vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 18.01.2022.

Počivala u miru




Preminula je Ankica Lepej.

Zapravo, ono što nas je naučila je svakako bilo poučno, ali posebno mi se u pamćenje usjekao detalj koji najbolje svjedoči o tome u kakvom svijetu živimo, a kojeg - dok znadem za sebe - neću zaboraviti: nakon objave podatka o računu, banka je namjeravala isplatiti nagradu od milijun kuna za cinkanje.

Ne sjećam se da je za išta drugo ikada bila raspisana takva nagrada, ni blizu tome.

Naravno, gospođa Ankica se prijavila bez toga, i svoju kalvariju kroz ovo društvo prošla do kraja.

18.01.2022. u 13:24 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 17.01.2022.

Virus

Čitam: nadaju se da bi zloglasni virus u barem zasad posljednjem valu pandemije doista mogao svojom zaraznošću prokužiti velik dio populacije. Po nekim optimističnim predviđanjima – to bi moglo značiti i približavanje njenu kraju, pa se usuđujem zamijetiti kako sve ono čemu smo se na početku nadali, prizivajući čarobne štapiće koji će odagnati i razbiti moru boleštine – sada i imamo. Imamo sve što smo sanjali na početku, puni straha pred nepoznatim i nepovjerenja u poznato. Imamo cjepivo, nagovještaje silazne putanje (ako već ne i završetka), imamo još jednu jedinu prepreku koju valja preskočiti – a nemamo zapravo ništa; jer ne vjerujemo jedni drugima.

Čovječanstvo kao da je – nakon ove dvije godine - doista i prokuženo ovom pandemijom, ali ne u smislu učestalosti virusa, koliko u smislu podjele: i posljednji ljudi koji su odbijali svrstati se u klanove i grupe, morali su to učiniti; ako ništa drugo – ne svojim riječima, već djelima; propuštajući ili pristajući na cijepljenje. Po dobrom starom običaju, za sve je vrijedila zloglasna maksima koja glasi: ako nisi s nama, onda si protiv nas. Prije svega, nismo mogli vjerovati vijestima koje bi nas uvjeravale u to da se radi o bolesti od koje umire jedan ili dva posto ljudi; pa odavna već znali smo za porazne podatke o tome da u svijetu u kojemu jedni godišnje bace u smeće po pedeset ili sto kilograma hrane po glavi, dok istodobno svake dvije sekunde od gladi umire jedno dijete. Prvotni val sumnje u bolest koja je izgledala kao malo jača gripa - minuo je sa empatijom koju malo tko nije osjećao prema umirućima i onima koji su patili bolujući; teške optužbe o plandemiji zamijenile su prvotne optužbe o zavjeri laži; nakon toga stiglo je i cjepivo, a u međuvremenu gotovo sve su vlasti – svaka na svoj način - manje ili više pokazale stravičnu nedosljednost i licemjerje lavirajući između zahtjeva zajednice za životom i zahtjeva epidemiologa za suzbijanjem epidemije, koji su još nedavno primjerice išli dotle da su predviđali kako će bolnice početkom ove godine biti pune necijepljene djece.

Pa kakve god te vlasti da bile, omogućile su stanovništvu da se cijepi, i vjerojatno ne znamo niti za jednu državu u svijetu gdje to nije moguće.

Konačno, iz statusa pomagača, mnogi se znanstvenik – zaboravljajući na prvotnu namjeru i svrhu svoga poziva – pretvorio u dobro plaćenog slugu, pa zapravo ni dan danas nemamo precizno i dosljedno obrađene rezultate nuspojava cijepljenja prema kojima bismo mogli relevantno ocijeniti koliki je rizik istoga. Mislim, možda je to u dobroj mjeri i posljedica toga što znanost zapravo vrlo teško može decidirano otkriti uzrok smrti (kao što ne može definirati niti smisao našeg postojanja), ali je problem upravo u tome što se postavlja tako kao da to može, i da nad svime time ima monopol. I onda, na račun toga, može se još i dobro zaraditi, pa nema savjesna čovjeka koji neće barem malo posumnjati u dobre namjere onih koji se predstavljaju kao izumitelji spasonosnih rješenja.

Pokušavam, gledajući primjerice film poput Minamate, zamisliti nekog znanstvenika u izoliranom laboratoriju, dobro potkoženog i motiviranog za funkcioniranje nekog projekta koji se ostvaruje, kako svjesno umanjuje značaj vijesti i rezultata koji mu pristižu na stol. Ono što je opće mjesto poraza ljudskog roda već stoljećima, i što predstavlja točku iz koje u pravilu uvijek eksplodira takozvani napredak, jest činjenica da po svim pravilima zdrava razuma, a onda valjda i ekonomije, ne postoji besplatan ručak, i nema takve stvari kao što je višak vrijednosti a da isti ne bi imao temelj u tome da je netko nešto izgubio. Ne postoji perpetuum mobile, i nema zapravo novostvorene vrijednosti: postoje samo prerađivanje i pretvaranje, pa gdje god netko nešto ugrabi, to mora značiti da je negdje netko drugi isto to izgubio. Ili najčešće – jedan zaradi, a milijuni pomalo izgube, pa se takvo što jedva nazire.

Zato mi već dulje vrijeme na um pada heretička pomisao o tome – čemu zapravo sva ta cijepljenja, spašavanja, čemu sav taj trud: naravno da sebi odmah odričem pravo na bilo koji način ocjenjivati čiji je život smisleniji i tko je zaslužio opstati, a tko nije, ali ako mislimo da ćemo na kraju epidemije jednostavno krenuti tamo gdje smo na njenu početku stali – tada vjerojatno već veliki broj ljudi shvaća da takav pristup nipošto ne valja. Do tada –heretička misao s početka o tome da imamo sve, a nemamo ništa – možda i nije toliko netočna?

Samo, umijemo li mi uopće drugačije?

Jer, ako doista taj zloglasni virus postaje sve zarazniji ali i sve manje opasan, time nam zapravo pokazuje kako sam sebe umije svesti u neki okvir egzistencije koji je dostatan i – hajde da upotrijebimo, možda i bez puno osnove, čak i tu profanu riječ – dobar. Upravo bismo iz ponašanja virusa mogli u tom slučaju učiti o tome kako je najbitnija stvar u životu – odmjeriti svoje potrebe i želje, pronaći ravnotežu i u svakom času znati što nam zapravo treba, ne posustajući pred sirenskim zovom neograničenosti, komfora, otuđenja, izrabljivanja i otimanja; želje za dobrim životom bez rada, koji još za žalosnu većinu onih koji ga svakoga dana upražnjavaju – ne znači drugo do li ropstvo. Pronaći mjeru koja će u naše samoostvarenje neizostavno uključivati i dobro ukupnosti svijeta, a ne isključivati ga s prezirom; bivati skromni, nenametljivi i čisti pred sobom samima u pitanjima zadovoljstva drugih, bližnjih, slabijih. Čak i on će stoga – vjerojatno jednoga dana koji je pred nama, bio on dalek, ili do njega nema još puno - radije postati i opstati kao prehlada nego i dalje grabiti, vladati i širiti se čitavim planetom, pa tako otpiliti granu na kojoj sjediš; je li to isto - onda zaista tako teško, nemoguće po naš rod?

Nije stvar samo u kruhu kojeg bacamo ne osjećajući pri tome nikakav strah; sjećam se da mi je davno još ženin bratić pričao o poslu kojeg je radio na nekom velikom tunolovcu na Pacifiku; kojeg su napunili ulovom, a onda pola ulova – jer nije bilo mogućnosti prodati ga – bacili u more. Čitam čak ovih dana i o tisućama letova koji će biti izvedeni – praznim avionima, samo da bi se očuvale pozicije i rang među prijevoznicima u zračnim lukama i na nekakvim listama prioriteta, bez obzira na troškove leta. Takvih primjera samo u posljednjih pola stoljeća ima bezbroj, i oni neupitno čine tamnu i teško popravljivu sliku o vrsti koja je napučila ovaj planet, bezobzirno otimajući na sve strane bez pitanja, smisla i plana, dovevši tako mnoge svoje suputnike, vrste i pojave na rub umiranja, ili preko njega, pa sada zapravo niti ne zna je li time do kraja ugrozila i sebe samu, i koliko joj još vremena preostaje.

Pa kada pogledam svu plastiku, vrećice i otpad po oceanima, sve suše, oluje i tornada, sva putovanja što smo ih poduzeli ili svo smeće što smo ga sami stvorili jedino zato da bi prvo bilo prodano i kupljeno, a potom nikada ili bez ikakvoga smisla potrošeno; kada vidim svu naftu što pliva morima i sve što bacamo jer smo mislili da će nam trebati, a usput shvatili da ne treba; kada vidim svu bijedu porobljenih, gladnih, bolesnih, svo razočaranje prevarenih, ostavljenih, izrabljenih – pitam se: tko je ovdje uopće virus, i znade li čovjek živjeti bez da uništava? Drugoga, svijet, nebesa, Boga, sebe – nije važno?

Na koncu, jeste li znali da riječ virus dolazi iz latinskog i znači – otrov?

Jer, nismo li upravo mi ti i takvi da u svome bližnjemu kao neku posebnu zaslugu, vrijednost, status, gledamo prvenstveno izgled ili imetak – dakle nešto za što je sasvim izvjesno da se ni u čemu ili sasvim sigurno - ne u cijelosti – može ubrojiti u nečije zasluge, i to tamo gdje bismo trebali tražiti ono drugo, ono što će nas nositi i držati u životu na dulje staze; ono što bi činilo jedinstvo, sklad, spokoj; ne lažemo li od početka zapravo u svemu – na prvome mjestu, sami sebe? Stoga, na žalost, malo je onih koji, nakon svih opačina i zlodjela, nakon svih profita, zagađenja, nebriga, razbojstava i ubojstava, iskorištavanja i gaženja – mogu osnovano uvjeravati u to da možemo drugačije. Možemo, ali ne samo u svojoj snazi; ne u svom imenu; ne od svojih ruku i srca.

Sva sreća je ovdje, onda – izgleda, samo u jednome: možda i nije toliko važno to da li možemo; već – da moramo. Nema tako kvalitetnog motiva za ljudsko postupanje, kao što je strah, i nema tako tvrde glave da je dobro odmjereni udarac po njoj ne bi prenuo iz drijemeža: budi se; ustaj; ili ćemo drugačije, ili nećemo uopće.

17.01.2022. u 15:28 • 11 KomentaraPrint#^

petak, 14.01.2022.

Bježanja

Prije svega, ponovno ću primijetiti kako interakcija sa drugim blogerima služi kao sjajna inspiracija za pisanje; ova moja sad već – tako pretenciozno rečeno – serija postova o mogućim lutanjima i hodanjima, bila je od strane kolegice Dvi-tri riči ispod posta o Samoborskom gorju prokomentirana time da će odustati i popustiti svojima radi odlaska u planinu. Mislim da sam već više puta na tu temu pisao okolo po blogovima, a vjerojatno i kod sebe, i zavrijedilo bi to zapravo samostalan post; makar neki postić; pa – evo ga.

Planinarenje, hodanje, lutanje, bilo što - što predstavlja micanje tijela na dvjema vlastitim nogama izvan vlastite kuće i dvorišta, u osnovi uvijek predstavlja – bijeg. Čovjek možda uopće nema potrebu bježati; dobro mu je kod kuće – u svojoj koži i svome životu; zato, draga naša Dvi-tri tiči: preozbiljne su to stvari da bih ja tu bio ikakav savjetnik – vjerojatno si ti svojim životom zadovoljna i ispunjena – pa nemaš potrebe za nečim dodatnim. Uopće to ne bih promatrao kao nedostatak vrline: kao što sam nekoć davno ovdje vodio raspravu o tome je li dopušteno nekom tvrditi da Telč nije ljepši od Praga, tako i ja ovdje i sada, zauvijek – odričem samome sebi pravo tumačiti i tjerati ljude na to da u nekoj imaginarnoj i dalekoj, jedva dostižnoj prirodi nalaze ljepotu. Tko sam ja da tvrdim kako je na vrhu Oštrca ljepše nego u nečijem boravku?

Ono od čega ja osobno bježim, iako me kod kuće čeka sve najbolje i najljepše, i zapravo često, nakon što me počnu boljeti koljena ili leđa - pojma nemam što po tim šumama i livadama uopće tražim - jest to da u sebi imam neki neostvareni san o stapanju sa prirodom i svemirom. To je neka rudimentarna, teško objašnjiva misao koja me kopa otkada znam za sebe: naći sigurnost, dostatnost, ljepotu u svakodnevici – to je važno i prevažno; ne valja svojom zahtjevnošću biti teret ljudima oko sebe; ovo tu – to je problem samo moj i ničiji više: postoje na žalost ljudi koji su u svakodnevnom životu u stravičnoj neravnoteži; njima naravno da hodanje i boravak u prirodi sa samima sobom gode – jer će ako ništa drugo preispitati u miru ono što rade i možda uočiti što bi valjalo promijeniti. Tim ljudima bit će ipak važnije srediti prije svega ono što ih tišti i tako otkloniti uzrok njihovih nevolja; ali što uopće tjera u prirodu ljude koji su u svome domu puni kao brod?

Hajde, i to je sad prilično pretenciozno tvrditi – uvijek iza nas ostaje neka razmirica, neostvarena želja, neki nedosanjani san; nisu to prevažne stvari u životu samo ako smo dobre volje; ono što mi samome sebi predstavlja strašnu zagonetku jest to da znam da bih jednakim žarom hodočastio po šumama i da sam u životu sam kao prst, kao i sada – kada nedostaju još možda godina ili dvije da ostvarim sve svoje ovozemaljske ambicije; postavim sebi drage ljude na noge, odalečim ih od ovisnosti o meni (mislim, materijalne ovisnosti) i učinim ih ljudima koji će moći živjeti od plodova svoga rada.

Što je to što me u kišno popodne iz topline doma tjera slušati šušanj kapi na lišću i osjećati toplinu vlastita daha na licu; družiti se sa oblacima, travama, potocima? To može biti samo njihov značaj i moja malenost: sigurno i neoborivo saznanje o tome da se u njima krije smisao, punina i radost; da biti jedno sa svijetom jest naš konačni, davni i teško dostižni cilj i da sve što previše naglašava značaj sebstva, posebnosti, samodostatnosti van kruga ljudske zajednice – možda jest dobro, nenametljivo, lijepo, ali nije vrlina. To je tek moguća obrana od zla koje nam društvo može pričiniti. Čovjek, ako tako želi, ostvarit će sebe kroz odnose sa drugim ljudima; dapače – ostvarit će tako na neki način i zadatak produljenja vrste; ali od toga teško da možemo graditi smisao i pridavati tome značaj univerzalnog i vječnog. Prije ili kasnije suočit ćemo se sa licem beskraja.

Onu pravu istinu; pravi značaj i pravu puninu, moći ćemo naći jedino u suočavanju svoje osobnosti sa tim beskrajem: pred ono lice koje svi prije ili kasnije počnemo smatrati presudnim – stići ćemo sami; bez vlastitih žena i djece, ili nečega što smo u životu stekli. Sami, sa možda kakvim svinutim i nejakim štapom u rukama, koji nas je podupirao na kakvom dijelu puta, obično tamo gdje smo bili već slabi i puni sumnje; sami i nepouzdani kakvi već jesmo – jer smo tijekom života na svoja pleća tovarili uloge i davali si smisao koji nam zapravo ne pripada.

Možda je netko to lice ugledao kod kuće, na svome kauču, gledajući netremice u stop, ili u svojoj kuhinji – jer, kao što već sigurno znate – ja evo još i sada čvrsto držim kako univerzalnog recepta za sreću, iskupljenje, puninu – nema; možda je ta neka duša upravo tako dovela sebe samu do te točke savršenstva, pomirenja sa svijetom i nebesima – bez ikakva posebna fizičkoga napora (često sam, ne bez smješka na licu, što sada i ne smatram tolikom vrlinom, Najdražoj znao, mrseći joj kosu i gledajući u dubine njenih zelenih očiju, reći kako dragi Bog, kada Ona dođe pred njegovo lice, sigurno neće ostati gladan), ali ja to jednostavno ne umijem: moram tragati, i ići okolo, ponekad kao da me svi vrazi gone, i dovesti tijelo i duh do one točke umora i blaženstva da osjetim kako je povratak upravo to – povratak, i da je dobro imati se čemu vratiti; jer čemu si nešto gradio ako ćeš to što si gradio ispuniti prazninom.

Svatko će svoje vrhunce morati pronaći za sebe; uopće dakle nisam od onih koji bi tvrdili kako se svi takvi nalaze negdje iznad razine od barem osamsto metara nad morem. Neki su, možda, zakopani duboko u nama, pa nema tih svrdala i bušotina koji bi ih samo tako dosegli.

Ali, da valja tražiti – to me još nitko nije razuvjerio. Utoliko, pozdrav svima, i najte kaj zameriti.

14.01.2022. u 09:12 • 7 KomentaraPrint#^

utorak, 11.01.2022.

Razgovor

Jako me se dojmila ovdje jedna nedavna diskusija o broju mobitela umrle osobe kojeg se netko libi izbrisati iz memorije svoga uređaja, i o tome kako zapravo, kada ogolimo stvar do kraja – u našoj imaginaciji ne postoji razlog da se ta osoba, ukoliko bismo smogli snage pritisnuti tih nekoliko mjesta na ekranu – ne javi. Dapače, pojavilo se i nekoliko komentara o tome da je vjerojatno kako će se ta osoba javiti, ma na koji način.

Prije ili kasnije ovo što sam napisao zazvučat će čudno, jer neki unutarnji glas u nama (ako već ne tkogod od komentatora na blogu) sasvim grubo i pomalo bolno navest će nas na razmišljanje kakvo je uobičajeno, a tiče se argumenata o tome da ljudi odlaze, a ostajemo mi, i da razgovora sa drugom stranom nema.

Što bi sad ovaj čudak, razgovarao sa mrtvima; zar nije dovoljno buke na ovome svijetu što je proizvodimo mi, živi?

Kao što već vjerojatno nije ostalo nezamijećeno, kada o nečemu pišem, trudim se naglašavati kako ponajprije ono što želim reći predstavlja nekakvo moje osobno i pojednostavljeno iskustvo; mislim da sam već dovoljno puta istakao kako ne znam nikakav univerzalni recept za sreću i da se grozim svijeta u kojemu bi svi mislili isto (ili još gore: u kojemu bi netko to od nas tražio; a takvih je već bilo iza nas, ohoho). Zato u ovoj svojoj crtici neću niti pokušavati dati nekakve odgovore ili komentare na pitanja i misli koje sam iznio u prvom odlomku; svjedočit ću o tome što sam sam na svojoj koži iskusio.

