vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 24.09.2023.

Upravljačka prava

Upravo sam stigao iz šume; skidam sa sebe u garaži bakandže i čitav niz blatnih i mokrih krpa; konačno su svanuli – bolje rečeno, natmurili se – i moji dani; ne moraš više ići polugol po svijetu da bi mogao disati. Najdraža se na moje riječi („idem“) prvo malo čudi; još jučer sam u kratkim hlačama išao po sir i vrhnje kod Štefice (mora i ona na placu ordinirati oko pola dvanaest, ne mogu više poštovani kupci ustati u osam ili devet kao nekad, fin je postao ovaj svijet i svakoga je dana sve finiji, ruča se valjda u četiri a večera u deset); i tako me one Njene oči pogledaju na čas - red je, pa kud ćeš sada po kiši, nevoljniče moj, onda shvati, bolje je da tu malo tumaram sat ili dva i slušam kako kaplje padaju na lišće, nego da dva dana negdje skupljam krpelje i riskiram sunčanicu. Danas je Njen red, sipe na rižot, za to je jelo najbolje da ja niti ne ulazim u kuhinju, možda samo kada treba donijeti parmezan iz frižidera. Ja ću pod tuš, pa za kompjuter, imam vam nešto za reći.

Prvo smo, jasno, već oko pola osam, odradili kavu; to vam je onaj crni, gorki napitak kojeg se uvijek nekako uspije zasladiti pogledima i osmijesima; Ona čita Večernji, ja blejim kroz prozor u lokve; stekla je s godinama naviku poneki podnaslov pročitati naglas, tek da vidi hoću li se nakostriješiti, pa da ušuti - ili ću se praviti da ne čujem; ovaj put ne mogu ne čuti.

Podnaslov zbori o tome da će većina planinarskih domova u nas biti predana u ruke nekim parkovima prirode, nacionalnim parkovima, županijama; uglavnom, bit će oduzeti – koliko sam shvatio – planinarskim društvima iz upravljanja. Opsovao bih; ali kakva korist od toga; vjerojatno je država shvatila da se radi o imovini koja joj donosi samo gubitke; nešto je valjda i do lokalnih lobija – i tako se eto kod nas donose propisi. Pa onda izguglam, gle stvarno, čak i neki gradonačelnici prosvjeduju, odbijaju odlaziti na pohode da skrenu pažnju na taj problem; čitam da u nas ima oko četrdeset tisuća planinara učlanjenih u razna društva; hajde, i moja malenkost može se uklopiti u tu brojku, konačno se negdje uklapam; čini mi se da je to puno; to je više od jedan posto populacije; nismo mi Slovenija ili Švedska, za nas je i to velika snaga; dalo bi se nešto učiniti kada bi se moglo i htjelo; no, možda se tek želi – ali ne može se; definitivno se ne može, kako ono danas vele za svijet; oni koji znaju ne mogu, oni koji mogu neće, oni koji hoće, ne znaju.

Ma dobro, neka se donose propisi, velim sebi u bradu, ali bio sam ove godine nekoliko puta na spavanju i u susjednoj Sloveniji; nije zapravo ni tamo bolje – i tamo je duga ruka profita stigla barem do tisuću metara nadmorske visine, gdjegod i više; u kojem god da sam domu spavao, renoviran je (a valjda svagdje stoji ponosni natpis o tome da pare dala EU) kao nekakav hotel; tuševi, odvojeni zahodi, topla voda, solarni paneli; spavanje s iskaznicom košta kao pola nekog punog smještaja kod privatnika; dakle, ako nemaš iskaznicu, isto je kao i u nizini. u redu je to; široko vam polje s cijenama, samo znate – do svakog od tih domova može se stići vozilom; kada silaziš do njih, probijaš se parkiralištem kao da si kod kuće. Ne kažem ja da je sve to skupo; ako su već toliko uložili – treba to nekako i opravdati; jedino što mislim da je umjesno pitati: što iznad tisuću metara nadmorske visine imaju raditi ljudi kojima nije dovoljno tri litre hladne vode da se operu, kojima uopće treba struja, espresso kava, čak i plahte; pa zar je njima (ionako su stigli automobilima) problem spustiti se pola sata u nizinu? Pa sve si to ostavio iza sebe i došao ovdje biti malen pod sve većim zvijezdama, kao da bi inače mogao zaboraviti kamo ćeš se vratiti. Valjda možeš na dva dana ponijeti na leđa vlastitu vreću za spavanje, prijenosni punjač, metalnu kupicu da ispred doma skuhaš na treščicama tople vode? Pa onda gledam domoroce; i oni gunđaju sebi u bradu; isto je na Uskovnici, ne možeš više sjesti vani pred izvor a da te konobar ne pita „kaj bute pa vi“; velim, ništa osim ove vode, ako može – pa dijete ode, što će sa starim bedakom. Onda vidiš negdje svoju generaciju, vade čuturice i pljoske i stare alu kutije s hranom i liježu po vrećama; vele i oni; pun nam je kufer ove apartmanizacije; valjda još jedino na Prehodavcima, Kredarici ili Triglavskim jezerima nije tako, nego legneš u skupno ležišče s još pedeset ili sto takvih istih, debelih, umornih, smrdljivih, veselih, slomljenih, polupijanih; iza nas je valjda deset ili dvanaest sati cipelcuga gore-dolje – pa netko za laku noć, pardon, za lahko noć, odrecitira nešto iz Sonetnog venca i onda na bok pa u hrkanje.

Sjedim ovog ljeta jednu večer pred Erjavčevom, a izlazi iznutra neki lik u natikačama, vidiš, naš čovo, u njemu bar stopedeset kila, u ruci mu neki daljinski od automobila; sad su bili na šanku i recepciji, pa tumači svojoj mlađahnoj napumpanoj dragani, da prostite na rječniku – „ma daj, jedan prdi, drugi smrdi, treći šmrče, rađe ćemo mi dolje u hotel“; pa u tome i jest smisao – da odete u hotel, a skloništa ostavite ljudima koji su se došli – kako im samo ime i veli – skloniti. Ljudima koji su čitav dan hodali, pa se moraju odmoriti, prikupiti snage za dalje. Baš kako je prošle godine bilo na Črnoj prsti; to je ipak visina dosta iznad dvije; gotovo čitavu noć nailaze namjernici s naglavnim lampama, treba proći sedam ili osam sati prema Komni ili iz Bohinjske Bistrice, pa još kada sunce nije u zenitu... i taj dom još odolijeva; vode ga neki klinci iz Tolmina; u njemu sam navečer dugo pričao sa studentarijom, skupili se sa svih strana, studiraju u Trstu, spojili bi Trst možda čak s Karavankama, Englez, Francuz, Nijemac, Talijan, pa me s poštovanjem pitaju „had You rich Him“, misleći valjda na Triglav; ma daj, dijete, gdje sam ja trapavi medo od Triglava; za mene je ležati tu vani na ligeštulu i gledati u Njega preko Bohinja zamotan u buhove i jakne. Uživam ih vidjeti, kartaju, cuclaju po jednu pivu, nemaju više od dvadeset; sljedećih četiri ili pet dana napravit će čitav krug; gojze su im prašnjave, majice im se suše na prvom ledenom noćnom vjetru; eh da sam za to sve znao u njihovim godinama, dobro, mi smo peglali Interrail do Baltika i Rajne; poslije je stigao rat pa je sve zamrznuo na deset godina.

Vele mi Slovenci, ne bude ovo dobro; stigao je kapital i do hiljaduipetsto metara; kartice, posovi, signali, đipiesovi. Još uvijek iz dobre stare navike nosim po pretincima jakni i pinkleca planinarske karte, orijentiramo se pomoću sunca i mahovine, kartu čitaj i seljaka pitaj; ako imam aplikacije u mobu, one ne trebaju internet, nego samo lokaciju; hajte kvragu i vi i boravišne pristojbe i plahte koje mi naplaćujete, da mi se spava u plahtama, ostao bih doma; pričaju mi prijatelji da je u Bosni još nekako po starome; ako hoćeš hodati, a ti tegli, nema ništa autom ispod tri sata; davno nisam tamo bio, izgleda da ćemo opet morati.

Dobro, postoje invalidi, trudnice, starci, nepokretni, takvim ljudima društvo može iskazati pomoć, poštovanje, potporu tako da ih se odveze do vrha, organizira boravak, liječenje, rehabilitacija. Ne mislim na to, znate već dobro. Mislim ako ništa drugo na Medvednicu na koju vikendom treba postaviti rampe kod Kraljičina zdenca i Pilane. Skijaši imaju cestu za Krumpirište, dalje vlečnica; ostali imaju bus, žičaru ili vlastite noge. Dosta je štete napravila šumarija, divljačka gradnja bez smisla i urbanizma, probijanje makadama gdje ih nikada nije bilo. Treba li još, i još, i još? Kada je dosta – pa bacite samo pogled s nekog Mosta slobode na tu izmučenu i ogoljenu ljepoticu; postoji li trenutak kada je dosta?

Dom na Risnjaku stoji već drugu godinu prazan; eto ti našeg hrvatskog recepta, možeš misliti kako će to sve profunkcionirati s novim zakonima i upravljačkim pravima; zadnji domar morao je sam u svome ruksaku tegliti s Vilja sve do posljednje mrve (sjetit će se neki kolege blogeri kako i otkuda ja to znam, strašan je bio grah kojeg je kuhao posljednji opskrbnik koji je tamo provodio vrijeme od lipnja do studenoga, jelda?); hej, o nacionalnom parku se radi – pa kakav je to nacionalni park u kojemu osim ulaza nemaš mjesto za skloniti se od groma ili oluje ako ne pitaš medu za savjet, nego ustanova određuje sve uvjete za koncesiju kao da se radi o Rovinju ili Solinu, hoćeš ili nećeš, prihvati ili ostavi – i onda svi ostave i pobjegnu glavom bez obzira od takvog poduzetništva; glavno da si dolje u Crnom Lugu naplatio upad, ziben ojro, bite ili možda čak i više; a oni koji bi uživali na vrhu, na izvoru Kupe, na Lascu - moraju takav uspon i povratak planirati u jedan dan. Ovo je čini mi se prvi puta od izgradnje doma da je zatvoren; u ratu je radio; čudim se zašto je danas tako. Tako kako danas izgleda Risnjak, tako bi za nekoliko godina mogli izgledati i drugi domovi, premda ih sve Europa obnovila i od njih napravila Sheratone: nikako.

Ako ne vjerujete meni, pročitajte onda članak u Večernjem, poslušajte što vele planinari po forumima, gradonačelnici po prosvjedima, odšećite do Risnjaka neka vam Cinkuši odsviraju grad pod Balatinom, pa u krpe.

Neka, neka, hrustim se; sad ćemo vidjeti tko koga treba, vi nas ili mi vas. Vreću gore sve više teglimo zapravo zato što znamo kako nije daleko dan kada će nam prekipjeti, pa ćemo zaboraviti na staračka križa i ostati spavati pred domom, vani, s ruksakom pod glavom, u hlačama i neopranim čarapama kao najboljoj obrani od komaraca i krpelja, drhteći na jutarnjem mrazu kao kosovi i vrane i kuhajući prvu tursku na ognjištu. Tko će znati, možda nije daleko vijest da je negdje iza Srednje Vasi ili Alana grupa od cvaj hundert alte banditen aus kukuruz u zrak digla neku asfaltiranu prometnicu zajedno s četiri jače bukve, onemogućujući tako jakim snagama namjernika u kolima, s najnovijim modelima adidaski i majica aždajicai kreditnim karticama u zubima - prodor prema sjeveru. Probili ste svoje trim i pješačke staze duboko u nigdinu, upalili svoje kvadove i ratrake, zagrabili i zaglibili u planinskom blatu kao Polifem u špilji.

Izlazim iz šume, gljiva ni za lijek, neka – sada imam motiva ići svaki dan predvečer; širim kišobran tih nekoliko stotina metara iako se pitam što će mi zapravo, pa puštam da mi kapi kiše padaju na lice i čelo, mokar sam i ovako iznutra od hodanja, malo vode izvana neće baš nikada škoditi ako ne staneš na mjestu da te uhvati vjetar. Naslušao sam se kapljica na lišću; napunio baterije za čitav tjedan, sada mi je sve ravno, spokojan sam kao beba. Nije daleko dan kako sam nekada znao reći klincima (kada im se više ne bi dalo hodati) kada ću jednostavno leći na tlo u šumi i biti; kada bih im to predložio da učinimo, oni su vukli van i poticali sami dalje na hodanje, znali su da se ne šalim baš stoposto, ma daj Stari, idemo doma. Oni su uvijek bili glas razuma; onda netko veli da se od djece ne može nešto naučiti. Sve mi se više čini kako je to pravi način skloniti se od onoga što dolazi: ako ne odeš u šumu spreman dati se čitavog i primiti što ti šuma daje, što će ti šuma uopće. Ne treba ti sklonište od šume, šuma će ti biti sklonište. Jer, što ti drugo treba u prirodi kad je se do sita naužiješ - nego dobro sklonište?

