vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 29.05.2020.

Imperativan imperativ




"Djeluj samo po onoj maksimi, za koju možeš u isto vrijeme htjeti da postane opći zakon."
"Djeluj samo tako, da ljudstvo, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek vidiš kao smisao a nikada samo kao svrhu."





Nikako se odmaknuti od moralno-filozofskih traktata o kuhanju.

Mora biti da je i sam Herr Immanuel nakon oduševljavajućeg otkrića kategoričkog imperativa, uvidio kako bi bilo bolje šutjeti, pa barem samo o kuhanju. Je li toj njegovoj spoznaji prethodila kakva ogorčena rasprava o tome da je neka slabo iskuhana kečiga bila preslana ili neslana, možemo samo nagađati, ali nipošto ne i isključiti takvo što.

Za sve je kriv taj mračan izum kategoričkog imperativa; zastrašujući nalog da svako naše ponašanje pretvaramo u opći recept; uzgred budi rečeno - vrlo ambiciozan pothvat za čovjeka što se čitav život nije odmakao dalje od posljednjih kuća nekog tamo siva i hladna Kraljevgrada. Zahvaljujući tom smionom filozofskom traktatu, otada ni u čemu pod ovim nebom, mi – moralno ispravni pojedinci, nezajažljivi u tkanju slike o vlastitoj nepogrešivosti – težeći grozničavo tome nebu zvjezdanome, ne umijemo vidjeti drugo do li zlosretnu težnju za određivanjem općeg pravila.

Pa samim time supsumiramo odmah i sasvim neskromnu i prilično zločestu spoznaju da smo bolji – ili, ako već ne to, onda barem da težimo biti bolji od ostalih, suditi im, prosuđivati, određivati što i kako, pokazujući ponosno na neki svoj uradak; evo, ovako!

Težinu tog puta očito je, velim, spoznao i sam veliki filozof, pronašavši negdje na sredini dionice snažan i uvjerljiv korektiv ljudskosti. Iz toga bismo možda mogli izvući i zaključak o tome kako život sam po sebi i ne treba shvaćati smrtno ozbiljno, tako da u svakom udahu tražimo vrlinu.

Dovoljna je očito i neka zlatna sredina, jer ljudskost nije zbroj nekolicine najboljih, već svih – i onih posustalih, slabih, prepuštenih, zaboravljenih, izgubljenih; onih koji ne da bi ikome mogli biti uzorom, već ih nitko odavna niti primijetio nije. Ljudskost je prijemčivost najmanjih i njihovo jedino jamstvo radosti koje ih u nekom budućem, obećanom i teško spoznatljivom svijetu poput čudesna tobogana transformira u najveće.

Ljudskost, to je ono sućanstvo božanstvene porcije vampa; ni meso, ni krumpir, ni raskuhana rajčica; ono nešto, gusto, slatko i gotovo bezbojno, što dodaje sjaj pamtljivosti.

Ili to, ili ćevapi. Sa filekima je kao i sa Disciplinom Kičme. devedeset posto zgroženih i nekoliko fanatika.

Ali, da me tko krivo ne shvati, nije to nikakav imperativ. Na čovjeku je da bira, i svoj odabir ne smatra novoproglašenom dužnošću za ostale. Ljudskosti, je li, radi.

29.05.2020. u 14:53 • 10 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 25.05.2020.

Novo normalno




Većina ili manjina: vječita borba argumenata u areni kredibiliteta.

Sve je dobro dok ne krene nadmoćan pjev skupine pedeset posto plus jedan: to se tako radi, tako se ne radi, tako se stavlja, tako se pjeva, zove, propušta, ne propušta. Nema tako široke rijeke, visoka planinskog lanca ili duboka mora koje bi zaustavilo zlosretnu težnju ambicioznih ljudi za pretvaranjem kakvog jednom uspjela slučaja u svevremenski recept.

A taj recept još dobiva na snazi kada se postavlja ispred argumenata matematike; riječi postaju sigurnije kada dolaze od nekoga koji govori u ime mase. Jer, kako reče pjesnik, a pjesnici su ti koji su istini u pravilu najbliže – Tko stoji iza mene i tko će takvom pomoći? Samo duge noćne sjene na cesti iza ponoći.

Kakva idealna gramatička forma (radi se, misli se, kuha se), čak je tako i zovu: bezličnom. Ne trpi likove; jer iza te radnje stoje lica sviju nas koji se povinujemo, osim onih koji se ističu razlikom, a i mnogi od njih - samo zato da bi svoju drugačijost okrunili kao princip: ne radi se onako, nego ovako.

Pojedinci su opasni i nepredvidivi; ponajviše oni koji, ne hajući za neke tamo kantovske kategoričke imperative, uopće niti ne nastoje da njihovo ponašanje postane općim obrascem. Rastaču statistiku i smisao kao crvi, pred naletom trenutka, inspiracije, neponovljivosti; znajući da već u sljedećem trenu taj recept može značiti puki promašaj.

Čuvam kao zjenicu oka još uvijek pažljivo u garaži svoj jedini ratni plijen, čuvene u smb tvrdo ukoričene Recepture za pripremu jela u JNA u kojima kakav general pukovnik propisuje svaku kašičicu koju će kuhar usuti u opće dobro kolektiva. Knjigu sam sa ushitom pronašao kao odbačenu na pod neke napuštene inžinjerijske stražare daleko u pokupskom blatu iza Pisarovine, već na samom rubu nestajanja i nagriženu vlagom prvih jesenjih kiša. Bilo je to upravo nekako u onom času rata u kojemu je jezičac vage stigao na sredinu i pretezao s jedne strane na drugu, kako se ljetna prašina odmjenjivala sa promrzlinama gustog panonskog blata, a tvoja gomila od čopora s trojicom na jednu pušku postajala organizacijom, „unormaljivala se“ (pa se, ako kuhinja ne bi nestala pod kakvom granatom, u pauzi između kopanja dvaju grudobrana Ult-om, moglo priručne i slučajne kuhare podbadati sigurnim uputstvima crno na bijelo o tome kako i koliko i zašto, nasuprot njihovim polako umirućim bogovima improvizacije).

Sada, kada u nekakav dugi i gnjili sumrak udare jugovina i nemoć i kada se oćutim kritično prenormalnim, a ćutim se takvim na žalost već jako dugo i često, kuham neku sasvim neplaniranu večeru, remeteći tako ako treba čak i svete obiteljske krugove, i ratujući još malo sa nekada ljutim neprijateljem (ili onime kojeg se takvim zvalo), zlurado sipam u lonac barem jednu „kašiku pavlake ili sirćeta“ više ili manje od naređenoga u toj knjizi.

Bogatstvo je to neslućeno i neograničeno, kada se čovjek vrati na mjesto stare patnje i osjeti slobodu tamo gdje je robovao; primjerice – kao kada sam prije dvadesetak godina pio kavu na glavnom trgu u Postojni, drhteći od uzbuđenja pod ranojutarnjom rosom što se spuštala sa obližnjih planina na kojima sam devedesetidva dana naokolo, uglavnom noćima, dreždio stražareći u prvoj mladosti sredinom osamdesetih. Ili, kada nakon trideset godina ustajanja i ritma poso-kuća-birtija od osam do pet, nakon drastične promjene načina rada i novostečene usputne privilegije da sam sebi organiziraš radno vrijeme (pa radiš u jedanaest navečer, jer naravno da prije kao slobodan pojedinac nisi stigao) – piješ kavu sam na nekoj terasi u devet i petnaest ujutro, opijen cvrkutom ptica i prvim jutarnjim suncem. Gledaj ga, sunce mu žarko, taj nije normalan, sto posto!

Naša sadašnja zajednica u svome brzom i eksplozivnom nastanku izgleda da nije držala nužnim propisivati recepture vojnih kuhinja, ili ja to jako slabo pratim, smatrajući kako je trošenje važnije od njegove forme, jer – razumijemo se, dragi poduzetnici - tko ne troši - ne postoji. Barem tamo gdje nisi vrijedan po nečemu drugome osim po onome što imaš. Sada zato takve stvari određuju neki briselski ili dejtonski zastavnici, pardon, čini mi se - časnički namjesnici, istih podbradaka, zamašćenih epoleta i potrošenih povijesti kao i oni bivši, kajmakčalanski ili vareški, pokušavajući utkati tisućljetna stremljenja nekih davno umrlih vještih ratnika u kazane armada današnjice. Čitam da se danas konzumiraju kvalitetni IBO paketi propisani po nutricionistima i stručnjacima i doktorima znanosti, i topovsko meso u svojim rancima umjesto deliblatskim - sada nangarharskim peščarama tegli neke nove SDO-e kao vječiti zalog boginji normalnosti. Suverenitet je pri tome sasvim neupitan: oduzet ili darovan, sasvim je svejedno, dok za onaj pojedinčev – nitko nikada i ne pita; bitno je da projekti prolaze kroz vrijeme kao stalna izmjena filanih paprika i sarmi, ljeto ili zima, od Uskrsa do Božića i od Božića do Uskrsa, crn-bel, crn-bel, sjetva-žetva-oranje; još jedan prođe dan...

Pa tako, između ostaloga, nesebično ljudi drugima daju i recepte. Nema više propisivanja autoritetom sile, zakona ili čina: sada caruje znalaštvo, autoritet coolerstva i poze. I opominju, gorko, kao duboki glas Najveće opomene moga života, kada proročki kaže: sve na ovome svijetu treba znati, a u tvoje jednokratne ćušpajze još se i može stavljati što se hoće, i kako se hoće, i koliko se hoće, a da budu koliko-toliko jestivi, ali kolače ćeš nepoštivanjem pravila jednostavno uništiti!

A žene su u pravu, tome se nema što dodati i tko tvrdi suprotno, gorko se, je li, vara.

Kako bilo, što se mene tiče, nema tog ubava autoriteta obojane tkanine, vlasti ili gole sile kojeg bih prezirao jače od Svete Matere Inkvizicije Normalnosti, pjevušeći u sebi potiho ali veselo i ne bez samoironije, da me tkogod još zavraga u ovim godinama ne čuje - davnu mladalačku himnu: Svijet je pun onih koji znaju šta treba da rade!