U mojim dvadesetima, baš nekako nakon što se rat razbuktao, kao da nije bilo dovoljno to što me i on usisao u svoj vrtlog (iz kojeg sam se, srećom, zdrav i živ vratio), zbile su mi se u niti tri godine i smrti roditelja: majka je preminula praktički s nogu (iako je dugo bolovala od kronične bolesti), a otac – dobrim dijelom shrvan i tim događajem, iako su posljednjih dvadeset godina svoje veze više proveli odvojeni nego zajedno – otišao za njom ubrzo (zaspao i prestao disati; tako sam ja to sebi objasnio, čak i u priči koju sam ovdje već napisao negdje prije godinu dana pod naslovom Jedan, jedan, dva). Nije sad bitno to kako sam ja sam ustanovljavao činjenicu smrti (u drugom slučaju skačući na visini od tridesetak metara sa balkona na balkon zgrade), bitno je to što se zbilo u času kada je njih oboje, odnosno ono što je od njih ostalo – prekrila teška betonska ploča nedaleko arkada. Ljudi su se razišli svojim poslovima, a ja sam sljedećeg jutra, kroz kišne kapi, sklanjajući se od njih pod gustom krošnjom obližnjeg ogromna bora, zbunjen pogledavao prema grobu pokušavajući naći odgovor na ta pitanja, noseći u kaputu čitav niz sasvim osobnih stvar koje su im pripadale i ne znajući što i kako s njima dalje. Čitava proljeća negdje u dnu džepova moga kaputa ostale su tako njihove osobne iskaznice sa nasmiješenim fotografijama, ili brijač moga Staroga, ili malena olovka sa poklopcem za aplikaciju inzulina moje Stare. Što je trebalo uraditi sa tim stvarima, koje su im još nedavno značile život? Stari se nikada, baš nikada u životu nije uputio među ljude a da se ujutro ne obrije, makar to značilo i ustajati u cik zore; Staroj je život ovisio o spasonosnoj inekciji, jer u to doba još dijabetičari nisu imali privilegiju da mogu – kao danas -kod kuće izmjeriti vrijednost šećera u krvi (ili se barem Stara i ja kao neuko i lakovjerno dijete za to nismo uspjeli izboriti), pa su o tome je li šećer visok ili nizak morali nagađati iz simptoma koje osjećaju. Naučio sam tako već negdje sa petnaest, po uputi odraslih oko mene, gledati u mamu kao u hodajući laboratorij: sada će početi crvenilo u licu, ili bljedilo, ili će joj ruke drhtati, ili će početi nepovezano pričati, ili žeđati. Svi su me učili da će mama umrijeti od šećera, ali me nitko nije naučio da bi mogla umrijeti od srca, jer šećer je vrag, i kopa po čovjeku kao rudar po zemlji; polako i tanko i sigurno, pa čovjek zapravo i ne može umrijeti od šećera, jer će ili on ili ovi oko njega već nekako reagirati, ali može umrijeti od toga što taj šećer čini organima u njegovu tijelu kao neki podmukli saboter. Ili Stari: poštujući sustav, kako je to već red, jednako kao i sa brijanjem, po velikom vjetru otišao je bez svoga šešira u daleku poštu, jer u našoj zemlji poštari nisu plaćeni za to da se – donoseći preporučene pošiljke penju na sedmi kat – pa je dobio upalu pluća, i u njemu se rodio nekakav mjehur koji je putovao krvotokom kao tat, sve dok ga noću, u blaženstvu i spokoju sna nije i ugušio.

I tako, nađeš se sa svim tim znanjima za koje si još jučer mislio da su važna pod krošnjom bora pored groba, i ruke i džepovi puni su ti još donedavno buktećeg života, ili onoga za što si mislio da taj život jest, a onda već u sljedećem času – shvaćaš da se radi samo o mrtvim stvarima, i da su tvoje misli tek nekakva sve slabija i slabija kemija, impulsi, nestajuća struja što je još jučer kolala kroz nas kao snažna rijeka, a sutra već bit će mrtvi rukavac. Upravo ta misao o struji, rođena u meni pod tim starim mirogojskim borom na kojemu odavna već nema niti jedne jedine iglice što me štitila od kiše, povezala mi se sa ovom mišlju o telefonijama i memoriranim brojevima: kakav je to poredak brojeva, koja kombinacija, koja formula koja označava naše postojanje, i zašto ta formula ne bi važila i negdje tamo, kamo smo pošli, htijući to ili ne, mireći se sa onime što nam je suđeno kao sa tmurnim i snažno otpuhanim oblakom nad mirogojskim ukapalištem.

Dugo već ne sanjam majku i oca; bili su to neki nadrealni prizori sna u kojima je otac nasmiješen i duge sijede kose ulazio u dvorište pitati me koliko ima do tramvajske stanice, ili me mama, vičući preko trećeg susjedovog plota - uvjeravala da će ona odvesti dijete u vrtić ako se meni žuri na posao. Hvala Bogu, selio sam od tada već nekoliko puta; neke su selidbe bile posljedica pukog bijega od nevolja koje su stizale, a posljednje bome i plod odabira, pa se u svemu tome kaosu među starim vojničkim čizmama, božićnim nakitom iz ranih tridesetih godina prošlog stoljeća ili spremljenim uvojcima moje kose kada sam bio jednogodišnja beba (sačuvala ih je Najdraža, ne brinite!) – zagubila i ta moćna gomilica njihovih osobnih stvari, dokumenata i robe. Srećom, pri prvoj takvoj selidbi, jednostavno sam iz sobe pokupio svu njihovu odjeću, svezao je u dva stara poveća kaputa i odnio kao vreće u obližnji ured Caritasa; tko zna što je još tamo bilo i otišlo sa time, ali sam nekako osjećao da je red da ode i da otići mora.

Danas, kada me se pita javljaju li se majka i otac i pričam li s njima, s gotovo ponosom i radošću, makar i u bradu odgovaram da kako ne: zapravo, javljam se ja njima – često, uporno i ustrajno; naginjući glavu ispod kakve bogate krošnje u šumi nad kojom se nazire moćno nebo, ili promatrajući što rade moja djeca i ne znajući koliko bi to što rade – ili ne rade – moglo biti važno za njihov život, a ne znaju da ih promatram; ili pak dok prelazim kakav pješački most, gledajući u mutnu i brzu vodu što teče pod njime. Bocnem ja te ljude preko – povremeno, tek toliko da se javim; uopće nije problem sa brojevima – lako je, samo trebaš biti odvažan i znati što ćeš reći.

Znati pokazati im da nisu živjeli i umirali tek tako, i da ta moćna i šumna rijeka koje smo svi dio, neće zamrijeti kada ja sklopim oči – upravo ono što su i oni htjeli za sebe. Da je važno konačno i zanavijek zaboraviti mrtvo i živjeti živo: jer samo ono što je umrlo može oživjeti, i samo ono što je živo bilo, može umirati.

Naš se život zapravo u dobroj mjeri sastoji tako i iz razgovora sa mrtvima: sa onime što je od njih ostalo u nama; onime što nas je izgradilo i oblikovalo; jer dobrim dijelom mi smo tvorevina onoga što su nas naučili i što smo vidjeli od drugih, učeći od njih primjerom i djelima a ne pustim riječima. Iz tih djela u nas dolaze misli, riječi, osjećaji; čitave rijeke razgovora teku u nama sve jače i sve dublje, što smo stariji, jer sve više stvari iz stvarnosti prelazi u sjećanje. Svaki puta kada nešto učiniš – ili propustiš - sjetiš se nečeg takvog; pobratimstvo duša u svemiru ne obuhvaća samo duše nas, hodajućih, srodne u patnji ili veselju; ono je puno šire i dublje, i obuhvaća prostor duboko u vremenu; ako je vrijeme uopće nešto što je važno, ili nam služi samo za neko mjerenje ovoga tu i sada, ili onoga što je bilo. Dragi ljudi koji su nas izgradili postaju uspomene; one su snaga i tkivo koje nas tvori, održava i bodri u svim brzacima sadašnjice, kao snažan zalog trajanja u dobrom i lijepom.

Hvala Bogu, neka stvari idu svojim tijekom: prvi sljedeći broj kojeg će ljudi morati brisati iz svojih uređaja trebao bi po prirodnom tijeku stvari biti moj. Obrisali ga ili ne; svakako ću im se javljati na njihove pozive, a i bez njih: nema dana da ih neću, ovako kao vas ovdje nemuštim prikazima planinarskih lokacija, daviti podsjećanjem na to da niti jedan dan na ovoj planeti nije zavrijedio da ga se izgubi. Da se temeljito i zanavijek zaboravi na ono što je bilo – uključujući i mene – i živi tiho, nenametljivo i mirno; zadovoljan, pomiren i sam, stavljajući nogu pred nogu u svaki korak kao da bi mogao biti jedan od posljednjih; kako to već ide u onim pričama o sretnim završecima.

11.01.2022. u 12:01 • 11 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 10.01.2022.

Tscheppaschlucht

Neću puno i dugo.

Naime, meni se nakon ove odluke australskog suda u slučaju Đoković - postavljaju dva odlučna pitanja. Prvo se ne tiče Novaka, a to je pitanje kako ova civilizacija obožava ljude koji imaju para, a ne brinu je puno ljudi koji su obični, pa njima može smjestiti i desetogodišnji postupak za nešto (bilo što, ali desetogodišnji, da je crni vrag u pitanju).

Drugo, i ne manje važno, tiče se itekako Novaka, i ako on ima ikakav kredibilitet da se pozove na tu neku potvrdu o preboljenju covida, kako onda ima obraza pogledati u oči ljude s kojima se družio i zarazio ih dok je trebao biti u izolaciji. Ili je imao Covid, pa je trebao biti u izolaciji, ili nije imao covid, pa sada ne govori istinu.

I eto, sada kada mi koji smo nešto legalno obavili, produljili putovnice, pribavili legalne potvrde i sve nešto tako, bez muljanja, poznanstava, ili ne daj Bože potplaćivanja - dođemo na granicu nekakve Austrije, kako će ti ljudi na nas sve gledati: kao na poštene ljude, ili kao na ljude iz država u kojima zapravo malo možeš vjerovati i službenim potvrdama koje su izdale državne institucije?

Kakvi su to doktori koji izdaju potvrde koje su izmaštane, ili sestre koje išpricaju cjepivo sa strane pa upišu da je aplicirano, ili države koje ne kažnjavaju ljude koji šeću okolo zarazni, ili arhivari koji prodaju dokumentaciju koju ne bi smjeli za jedan ručak, ili tko zna koje sve ne javne službenike koji će svoj posao, kredibilitet ili autoritet prodati za tko zna kakav sitnež, uslugu, ili jednostavno iz straha?

Gdje je onaj čovjek koji je u proljeće 2020. tamo negdje u Zagorju masno kažnjen, jer je osmi dan samoizolacije, a nije bilo ništa ni članu njegova domaćinstva koji je imao pozitivan test, a kamo li njemu - razvozio gnoj na polje, dakle radio posao koji nije mogao trpjeti odgodu?

Nije to sve do novaka i staraca. Do nas je.

Što ćemo mi uopće tamo na nekom Bad Radkersburgu, ili Ljubelju, spuštajući se i bezbrižno lebdeći na laganim zavojima prema Tscheppaschluchtu, dragi moji ljudi?

10.01.2022. u 18:51 • 10 KomentaraPrint#^

nedjelja, 09.01.2022.

Mjera

Brojeći uporno po tucet slogova
slagat' ćeš rime u ledenim noćima
- tiho zazivajuć' milost od bogova -
gledajuć' srcem - što ne vidiš očima.

Puste su staze iz pradavne mladosti;
sjećanja puna je noć naša baš svaka.
Žedni smo spokoja i trunke radosti;
al˘ život sila je nemirna i jaka.

Teške su godine iza nas ostale -
i gle, u njima su časovi blagosti
baš kao krošnje što bujne su postale
od golog granja – cvjetovi dragosti.

Tek će nam poznati večernji čemeri
zborit' o tom' što nas na sjetu već tjera:
šapćuć' da vremenom ljubav se ne mjeri;
al' da, jest: ljubav je vremenu tom mjera!

09.01.2022. u 17:22 • 12 KomentaraPrint#^

četvrtak, 06.01.2022.

Oko ušća Krapine u Savu, i šire





Na samom zapadnom rubu zagrebačke ravnice, tamo gdje je nekoć bila skela za Samobor (južno od Podsuseda; ta je skela opisana u prvom izletu Hrvatskog planinarskog društva i pohodu na Samoborsko gorje negdje krajem devetnaestog stoljeća), i gdje najjužniji obronci Medvednice strmo silaze do Save, toliko strmo da je za pravac sjever-zapad čak morao biti probijen i zasada (barem mislim) jedini tunel na zagrebačkom području koji nekuda vodi (onaj u Dolju, je li, stoga ne računamo), prestaje gusto naseljena civilizacija i počinje područje kao stvoreno za lutanja, šetnje i besposlene namjernike, koje se širi uz doline Krapine i Save. Ako dolazite busom, to će opet biti najbolje, jer se nećete morati vraćati na isto mjesto, pa ćete moći zaokružiti priču prelazeći potoke i rijeke pješke. Na žalost, kada to činimo vozilima, najčešće smo potpuno nesvjesni što prolazi ispod nas, i koliko je snage i ljepote u prizorima kojih se lišavamo tek tako.

Tko ima vremena i volje, sići će još u Podsusedu, pa se preko starog grada Susedgrada uspeti na vidikovac Meglenjak, kojeg sam ovdje već više puta opisivao, a potom sići u Jarek. Oni drugi sići će sa busa za Bistru ili Zaprešić upravo u tom Jarku Donjem, gdje valja južno - odnosno jugozapadno od ceste naići na stari, prastari most bivše ceste iz Zagreba za Maribor, koji vodi preko rijeke Krapine, a nalazi se praktički uz željeznički most pruge koja od Zagreba vodi za Sloveniju. Tu prije svega ne bi trebalo propustiti vidjeti nedaleko ušće Krapine u Savu (opisano kod mene na blogu negdje u prvom ili drugom mjesecu korone), koje predstavlja čak i neko zaštićeno područje u ornitološkom smislu, premda nije daleko od pruge i prometne ceste; zatim se vratiti do mostova, pa se uz napušteni bunker valja uz nasip kojeg ćete ugledati (ili po nasipu) uputiti od ceste, na jugozapad, sve do jugoistočne obale jezera Zajarki (zaprešićke rivijere) i tamo preći potok Lužnicu.

Putevi koji slijede bit će ucrtani na Google Mapsu ili Navigatoru, ali vi nekako – barem jednako kao i ta pomagala – slijedite svoj impuls, pa se uputite – ako se radi o zimskom podnevu – negdje za suncem, ili onime što se od njega na nebu nazire. Upravo u tom pravcu morat ćete naići na zanimljiva raskrižja sa lovačkim čekama, pa se uputiti za zovom fazana ili zasljepljujućom svjetlošću naše zvijezde, prema šumu rijeke Save – cilj vam je skela u Medsavama, do koje je moguće doći uz lovački dom u Vrbini. Pri tome nekoliko puta će se staza praktički dodirnuti sa zelenom i srebrnom rijekom ljepoticom, pružajući nezaboravan pogled na nju iz šumaraka sa sjeverne obale. Svako malo za odmor se nudi poneki panj, ali neće to biti tako dugo lutanje, i naići ćete na asfaltnu cestu koja se spušta na skelu.

Prijelaz rijeke skelom, pa još bez automobila – svaka sličnost sa Odmetnikom Joseyem Walesom je sasvim slučajna, zar ne? Ovdje ćete sasvim sigurno punim plućima osjećati snagu i ispravnost svoga puta, kao da ste u tom sjajnom filmu, ali vjerujte da nitko neće puškom gađati sajlu dok prelazite vodu, tako da ćete sasvim sigurno i šarmantno završiti na južnoj obali.

Eh, na toj obali slijedi prava dilema. Mislim, da su dobra stara vremena, nikakve dileme ne bi bilo, već bi se valjalo uputiti uzvodno uz Savu, što asfaltom a što makadamom, u nedaleki Samoborski Otok, gdje bi vas u restoranu Dva ribiča čekali nezaboravni lenjaci (malo kraće ribe od pastrva sa još manje masnog mesa), pečeni u kukuruznom brašnu uz domaću krumpir ili grah salatu sa bučnim uljem. Ovako, možete se tim pravcem uputiti u ne tako daleki Samobor (mislim da nema niti šest kilometara), ali put u cjelini vodi asfaltom, pa je najbolji za one koji guraju pedale. Pješaci namjernici stoga će u trenutnom izostanku gastro delicija krenuti lijevo, praktički nizvodno uz Savu, makadamskim putem uz nasip prema Strmcu Samoborskom, pored predivnih polja i sa širokim vidikom - na Medvednicu pred nama i Samoborsko gorje iza naših leđa.

Neka vas na tom putu ne zavaraju mostići što svako malo vode prema civilizaciji (jedan takav mene je prošlog proljeća odveo do igrališta Save u Strmcu, što neće propustiti primijetiti moji vjerni čitatelji), već se držite tog puta, pa ćete njime stići sve do Strmečkog jezera. Južno od njega popustite zovu, pa se konačno uputite ka jugu (jer inače biste došli na prekrasni šljunčani sprud Save točno nasuprot ušća Krapine, gdje smo već bili na početku hodanja, i odakle se morate uputiti ispod bučne zagrebačke obilaznice sve do podsusedskog mosta), i tako ćete doći i do asfalta, autobusa, dućana, krčmi… sve to neću više opisivati, jer nema smisla – koliko ljudi toliko ukusa, ali ja bih se na vašem mjestu još malo, malo strpio, pa hodao tek još nešto više od pola sata (naravno – kako bi drugačije nego – Savskom ulicom) sve do glasovita restorana Sevdah praktički na obali Save (sjajan bosanski lonac) ili do legendarnoga Suhine kod samoga nasipa, još uvijek na samoborskoj strani podsusedskoga mosta. Ako pak više preferirate efikasnost od hedonizma, preporučam ćevape ili gablec kod dvorane Sutinska vrela sa podsusedske strane mosta, ili pak nedaleku pivnicu Medvedgrad, a u Podsusedu se nude opcije povratka vlakom ili autobusom.

Sve u svemu, prednost ovog puta jest u tome što (ako izbjegnete dio od Podsuseda preko Meglenjaka do Jarka) nema baš nimalo penjanja, pa ćete se najvećim dijelom kretati kroz lijepe travnate ravnice i polja. Kao stvoreno za nekakav malo dulji lijepi dan pri kraju zime, nakon što se otope snjegovi i granu prva sunca koja bude misao na proljeće. kalendari su se odavna već poremetili, pa vjerujem da nakon uobičajenog vala ciklona krajem siječnja i početkom veljače, slijedi razdoblje kao stvoreno upravo za ovakav poduhvat. Jedino što to doba godine u veljači neizostavno uključuje i medvjeđi luk na strmim padinama oko staze za Kamenite Svate, koji će već tada izniknuti, a to bi značilo da se dionica oko Jarka nipošto ne bi smjela propustiti. Ali, to su već druge teme; ako bilo tko ponukan ovim mojim postom pokuša ovakvo što – barem u nekom dijelu, ako ne u cjelini, vjerujte da će biti malo radosnijih od mene. Zapravo, jamčim da će onaj tko to izvede, sigurno biti jedan od njih.

