Vidim ja da vas sentimenti ne diraju, navikli ste valjda na pižđenje, sarkazam i adrenalin. E pa, dragi moji, lijepo ste se dali istrenirati, moram priznati. :) Sve mi se čini da sam pogriješio faks, psihologija mi očito puno bolje ide od biologije :)
Nego… Zahvaljujući Semmy (i/ili njenoj sestri) bio sam s njom na koncertu Parnog valjka. Onako, iznebuha, nakon što smo svjedočili jednoj savršenoj obrani diplomskog radai shvatili da nikad nećemo diplomirati ukoliko se sve to bude tražilo od nas, Semmy je ispustila. Pitanje. Želim li ići s njom na koncert…
U meni odjednom krenuše misli na četiri kolosijeka. Prvo, nisam neki pretjerani fan Parnog valjka (sudeći po mom grlu kasnije te večeri i ujutro, čovjek bi mogao zaključiti drukčije, doduše, hehehe) iako znam veliku većinu tih pjesama, tko ih ne zna. Drugo, općenito sam asocijalan i velike koncentracije ljudi me jednostavno nerviraju preko svih granica, jedva podnosim 12 biologa u studentskom prostoru. Treće, karte su džabe, a što je džabe i Bogu je drago, veli moj predak. Četvrto, to bi mi bila lijepa prilika da vidim kako izgleda Arena.
Treći i četvrti kolosijek su pobijedili. Naravno, da ne biste pomislili kako je Semmy u čitavom ovom procesu donošenja odluke bila zaboravljena, i ona je utjecala na formiranje konačnog odgovora.
Koncert je stvarno bio iznad svih mojih pesimističnih očekivanja (jer ja ne bih bio ja kad ne bih očekivao osamsto loših stvari da se dogode). Trajao je tri i kusur sata (nakon što je konačno počeo; ne znam zašto niti jedan bend ne može početi na vrijeme) i bilo bi apsolutno savršeno da im nije jedno xilijun puta pukao razglas usred pjesme. :)))) Hehehehehe, veoma zanimljivo je to bilo čuti jer usred sveopće glasnoće, odjednom muk i background zavijanje tribina… Deda Aki vrišti na pozornici, i dalje pjeva, a ništa ga se ne čuje. Bend i dalje svira, a sve što se čuje jest slabašno ječanje žica na električnim gitarama… I onda odjednom, kao da je netko uštekao kabel nazad, stvar eksplodira i zvuk se vrati. I tako nekoliko puta…
Naravno, Medo na koncertima najčešće provodi vrijeme vrebajući oko sebe kao mama sokol jer stvarno ne želi ostati zaliven pivom ili progoren cigaretom. Ovaj put također nije bilo iznimke. Lateralno-posteriorno imao sam grupicu dečkića, svaki sa četiri pive u kartonskom držaču, koji su pokušavali istovremeno plesati, skakati, pjevati, piti i ne proliti to sve, te jednu tetu koja je kurila cigaretu za cigaretom i nekim nadnaravnim silama uspijevala izbjeći Semmynu kosu i odjeću i ne spaliti ih. Potom su, s velikom učestalošću, ljudi konstantno prolazili pokraj mene i imao sam osjećaj kao da sam na stazi faking slonova. Za koji qrac se moraš non stop seliti na koncertu? Jednostavno ostani tamo gdje si stao i uživaj. Jedna te ista grupica tinejdžera je tristo četiri puta prošla pokraj mene gore-dolje, gore-dolje, jebemu-strinu, gore-dolje, gore-dolje. Došlo mi je da ih tako pošteno izgazim no nisam, ipak sam ja decentno dijete, oui?
Uglavnom, bilo je lijepo :) A najljepši dio je bio kad me Semmy dovela doma autom, dakle, nisam se morao grbiti javnim prijevozom i/ili pješice.
A jučer… Jučer smo bili u kinu gledati Avatara… Film je… Film je jednostavno savršen u svakom pogledu. Ideje koje je taj čovjek razvio, mašta koju je upotrijebio… Toliko nove biologije, zanimljivi koncepti, fantastične životinje i biljke… Uh, kako bih volio poći tamo na teren i determinirati sve to ili secirati nekoliko onih čudnovatih konja sa šest nogu… Ili istražiti fiziologiju onih „konektora“ koje imaju sva živa bića tamo… Proučiti taj biološki „internet“ na koji je prikopčan cijeli planet…
Istina, film jest na nekim djelovima užasno tužan, a Cameron je uspio prenijeti, kroz emocije likova, točno ono što je namjeravao tako da su mi se oči ovlažile u više navrata. Odvratni, ljudski rod… Ako je ikako moguće, još sam više zamrzio pokvarenog, malignog Homo sapiensa koji kao korov dođe negdje, kao virus, i iskorištava sve dok se iskoristiti išta da, a onda ode i ostavi samo pustoš za sobom. Prokleti čovjek kojemu ništa nije sveto, koji će sve uništiti zbog novca, odvrati, prljavi gad. Baš smo odvratna vrsta, toliko napredna da nam je napredak prekinuo sve veze s prirodom i smatramo se vrhovnim vladarima svega što postoji, a u biti smo samo dio onoga što tako revno pokušavamo uništiti i ne shvaćamo da pilimo granu na kojoj sjedimo i da će kad-tad puknuti, a onda će biti prekasno. Imamo toliko tehnologije i znanja da bismo mogli pretvoriti ovaj planet u malu oazu raja u Svemiru. Ali ne, čovjek shvati da je uništio nešto tek kad je to nešto na samrti. I ajde da smo to napravili jednom. Ne, mi svaki put, SVAKI BOŽJI PUT, moramo nešto dotjerati do kraja i tek onda shvatiti, posljednje tri sekunde, koliki smo idioti bili. A sutra, sve ispočetka… I onda mi netko kaže da je čovjek napredan. Ma čovjek je qrac od ovce na kojemu visi zvonce, eto što je čovjek! Jedino živo biće koje ne koristi sposobnost da uči iz svojih pogrešaka. Ako se jedna ameba zajebe jednom, progutavši ocat umjesto vode, neće se opet zajebati… Ali mi… Ne, mi moramo svaki dan osamsto puta potegnuti čašu octa i reći kako je bljak.
Jadni smo i baš nas žalim. Točnije, žalim onih 0,005% čovječanstva koji su normalne jedinke i poštuju život, Zemlju, prirodu, jedni druge, zrak, vodu i zemlju, koji uzimaju ali i vraćaju i pokušavaju održati ravnotežu. Nisi gad ako jedeš meso, gad si ako se prema tome mesu odnosiš kao prema nečemu što nikad nije trčalo ili živjelo. I ja, kad riknem, ću poslužiti kao hrana crvićima i bakterijama jer to tako jednostavno ide. Dok sam živ, uzimam. Kada riknem, vratim to sve prirodi… Priroda je jedan veliki organizam, a mi smo 7 milijardi metastaza…
Danas je snijeg zameo Zagrebich, opet. Ove ralice uopće ne pomažu, samo odmažu. Stojim na ulici i gledam jednu kako prolazi. Sve što je napravila jest ispeglala snijeg tako da se ovaj može brže zalediti. I doista, 10 minuta nakon, vraćajući se iz Konzuma istim putem, primijetih kako je cesta sad glatka kao i klizalište bivše dubrovačke gradonačelnice… Jbno… Jedna žena na Anteni Zagreb se javila u prometni servis i vrišti kako ništa nije očišćeno i gdje su, zaboga, te zimske službe. Vjerojatno ih je iznenadio snijeg, hahahahahaha…
|