Ah, da zaboravio sam. Trebaju ti barem četiri zvjezdice, vajfaj, sauna i bazen. Nije daleko dan kada ću posljednji puta došepesati na neku Kredaricu ili Sveto Brdo pa proviriti među travkama i klekovinom na onu visoravan znojan i satran kao nekakav svizac - i neću moći dalje; neću imati dovoljno bonusa u aplikaciji da ostvarim prolaz zajedno sa nagradnim kupanjem u bazenu. Da prostite, jebala vas upravljačka prava skupa sa komforom i nivoima vaših usluga. Sve vas treba smjestiti pod Gromovaču, tamo ima struje i više nego vam treba, ne morate autsorsati rođe i bagere da kopaju, manje će vam biti rashoda u saldakontu.

„Pomiluje vlat trave, nježno, lijevim pa desnim obrazom: nikada se više nećemo... i tebe će zgaziti. A mravu reče – pod zemlju, nesretniče! I Zemlju poljubi još jednom, za oproštaj – zbogom – onda krene četveronoške za zovom uplašenih zvijeri – ne vičite, dolazim – i otplazi bratski u izbezumljeni grad Zoopolis.“ – davno je, davno još napisano negdje pod Sljemenom, dok je još Brestovac disao punim plućima, a tek se prve gondole žičare strpljivo koturale prema vrhu.

ponedjeljak, 18.09.2023.

Prijelaz

Planine služe tome da bi se prelazile, a ljudi - i zato da ih prelaze, između ostaloga. Dobro, ima nešto i u tome da se planine vidi, sačuva, doživi, razgovara s njima – ali mi smo nekako u posljednje vrijeme osmislili projekt prelaženja; valjda smo sada stigli u to doba. Još tamo na početku vremena epidemije, sasvim nezavisno i samostalno, prijeći ćemo nas dvojica, moj prijatelj i ja, svaki svojim putem iz županije u grad, čak i kada se to neće smjeti; tko će ovakve dangube uhvatiti i staviti pod kontrolu. S državnim je pak granicama uvijek bilo malo teže; no sada ih više nema – barem ne onih koje se ne bi smjele prelaziti gdje ti padne na pamet, tu u našoj blizini – i tako smo odlučili ispuniti davni zavjet, još iz doba kada smo kao klinci znali skucati nešto jedinstvene valute da po nekim Mokricama ili sličnim otmjenim mjestima popijemo kavu ili čak pojedemo voćnu salatu. U četvero, razumije se, kako je i bio red.

Pothvat – sada smo opet ovdje, u ovom vremenu - nije lagan, ali osim prilično truda (sveukupno možda oko deset sati hoda, ili čak koji dulje) traži i puno vremena. Dakle, neizvediv je u jednom danu, barem nama – netko mlađi i spremniji možda bi za dugih lipanjskih i srpanjskih dana uspio i takvo što: iz Sošica se popeti na Svetu Geru, spustiti se na Gospodičnu, pa onda polako preko Krvavog kamena, Miklavža i Cerova loga pored Pleterja završiti put u Kostanjevici ob Krki. Filozofija čitave priče jest u tome da se pothvat ne poduzima vozilom – jer onda se moraš spustiti tamo gdje si ga i ostavio i čitav koncept prijelaza pada u vodu. Dakle, barem na jednoj strani, čovjek ovisi o javnom prijevozu – koji se ovog puta, kakav bio da bio – sa svim malenim autobusima privatnih koncesionara, na našoj strani pokazao puno praktičniji i bolji od slovenskoga. Ako ništa drugo, onda barem zato što ga ima i što nije veliki problem saznati vozni red. Dobro, recimo – u Jaski je vozni red istaknut na stanici na kojoj ne stoji dotični autobus, nego stotinjak metara dalje, s druge strane ceste, ali Bože moj, nećemo sada tražiti dlaku u jajetu.

Do Sošica nije baš lako stići; treba promijeniti barem dva, a možda i tri autobusa ili pokoji vlak; nakon ljetne oluje žumberačka prometnica koja spaja Breganu i Krašić prolazna je još uvijek samo za uža vozila (baš negdje nakon mjesta gdje se u Novom Selu Žumberačkom odvaja cesta kojom se možete preko Gadove peči spustiti u Brežice ili Kostanjevicu). I tako, vijugajući preko Lulića, Cvetkovića i Pribića, hvatajući priključak i za malobrojne stanovnike u Gornjoj Vasi i Petričkom Selu koji su sada ostali bez autobusne linije (jer Žumberak, to je kraj od nekoliko preživjelih staraca, pun mjesta nevjerojatne ljepote i mira) – stići ćete u Sošice, zabačeno planinsko mjesto u srcu Žumberka, pod samom Svetom Gerom. Sada je ovdje veliki posjetiteljski centar; ako nema ništa od posla i mladosti, bit će jednog dana možda od turizma; iza centra nogomet igraju bučni volonteri; mladost sa svih strana kontinenta koja dolazi ovdje čistiti smeće i pomagati oko organizacije; ne može se reći da nije ohrabrujuće takvo što vidjeti; dječica su pristojna i zaigrana; pozdravljaju nas sa strahopoštovanjem kada kažemo da ćemo prijeći čitavu planinu; vjerojatno pojma nemaju da bi oni takvo što, samo da im je dati i pustiti ih zajedno, obavili a da i ne primijete. Ovuda smo hodočastili davno, posljednji puta još za zimskih pohoda na Geru koje je predvodio Mile Vranešić, sa snijegom do barem koljena; sada je od Sošica na sjever probijen udoban pješački put koji siječe šumsku cestu pa preko predivnih livada Kaštanice vodi do samog vrha. Malo putem, malo cestom kroz stoljetne šume i nedirnute planinske travnjake, pa pored najvišeg vrha županije (Hranilovićeva) stižemo do pod sam vrh Svete Gere, dok nas bodre prizori gorskih livada pod oblačnim, skoro tmurnim nebom. Visoko smo, preko tisuću metara; ovo je mjesto koje dodiruju oblaci – kao da nas opominje vjetar što šušti u bogatim busenima gorskog bilja.



Na vrhu se s naše strane nalazi kapelica svetog Ilije, čije ostatke sada štiti moderan krov – baš kao i slovensku kapelicu nekoliko metara dalje; nakon nekoliko sati hoda vadimo vreće za spavanje, što će se zamalo pokazati nepromišljenim, jer vrijeme protječe dok se nakon jela odmaramo na klupama pri vrhu u zavjetrini. Kako će se kasnije pokazati, ta odluka zamalo da nas je stajala spavanja pod vedrim nebom.



Spavanje pod vedrim nebom? Dobro, ponijeli smo mi i vreće; klupe ispred Gospodične su široke i nove; no spavati u krevetu ipak je bolje, vjerujte, barem u ovim godinama. Naspavali smo se u životu kojekuda, od jelovih dasaka do gola betona; izdvojiti nekoliko eura pa spavati u čistom, udobnom i suhom sigurno da nije neka dilema. Činjenica je da su planinari svih zemalja nekakvo zasebno pleme čiju je pripadnost jako lako dokazati – iskaznicom nekog društva; pleme koje bez obzira na državne granice još uvijek daje jednake popuste po domovima i to svima. Tako eto stižemo i do doma na Gospodični.

Dom na Gospodični sa slovenske strane vrha – nekih četrdesetpet minuta ili sat vremena silaza – zatvara se već u šest navečer; mi stižemo doslovce u posljednji čas, pa nam domar stiže podgrijati ričet s povrćem i gulaš u pecivu i ostaviti ključeve prije nego se spusti u civilizaciju. Dom je nedavno obnovljen (kako se najavljuje i za nekoliko naših domova na krucijalnim pozicijama, a napose Snježnik i Risnjak), pa spavanje u njemu predstavlja poseban užitak; nas dvojica smo zapravo sami u čitavoj planini!



Stigli smo pojesti ukusnu večeru, nakon što smo posljednji pošteni obrok pojeli još ujutro, a poslije tek malko grickali ono što smo ponijeli u ruksaku, iako od umora i kasnog trenutka za ručak zapravo i nismo toliko gladni koliko bi čovjek očekivao; to je s radošću prihvatio naš lijep i nezvan gost, koji je strpljivo čekao ostatke sa stola, uglavnom – meso. Tiha i spokojna životinja, sva joj duša stane u oči – a ako to nije njena duša, onda je tvoja kada je te oči u se upiju; da joj nisi dao ništa, razumjela bi bez ijedne misli na osudu – jer, mogu li uopće ovakve oči nemati misli iza sebe, negdje duboko, u onim dijelovima svijeta u koje još uvijek ni blizu nismo uspjeli doseći?



Ujutro dočekujemo domara i krećemo već vrlo rano za ovu visinu, kako da smo u Alpama – pred nama su deseci kilometara i obećanje nekog dalekog autobusa, pa preko Krvavog kamena i Miklavža hvatamo priključak za spust prema sjeveroistoku. Šteta što je glavna prometnica na planini bliže domu na Gospodični, ili je to zapravo sreća, tko bi ga znao – jer predivno područje Miklavža, koje čine divne travnate gorske livade – tako ostaje zapostavljeno. Uistinu, puno bi ljepše bilo spavati u domu na Miklavžu, koji je radi svog smještaja nekako više sa strane – zatvoren i nije moguće pronaći tko bi ga vodio; baš šteta. Da je ovdje moći provesti nekoliko ljetnih dana u godini, sa šatorom ili čak u domu; valjalo bi pronaći gdje i upitati za ključ u nekom lokalnom planinarskom društvu; možda bi uspjelo – pada mi sada na pamet.



Nakon kratkog uživanja u tišini gorskog jutra započinje vjerojatno najteži dio puta; prilično strmoglav spust od nekih sat i pol u područje kanjona potoka Pendirjevka, pravi pravcati vintgar – kako bi lijepo rekli rječiti Slovenci za usku dolinu kojom šumi i buči kakav potok ili rječica. Savladavamo ga s dužnim oprezom pogotovo po naša koljena, štapovi su zlata vrijedni, pa se nakon okrepe – više one za oči i uši, a manje za usta - dobro utabanom cestom kroz šumu, uz pjev ptica i šum potoka spuštamo do sela Cerov log; tu prestaje pravo planinarenje i počinje dugotrajno i naporno hodanje prometnicama prema Kostanjevici ob Krki. No, srećom, vrlo brzo – već negdje iza Šmarja, nakon par kilometara, nakon što smo u malenom dućančiću u posljednji čas uspjeli pronaći neki sladoled i bocu hladne vode - pronalazimo predivnu prečicu najvećim dijelom kroz šumu, koja će nas dugo i položito, ali sigurno - preko hrpta na vrhu brda i malenih sela Vrbovce, Kočarija i Ržišče dovesti do pred samu Galeriju Božidara Jakca u Kostanjevici.

Naravno, najveći problem je sunce tamo gdje put ne prolazi kroz šumu nego kroz zaseoke; dani su još uvijek ljetni a ne jesenski, pa se treba štititi kapama i maramama, kako tko znade i umije. Usput prolazimo pored glasovitih vinograda i voćnjaka, zobljući u slast i pokoje zrno već sasvim dozrelog grožđa; u blizini je i samostan Pleterje, predivno mjesto spokoja i tišine mnogima poznato i po sjajnim vinima i odličnoj rakiji kruškovači; danas bi to bilo prenaporno i premalo je vremena za Pleterje, na koncu čak i za ulazak u samu Galeriju u kojoj je stalni postav fascinantan; to je dobar motiv da se u ovaj kraj dođe još bar jednom prije magle, kiše i zime, samo drugi put vjerojatno ipak na četiri kotača.



Pojam vlasništva i ovdje je stigao u svaki zakutak; više se ne može preko livade kako ti padne na pamet; gotovo svaka ima neku žicu ili traku po kolcima, a između njih pasu krave i pokoji konj. No, tko bi nas dvojicu naučio pameti i redu, mi često zabrazdimo suskrofirajući (tako je jedan moj prijatelj, pokoj mu duši, nazivao kretanje planinara po uzoru na divlje svinje i njihovo hvatanje azimuta); i tako- eto nas u nečijem vrtu, niti dvjesta metara od asfalta koji se nazire; srećom, pored vrta je dobroćudna gazdarica koja nam odzdravlja i pri tome nas upozorava da pazimo, pa kada ja pitam zašto - da nema neki bik na ledini, uz osmijeh nas poziva da sjednemo i odmorimo; što će, vidi umorne bedake na putu; učtivo odbijamo pravdajući se skorim polaskom autobusa iz Kostanjevice, pa nastavljamo dalje.