Pa onda konačno poskrivećki, jer i ja sam samo tašt i slab pojedinac, dok iščekujem rezultat svog truda na licima često nehajnih i površnih kušalaca, mrmljajući u bradu nečujno - sam sebe tješim, ne sasvim bez neke prikrivene radosti: zato Mu tako dobro i ide!

25.05.2020. u 07:43 • 20 KomentaraPrint#^

četvrtak, 21.05.2020.

El Trinche




Izvor: Ignasi Torne Gualdo Goal

Gotovo pola stoljeća svoga života proveo si u stanovima. Onda imaš sreće; nešto što si stvarao, radio godinama - otjelotvori se u nekoj hrpi novaca, i preseliš se u kuću; imaš vrt, imaš svoje krošnje i svoje ptice; mislim – nisu one tvoje – samo to tako kažem; sve se to dešava u nekom prostoru koji te štiti i predstavlja kordon prema svijetu; pojas tišine, spokoja, malog raja. Ako ne poželiš, nećeš nikoga vidjeti i susresti; sjedit ćeš i gledati u nebo. Vani, na travi, ili unutra, u nebo iznad nečega što je, kao je li, tvoje.
Kuća. U kući još uz sve ovo imaš i vlagu.
Vlaga, to su zapravo pretežno one crne točkice koje se pojave na silikonu u kadi, od kojih se mjoj Najdražoj navlači tamna sjena u očima i postaje nesretna.
Trudio si se kada se to postavljalo, i stiskao si pištolj onog silikona kao lud; niti jedna kaplja vode nema više šanse proći bilo kuda do li u odvod; ali nakon nekog vremena poražavajuće točkice dolaze ponovno. Svakih nekoliko godina guliš taj silikon i umjesto bijelog stavljaš bezbojni, gumeni; u međuvremenu si odustao od polijevanja solnom kiselinom, varikinom i sanitarima, i prepustio si taj posao Njoj.
Jer, Ona to umije.
Zašto to Ona umije? Pa, zato što iznad četrdesetipete paralele još nije rođen takav umjetnik i takav stvaralac koji bi znao odnijeti poglede daleko, da zanemariš nebo i protivničke navijače i igru i zapiljiš se u njega.
Nije rođen - nitko, osim Johana Cruyffa.
Za potrebe ove priče, zvat ćemo ga Krojfom.
Krojf, to je tmina. Visok, elegantan, mršav, brz, svijetle puti i prodornih svijetlih očiju; ali njega ipak nekako vežeš uz noć, reflektore, maglu i mrak što ih razbija svojom magijom. Ne pamtim Krojfa na nekoj dnevnoj utakmici a da je briljirao. Kada je vladao Pele, bio si još mali; kada je poslije došao Maradona, zanimale su te neke druge stvari u životu; tako da si gledao praktički samo polufinala i finala, ako i to. Muzika, knjige, koncerti, izložbe; poslije i djevojke, sve će to biti jače i odnijeti Maradonino vrijeme. Kada si počeo gledati nogomet bez daha, tada je vladao Krojf. On će potući sve Liverpule i Fejnorde i Intere i Juventuse, i graditi će svoju igru iznutra, od naprijed, polako i elegantno, kako već jedan umjetnik rođen na sjeveru može graditi. Jer ostalih devet umjetnika koji su bili, ili će tek doći poslije njega, rodit će se daleko, daleko ispod te linije. I konačno, Krojf će u polumraku kišom okupanog Westfallena tog srpnja 1974. potući legendarne Brazilce i svoje jedinice uvesti u finale.
Eh, ali finale se neće igrati po mraku, nego danju, i u finalu će ga čekati jedan, jedini kojeg neće nikada potući. Jedan, kojeg ne možeš pobijediti, nikada.
Bertie Vogts.
Trčat će Krojf devedeset minuta po širokom minhenskom travnjaku, i truditi se izbjeći sve mine i zamke koje mu je postavio čiča sa kariranom kapicom skriven na klupi; Nizozemci će povesti a da Nijemci neće dodirnuti loptu; Neeskens, van Hanegem i Rijsbergen će se razletjeti kao nikada do tada ne bi li ubrali zaslužene plodove onoga što su tkali godinama, ali neće uspjeti pobijediti.
Krojf nikada neće postati prvakom svijeta. Drugi puta, nakon četiri godine, neće niti preploviti veliku baru; ne zato što se ne bi slagao sa režimom argentinskih generala (kako si tada pogrešno mislio), već zato da, kao svaki smrtnik koji voli, spasi svoj napukli i ugroženi brak. Ali prvi puta, kada uopće istrči i pokuša, neće to uspjeti samo iz jednog razloga.
Zato što se Bertija Vogtsa ne može pobijediti.
To isto nisu imale pojma gljivice, pardon – točkice na silikonu u mojoj kupaoni, kada su se one žalosne prosinačke večeri prije kakvih desetak godina iznenada pojavile.
Bertija Vogtsa ne može se pobijediti.
Vogts je nakon prve navale suza i nevjerice navukao gumene rukavice, uzeo kvadratnu metalnu žičicu i strpljivo, satima, danima, mjesecima ribao zločinačke naslage.
Pardon, Ona. Ona je ribala. I nikada se nije predala.
Ja sam, da prostite, možda neki tamo Čava Dimitrijević, ako i to. Odigrat ću svaku desetu utakmicu tri poteza u jednom poluvremenu koje će pamtiti zgubidani s istoka, pretrčavši možda tristotinjak metara, ili koju stotinu više, pa ću, savladan malim kapacitetom pluća i općom lijenošću i mirenjem sa sudbinom, već tamo iza pedesete predajući se dići ruku i tražiti od Ćire izmjenu. Tako ću svakih tri, ili pet, ili koliko već godina, uzeti u ruke skalpel i skidati taj silikon, pa onda stavljati novi. I u međuvremenu me tamo neće biti.
U međuvremenu će, tako sam mislio sve do prije koji dan, stvari rješavati Berti Vogts, terijer, onaj koji se ne predaje, i onaj kod kojega Krojf, pardon, točkice – nemaju šanse, sve dok ne navuče pobjednički osmijeh na lice.
A onda će svemoćnim tam-tamom interneta stići vijest iz dalekog Rosarija, i ja ću shvatiti da sam već punih deset godina u strašnoj zabludi: nije to bio Vogts. Bio je to jedan drugi, koji je jedini.
Carlovich. To je Carlovich.
Tko je sada taj Carlovich, pitate, sasvim na mjestu, ako ste uopće uspjeli doći do recentnog dijela ove papzjanije?
To je El Trinche. Vilica. Tako kažu da je značenje riječi na španjolskom, nemam pojma. Nebitno.
Najbolji.
Čak i sam Maradona, kada je 1993. sletio u Rosario, da nakon svih barcelonskih i napuljskih scila i haribdi oživi karijeru i izbori mjesto pod suncem za još jedan Mundijal koji će uslijediti, ispijene pameti od kokaina i tko zna čega još, naći će toliko trezvenosti i poniznosti da na aerodromu, pred mikrofonima pohlepne sedme sile na konstataciju kako konačno u Rosario dolazi najbolji svih vremena, sasvim jasno i nedvojbeno odvrati:
- A, ne. Najbolji je već igrao u Rosariju. I zvao se Carlovich.
Takve stvari ne govoriš pijan ili drogiran; takve stvari govoriš kada ti munja providnosti ulazi u svijest. Maradona je El Trinchea okrstio najboljim!
Trinche se u životu nije pomakao iz Rosarija. Pecao je s prijateljima na obalama Paranhe, rođen u mnogobrojnoj obitelji hrvatskih iseljenika. Nogomet je, slično Luki, učio bez lopte, a umjesto kamena, služila mu je nakupina krpi koju je natjerivao prašnjavim i suhim pampasima.
Kada je stigao na ravan travnjak i u noge dobio pravilnu i napuhanu loptu, bio je već kralj. Tamo je bilo lako, jer lopta je pravilno odskakala, a rupa, grmlja i krtičnjaka nije bilo.
Legenda dalje ide ovako: pred to isto prvenstvo koje Krojf nikada neće osvojiti, reprezentacija Argentine dolazi u Rosario, da napumpa samopouzdanje pobjedom nad lokalnom reprezentacijom zavađenih klubova. Nikada prije niti poslije na istoj strani neće zaigrati ti igrači koji će se suprotstaviti nacionalnom timu - otprilike, kao da sad kod nas spojite Hajduk i Dinamo i čitav stadion navija za njih. Hajde, to se kod nas dešava kada igra reprezentacija, i svi zaborave na sve, nema više ni tovara ni purgera ni ustaša ni partizana, ali ovdje je reprezentacija bila - s druge strane terena.
I u toj nevjerojatnoj pripremnoj utakmici, već u prvome dijelu, domaći će potući najbolje što Argentina ima (ili se bar tako misli) sa tri prema nula.
Trinche će prodavati tunele, ali ne obične, one koje prodaju Ronaldo i Messi, nego duple – njemu neće biti dovoljno da igrača prođe jednom, nego dvaput.
Na poluvremenu izbornik i vodstvo saveza uleću u svlačionicu domaćina i na koljenima mole da Trinche ne igra drugo poluvrijeme, da se od ugleda reprezentacije spasi ono malo što je ostalo. Ovi, naravno, ne žele niti čuti.
Trinche izlazi oko šezdesete minute; ne da mu se više, čuva snagu za pecanje; praćen je ovacijama navijača i stadion se prazni, jer sada više, kada nema Trinchea, ta utakmica gubi svaki smisao.
Selektor i vodstvo Saveza ponovno uleću u svlačionicu i na koljenima mole Trinchea da nastupi za reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu.
On na to pita: pa gdje je to, Njemačka? Preko oceana? Ma, ni govora. ja imam dogovoreno pecanje s prijateljima na Parani.
Otada menadžeri opsjedaju Rosario, ali nitko ga nikada nije uspio kupiti. Trinche im veli: pa meni vaš novac ne znači ništa. Ja volim svoju kuću, svoj Rosario, i svoju Rio Paranu. Ako želite da za vas igram, dođite u Rosario i osnujte tu svoj klub.
Za El Trinchea ne zna nitko, ili znade malo tko. Nema ga u medijima, pa kao da niti ne postoji. El Trinchea, da bi upoznao, moraš zavoljeti.
Prolaze godine, svijetle i tmurne, dobre i manje dobre; živi se i nada. Onda dolazi svibanj dvijeidvadesete, te strašne i tmurne godine, u koju se slilo toliko jada pa ne znaš odakle će udariti; kao da će se u njoj odnekuda pojaviti sam Krojf i u svoj toj tmini, magli i tmuši razbucati sve potrese, bolesti i nevolje ovoga svijeta kao željeznu Juveovu obranu elegantno poput nekog baletana. Ali Krojfa nema, već četiri ga godine nema, leži tamo negdje na gorblju iza Nou Campa, koliko sam čitao; izgleda da takvog, nekog od desetorice odabranih - još dugo neće niti biti i neće biti nikoga da razbije catenaccio što prijeti ovoj ludoj civilizaciji.
Ostao je samo stari El Trinche u osmom desetljeću života, na novom biciklu, kako iz neke rosarijske konobe navečer polako, uz škripu kotača odlazi kući. I ostala su dvojica klinaca koji će ga za taj bicikl, da ga otmu, udariti po glavi, tako da se nikada više ne probudi i zaspe u najljepšim snovima, uz svoju Paranu i njen blatni, široki raj. Ostao je ponovno Maradonin zapis na tviteru, fejsu, gdje li već: otišao je Najveći.
I moje riječi Njoj, dok ponovno navlači gumene rukavice na uzlazu u kupaonicu: nisi ti nikakav Vogts, to su moje slabe oči; gledam njima a ne srcem. Postoji li živ čovjek sa srcem koji bi mogao voljeti Vogtsa nakon što očisti crnilo.
Ti si moj El Trinche.