06.01.2022. u 17:06 • 9 KomentaraPrint#^

utorak, 04.01.2022.

Prijedlog: Samoborsko gorje







Nastavljamo sa uputama za hodanje i izlete, umjesto dociranja (ako nagovaranje za izlete ne smatrate dociranjem). Lijepi dani slijede krajem tjedna, a to je idealna prilika za skoknuti do Samoborskog gorja, tko može. Ovdje je bolje ići autom (u niže opisanoj varijanti), iako mislim da do Šoićeve kuće ili barem do Smerovišća mora voziti neki autobus (mislim, vozi, ali je pitanje kada, a to provjerite na stranicama Samoborčeka ili Autoturista), barem par puta dnevno. Izlet kojeg smo mi poduzeli u srce toga gorja ovog ljeta, meni osobno jedan je od tri ili pet najljepših izleta u našoj domovini, a obuhvaća stazu koja od Velikih vrata dolazi do Oštrca, te u stvari predstavlja dio staze između Japetića i Oštrca.

Japetić i Oštrc dva su najmarkantnija vrha tog gorja, a dijeli ih cestovni prijevoj Velika vrata, preko kojih vodi cesta koja je sa samoborske strane asfaltirana, a kao makadam spušta se prema Jaski. Nakon što se prođe Smerovišće, možda tristotinjak metara prije Šoićeve kuće (nekada legendarnog planinarskog doma, a sada – barem ovog ljeta – van funkcije) treba se početi penjati kod putokaza koji nas lijevo od ceste (gledano iz smjera Samobora) vodi na Veliki dol. Taj dom predstavlja neku laganu točku uspona, jer se do njega može doći i sa druge strane brda, od juga – od Ruda, također za nekih četrdesetipet minuta. Livade u blizini doma ljeti su pune hlada pa predstavljaju idealnu točku za odmor uz potočić, a zimi se može i sanjkati. Osobno mi je kod tog doma jedna od najljepših stvari to što su nekoliko klupa u šumarku položene prilično blizu vrha brda, tako da je moguće sjediti u hladu drveća (ili se grijati na zubatom simskom suncu koje prodire kroza nj kada nema lišća) i promatrati vidik sa prilične visine. Nije bez razloga naziv jednog od obližnjih vrhova – Ptičji vrh; to je osamljena i istaknuta travnata glavica što se sa južne, rudarske strane uzdiže pored staze od Braslovja na Oštrc.

Staza od ceste za Šoićevu kuću do doma na Velikom Dolu lagana je i taj put traje nekih četrdesetipet minuta, a potom prema Oštrcu slijedi pravi raj: ulaz na područje gorskih livada i visokih travnatih proplanaka punih svakojakog bilja i cvijeća, sa kojih se pružaju prekrasni vidici na sve strane. Do Oštrca ima još negdje toliko koliko i do Velikog Dola, a od doma na Oštrcu do vrha još možda desetak minuta uspona. Sa vrha se pruža krasan pogled sve do Kleka, Alpa ili Medvednice.

Nakon odmora kod doma na Oštrcu, put nas dalje vodi prema zapadu, i taj dio puta u stvari predstavlja njegovu najveću vrijednost, jer se svako malo lagano penje ili spušta (nakon nekog vremena je i desni odvojak sa gradinu Lipovec), a uglavnom ide hrptom brda, tako da pruža pogled i na jednu i na drugu stranu. Pri kraju se spuštamo niz šumovite padine Stražnika i dolazimo do asfalta (to je spomenuta cesta za Jasku i tu ćemo morati spuštati se nekoliko stotina metara asfaltom, a potom ponovno planinarskim putem kroz selo Lipovec, pa onda još malo do Šoićeve kuće i početne točke s koje smo krenuli.

Ako vam pak ne odgovara vozni red busa, imajte u vidu da je moguće obrnuti stazu kretanja, pa doći prvo do Lipovca busom, pješice se popeti nekih pola sata na Velika Vrata, zatim sa njih za oko sat i pol-dva doći do Oštrca i još pola sata do Velikog Dola, i onda se drugom stranom brda spustiti prema jugu u Rude – tamo sigurno ima više buseva tijekom dana. Na koncu, od Velikog Dola preko predivnog Palačnika pa sve do samog Samobora ima možda oko sat i pol hoda; nije niti to nemoguć pothvat, posebno ako se ima u vidu okolnost da brda oko Palačnika obiluju kestenima i gljivama ujesen.

Pokušavajući približiti i olakšati ovakvo hodanje, shvatio sam da na webu Planinarskog saveza Hrvatske postoji .gpx trag baš svakog izleta u Hrvatskoj. Ako niti to nije dovoljno, tamo imaju i tzv. Interaktivnu kartu Hrvatske: upotrebom lokacije na mobitelu stvarno bi se čovjek tu teško mogao izgubiti.

Samoborsko gorje razvedeno je, pa nema neku izrazitu središnju točku, a i vrhovi na njemu nisu baš pogodni za dolazak vozilom, kao na Medvednici, tako da ćete tu sigurno čak i nedjeljom zateći manje ljudi. Dok je Medvednica gotovo u čitavom području od Podsuseda do Lipe ista priča (šumovit hrbat i dvije padine, sjeverna i južna), osim nešto kod Hunjke, Petsto stuba (meni najljepši dio) ili Gorščice, u Samoborskom gorju nas čekaju puno raznovrsniji doživljaji; ima tu svako malo i livada, i šumaraka, i crnogorice, i penjanja i spuštanja na istoj stazi. Ono što je zapravo najzagonetnije, to je činjenica da se čovjek praktički osjeća kao u nekom nižem alpskom području; pogotovo za toplog ljetnog dana prožetog kakvim-takvim vjetrom koji će otjerati izmaglicu i proširiti vidike, jer već i sama nadmorska visina nudi čovjeku sasvim pristojno osvježenje i za najvećih vrućina. Lijep je dio i oko vrha Plješivice (može se autom do prijevoja Poljanica gdje je lovački dom, pa onda niti sat vremena na vrh), a poseban doživljaj ljeti – bar meni – predstavlja mogućnost kružnih tura sa spavanjem u nekom od domova u središtu, tako da uz dobru ekipu (ili bez nje) možete provesti čitav vikend u sjajnom okruženju. Problem nije niti voda, jer često na dva-tri sata razmaka imate neko selo ili dom gdje se zalihe mogu nadopuniti, a ima i dosta prirodnih izvora, ili pak potoka – ako ne za piće, a ono barem za osvježenje.

Ne smijem zaboraviti niti ovo: na Samoborsko gorje nastavlja se slabo naseljeni i pomalo već mistični Žumberak; kraj puno lošije povezan autobusnim vezama, ali vrijedan svakog truda za istraživanje. Mislim da još i dan danas barem subotom, ako ne i nedjeljom - iz Samobora rano ujutro kreće autobusna linija za Gornju Vas, srce Žumberka koja vam omogućuje da u svitanje dođete tamo; iznenadit će vas predivna netaknuta priroda, pitomi brežuljci i gotovo napuštena, plodna zemlja. Taj izlet omogućuje da se u jedan dan spuštate prema civilizaciji polako, bez ikakvih većih napora, makadamom i nešto malo planinarskim putevima, berući u praktički svako doba godine ponešto – od medvjeđeg luka u veljači, preko kamilice, gloga ili trešanja za topla vremena, pa sve do mrkih trubača u studenome. Nezaboravne su mi noći provedene pod zvijezdama uz potok Breganicu daleko od svake civilizacije, u doba kada još nismo marili niti za granice, krpelje, cijene benzina ili prijenosne frižidere, a kamo li za gps signale, autane ili druga dezinfekcijska sredstva osim rakije; doba kada su kruh pečen na jajima koja bismo usput dobili od neke dobrohotne bakice, ili jedna pašteta sa lukom, ili uzduž prerezan jeger nataknut i zapečen na nekoj šibi - predstavljali neslućenu gozbu. Doba kada smo dijelili sve što smo posjedovali kao neki indijanci, sluteći da sav poduhvat nema nikakvog smisla ako se u njemu baš svi ne budu osjećali dobro. Davno, izgubljeno doba kada je jedno javljanje zabrinutoj majci sa neke lokalne govornice ili šanka usputne birtije predstavljalo jedini kontakt sa civilizacijom i kada su baterije za tranzistor bile pravi pravcati kapital.

Sjećam se i nekog sada malo bližeg vremena kada smo tada još malena kći i ja morali izbivati iz kuće kako bismo Najdražoj ostavili mira i vremena za učenje gradiva za državni ispit, što nam naravno uopće nije teško padalo, pa smo tog proljeća znali po čitav vikend sa spavanjem na Oštrcu ili Japetiću provesti u Samoborskom, a nagrada za uspon znale su biti kakve domaće palačinke ili krafne negdje po opisanim domovima (da ne pričam kako su se gazdarice znale oduševiti nad šestogodišnjim djetetom koje samo nosi svoj veliki ruksak, vodi tatu u planine i još iz tog istoga ruksaka, bez obzira na vremenske prilike, za večernji ugođaj vadi crvenu baršunastu haljinicu, taman za uz gojzerice). Nikada neću izbrisati iz pamćenja kako šestogodišnje dijete preko duge zime zaboravi glasanje pijetla, pa prvog koji na proljetnom izletu naiđe umjesto „kukuriku“ doziva „kukuru“. Hajde, ni legendarni jaskanski portugizac nije na tim dionicama odmagao. Ah, dobra stara vremena bez mobitela pa i televizije; kada smo se znali zabavljati uz karte, šah, glazbu sa tranzistora ili jednostavno – razgovor sa ljudima, koji bi kroz neko vrijeme mogao prerasti u bilo što i bilo koju temu od nogometa ili kuhanja do filmova ili planinarenja, samo ne u politiku, podjele i mudrovanje.

Samoborsko gorje, to je pravi biser na dlanu. Ako vam je Sljeme previsoko, a Julijske Alpe ili Soča predaleko, pokušajte iz okolice Zagreba pronaći svoj kutak raja na tom mjestu; teško da vas tamo baš ništa neće privući. Dan kojeg možete zaokružiti tamo, sigurno nećete držati izgubljenim.

04.01.2022. u 17:10 • 17 KomentaraPrint#^

nedjelja, 02.01.2022.

Preko Glavice putem osmice






Dosta je hajki; jedini pritisak kojem bi – nemojte me niti pokušavati razuvjeriti – valjalo popustiti, odnosi se van svake sumnje na činjenicu da je većina nas nekoliko dana uzastopce jela više nego bi trebalo ili nego što inače jede, uz još manje kretanja nego što se inače prakticira, a to može značiti samo jedno: suhe kekse, voće i termosice sa čajem u pinklec, gamašne i gojzerice na noge – i u šumu. Nedjelja je, sunce će sijati čitav dan, što nam još treba više od toga?

Naš današnji odabir nije baš kratak izlet, jer i jedenje je bilo za pamćenje, a taj izlet zasniva se na legendarnoj stazi broj osam koja od vršnog dijela Medvednice vodi na zapad. Jedinica, to je ona staza koja spaja sve najveće planinske atrakcije, a osmica se šunja iza leđa, puno sjevernije. Zato valja ustati prilično rano i uhvatiti autobus već oko osam sati (jer ako ćete ići vozilom, morat ćete se vratiti tamo gdje ste parkirali, a to je za ovakve planove – neprihvatljivo).

Već u devet ulećemo na Črnomercu u lukšićki autobus, pa desetak minuta kasnije ne vjerujemo očima da nam ne trebaju ni rukavice, a kamo li buhovi na glavama. Penjemo se krateći cestu za Medvedgrad, pa potom na Glogu savladavamo veći uspon do Omladinske staze i potom lagano, uz nekoliko kratkih sjedenja na panju, stižemo do Grafičara već negdje prije jedanaest sati. Rano je za grah, barem nekima, u koje inače ni bih spadao, ali moj plan da se danas skine više kalorija nego inače ne želim osujetiti. Zato sam pojeo jednu juhu i jednu štrudlu, i popio jedan čaj, a uz juhu sam močkao i drobio nekoliko dobrih grisina. Bila je to količina tekućine i topline koja je dala sasvim dovoljno da se krene dalje, pa zadovoljni odnosimo tacne sa praznim tanjurima gazdarici, pakiramo se i shvaćamo da ništa od vrha danas; em je previše vremena prošlo, em su planovi ambiciozni, a i u vršnom dijelu, gdje se može automobilom do gotovo svake točke, defintivno je previše ljudi za naš ukus.

Zato, već negdje oko podneva - put pod noge do Grajfove kopanje – to je nadstrešnica na putu što prolazi sjeverno od Risnjaka, i tu nas put umjesto ravno prema slapu Sopota, vodi desno prema Ponikvama. Staza konstantno jedva primjetno silazi, pružajući već nakon nekog vremena prekrasne vidike na sjever, kroz ogoljena stabla, prema Zagorju. Negdje na polovici puta otkrivamo jednu sasvim nepoznatu i novu varijantu – naš stari plan da se šećući spajaju administrativne jedinice (pogotovo kada se to ne smije) dobiva novu mogućnost: sa osmice evo – uočavamo silaz udesno prema Poljanici Bistranskoj, što znači da se za nekih sat-sat i pol otamo može doći do tog raskršća, a tek nekoliko koraka niže je drugi odvojak na jug za slap Sopota (najviši slap Medvednice), a tim i Vrapče! Dakle, otvara se mogućnost da se za nekih tri sata hoda dođe od Bistre do Vrapča, što neslućeno šiti perspektive za vrijeme u kojem će dani biti dulji. Slap smo već više puta posjećivali, pa nam se ne da silaziti obzirom na duljinu puta koji je pred nama. Zato kroz prvo oveće blato nastavljamo prema Ponikvama.

Ukupno od Grafičara pa do Glavice ima nekih preko dva sata, možda i dva i pol; do Glavice i Ponikvi se može vozilima, pa bježimo glavom bez obzira jer je broj ljudi u okolici prevelik. No, već nakon nekoliko stotina metara staze 2A i 2B za pravac starog doma na Bizeku potpuno su prazne; valja požuriti jer već iza četiri-pola pet u šumi se više neće vidjeti ništa. Jest da smo ponijeli baterijske naglavne lampe, ali umor nas pomalo već savladava, i ne bi valjalo eksperimentirati. Put prolazi preko starog kamenoloma Bizek, a zatim strpljivo valja uhvatiti ponovno stazu broj jedan, koja ovaj puta dolazi zdesna od Kamenih Svatova.

Mi ćemo naravno (nakon usputne okrepe na nekom panju, koja se sastojala od ostataka grisina i tri lijepe naranče) lijevo – prema Podsusedu, a kod Meglenjaka ćemo propustiti predivan pogled (opisan i dokumentiran ovdje negdje u prosincu 2017. i još sigurno koji puta iza toga), pa ćemo konačno s prvim mrakom sići do Jarka i legendarne birtije Nirvana (koja vikendom ne radi). Sve skupa nekih šest sati hoda, možda i sedam, a od toga prvih sat i pol penjanja; istinu da vam kažem – nije me previše interesiralo, jer kada sam u prirodi, zapravo mi je cilj što više vremena provesti u tom raju; nije baš lako, ali vrijedilo je.

Ako vam se ne da penjati, možete autobusom stići do Grafičara (od Mihaljevca), pa tako uštediti trud i skratiti priču za najmanje dva sata hoda. Što dani budu dulji, i pritisak će biti manji; zašto ne provesti praktički čitavo vrijeme dana vani? Ako vam se ne da hodati toliko, možete se preko Glavice spustiti u Gornji Stenjevec (silaz je dosta strm, ali uređen stepenicama, tako da nije opasan radi klizanja, ali jest za nekoga koga bole koljena); možete i od slapa Sopota sići u Gornje Vrapče (to je puno kraća varijanta), a sve planinarske staze na Medvednici imaju brojeve, tako da je dovoljno uguglati „staze medvednica“ i izabrati onu koja vam odgovara.

Za one koji se lošije snalaze, postoji na stranici planinarenje.hr i mogućnost skidanja .gpx varijante puta koju unesete u neki program na svom mobitelu (npr. Navigator), a postoji i aplikacija Moje Sljeme. Konačno, na webu HGSS postavljene su nevjerojatno jasne i kvalitetne specijalke sa kojima se teško tko može izgubiti. Put pod noge, jer sigurno je da ćete snimiti i bolje fotografije nego što sam to ja danas učinio; važno mi je zapravo bilo slikati očima i šutnjom.

Osmica je tako danas odrađena u komadu; nakon dugo, dugo vremena parcijalnih poduhvata. Lijepa je spoznaja da čovjek svojim nogama može dospjeti bez ikakva pitanja i problema, nezavisno od bilo čega drugoga osim zdravlja i volje, prilično daleko, i da mu za to ne trebaju vozila, novac, dozvole, ili neka značajnija oprema. Možda najvažnija stvar u toj priči zapravo je zadovoljstvo koje mu takva spoznaja, a bome – i aktivnost nudi.

02.01.2022. u 19:28 • 12 KomentaraPrint#^

subota, 01.01.2022.

Hajka



Tradicije su tu da se održavaju, a jedna od sada već dugogodišnjih tradicija moje malenkosti jest – odlazak u ledeno novogodišnje jutro, rano nakon svitanja – ne bih li barem malo uspio čuti ovaj svijet kako zvuči bez čovjeka, dok ga tišina miluje i nosi kao voljeno čedo. nataknem na noge najstarije i najblatnije gojzerice iz nekog zaboravljenog kutka garaže; turnem u stražnji džep hlača flašicu vode, tek da se nađe kako bi ugasila žeđ dvosatnog hodanja; navučem rukavice i kapu, pa još pomalo snen ali zadovoljan započnem sa uobičajenom turom. ne pamtim da me u ova skoro dva desetljeća koliko manje-više prakticiram taj poduhvat, ikada vrijeme baš razočaralo; ako već nebo nije bilo vedro, sunce radosno i snažno, iako nisko, a krošnje raširene i vesele, onda me barem nikada – ili se toga ne sjećam – nije prala nekakva kiša kao jedan od najnepoželjnijih suputnika usamljenih hodača. Mislim, vodio sam ja i davne rasprave o tome kako su najljepši trenuci u šumi oni kada slušaš kako kapi udaraju o lišće (na užas unezvjerenih sugovornika koji osim nepotrebne dangube nisu mogli zamisliti još i grozotu mokrog dana na odjeći), ali novogodišnje jutro nije me do sada, a da pamtim, počastilo nečim takvim. Neću se buniti niti ako me već stvari dogodine demantiraju; daj Bože zdravlja i volje, pa da u svemu tome još uvijek (a sada, da još uvijek, itekako) vidim nešto lijepo, važno i snažno.