Pri kraju puta, možda niti tri kilometra od cilja, hvata nas već velik zamor, možda i pokoji grč – iza nas je već skoro šest sati hoda, ne sasvim bez uspona i s možda tek dva zaustavljanja na po par minuta; pronalazimo lijepu vikendicu s pogledom u kojoj nema nikoga a uz kuću su dvije klupice s naslonom u hladu, kao stvoreno za obećavajući kratak odmor prije posljednjeg spusta. Tu prestaje putovanje nogama, ili ono od sada dobiva manje značaja: to je mjesto na kojemu počinje putovanje mislima; putovanje koje je svakom čovjeku daleko važnije, a često i teže.


- - - - -



Kako god da okreneš, ovaj put prilično nas naime podsjeća na rat i prohujalo vrijeme što nam je ograničavalo ovakav pothvat kroz tri desetljeća; nekada smo sanjali o prelasku, a nismo imali vremena, pa baš ni novaca za takvo što – još nismo niti imali zaposlenje, nego samo obećanje budućnosti; poslije se dalo – ali nije se smjelo; sada su svi ti uvjeti manje ili više ispunjeni, čak su i obećanja o budućnosti ispunjena još kako, samo treba snage i dobre volje, a toga još uvijek hvala Bogu imamo; ne previše, nego taman koliko treba da možeš poduzeti ovakvo nešto.

Natežem traku za koljeno za koju sam Najdražoj obećao da je neću skidati pri silazu; ja sam u kratkim hlačicama, lako je meni.

Prijatelj je u dugim hlačama. Teško je hodati sunčanim dijelom dana po vrućini; on ima strašnih iskustava s krpeljima pa radije nosi duge hlače; ja sam ipak takav kakav jesam bezbrižniji i bedastiji; dovoljno mi je ponekad u tu svrhu protrljati noge rakijom iz pljoske kada mi se već ne da kopati po ruksaku i tražiti neki maleni sprej što mi ga je Ona tutnula u zoru prvoga dana – okupat ću se na kraju u Krki, neću toliko zaudarati po javnom prijevozu. Gotovo na svakom kilometru nešto nas sjeća vremena koja su iza nas – a i prijatelj šuti, puno više nego bi inače takvo što činio; znam ja dobro što ga je spopalo.

Šutjeti kada je teško, to je odlika najboljih, mislim - pa ga malo želim upitati o tome. Tada ga pitam je li i u ratu trpio takvo što – misleći na vrućinu - ili su se nevolje dijelile naglas (sjećam se ljudi koji su svaki fijuk granate ispraćali dobrim gutljajem rakije); za razliku od mene i mojih deset-jedanaest mjeseci koji su u barem hladnijoj polovici čitave te jeseni, zime i proljeća obuhvaćali švejkovanje u inžinjeriji, uz nešto onakvih dana koje odavna već nekako nastojim i uspijevam zaboraviti - prijatelj je kao dragovoljac doslovce čitavo vrijeme bez izuzetka bio na prvoj liniji i prošao razne rajiće, stare i nove gradiške, novske; mjesta koja su se branila s nekoliko pušaka držeći se noktima za rub provalije - dok su se noć ili dvije čekali tigrovi i gromovi da ravno iz tamića i autobusa, još s transportnim vrećama i ruksacima na leđima - ulete među zgrade, zaklone, puškomete, netom iskopane rovove i spase stvar – ako je uopće bilo prilike iskapati ih.

Dragovoljci tog rata bili su mahom stariji od nas; računalo se da je poštenije i sigurnije da ostanu oni koji su svoj put tek započeli; ja sam ipak bio dovoljno savjestan a bedast da fakultet završim tri mjeseca prije pune četiri godine ("vuči se, mi bumo hmrli, kaj bu z tebe onda bilo", zdvajala je baka prije nego će zauvijek usnuti), umjesto da sam studirao godinama i tako dočekao da u manje od pet godina pomru svi moji stariji; zato sam uletio u taj rat kao što pčela uleće u ovo slabo sazrelo grožđe: da bih preživio okružen smrću. Moju obitelj, kao tek dvadesetineštogodišnjaku sa puškom, meni rat nije odnio gelerima i mecima nego bolešću i jadom: baku jer ga je osjetila u srcu i uzduhu netom prije nego je stigao; majku jer prepukla od brige za mene i strahota o kojima je svakoga dana poluslijepa slušala; oca jer je iza majke u njemu preostala takva praznina da je se nije moglo ispuniti kada je uvidio kako sam ja u svoj život već otplovio.

Rana je jesen; niti ljeta, niti zime, ništa nas one strašne godine toliko duboko i tako snažno ne može prisjetiti i prizvati je kao dani rujna; dani u kojima je čitava priča započinjala, jer tek možda mjesec dana ranije shvatili smo da unatoč svim našim nadanjima i ufanjima - neće biti mira, pa smo te trenutke, trenutke početka - najbolje upamtili; u toj smo se nevolji i novoti snalazili kako je koji želio, morao ili umio; sada samo još šuteći molimo da se baš nikada više nikome ne ponove.

Prijatelj na moje riječi ne odgovara ništa – nazirem mu sada već sjenu na licu, dovoljno je bilo razgovora s pogledom na prošlost; vidim, i on je već puno toga uspio zaboraviti, a na žalost, imao je što; osjećam da o svemu misli što i ja – da smo imali sreće – pa šutimo i zahvaljujemo toj sreći što nas je sačuvala za ovakve trenutke. Istinska vrijednost prijateljstva u tome je što nakon tolikih godina možete o većini stvari, pogotovo ovakvih stvari - zajedno šutjeti i razumjeti se.

Ječmište, Pliješ, Kaštanica, Gadova Peč, stara i nikad zaboravljena mjesta i toponimi; zavjet o svjetlu koji je tu negdje, na njima ili pod njima dan još davno, davno, kada smo svoje djevojke odvodili na izlete s jednom jabukom, konzervom sardina i pokazom koji je važio do ruba civilizacije; čak prije vremena u kojem su se na Trdinovom vrhu gradili besmisleni bunkeri i grudobrani na koje smo napadali golim prsima, ruksacima i praznim džepovima, pa si po onom mokrome snijegu na siječanjskim pohodima do vrha – jer opasno je u to doba godine ići gore sam - tada već kao pravi pravcati građanin, subjekt, namjernik što je svojim vozilom doplovio do samih Sošica - morao paziti u koju ćeš državu stati.

Mjesto kraj klijeti prepuno je sjećanja na prošlost; pravi valovi osjećaja preplavljuju nas uz tiho šuštanje lišća na čokotima i graške znoja što se cijede niz čelo; njega neki od tih osjećaja vežu uz sada već davne ljubavi (sve moje stanu, je li, u jednu jedinu pa su i davne i sadašnje istodobno; Slovenci imaju krasan izraz, sodobno - za sve ono što nam se upravo dešava). Ne znam za žene, ali znam za djecu: ako je za ikoga šteta, onda je za toga mog prijatelja šteta što nije otac; no umjesto toga generacije njegovih đaka presreću ga ganuti i radosni kada ga sretnu u gradu još godinama poslije; to ne može biti nego od dobrote što ju je u njima posijao; takvim se svjetlom on izborio protiv tmine.


Ovdje je dakle fotografija nas dvojice; izgledamo tako da je bolje da je, ako to morate, gledate mislima nego očima; sve sam te fotografije snimio ja, vidite već kako nevješte, i ove koje se vide - i one koje se ne gledaju, pa ako tko misli da nisam, neka sam na leđa uprti dobre dvije litre vode, kakav hljeb ili komad slanine - i pođe od Sošica do Kostanjevice tražiti ono što sam nekome iz njegova rođenog fotoaparata ukrao, lijepeći ovdje kao svoje.


Ili kao, je li, naše.

Evo nas dvojice još uvijek na onoj klupi pored klijeti; nije priča zalutala ako mi jesmo u goricama; minute lete, obećanja prijete. Kako će obećanja prijetiti nego smješkom? Vidim, nije vrijeme od šutnje; na kasnoljetnom vjetru što se diže počinju klepetati prvi legendarni klopotci i glasati se čvorci; čuje se dovikivanje prvih berača iz vinograda; vrijeme je da se pođe dalje; prtimo sada već lagane ruksake na umorna leđa i započinjemo posljednji marš u nizinu, lijeva, lijeva, lijeva; dok breme sjećanja iza nas sijeva. Zato započinjem glagoljati o mojim uobičajenim glupostima, znate vi već kako to meni dobro ide; velim kako su nekada berbe znale čekati barem da ti jutrom malo mrznu ruke kada na leđa stavljaš brentu, vrijeme se stvarno izmijenilo; pa vremena i postoje zato da se mijenjaju – veli prijatelj - i mi se vedri, spokojni i dobro opečeni suncem dovlačimo na prag našeg cilja, predivne Kostanjevice ob Krki, gdje bi nas, po nekoj obavijesti s Googlea, kroz možda sat ili sat i pol trebao čekati autobus.

To je eto baš toliko vremena da se osvježimo uz Krku i prepustimo joj.

Sjedamo uz rijeku; vrijeme kratimo namakanjem, ja eto čak i ne baš dugim kupanjem u hladnoj i čistoj vodi (uvijek je dobro ponijeti bokserice u boji, ponosno govorim sam sebi kao da sam neki praktičan lik); znam u sebi da me tih nekoliko mirnih, zelenih rijeka što ih uvijek možeš zateći između Karlovca i Otočca poslovično pročisti, pomiluje, smiri.

Držeći glavu u razini vode prisjećam se dana kada smo tim rijekama plovili veslajući i živjeli uz njih po nekoliko dana, sada je dovoljno samo ovako ih s vremena na vrijeme posjetiti i pozdraviti ih. Brišem se poslije kuhinjskom krpom što sam je slučajno strpao u ruksak, pa mi dva dana služi kao sasvim praktičan ručnik; skuhat će se s bijelim rubljem u mašini, mislim poduzetno; odlazim u grmlje i presvlačim se s košuljom svezanom oko pasa; svejedno mi je više što će drugi ljudi misliti o meni – a drugih ljudi zapravo niti nema, jer gotovo da je vruće ljetno poslijepodne; više je pataka što ih hranimo posljednjim komadićima kruha; patke o nama ne misle ništa, njih taj neki osjećaj kompeticije, gledanje svisoka – nije još obuzeo, nego veselo i otmjeno plutaju u zelenoj vodi pristojno uvažavajući da su i braća ljudi konačno malo stigli do vode.

Kakav lijep izraz, brat čovjek, pomislih dok gledam jednog gizdavog patka zelene glave i sjajnog smeđeg perja. Brat čovjek, brat patak, brat pas. Baš kao i ono šutljivo gladno pseto s Gospodične na fotografiji: toliko tišine i spokoja danas je već u nas ljudi teško pronaći. Dobro, možda je ovdje među patkama bila i pokoja sestra; one su malko neuglednije i vanjski im pokrov pršti sa manje detalja; imaju druge metode kako privući pažnju – no u te metode odavna već ja se sve manje razumijem i sve me manje zanimaju.

Možda sam one stvari što smiruju i koje nipošto ne bismo smjeli zvati metodama - vidio u očima jedne stare bake što je od Jaske jučer putovala onim autobusom s nama sve do samih Sošica, pozivajući nas da dođemo u muzej i pričajući o tome kako ih znadu posjetiti kartuzijanci iz Pleterja, ovako – na noge, pa preko gore – kao mi; zato se za nas valjda toliko i zainteresirala. Bila je obučena jednoobrazno, s nekim dugim pokrovom na glavi, možda je to znak nekog pripadanja ili odudaranja, sve manje me zanima to kako ljudi izgledaju ili kako su obučeni – ali po njenim očima nipošto nisam stekao dojam da želi odudarati; ono što je bilo puno važnije, što je bilo tako lijepo, veliko, očito, to su njene žuljevite ruke, tople oči i smiren glas kojim nam je pričala o tome zašto autobus umjesto da se popne ravno na Sošice kruži Žumberkom, o tome tko je još ostao u kojem selu od Hartja do Kalja i o tome tko od tih ljudi ostavlja otvorene prozore da se kroz njih mačke mogu skloniti od hladnoće i nevremena.

Stiglo je u moj život i doba u kojemu nisam više uopće daleko od dobi tih tihih i pogrbljenih baka koje na svim meridijanima i paralelama prve započinju razgovore s namjernicima; ono što one oduvijek imaju a ja još uvijek nemam, ili ne umijem toliko dijeliti ljudima kao što su one oduvijek umjele – podsjeća me na to kojim bi putem dalje trebalo poći i kuda stići. Bilo bi nepristojno da sam tu staricu punu nekog smirenog osmijeha zamolio da mi u onom autobusu što nas je gotovo dva sata zanašao sad na ovu, sad na onu stranu – pozira za fotografiju; čovjeku poštenih namjera u ovakvom vremenu sasvim bi dovoljna trebala biti i njegova mašta; slikati bez pristanka, to nisam odlučio činiti, i tako – morat ćete zamišljati, što ću vam ja, ali neće vam to biti baš teško; vjerojatno je samo potrebno da se sjetite svojih baka, i da još možda malo pomnije koji put pročitate ovaj nespretni odlomak; barem šest sam ga puta mijenjao, pisao i dopisivao, barem to mi nemate razloga ne vjerovati.