21.05.2020. u 11:33 • 18 KomentaraPrint#^

četvrtak, 14.05.2020.

Oči

Tisuću puta do sada rekao sam si: kako je dobro da sam odrastao onda kada sam odrastao.
Zašto?
U doba kada sam odrastao, u Njihovim očima, ako si se uopće sa njima uspio susresti, mogao si najčešće vidjeti nelagodu, čak i strah, možda stid, povučenost, neodlučnost, ponekad tugu. Dobro, nisi samo to mogao vidjeti; razumijete što želim reći; da je tome bilo tako, to bi bio svijet u kojemu prvi ja ne bih pristao živjeti niti minute. To što sam nabrojao, to si mogao vidjeti na početku; tamo gdje je nepoznata zemlja.
S time se bilo lako boriti; samo je tvoj motiv morao biti pravi. A pravi motiv ne može se sakriti; on svijetli u mraku kao svjetionik među oštrim hridima i rasprsnutim valovima pod noćnim nebom. Oči koje znadu gledati ne mogu ga ne uočiti. Već nakon prvog pogleda (a tek riječi!), pretvarala se ta žalosna kombinacija, ukoliko si tako želio, u iznenađenje, a ono bi otapalo i najhladnije komade leda. Osmijeh je pri tome bio kralj događaja, ključ; nakon njega slijedila je radost.
Sasvim sebično i neumjesno, znao sam svo ovo vrijeme zahvaljivati Bogu što živimo u društvu u kakvom živimo: ako ne poduzmeš ništa, nakon što si shvatio da imaš sve što ti treba, tada se ništa neće ni desiti. Valjalo je jedino šutjeti i biti; pa si tek negdje daleko iza četrdesete shvaćao riječi svoga Staroga koje si do tada, sasvim primjereno, smatrao nevjerojatnim, bedastim, čudnim: veličina je čovjeka u suzdržavanju.
I ništa se svih ovih godina nije niti desilo. Da li je tako bilo i zbog straha, lako je moguće. Mislim, moga straha. Netko će odvažniji od mene taj strah zvati razumnošću, ali zovimo ga za potrebe ove priče strahom. Jer dopuštam da se strahom zvati smije to što znaš da bi gubitkom mogao biti daleko nesretniji nego dobitkom. A drugog osjećaja ja oćutio do sada nisam. Mislim, osim dobitka; snažno prevladavajućeg, sasvim nezasluženog, neobjašnjiva dobitka.

Danas u očima prevladava nešto sasvim drugo. Gledam, i ne vjerujem. Ne usuđujem se čak reći niti da je to pravilo; možda su moje sposobnosti uočavanja otupjele; možda sam jednostavno star i slijep; ali ja u očima danas pretežno vidim bijes; bijes naraštaja, bijes stoljeća. Bijes neiživljenosti, patnji i trpljenja. Bijes prevarenih, otuđenih, pretučenih, poniženih, silovanih, ostavljenih, zaboravljenih, razboljelih. Sav taj bijes akumulirao se u jedno vrijeme i jedan naraštaj, da provali poput bujice i nadvlada, da opere i očisti svu krv i nepravdu i suze kao snažna i nesavladiva rijeka.
Rekoh sam sebi: ružan si i star; mora biti da nije istina; ne gledaju se tako drugi. Pitao sam i tražio, u mlađih, i potvrdili su mi, bez iznimke, isto.
Čitam, naime, da u Europi svaka treća žena u životu doživi nasilje. Doduše, kada to kažem Najdražoj, ona veli da i naš mali od druge godine života doživljava nasilje, jer da svaka druga žena komentira njegove oči.
Ili je to samo briga majke za svoje muško mladunče.
No, ako je tome tako, mi onda živimo u paklu, i pogledi moga djetinjstva i mladosti nisu bili ništa drugo, do li laž.
Negdje sam vidio krivo, ili onda, ili sada.
Bijes je dobar dok je kratak, učinkovit, dok ruši staro, trulo i nevaljano i upozorava na to.
Dugotrajan bijes, međutim, ne donosi ništa drugo do li mržnju.
Ili, kako je rekao čini mi se Marmont, sa bajunetama možeš sve, ali na njima se ne da sjediti.
Ne bih bio u koži današnjim momcima. Čak niti onima s najpoštenijim i najiskrenijim namjerama, dapače.

14.05.2020. u 18:03 • 11 KomentaraPrint#^

nedjelja, 10.05.2020.

Radio Kopriva

Davno je to bilo, kada smo pristali na sve; još smo zaneseni žurili nizbrdicom prema Ilici i trčali za tramvajima koji su jurili u grad, pa smo puštali da nam vrući vjetrovi kasnog ljeta, što su sa sobom donosili neizvjesnost, nemir i ljepotu, mrse kosu. A nije tako moralo biti, kako ćemo vidjeti na kraju.

Nakon što su, kada sam imao osamnaest i devetnaest prošla prva dva ukradena ljeta moga života (bit će ih poslije dosta, jer sam se pomirio s time da nije teško krasti moja ljeta, samo treba dovoljno jako htjeti, ili uvjerljivo prijetiti, dok to besramno činiš), prvo sljedeće od nekoliko ljeta koja ću čitava života pamtiti planirao sam (a i kako bi drugačije, kada imaš dvadeset) kao ljeto potpune slobode. Nije to ljeto loše počelo, posljednji sam ispit prve godine fakulteta dao već negdje u svibnju; Zagreb je naravno već do kraja istog mjeseca ispao u kvalifikacijama dobro namlaćen od Šparte u Belom Manastiru; poveo sam se za savjetom kolegice iz razreda u srednjoj koja me dobro znala, a imala je prednost jedne godine upravo radi neodrađene vojske i gubitka ta dva ljeta koja prva spominjem: radi ono što si radio i u srednjoj. Prvi i osnovni motiv, kao i u svakog poštena sina, bio je taj da dokažem Starome da je u krivu, jer Stari me natjerao da upišem baš taj faks, zabrinut sasvim opravdano za moju budućnost: dobrim učenjem ja sam mu želio pokazati da je taj, je li, njegov faks, obična glupost. Tako sam kao sivonja upro u ono što mi je u životu, do tada, a vjerojatno i do današnjeg vremena, najbolje išlo: učio sam kao stroj, hladno i proračunato, jer to je ono što je na fakultetu kojeg sam upisao bilo najvažnije i najjednostavnije (kasnije ću, naravno, shvatiti da to što naučiš na fakultetu ne treba u stvarnom životu niti deset posto, ali naravno – to mi tada neće biti važno); otprilike stotinuiosamdeset dana zagrebačke kasne jeseni, zime i rana proljeća podijelio sam u ravnopravne trećine, od kojih bih prvu prespavao, drugu učio i pohađao seminare i ispite, a treću potrošio na sve što, je li, vole mladi. Otkrivanje nekog Kandinskog, ili Klimta, ili Mizara, ili Pirandella bilo je utjerano u taj kutak svakog dana, i nosilo me prema tom dalekom i vrućem, slobodnom ljetu kao sigurna i dobra barka, a ja sam ga namjeravao provesti u vikendici u Istri, bančeći svake noći sa mojim budućim kumom okolnim selima i plažama, bez ikakva plana i reda, sa nešto ušteđevine u džepu i starim koferom moga djeda prepunim knjiga i kazeta.

Bit će to ljeto Univerzijade; ljeto što je barem na čas preobrazilo moj rodni grad i učinilo ga mjestom na kojemu barem kratko možeš susretati ljude raznih kultura, rasa i podneblja, što ti je u životu nakon svega predstavljalo nešto novo, dobro, lijepo. Starci, iako debelo razdvojeni svojim davnim i nepremostivim svađama, u pogledu moga su odgoja i obrazovanja bili stameni i jedinstveni bez ikakvih zadrški, pa su se (neskriveno zapanjeni mojom brzinom studiranja) brzo dogovorili da me starom Škodom vrate sa mora kući, jer – od lumpanja i provoda nikome dobra došlo nije, pa neće, crni sine, niti tebi. Već treći dan nakon što smo otpratili mog prijatelja natrag u Istru na posljednji autobus, Stari će mi, prije nego ode navečer u svoj stan, učiniti najveću od velikih usluga u životu, na kojoj sam mu i do danas beskrajno zahvalan: doslovno će me odmjerenim udarcem nogom u stražnjicu otjerati iz sobe na ulicu, da nađem nekakav posao.