Već nakon prvog kilometra, kada se sa ceste uđe u šumu pa put traži nešto jačeg penjanja, osjetiš kako dolazi snaga i radost u tebe, a šumska tmina i vlaga razilaze se ustupajući mjesto svjetlosti i osmijehu. Gotovo da su i ptice prestale pjevati; tišina je sveprisutna i meka. To je taj osjećaj zbog kojeg ovo poduzimaš: osjećaj mira i potreba za čišćenjem od svega što si bespotrebno nakupio u sebe putem hrane i pića, tmurnih misli, loših vijesti. Čovjek na malo mjesta kao u šumi može osjetiti snagu i smisao samoće; sve što za života činimo, a činimo puno toga da bismo tu samoću zavarali, prekinuli, potisnuli – nije baš previše pametno. Samoća je prirodno stanje, a sve ostalo ponad nje mogla bi, ako je pametna, umjerena i nenametljiva, biti dobra nadgradnja. No, prije ili kasnije ostaješ sam samcat sa sobom i svijetom; nikakvo bježanje, zatomljavanje ili tješenje nije u tom smislu valjan posao. A naučiti nešto o samoći i njenom značaju – može se na malo tako dobrih mjesta kao što je šuma.

No, otpočetka već ćutiš neki nemir; kao da predosjećaš iznenadnu oluju. Dvije ili tri usplahirene srne daleko od tebe na proplanku penju se prema vrhovima; hodaš sve brže i sve snažnije premećeš noge jednu pred drugu, a onda nakon kakvih tričetvrt sata hoda dolaziš pred planinarsko sklonište. Zahvaljuješ dobrim i pametnim ljudima što su pod nadstrešnicom – od toga da ih raznesu i razbiju vjetrovi – sačuvali nekoliko omanjih podmetača za sjedenje, pa jedan od njih koristiš za nekoliko minuta odmora. Iznenada, sve jače iz drugog smjera čuješ neprekidan lavež pasa, a već kroz minutu ili dvije u šumi slijedi prava drama: gotovo desetak srna, jedna za drugom, pretrčavaju preko prijevoja bacajući se na spasonosnu nizbrdicu koja će ih odvesti prema potoku, u zaštitu i tminu osojne strane. Iza njih dolaze psi, a potom i lovci sa zviždaljkama, neki od njih obučeni u reflektirajuće prsluke, krećući se polako i mašući rukama kao djeca u prometu.

Započela je hajka, i nema još puno do prvih pucnjeva. Kao ukopan sjediš usred te priče koja prolazi nekoliko desetaka metara ispod tebe, pa umjesto da osjetiš opasnost ili strah, zamišljaš neku od tih srna pogođenu sačmom; zapravo – zamišljaš sebe kako pogođen ležiš na boku; bol se već polako širi utrobom i postaje jaka i sveobuhvatna; polažeš lice na mraz što se noću nakupio na tamnom lišću; tvoj dah kipti nad ledenim tlom i mlazom vruće krvi što se slijeva na njega. Pogledavaš u plavo nebo, a od bola suze ti teku niz obraze; posljednje što vidiš, to je odbljesak sunca u vodi potoka, i kraj.

Da nisam slab i kukavan kakav već jesam, ustao bih i iz petnih žila povikao da mijenjam sebe za neku od tih srna, snažnih i plahih, što su netom protrčale prema potoku, pa sada u dolini sa strepnjom čekaju svoj hitac. Vjerojatno bih u takvoj smiješnoj, besmislenoj i neprispodobivoj situaciji bio ismijan radi neupotrebljivosti moga mesa, kože, moga nevaljana i bezvrijedna tijela. Umjesto plava neba i sunca, zamišljam sada srnine velike, tamne oči i treptaje što ih presijecaju u stravi i nevolji. Nekakav glas razuma govori mi da se ukipim i čekam; hajka prolazi vrlo brzo šumarcima i brdašcima iznad obližnjeg naselja što je na drugoj strani od onoga u kojemu živim; vjerojatno me nitko uopće nije niti primijetio. Nakon nekoliko gutljaja vode, skupljam stvari i odlazim na drugu stranu; zvukovi strave sve su slabiji i dalji. U sebi zatomljujem nemoć i bijes; potpuno mi je jasno da bi mi se uz sva osiguranja hajke teško nešto moglo zbiti i da sam joj se našao na putu; već nakon desetak minuta smirujem se i opet, naravno, čiste savjesti, fotografiram krošnje, sunce i nebo, zahvaljujući usudu što nisam srna, nego čovjek.

Ili bih možda trebalo biti obrnuto, da bi se na nečemu moglo zahvaljivati?

Nemam ovdje sada nikakve potrebe lamentirati o jedenju mesa, o ubijanju životinja, o uzimanju od prirode samo onoga što ti treba. Jedem meso evo već više od pola stoljeća, doduše sve manje; zapravo – ako ga ne jedem, pa i u nekom razdoblju od nekoliko uzastopnih dana, ne osjećam da sam u nečemu uskraćen. Više mi se od ideje da uskraćujem sebi meso sviđa ideja da si uskraćujem pomalo već sve, barem što se hrane tiče, a i još štošta; što mi manje treba, nekako sam više živ i ispunjen. Jer, jednako kao što je licemjerno prepuštati drugima da ubijaju životinje koje ćeš ti jesti, dok ti zdvajaš nad srnama što su pored tebe možda protrčale posljednji puta u svome životu, licemjerno je i jesti neko povrće ili voće koje su uzgajali, brali i pripremali siromašni, bolesni, nemoćni ljudi na čijem se radu temelji pustoš, otuđenje i nevolja ove naše zajednice. Sasvim je izgledno da ovi lovci samo čuvaju tradiciju svoga društva, pa jednom zimi organiziraju lov kako se to činilo već tisućljećima ili stoljećima, a to je sada bilo baš na prvi dan godine (ne sjećam se da se ikada išta slično zbivalo u šumi). To što čine, vjerojatno i nije puno veća nevolja od primjerice onih koji kvadovima i motorima ruju i uništavaju šumske puteve ostavljajući iza sebe oblake oktanskog smrada. Puno sam puta na rubovima šume znao zateći pune jasle kukuruza ili tko zna čega još; ima vjerojatno lovaca koji znaju neku mjeru, red, redoslijed, pa odstrel čine prema tom planu i pravilu. Nisu svi lovci na nilske konje; ima i onih koji love krokodile ili krznaše; veprove ili fazane; ti bi od mnogih među nama bili pozdravljeni kao heroji.

Na koncu, ima i onih koji samo za plaću režu vratove kokošima, ili pištoljima ubijaju svinje i krave. Mi smo, od takvih, naravno – bolji i pošteniji. Jedemo da bismo živjeli, a naš život znači smrt drugih, bili to kukuruzi, krumpiri, kokoši ili srne. Životi u sebi imaju upisane boli, patnje i smrti, kao što smrti u sebe utkaju živote koje su odnijele. Ono što me ovdje zateklo, to je ta nemoć, bijes, slabost; gadna stvar kada je osjetiš na svojoj koži. Nemoć, kao onda davno, kada su te još zapravo kao dijete - jedne iste ovakve hladne i vlažne jeseni - poslali na neku padinu, nad grmlje i šipražje i nedaleku rijeku, da zajedno sa još nekolicinom takvih kao ti - paziš i osmatraš hoće li se s ove obale nešto pomaknuti – a ti si znao da to činiš zato što vjeruješ da bi za taj cilj bilo vrijedno ostati i bez života; baš onako kako si maloprije zamislio smrt one srne na mrazom okupanom lišću i blatu. Nemoć, ili moć; moć čovjeka što svojim dlanovima steže okvir puške – kao osjećaj da pripadaš jačima, sigurnijima, većima; pobjednicima.

Dobro je biti među jačima, čak štoviše – biti daleko od krvi i smrti, a blizu uz plodove i dobra što ih one donose. Mislim, vjerojatno to i nije dobro; više je – korisno. Povijest, ma da samo povijest – biologija; to je slijed događaja u kojima su jači uspijevali proždirući i nadjačavajući slabije, pretvarajući svoj uspjeh iz gole potrebe- u vrlinu, a iz vrline u strast, opijenost, slavlje i – propast.

Ono što je sasvim sigurno dobro, to je da put nije vječan; barem ne ovdje. Put ima svoj početak i kraj. Dobro je negdje na njemu osvijestiti što je i kakav je taj put. Možda bismo jednom na njemu mogli nešto i promijeniti; a prvo što mi pada na pamet, to bih bio ja sam. Recimo, pitajući se: za koga ja to sve jedem, i tovim tu svoju mast i krv tkivo i meso; za čovječanstvo, za domovinu, obitelj, za sebe sama?

Za početak, razmišljat ću o tome osjeća li glavica kupusa bol za razliku od svinje ili krave, dok jedem ukusne sarme što ih je Najdraža podgrijavala za moga lutanja šumom. Neću joj ispričati ništa od ovog događaja, jer bi se mogla uplašiti i tražiti od mene da više ne idem u šumu. Vjerojatno bih je uspio odgovoriti barem od sumnje u lutanja livadama i pustopoljinama kakvima ovaj kraju obiluje: tu se na kilometre daleko vidi ide li preko polja čovjek ili nečovjek. Mislim, srna ili vepar. A možda i ono drugo? Čovjek se nekako mora zaštititi od nevolja: ljeti krpelji, zimi lovci, danju kvadovi, noću komarci. Najbolje bi bilo pokriti se preko glave i zaštititi od svega u nekakvom stavu čučnja. Onako, kao Samotres: na pragu Zoopolisa, velikom trudbeniku Mravu - odati priznanje i svu moguću čast, pa otplaziti za njime, njegovim putem, kada je već naš nekako – zapeo na stranputici. Na padini nekog brda prekrivenog mrazom, otpalim lišćem i blatom; kao stvorenoj da se njome bez daha trči spašavajući život od hajki koje dolaze.

01.01.2022. u 12:44 • 12 KomentaraPrint#^

srijeda, 29.12.2021.

Krleža

Četrdeset je godina prošlo od one noći u kojoj je umro Krleža, i od one večeri u kojoj se jedan nesiguran i ne pretjerano sretan dječak na pragu prve mladosti zaljubio u bujicu riječi što je sukljala s ekrana u nezaboravnoj monodrami s ruba pameti što ju je, smrtno ozbiljno, dosljedno i neprikosnoveno deklamirao opominjući i sveznajući glas Ljube Tadića. Pa ako sam se smrtno zarazio literaturom tek sljedeće jeseni, kada sam u bunilu neke gripe i jednom dahu otčitao Zločin i kaznu, postajući od te noći ovisnik kojemu ni jedan dan pod kapom nebeskom neće proći a da nešto ne pročita, razdoblje inkubacije svakako je počelo u onoj prosinačkoj večeri punoj jugovine, otopljena snijega pod mirogojskim arkadama i straha, koji se tako jasno očitavao sa lica odraslih oko nas. Bio je to strah tako uvjerljiv i životan, strah kojemu niti sva buka naših netom izniklih dječjih buntova s gitarama i bubnjevima oko vrata nije mogla oprati užas i tminu.

Nije više bilo glavešina onog doba koje smo naumili rušiti, poumirali su svi u nekoliko zima i pootpadali sa svojih visokih krošanja kao staro i zaboravljeno lišće što će ubrzo postati tek šapat i šušanj i zaborav; i kao da su svi ti stari i ustrašeni ljudi oko mene osjećali da su izručeni na milost i nemilost na pladnju povijesti - silama mraka što će, doista, niti desetljeće kasnije izići na javu i započeti krvavi pir u kojemu će valjati spasiti živu glavu. Desilo se zapravo isto ono što se tako prozaično i svakidašnje dešavalo i tisućama mladaca još davno, davno ranije – svjetlost riječi koje su bivale uperene u poretke, redove i zakone, koje su protuslovile zamkovima, autoritetima i nerazrušivim stanjima stvari – obasjala je i jednu krhku i nejaku dušu koja je, kao i milijuni drugih, vapila za nekim snažnim spoznajama istine, dobrote i ljudskosti. Krleža je te večeri u meni naselio ljubav prema riječima, i ako je išta od Krleže i krleža ostalo u meni, to je činjenica da ću, dok za sebe budem znao, cijeniti vrijednost i značaj riječi nad silom i silama, zapravo - fenomen sporazumijevanja i izricanja, nad nadjačavanjem i poražavanjem.

Sve što će se zbiti poslije toga, ubijat će Krležu u meni, jer samo tako moći ću podnijeti i podnositi tu neizdrživu snagu i neizrecivu visinu sa koje se taj čovjek obraćao svima nama: neki će je zvati pozom, neki joj odricati smisao i dosljednost, ali ja ću već rano shvatiti što je i tko je Krleža baš meni: graditelj koji je salio prvi temelj, a temelj bez onoga što dolazi na njega nikada neće biti dovoljan sam za sebe. Krleža je bio strašniji od stvarnosti samo dok ga se čitalo: tek kasnije shvatit ću da nema te literature koja bi do kraja opisala strahote koje će se doista desiti, i da sve mistične kutije što ih se testamentima i talambasima namrlo otvarati dvadesetak godina kasnije potpuno gube na svojoj vrijednosti pred bujicama događaja koji će se doista u međuvremenu i zbiti. Ono što se desilo – načit ću tada - neusporedivo je strašnije od onoga što se opisivalo i predviđalo, i sve što se pisalo i opominjalo i naricalo u toj gomili papira nije bilo dovoljno da ljude zaustavi u nedjelima što su ih morali počiniti. Literatura je, nesumnjivo, vrlo precijenjena stvar: malo je tko, ili nitko, iz nje išta naučio, a opet joj se vraćamo kao noćni leptiri svojim svijećama, da izgorimo do kraja našeg vremena, jer drugačije ne umijemo. Pa čak i klinci koji danas tipkaju više emotikona nego slova, nemaju nikakvu drugu potrebu nego da budu shvaćeni i da ih se čuje; da ne utrnu u tminama vremena kao neznana i izgubljena bića što su nekada bila tek da bi postala nikada.

Kao što smo mi čitali, jer smo se nadali naći ono što će nas spasiti od otrova kojima su bile ocrnjene duše onih prije nas – tako i oni danas ne čitaju, jer se nadaju da će se tako spasiti otrova koji vide na nama; otrova života koji prlja i uneređuje svaki ideal, svaku nadu i svaku suzu što smo je ikada isplakali.

Izgubit ću se kasnije u beletristikama i lakim historiografijama i memoarima; među inim - u mnogim Scilama i Haribdama krležijanstva; potopit će me gotovo bez povratka svi oni blijedosivo i gotovo bezablično naslikani ženski trbusi, beskrvne večeri malograđanskih agonija i beskrajni traktati o bezvrijednosti naših legendarnih malih krčama koje će, dok dođe vrijeme da i mi u njih sjednemo, davno već nestati. Vatrene, ljudske i jasne misli raznih političkih eseja, uzbibani valovi sjajnih balada ili neponovljive epizode iz dnevničkih zapisa jedva da će u tome svemu spašavati stvar. Trebale su proći godine bjegova i utjeha; vidanja rana toplim i tihim lirikama ili odsječnim i jasnim tvrdnjama kakva pomirljiva i slatka štiva, pa da opet, očajnički i dosljedno, posegnem za istim lijekom i vratim se na početak.

Prije svega, duga i beskonačna krležijanska rečenica; nekima mutna i beskrajna rijeka, drugima leden i bistar gorski potok što vječno napaja i inspirira. Pa onda njegov dosljedan povik na sve što je bez stava: angažman, makar i da bi se sačuvalo angažiranje; a opet – vrijednost onoga što je vidio dvadeset ili trideset godina prije ostalih, gledajući preko drugih glava u vrijeme kao preko niskih i loše sagrađenih zidova. Apsurd vlastita bivanja: neopisiva i neponovljiva scena iz mitske četrdesetiprve u kojoj ga uznici okivaju u lisice, i u kojoj ga vuku hodnikom kao obična tata, a njegovi supatnici, djeca što će tek koji časak poslije umrijeti, pljuju ga kao trockističkog izdajicu. I živa istina o tome zašto i kako nije otišao u šumu (a možda ponajprije zbog ljubavi, jer mu je Bela bila važnija od svih i svega), pa kada se tamo u šumi postavljalo pitanje zašto nema Krleže, nametao se sasvim jasan i kristalno čist odgovor: pa tu i nema drugih osim Krleže, jer upitaš li bilo koga tko umije sročiti nekoliko rečenica išta, od prvih pet misli što će ih izreći, barem tri bit će Krležine. Krleža – potom – kao nedosljedan i licemjeran hedonist, dapače – diktator i žandar nad tuđim suzama; čak štoviše – i akter zlobna i teško dokaziva trača o tome da je plagirao i nipodaštavao samog Kamova zavlačeći desetljećima njegovo štampanje i promociju. Sve što je napisao o pijanoj novembarskoj noći, o izdajama iz deset krvavih godina i o banketima u blitvama, sam je poslije – vele – na svojoj koži proveo i isprobao, još i gore od onih koje je tamo ocrnio. Neshvaćen i presložen Aretej, kojeg bi valjda trebalo gledati deset puta pa da čovjek barem nazre sve moguće rukavce u koje su misli otplovile; konačno i teške i tmurne Zastave koje – o, sramote – nisam u svome hektičnom i užurbanom životu još niti cijele pročitao, čak niti onda kada se svijet prije dvije godine zatvorio na nekoliko mjeseci i kada je doista bilo vremena za to – jer tada ni knjižnice, o apsurda, nisu radile.

Krleža, to je čovjek koji potiče ljude na barikadu, ali vjerojatno i konformist koji predvodi delegacije iza tih istih barikada, do kojega hodaju svite i čopori ulizica, i onda takav dolazi pred počasne straže, a tamo naprasno otkazuje mimohode i užasnut sjećanjima na galicije i cerove priča domaćinima o tome kako se grozi pušaka, strojeva i vojske kao samoga vraga. Trebale su proteći godine i godine, pa da krležijanci poviču zbogom, a kritičari zazovu povratak, i nikada ta priča neće biti ispričana do kraja – jer teško da će ikada itko pročitati Krležu do kraja. Krleža elitist i antiintelektualac, Jugoslaven, četnik i ustaša, trockist i uvjereni partijac koji potpisuje antidržavne deklaracije o jeziku; Krleža anarhist i diktator, revolucionar i konformist, sjetan i boležljiv mladac istodobno i kao oronuo ugledan starac.

Krleža, to je neoborivi dokaz one stare maksime koja mi se toliko puta ukazala: da autor ne može objasniti djelo, ali djelo može objasniti autora; jer ako je pravo - onda je samo sebi dovoljno i ne treba mu više nikakav autor.