Na ovom mjestu vam dakle stoji fotografija te bake; puna je megabajta i igre svjetla i sjenki kao ono grožđe pčela i sladora; po njenom osmijehu svaki od nas poznat će dokle je stigao na tom putu od mete do sošica, samo što se u te sošice ne odlažu ne daj Bože puške (soha, soška, sošica) nego osmijesi i spokoj. Čudo jedno koliko ovo putovanje, vidite, vuče na rat.


Kada provedeš najveći dio života tamo - to sad pišem pod fotografijom ove starice, bake, putnice - pod onim brdima i šumama, gdje je malo ljudi, a puno rada na zemlji, sa životinjama ili biljkama, kao starčad što se vozi tim autobusima radi nekakvih liječničkih doznaka, recepata, uputnica, bankovnih računa, radi tisuća poslova što ih čovjeku nameće zajednica da bi joj dokazao kako je dostojan u njoj biti i živjeti; kao dobre vile i anđeli poljima u svitanje ili sumrak, za tko zna koga i zašto, među pustim selima raspadnutih kuća i raspalih puteva - počneš više cijeniti stvari kao što su nebo, zemlja, drveće ili voda; odnos s drugim ljudima postaje ti tada sve manje važan, pa makar o njima doslovce i ovisio. Prihvaćaš slabost, bol, nestanak – kao neumitne životne činjenice od kojih se možda možeš negdje nakratko sakriti, ali im umaći ne možeš; ako ih proživiš i doživiš barem na čas u takvoj snazi i redu kakvog pruža zaboravljeni i osamljeni kraj poput tog nevjerojatnog Žumberka, možda će ti pasti lakše na dušu.

Tako kako danas izgleda Žumberak, možda će jednog skorog dana izgledati neko puno šire i veće područje – možda će takva pustoš i bogatstvo u isto vrijeme stići do samih rubova našeg današnjeg svijeta, pa će on izgledati baš kao mjesto gdje je nekada bujao život kojemu se čudimo i snebivamo se nad njim; nad činjenicom da su nekada ljudi živjeli s malo ili nimalo stvari, a opet da su bivali radosni; da su im životi bili kratki, ali baš zato vrijedni i važni i da ih pored svih nevolja što su kosile kao oštra kosa travke na livadi - nisu odbacivali i uništavali ih, kako to danas žalostan broj naših suputnika u svijetu čini sasvim svjesno, u strahu od praznine, trajanja, besmisla.

Jesmo li mi sve to u se primali već onda, kada smo pred nastupajućim paklom onog rata kojeg smo više osjećali, a manje poznavali - kao djeca žudjeli za nikakve novce kupiti nekakav kućerak tko zna gdje u tom zelenom raju, pa maštali živjeti tamo poput posljednjih ljudi na zemlji, ili smo tada još samo pričali gluposti, kao što ih pričamo i danas – tko će znati; ono što vjerujemo da nam se kao ponajveća sreća u životu zbilo – to je da nam nitko nikada nije počinio toliko zlo da ga ne bismo uspjeli prestati mrziti.

Još bolje, ništa nam se takvoga desilo nije – da se ne bismo voljeli zagledavati u nečije oči, pa makar taj poticao s one, druge strane, koju smo nekada doista smatrali drugom, a druge strane svako se malo mijenjaju, nestaju i pretvaraju iz jednog u drugi oblik – jer tako su nas učili oni stariji, mudriji, iskusniji, a sada vidimo da u toj priči nema baš previše strana, nego samo milijuni pokušaja, pogrešaka i ponavljanja; vječito učenje i traženje smisla.

Svatko će, baš kao što je i došao, na svoj konac stići sam, često preplašen i gol; možda taj prizor izgleda baš ovako kako to ja činim, dobro – u nekim gaćama, nije red – silazeći u onu hladnu, zelenu rijeku kao list što u nju pada iz nekad moćne i snažne krošnje. Iz rijeke si izišao u neki korijen - da bi postao dio krošnje, iz krošnje ćeš otpasti u rijeku – a samo si mislio da si nešto posebno i svoje. Pa se molim da i u taj, posljednji čas, kako god da on izgledao - mogu ući barem s nekim smiješkom; ne možda s nekim švejkovskim smiješkom olakšanja, nego barem smiješkom pomirenja poput ove bake; kao kada silaziš u hladnu rijeku a morao bi glasno vikati od neugode, no ipak se od srca smiješ, jer znadeš da do sljedećeg kasnog proljeća u nju više nećeš moći ući niti gležnjem, a kamo li pupkom ili ramenom.



Kupanje u rijeci u drugoj polovici rujna; no, to je nešto zaista novoga. Ništa mi više ne može izbrisati taj smiješak s usana, dok trpamo stvari u ruksake i polazimo prema mjestu na kojem bi se trebao pojaviti autobus za Brežice.

Naravno, nema autobusa; nitko ni o kakvom autobusu pojma nema; tako sam i u Jastrebarskom primjerice zapazio: čovjek stoji i puši u dvorištu, pa kada ga pitaš za centar mjesta, odgovara – ne znam; vjerojatno je više do nas nego do njih; to kako mi izgledamo sa svojim ruksacima, škornjama, starim košuljama i bradama, sigurno da ne ulijeva povjerenje; misle ljudi – bolje je da takvih s lica zemlje čim prije nestane, ili da barem zalutaju što dalje od nas; pošten čovjek nema zašto besposlen lutati licem zemlje.

No, ako nema dobrih savjeta, ima još dobrih ljudi; dok sjedamo na pivu smirenja u nekakav rokerski kafić, ili se barem tako zove, dobivamo obećanje kako počinje specijalna operacija evakuacije – i doista, za niti tričetvrt sata, prevaljujući nesebično i plemenito u blaženo popodne vikenda više od trideset kilometara u jednom smjeru – iz našeg malog sela dolazi odvažan spasitelj, pa kada nutkamo pivom, ćevapima, filekima, ili barem kolačima u obližnjoj slastičarni – odbija, uz izraz lica, pa što je vama dečki, idemo nazad, utakmica je u šest!

Eto, da znate, ako ikome padne na pamet ovakvo što, organizirajte sebi prijevoz iz Pleterja, Kostanjevice; možda radnim danom tamo ima nečega, ali vikendom nema ni dućana koji radi; tko zna, pitamo se umorni, je li pametnije bilo isplanirati prijelaz u suprotnom pravcu – vidiš kako javni prijevoz s naše strane planine funkcionira bolje, bar znamo za što smo se borili, da možemo vozati se prašnjavim makadamima davno umrlih sela - bockamo se više pogledima no laktovima pod rebra. Ma dobro, pogledavamo se – ali gdje bismo se tamo okupali nakon svega i saprali sa sebe ovaj smrad, znoj i prljavštinu desetaka kilometara koji su iza nas, valjda u nekoj ledenoj Kupčini; mogla bi i ona možda poslužiti. Naše su rijeke (kakav sklop: kao da rijeke mogu biti nečije, možeš samo ti biti njihov) hladnije, brže, surovije; naš svijet nije stvoren za besciljne lutalice; ionako sve manje znamo kamo pripadamo – o tome najbolje govore granice po dalekim čukama i ledenim potocima kojih više nema i koje možeš prelaziti kako te volja, samo ako te volja.

Blago tebi, dodajemo u glas, svaki svoj – sada smo već opet s ovom dugom i teško prohodnom pričom u našem vozilu spasenja - pa razgovaramo o nogometnim utakmicama koje se moraju pogledati, kako vozač kaže (jer ga ne zanimaju naša blagoglagoljanja o obližnjim mjestima užitaka: Otočec, Boršt, Stojdraga); mi ćemo pod tuš pa nakon gledanja u oči - svaki u svoje najdraže i najvažnije - uhvatiti posljednje stranice nekih knjiga koje nam je u gore na leđima bilo preteško nositi, svaki svoju. Upućujem našem vozaču pitanje - sada smo već valjda negdje oko Bušeče Vasi, tu vam je onaj riječni otok kojeg sam ovdje opisivao negdje početkom srpnja - kada je prva sljedeća, mislim na utakmicu; vjerojatno u utorak ili četvrtak, veli; poluglasno mislim – sve će to pozlatiti puna tepsija neke dobre štrudle, koju će Najdraža smotati ispod srca, takve su najslađe; Njeno srce toliko je da u njega stane skoro čitav svijet, skupa sa ljudskim dušama i toplim štrudlama, a gdje nećemo nas dvojica-trojica gladnih namjernika; ne znaš ti, mladiću, o tome još puno; naučit ćeš – na lakši način, a ne kao mi, hvala Bogu. Veli vozač, a zašto pitaš, to za utakmicu, znade on da ja takve stvari gledam rjeđe od njega; rekoh, ma ništa, ništa, onako, pa kroz glasan smijeh, čini mi se sasvim umjesno, dodajem kako pitam za prijatelja; samo ti tada nemoj onako muški večerati, vidjet ćeš već kada dođe vrijeme prvog zvižduka.

Medvednica, Samoborsko, Velebit, Učka, Komna, Vogel, Črna prst, Risnjak, Ivanščica, Klek; dobre su gore što ih čovjek pređe u životu; valjalo bi se sjetiti još koje. Ili, bolje, još koju prijeći. Ali o tome ćemo razmišljati kada za to dođe vrijeme; približava se vrijeme za gledanje u oči; one najljepše koje čovjeka mogu gledati. Rekao bi moj prijatelj dok zagonetno pogledava u mobitel što ga je konačno izvadio iz onih svojih hlača - znamo za što smo se borili; a ja neću govoriti ništa, Božesačuvaj da sada išta kažem, nego pomisliti, ma daj, čovječe, ne pričajmo gluposti; za ovo se skoro uopće nije trebalo boriti, već ponajviše prepuštati.

Tko se za ovo samo borio, taj je izgubio sve. A prepuštanje, to je možda borba, ali ponajviše sa samim sobom, ako uopće takvo što kao što sam ja postoji. Postoji; tko bi inače ove nepregledne gomile teksta istresao pred vas, uvaženi čitatelji, da ga nema – ali valjda najvećim dijelom samo zato da bi se s kime čovjek sam imao boriti, pa kada izgubiš sjetno ali odlučno reći: nema pobjednika dokle god itko gubi.

Hajdemo onda još jednom, ovaj puta bez borbe; dodat će onaj drugi, ti, borac - značajno na koncu. Osnovat ćete s nekim višim smislom klub boraca i mlateći se međusobno kao da ste strastveni protivnici otisnuti se negdje ne sredinu toka, tamo gdje je matica; prilično jednako udaljeni od svake obale. Prije nego u ovoj, stvarnoj vožnji, a ne u nekoj tvojoj glavi - prođemo posljednji kružni tok na ulazu u naše selo, onaj usred kojega se diči s mukom i uredno pokošeni mjesni grb, da uvijek znamo kamo pripadamo - značajno ćemo se pogledati pa reći, možda smo i tih posljednjih petnaest ili osamnaest do Brežica mogli pješke, pa tamo na vlak.

Prije mraka svakako da bi nam se negdje između krvavih žuljeva i plikova od sunca pod samom brežičkom gorom ukazala pruga, a onda bi se onaj posljednji dio puta što ga pješke valja prijeći, od Dobove do Harmice, mogli susresti s migrantima što iz šumaraka izlaze s prvim sumrakom u noć, da hodaju prema zapadu, tamo gdje je na nebu ostalo posljednje svjetlo dana i da traže možda ono isto što smo mi tražili tamo gore u Žumberku prije rata. Ili nešto drugo.

Tko zna bismo li uopće ikada ikamo stigli – kao što smo ovako stigli, a najbolji dokaz za to je to što vam sada ovo pišem - ili bi nas one visoke travke kiselica i krošnje lužnjakovih šumaraka negdje oko Krške Vasi ili korita Sutle sakrile zauvijek, tamo gdje je gorjanskom birtašu nedavna poplava odnijela drvenu terasu nad rijekom ili gdje su zastrašujući ostaci mjesta na kome, čekajući polazak, istodobno boravi stotinjak gladnih i pomalo promrzlih ljudi; vrećice, omoti keksa, odjeća, zavoji, plastika i nered. Nema više granica koje se ne bi smjelo prelaziti; samo su smjerovi drukčiji. I tko zna još što; netko će reći da su drugačije namjere, netko baš ništa drugoga; a i ja još malo pa evo neću pisati više ništa; dalje ćete morati sami.