I naravno, našao sam ga već sutra.

Na stranu to što prvi poslovi koje sam kao student radio nisu bili stalni; nekako su ti prvi bili najplaćeniji ali najteži; tko bi se trgao dva dana zaredom istovarivati ugljen, ili popisivati brojila za plin (dobro, uzmeš jedan neboder, ako imaš sreće, i završiš ga za jedno popodne), ali dali su mi osjećaj samopouzdanja i samopoštovanja, a uz to dodali i nemalu, kako bi se reklo, imovinsku korist. Naravno da sam već pet dana nakon primitka prve plaće jako pažljivo pazio što ću i kako sa zarađenim novcem; nije to sada poanta ove priče; poslije sam se trajnije zaustavio u jednom muzeju, osupnut društvom u kojem sam se zatekao; važnije je tu nešto drugo.

Sjećam se dobro da su prve plaće, možda i zato što to nisu bili neki baš veliki iznosi - bile isplaćivane na ruke; bilo je dovoljno pokazati, kako se to tada zvalo, ličnu kartu, pa da dobiješ neki papir kod poslovođe i odeš u susjednu baraku teti blagajnici po nemali svežanj para. Strpao si ga u džep, i bio si svoj gazda; imao si jasan i sasvim konkretan osjećaj tvrda i teško upravljiva kormila života u svojim rukama.

Nije to dugo trajalo, a da se u taj se odnos ja tebi posao – ti meni pare – upleo i netko treći.

Tada su došli nalozi, i čekovi, i računi, i sve je polako počelo odlaziti kvragu, i više se nije moglo primati pare u džep, nego si morao još s nekim papirima, pečatima, doznakama hodočastiti poštama, bankama, s knjižicama i iskaznicama u džepovima; više nije bilo dovoljno imati samo jedan papir; trebalo ih je pet, šest, sedam; više sada nije bilo dovoljno zaturiti iskaznicu u stražnji džep hlača; pa se sasvim jasno sjećam svog prvog, Toperovog ruksaka koji se tada nosio zakačen samo o desno rame; ne znam čemu bih ja, koji sam vječito bio gladan i žedan, nosi sa sobom takvo što kao što je ruksak, ako ne zato da u njega potrpam sve te knjižice, iskaznice, naloge i čekove, što su već u to doba galopirajuće inflacije bili neophodno sredstvo da čovjek ne propadne na prvom koraku, nego odmah pohita mijenjati za devize tu jadnu zaradu na Trgu budzašto.

Tek ću kasnije, mnogo kasnije, valjda duboko u devedesetima, gledati nekakav holivudski blockbuster, čini mi se sa Robertom Redfordom u glavnoj ulozi otpadnika-genijalca koji mobilizira terorističke ćelije, pa ćemo se Najdraža i ja žalosno ali s punim razumijevanjem pogledati i osmjehnuti na njegovu rečenicu u kojoj govori kako su banke i osiguranja vražje djelo (ili citira Homeinija?). Te devedesete, krenule su s prijetnjama, ratovima, uzurpacijama vlasti, prevarama, pretvorbama, nenadmašnim Dosjeima X, a nastavile se velikom Stoneovom trilogijom u kojoj će perjanica biti JFK, i ja ću uskoro stvarno početi razmišljati o tome da je sustav, kako to neki klinac kaže Nixonu pod spomenikom samog Lincolna – doista zvijer. Sve ono što su nam gradili i govorili čitava života, i što će počinjati i završavati vjerovanjem onima koji sjede u sedlu, sada će završiti potpunom paranojom i nepovjerenjem, dapače – otvorenim sumnjičenjem za baš sve loše, a završiti će knjigama o brojnim zavjerama od dupontovske eliminacije konoplje do neodlaska na Mjesec. Bilo je tada, početkom dvijetisućitih, kristalno jasno kako opći interes više ne postoji, i da je vlast uspostavljena samo zato da bi se provodila svoja volja, sve dok se, vraćajući se kako to obično biva na početak, nisam prisjetio definicije vlasti sa prve godine faksa, tamo gdje je sve počelo, još prije onih teta blagajnica u barakama: vlast je mogućnost provođenja svoje volje protiv volje drugih ljudi; jasno je i glasno govorio udžbenik. Pa da, nego što: vlast je po svojoj definiciji zavjera, samo što mi to tada nismo shvaćali. Ili nismo željeli shvaćati, da ne upropastimo mladost. A oni kojima je ta mladost još bila zakašnjela, smijali su se i držali nas, unatoč svemu, budalama, što smo svi skupa, o još kako, bili.

Ta se priča nastavila i nastavlja i dalje u budućnost, pa nakon manipuliranja ljudskim odlučivanjem, reklama, kredita, nadzora komunikacija i svega što nam ne treba i što u početku, kada smo još željeli – nismo željeli, sada konačno dolaze bolesti i nepogode svake vrste i fele. Pakao, rekli bi, nije neko izmišljeno i buduće mjesto – pakao, kako je rekao još Sartre, to su drugi. Ili mi ne znamo misliti drugačije.

Eto, u posljednje vrijeme najčešće se tako priča o tome kako, dok poslušno i pognute glave sjedimo kao paščad po kućama, dižu neke satelite i grade antene da nas opkole i okruže dok ništa ne vidimo, a poslije će, kada sve ovo prođe jer Oni tako žele, cijepiti nas i čipirati i moći s nama upravljati kako žele.

Kao da do sada to nisu činili. Otpočetka, svakim danom sve jače, i više, i umješnije.

Sve je širi i jači i pokret protivnika, pa se Lovreni i Cetinskiji i tko zna tko sve još izlaže opasnosti da bude ismijan i ponižen, i još k tome i zabranjen. Jer, ako je ono što oni pričaju i pišu za neke istina, a za druge ludost, onda je ono što upravo čitam (da su neke radijske stanice, pa gdje živimo, majke ti mile, zabranile pjesme pjevača koji piše protiv 5G mreže) novi totalitarizam; ne misliš li onako kako želimo, onda si lud, nepoželjan, nema te.

Je li četrdesetipete trebalo, na koncu, spaliti sve Hamsunove knjige?

Pa iako Dejanove predstave van našeg nacionalnog dresa i nisu bile baš nešto (jer očito čovjek kada igra sa srcem, igra, a kada igra za novce, onda nije baš najjači), i iako Tonijeve pjesme nisu ni blizu nešto što bih i sam slušao, jer odavna za njega već smatram da je samo jedan u masi onih koji su svoj sjajan glas iskoristili na potpuno pogrešan način, kako bi od toga dobro živjeli, ali tko sam ja da sudim? - sada ne mogu a ne primijetiti kako je strašna i ponižavajuća metoda kojom se služe suvremene inkvizicije, koje su nekada spaljivale na lomačama, dok su sa strane gledale plašljive oči kakvih Goya, a danas se služe ignorancijom, podsmijehom i poniženjem kao provjerenom formulom koja je nepobjediva.

I premda me zapravo za dejane i tonije prečesto boljela briga, jer sam uvijek više cijenio nekog El Trinchea ili Blainea Reiningera nego li ono što voli i poštuje većina (i to mi je najčešće i bio sasvim siguran kriterij da mi nešto ne bude privlačno, ignorirajući sva dugmeta i valjke i kazališta kao nešto što, ako ne stane u Lap ili Kulušić, ne može ni biti prava stvar), ne mogu sada ne zavapiti nad svime na način da uzviknem kako smo mi osobno krivi za sve, jer nismo htjeli, mogli niti znali reći ne onda kada se moralo.

Godine u kojima sam studirao, druga polovina osamdesetih, bile su jedno čudno, neponovljivo i sretno razdoblje, u kojem se dalo nekoliko puta udahnuti sasvim iskreno, potpuno i jasno, između čizme jednog i lijepe, ulaštene cipeletine drugog, tek nadolazećeg totalitarizma potrošnosti, individualizma i besciljnosti: prvog koji je vladao batinama i drugog koji vlada samo golim strahom od gladi, neimaštine, podsmijeha i smrti.

Da, u onom času kada si svoj novac bio zaradio, i kada nas više nisu slali tetama blagajnicama u barake da pokupimo pare, nego su nam davali čekove i naloge i knjižice, da saznaju gdje smo i kada i koliko nam treba i ne treba, tada je bio prvi, ali i posljednji čas u kojemu je valjalo poderati tu gomilu bezvrijedna papira i uzviknuti da je dosta i da ne želimo više imati ništa sa tim perfidnim i ponižavajućim sustavom zlostavljanja, praćenja i iskorištavanja. Dosta je bilo to što su nas u vremenima prije toga uhodili, tukli, provocirali, zatvarali naše očeve u smrdljive pajzlove na jednu noć kada bi slijetao neki Brežnjev ili Kosigin, da već ranim jutrom, neobrijani i sanjivi mogu dalje na posao i da to nitko ne sazna; jer nisi mogao puno puta proći Zrinjevcem usred noći a da te netko ne priupita kakvu politički škakljivu stvar da bi te dalje to isto, i mnogo toga još ispitivao u Đorđićevoj; to je bio jedan primitivan i – prema ovome – prilično infantilan i bedast sustav u kojem si vještom kombinacijom zrelosti, diplomacije i glume mogao biti sasvim pristojan građanin kojega nitko ne dira, pa ako nisi nakon pete pive turpijao o kakvome Guzonjinom sinu, već si pokunjen kao pseto otišao kući, mogao si prolaziti kroz te kapi čelične kiše kao sasvim spokojan sretnik; sasvim neambiciozno i plašljivo biće kojemu je bilo dovoljno to da su svi koji šute sigurni i zaštićeni i da svi imaju svoju ženicu i plaćicu i penzijicu i vikendicu i škodicu. Ovdje, pak, ti si pristao lagati samog sebe: u ovo uključuju sve do zadnjega, i ako ne želiš biti dotaknut na nekoj svojoj krošnji poput Gautame, umrijet ćeš od gladi, kako je naravno, davno još pjevao Johnny, pljujući na sve, baš sve bez izuzetka s punim pravom, sa svoje nedodirljive visine: udarac u glavu te brzo dovlači svijesti, ako ne slušaš – kurvin sine, nećeš ni jesti!