Krleža, koji izazov. Izazov nepročitane knjige; neshvaćenih stavaka; nepoznatih partitura, zbirki ili zapisa. Krleža; sjaj prašnjave i raspale kutije pune starih ispisanih papira, što ih nakon pola stoljeća otvaraju djeca na čijim se diplomama još ni pečat nije sasušio, željna znanja, odgovora i vječnih istina, baš kakva smo i sami bili mi, ili oni prije nas, ili oni prije njih, i kakva će djeca uvijek i biti, dok nas bude. Na stranu svi Bernhardti ili Knausgardi, slava i čast svim Ferranteima, Houellbecqovima ili Vonnegutima; sve ćemo mi to očitati, ako treba i na samrtnim posteljama, ali dajmo ljudi, pometimo prvo pred svojim vratima, jer pred njima - tako malo je toga ostalo; od svih naših vrijednosti i imetaka; od svih naših zabluda, strahota i izgubljenih godina nad stjecanjima, imanjima ili natjecanjima… Kada se probudimo čisti i naspavani u neko svježe proljetno jutro, krećući prema knjižnicama nevini kao djeca pred prvim pisankama i čitankama, ostat će nam još kakav zaboravljeni a nezaobilazni Sudeta, Šop ili Donadini, i naravno – nikad do kraja shvaćeni i pročitani Krleža. Drugoga u toj našoj, ubavoj hrvatskoj arkadiji biti neće, ne budemo li sve to pročitali i prenijeli na one koji dolaze, i koji bi to nešto – tek mogli postati. Jer, samo onaj koji čita moći će sutra i pisati, i ne bude li se čitalo, neće se ni pisati, a ako se ne bude pisalo, neće se doista onda više imati niti što čitati, a kada se ne bude čitalo i kada knjiga ne bude… bit će to svijet kojega ne bih želio niti zamisliti, a kamo li živjeti u njemu. I volio bih, iskreno bih volio da sam u manjini.

Nema stoga druge nego – čitati. Čitati sve ostalo, pa i Krležu. Kada skinemo sve aureole ili zaboravimo sve kletve koje su izrečene, ostat će pisac: Krleža kao čovjek koji je na rubu ponora, na portama tvornica smrti, pred regrutnim komisijama carstava i kohorti, mijenjao pakla cigara ili porcije pune slabo kuhana graha za – bilježnice, da bi ih ispunjavao bolesno i strastveno i dosljedno. Čovjek kojemu je važnije od bilo čega bilo – pisanje.

Ako ikako zamišljam svoj kraj, onda ga zamišljam upravo tako: sa glavom klonulom nad papirom, okružen do samoga kraja gomilama dopola pročitanih stranica; pod slabom svjetlošću nekoliko loših svijeća; bez neke prevelike patnje ili radosti; pomiren, izgubljen i zaboravljen. Netko bi umirao na boljnom polju, netko pak rado u kakvom vrelom ljubavnom zagrljaju; netko nad pladnjem dobre hrane, a ja bih baš tako. Sve ostalo što se zbivalo bilo je dovršivo i lijepo, čak i ljepše od ovoga u mnogim slučajevima - ali imalo je još dok je trajalo neupitan pečat vremena; ovo je beskrajno i snažno, pa doziva kao ništa drugo što bi se s time moglo usporediti.

29.12.2021. u 23:26 • 14 KomentaraPrint#^

nedjelja, 26.12.2021.

Svoj vlastiti spam



Počelo je sa komentatorom Dream Of Stone; možda još prije godinu dana: čovjek je upisivao desetke komentara, pa sam pokušao razgovarati tim putem sa njime o tome da bi svoje upise objedinio; editor me u jednom času odbio (kasnije su mi rekli: zato što si koristio ime tog komentatora) i definirao me kao problem mog vlastita bloga.

Onda prolazi vrijeme; idu mjeseci i prolaze postovi; već sam sam sebi dosadio svojim pisanjem, a nikako da si to priznam; treba mi stvarno nešto da me udari po glavi, pa da to shvatim.

Jedan dan desi mi se onda sljedeće na jednom blogu, drugi dan na nekom drugome. Upisujem komentare, a sustav veli:

„Nije dozvoljeno slanje spama.
Vaš blog prijavljen je administratoru zbog kršenja pravila servisa.“

I tako, treći dan, na sam Badnjak, pokušavam ljudima koji brinu oko toga zbog čega mi se sve to dešava, ili ih se tiče jer su autori blogova na kojima mi se to dešava – objasniti da shvaćam kako ništa nisu pogriješili, a još manje da su namjerno željeli praviti mi probleme, kada i moj vlastiti, najrođeniji blog – javi mi isto to.

Ne smijem sam sebi pisati komentare!

Očito sam u ta dva-tri navrata koristio neki rečenični sklop, neke riječi koje su unaprijed bile zadane i definirane kao problem. tješim se: pa naravno da za sve postoji razumno objašnjenje; postoje ljudi koji brinu i popravljaju ono što se pokvari; ali nije ovdje problem u sustavu i u drugima: problem je u tebi. Počeo si previše ovdje filozofirati, čovječe.

Kakva opomena, kakav scenario, biti sam sebi spam; eto do kuda sam dogurao; to ne može biti slučajno!

Blog je oživio, i želi mi reći: vjetre, mijenjaj se, ili nestani. Nisu više vremena za šalu; već za akciju. Ako se već nije moglo skupiti lovu za agregat Morskoj pa da žena sa svojima, bagerima i moćnicima usprkos, u vali može dočekati Badnju večer uz dostojan broj kilovata, treba učiniti nešto drugo.

Navikli smo vraćati se u fetusni položaj: vratiti se tamo gdje je sigurno i poznato, gdje nema iznenađenja, pa makar niti ugodnih. Mi smo ti koji su otplovili nekuda dalje, jer život je plovidba - i nikada nisi tamo gdje si jučer bio, pa bi se sad opet ukrcali na dobri stari trajekt da nas pogonjen dizelom i maeštralom po mirnoj pučini ljuljuška i vozi negdje na Jadriju, Srakane ili Sardiniju; a u stvari za sve nevere ovoga jedinog, predivnog i strašnog svijeta treba nam splav sa Titanica, dobra vesla, par iskri u kutovima oka i snažno srce. Brojke tu malo znače: naš dobri Bog, ukotvljen u vremenu – i u prošlosti i u sadašnjosti i u budućnosti jednako - kao grašak u francuskoj trećeg dana, dobro zna da je sekunda svjetla jača od stoljeća tmine.

- - - - - - - -

Ne spamaj, ne dulji, ne tupi; govori! Prvo što mi pada na pamet, to je da oko mene umiru pretili. Ljudi sa viškom kila i manjkom navike kretanja. Ono što mogu, to je - potaknuti druge na kretanje, pogotovo u ova vremena općeg tovarenja hranom bez ikakve potrebe i smisla. Osobno mi je poznato nekoliko slučajeva smrti u posljednjih desetak godina upravo oko blagdana, ili slučajeva moždanog i srčanog udara – zbog izležavanja, pretrpavanja hranom i nedovoljne aktivnosti. Statistike jasno pokazuju kako je stvar katastrofična, te da polako postajemo najdeblja nacija kontinenta, bez premca. Jasno kao dan. Ako možemo pomaknuti stvar za milimetar, učinimo to. Za početak, svatko za sebe.

Jasno, oni koji ne mogu radi bolesti, ili im ne treba, jer su slabi, stari ili mršavi, neće to činiti; oni će sigurno naći nešto drugo – čitat će, interesirati se za druge stvari; ali velim – toliko je debelih ljudi oko nas da sasvim sigurno kretanje malo kome može škoditi. Bez kretanja, i uz smanjenje količine hrane koju jedemo, jednostavno ćemo u žalosnoj većini slučajeva propasti u sljedećih nekoliko desetljeća: propasti kao organizmi, ali i kao pojedinci, kojima je bio dan taj savršen dar života – i koji nisu znali što bi s njime da ga barem malo očuvaju.

Pokušat ću koji puta skupiti i staviti na blog slike sa svojih hodanja, makar jednu ili dvije, i zamoliti vas stoga da, sebe radi, odvojite vrijeme za kretanje u danu: ne mora to biti daleki izlet od pet sati, nipošto. Dovoljno je da ostavite automobil, vlak, tramvaj ili autobus na miru i upotrijebite vlastite noge do običnog dućana, pošte, ljekarne ili rodbine, pa čak i posla – dijelom; ne moraju to biti kilometri. Za početak, bit će dosta i pola sata na dan, ali svaki dan.

Baš svaki dan.

Mogao bih, kada bi mi se dalo kopati tu po mapama na vlastitom računalu, početi predlagati vam odlaske na konkretne kratke i jednostavne ture, od Kunišćaka do Šestina, ili oko Maksimira, ili tamo do Baća na istok uz obalu, ili kako predivno i predano već godinama radi naš sjajni kolega Viatrix – Istrom. Malo kulture, malo friške arije, puno dobre volje i malo vremena. Sasvim dovoljno.

Čovjek misli onako kako hoda, govorili su peripatetici: obećavam vam da ćete – bez iznimke - s vremenom postati spokojniji, zadovoljniji, ispunjeniji. Zaboravit ćete na mnoge druge stvari koje će vam postati manje bitne, ili nebitne – i razgovorom sa samim sobom doći do ravnoteže. Otkrivati što ja važno, i napuštati nevažno. Graditi se postupno i polako čineći sebe i ljude oko sebe zadovoljnima.

Jedino u čemu se moj život razlikuje od života većine ljudi oko nas, najbolje je opisala mala ženina nećakinja: tetak, odlično je s tobom; zanimljivo je i sasvim drugačije nego kada sam sa drugima; samo se puno hoda.

Neka vam moje osobno svjedočanstvo posluži u svemu ovome: ja nisam ni pametan, ni lijep, ni mlad, ni uspješan u bilo kojem smislu. Nisam vjerojatno mnogo niti sretniji od vas – svatko od nas ima svoje probleme i nevolje, samo sam uvečer toliko umoran da prevrnem dvadesetak stranice neke lijepe knjige i zaspim kao klada; tonući u san ćutim onaj blaženi osjećaj kako je lijepo spavati, pa i živjeti. Dvije sam vojske prošao i dvije regrutacije prebacio preko leđa, i niti jedna mi nije otkrila rupu srčanom zalisku; otkrio sam to sam uslijed čestih aritmija. Pa sam, nakon što me eto lupilo po glavi, a čeka me jednoga dana i operacija, počeo hodati. I tako hodam evo već sigurno dvadesetak godina, prvo vrijeme pretežito vikendom, a preko tjedna – koliko se dalo i moglo, da se izbjegne prijevoz gdje god se može; posljednjih pet godina hodam svaki dan najmanje osam do deset kilometara, i jednostavno nalazim vremena za to, kao i za sve ostalo što i svi drugi. I uvjeravam vas da na stazama kojima se krećem nipošto nisam sam: oko mene sve neki angažirani i zaposleni ljudi; spremni sami sebi oduzeti sat ili dva vremena ležanja ili nekog drugog gubljenja u korist kretanja. Zapravo više ne mogu zamisliti dan u kojem neću hodati toliko; vjerojatno sam već prevršio mjeru jer su me ozbiljno počela jednom ili dvaput godišnje stezati križa; morat ću svakako dio te aktivnosti prebaciti sa nogu na vježbe leđa, i to ću činiti postupno u mjesecima i godinama koje slijede.

Ono što je glavno, i što vam želim prenijeti, to je promjena: vrlo rijetko, možda tek na dane kada nas pere južina kako je to bilo ove subote, osjećam se kao stari, truli panj; pa onda nataknem tenisice i odradim svoju turu, i vratim se znojan, vruć i dobre volje kući, kao beba.

Naravno, ako vam je dosadno ili vam se ne da hodati, vježbajte: ima na internetu tisuće vježbi za tijelo; dio koji vas boli, ili vam je manje lijep, zapostavljen, a bitan – oblikujte, vježbajte, pomičite (naravno, prvo se, ako su bolovi i situacija ozbiljni – posavjetujte sa liječnikom). Učinite nešto sa sobom. Vježbajte, i pričajte usput sa sobom o običnim stvarima koje su se dešavale ili će se desiti; vrlo brzo nestat će osjećaja da su drugi krivi za mnogo što, a javiti se spasonosni osjećaj da mi sami, vlastitim trudom, možemo učiniti puno i prekoviše toga: učinite se zadovoljnijima, umornijima, spokojnijima, veselijima. Učinite svoj vlastiti, jedini i jedinstveni život sebi podnošljivim, dovoljnim i ljepšim, makar za mali, mali djelić.

Tek da vam ne pričam što biste mogli vidjeti i osjetiti, kakve sve divne ljude sresti i kakve lijepe doživljaje oćutjeti.

Dosta je spamanja, barem za danas: shvaćate - treba spašavati što se spasiti dade. A to u konačnici nipošto ne mora biti tijelo; lako je za noge i ruke i kosti i mišiće i meso; ono što ćete spasiti, to je nešto drugo.

Svatko će od nas sam morati otkriti što je to.

26.12.2021. u 11:24 • 14 KomentaraPrint#^

četvrtak, 23.12.2021.

Pogrešan korak



lokalni.hr

Pokušao sam na blogu Sajam taštine - upisati komentar na temu narcizma, pa mi sustav uzvraća kako nije moguće slati spam, odnosno da sam prijavljen administratoru bloga radi kršenja pravila servisa. Post me potakao napisati par rečenica, pa ih zato donosim ovdje; ne toliko stoga što bih puknuo jer tamo iz meni još uvijek nepoznatih razloga ne smijem komentirati, već stoga što već dugo ništa nisam ovdje napisao; sramota je, a tema je nekako baš poticajna i kvalitetna; utoliko zahvaljujem autoru tog bloga na tome - odnosno na ovako znakovitoj i shodnoj temi u vrijeme u kojemu se obraćamo fenomenu rađanja nečega što je izvan i iznad nas (za ovo u pogledu bloga i tema na njemu, već odavna napisao sam kako je prazan list papira najgora stvar na svijetu, a ovdje učas odabereš neku temu koja ti se sviđa, pa piskaraš do mile volje, jer je drugi upalio tu iskru u tebi).

Dakle, primijetio sam, hajde da to kažemo pristojno, kako ljudi koji imaju dobro mišljenje o sebi, ne podnose baš najbolje ljude koji - opet - imaju dobro mišljenje o sebi. Međutim, ovdje ne bih stavio naglasak na dobro mišljenje (bilo ono ili ne bilo na čemu utemeljeno), već bih naglasio jedan glagol koji nam često prolazi kroz misli (a time, je li, i šake) kao pijesak: podnošenje. Suština društva i jest podnošenje, jer da ne mora, nitko ne bi s nikim proveo pet minuta, za što ne tvrdim izričito kako nije samo po sebi vrlina (to je barem moj dojam današnjeg svijeta u kojemu je fakultativnost božica, sve dok ne ponestane para, ili nekog tko će podmetnuti leđa za drugoga, ili nečeg sličnog). Ovdje opet valja primijetiti naglasak na "morati", pa onda kad smo već kod glagola – ne mogu ne naglasiti: vidi ovoga vjetraugranama, stalno nešto primjećuje, kibic neki, voajer, što li? Dobro bi, sjećajući se dobrog starog Aristotela, bilo biti zvijer, ili Bog, ili ako nijedno nije baš do kraja moguće, onda barem svratiti do kakvog drveta u šumi; puno bi se tamo dalo naučiti.

Zdravi i samosvjesni pojedinci trebali bi umjeti plivati u toj vodi i odjeljivati žito od kukolja, pa kada tako razmišljamo o društvu, kao da promatramo veliki buvljak. Na tu me pak sliku inspirirao sjajan jučerašnji dokumentarac o padu SSSR-a, u kojemu profesorica glazbe priča kako je novac početkom devedesetih postao bezvrijedan, naša znanja, vještine i sklonosti – besmislenima, a društvo jedna velika tržnica. Dala je otkaz u školi gdje je radila, jer nije mogla zaraditi ni za kruh i mlijeko, i počela prodavati i kupovati kao i svi ostali. E, tako je – vele upućeni - i sa ljudskim potrebama: laissez faire. Stojimo na trgovima i trampimo osjećaje, misli i djela kao košulje i stare tranzistore, nadajući se vještijem trgovanju i boljoj zbirci nego netko drugi. Pa onda kukamo kako nismo imali sreće, ili je netko mijenjao pravila igre usred utakmice, ili smo sretni jer je ulov bio dobar a duša puna kao brod; pardon, dnevni boravak.

Tu se naravno sjetim gospona Nadana i njegovih slonovskih kljovi, pa se pitam: je li samo nesretni Nadan kriv za to, ili ga je netko doveo do toga stanja – da sam sebi kaže, potrebne su mi slonovske kljove u boravku, ili podrumu (da ne bi tkogod još i vidio da ih imam, pa prijavio), ili tko zna gdje? Nije li društvo to koje je rodilo Nadana i nadane, i razne druge beznadne, i ono je to koje ih je tjeralo na stjecanje i zgrtanje i gomilanje takvih tričarija, samo da bi jednoga dana mogli reći – uspio sam? Trebam i kljove, i gomilu lima, i dobar izgled, i dobar glas ponajviše – jer što ću bez toga; bez toga sam luzer i danguba što šeće šumama i blatom i puše još topao dah u promrzle prste od dragosti i svake zore zahvali Bogu dragome što je još tu i ništa ga previše ne boli, i sit je kao puh i zadovoljan kako to samo puhovi mogu biti, kada valjda sa neke svoje grane, iz neke rupe u starome hrastu ili bukvi, gledaju na svijet. Da je do takvih, svijet bi već odavna propao i isprhnuo kao suho pčelinje saće – jer tko bi izmislio sve rakete i radijatore i mobitele i mlažnjake da se samo šetalo i šutjelo i divilo nebu nad nama?

Pa se sjetiš čarobne formule o mjeri: o tome da bez jednih svijet ne bi bio moguć, a bez drugih podnošljiv. O tome da nema recepta za sreću, jer svačija je duša jedna i posebna spilja, u nekoga tamna i vlažna, a u nekoga čarobna i sjajna i puna siga i ukrasa spiljskih svakovrsnih. A u svaku izvana dospijeva svjetlo, pa se na zidovima tik do izlaza naziru legendarne sjene: naši pojmovi o svijetu i sebi u njemu.

