Zen
Tako bi se moglo opisati nekoliko zadnjih dana. :) Ne radim apsolutno ništa (oduvijek me zabavljala ova naša dvostruka negacija, hehehehe) i uživam u toj spoznaji maksimalno. Ovo je prvi put u sedam i po godina da me ništa ne pritišće i dahće mi za vrat svojim odurnim, slinavim dahom. Pri tom mislim na sve dnevne i tjedne stresore iz srednje te pregršti živcotresa s faksa… Nema… Rien… Nicht…
I što shvatih? Shvatih da sam postao ovisan o malim količinama adrenalina i da mi je sad neobično jer se više ne luči. A ne luči se zato jer sam eliminirao stres. Točnije, eliminirao se sam od sebe…
Baš se osjećam nekako… Prpošno. :) I vedro… Drukčije. Oslobođeno. E jebiga, ne sviđa mi se to! Poznam ja dunda Murphyja jako dobro, a i on bogme pozna mene. Neće ovo na dobro, kažem vam ja. Samo čekajte. Vjerojatno će mi se srušiti avion dvadeseitrećeg ili će mi puknuti kufer nasred Plesa. To je još ok, pad aviona bih preživio… No što ako čitav aerodrom skonta da imam bokserice na smajliće tužna lica???
Da… U, jbte, to me podsjetilo, moram ići robu pobacati da se osuši. U sobi gdje ju sušim je faking 10% vlage tako da se roba osuši za čitavih pola sata. Toliki suction nisam nigdje vidio, babe mi.
E, da, prijenos glasačkog prava. U subotu ujutro, negdje oko 6 sati i 20 minuta, smrzava se jedan medo nasred autobusnog kolodvora. Rekoše mu da će bus stići oko 6 i po, najkasnije kvarat do 7. Medo uvijek dođe ranije, UVIJEK, bez obzira na event jer medo mrzi kasniti. No ovaj put, međed je popizdio jer je faking bus stigao tek u SEDAM I PO!!! Dobro. Neka im bude. Valjda i oni smiju kasniti svaki put…
Pokupio ja svoju potvrdu i otputio se do Vukovarske jer se tamo nalazi centralni ured Državne uprave. Dođem do portira (negdje oko 8 sati) i ljubazno ga upitam smijem li se popeti gore i obaviti tu stvar te se vratiti u još neohlađeni krevet.
„Ali, gospodine,“ reče on zbunjeno, „danas vam oni ne rade!“
„Molim???“ upitah šokirano-zbunjenim glasom. „Dobio sam informaciju u samom Ministarstvu te u uredu Državne uprave u Đubrovniku da stignem predati ovaj papir danas do podne?!“
„A, ne znam. Oni vam nemaju fiksno radno vrijeme. Znate, vjerojatno se neće nitko pojaviti. Vratite se za sat vremena, pa ćemo vidjeti.“
I otpravi on mene s vrata. Ja buljim za njim, u nevjerici, saginjući se mahinalno da me ne pogodi jučerašnji Večernji list jer vjetar je bio abnormalan, a hladnoća sjevernopolska. Ostadoh sam kao erekcija usred pustinje, ostavljen da me grize bijes na cotavi državni aparat i ledena kiša koja mi se zabija u bradu. Ajde, rekoh, pa valjda i mene država može jednom direktno jebnut u prkno i pobjeć nekažnjeno.
Hodam besciljno i sve mi se više i više piša… Stišćem noge, širim mjehur, inhibiram unutarnje receptore. Ne pali… Odlučujem otići do NSB-a i umrijeti u meraku dok sam praznio mjehur, usput glasno psujući na Hrvatsku i njezin nemar, pitajući se kako nam uopće država funkcionira kad njena uprava nema radno vrijeme. Odgovor mi je došao u vidu zapljuskujućeg vala spoznaje, zajedno s djelovima sadržaja WC-a nakon što sam povukao vodu, a ona se zavrtložila: „Pa država ni ne funkcionira, idiote!!!“
Vratim se natrag i zaletim se na portira. On me šibne na šesti kat i reče mi da budem uporan na zvonu. Pozvonio sam pola puta. Nakon što sam ispleo tri džempera i stavio saditi kupus, doleti nekakva naoko ljubazna teta niz hodnik i otškrine vrata, kao da se boji da ću je napastovati nasred Državne uprave. Bila je fakat ljubazna. Rekla mi je da su oni zaduženi za čitavu županiju i da trebam preskočiti prekoputa, u Bandićevu zgradu i tamo odnijeti svoj papirić--- Ajde, neka, prva konkretna informacija u zadnja tri dana.
Skoknem prekoputa, dobijem fancy značkicu na kojoj je pisalo „Posjetitelj 1511“, popnem se liftom dva kata (kao da sam invalid, no morao sam jer je tako striček portir no. 2 naredio) i pokucam na staromodna vrata. Unutra vruće i smrdi kao da je Kerber prdnuo u predvorju Pakla. Teta zgrabi moju jedva stečenu potvrdu i samo je frkne pored kompa. Pitam je li to to, ona odgovara da je. Ajde neka, mislim si, još jednom zapanjen činjenicom kako nam država funkcionira… Eto vam pričice o čudesnoj stvari zvanoj državni aparat.