Reći će sada mnogi: moraš sagraditi svijest, i moraš se oduprijeti, i imaj vjere i vrline i snage i čvrstine i posebnosti.

Hoću, da, hoću. ne za sebe, nego za djecu: davat ću im i dajem im već godinama, desetljećima - sasvim kratke udice, i nastojim te udice potegnuti nazad točno baš u onaj čas kada im u očima ugledam žar; jer gotovo pa jednako efikasan način učenja u odnosu na lizanje vlastitih rana jest sumnja, Silvije Strahimire, u ono u što si vjerovao. Dajte mi još samo malo, još samo par ljeta, da žmirim i gledam u mrak. I da još koji puta sam sebi sa neskrivenim podsmijehom ponavljam tu čarobnu rečenicu koja skida sve paučine i slabosti i nevolje sa kože kao topla i meka kupka: krivi su drugi.

Ma, ne može biti drugačije: krivi su drugi.

Mislim, hajde, dajte stanite malo; nemojte 5G mrežu; dosta je 4G; bez toga ionako više ne možemo; ne znamo više niti kretati se rijetkom bukovom šumom od Trstenika do Dubrave bez lokacija i dodataka; ne da ne raspoznajemo mahovinu, nego smo zaboravili i strane svijeta, i sunce i vjetar i sve ostalo; vlastitu djecu uhodimo preko whatsappa i ženama naručujemo jeftine vratine za roštilj, ali nemojte sada još i te čipove, šta će vam to, ajde budite jednom malo dobri, bar dok sve ovo ne prođe.

Evo, ne morate uopće niti slušati i dekodirati moje misli: tu sam vam napisao sve što mislim, ako je to što mislim uopće moje, i ako taj koji misli jest onaj kojeg zovem ja, a ne neka obična antena, prijemnik, kondenzator.

Jer, čak i ako je ovaj svemir Jedno, i ako smo svi atomi istoga, onda i nismo drugo, do li to.

Naime, svejedno je. Sada je već – svejedno.

Braćo poduzetnici, enterprajzeri, umreženici iz bivših i sadašnjih i budućih struktura što furaju, gradite vi te svoje antene i satelite, cijepite i čipirajte (ako to imate u planu, a ako ne, svaka vama čast i slava), uvjerite nas da bez toga ne možemo i zovite to napretkom, gospodarstvom, vrlinom; lažete li nas, kao što ste do sada bez izuzetka uspješno činili ili ne – sasvim je svejedno. Sada je već ionako kasno, popit ćemo još dvije tri dobre hladne žlahtine pa u krpe. Ispali smo slabašna i lako pobjediva masa, jer smo pristali na sve još davno, davno, kada smo zatomili na jedan čas sve one basove i bubnjeve iz elegija kao što je bila Gradot E Nem, kada smo svrnuli pogled s onih platna i knjiga; onda kada su nam kosu mrsili vrući vjetrovi kasnih ljeta što su sa sobom donosili neizvjesnost, nemir i ljepotu, a mi to nismo znali. Ili, nismo željeli znati da će nas svaka plastična vrećica koju smo spremili u ruksak da bismo je kasnije bacili, ili svaki bogznazašto ispisani ček, ili svaka drangulija koju smo kupili jer smo to baš tada morali – prije ili kasnije doći glave.

Onda, kada nam još nisu za sve bili krivi drugi, kada smo pogleda uprtog u nebo vjerovali da je kormilo u našim rukama. Onda, kada smo se mogli zaljubiti, tako i toliko, da u očima Najdraže i dan danas, u vrtu, ili negdje u šetnji, vidimo još uvijek istu Onu koja nas je gledala slijedećeg proljeća, nakon Tog ljeta. Ali, to je već druga priča. Nju možete ozračiti i čipirati koliko vam drago, na tome ćete malo što zaraditi, i kada to shvatite pobjeći ćete dalje kao gluhe kuje; onako kako biste pobjegli od svega, samo da smo na vrijeme znali biti ono što smo biti trebali; zapravo – da smo smjeli biti Oni koji ne trebaju.

10.05.2020. u 15:41 • 11 KomentaraPrint#^

četvrtak, 07.05.2020.

Svijet i mi

ima li onih koji se raduju tome da bi budućnost mnogima već mogla završiti, kao što je i njihova već davno završila na gordo prohodanim slijepim putevima, mržnjama i usamljenosti?

svijet neće počivati na onima koji putuju uz propusnice, niti na onima koji određuju kome će ih dati, i hoće li ih ukinuti
niti će počivati na onima koji jeftino kupuju da bi prodali skupo i zovu taj vrhunaravni koncept gospodarstvom (a još manje na onima koji uopće ništa ne kupuju, nego samo prisvajaju bez ikakve naknade, pa opet prodaju)
svijet neće počivati niti na onima koji uvečer dokasna gledaju filmove bez boje i stare francuske drame u kojima glavni likovi dvoje između alternativa
(s njima će možda biti mrvicu podnošljiviji, ali to nije njihova zasluga)
svijet će šutjeti sa nama koji polako odustajemo, pa navlačimo rukavice i maske prije ulaska u najbliži dućan po vreću brašna i bocu mlijeka, ili ne daj Bože bocu vina i kakve loše cigarete, naginjući se prema prodavačici u kiosku tek koliko treba da nas čuje i da mi čujemo nju
i brzo će taj svijet zaboraviti nas koji, zamišljeni nad nekom rečenicom, spuštamo nemoćno knjigu (u kojoj se opisuju još zla onoga, normalnog svijeta i njihova geneza) na prsa prije nego nas san bespovratno savlada

svijet će počivati na onima koji sada u sebi grade nova osvajanja
makar ta osvajanja uključivala tijela, duše, ili pak obične prostore, ili tek jedan jedini osmijeh
i na onima koji ništa ne grade nego preslaguju i upijaju nova znanja koja će im jednog dana dobro doći
i na onima koji neće morati kupovati nove cipele za maturalni ples, jer ga neće biti
niti mahnuti posljednji put nekoj teti, ili djetetu, ili kome drugome, jer odlaze u školu
ili stisnuti bijesno šake u nemoći radi nečijeg maltretiranja, dočekujući posljednji dan škole kao dan spasenja

globus će počinuti na njihovim suzama, uzdasima i sklopljenim očima, i onda se nastaviti vrtiti dalje, u smjeru istoka, svakoga dana sve znatiželjnije i besmislenije
jer planeta koja će nositi ljude što nisu proživjeli mladost, bit će planeta šutnje i straha
budući da će njome hodati ljudi koje su učili da u drugome gledaju vreću ugroze, ili su – učeći o tome – gledali kako to čine ili propuštaju drugi, njima mili, ili važni; neće se više imati tko zaljubljivati, pa će tople noći na klupama u parku pod sigurnim krošnjama breza i sjaj jednog pogleda u mraku slabo osvijetljenih tramvajskih stanica odlaziti u nepovrat

zauvijek

i morat ćeš se, Svijete, jako potruditi razuvjeriti me u to, budeš li na takvo razuvjeravanje gubio vrijeme, umjesto da brzo, odmah, istog ovog časa, kreneš krpati tamo gdje već voda nepovratno nadire u tu osamljenu, staru i dosta istrošenu tvrđavu, jedinu za koju znamo

07.05.2020. u 11:31 • 10 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 04.05.2020.

Šutnja

Sjećam se, još sam bio mali, jako mali; znam to pouzdano po tome što iz toga doba pamtim radio prijenose u kojima su još Popivoda i Oblak uz snažne uzdahe moga djeda prolazili maksimirskim travnjakom kao šetalištem prije nego će svoje umijeće znati unovčiti s one strane Alpa; ponedjeljkom nakon toga lupkao sam svojim obrazom pospan i u početku nevoljan o staru ali sigurnu bakinu ruku kojom me držala, dok je u drugoj nosila praznu pletenu korpu, pa smo se jutarnjom svježinom okupanim Dražicama znali spuštati na Topničku i prema Kustošiji, da se nađe onoga što bi se skuhalo za ručak, jer tada nije bilo ni škrinja ni zamrzivača ni svakojakog konzerviranja hrane. Majka je radila, i otac je radio, a oca je rijetko bilo, sada shvaćam – ne jer je on tako htio, ali tada to naravno nisam shvaćao, jer tako se život posložio. No, meni nije nedostajalo toga da budem sretan i ispunjen upravo radi sigurne i tople bakine ruke. Nije to bilo doba kada se djecu nečim nagrađivalo za dobrotu, iako se za neposluh znalo drastično kažnjavati, o da; ali bilo mi je dovoljno da vidim odozdo bakine oči, tople i stroge u isti čas, pa da svu brigu i nevolju ovoga svijeta prepustim njima. Zašto su bake tada bile druge mame ja ne znam, siguran sam da ih na to nitko nije tjerao, i često sam sa bakom znao pričati o tome jer sam sa njom bio više nego sa ikim drugim na svijetu. Djed je imao svoj svijet radionice, alata, odlazaka u krčmu; oca sam viđao uglavnom vikendima na izletima ili u njegovu podstanarskom stanu; majka je s posla dolazila umorna i prilično uznemirena; moj svijet, pun odgovora na sva pitanja jednog četverogodišnjaka bila je baka, i znao sam tada, o kako sam još to znao, da ona ne mora baviti se mnome, jer sam po svojim vršnjacima koji su svakog jutra rano odlazili u vrtić shvaćao da tome ne mora biti tako; da baka može odlaziti susjedama na kave i frizerima i šetati gradom, ali da to ne želi bez mene, pa iako o tome nikada nije bilo govora, a ja sam često naokolo i sasvim polako i taktično o tome znao ispitivati, ne dobijajući nikada izravan odgovor. Tada se još nije smatralo vrtiće nužnim zlom i djeca su se u vrtićima igrala veselo čitav dan; nikakva posebna razloga za to da me se ne dade u vrtić prije posljednje, predškolske godine nije bilo, a tada sam sasvim pomiren sa sudbinom, u kasno ljeto sedamdesetidruge otišao u taj vrtić slijediti sudbinu ostalih vršnjaka iz ulice, iako mi ni dalje nije bilo sasvim jasno zašto me baka nije dala upisati u vrtić: radi sebe, radi mene ili radi nečega trećega.