Razlikovanje samosvijesti i kompetencije, kao jedna od tema onog lijepog posta (na blogu Sajam taštine), odnosno suzbijanje raspoznavanja te razlike, nekako kao da je postala dio političke vještine, ali i vještine komuniciranja među ljudima. Ako prihvatimo da su ljudi jedni s drugima u ponajvećem broju slučajeva radi interesa (a da se ne lažemo – jesu), onda je društveni život zapravo tek puka potraga za najkompetentnijima (za ono što na treba). Odmicanje od svoga, svojega, od interesa i potrebe, čini mi se da ipak, nasuprot tom putu - znači rast duhovnosti i svjetlo u svijetu. Put prirode, i put milosti: u kojem od njih nema kompetencije; u kojemu od njih je jedina kompetencija - nekompetencija? U kojoj od tih priča smrt zapravo znači život, a – dosadan sam već, ali ne mogu ne ponoviti opet tu oslobađajuću i toplu misao dragog pokojnog doktora Torrea – ako uklapanje u onaj drugi svijet, svijet trgovine; svijet imetka, propasti, zgrtanja, potrebe i nezasitnosti - znači uspjeh – onda ne uspjeti u takvom svijetu i nije toliko loše, zar ne? Pogrešan korak pokazuje se tu onda kao neko – blago, pa makar ga uzrokovalo gledanje u odraz na mirnoj vodi. Jer, možda taj Narcis zapravo i nije toliko gledao svoj odraz u vodi; možda je zapravo u sebi pjevao staru narodnu o tome kako je istina voda duboka, i u toj je dubokoj vodi tražio? I – nije našao, sudeći po kraju priče.

Advent, Božić, došašće; svijeće, borovi, darovi, ručkovi i večere, svjetla i sjaj, i duge sjene, dakako. Čemu se uopće taj Bog stalno rađa, i trud, i umire za nas – kad ga već tako gorljivo slavimo i kitimo sve oko sebe, od najvišeg kandelabra (o kojeg su još jučer radi tko zna čega vješali ljude, a kako stvari stoje, nije bez izgleda da će tako biti i sutra) do najnižeg praga, i prihvaćamo te riječi i misli kao svoje, i ne samo misli – nego poneki sretnik i Božićnicu, radosne li vijesti, majku mu staru, rekao bi kakav agnostik, prihvaćajući tu istu Božićnicu bez ikakvog problema – čemu sve to, pobogu, ako znamo da smo sebi zapravo najvažniji, najbolji i nezamjenjivi, i ako držimo da bez nas nema ni svijeta, jer inače uzalud mu trud. Da su ljudi jedni drugima kupci ili prodavatelji, i da nema ničega izvan i iznad toga?

Čemu Božić bez Boga, i čovjek koji je čovječan samo sebi?

Jest da mi stariji uvijek zakeramo, i oduvijek se starijima činilo da svijet ide ukrivo, i da je prije bilo bolje, ali ako je ovo što vidimo i što se oko nas tako nesmiljeno vrti - svijet u koji idemo (a svi, baš svi ćemo se morati složiti da jest i da sve polako ide vrit), onda mi je nekako sve manje žao sići na nekoj od sljedećih stanica, ako se bude moralo, gotovo bez pozdrava. Poneki još osmijeh i nada, i pokoja šetnja i pogled u kakav lijep komad neba, pa zbogom, svijete. Nije baš nešto bilo sjajno ovako naprasno i na silu trgovati, i poklanjam svežanj šuštavih papira bacajući ga u taj nezaustavljiv vrtlog. Živjeti je čarobno i okrutno (a nekima – srećom ne i meni, kako nepravedno, rekli bismo u bezbožnom jednom dahu - puno više drugo nego li prvo); lijepo je i bogati van svake sumnje, i preporučam to svima, koliko god se dade – jer život je čudo, samo po sebi, neponovljiv, jedan i vrijedan; ali nema vrline u količini, i nema mjere u vremenu; ili – kako sam negdje ovih dana, ovako – je li - jedva ponovljivo pametan i rječit – s nogu napisao, pa zašto da ne ogledam taj svoj lik u prozirnoj, mirnoj vodi – vrijeme nije mjera ljubavi, ali ljubav jest mjera vremena.

Ljubav, o tome ćemo drugi put; naporan sam barem s time, a možda i sa svim ostalim - i sam sebi; a ako vam ičega želim, želim vam onda baš toga: da se osjećate puni i voljeni i spokojni; bez boli i bez nemira; pomireni sa svime, kao u onaj blaženi čas prije nego li će nam na oči pasti prvi san, pa već obamrlo tijelo bliješti tim posljednjim tracima svijesti što putuje – od sebe same – u beskraj i neusporedivu slast. To gotovo kao da je neka opomena, znak, putokaz; kao da je povik užurbanoj i razdraganoj gomili što trčeći van iz škole čeka da i na njih dođe red: razumijete li vi to, djeco - tek kada bar malo otputujete, odmaknete se - koraknete od sebe, na stranu, bit ćete radosni?

Pozdrav svima i svako dobro!

A ova zabrana komentiranja, ako je neka greška, neka je; ako je stvarno, onda bih, ako smijem, molio objašnjenje. Osim ako ovaj moj post nije objašnjenje sam po sebi. Hvala, vjetarugranama.

23.12.2021. u 19:02 • 21 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 13.12.2021.

Da li je bolje biti koristan nego ne biti koristan




Blogger



Evo, rekoh, da budem nešto koristan; vidim da su ljudi zaboravili kako se linkovi ubacuju u postove; to je jedna prilično komplicirana stvar, pa dok netko u današnjem svijetu (umjesto da se smišlja kako da vrijeđamo, napadamo ili nipodaštavamo jedni druge) ne smisli kako da se jednostavnije ubaci link u komentar (ili post, mislim da je isto), ili barem da se isto jednostavno objasni, a ne ovako, kako ću to učiniti ja - probajte.

Evo dakle, nađemo se u nekoj teškoj nevolji, usred jedne sasvim nemoguće i teško zamislive diskusije u kojoj bi netko u svome postu tvrdio kako je najljepši moment u najljepšoj od sporednih stvari na svijetu onaj, u kojemu majstor sa desetkom u tamnijem dresu prvo prebacuje protivnika a onda dočekuje loptu na volej, za razliku od onog drugoga, u kojem bih se ja – u komentaru, sasvim hipotetski – prilično gorljivo i određeno usprotivio takvoj tvrdnji, jer da naime let lopte tada i nije bio nešto dug i zeznut, kao što je bio u slučaju kojeg ja zagovaram.

Dakle, imali bismo slučajeve ovaj i onaj.

Slučaj ovaj: treba prvo pronaći web adresu za njega. To je ovo
https://www.youtube.com/watch?v=k1tKmCgF0sE
i onda ćemo u tekst, pišući o tome, napisati riječ
ovaj
pazeći da je zacrnimo nakon toga, te potom pritisnemo i gumbić za link (u obliku nekog zelenoplavog globusa, što li. Tada nam se otvara prozor koji nudi upis web adrese, i mi u njega upisujemo ovu gore web adresu.
E sad kreće rock and roll. Pojavljuju nam se nekakve kobasice od formulacija, tipa
[a href=https://www.youtube.com/watch?v=k1tKmCgF0sE target=_blank]vv[/a]
Vidite, tu se moramo usredotočiti, i to jako. Prvo uzeti naočale, obrisati ih – ne prstima, nego barem komadom košulje, ženinom majicom ili dekom sa obližnjeg kreveta, onom finom, koja nije iz Kika, da posluže – i onda ćemo stupiti u treću dimenziju; svijet će se pooštriti do krajnjih granica, pa ćemo uočiti tri mjesta koja su bitna, a zovu se naravno – prvo, drugo i treće. Ova tablica pokazuje što na svakome od tih mjesta treba napraviti (nemam pojma zašto u editoru ne funkcioniraju tabulatori, i pitaj Boga kako će ta tablica ispasti):


bitna mjesta - što na njima piše - gdje se nalazi - što napraviti na njima

prvo - a href - na početku - unijeti umjesto toga „url“
drugo - target=_blank - sredina,više prema kraju - samo izbrisati
treće - a - na samome kraju - unijeti umjesto toga „url“


Nakon toga, jasno, treba pritisnuti ok, save, može, dopuštam, što već sustav traži od nas, i u tekstu bi se trebao pokazati spasonosan crveni dio pritiskom na koji dolazimo do željene stranice.
Svojedobno je postojala web stranica na kojoj je to bilo objašnjeno, i ja sam svom srećom na mobitelu napravio screenshot i tako sam eto, postao pametan.

I tako sam ja eto suprotstavio dva slučaja, ovaj i onaj, pa nemoj netko da mi kaže da je ovaj bolji nego onaj, ili - čekajte, već sam sve pomiješao, možda je onaj bolji nego ovaj? Tko zna što će mi sve uspjeti,a što neće u ovom ečušpajzu, i jesam li dobro očistio naočale, i hoće li Najdraža to primijetiti na svojoj sivoj majici? Uglavnom vježbajte ljudi. Bolje da čistimo naočale i upucavamo linkove u tekst (bio to post ili komentar), nego da smišljamo čime ćemo se međusobno počastiti.

Jel da je jednostavno, ma lakše nego očistiti naočale, kaj velite, ha?

I, na koncu, dobio sam savjet, gotovo pa molbu, da na svome blogu objavim nešto kao zaseban post (jer ostalo iz tog moga komentara negdje već je ovdje u istoj ili drugačijoj verziji zapravo objavljeno), pa eto, hop :)))):





Lako bi bilo kada bi čovjek istoga časa kada nešto odluči znao je li u pravu ili nije. One odluke koje smo u životu donijeli a smatramo ih važnima - donijeli smo - ako ćemo si to iskreno priznati - zbog naših osjećaja, a ne razumom... nećemo odlučiti zbog iznijetih razloga, nego zbog ljubavi prema ljudima koje volimo - ili sebi samima. Usudio bih se reći: zapanjujuće je kako je banalno to što odlučujemo i kako odlučujemo. Nastojimo u tome sebi pridati neki značaj, važnost, dimenziju dobrote, a onda one druge smatramo protivnicima. Ono što je zapravo istina, to je da nismo potpuno slobodni; dok sebi ne kažemo - Bože, doista me nije strah umrijeti, nestati s ovoga svijeta kao da me nije bilo, i ono zašto me ovdje držiš - to neka budu drugi kojima bih koristio, a ne ja sam.






13.12.2021. u 10:34 • 21 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 06.12.2021.

Idioti, igle i ishodi


Tošo Dabac, Točka sastajanja



Nikada dovoljno ponavljanja mantre o kletvi nad bijelim listom papira: ja sam sam sebi upravo to, sve dok ne pokušam čuti što drugi ljudi žele reći. U takvoj interakciji dolaze nove misli kao od šale, i pisati se može gotovo svaki dan, samo kada čovjek ima vremena i volje.

Vrtim već nekoliko dana u mislima par tvrdnji koje se nadovezuju na moj prethodni post (pri tome u duhu stare latinske mudrosti o quisu i quidu - uopće nije bitno tko je što rekao, jer raspravljat ću o tvrdnjama, a ne o ljudima), a tiču se toga da više (kako sam nadam se uspješno dokazao) ne sanjamo bačvu kisele repe, što je siguran znak da nam je bolje nego li je bilo prije; dapače – da se u nekih pola stoljeća prosječni životni vijek pojedinca produljio za oko petnaestak godina, pri čemu su veliku ulogu nesporno odigrala i cjepiva. Ali evo što slijedi: prethodno da opet ne smeta idiotima koji su protiv cjepiva, a u protivnome da bi možda dobili još vremena, koje bismo proveli sa voljenima.

Naravno, na prvu loptu, osim sa terminom idiota, mogao bih se složiti i sa svime ostalim, a naročito sa time da bi lijepo bilo petnaest pa i više godina provesti sa voljenim osobama. Onda mi neki crv počne svrdlati po tim mislima, pa se jedna po jedna pomalo raspadaju i prhnu kao ledeni snijeg sa stakla.

Prije svega, za mene pojam idiota – barem nakon što čovjek nekoliko puta otčita ili odgleda priču o knezu Miškinu – nije nešto negativno, naprotiv. I to je zapravo jedan od često prilično neprecizno korištenih pojmova; uobičajeno je da danas ljudi, želeći naglasiti (hajmo to tako pristojno reći, je li) da je netko u krivu, nazivaju tu osobu idiotom, misleći zapravo na nekog nedostojnog razgovora; kretena, mentalno zaostalog pojedinca, retarda, što li. Ne želim razgovarati na taj način razvijajući takav način argumentacije ad hominem, pa ću se u ovom odlomku prije svega ograničiti na dokazivanje toga kako je nazivati onoga s kojim se ne slažeš - idiotom – netočno. Bismo li se Krista, ako smo imalo dobronamjerni, bez obzira na to vjerujemo li u njegovu božansku, ili tek proročku dimenziju - usudili nazvati idotom, ako već to isto ne vrijedi za obojicu Lava Nikolajeviča, i onog pravog, stvarnog, što je odjeven u prnje posljednje godine života hodočastio zemljom kao prorok – a kamo li za onog literarnog, koji u vrućici svojih nadanja i stremljenja zaboravlja na sebe koliko je najviše moguće, da bi drugima poništio patnju? Nije li to zapravo i sukus božanskog poslanja, da nas žrtvom svoga sina – kao najveće vrijednosti – otkupi, spasi i potakne na dobro?

Pa kako bih onda o idiotu mogao misliti loše?

No dobro; shvatio sam poruku; ona kaže: netko tko se ne želi cijepiti trebao bi biti u najmanju ruku nedostojan razgovora. Eto, nakon skoro dvije godine trajanja, došlo je i moje vrijeme opredjeljenja, pa kada već piskaram o temi korone i cijepljenja, moram se – želio to ili ne želio – svrstati. „Ili si njihov, ili si naš, druge nemaš…“ – veli u tom smislu jedan jako uspjeli suvremeni pjesnik. Mogao bih sada ovdje isticati rijeke argumenata u korist suprotstavljenih opcija - od sućuti prema hrpama preminulih do nevjerice u dobronamjernost milijardera koji na svemu tome beru profit, ali to je nakon već rečenog razdoblja – promašena i sasvim neučinkovita priča. Treba samo reći ovo: cijepio sam se, i to još negdje ljetos. Zašto sam se cijepio? Nema tu nikakve herojštine: na prvome mjestu – zato što me strah smrti. Dakle, radi sebe; pa tek možda onda radi drugih. A pod drugima nikako ne računam svoju obitelj; da zarazim nekoga od njih bilo bi mi teže nego da obolim sam.

Zapravo, ako ćemo iskreno, puno bih dulje, kakav sam već, povučen, prilično neodlučan i nesamouvjeren, razmišljao o tome hoću li se cijepiti ili ne; uradila je to pomalo i za mene moja Najdraža, koja je onog svježeg i sunčanog kasnoproljetnog jutra, onako lijepa, spokojna i sigurna u sve - na našoj verandi, uz prve gutljaje kave, nakon dugog noćnog promišljanja izjavila kako je došla do zaključka da se treba cijepiti. Nisam ja taj koji bi se nešto posebno povinovao savjetima i mišljenjima samo tako; nisu tu u pitanju regali i tepisi pa da se o tome odluči uz gutljaj kave, nego nešto puno intimnije u što se teško dira; nešto drugo je tu bilo posrijedi: istoga časa ja sam pokušao zamisliti situaciju u kojoj bi se Ona cijepila, a ja ne bih (koja uopće nije bila nemoguća, samo da sam ostao šutjeti kako to često znam), i u kojoj bi se situaciji Njoj nešto od tog istoga cijepljenja ne daj Bože desilo, a ja bih to morao gledati: već nakon nekoliko sekundi zamišljanja takvoga užasa postalo mi je sasvim jasno da ću se i ja cijepiti. Poslali smo mail poruku doktorici, i za nekoliko dana došli na red, pa onda opet za mjesec dana – i to je bilo to. Mogao bih sada oko tog cijepljenja sebi pripisivati ovdje tisuće vrlina i pokoju manu, ali ja ću ovdje, kao i za doslovce sve stvari u životu koje su mi bile važne i odlučne reći – odlučio sam o njima u sekundi ili dvije. I konstatirati, ne bez ganuća, parafrazirajući onu poznatu misao Hannah Arendt - kako se najvažnije stvari u životu dešavaju zapravo – banalno.

Tu ću sada opet, radi umjetničkog dojma, iskoristiti nekoliko vlastitih rečenica koje sam već napisao drugdje; jako sam, je li, pametan i vrijedan, pa mi ne preostaje drugo do li citirati takvoga, sebe sama, kada velim: od nuspojava imao sam pri drugoj dozi puno, puno jaču reakciju od Nje, toliko jako (bol, nemoć, visoka temperatura, mračenje pred očima) da sam Je navečer, odlazeći na spavanje, bez nekog posebnog uvoda zamolio da mi oprosti ako sam joj napravio što loše u životu, na što je Ona (valjda sam izgledao tako loše, što li) kao oparena ustala od nekakvog svoga Poirota, CIS-ja, krimića, i bez razmišljanja, sasvim ozbiljno i glasno izjavila da mi oprašta, i neka legnem - da će mi skuhati čaj.

Eto, to je samo moje osobno iskustvo, i ako će ikome biti važno, ja bih rekao: cijepite se, jer moje i osobno iskustvo moje obitelji sa iglama je jako pozitivno: sve tuberkuloze, dijabetese i slične probleme mojih predaka i potomaka riješile su spasonosne igle, i da nije bilo tih istih igala, ne bi bilo niti mene, niti moje djece. No, isto tako nastojim razumjeti ljude koji imaju neposredno loše iskustvo sa cijepljenjima oko sebe, pa odbijaju cijepiti se. Uostalom, previše je tu stvari koje upućuju na zaradu, a kada zarada postane motiv, onda sumnja buja i raste do neba ali po meni to nipošto ne znači da sva ta prozirna politikanstva, različiti aršini i loša opravdanja ruše kompletnu sliku o značaju cijepljenja. Eto, čak i čuvene covid-putovnice pomalo gube na snazi kada čujemo da i pored njih vodeći klinički centri u zemlji počinju testirati i one zdravstvene djelatnike koji ih imaju (pa se postavlja pitanje čemu sve to kada ni sami ne vjerujemo u njih). Još uvijek mi taj sklop svinjarija ipak nije narušio opću sliku o tome da cijepljenje, ovakvo nesavršeno kakvo jest, na neki meni osobno teško razumljiv način vodi prema boljem stanju nego što je ovo.

Situacija u kojoj se nalazimo, vjerujem, zapravo je jedna od mnogih u povijesti u kakvima su bili i naši preci: nisu ni blizu znali što je zapravo posrijedi, osim da je gadno. Život u sigurnosti društva desetljećima nas je tetošio i uvjeravao u to da smo sposobni shvatiti baš sve: da ne postoje varijable koje su odlučne, a nepoznate i nepredvidive. Osjećaj sigurnosti jedna je od osnovnih potreba koju čovjek ima, i bez njega gubi tlo pod nogama kao što nas je sekundama treslo u onom nezaboravnom petrinjskom potresu. Ja sam, eto – na koncu - još uvijek mali, zaigrani, naivni dječak, koji čita knjige i vjeruje u to da negdje postoje znalci sa lulama i naočalama (dobro, ili znanstvenice bez lula, ali valjda sa prstima na bradi) koji se bave time da nam bude bolje, ne razmišljajući o svojim berivima i privilegijama.