Eto tako, od tog trenutka, mi bismo šutjeli, jer kako ćeš – još tamo negdje na onoj klupi usred vinograda, valjda prije trideset godina shvatio si; kada je teško, onda se šuti. Kada je lijepo, onda se viče i dijeli, pa tko bude htio, neka mu bude od srca. Ne velim ja da će se ovaj tvoj suborac toga uvijek pridržavati; suborac, ti sam, da – baš taj koji naglas sada veli: ma, koliko si samo toga ispisao, nevoljniče, kao da nam želiš budzašto proarčiti ovo malo vremena, očiju, živaca, megabajta što nam je ostalo; ljudska duša je vrag, stalno nešto ište i treba – gotovo da nema neke koja nije takva. No, tako bi trebalo, tako kako si napisao o šutnji i priči. Gdje je prijelaz između tih dvaju mjesta, to moraš svaki puta iznova otkrivati.

Bez prijelaza, prijatelju moj, neće ići.

nedjelja, 10.09.2023.

Komrad Valjak

Doći će evo dan kada će baš za tebe netko upotrijebiti apoziciju komrad, vjerojatno onako slučajno, da se usput naglasi kako nisi daleko od sugovornika iako se s njime u osnovi ne slažeš, ali uostalom – tko si ti da možeš znati zašto je to bilo, i tko si ti uopće u toj priči; razumio si taj pojam u jednom pozitivnom smislu i imaš stoga razloga vjerovati da je u takvom kontekstu i upućen, pa te nečeg sjetio – i dobio si potrebu to opisati; to je zapravo puno važnije; to što neke sasvim male a snažne žigice sadašnjosti koje upale drugi ljudi - izazovu u našim sjećanjima.

- - - - - - -

Bilo je to doba kasnih sedamdesetih; u tim si godinama dovršavao dječaštvo i započinjao prvu mladost; nakon smrti doživotnog predsjednika, osjetit će se prvi dašak slobode govora, doći će novi val, mladost, bunt, pjesme, izlasci; no sada, sada je tvoj svijet još uvijek ograničen na tvoj dio grada; dolaziš u školu, boriš se sa smislom i teretom svakodnevice, mlađi si od ostalih skoro godinu dana, što je jako velika razlika u toj dobi; dečki već pod odmorom ne čitaju novine nego pipaju djevojčice – a ti se svemu tome čudiš; odlaziš i u muzičku školu sa notama pod miškom, tada ćeš stoput proklinjati starce što te u nju tjeraju – to je jako često izvor podsmijeha za druge, kao što je i činjenica da si mlađi; srećom, imaš visinu i dobre prijatelje, pa te se malo tko usudi dirati; kako bilo, to je doba sigurnosti i radosti; doba u kojem jedan osmijeh i jedna riječ mogu značiti čitavu planinu, ili odnijeti tvoju dušu u mrak – a to se, srećom, neće desiti.

Još uvijek odlaziš vani igrati se; sasvim je nejasno što bi to zapravo trebalo značiti, jer odavna već prestali ste igrati se kao mala djeca; nekada ste se igrali rata, sanjkali, preskakali mravinjake ili pikulali, sada samo ponekad zaigrate nogomet na crkvenom igralištu – a sve češće sjedite negdje na osami i pričate; nitko još ne puši; okovratnici postaju sve kraći, neki bijes u ljudima sve snažniji a hlače sve uže; jednog će dana netko doći među vas sa podrpanom majicom i to će biti opći znak za uzbunu. No, nije sada još došao taj čas; dugo je već prošlo otkada djevojčice nisu više s vama; tko će uopće znati gdje su nestale; viđaš ih još samo na putu do škole i u školi; sada je došlo grubo muško vrijeme, vrijeme u kojemu valja preživjeti; važno je stoga znati dobro igrati nogomet, zbaciti nekog tko te želi oboriti na pod, brzo se popeti na stablo, otresito i bezobzirno odgovoriti na svaku porugu; ne dopustiti bilo kakvom napadu na sebe da se razmaše.

Ono što je još važnije, to je doba učenja o zajednici u kojoj živiš. Od malih nogu jasno ti je da ljudi jedno misle, drugo govore a treće rade; tako je to svugdje oko tebe; kod kuće se ne govori ono što se govori vani i obrnuto – pa te takve stvari brinu, upadaju u oči, žuljaju. Želio bi živjeti tamo gdje se iskreno i jasno sve može reći čovjeku do tebe, no od rana shvaćaš da je takvo što nemoguće; ili ćeš biti ismijan, ili će nastradati tvoji najmiliji koji pri mnogim stvarima kada ih pričaju drže prst pred ustima i značajno te gledaju; ili će se desiti tko zna kakvo zlo – jer svi pričaju o nekome zlu, ali nikome se oko tebe baš previše zla ne dešava.

Ono čemu te uče, to je rad (slično je i danas: svima su puna usta rada, a nikome plaće); rad dobiva aureolu i čin svetosti; sada je važno učiti, kao što će sutra biti važno raditi i doprinositi napretku zajednice i svijeta oko nas; no odmah vidiš da nešto nije u redu – više se cijene oni koji više imaju ili izgledaju lijepo u odnosu na one koji nemaju ili nisu lijepi, već ružni. Važniji su oni što voze Datsune nego Stojadine ili Fiće; važnijeza sve oko tebe su djevojke sa dugim nogama i dubokim dekolteima od onih sa velikim očima ili sanjivim osmijesima. Ne smije se takvo što govoriti naglas, ali ti je iz ponašanja ljudi jasno kako stvari funkcioniraju; sasvim je jasno koliko zlo u tome svemu leži: ono zlo koje će kroz nekoliko godina izbiti na površinu i dovesti do rata; zato što smo jedno govorili kod kuće, a drugo slavili vani: otkad znate, živjeli ste u laži.

Sjećaš se svoje bake; posljednje godine života, a nakon djedove smrti bit će ih još jedanaest - provela je u kući, nalakćena na prozor s jastukom ispod lakata; udovice toga doba tako su dovršavale svoje životne puteve, ako ih oni još ranije ne bi odveli u krevet, da iz njega više nikada ne iziđu. Baka je imala više sreće; mogla je izići i sjesti u maleni vrt, uživati u prirodi, obrezivati grm malina ili hortenziju, čupkati travu, slušati radio i rijetko gledati televiziju, čitati i čitati i čitati knjige iz vlastite sobe pune tko zna gdje i kada kupljenih knjiga. Jedna od velikih radosti bila joj je promatrati ljude koji prolaze ulicom; no, da ne biste pomislili, nikada ono što je vidjela ili razumjela o tim ljudima nije zloupotrebljavala; malo je što od toga uopće izricala bilo kome; šutjela je kao zalivena kada bi bilo tko ušao u sobu pa je zatekao tako. Jedna od rijetkih stvari o kojima je znala nekoliko puta progovoriti vezano uz to bio je komrad Valjak.

- - - - - - - -

Nikada tog čovjeka niste zvali nikako drugačije, zato mu nisi niti upamtio ime. Živio je u nekoj trošnoj kućici oko Kruškovca, poslije je srušena kada je došlo doba novih zgrada i prometnica; ono po čemu je komrad Valjak bio poznat, to su bile dvije stvari: izgled i odbijanje. Valjak je vidno šepao, nije imao štaku nego neku čudnu cipelu koja je bila daleko viša i veća od druge, što je rezultiralo time da mu noge imaju otprilike jednaku duljinu; da bi se kretao lakše, često je zastajkivao i pridržavao se za ograde; govorili su da je negdje jednom davno stradao na poslu i da odbija novac, stan, pomoć; vjerojatno je živio od neke male penzije – jer kada god si ga vidio, imao je na sebi istu smeđu bluzu, crne hlače i kapu sa šiltom; bilo je to, za ne vjerovati, vrijeme u kojemu su invalidi imali prednost, stvarnu prednost; da li ste poslije čuli da je netko tko nije stradao u ratu nego negdje radeći - dobio stan ili još viče, a bi nekome takvo što bilo ponuđeno, a on da bi odbio?; to što je on nastradao nije poljuljalo njegovu vjeru u društvo; nije koliko sada shvaćam volio pojedine ljude – zapravo ga nikada nitko nije niti vidio da se uopće smije; i prema djeci bio je šutljiv i strog – nikada nikoga nije zapitao kako je, a kamo li da bi nekome dao bombon, ali se uvijek trudio sudjelovati u svakoj akciji Crvenog križa ili neke pomoći; neumorno je obilazio od kuće do kuće i prikupljao pomoć za nastradale, pa je dijelio potvrde, ceduljice, papiriće i odnosio to što je prikupio u nekakvu mjesnu zajednicu, upravu Crvenog križa, dom u kojem se prikupljala pomoć – iako, kako su svi poslije shvatili, upravo je on bio taj kojemu je pomoć prvome bila potrebna, jer je umro sam, bolestan, napušten, vjerojatno se čak smrzao jedne zime od gladi, nemoći i samoće, ne tražeći od ikoga išta. No, bilo je to već vrijeme u kojemu ljudi doista nisu brinuli jedni o drugima, vrijeme u kojemu je moguće da se netko pored tebe smrzne, umre, usmrdi, osuši kao stara riba iz nekog dalekog, sjevernog mora punog leda, daljine i pustoši. bilo je to neko novo, drugo vrijeme, ono o kojemu su starci njegove i bakine dobi pričali na cesti kada su uopće pričali; mi ćemo se sada još baviti vremenom prije tog vremena; vremenom u kojemu baka sjedi naslonjena na prozorsku dasku.

Živio je u tom vremenu komrad Valjak sam u toj kući za koju se uopće niti ne sjećaš je li imala vode i struje; pored nje biste znali protrčati ne zaustavljajući se; kada god bi pričao sa odraslima, čuo bi ga da se žali kako je nekome drugome teško, sad ovome susjedu, sad onoj starici do daleko na sjever, tamo pod Bijenik ili čak Šestine, pa da je zanemaren, da su se ljudi prestali brinuti jedni za druge, da su braća prevarila sestru ili djeca zanemarila oca, a susjed susjedu oteo zemlju, kokoš ili ženu, da dolaze loša vremena. I tako bi komrada Valjka (tako su ga svi zvali, a zbog čega, nitko pojma nije imao) baka ispratila tužnim pogledom kako se niz Sveti Duh u svome ponosnom šepanju spušta prema Ilici noseći pod miškom nekakav letak ili vreću sa crvenim križem na sebi; jedino što bi u tom trenutku znala prošaptati više sebi u bradu bilo bi „stari bedak, mogao je živjeti u stanu sa grijanjem ili domu, nitko mu neće reći hvala“, pa te pogladiti po glavi i opomenuti da ne daš nikome da te gazi i da brineš o sebi, a ti bi sa strahom gledao u tople, tamne bakine oči kao da će sada tu, iza ugla doći zlo i poklopiti te baš kako je i ime onog čovjeka govorilo, kao valjak.

I onda bi se uvijek desilo još nešto, nešto zbog čega nisi nikada baku uspio zapitati tko je zapravo komrad Valjak i zašto se taj čovjek nikada ne smije; valjalo je tada majci zamjeriti što se za ručak mora kuhati više nego treba, ili što se kupuju stvari koje nisu drugo do li obijest, ili što se ljudi svađaju, rastaju, rugaju, ne misle više jedni na druge, pa je baka nerijetko svoje zlokobne rečenice znala završavati tvrdnjom kako ništa drugo neće doći nego rat, kao najveće i najstrašnije zlo koje ljude može pogoditi, jer sve poplave, potresi, požari mogu se nekako zaustaviti i zaboraviti, samo ako ljudi brinu jedni za druge, ali rat i nastaje upravo zato što ljudi jedni za druge ne brinu – nego brinu za stvari.

I doći će rat, upravo taj rat kojeg je baka vidjela negdje u daljini, iznad svih naših glava poput lipe što gleda i vidi nad mladom šumom punom gusta šipražja i trava - kako dolazi, siguran i crn kao noć, samo ga baka dočekati neće; zauvijek će sklopiti oči negdje između datuma dvaju izbora one nulte godine kada se prvi puta biralo; na naše riječi da joj kući dovedemo nekoga po kome bi mogla glasati, samo je prezrivo odmahnula rukom, jer više od toga nije niti mogla pa niti htjela; nije mogla niti ustati, niti okrenuti se na bok, niti govoriti, pa se sjećaš kako si joj dva dana pred smrt donio neku kašicu za bebe iz apoteke s okusom kruške, raspitujući se kod stare magistre o tome što da joj kupiš – i kako su njene još uvijek iste, tamne oči gledale u tvoje koje si skrivao da u njima ne ugleda suze, posljednji put kušajući nešto što se zove voćem; zabranjenim voćem užitka i radosti.