Tako sam ja, prije nego ću ugledati oči jedne Sonje, počeo razmišljati o ljubavi, sluteći da se isti fenomen ponavlja na milijunima polja, a da se samo igrači mijenjaju.

Mislim da nije nikada bilo riječi koja bi bila pogrešnije podrazumijevana, tumačena i upotrebljavana, nego što je ta u povijesti ljudskog roda... ljubav, to je riječ profanirana, obezvrijeđena, ogoljena i obesmišljena, uzdignuta na pijedestal i uzvišena kao najveća, posebna i jedina, dokučiva svakome i u svako doba; samo teba odabrati – neću crni, nego bijeli kolačić.

Ni dan danas ja nemam potpun i pravi odgovor na pitanje zašto mene baka nije sa recimo tri ili četiri godine dala u vrtić: da li me željela štedjeti boli i nevolja koje sa sobom donosi ljudski rod (a boli koje su mi prijetile i nisu bile nešto posebno velike, i svima je to bilo jasno), ili je trenutke moga odrastanja čuvala za sebe kako nešto posebno, vrijedno i neponovljivo. Bilo je to doba dvadesetak godina prije njene smrti, još se držala sasvim dobro i mogla na nogama stajati, hodati i raditi satima. je li baka željela uživo promatrati odrastanje jednog mališana, nakon što joj je život davno, u dvadesetipetoj odnio najstariju kćer, stariju majčinu sestru, a sa trećom, najmlađom se kćeri gotovo pa posvađala nakon što se ova udala i otišla svojim putem, tako da unuka s njene strane jedva da je viđala, iako je tada već bio petnaestogodišnjak? Ono što sa sigurnošću znam jest to da sam već tada, u toj dobi, sasvim jasno razmišljao o takvim stvarima vezano uz određene razloge i argumente a ne tek mireći se sa pukim osjećajima; baka me nakon onakvih mojih pitanja pogledavala značajno i šutjela; nikada ja nisam izrazio želju da ranije odem u vrtić, iako su tamo bili moji prijatelji, jer iz nekog čudnog ali prilično neshvatljiva razloga znao sam da je meni ovdje, s bakom, bolje – iako se tu manje igralo, a više pratilo baku i pomagalo joj u raznim poslovima u kući, pospremanjima, dodavanjima, pregledavanjima. Recimo, u tih dvije ili tri godine o kojima govorim, sasvim sam siguran da mi baka nije kupila niti jednu jedinu stvar, vjerojatno niti šaku bombona; smatralo se to tada nepotrebnim i suvišnim. Glasno je prigovarala kada bih u nedjelju navečer došao od oca usta obrubljenih gumom od balona koje sam napuhavao na žvakaćama; ljutila se na majku kada je, pa i na ondašnje kredite, kupovala svašta u nezaustavljivom naletu rastućeg standarda, jer je znala da to što majka kupuje strogo i neupitno pripada u red stvari koje nam ne trebaju, i nikada nam neće niti trebati i jer stvari čovjeka oplemeniti ne mogu, već u njemu samo izazvati potrebu, želju, oholost i propast. Kada bih danas mogao u nekoliko riječi opisati baku, među prvima bi svakako bila šutljivost, spokoj, polaganost; neki bi tu osobinu, dapače, nazivali, ne s puno greške, hladnoćom. Znao sam da tome što sam doma mora postojati razlog, i taj se razlog tiče interesa svakog od nas; znao sam bez svake sumnje već tada, da i ja na taj način dobivam, i da bih zapravo baki morao nekom posebnom, životnom valutom plaćati to čudno, tiho odrastanje pored opće gungule života koja se već polako ocrtavala na obzoru, pa sam onda u to ime sasvim svjesno i odlučno - bio poslušniji, mirniji, smireniji nego bih inače bio.

Ljubav, kažete? Pa, ne znam; nikada to ni baka nije tako zvala, a još je manje uopće spominjala tu riječ; ljubav je bila rezervirana za tužne dame u filmovima sa nesretnim završetkom; baka i djed točno su znali što je čije područje i njihov odnos pamtim kao mjesto na kome se razgovaralo što je manje moguće; nije li na koncu, kada opet sada o njoj razmišljam, ljubav za sva vremena označena upravo time što milijuni, milijarde - njome smatraju nekakvu izmjenu kemije i strasti, uzburkavanje u uzlazno silaznoj putanji; dva mjeseca ili sedam desetljeća ljubavi i onda tristo godina mraka prije i poslije toga... ili pak roditeljska ljubav... to je instinkt, poriv za očuvanjem sebe, ništa drugo... nema ničeg herojskog u roditeljstvu; ljubav je kad odeš i usvojiš tuđe dijete...

Danas znam: baka me htjela, i ja sam želio baku, jer je to bio naš obostrani, najbolji, kompatibilan interes za ljepšim i smislenijim životom. Ona je u mome odrastanju željela gledati i doživljavati ono što su joj odnosili ratovi, bolesti i nevolje; ja sam u njenoj blizini imao red, spokoj i tišinu. Nijedno od nas ispod te linije ne bismo pristali na takav suživot, jer mene je svakako tamo preko mamila mogućnost igranja sa vršnjacima; nisam nipošto bio neko izolirano ili osamljeno dijete i sjećam se predivnih popodneva i večeri koje bih sa njima provodio u igri nakon ručka na livadama Kajfešova brega. Jednostavno, imao sam priliku živjeti drugačije i ja sam je objeručke prihvatio.

Tada sam već spoznao, a poslije to i verbalizirao: ljubav nije tamo gdje je interes, gdje je odluka, gdje je razmišljanje. Ljubav je tamo gdje ne znaš kako bi drugačije.

Ljubav nije davanje i primanje, trgovina, borba interesa, danas ćemo sarme a sutra šnicle na naglo... ljubav je samo davanje, samo odricanje, samo guranje od sebe... ne postoji ljubav tamo gdje postoji savjest koja mjeri, važe, ocjenjuje toleranciju, poštovanje, bol... ljubav, pa od te riječi u nekom ajmo ponosno reći javnom prostoru ostalo je samo ono strašno iskustvo kad na fejsu napišeš na ljubičastoj pozadini: hešteg samoljubav?? :)))

I ono što je sasvim moguće, dapače – učestalo, jest upravo to da se te dvije stvari često miješaju i prerastaju jedna u drugu; nekada u istoj igri dajemo bez ikakve računice, a nekada već u trenu iza toga zbrajamo i oduzimamo. vole nas i volimo dijelom zato što smo nešto ili netko, a dijelom zato što nešto imamo, posjedujemo, jamčimo. bistra i mutna voda što se miješaju u ušću dvaju snažnih rijeka: ideje i stvarnosti.

Imam osobno u životu toga svega prekoviše, ne tek ljubavi koja se mijenja, trampi, ja tebi pusu, ti meni osmijeh, već one potpuno nezaslužene i ničim izazvane (a ponajmanje nekim mojim svijetlim djelima, vrlinama, veličinom), ne fali mi po tom pitanju zapravo ptičjeg mlijeka (a nikada nismo taj naš odnos zvali nekom vrlinom, pa neka se sada neba prolome i kraj dođe, ili samo nadru kakve neslućene nevolje, znat ću da je moj ćup pun i prepun i nemam nikakva prava ni potrebe tražiti išta više od toga), tako da sam, neskromno tvrdim, sasvim pouzdan i uvjerljiv svjedok za reći: ne uzdiži u zvijezde ono gdje misliš da ćeš dobiti plaću za to što radiš, jer radi se samo o tvome golom interesu, želji, potrebi. Ako želiš da tvoja žena ili dijete živi i uspijeva, to nije ljubav, to je sebičnost i interes. Ljubav je samo tamo gdje nećeš ni znati što si dobio.

Odakle mi to što je i kakva je ta ljubav? Čemu to napadno i zahtjevno podizanje letvice? Pa ne mislite valjda da sam osobno takvo što smislio. Davno je već zapisano: ljubite bližnje kao samoga sebe. Eto, to je ljubav. Ljubav je definirana ne mjestom na kome se daje, nego količinom kojom se daje. Tako ljubiti treba, i sve ispod toga su trgovina i pregovori; čovjek je jedino prema sebi toliko tolerantan, popustljiv i zaboravan pa i najgora nedjela oprašta istog časa ukoliko u tome vidi uspjeh. Baš takav odnos prema sebi naravno da ne zovemo ljubavlju, ali to je siguran pokazatelj kakva ona treba biti prema drugima, i ako nije ta i takva, spremna na časovito poniženje, zaborav i nestanak, onda ona to i nije.

Zakeram, naporan sam, inzistiram na nepostojećem, kao nedozrelo dijete? Pa najčešće djecu uspostavljamo sami kao mjeru ljubavi: njihova čista srca traže da vrlina ne bude uprljana. Ovaj moj post dakle nije na prvom mjestu uperen protiv stvarnosti, protiv ljudskog ponašanja, i moje je razmišljanje sljedeće: kada bi svi ljudi voljeli onako, bezuvjetno, tada svijet zapravo ne bi niti bio moguć; moja oštrica želi biti uperena ne protiv svijeta, jer tko sam ja da osuđujem svijet, nego protiv imena kojim nešto u njemu zovemo: ne smijemo zvati ljubavlju nešto što ljubav nije, i pripisivati tome neku bogomdanu vrlinu. Najveća vrlina čovjekova postojanja jest upravo to postojanje samo, i ono se održava borbom interesa; onaj koji se samo i jedino daje odlazi u propast i ni u što (barem po svoje Ja); jedino što je još važno, to je pitanje koje nekom drugom prilikom moramo pretresti – ima li u tome uopće puno lošega :)

I zato, ne kitimo naša usta i naše bilježnice imenom ljubavi uzalud. Malo je ljubavi u ovome svijetu, i to je jedan od osnovnih razloga njegove nemale turobnosti i besmisla, ali vjerojatno i glavni razlog njegova dugotrajna i prilično uspješna opstanka. Što više puta budemo izgovarali tu riječ, što veću inflaciju ona bude doživljavala - sve će je manje biti oko nas, provjereno. Okrenimo se samo oko sebe.