A naši preci, kada bi zagustilo, imali su ono čega danas vidimo malo, ili nimalo: sposobnost, nešto kao u Camusovoj „Kugi“, ili u situacijama kada su ljudi životno ugroženi ratom, bolešću, katastrofama (da, takva je, kako god okrenete, bila i devedesetiprva - nju čak nisu iznijeli niti neki daleki preci) da skupe glave i zaborave na razlike; da solidarnošću i žrtvom doprinesu tome da se nevolje odagnaju. Da li je takvo rastakanje osjećaja za drugoga namjerno ili slučajno, u to se ne bih upuštao: na svakome je od nas prosuditi za sebe.

Pitam se samo u ova čudna vremena, gdje je zaboga nestao onaj zanos i vjera u znanje i znanost; gdje su nestali ljudi koji se uspavljuju Svijetom oko nas ili Enciklopedijama kako smo mi činili kao klinci? Vjerovali smo u to da će za pedeset i sto godina biti bolje, i jedva smo čekali da ta svijetla budućnost sleti među nas musave i lakovjerne kao čudo, a u što vjeruju današnja djeca kada je u pitanju budućnost? Nije li upravo to siguran znak da je u ovih posljednjih pedesetak godina svijet otišao ukrivo, ako budućnost u ljudima, barem onima koji bi njoj trebali biti okrenuti više nego drugi, izaziva više straha nego znatiželje?

I još, pored svih spoznaja o krhkosti našeg bivanja, našeg zdravlja, zar je neophodno da se međusobno gložimo i smatramo neljudima – zar nije dovoljno nevolja na ovome svijetu i bez toga da ih zadajemo jedni drugima?

Eto, tu sada dolazimo do posljednje tvrdnje iz diskusije pod snom o kiseloj repi: do tvrdnje o tome da bismo godine koje su nam darovane (a sve su zapravo takve, od prvog do posljednjeg dana, nisu li?) mogli iskoristiti na ljude koje volimo, jer onda su te godine valjda još vrednije i dragocjenije od ostalih, pa neka se nitko ne usudi oduzimati nam ih time što ne čini ono što čini većina?

Godine kao brojka, same po sebi – zar su vrlina? Zar je bolje živjeti dulje, bez obzira na to - kako? Ili – ako je nekada bilo gore, a budućnost je neizvjesna – treba svaki čas živjeti kao posljednji?

Tu ću se, naprotiv, sjetiti nečeg drugoga. I pored svih poljana zelenih i vrutaka tihanih i dolina smrti kojima ćemo proći, ja ću se sjetiti riječi o tome da kakvu li će plaću dobiti onaj koji ljubi tek one koji i njega ljube? Ljubiti nama valja one koji nas ne ljube, pa dapače – i one koji nas mrze, preziru, loše govore o nama ili čak nam i rade o glavi, i tek u tome će biti plaće i vrline. Jer, kada se ljubi, treba ljubiti kao da ljubiš sebe sama, i ne tražiš u tome nikakva interesa, jer tamo gdje je interes, tu ljubavi nema. Ako ćemo birati koga ćemo ljubiti, nestat će ubrzo i ljubavi, i od nje će ostati tek prazna, ledena i besmislena ljuštura riječi; parola koja odjekuje klisurama današnjeg predivnog i strašnog svijeta kao opomena.

Zato bismo doista, čista srca, jedni drugima – bez obzira na to kakvi su ti isti drugi, trebali zapravo težiti postati idiotima: i u tome prije svega pomesti pred vlastitim vratima. Eto, recimo, ja – kao – je li, ispada - svjestan, cijepljen i lojalan pojedinac – moram se pitati što vidim u svome nepoznatom, necijepljenom i od straha, zabrana i gladi već pomalo sluđenom bratu; loše obrijanom, nebrižno obučenom i zamišljenom prolazniku na uskom pločniku neke sive i bučne ulice što hektično i podozrivo u meni vidi nekoga tko će mu presjeći put, i tko zna koje još pravo i mogućnost oduzeti ispred nosa. Umijem li ja u njemu gledati upravo brata, a ne opasnost, vreću virusa, statistički broj i konkurenciju? Baš kao što sugerira ova genijalna fotografija gore: da nam križanja naših puteva budu točke sastajanja, a ne rastajanja.

Vidiš čovjeka koji radi nešto što je po tebi krivo, i zazivaš za njega, jednako kao i za sebe – dobro. Pa mu okrećeš zapravo i drugi obraz, ako ga on uopće želi – poljubiti ili udariti, svejedno je; jer kao što su nas davno već naučili – put milosti je put dobra; blagost je nepobjediva. Tako, ako si se cijepio, onda taj što to ne želi - sam sebe izlaže najvećem riziku (o čemu upravo i govore brojke posljednjih dana kojima tako želimo vjerovati: da ponajviše stradavaju upravo necijepljeni), a ako i ti radi njega stradaš – činit ćeš to sa zazivom i pouzdanjem puta prema svjetlu na usnama. Upravo kako su pred predstojećim katastrofama znali govoriti Indijanci: ne postoji jača tvrđava koja bi nas štitila – od tvrđave naših duša.

Želimo li u drugom čovjeku vidjeti sebe?

Što ću drugo, nego ovdje svjedočiti osobnim primjerom: ono što osobno imam, a ne smatram sebe nešto posebno zaslužnim za to, jest osjećaj da sam nakon pet ili šest desetljeća s ovim životom pun kao brod; kada bih sutra doživio kraj, činio bih to spokojan i izmiren sa svijetom i Bogom bez ikakve zadrške. Hajde, imam ja još ovdje nešto posla; moram još u par godina dovesti Najdražu do penzije (Ona je evo već treću godinu bez posla, a još prije nekih šest ili sedam - jedva da je od posla i napora ostala živa i prehodala bolest u kojoj jedan od dvoje umire); i mlađe dijete moram ispratiti na putu do diplome; sve to ne iz nekih razloga koji bi se ticali sustava vrijednosti – pa da bi to samim time predstavljalo neke uspjehe – nego zato da ne budu ovisni o meni (ma hajde, pa i to je veliki uspjeh, ne biti ovisan o meni); ali kako im ide - debeli bi im se balvani na putu morali ispriječiti pa da to ne uspiju i sami od sebe.

Što bi najveći dio ljudi na planeti na iskreni upit o smislu, punini i sreći svojih životnih puteva, negdje pri koncu, i bez utjecaja izvana - odgovorio? Ako nas neki crv sumnje tjera na pomisao da bi u većini taj odgovor bio negativan; tada najveći broj ljudi na planeti živi - u bijedi promašena života o kojoj su se još davno usudili pisati ili snimati Turgenjev, Čehov, Miller, Tolstoj, Zola, Bergman, Tarkovski ili Joyce; ta bijeda još uvijek – možda nam je češće poznata kao materijalna nego duhovna, ali ni ovoj posljednjoj ne bi trebalo dugo da u toj žalosnoj utrci preuzme primat (kada razmislimo dublje o depresijama, kriminalu, prevarama, prisilama i patnjama svake vrste kojima smo okruženi).

Na stranu to što bi svatko rado za nevolje koje mu se u životu događaju okrivio druge; svi su za sve krivi, samo ne mi sami. Stoga, put kojim idemo ovako, mogao bi voditi upravo tamo gdje je već sada primjerice - odajući se usprkos jakoj i svijetloj tradiciji - alkoholu, kocki i drugim porocima, uslijed kidanja svih veza zajednice, dospio velik broj spomenutih Indijanaca: mjesto na kojemu će – makar u prosjeku živjeli i sto umjesto trideset godina – većina nas osjećati pretežno nevolju, provodeći prazne dane pod nebom; nanoseći bol drugima i sebi.

Razlika će biti samo u tome što su njih do tog mjesta doveli drugi, a mi bismo sebe tamo mogli dovesti sami. Nerazumijevanjem, silom, isključivanjem; pohlepom i zaradom kao vrlinama prvog reda; sebičnošću, onečišćenjem i zagađenjem svake vrste; nemoralom i indolentnošću; korupcijom, nepotizmom i slabošću. Držanjem da smo bolji i vredniji od drugih; da ne zaslužujemo probleme i nevolje uslijed svojih propusta, da imamo pravo na svijet i svoju braću gledati svisoka, nipodaštavajući ih kao manje vrijedne, ili čak bezvrijedne. Igle izazova, što ubadaju sa svih strana. Sjetimo se samo, da su druge i drugačije uvijek tamanili kao gamad, a ne kao ljude. Upravo svojim riječima kojima bismo uputili osudu drugima, mi bismo osudili sami sebe. Mnogi bi rekli, kako stvari stoje i kuda ovaj svijet polako ide – već smo to odavna i učinili.

Ili, kako je govorio prerano i nesretno preminuli gospon Torre: uklopiti se u ovakav svijet, za kojega manje ili više svi u dubini svojih srdaca znamo da ide ukrivo – zar je to uspjeh?

06.12.2021. u 18:29 • 20 KomentaraPrint#^

petak, 03.12.2021.

Svijet po mjeri



coolinarika.hr

Za ručak danas imamo kiselu repu. Skuhana je još jučer navečer, jer danas smo većinom svi izvan kuće, pa će jesti kako i kada tko stigne i kapne iz grada, da veseo i umoran podgrije veliki lonac što stoji na kuhalu. Naravno, to je sasvim dobar razlog da sam se baš sada nečega sjetio, a sjetio sam se jednog od sjajnih nastavaka čini mi se prve sezone davne serije X-filesa. Na stranu sada to koliko mi je ta serija značila u životu, zajedno sa filmom JFK; nekako sam ih odgledao zajedno, sredinom devedesetih - i u ono doba činili su mi neku granicu svijeta mladosti i odraslih; em sam završavao dvadesete, em sam gubio i posljednje tračke povjerenja u uzvišenu ulogu društva, vlasti i institucija, usred ratova, stradanja i prevrata što su slijedili jedan za drugime, em sam – kao i svi ostali - počeo na svojoj koži živjeti ono što je bilo napisano i popisano po udžbenicima politike i spisima o vlasti i podaništvu, gubeći bolno sve iluzije o ljudima, zajednicama i svijetu oko nas.

Uglavnom, u toj se epizodi razvija priča u kojoj se ljudima ispunjavaju tri želje (kao u starome vicu o zlatnoj ribici), pa je jedna od glavnih junakinja tog nastavka djevojka, vremenska putnica iz nekog tamo petnaestog ili šesnaestog stoljeća - i naravno da je jedna od njenih želja bila otputovati u budućnost, iz puke znatiželje da vidi kako će ta glasovita budućnost izgledati (pa se zatekne u našem nastavku, u teškoj nevolji – jer je svi smatraju odrpankom i uljezom i šutiraju je svijetom od nemila do nedraga, a Mulder joj zapravo pokušava pomoći da se vrati u svoje vrijeme i svoj život). No, ono što je značajno, čak – najznačajnije – rekao bih, po meni – jest to da njoj ta želja nije bila i prva želja; najjača i najvažnija od svih njenih želja bila je – bačva kisele repe (eto, zato sam se danas sjetio te serije). Uz taj štiklec slijedi i fantastičan dramski moment u kojemu Duchovny, spašavajući je i lansirajući nazad u povijest - zaprepašteno na tu ispovijed o repi, bez riječi, pogleda djevojku, a ona mu odvrati gotovo kao nekom isprikom u stilu – znaš, tada na svijetu baš i nije bilo puno hrane.

Zanimljivo je bilo i to što je neki drugi lik u tom nastavku ima klasičnu želju svih klinaca da postane nevidljiv, koja mu za tili čas biva ispunjena, a značila je i skori kraj njegova života, jer je naš junak, iako nevidljiv, ali i dalje sa gotovo komičnim ali potpunim pouzdanjem u društvo i njegova pravila, namjeravao preći cestu na pješačkome prijelazu i to na zeleno svjetlo, što je i dovelo do njegova stradanja, jer ga je pregazio kamion koji je prošao na crveno – budući da tog pješaka vozač kao, je li, nevidljivoga, na pješačkom prijelazu – nije vidio.

A tek da ne pričamo o prvoj Mulderovoj želji: da u svijetu zavlada mir. Istoga časa svega je nestalo; svi su se automobili, gledajući iz kafea u kojem je Mulder sjedio – na mjestu zaustavili; papiri lete, sve se sliježe, nema više žive duše na planeti… Očito – po scenariju - i sam Bog uviđa da riječ mir nije baš toliko spojiva sa pojmom čovjeka i društva; dapače – sa čovjekom u svijetu mir je neizvediv.

Ne sumnjate onda koja je bila druga Mulderova želja; to je valjda jasno: vratiti svijet opet točno onakav kakav je bio.

Treće se želje više detaljno ne sjećam, ali me nekako iskustvo upućuje na to da se radilo o sunčanom danu, šalici kave, povjetarcu na licu, i tako sve u stilu carpe diem. Čak bih rekao da je Mulder, kao sasvim svjestan i odgovoran pionir, negdje u zapećak bacio tu staklenu kuglu putem koje se ostvarivalo želje, da se ni slučajno više ne nađe nekome u rukama.

Jedino u što sam siguran jest to da danas puno, puno manje klinaca želi otputovati u neku dalju budućnost, barem onako kako je spomenuta djevojka sa kiselom repom poželjela, ili kako smo još čak i mi, da nas je to netko onako musave i zaigrane upitao negdje sredinom sedamdesetih ili čak osamdesetih - sanjali.

Put kojeg je svijet prošao do danas u tih nekoliko desetljeća sasvim je dovoljna opomena da se na budućnost niti ne pomisli, ili da se pomisli rijetko, sa prilično puno podozrenja, dok čovjek razmišlja o tome koliki je minus na tekućem, ima li kakvog zamrznutog mesa u škrinji ili kada mu je ići na tehnički pregled.

Ima i u tome nečega dobroga; ako je prema tome - sadašnjost jedino što nam je istinski ostalo – onda je zaista Mulder bio u pravu: teško je moguće poželjeti više od toga da čovjek bude živ i zdrav u ovako sunčanom danu, sa šalicom dobre kave u ruci i laganim povjetarcem u kosi.

Naravno, i tanjurom fine kisele repe za ručak, ili makar nekoliko žlica koje ću još stići sastrugati sa dna lonca. Ostalo će, dok stignem doma već biti pojedeno, a to je siguran znak da kada se za kakvih mjesec dana opet postavi pitanje „može li sutra repa“ – slab i prilično neodređen, ali nipošto ne i nečujan odgovor bude „pa, može“.

I to, naravno, nije nikakva posebna želja. Kakav blagoslov: da ono što najviše od svega na svijetu želiš nije bačva kisele repe. I u tome - shvaćate, je li? – nema nikakve ironije, barem s moje strane. Dapače, tek puka radost - i iskreno suosjećanje za one kojima bi to uopće mogla biti prva želja.

03.12.2021. u 14:59 • 14 KomentaraPrint#^

subota, 27.11.2021.

Otok






Nije to nešto novo, a bome ni staro: previše je loših stvari oko nas; ne umijem sada pisati o njima a da pri tome baš nikoga ne povrijedim, ili bih umio – kada bih za to imao čitavu tonu energije, vremena, strpljenja i nadasve vještine, a svega toga nemam. Nekako, kao da mi je to postala granica ispod koje ovih dana ne želim ići: ako već ne mogu pisati o nečemu što je doista važno, čak – presudno za našu budućnost, onda ću stvarati crtice i ostavljati gotovo beznačajne zapise, ali o nečemu dobrome.

Ono što je predmet ovakvog zapisa jest jedno nedavno, prelijepo, kasnojesensko jutro na otoku. Pridigao sam se dovoljno rano da upijem svaki čas tog blaženstva, a dovoljno kasno da svojim šuškanjem ne budim ljude oko sebe. Litra vode u ruksaku, par još neubranih mandarina iz vrta i korica već prilično suha kruha bili su mi toga jutra sasvim dovoljna okrepa.

Još oko sedam sati jutarnja se svježina mora nazivati hladnoćom, pa se grijem brzim ritmom penjanja prema hrptu otoka putem sa sjeverne, naseljene obale. Ono što me u trenucima hvatanja daha prenulo jest jedan meni sasvim nepoznat grm koji se u istom času odlikuje potpuno različitim bojama plodova. Nemaran i površan kakav jesam zaboravljam njegovo ime, unatoč tome što me polije uvjeravaju da su crveni plodovi dobri za jelo. Neka; ja sam sasvim lijepo uživao i u pogledu na nj. I fotografiranju tog čuda, zajedno sa neizbježnom sjenom začuđena promatrača u lijevom uglu.

Nakon dosizanja hrpta priključujem se na glavno raskrižje na kojemu se dotiču dvije transverzale: ona što sa sjevera vodi prema jugu i divljim uvalama prema otvorenome moru, i ona što pravcem od zapada prema istoku vodi praktički hrptom otoka spajajući tako njegova dva najudaljenija kraja. sada ću poći prema jugu, jer se nakon dobrog mjeseca magle i kiša na kontinentu želim nauživati sunca i topline. Polako sa sebe skidam marame kojima sam štitio glavu i grlo, a potom i gornju jaknu: za silaz prema moru bit će sasvim dovoljna i pamučna bluza dugih rukava. Sada već prilično razrovanim makadamom iza sebe začujem zvuk motora, pa me dobroćudni pridošlica nudi prijevozom tih još nekoliko stotina metara što mi je ostalo do obale. Zahvaljujem i odbijam uz njegovu nemalu nevjericu, obrazlažući svoju odluku time da sam došao uživati u hodu i tišini.

Mimo drevnih suhozida i među krošnjama maslina spuštam se tako do obale gdje ću doručkovati namačući pomalo umorne noge u moru. spokoj prekida tek udaljeno glasanje galebova i šum vjetra u valovima i krošnjama u blizini. Sunce udara sada već prilično jako pa se skidam u kratke rukave i zavrćem nogavice na hlačama: nakon toga umit ću lice i čitavu glavu blagotvornom i ne previše hladnom morskom vodom; kao da ispirem sa sebe svu nečist što sam je upio za dugog izbivanja iz ovakve netaknute i snažne prirode. Brišem se u sada nepotrebnu bluzu i navlačim gojzerice; vrijeme je za poći nazad, ali drugim putem.

Navigator mi nudi prečicu kojom bih ravno sa obale mogao stići na jedan od najzapadnijih vrhova otoka, bližih sjevernoj strani; no, put je sve neprohodniji i na koncu završava kod starog suhozida, pa se odlučujem vratiti istim putem do hrpta otoka. Sunce mi je sada za leđima, pa njegov iznenađujuće snažan sjaj – što se više penjem – narušuje lahor što se uzdiže sa druge strane. Zatim skrećem desno, pa gotovo u izohipsi odlazeći prema vrhu, hvatam posljednje izmaglice jutra u malenim kotlinama crvenice i tamna zimzelenog grmlja. Korak po korak, minuta po minuta u tome raju – pa onda gotovo i čitav sat, i eto me na vrhu: to je posljednja prilika za odmor u kratkim rukavima i okrepu voćem; sve što me čeka kada se spustim do obale na sjevernoj strani bit će daleko hladnije i vjetrovitije.