U bakinu svijetu čak niti previše radosti nije bilo predobro; sumnjivo je bilo previše se radovati, barem na očigled; nakon smrti dvoje prve nedonoščadi kada je imala šesnaest i osamnaest, odmah nakon udaje, pa onda i smrti najstarije kćeri u dvadesetipetoj godini, tete Marije, daleko od kuće u stranom i nepoznatom svijetu u koji je pobjegla za ljubavlju, nakon nestanka majčinog prvog dečka na koncu rata, nakon što se iz tog istog rata djed jedva vratio živ nekoliko mjeseci od njegova kraja - kada mu se malo tko više nadao, nakon majčinih bolesti i njena neuspjela braka iz kojeg si izrastao kao iz nekog dijela vrta u kojemu nikada ništa nije raslo i kada se tome više nitko nije nadao, nakon nesreća svakojakih u užoj i široj obitelji, nakon prometne nezgode u kojoj ju je na pješačkom prijelazu udarila sama Hitna pomoć, nakon svih zala, nesreća, siromaštva i zlobe svakovrsne, baka se plašila otvorene i jasne radosti kao iznenadne ljetne oluje; bakine oči gledale su stoga u tvoje opraštajući se i ostavljajući ti tu palicu mraka, snova i odmjerenosti da je nosiš dalje – jer kada je prvi puta ugledala Najdražu i tebe zajedno, znala je o vama sve i nije joj više ništa brige za tebe preostalo; otada te gledala očima u kojima se vidjelo da se sama pita, odakle je taj u ovu prašinu pao, kao kakav meteorit u pustinju – pa ti poskrivećki u džep gura najslađi komad kolača ili smotuljak kakvih keksa, da ih vas dvoje podijelite kako se sreća već dijeli, šutke, beskrajno i u mraku.

Da, nekada su zaista zemljom hodali ljudi kojima nije bilo važno što i koliko imaju – i bili su prihvaćeni, možda ne sasvim, ali kao neko nužno zlo, kao neki sveti ljudi, jurodivi, oni koji nas opominju kakvi bismo mogli i kakvi bismo trebali biti; danas bismo takve ljude smatrali u najmanju ruku bolesnim čudacima, ako ne i opasnim po društvo; vjerojatno bi s opominjući uzdignutim kažiprstom, kao kakvi starozavjetni proroci hodali ulicama tražeći čovjeka svijećom, sve dok ih kakav brižan liječnik ili policajac ne bi smjestio u kakvu bolnicu ili ubožnicu. Kada te netko nazove komrad, a od onog doba sada je to bilo prvi put – ti ćeš se odmah sjetiti komrada Valjka. Baka je imala pravo i ono što si u njenim riječima naslutio, a od komrada Valjka čuo, stiglo je vrlo brzo; prvo su stigle godine zanosa i nikome znano otkuda - rođene nade u novi početak, a potom godine koje su pojeli skakavci, godine koje su pojele kasnu mladost, godine rata, smrti i neimaštine; konačno je stigao ovaj svijet u kojemu je jedino važno tko koliko ima i kako izgleda – i gotovo ništa drugoga.

Pa kada ti netko spomene kakvog komrada, dođe ti toplo oko srca: možda smo životom mogli niz strminu prema Ilici otšepesati tiho i skromno kao komrad Valjak, ne trebajući puno a dajući svakako više od onoga što se dobije; to što bi nas mnogi smatrali čudacima bilo bi puno manje važno od toga što bismo, samo da nas je više bilo takvih – mogli spasiti svijet; hajde – teške su to, preteške riječi – svakako da ga od sebe sama spasiti nitko uspio ne bi a ponajmanje mi ovakvi kakvi smo, ali smo barem za milimetar mogli učiniti da ga još i naša djeca mogu doživjeti upravo tako lijepim, bogatim i sretnim kakvog smo ga na dlanu držali mi sami, ne znajući da se svijet na dlanu ne može držati. Svijet može stati na dlan, ali dlan ne može stati na svijet, nego samo u njega; da bude isti onakav kao i milijarde drugih. Kada to shvatiš, nikada više nećeš poželjeti napisati ili reći nekome nešto ružno – ako to i poželiš, brzo ćeš se od takve tmine obraniti običnom kutijom žigica; puno je važnije paliti žigice u tuđim dušama, tako kako neki dobar čovjek s vremena na vrijeme upali u tvojoj, pa pomisliš, možda bih i ja mogao tako?

Dlan stane u svijet, da budu jedno.

utorak, 05.09.2023.

Svjetlost

Ovo je slika šume u poslijepodne rijetko viđene jare. Dobro, prije svega valja reći kako je ovo snimljeno na visini od gotovo tisuću metara nad morem, pa ni jara nije bila tolika. No, naravno - kada je jara, kuda će jarac nego u šumu, a njegova Najdraža za njim; kao i obično, od rana je jutra pun obećanja, malo o osvježenju, više o raspoloženju - i tako - korak po korak, krpelj po krpelj, grašak po grašak znoja, brojeći samo one krupne (a vjerujte na riječ, ni malina nije nedostajalo, onih divljih; njih nismo snimali, nego jeli) pa onda - slika po slika; nisu slike nešto, nisam niti ja, ali svjetlo jest, zar ne?



Ovo je ista ta slika, rekli bi diletanti u području fotografije, a i mnogim drugim područjima - samo malo kasnije. Valjda toliko kasnije da sam i ja morao mobitel okrenuti pod pravim kutem. Ili je panj bio daleko, ili je panj u meni, a ja daleko, to ćete najbolje razaznati ako se zadubite u sliku. Pardon, fotografiju.



Ovo možete vjerovati da je snimljeno isti dan kada i prve dvije, a i ne morate - kako vam drago; tko bi se sada toga sjetio; uostalom - kada je vruće, bolje da je što manje dana, ili sam u krivu, tko bi ga znao. Da li je uhvaćena izmaglica stvar moga nekakvog umijeća, puke sreće ili zamućenosti kao posljedice mojih drhtavih ruku, ili obična činjenica kojoj ne valja pripisivati ništa osim toga da postoji i - možda - da takvu nije toliko ružno za vidjeti - najbolje ćete sebi predočiti sami.

Zbog čega bi ove nevješte fotografije bilo kome uopće mogle biti važne? Ne znam, zaista; osim što bi mogle posvjedočiti o borbi protiv predaje. Strašno je, naizgled beskrajno i iscrpljujuće dugo ljeto, puno vreline, tišine i sasvim izgledne praznine, usred kojeg smo već u nekom času morali pomisliti kako će nas zauvijek progutati i da će s njime nestati i naše posljednje radosti; ovo su malene iskre, iskrice borbe koju smo protiv njega vodili: ne zato da bi se ono uslijed te naše malo smislene borbe pobijeđeno povuklo u sjećanje - jer sjećanje je sve što nam u toj i od te bitke ostaje, nego zato da bismo sami sebi pokazali kako nas još ima; kako se nismo predali, pa umijemo i u tim beskrajno dugim i teškim trenucima jare i praznine pronalaziti smisao.



Konačno, ovo je fotografija koja je načinjena točno jedanaest godina prije ranije opisanih događaja; snimljena je pravim fotoaparatom a ne mobitelom (jer tada mi se još dalo uz mobitel nositi i fotoaparat, a vjerojatno su još mobiteli bili tek obične kutijice za pozivanje i slanje poruka) - i to nekim Olympusom na kojemu objektiv nije bio onako, izdužen, kao u pravih snimatelja, nego običan, izdužio bi se sam kada bih upalio aparat, više vam o njemu ne bih znao reći, a vjerojatno nisam znao niti onda. No, ono što povezuje ovu fotografiju sa prve tri - jasno je kao dan, ne samo onaj kada je snimljena - jest ista ta svjetlost koja tako moćno i lijepo treperi nad nama. Nije toga dana bilo tolike jare; vjerojatno je i osjećaj bio takav zato što smo bili pored vode, pa još tekuće, pa još hladne (uz koju smo čak zapalili i vatru, a i okupali se u njoj) - ali svjetlost se teško može zanemariti. Mislim, može i lako, ali je poslije malo teže s mrakom, nije li?

utorak, 29.08.2023.

Gospodar bez muha

Težak je pomalo bio taj čovjek, sumnjičav već prilično, a i mrzovoljan što starijim je bivao; nije baš bilo previše dana u životu što su mu u ostali - u kojima bi ga našao dobre volje. Prije će biti da ga je štošta iz mladosti tištilo i pritiskalo mu grud; kako to već dođe starijim ljudima, kada još ne prođe vrijeme da bi čovjek htio, a pred njim je vrijeme da se ne može moći.

Ono po čemu je poznat i koristan u svojoj kući bio - jest to da nikakva straha prema paucima, mravima i gamadi svakovrsnoj pokazivao nije. Kako je daljom bivala godina u kojoj se kuća preuredila, tako je i taj nesretni rod i soj mnogonožaca navalio na nju; slabije se i čistila – ruku na srce staviti valja; pa nisu više rijetkima bivali trenuci u kojima bi ga tkogod od tada još brojnih ukućana, usplahiren i uzbuđen od nezvana gosta u sobi, pozivao da brzo riješi stvar. Posebno je ženska čeljad na takva bića osjetljiva; nisu to bivale neke opasne beštije – kukci svih vrsta i fela, muhe dosadne i zunzave; pauci kućni, malenih tijela i možda malo duljih nogu, što su naumili negdje u miru i polumraku kakve loše čišćene sobe satkati svoju mrežu, pa u njoj u miru dočekati starost – baš nekako kao i on.


Eto, tako si svako malo mogao iz kojeg dijela kuće čuti glasan i plačljiv poziv da se čim prije dođe i ukloni nevolja.

Muhe je znalački puštao da kroz mračno prizemlje prolete prema svjetlu, pa im otvarao komarnike i svjetlarnike; tek pokoju, upornu i dosadnu što takav put nije znala naći, uspio bi uhvatiti u zavjesu, o čemu su poslije godinama svjedočile žute i smeđe mrlje, sve do prvoga pranja a katkad i koju godinu dulje. Neke od muha, omamljene, opijene i usporene ionako nedalekim i izvjesnim krajem - moglo se također, s krajem ljeta i početkom jeseni uloviti u krpu pa istresti na verandi, neka ih vjetar još tako polužive nosi i plete njima mrežu dalekih događaja, neznanih i stranih. Moljce bi hvatao jednom rukom – ako su bili oni spori, što lete samo u jednom pravcu, polako i pomalo iznenađeno, poput starih američkih bombardera u noći nad nekom maglenom ravnicom. One druge, brze, nepredvidive moljce, što su često mijenjali smjer i bivali zahtjevnim i teškim plijenom - dokrajčio bi pljeskanjem, Bog da mu dušu prosti. Mrave je iznosio u svemir na golim rukama, pa ih otpuhivao kao da ih je snašla kakva iznenadna i strašna oluja, osim ako ih je bivalo s proljeća toliko da bi neumorno harali kuhinjom i ugrožavali sam oltar kuhinjski – kutiju s kruhom; tada je očajan odlazio u trgovinu pa kupovao skupe i nevoljene sprejeve i praške da ih utamani. Pauke je obujmljivao krpom, koliko se to slabo i hrskavo tijelo ovijeno dugim nogama uopće obujmiti može, pa ih lagano iznosio van kroz dugačak i mračan hodnik, pričajući im dubokim i uzbuđenim glasom, kao kakav prorok – s uzdignutim kažiprstom ili čitavom šakom druge ruke, one u kojoj ne bi držao krpu, pomalo prijeteći – dok mu je pogled bivao uperen iznad svih glava, daleko u neku nikome poznatu budućnost, sa metalnim kukcima, ljudima koji lete i sićušnim tabletama umjesto večere što će ih ljudi gutati jednom, kada svega ovoga više ne bude.

Eh, što vi djeco o nevolji znate; mislio je u sebi sjećajući se kako je davno još njegov otac, tamo negdje u nekoj zloslutnoj osmerokatnici, gledajući golubima u leđa dok lete - ratovao godinama bezuspješno sa mravima; ponekada moravši potpisati i potpunu kapitulaciju, pa je poražen i gladan vezivao niti dva dana star hljeb u čvrstu najlonsku vrećicu vješajući ga na kvaku vrata; samo da ga mravi ne dosegnu, kao kakav prosjak; prosjak što do života budzašto ište tek malo spokoja u kojemu će čovjek, umoran i bezvoljan od teška i stalnog posla, poželjeti s nekim gustim, slanim i tekućim uratkom iz duboke posude - progutati dva ili tri komada prekjučerašnja kruha u tišini, stamen i pomiren sa sudbinom.

I tako, mogao si ovoga našeg junaka nerijetko vidjeti kako tu svoju nevolju rješava, ljeti i zimi podjednako - ponajvećma bos – tek u šlapama, u nekim kratkim gaćama i – kako je tada izgledalo - mrzovoljan, mumljajući i jedva razgovjetno vičući tim nesretnim stvorenjima uvijek iste stvari; odnoseći ih iz kuteva soba, hodnika i izbi u krpama što bi ih tko zna gdje samo za tu priliku pribavio i bacajući ih polužive u travu vrta:

- Idi, nesretniče, odavde. Ni ne znaš uopće gdje si došao, pa bi samo zauzeo prostor, a da bi što dodao – daleko bilo; to niti da pitaš. Idi, pa pjevaj u slobodi, ona će te grijati kao što te ovo moje ropstvo nikada neće, makar i rujanskim maglama i kišama. A ja ću ovdje plaćati komunalne prinose i grijanja, vode i struje, prireze i poreze i slivne vode, sve ću to plaćati – jer ti nećeš - i onda se bogami nećeš ovdje širiti i šepuriti o mome trošku!