Inače, vikend sam proveo u lijepom opuštajućem tonu uz opetovane izvedbe sountracka iz New Moona jer se Ulfuz zaljubila u nekoliko stvari… Ima jedna koja se i meni dopala, a to je posljednja, klasični komad predivne izvedbe…
Stvar je tu glazbe radi, ne morate gledati scene :)
Jedva čekam kada ću doma. Nedostaje mi moj mačor i miris hladnoće u sobi dok pokušavam zagrijati ledeni krevet na temperaturu svoga nemalog tijela. Nedostaje mi i trenutak kada se mačor pokušava ugurati ispod deke jer mu se rep trese od hladnoće ako spava na daski od prozora gdje inače spava… I jedva čekam vidjeti Župu i jedva čekam trenutak spoznaje da se ništa nije promijenilo i da je još uvijek ista vreća za smeće ostala zakačena na bagrem na parkingu… Stoji tamo već 6 godina, barem… Previsoko je da je maknem…
Nedavno, Semmy je objavila postićak o malim stvarima koje je razveseljavaju… Mislio sam o tome i odlučio odvratiti antagonistički, napisavši par stvari koje me mogu rastužiti…
Kada vidim napušteno mače ili pasića na cesti. Nekidan sam vidio sićušnu mačku pokraj apoteke na Glavnom trgu i srce mi je skoro puklo od prizora. Nemam kud s njom. Nisam imao vremena niti zastati i premjestiti jer bi ona samo krenula za mnom, što tek ne bih podnio…
Tužna melodija poput ove koju upravo slušam… Tjera mi suze na oči. Glazba. Glazba me može rasplakati kao ništa drugo.
Kada upadnem u zapetljani tok svojih misli i kad me one dovedu na prag do maloprije nezamislivih situacija koje mi odjednom postanu sposobne dogoditi se.
Ridam suze nad Amazonom…
Kada saznam da je Pixie bolestan. Jedna mačkica mi je već umrla od rakova i ostale gamadi, ne želim da mi i ovaj mali gad ode zbog kakve glupe infekcije
Ljudsko ravnodušje. Ljudi mogu ponekad biti tako odvratni da se sramim što sam pripadnik vrste Homo sapiens sapiens. Ponekad rade tako gnjusobne i sebične stvari da u tome nema ništa „mudro“. Samo si jedan čovjek može dati epitet „sapiens“…
Kada se razočaram u nekome… Užasno me je lako povrijediti. Teško primam udarce. Kada dajem, dajem sve i očekujem da će se to cijeniti. Ne tražim sve zauzvrat (nadam se tome) no volim kada se cijeni ono što dajem od sebe…
Kada se ljudi ljute na mene. Bili oni potpuni neznanci na cesti koji su se raspizdili jer sam im stao na put, pa do ljudi koji su mi sve… Ne volim kad se ljudi ljute na mene i to me žalosti.
Oboa. No to spada pod glazbu… :)
Knjige. Priznajem, totalno se rasplačem kada pročitam nešto plačljivo u knjizi. Nekakav ljubavni moment između dvije duše koje ni u najluđim snovima ne bi smjele biti zajedno. Ili kad umre lik kojeg sam zavolio tokom čitanja. Istva stvar i za filmove. Iako, filmovi su brzi i radnja teče dalje pa ne stignem probaviti trenutak. Knjigu mogu lijepo zatvoriti i naricati nad zajebanom sudbinom.
Netolerancija. Zašto ljudi imaju tu neopisivo snažnu potrebu čačkati po tuđim životima i onda komentirati kako je to neshvatljivo i protuprirodno? Zašto ljudi uopće moraju gurati svoj nos i zanovijetati tamo gdje im nije mjesto? Zašto se ne možemo jednostavno voljeti, sa svim svojim manama, hirovima i problemima? Ne, mi se moramo mrziti i bojati se jedni drugih, što samo potencira mržnju koja dovodi do još većeg straha (lijep primjer pozitivne povratne sprege).
Što vas može posebno rastužiti, a drugima bi se činilo trivijalno?
Gle, već je 1.15 ujutro, a ja još budan. Sreća od Boga pa mi je predavanje tek u 15h. Imam vremena se naspavati. Jedini problem je što mi želudac zavija jer smo inače u ovo doba i on i ja uspavani i ne komuniciramo. Mislim, kaže on sve mojoj podsvijesti no ona me tek ujutro, kad se probudim, iznenadi naglim osjetom praznine i neumoljivog zavijanja u dvanaesniku. A sad… Nisam jeo FAKAT odavno (negdje od 2 popodne) i baš mi stvar lijepo krulji. Jbga. Ne dam mu ništa, neka se strpi do ručka jer tad, naime, će biti moj prvi susret s hranom.
Znate da sam izgubio oko 6 kila otkad sam se vratio u Zagreb? Baš volim ovu metropolitan dijetu u kombinaciji sa mood swingovima koji me neumorno prate… :) Moram se početi aktivnije baviti samim sobom. Već sam počeo s periodičkim valjanjem po podu u nastojanju da pokrenem neki uspavani mišić i ubacim ga u tetaničku kontrakciju no nije mi baš pošlo za rukom. Ili za mišićem. Actually, ma mogu ja napraviti i 50 trbušnjaka (što je 200%-tni napredak u odnosu na prvu godinu faksa, hehehehe) no NE DA MI SE :) E u tom zecu leži grm.
Idem, ljudovi, zavući se u „krevetac“ i dočekati zoru. Već je stvarno vakat da se povučem u blaženi zagrljaj snova i pokušam sanjati nešto što želim. Ponekad stvarno imam kontrolu nad time. Nažalost, većinu puta nemam. Idem, vampirima već ide na qrac konstantno lupkanje tipki… Doći će i posisati sve što imam. Pušek…
Post je objavljen 14.12.2009. u 01:24 sati.