Preostaje mi još samo ispuniti obećanje i pojaviti se na obilnom objedu u zakazano poslijepodnevno vrijeme. Gutljaji dobra bodulskog vina pojačat će sve jači osjećaj tromosti u nogama, pa podsjetiti na ono što sam želio još na početku: odgovoriti na pitanje što je to dobro u svemu ovome, a što bi se dalo prenijeti drugim ljudima. Ne umijem to drugačije uobličiti nego na slijedeći način: pokušaj da se uhvati što više svjetla, vedrine, spokoja, svježa zraka, kadgod se dade – na ovakvim otocima punine i radosti. Bit će to, van svake sumnje, sjajna zaliha za tmurne zimske dane koji slijede.

27.11.2021. u 21:21 • 12 KomentaraPrint#^

utorak, 16.11.2021.

Tko je najgori




medvednica.info


Davno već ovdje sam ispisao svoje kasnonoćne razgovore sa tastom, koji bi mi - tek napola u šali - nakon što umjesto autoputa, na more dođem starom cestom, kao sav nenormalan svijet - znao reći da bi po meni kapitalizam već odavna propa´. Stoga mi je u ova tmurna vremena u oči odmah upala crtica što sam je zatekao negdje u bespućima interneta, a govori o sličnoj tematici u kojoj se osobno (osobito u posljednje dvije rečenice) mogu pronaći do daske.

Generalni direktor neke multinacionalne kompanije izjavio je, govori naime ta anegdota, kako je biciklist katastrofa za ekonomiju zemlje: ne kupuje automobil, niti posuđuje novac da bi ga kupio. On ne plaća osiguranje za auto, ne kupuje gorivo, ne plaća tehnički pregled, niti mu je potrebno servisiranje. Ne plaća parking. Nisu mu potrebni autoputevi sa više traka. Ne deblja se, jer sve što pojede potroši. Zdravi ljudi nisu potrebni, niti korisni ekonomiji. Ne kupuju lijekove, ne idu u bolnicu, niti kod doktora. Ne doprinose ništa BDP-u države. Naprotiv, svaki običan restoran kreira najmanje trideset radnih mjesta - barem deset kardiologa, deset zubara i deset nutricionista, a tu naravno treba uračunati i radnike u samom restoranu. Birajte stoga pažljivo ako vas zanimaju mirovinsko ili zdravstveno: vrijedi razmisliti.

Pješačenje je, zaključuje, još gore. Naime, pješaci čak ne kupuju ni bicikl!

16.11.2021. u 12:47 • 16 KomentaraPrint#^

subota, 06.11.2021.

Noći



legaltechnique.org

Noći su hladne i tihe pa duge večernje šetnje kao bijeg od loših vijesti svijeta postaju već pomalo naporne i teške. Blaga ugoda topline doma nadvladava slabašnu želju za kretanjem i udisanjem svježeg zraka pod zvijezdama. Noćna su neba sada često zastrta brzim i teškim oblacima što prelaze preko naših glava; sjene su duge i sasvim nejasne u prvim naletima magle i vlage, a buku snažnih mašina što urlaju dalekim prometnicama odlazeći u mrak donosi huk prvih ledenih vjetrova.

Noći su duge. Noći su snažne. Noći su sada već pijane od moći; teške i zamorne, pa u njima, odlazeći u krevet, čuješ šuštanje posljednjeg lišća u krošnji trešnje pod prozorom. Knjige su poznato i pravo utočište od nemira dana što je iza nas: utjeha i smiraj od siline zala i bijesa što se prostiru vremenom od jutra do mraka i poput plima nadiru potopiti područja spokoja i punine koja se brane. Utvrde valja obnoviti; zidine učvrstiti; opkope produbiti. Blago ušima što ih zakrivaju da ne čuju zlo, misao je s kojom se napušta budnost.

Prvi san otima kapke i savladava umorno tijelo povlačeći ga u blažen, skutren položaj na boku. Proći će tako još sat, ili dva, ili čak i koji više, dok u mraku polusan nježno ne prene dodir vrućih bedara, ubrzano disanje i predan zagrljaj.

S tim zanosnim mirisom sigurnosti i spokoja na koncu - stići će i jutro.

06.11.2021. u 17:51 • 8 KomentaraPrint#^

srijeda, 27.10.2021.

Tko će znati gdje su nestale priče





Hladno, suncem okupano jutro natjerat će čovjeka da ustane rano, još debelo za mraka, pa odradi sve što ima već do iza podneva; tako da poslijepodne ostane čitavo, kako bismo ga posvetili svjetlu. Svjetlo je ovih dana zamjetno oslabjelo u odnosu na one sada već davne, tople dane u kojima smo se od njega sklanjali u spasonosne sjene. Stoga već zaboravljamo na sjene, pa tražimo osunčana mjesta i prizore kao spas od slabosti dugih i hladnih tmina. Vjetar što povremeno siđe sa sjevera ipak je još preslab da za dana protrnemo od hladnoće; zato navlačimo okovratnike svojih jakni da uhvatimo još tračak ove meke topline.

Sjetih se u jednom takvom naletu što mi mrsi kosu sa čela, kako me pitaju što je s pričama, i zašto ih nema, i čemu svi oni stihovi.

To što sada nisam pisao nešto svoje, nije nipošto značilo da uskoro neću, ali svakako je značilo da to što bih želio reći zasigurno ne bih umio tako kao što su umjeli ovi ljudi prije nas u tim stihovima. A oni, kao što smo i sami mogli vidjeti, kao da jedno drugo guraju iz tame ravno pred naše oči i uši, na barem kratak tračak svjetla, bodreći se – hajde sada ti, prijatelju.

Nego, tko, velite - ja? Pa što ću ja pisati pored onoga što su ovi tako umješno rekli, a ja tek slučajno pronašao, osvjedočen kako šume pjesama zaista šušte poput onih pravih, pa svako malo naiđeš na neki lijep i ispunjen zvuk.

Pa evo, prijatelju, vjetre, upiši štogod mekog i toploga; bar nešto što bi ozarilo gdjekoje lice ili navuklo tračak topline u nečija već napuštena i zaboravljena njedra.

- Znaš ti i sam da to nije lako. Vodit ću te zato onom stazom od mosta pa južno od pruge; tako da buka snažnih motora i debele sjene betona ostanu za tvojim leđima koja ću lagano podupirati putem. Tu sam netom krenuo u neki posao, prije nego li si me prekinuo svojom molbom, pa sam bojao krošnje i sušio vlagu na putu gotovo čitavo poslijepodne, da prođeš i ne pokaješ se.

Pomalo posramljen, tiho zakoračih tim toplim i svijetlim putem što ga posljednji puta pohodih davno još, negdje pri kraju proljeća, kada su sjemena topola letjela zrakom a prvi valovi vrućine plesali na licima. Tiho ali brzo, da mu ne kvarim planove, nađoh se već za nekoliko časova u blizini mirna i plava jezera, skrivenog iza tih krošanja i lišća što ga je spomenuo. Ogledam se oko sebe, pa vidim da nema nikoga, a onda slijedi par klikova i kadrova, gotovo poskrivećki, i eto već sunca na dnu horizonta, umornog i pomalo slabog, kako grije neke druge, daleke zemlje i krijepi neke druge zamišljene oči.

Stigao sam se tek još, nakon što iziđoh iz još visokih i suhih trava, okrenuti - ne bih li mu pogledom zahvalio na svemu; no on je već, poslovično jak i samouvjeren sa prvim mrakom, čujno hujao po obližnjim bregovima skidajući krošnjama lišće što ga je još o podnevu njihao u onim kupkama boja i topline.

Pa onda nogu pred nogu, i požurih kući; s pomalo već promrzlim rukama u džepovima i trbuhom željnim kakva topla i dobra jela. Niti taj posao nije valjalo kvariti dok je trajao; zato je sasvim dobro što me neko vrijeme nije bilo, jer sam stigao u pravi čas da me dva tamna i zelena oka utople i prožmu svoga, poput prvih zvijezda što su se palile nad nama.

I tu je svakoj priči došao kraj. Mislim, valjalo je još nešto odgovoriti na šapat koji je pitao gdje sam, i zborio mazno i odlučno što ćemo i kako ćemo sutra, ali ja sam ga sve slabije i slabije razumio, predajući mu se sve više i sve lakše i slušajući tek njegov snažan šum: kao kada se nakon duga i naporna puta, žedan, izmoren i trom, približavaš najljepšem alpskom vodopadu, sporo i oprezno se pridržavajući za stijene i podupirući se nogama na sigurna ležišta; ulazeći tako polako, rubom zelena i nemirna jezerca - u njegovu zvukom okupanu pećinu. Prvo si okrenut leđima, da možeš tako ući, a onda pronađeš malenu ali sigurnu zaravan s koje ćeš moći odjednom sagledati svu tu ljepotu, pa joj okreneš lice i nakon snažna uzdaha zašutiš od onoga što je pred tobom.

27.10.2021. u 19:52 • 14 KomentaraPrint#^

utorak, 26.10.2021.

Gottfried Benn

Pomisli na one beznačajne


Kad očajanje
- a ti si ipak imao velikih trenutaka
i išao si sigurnim korakom
i mogao si se darivati
neočekivanom opijenošću i jutarnjim rumenilom
i obratima -
kad očajanje,
čak sa razaranjem i konačnim utrnućem,
iz neizmjerne dubine
hoće te dograbiti:

pomisli na one beznačajne,
one nježnih sljepoočnica, zadubljenih
u vjernost uspomena,
koji su nam ostavili malo nade,
ali su zapitkivali i o cvijeću,
a ono zatajeno
sa pomalo izražajnim smiješkom
uzdigli su u svoje malo nebo,
koje se uskoro treba ugasiti.

26.10.2021. u 19:27 • 7 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 25.10.2021.

Ana Ahmatova

Za mene nije vojevanje odno,
ni zabave elegične i fine,
u stihu mora sve biti nezgodno,
ne kako ljudi čine.

Da znate tek iz kakvih otpadaka
izniču pjesme, ne znajuć' za stid čak,
poput žutoga kraj ograde maslačka,
kao loboda ili čičak.

Ljutiti ukor, katrana smrad svježi,
na zidu lišajevi tajanstveni…
I zvuči stih, i prkosni i nježni
na radost vam', i meni.

25.10.2021. u 09:52 • 9 KomentaraPrint#^

nedjelja, 24.10.2021.

Wislawa Szymborska

SRCU U NEDJELJU

Hvala ti, srce moje,
što ne gnjaviš, što radiš,
bez ulizivanja, bez nagrade,
iz urođene revnosti.

Imaš sedamdeset zasluga u minuti.
Svaki je tvoj grč
kao otiskivanje broda
na otvoreno more
na put oko svijeta.

Hvala ti, srce moje,
što me svaki put iznova
izdvajaš iz cjeline
čak i u snu.

Brineš da ne prespavam polazak na let,
na let,
za koji mi krila ne trebaju.

Hvala ti, srce moje,
što sam se opet probudila
i iako je nedjelja,
dan za odmor,
pod rebrima
i dalje traje uobičajena pretpraznična živost.

24.10.2021. u 10:53 • 10 KomentaraPrint#^

petak, 22.10.2021.

Vojislav Ilić

U poznu jesen

Čuj, kako jauče vetar kroz puste poljane naše,
I guste slojeve magle u vlažni valja do…
Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,
Mutno je nebo svo.

Frkće okiso konjic i žurno u selo grabi,
I već pred sobom vidim ubog i stari dom:
Na pragu starica stoji i mokru živinu vabi,
I s repom kosmatim svojim ogroman zeljov s njom -

A vetar sumorno zviždi kroz crna i pusta polja,
I guste slojeve magle u vlažni valja do…
Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,
Mutno je nebo svo.

22.10.2021. u 17:17 • 14 KomentaraPrint#^

četvrtak, 21.10.2021.

Aleksander Blok

Noć, ulica, fenjer, apoteka,
Besmisleno, mutno svjetlo drijema.
Ma živio ti još četvrt vijeka -
Bit će sve isto. Izlaza nema.

Umrijet ćeš - i sve, k'o prije,
Ponovit će se ispočetka:
Noć, kanalom leden vjetar brije,
Ulica, fenjer, apoteka.

21.10.2021. u 18:45 • 5 KomentaraPrint#^

srijeda, 20.10.2021.

Czeslaw Milosz



PRIZNANJE

Gospodine Bože, volio sam pekmez od jagoda
i tamnu slatkoću ženskog tijela.
Kao i ledenu votku, sleđa u ulju,
mirise: cimeta i klinčića.
Pa kakav sam ja prorok? Otkud bi duh
mogao doći takvome? Toliko je drugih
bilo ispravno odabranih, pouzdanih.
Tko bi meni povjerovao? Znali su
kako pohlepno jedem, ispijam čaše,
i lakomo gledam konobaričin vrat.
Pun slabosti i toga svjestan. Žudio sam za veličinom,
umio je prepoznati ma gdje bila,
a ipak, iako ne baš dobrog vida,
primijetio sam što preostaje manjima poput mene:

sajam kratkih nada, gomilanje oholosti,
turnir grbavaca, književnost.

(Prijevod: Đurđica Čilić)

20.10.2021. u 12:34 • 9 KomentaraPrint#^

utorak, 19.10.2021.

Fran Krsto Frankopan

(sasvim kratak izvod, jer sam svjestan kako je teško pročitati i ovo, a kamo li pedesetak stihova u komadu)



OD SRIČE NESTALNOSTI

Oh, neverna sriča, nejednaka reda,
   vnoga dobra daješ i prevzimleš vreda;
   s tvojom se stalnostjom nigdor hvalit neče,
   ar ufanje vsaka prehiniti hoče!

.....

UFANJA KRIPOST

Dojdi, oh, dojdi, ufanje,
   jedino moje zderžanje,
   ti jesi prava nasladnost
   koja premaže terplivost,
      u tebi biva živlenje,
      vsakoga serca veselje!

Akoprem sriča neverna
   nigda postane čemerna,
   tugu, nevolju povekšati,
   vsake radosti izkončati,
      ti vindar jesi, ufanje,
      serca mojega zderžanje!

19.10.2021. u 22:46 • 8 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 18.10.2021.

SLAVKO MIHALIĆ: METAMORFOZA


Htio bih znati odakle
dolazi ova praznina, tako
da se pretvaram u neko prozirno jezero, kome
možete vidjeti dno, ali bez riba.

Ali bez školjaka, rakova, bez
podvodnog raslinstva koje barem
taji neko ime, a ja sam danas
bezimen. Čak me pomalo nema.

Tako, govoreći o praznini, pomičem
vodu u jezeru, ona
razbacuje pijesak i neke sitne čestice prilegle 
po dnu. Meni se smućuje.

Idem ulicama spuštene glave poput
nekog drugog jezera, tamnog prije svega, zatim
i otrovnog; i ne govorimo o tim
ogavnim bićima koja pužu po dnu, tako
da sada sam sebi zaudaram.

18.10.2021. u 22:47 • 9 KomentaraPrint#^

Vladimir Vidrić: Pejsaž

U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele,
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele.

I nebo se plavi visoko
Kud nečujno laste plove; –
Pod brijegom iz crvenih krovova
Podnevno zvono zove.

A dalje iza tih krovova
Zlatno se polje stere
Valovito, mirno i spokojno –
I s huma se k humu vere.

18.10.2021. u 12:16 • 8 KomentaraPrint#^

nedjelja, 17.10.2021.

U sumrak

Stigao sam kući nakon duga, preduga vremena provedena vani, opijen svježim zrakom livada i šuma u kojima ionako nismo pronašli, vjerovali ili ne, baš nijednu gljivu, što me brine, barem u vezi Njena vida – jer do sada su na Njenim listopadskim stazama sunčanice rasle poput travki i čovjek je imao dojam da gljive zapravo užurbano od ljubavi uzrastu barem desetak centimetara na putevima prije nego što će Ona njima proći; a ja sam ionako čitavo vrijeme gledao u Nju, najčešće odostrag i poskrivećki, jer inače – ako ona primijeti da je gledam, nakon kakvih pola sata – sasvim umjesno i nježno upita me jesmo li se ovdje došli gledati ili brati gljive, i kako da Joj onda čovjek kaže da ne ovo drugo?
Gazio sam tako svemirom lomeći s vremena na vrijeme kakvu otpalu granu ili gazeći neku omanju lokvu, i pozdravio se i izmirio se tako zagledan odavna sa svim gljivama ovog svijeta, osim onima koje će mi, za što im se unaprijed ovakav trapav, plitak i smeten ispričavam, dok tako gledam - zapeti o vrh gojzerice, pa ćemo se tek onda izmiriti.
Opaljen posljednjim zrakama listopadskih sunaca, pitam se sada, sjedajući za računalo - ne bez strepnje -zašto je morao umrijeti baš On koji je pružao nadu tisućama beznadnih, naoko zdravih i normalnih, a opet teško bolesnih ljudi u patnjama i mukama; On zbog kojeg sam pomislio da još uvijek ima nade barem za tu struku, i da će dobrotom i sućuti biti izliječeni barem dvoje ili troje ako ne milijuni?
I zašto su na naslovnici stavili ime mog bloga u vezi toga dvaput (jer sigurno nije samo zato što je dvaput dvaput) a pisao sam čini mi se rano jutros, prije šume, mail uredništvu - pa ispada da se kitim tuđim perjem – odnosno onim kojim je okićen Kids gloves - bloger koji je marljivo, pa makar i kopirajući s nekog drugog mjesta skupio sve te Njegove citate i stavio ih ovdje?
A ja onda, učinio sam to ovog vikenda barem triput, kao začaran lupam na taj link i čitam sve te rečenice od početka do kraja pokušavajući zamisliti kako odjekuju u ljudskim dušama i kako spašavaju živote.
Pa onda idem blogom dalje, bez staze, puta i pitam se zašto je Vera Nevera nakon samo jednog posta obrisala blog, obećavši prethodno da će napisati još barem post o kontrpunktu svoje teme, i još u komentarima opisujući definiciju i mjesto generalizacije što sam propustio točno upamtiti, a taman sam mislio da je stigao netko tko bi želio i imao vremena nadugačko i naširoko razgovarati o tome što ljubav jest a što sve nije i o tome zašto druge stvari nerijetko zovemo krivim imenom?
I jesam li svojim pisanjem tamo i ja doprinio tom brisanju?
I jesam li time počinio kakvo zlo?
I zašto su nestale Lastavica i Modrinaneba? Trebam li ikome objašnjavati da mi nedostaju?
I hoće li sve na kraju ipak ispasti dobro, kao što je dobro ovo pucketanje radijatora u hladnoj večeri nedjelje, dok se pijani i pomračeni svijet sprema na počinak, da bi sutra iznova počeo sa svojim poslovičnim i šarmantnim mahnitanjem?

17.10.2021. u 20:25 • 10 KomentaraPrint#^