odašiljača na brdašcu i umirao od sivog, jednoličnog, depresivnog pogleda koji se odozgo pružao. Tmasti oblaci, olovnosivi horizont i mutavo, plastično more s jedne strane i blijeda, gola brda s druge. Nigdje života niti boje. Jedina boja dolazila je od krvavo crvenih bobica pistacije.
Pokupio sam od susjedove mačke gljivičnu infekciju kože i sada na desnoj ruci, na zapešću imam crveni krug na koži, presvučen bjelkastom koricom. I Pixie je imao to isto ali je ozdravio. Susjedova mačka još nije no kako se nitko od susjeda niti od mojih nije do sada inficirao (a svi žvalje i Lunu i Pixieja non stop) nisam uopće bio zabrinut. Jučer sam primijetio da imam nekakvu čudnu pigmentaciju na ruci no nisam previše obraćao pažnju jer sam upravo u tom trenutku skinuo sat pa sam mislio da je to od njega. Danas sam primijetio da je crvenilo još uvijek tu pa sam pokazao mami. Gljivice. Moram mazati kremom. Nadam se da nemam nigdje još na tijelu, ne da mi se sad prostirati mami na potpuni pregled tijela. Baš kewl…
Pokušao sam sinoć snimiti koncert Gregoriana. Tata i mama imaju u sobi prijamnik za digitalnu zemaljsku televiziju koji ima mogućnost snimanja na USB. Jedva sam dočekao koncert i stavio snimati. No, nisam računao na stravično loš signal kada vani prolaze motori ili kada je loše vrijeme jer to utječe na prijam, pa je slika sva loša, ton pucketa i pojavljuju se digitalne smetnje. Čim je koncert počeo, počele su i smetnje. Snimao sam jedno sedam minuta smetnji i onda sam poludio. Htio sam slomiti sve to jer mi nije dalo da snimim koncert na koji sam tako silno želio ići, a nisam imao novaca. Poludio sam i skoro se rasplakao. Iščupao sam USB i poslao sve kvragu. Dvije minute nakon što sam iščupao USB, signal se teatralno popravio i ostao savršen do kraja koncerta. Bio sam tužan.
Danas sam čitav dan proveo doma. Pokušavao sam natjerati kompjuter da se sredi i da prihvati instalaciju Windowsa 7. Nažalost, oba DVD-a koja imam nisu bootabilni pa ne mogu pokrenuti instalaciju na normalan način. Ne predajem se tako lako kad su u pitanju kompjuteri pa sam se bavio mišlju da krenem težim, kompliciranijim ali i sigurnijim putem. Nažalost, morao sam prestati jer smo krenuli obilaziti gerijatriju po susjedstvu i nismo stali do maloprije tako da ću s eksperimentima nastaviti kada se probudim, negdje oko 7. Usput mi je susjed dao bootabilnu verziju Windowsa pa ću pokušati s njegovim DVD-om.
Inače, ništa posebno se ne događa. Struje ima. Hrane ima u izobilju i opet ću se udebljati jer ništa ne radim nego sjedim doma i jedem. Nema veze, zaboli me.
Da, savršeno mi je. Ispričavam se što su moji problemi premali za svijet u kojem se nalazim. Ne želim da me svi tužno gledaju i sažalijevaju se nada mnom i govore mi kako sam u pravu, da je život kuchka i da me u potpunosti razumiju. Što moram ostati bez obitelji, noge, krova nad glavom i osam zuba prije nego se kvalificiram za imati probleme? Još jednom, ispričavam se. Nisam upoznao probleme i nemam pravo zanovijetati.
Sutra, tj. danas su izbori. Odmah rano ujutro, čim ustanem, poći ću tamo i vjerojatno glasati ni za koga tj. uništit ću listić zaokruživši ih sve, koliko god ih ima. Nitko mi se ne sviđa; svi mi se gade…
A change of pace. Nothingness. I see myself through the eyes of someone else. There’s a brownish shadow in my gaze while I stare at myself. I see through the eyes of my beloved one. The heart that is not mine tells a different story. I can’t understand myself, standing just beyond the rift. I look ridiculous to myself. I turn around and start to move away from myself. Looking over my shoulder, I notice that I’m following myself, trying to stay in the shadows of false pretenses. I meet my gaze. The stare I direct to myself is filled with emotions but I can’t understand.
Suddenly, I’m back into myself again. Emptiness, A sense of loss. Realization. The one I crave for turns about and runs towards me. The illusion halts and asks who I am. It’s me, of course, Medo. The illusion frowns and says it has never seen me before. I stare at it in disbelief and try to speak. Words are unknown to me. All I can do is gasp in surprise. The illusion introduces itself and begins asking questions. I answer them with patience while burning inside. My beloved one doesn’t recognize me anymore. I have changed. Something has died within me. I look into myself and I discover that my heart is en miettes. Slowly, they dissolve into nothing. I’m dead but I’m not sad because of that. I’m relieved. I finally got what I wanted. I say goodbye to the illusion and it says goodbye to me. No hugs, no kisses, no affection. After all, we just met.
Budan sam. Osjećam se smireno i uspaničeno. Neobično i bezveze. Tražim srce. Tu je. Još uvijek se čudno ponaša i boli. Dobro je, to je ipak bio samo san. Dobro je, bol je još tu. Još uvijek je sve u redu sa mnom. Još osjećam…
Baš me zanima tko će pobijediti na izborima. Jedva čekam da vidim tko će nam biti novi predsjednik. Ako to bude Primorac, emigriram iz ovih stopa. Strašno. Ako bude Bandić, kupujem si neki veliki kalibar i pravim si rupu u glavi. Bude li Nadan, zalijevam se sumpornom kiselinom. Ako bude Pusićka, mijenjam si spol. Ne daj Bože da bude Josipović, morat ću si skuhati jetru na lešo, fuj. Mrzim jetru. Pobijedi li Kajin, moram si istetovirati cijelu kožu u crveno i veličati Staljina na Stradunu. Dođe li Ožboltica na vlast, tražim si vampira da me posiše. Hebrang bude li predsjednik, odlazim na Mjesec. Za ostale me baš briga, tko god od njih slučajno pobijedi, volontiram za testiranje novog prototipa giljotine. Volume 2. Nadam se da je zanimljivija od prethodne, ta je bila tako monotona. Gore –cap. Gore – cap. Neš ti. Izumitelj nije bio nešto maštovit.
Idem slušati malo muzike prije spavanja. Ajde, ostajte mi prisebni i sretni!
|