Poslije su ljudi, čak žene njegove i uža familija (jer, znate već, čovjek u životu može imati najmanje tri žene, ne svaku onako kako to muškarci žene već imaju, ali svaku tako da je zove i osjeća svojom najrođenijom) poluglasno raspravljali o tome odakle mu tolika odlučnost da sve to čini; nije u drugim stvarima ni izbliza bio toliko poletan i brz; gdjegod bi u kući ili posebno oko nje valjalo štogod brzo uraditi, teško da si ga mogao vidjeti prva. Ni neustrašiv baš nije bio; kada bi s kakvim ovećim psom mimoišao na ulici, nije ga gledao s previše povjerenja- doduše, niti pas njega; ali to je već neka druga priča. Pa odakle mu onda volje da se ukoštac uhvati s tolikom mušadi, paučadi i kukčadi, bivalo je ljudima sve manje jasno, što više je vrijeme prolazilo i postajalo manje njegovim, i što ga je manje u njemu bivalo a sve više se činilo da ga nema; kako i sa svakim čovjekom jest – prvo u kućama i na putevima, a potom i u ljudskom sjećanju.

Mora biti, dolazilo se manje ili više uglas do čvrsta zaključka, da ga je na takve čini tjerala njegova škrtost. Da su ti pauci i muhe i gamad i kukci nevoljni svakovrsni mogli dodati koju lipu ili cent u njegovu zahrđalu kutijicu od tko zna kada pojedenih bombona što je stajala negdje u ladici komode u hodniku, pa da otplate vječit dug dijeljenja mjesta pod kapom nebeskom gdje jesi i gdje dišeš i živiš, on bi ih čista srca puštao do mile volje da budu s njime, i baš nikakva ga nečist ne bi brinula – u nevjerici su još godinama poslije vrtjeli glavama spominjući se tog čudnog svata. Da su mu plaćali komunalnu naknadu, taj nikada najmanje paučine iz obična kutka kuće očistio ne bi!

A kuća se s vremenom počela čistiti sve češće i temeljitije; da bi potom jednoga dana bila iz temelja preuređena i gotovo iznova sagrađena, po nečijem sasvim drugome planu i volji, da se u njoj i pored nje živi, prolazi i gine, kako se već prolazi i gine tamo gdje ljudi ne nadžive kuće, iako se tome svi u potaji nekako nadaju.

Kako bilo, ljudski će jezik često uprljati čak i nedjelo, a kako da ne bi neko djelo; davno su već mudri ljudi na više mjesta napisali da je ljudski jezik - kao kormilo brodu; niti ga vidiš, niti se usporediti po veličini mogu – a prvi drugome određuje i kuda će i kako; pa ako ti jezik uprlja nedjelo – kako da neće djelo - i ono uprljano, a bome i kakvo lijepo, čisto i dulje pamtljivo; stoga je s vremenom sasvim zanemaren učinak njegova čišćenja, no i kuća postade čvršća, stamenitija, manje prijemčiva za gamad i nametnike – pa tako, svako vrijeme dobi i izgubi svoje.

Jer možda stvar i nije u tome da ljudi nadžive kuću, već da ono vrijeme što je njihovo u njoj - pretvore u vrijeme od svjetla i dobra. Hajde, ne baš svjetla i dobra; velike su to i teško ostvarive riječi; ali – u vrijeme sa manje tmine i zla. Poslije, kada i mi shvatimo da se primakao konac našeg vremena, kako se svačijeg vremena konac već primakne - počnemo više na značenju davati takvim stvarima, ne sjećajući se više kako smo ih i koliko nipodaštavali i prljali vlastitim mislima i riječima dok su nam stvarnošću bile.

ponedjeljak, 28.08.2023.

Karta munja

Obzirom na to da mi je pauza... ne moram ništa objašnjavati, evo u prvom komentaru objavit ću link na Dhmz-ovu kartu munja, po njoj najbolje kada je uvećate znate gdje se približava oluja; ove danas opet dolaze ne kroz noć nego kroz dan, moglo bi biti problema kad idemo s posla doma, ili je netko vani, ili čak na moru... Ljudi - pazite se, pogotovo danas popodne; možda ovo nekome čak bude od koristi, barem više nego neke moje žvrljotine ili fotografije, a ako je bez veze i potrebe, ne zamjerite :).

nedjelja, 20.08.2023.

Hajdučki konak pod slabim svjetlom dinama

Čovjek koji je sebi naučio biti dobro društvo mogao bi to biti i drugima. Onaj koji nije, neće to sigurno biti. Da, u pravu si, sugovorniče moj: učenje je dugo, teško i bolno; traži previše vremena i daje premalo trenutne ugode. No, čak i onda kada je izgledalo kako je sve izgubljeno, upravo od njega se pružalo tanašno i važno svjetlo u tmini – toliko važno da ćemo primjerice moći zemlji (kao materi?) reći kako prva tiskana knjiga u Njoj potječe niti trideset godina nakon Gutenberga, a čak šest ranije od Krbavske bitke. Zamislite luđaka koji je tada umjesto mačeva stvarao knjige; činio je to dapače izgleda baš na mjestu koje je današnji naraštaj prekrio vodom - da od njega ne ostane kamen na kamenu; je li bio manje čudo od profesora koji nekako s proljeća djecu - onu koja žele - svakog drugog četvrtka u sedam i petnaest ujutro bez naknade priprema za maturu?

Zbog toga neizvjesna posla, toga - s učenjem - većini je važno pripadanje plemenu, ma koliko ih učili kako je takvo pripadanje vrlina - jer će za tebe druga glava bolje misliti. Jednom imaš šest, ili osam, ili dvanaest; jednom sam odabireš kamo će ti srce. Ako odabereš po snazi, a najviše ih tako čini (najlakše je) - oslabit ćeš, ma koliko ti se puta činilo da je važno, najvažnije pitanje jedno: koliko nas ima?

Koliko nas ima! Upri se o istinu, pa samome sebi priznaj: nisi odabrao igru, odabrao si pobjede; nisi odabrao ljubav - odabrao si snagu; u pobjedama gomile i pojedinac je sigurniji; u toj priči nimalo nije odlučivalo tvoje srce, nego um! Iza tebe pružaju se uvis, kao da je do pod samo nebo - stotine, tisuće, možda i čitav milijun; što nas je više i što smo opakiji, to si i ti sam - izgleda ti - jači: moći ćete jednoga dana, kada sami sebi budete nepobjedivi - u gomili dulje i bez straha od kazne progoniti sve one drugačije. Na pustim stajalištima autobusa oko ponoći moći ćete tada - među onima što nose dugu kosu - sa dostojnom strogoćom istraživati poznaje li tko riječi svetih pjesama o vilama i sokolovima koje su neki nesretnici svojedobno zabranili; pa da lakše otkrijete one koji one nisu vaši. Moći ćete one s nepoćudnim novinama pod miškom progoniti dublje u varoš, a one u drugim, tuđim bojama sve do kraja širokih avenija.

No, bez iznimke, stići će dan u kojem ćeš konačno uvidjeti kako se to sveto i snažno Mi umanjilo, okopnilo i nestalo poput leda na osojnoj alpskoj padini ljeti - i da je od njega ostalo tek obično, puko, nejako Ja. Vidi ga, reći će oni važni, oni o kojima je tvoj svijet do tada ovisio kao šuma o vjetru: sve to manje jest, a sve više nije; iza čega čovjek sada da se krije?

Ako se potrudiš, vidjet ćeš kako uistinu iza tebe ne stoji nitko - oslabit će jarka svjetla što ti zasljepljuju oči pa ćeš nazrijeti kako nikoga nema niti iza drugih, niti iza tebe; nikoga do duge, mutne sjene.

Jednom kada uvidiš da nigdje oko tebe niti nema nikoga drugoga, junače naš - do li istih, nevoljnih osamljenika kakav si i sam - lakše ćeš gurati teške i trome pedale pod slabim svjetlom malog, već gotovo raspalog dinama. Puštaš sve da stoji još jedan čas. Cesta je mračna, duga i prepuna rupa; loš prašnjavi makadam u vreloj, sparnoj noći punoj zrikavaca, straha, nepovjerljivih hajduka i nedokučivih zvijezda padalica.

Što li je ono iza najbližeg zavoja: nevolja ili mjesto za počinak? Mliječno svjetlo sa tog starog, već raspalog generatora slabašne struje ne dopire ni do prve rupe u tlu, pa ne možeš nazrijeti ni koliko je duboka: ne budeš li sam jače i ustrajnije gurao, uzalud ti ta stara i nepouzdana naprava. Sve su se baterije istrošile; oči su odavna već slabo naviknute na mrak; mislio si da je dobro biti par; ostalo je još jedino jedno staro, ne baš pouzdano srce - i u nedalekoj travi slabašno, tko zna otkud posijano svjetalce krijesnice; pouzdan znak kako na sve nas nebo još uvijek nije zaboravilo.

Baš svi putevi vode do ruba provalije; stvar je samo u tome hoćeš li sa sobom u nju povući još nekoga, ili ćeš pokušati pomoći da još tkogod ne utone u tminu. Da, put je cilj.

četvrtak, 10.08.2023.

Susret

Dugo nas ne bijaše zajedno; riječi utonu, dani se zaborave, obećanja izblijede - a ja smislim prikladna opravdanja: ne trebam te, ne poznajem te, ne osjećam te više.

Previše je vremena prošlo da ne bih pronašao drugi način; novu stranicu okrenuo, novim putem zagazio gustiš - samo da pohlepno dograbim što već moram; kao da ti uopće ne znaš kako ću ti - pokorno i smjerno - prići jedne večeri da mi se spremno prepustiš.

Da ti meni - umjesto ja tebi, očima punim neke naprečac smišljene molbe za oprostom, kako sam to već poslovično vičan - šapneš da me odavna već čekaš; da miluješ, šumiš, iscjeljuješ.

Pa da se sjetim kako je sasvim dovoljno nekoliko plahih koraka nasamo - da od mene opet barem na dah sagradiš dijete.

ponedjeljak, 07.08.2023.