04.05.2020. u 08:46 • 13 KomentaraPrint#^

četvrtak, 30.04.2020.

Oni i mi

U ona, sada ih tako volimo zvati - normalna vremena, često sam ovdje na blogu tupio o tome kako svako moraliziranje praktički pada u vodu pred jednom poraznom činjenicom: da možemo zaraditi kakvih desetak eura po satu, ili čak manje, i da imamo kakav smisleni posao kojim bismo se za tu satnicu nagradili i bili nagrađeni, sav bi smisao našeg bloganja potonuo kao Titanik i odmah bismo odmaglili s bloga, a sve bi bilo kao da nas nikada ovdje nije niti bilo, i upravo bi nas ta činjenica najmanje boljela – jer bi nam se živo fućkalo za sve svjetske boli što smo ih ovdje prosuli, i sve ljepote i punine i spokoje ove planete što smo ih uzdigli na njihove pijedestale. Našu moralnost i uzvišenu težnju k njoj promovirala je tada jedna bolna činjenica, a to je da smo ništa drugo do li topovsko meso ovog svevidećeg i svevladajućeg poretka u kojem je samo i jedino novac bog i mjera i zakon svih stvari – onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu.

I nitko me ni dan danas ne može razuvjeriti da tome nije tako, jer sve što u životu radimo radimo samo i jedino zbog novca, zbog imanja i potvrde naših statusa, ugleda i ljepote koja iz toga izvire – mi smo imali i tako smo bili, i drugačije nikako. Voljeli smo i voljeli su nas, prijateljevali smo i prijateljevali su sa nama, putovali smo i doživljavali i radovali se - ako ne zbog novca, a ono zato što nam je nešto što imamo omogućilo da nas vole ili trpe ili trebaju.

A onda je došlo nenormalno, ako je to staro bilo normalno, ili je pak ovo sada – ako se s onim starim duboko u biti ne slažemo – normalno? Trebalo je proći nekoliko tjedana odvojenosti da shvatimo kako nas nama ne čini ono što imamo, nego ono što jesmo – ako išta jesmo i ako iza ljuštura naših postojanja išta postoji, pa sve stvari koje smo davali i dobivali sada trunu u špajzama naših prošlosti, čekajući podmuklo i spremno da se opet aktiviraju.

Nova moralnost ovog nenormalnog vremena sastoji se u tome da svi znamo sve o toj bolesti, i o tome zašto treba ili ne treba ostati doma i zašto treba ili ne treba provoditi vrijeme ovako ili onako, pa znamo što bi trebalo učiniti i poduzeti i tko bi u svoj toj priči morao živjeti a tko baš više i ne bi pred strahovima i strepnjama praznine društvene zbilje, i svi smo dobri i vrli i lijepi jer znademo kako i što treba da bismo svijet ili njegov privid održali takvim, dobrim i lijepim i vrlim... ili jednostavno zato što imamo sreće i što smo još uvijek u onoj sretnoj većini koju sudbina nije lupila po glavi, usputno ili sasvim nepovratno.

Dok mi, skriveni u svojim šumama i izbama i prometalima, moraliziramo i prosipamo znanje i vrline i ljepote, ta nesretna manjina drugih trpi, boluje i umire u samoći, napuštenosti i boli, jer nema koga da im pomogne, niti je za to plaćen. Nije stvar u tome da bi ti koji sada trpe isto tako moralizirali kao i mi samo da su bili mrvicu sretniji, nego u tome da bismo i mi isto tako u šutnji i očaju i beznađu umirali samo da smo, o banalnosti, na njihovom mjestu. Ili je onih koji im pomažu jezivo malo, jer ti ne mogu odustati od svjetla ljudskosti koje u njima još tinja, pa tim nesretnicima donose hranu pred vrata, ili ih odvoze i dovoze da bi ih spašavali, ili im pružaju pomoć lijekovima, pomagalima, lijepim riječima ili šutnjom što prožima njihove poglede ispunjene prikrivenom tugom ili suosjećanjem. Ti, nenormalni, lijepi i dobri ljudi, koji već mjesecima nisu grlili svoje voljene ili radili ono što bi ih činilo opuštenim, bezbrižnim i zadovoljnim, kao mi (jer nije normalno ono što ne čini većina), koje s naše strane nutka tek šaka šuštava papira što im je društvo nudi da bi radili svoj posao, a i ta je šaka sve kraća i manje toga svojim dlanom stišće, nemaju nikakvu drugu nagradu za svoja djela, osim vjerojatno bojazni da sutra neće imati što vidjeti kada se zagledaju u svoju nutrinu. Pa kako lijepo još davno poentira pater Had u besmrtnom Šotolinom remek-djelu Družbe isusove, nije heroj onaj čovjek koji radi ono što želi, već samo i jedino onaj koji iz dana u dan radi ono što ne želi.

Uvijek mi kao svijetao primjer te i takve patnje pada na pamet ona tragedija vatrogasaca na Kornatima, ne tako davna, u kojoj društvo šalje ljude da čine nešto za što se ne zna ni treba li činiti, a opasno je, još kako opasno, a još manje se ne zna - može li se (a moralo se) osigurati tim ljudima siguran izlazak iz takve nevolje, jer nema te nevolje - složit ćemo se - čije bi otklanjanje bilo vrednije od ljudskog života.

Pa sada ovdje imamo situaciju u kojoj je jedan život izložen radi toga da bi spašavao drugi. Prinudom, koja se tako lijepo zove ekonomska, ili onom moralnom podvrstom - koja se zove internalizacija. Ili svejednošću, kod onih koji nemaju što izgubiti. Ili bismo mi to tako željeli, da se svi spase, kada smo dobri, i vrli, i lijepi - za sve, a kada nismo, ili kada je manje tuđih očiju što bi nas vidjele - više-manje za sebe.

A želja je ono što nas razdire i nemirom ispunjava i gura ka tome da sve to manje jesmo, a da nas sve više nije, zar ne?

30.04.2020. u 13:00 • 16 KomentaraPrint#^

srijeda, 22.04.2020.

Blog i ja

O ovoj domaćoj zadaći nedavno smo zapravo razgovarali kod Lastavice, pa joj ispunjavam želju: lijepim komentar ostavljen kod nje kao prerađeni post kod sebe :)

Svoju blogersku priču davno, negdje oko 2009. počeo sam kao anonimni komentator, tako da je nastanak mog bloga izravno vezan uz činjenicu da su neki dragi i davni autori zabranili komentiranje zločestim anonimcima pa nije bilo druge - ako si želio surađivati, javljati se, održavati kakav-takav kontakt nego – otvoriti i sam svoj blog.

No, ostao sam, barem kako i koliko osjećam, ono što sam u početku i bio: rijedak i prilično lijen bloger kojeg povremeno zahvati neobuzdana potreba za razgovorom.

Ono po čemu mi je blog važan, to je dakle jedna druga stvar, a nisu postovi: on mi je brzo pomogao shvatiti da sam sebi sam – prazan list papira; puno teže funkcioniram kada moram pronaći zanimljivu ideju i onda, čudna mu čuda, uspostaviti unutarnji dijalog u vezi nje; daleko je lakše pronaći nečiju ideju, misao, putopis, pa onda nju, novootkrivenu, svježu, snažnu, pokušati iskombinirati sa nekom svojom asocijacijom; blog je za to kao stvoren; stalno netko nešto stvara, piše, cvrkuće; kako zahvalno područje; kao neko veliko stablo široke i bogate krošnje prepune svakojakih grana: debelih, tanjih, lisnatih, golih, suhih ili tek izraslih... treba na njih samo sletjeti i ostaviti svoj trag... jer blog je najbolja potvrda upravo one stare koja veli kako se čovjek o čovjeka brusi, zar ne? Pokušavao sam na nagovor drugih lijepiti neke svoje komentare sa tuđih blogova kod sebe u zasebne postove i uvidio kako to u principu nema smisla jer... nema smisla; jednostavno, za komentare su autori posta zaslužni zapravo jednako kao i komentatori, iz jednostavnog razloga– da nema posta, a onda i ranijih komentara, ne bi ni tih, trećih komentara bilo...

Znam se i ja ponekad upitati: pa zašto nešto nisi napisao kod sebe, kao poseban post; sigurno bi na to tkogod imao i kod mene što lijepoga za reći... ma da, evo vidite zašto; nisam se prije sjetio ... da nije bilo drugih, nikad ja ni to nešto što sam napisao ne bih napisao; nikad - jer kada čovjek piše komentare, pred očima ima ljude koji će to čitati; od ljudskih lica i izgleda daleko su važnije druge stvari koje ovdje sasvim jasno vidiš, čak jasnije nego u stvarnom razgovoru (gdje ti upravo ono što očima gledaš zamućuje vid) -ljudske dojmove, tvrdnje, strahove, želje, veselja napisane u postovima; bez toga ništa, baš ništa, bez toga su prsti na tipkovnici tek deset umornih spavača...

22.04.2020. u 09:12 • 18 KomentaraPrint#^

nedjelja, 19.04.2020.

Lutanja




Nisam neki talenat za fotografiju, nemam ni oko za detalje, ni strpljenja, pa su ove fotografije snimane praktički iz hoda, sa bicikla, gotovo u pokretu; posebno nemam afiniteta za mrtvu prirodu, pa se niti ne usuđujem ostati doma i slikati. Radije koristim cipelcug, ili bicikl, sam kao prst, jer Božesačuvaj da bi se netko od mojih češće odvažio na dužu turu. To je prava ekipa za ostati doma i bez ikakvih uputa, preporuka i zabrana. Pomalo već i poznat po asocijalnoj distanci koju držim evo već četrdesetak godina, nije mi problem spremiti u pinklec dvije-tri prazne vrećice (maslačak, kopriva i slično), a još dvije sa nekim ostacima fine klope (kolači, pečeni kruh na jajima, pita od koprive...) pa se zaputiti u daleke i mnogima nepoznate smjerove. Znam da nije neka korist, vjerojatno niti zanimljivost, pisati ljudima o tome kuda se može lutati oko Zaprešića, ali ako koga put nanese, a sada čujem da ćemo po pitanju propusnosti dijeliti sudbinu same metropole, ovdje vam divljine ima napretek. Samo što trebate podivljati i nestati u njoj.

Nije lijepo šaliti se sa ozbiljnim stvarima, a ova nadiruća bolest je smrtno ozbiljna stvar, ali ako se čovjek zna organizirati, tako da stigne i napraviti posao, i pogledati ili pročitati što ga zanima, ostaje još lavovski dio dana za fizičku aktivnost. Nje mi nikada nije falilo, a kako dani postaju sve topliji i sunčaniji i ja se odlučujem na sve dulje i ljepše ture, sve dalje od doma. Dok je još puhalo i padalo, odvažio bih se na šetnju gore i dolje uz potok Lužnicu; sada mi je to praktički gubitak vremena. Zato odabirem jedan od tri glavna smjera.

Jedan smjer, ne toliko neistražen, ali meni osobito drag, vodi na istok, prema Podsusedu, a put je najbolje započeti nasipom koji vodi istočnom stranom grada, i pruža mogućnost trenutnog bijega u prirodu na nekih stotinjak metara od praktički centra naselja. Nasipom u polukrug idem prateći konačno korito rijeke Krapine, pa se od vrućine i sunca spuštam niz nasip prolazeći ispod raznoraznih obilaznica, prometnica i spojnica, koje jedva da je sada i čuti, a kamo li na njima vidjeti mnoštvo vozila kao prije. Svi putevi vode u Jarek, to je stara mudrost, a iznad jarka i legendarne Nirvane (donedavno dobri gableci radnim danom) nalazište je medvjeđeg luka. No, ovaj puta nećemo tamo, to je već odavna obavljeno, još u veljači, pa zato krećem konačno pored starog i falabogu napuštenog bunkera kojeg su koristile valjda sve vojske dvadesetog stoljeća do samog ušća Krapine u Savu. Odmor u hladu jamči snagu za povratak, pa sada južno od pruge kojom više veselo ne kloparaju prigradski vlakovi dolazim do jezera Zajarki, koje uvijek krijepi dušu odsjajem nebeskog plavetnila i tišinom. Još par kilometara, i evo me doma.

Drugi put zapravo je nadogradnja mojih dugogodišnjih lutanja šumama, jer imam privilegiju da na dvjesta metara od kuće prestaje civilizacija, pa nemam potrebe vozikati se satima do nekih gorja, kada sve što mi treba imam pod nosom. Zaprešićki planinari odavna su markirali Bumbarov put koji od Novih Dvora preko hipodroma Trajbar vodi prema zapadu u sjeverozapadu u duboku, mirnu i predivnu šumu što se pruža kotlinom između sela Dubrava Pušćanska na istoku i Trstenika na zapadu, tako da je moguće hodati doslovce satima i ne sresti nikoga, uživajući u pjevu ptica i šuštanju lišća na vjetru. Što sam stariji, teže mi je, dosadnije i napornije hodati po ovakvom terenu u gojzericama, jer blata je sve manje, budući da su ljeta sve suša i kiše nedostaje. Zato mi dobro služe moje stare, prilično vioke tenisice, na kojima se dobrano naziru dvije rupe, ali služe još, o kako služe - iako je u njima svakako potrebnije češće zagledati u tlo, kako nekakva nezgodna jamica ili kamen ne bi iskrenuli gležanj. No, i takav danak nije preskup kada su u pitanju šume, zar ne?

Volim krenuti od Trajbara, koji je sada zatvoren, pa ga treba zaobilaziti po cesti za Klanjec i onda skrenuti lijevo prema izvoru Stalnjak. Put prolazi rubom šume i predivnih livada na kojima se krije jedna od pritoka potoka Lužnica. Ne odlazim do samog izvora, jer s druge strane do njega vodi cesta, a tamo je sada prometno i zakrčeno; ljudi u gomilama toče vodu, dobrano ponukani i glasinama o tome da vodovod nije siguran radi zaraze. Meni je i moja domaća voda iz pipe sasvim fina u termosici, pogotovo kada je obogatim sa par kapi prošlogodišnjeg soka od bazge i koprive; osvježava i omogućuje brzo napredovanje. Prema Dubravi je uspon, to je mali dio asfalta kojeg ćemo istrpjeti, zato ga i volim preći prvoga, da me poslije nosi sama šuma. Skrećem u Dubravi prema zapadu i rubom starih vinograda odlazim prema šumi. Tamo je i jedna, ajmo tako reći „moja“ livada, ona na kojoj uvijek otrgnem par listova maslačka ili nekoliko vršaka mladih kopriva, toliko da se nađe za dobru večeru. Nakon Dubrave spust prema potoku, sve do mjesta gdje je položeno staro deblo; to je uobičajeno odmorište sa pogledom na vodu i šumsku idilu. Nakon toga slijedi kratak uspon prema hrptu; cijelim putem odlično je markirano, tako da je praktički nemoguće izgubiti se, a sva su staze opisane na stranici Planinarskog društva Zaprešić, pa se i ovim putem zahvaljujem marljivim planinarima na vrhunski odrađenom poslu. Uspon završava na visoravni koja vodi prema mostu na Lužnici, a nakon njega je račvanje: ravno je uspon do skloništa u šumi, a lijevo je praktički u izohipsi povratak prema Trajbaru i potom u civilizaciju. Sklonište je novouređeno, nije zatvoreno, tako da se za silu čovjek može skloniti za nevremena, a ima i nekoliko klupica i postolje za roštilj, za entuzijaste. Valjalo bi tamo dočekati neku novu godinu, velim sam sebi. Znam što bi mi na to rekla Najdraža, ali hajde, to je naš već sada četvrtstoljetni sport: ona skuplja kile i trombove, a ja titule dangube i lutalice. Svatko pomalo popusti, i svatko dobije ono što želi: ona kavu u vrtu sa inspirativnim podrezivanjem i trijebljenjem onoga što misli da treba istrijebiti (a ja naravno, prepuštam prirodi da živi po svome, jer tko sam ja da se miješam u život drveća i cvijeća; osim kada vrag, je li, uzme šalu, ali to se u dva popodneva dade riješiti sa kosilicom i pilom za raslinje), a ja svoja lutanja.

Vraćamo se na priču: sa skloništa se može na tri strane: na istok prema Trajbaru, na jug prema dvorcu Lužnica i na zapad prema dvorcu Januševec i Trsteniku. Vidim da su u ovo doba povrata prirodi ljudi počeli markirati neke žuto-plave markacije; morat ću kad prođe kiša što je zovu za ponedjeljak istražiti o čemu se radi.

Treći put, za mene prilično nov i neistražen, počeo je kod skele kojom se prije ove karantene moglo do sela na samoborskoj strani - Medsava. Radi se o asfaltiranoj cesti koja od Savske ulice u Zaprešiću vodi kakvih tri kilometra na jug. Nekih dvjestotinjak metara prije same skele desno je odvojak prema zapadu, koji svako malo dotiče obalu Save, pa se uzvodno nekih pet –šest kilometara približavamo ušću Sutle u Savu. Naravno, taj kompletan put imat će tridesetak i više kilometara, pa veselo vrtim pedale i ćutim povjetarac u kosi. Put uz Savu je zahvalan za moje uže gume; nema puno kamenja, jer se radi o naplavinama pijeska iz kojeg raste nejaka trava; taman za malo kondicije. Povremeno nailazim na prekrasne sprudove u hladu, ne prouštam sjesti i slušati šumorenje snažne rijeke. Nakon kakvih pola sata ili više, dolazim do druge skele, koje zapravo više nema, a nekada je s ove strane vozila do Samoborskog Otoka; sjećam se tamo sada već pokojne legendarne birtije Kod ribiča u kojoj je nenadmašni gazda orbanić svježe lenjake znao ovaljati u kuruzno brašno, pa u mast, i tako ih peći na tavi da su dobivali zlatnu koricu. Moj mali, koji je tada još imao volje ići u slične poduhvate, i ja – imali smo dogovor: njemu korica, meni meso; uz duplu porciju kupus salate, sok i gemišt, bio je to nezaboravan doživljaj za kakvih šezdesetak kuna. Eh, zlatna vremena.

Čeznutljivo gledam na drugu obalu odmarajući se u hladu grmlja na rampi nekadašnje skele. Preda mnom je još put po makadamu do Drenja; nevjerojatno lijep i raznolik krajolik. Na nekim mjestima suha trava daje praktički dojam prerije, a na nekima zeleni lugovi daju dovoljno hlada i ljepote. Kakvih dvadesetak minuta i evo nas u Drenju, a tamo se skreće dalje prema zapadu, na ulicu Sportski put, ili tako nekako; ne možete pogriješiti, jer ubrzo ćete ugledati nasip slijeva; to je nasip kojeg valja prijeći i onda uz samu rijeku Sutlu doći do njena ušća u Savu. I ovaj dio pun je lijepih sprudova u hladu; čak sam zatekao jednom prilikom i dvojicu penzionera koji su se, dok se pive hlade u Sutli, sasvim goli kupali u njoj. Nisam baš neki ljubitelj muške ljepote, pa sam radije odabrao stranu na kojoj se naziru Mokrice; s čežnjom pomišljam na kave koje sam znao piti u hladu dvorca kada bih, prešavši Savu u Medsavama, preko Samobora dojezdio do tamo, a onda zatvarao krug preko Brežica. No dobro, sve u svoje vrijeme. Ako i ne bude Mokrica, bit će lutanja, a ona daleka zahtijevaju i nešto kondicije. To je zapravo najteži dio, treba se po suncu vraćati desetak-petnaest kilometara po asfaltu preko Zdenaca i Javorja; stražnjica otpada od sjedenja, ali motiva ne nedostaje; nestrpljiv kakav jesam, umjesto da negdje odrijemam sa ruksakom pod glavom dva-tri sata u hladu, odlazim kući; čeka me društvo najmilijih, posao, večera, zabava... Često bih Dragoj znao, još dok smo bili klinci (kada bi me umorna od truda da u jedan dan stisnemo nešto što bi se inače dalo u dva-tri - pitala kada ćemo spavati), znao onako, bez razmišljanja, odgovarati – kada umremo...

19.04.2020. u 18:40 • 15 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.