Hladne pive sjevera, nastavak

Ne radi se samo o tome je li bolje u srpnju ili kolovozu obići Trebon od Tribunja; radi se o tome da će uskoro i Trebon i Tribunj prestati biti to što jesu; možda zato u ovo doba godine biram obići prvoga, pa skoro pet dana hodati bez glasa tihom riječnom dolinom u dugim hlačama i praktički bez skidanja dugih rukava. Gdje smo ono stali? Ah, da - ne radi se samo o tome je li bolje za dvadeset eura jesti lignje iz obližnjeg supermarketa ili za šest čitav meni sa bramborovom juhicom i knedličkama sa divljači; ili je li bolje piti toplo crno vino za trideset eura ili ledenu pivu za trideset kruna krigla; radi se o tome da nekako – ne radiš što radi većina. Dalje: možda, ali samo možda, da većina nije obavezno činila ono što većina radi, i da im se taj možeš, možda, izaberi – nije pretvorio u moraš – bilo bi bolje. Ne nama, nama je itekako dobro; onima koji dolaze – ako ih uopće bude.
Pa onda sjedneš u to limeno čudo koje još služi; pokupite nešto krpa, škornji, štapova, torbaka; izljubite se sa svojtom i prijateljima – i nestanete na tih nekoliko dana, dolinama dubokih i velikih rijeka prema sjeveru; rijeka što će, kada se budete vraćali, već biti pravi gangesi i huanghoi što prijete čitavim ravnicama i gradovima i donose smrt i razaranje; no kada vi još uz njih budete jedrili – i u onom i u ovom pravcu, bit će to tamnozelene šušteće ljepotice. Nekadašnji štaglji i tavani i tamo su danas već većinom postali dvokrevetne sobe sa zasebnim kupaonicama; jedino su one tamo bliže tim nekim nepoznatim čudima i koštaju možda petinu ovih kod nas. Pa onda ostavite svoju gomilu lima na točki A, i tako se spuštate i spuštate uz rijeku, gradiće i sela; kada vam se više ne da, koristite zapravo besplatne autobuse i vlakove (čak i Englezi priznaju kako je Češka najbolja zemlja na kugli zemaljskoj što se željeznice tiče) i tako konačno stignete i do nekog velikog, glavnog, sada više ne tako prepunog kao za Uskrs jedne nedavne godine – više on liči na onaj usnuli zamak iz vaših snova kojim ste tri tjedna šetkali kada vam je bilo dvadeset i kada se to moglo za sto maraka. LJudi su i dalje druželjubivi i razgovorljivi; svako malo zapodjeneš neku priču; zanimljivo je i lijepo.
Eto tako; radi katastrofe u Sloveniji morali smo ove godine otkazati tradicionalno hodanje uz Soču; možda ostane još što za jesen; iako tamo srećom i nije bilo neke posebne katastrofe - sjećam se plazova blata koji su znali zatrpati Log pod Mangrtom, a i imao bih osjećaj da plešem na sprovodu. Zato možemo do Kozjanskog parka, kad već traje godišnji; na kavici u Dobovi možemo popričati sa domačim Vampirjima (da, naziv dolazi od slovenskog naziva za tripice, fileke, škembiće: vampi); i oni kao i naši poznanici u Drenju plove luftmadracima po blatnom jezeru i čekaju da i ova katastrofa propadne kao i sve što će propasti, pod kućama koje su građene tako da voda ne dopre ni do pola podruma. Vele da će drugi tjedan toplinski udar; naravno – mi ćemo biti u njegovoj žiži; mora se otići pogledati starce na more; nema druge, godišnji je već na polovici. Idealno za posljednju knjigu Zastava uz šum jutrom probuđenog mora kada se najbolje čita, za dalek i neizvjestan kvalifikacijski turnir u Istanbulu, za obaviti nešto zaostalog posla što je stigao za vrijeme godišnjeg – online, u dugim popodnevima punim jare i dosade; za duge šetnje uvečer pustim plažama i zagrljaje umjesto prvih dugih rukava; prvih nakon ovog sjevera gore.
Veranda i dalje pri jačoj kiši curka; uz Najdražin prijesto spremno leži škaf za punjenje pegle i hladnjaka u autu; sin se umjesto da troši pare u teretani pred tjedan dana bančenja sa svojim dečkima negdje između Biograda i Šibenika - popeo gore pa uz moje znalačko sekundiranje s vrha ljestvi (hoćeš vode, hoćeš jastuk za koljena, sjedni, ne diži guzu toliko) - malo presložio crijepove i pošpricao nekom impregnacijom; tata je prestar, pretrapav i prenespretan da to obavi pored mladih snaga punih dobre volje (na moje pružanje biciklističke kacige, za sunce, samo je prezrivo odmahnuo rukom na koju je na moje inzistiranje navukao one gumene rukavice u kojima su naše bake prale pod). Hvala Bogu, stigao je i dan sa izgleda već šesnaest sati bez kiše, tek je sada počela kuckati po dimnjaku, pa se takvo što oko podneva moglo obaviti – da se na vjetru, a ne na suncu sve osuši do sada. Bit će valjda dovoljno dok ujesen ne dočekamo majstore, još im uvijek nismo upali na listu čekanja niti dobili INCON, ili dok se negdje od Odre, Špička ili sa Rakitana ne ukaže bratić, pa kao mačak prođe triput tim krovištem i presloži ga kako treba uz gajbu pive.
Dobro je; svakako da je dobro; no – ako je nama dobro, to ne znači da je i drugima dobro; ako ima ikakvog smisla u putovanjima, onda je to – sjesti i popričati sa drugim čovjekom, upitati ga kako je i što radi; uvidjeti da nema smisla u bježanjima i osamljivanjima. Nekome je sada nakon svega sjekira upala u med; nekome je upravo tegla s medom pala i razbila se, a netko pojma nema što je med; kamo li onaj sa orasima.
Stavit ću ključ u bravu i spustiti rolete pa misliti o svim tim promjenama i o tome kako sve ostaje isto; dugo već mi ledena piva nije bolje prijala od toplog crnog vina (i ukazivala na u gram istu brojku na vagi kada sam se vratio s puta). Pri tome, sjetit će me ta moja transformacija i činjenice da već dvije jeseni ne mogu okusiti pohane sunčanice a prije sam se davio u njima – no sada mogu jesti šampinjone, a nisam ih prije smio okusiti; nemam pojma o čemu je riječ, ali sjetilo me ovo sa vinom i pivom baš toga. Nešto se događa, najvjerojatnije sa mnom: činjenica da ti je glava jedne noći izrasla na tabanima (iako toga teško da možeš biti svjestan) morala bi sama po sebi značiti da se svijet nesumnjivo okrenuo naglavce.

nedjelja, 30.07.2023.

Bohinj i okolica, informativno

Zvuči jako, jako pretenciozno, ali od Julijskih Alpa boljeg mjesta za spokoj i puninu, pogotovo u doba ljetne seobe naroda - teško da ćete naći igdje u blizini. Sada bi trebalo opisivati ugođaj, kako je to kada se penješ sa razine jezera na Uskovnicu, pa obilaziš Mostnicu, Voje, Ribčev Laz... Ovo ljeto dovoljno je već dalo vode i svježine; no, uvijek je dobro takvo što potražiti iznova. Možda jednoga dana dopišem ili napišem i još kakav tekst; sada još samo slike. Postovi, vjerojatno još i malo više njih - sa slikama. I još, ljudi, nemojte bar još tjedan dana ako tko slučajno ide - silaziti sa Uskovnice na Voje, jer su oluje isprale zemlju i ostavile golo korijenje, mi smo uspjeli na pola po ritima; sa štapovima svezanim na ruksak; veli moj Žac da mu je lakše bilo u lipnju sići do Kredarice nego ovo.



Korita Mostnice ispod Voja prema Staroj Fužini



Pogled na južni vijenac Bohinjskih gora; tamo negdje bili smo prošlog ljeta; na Črnoj prsti



Ranojutarnji strmi silaz na Mostnicu sa pogledom na maglu iznad Bohinja



Juha s vrganjima u Domu na Vojama




Sava Bohinjka i crkva - najpoznatija vizura sa Bohinja




Večer na Uskovnici



Vijenac gora oko Srednje Vasi u Bohinju, na putu od Bohinjske Bistrice ka Uskovnici




Slap Mostnice, zastrašujuća snaga prirode


Još samo jedna stvar: Slovenci favoriziraju Bohinj bez automobila; imaju devet različitih besplatnih bus linija koje čitavo ljeto s raznih točaka voze u kvadrantu između Bistrice i Ukanca ili Vogara i Uskovnice! Ja takvo što primjerice u Gorskom Kotaru ili oko Velebita sigurnoneću dočekati.

Možda netko od vas ili vaših hoće.

srijeda, 26.07.2023.

Čvrsto i krhko

Disati, misliti, hodati, teći,
stajati, bivati meko i prhko,
pjevati, plakati, u miru leći,
živjeti, snivati: teško i krhko;

držat` međ` prstima krug postojanja
u maloj izbi od patnje i snova:
čvršći je onaj što pod velom sanja
nego li temelj i zid sve do krova -

sazdan od onoga što smo tek stekli
snubeći da bismo pod nebom plavim
imali; trajali još barem malo.

Važno je: što smo nekome rekli
i što smo mislili u teškoj glavi
i što je srce umorno dalo.

subota, 22.07.2023.

Skraćivanje

I velite, daj kraće, pa će biti razumljivije, pa evo – budem, skratit ću; to mi zvuči kao kad je Pađen pričao da su Đoniju vikali: ubrzaj, ubrzaj, samo što onda on kad je ubrzao nije izlazio iz studija bar godinuipol; a ja evo – gdje sam ja od njega, ljudi moji – obećajem; nestat ću iz vidokruga sa svojim bedastoćama u par sati.

U pauzi između dviju fronti stiglo je popodne moga šišanja. S ponosom mogu reći da sam posljednji put bio kod brijača još u studenom mjesecu dvijeidvadesetiprve; za nas muškarce u najboljim godinama koji imamo kosu to nije – priznat ćete – loš rezultat; moja šišanja tijekom sezone poduzima, niste ni sumnjali – Najdraža, hrabro krateći sa strane i odostraga onim brijačem sve bez pardona, a kada dođe početak godišnjeg, odnosno prođe posljednji dan u kojem će me vidjeti ljudi za koje ne želim da me gledaju – ja smiono uzmem onaj Grundingov brijač, šišač, što li, okrenem stolicu sa naslonom naprijed na verandi; skinem se gol do pasa, samo u kratke hlače; uzmem ono okruglo samostojeće ogledalce na čijem naličju se sve izobličuje, naravno – okrenem ga na pravu stranu, namjestim na petnaesticu (prošle godine sam bio čak i hrabriji, pa sam na desetku) i krenem posred čela, da se ne bih možda predomislio. Naravno da moji ukućani od toga pogube živce kad čuju taj čarobni zvuk sa verande; sin konačno uzme stvar u ruke pa to sve opelavi jednakomjerno; zapravo se radi o brijaču kojeg je on naručio online još za korone, a ja sam onda skužio da to mogu i ja i pošteno sam mu platio koncesiju na dvadeset godina, odjednom; Najdraža poslije, temeljito i brižno, kako to već samo Ona umije - izbrije ovo sa strane i odostraga na trojku - i tako ja krenem u svijet slobode lagan kao ptica, s aerodinamičnom figurom, barem na gornjem dijelu.

Ptica? Netko je spomenuo pticu?

Pa, eto, onda – evo i ptice. Stigla je ptica, gospođa Kosica, baš nekako kada sam se ja spremao pri koncu ove složene i važne operacije izmesti ovu gadljivu hrpu dlaka i baciti je u kantu za smeće. Prvo stidljivo, na beton, kvadrat po kvadrat, sletjela je – nije iz zemlje izronila, časna riječ, i ja sam sa mobitelom u ruci krenuo za njom, kao – snimit ću je, ali osjetim nešto čudno. Nešto što se snimiti ne da.

Odskakuće ona na travicu, i tako ja već mislim, odletjet će – ali nije; valjda sam joj toliko zanimljiv sa ovom komičnom kuglom na vrhu; pa se ona onda okrene, kao da se namješta za snimanje, pusti mi da priđem (za ne vjerovati) na valjda pola metra, možda koji centimetar više, u ovom slučaju ribičke priče se ne odnose na što veću, nego na što manju brojku, jel tako – i ja okinem.

Onda sam shvatio koliko je to moje ponašanje nezrelo i blesavo; odložim mobitel na travu, sjednem i ja, i tako smo sjedili jedno kraj drugoga – možda niti pola metra, ja sam nešto nerazumljivo šaptao, ona je gledala i žmirkala – valjda je shvatila što hoću reći; nigdje u blizini jaja, gnijezda, mačke, ničega, možda samo naše još prilično nezrele kupine i paradajzi – što tebe, dušo, dovodi ovdje; bolje rečeno - što te ne odvodi odavde, od mene? Zar me se ne bojiš, pa od mene nerijetko bježe i veći i jači od tebe, a nekako si utvaram da ne moraju; mojih skoro stoidevedeset sigurno da su me puno puta spasili od šake u glavu u tri ujutro; nije te strah ove moje sada prilično gole kugle, moje nemarno oblikovane brade, moje više prćate nego kljukaste nosine, prilično širokih obrva, glagoljivih usta; jesi li samo hrabra, ili si došla nešto poručiti – ili ti je dosta svega, pa ti je svejedno što će s tobom biti?

Onda smo šutjeli još neko vrijeme, kako je i red – počele su munje, oblaci su se naljutili, kakvo prijateljevanje i srodnosti, bježite svi u kućice – i ona me još jednom pogledala u oči; kunem se – pogledala me onim svojim lijevim okom u moje oči, pa je odskakutala dalje, hvatajući zalet, da bi konačno odjednom otprhnula u vis. Koliko je to naše druženje trajalo, ja doista nemam pojma; ne mogu se takve stvari, nekako mi se čini, izmjeriti u minutama i metrima; više je onoga što će ostati u sjećanju do kraja vremena.

Moga vremena; vremena u kojemu je neobično da se kosovi ne boje ovakvih tipova kao što sam ja; možda čak i ljudi uopće. Da li i njena vremena; o tome se ne bih usudio niti misliti.

srijeda, 19.07.2023.

Tumačenje

Ima tako situacija
u kojima se nađeš pišući nešto
pa ti čovjek odgovori pitanjem
da protumačiš to što si kazao,
jer da ne razumije.

Obično se radi o nečem
rekli bismo intrigantnom,
kako to već nekada umiješ zakuhati,
nečemu što barem implicira
odgovornost i nas samih
(ili odgovornosti nas samih?,
no u svakom slučaju - ne samo onih famoznih „drugih“)
za nevolje što se zbivaju u okruženju.

Samim time, kada čitamo takvo što
meni se vrlo često čini
(sada više ne razmišljam kao pisac takvih papazjanija,
nego se trudim misliti kao nepristran čitatelj, koliko ja to uopće mogu)
da se nalazim u poziciji umorna planinara
koji silazi sa planine po stazi punoj pijeska i sitnog šljunka.
Uspon je bio divan, pogledi također,
nešto se dobro i pojelo i popilo i malko odmorilo,
ali pred nama su sada samo dvije mogućnosti:
ili se vratiti na vrh – ako u nama prevlada strah od poskliznuća i pada,
pa možda pokušati stazom kojom smo se uzverali,
ali to će sve trajati i trajati
i tko zna hoće li na koncu biti jednako nevoljno kao i ovaj silaz -
ili nastaviti oprezno i polako istom tom stazom
kojom smo započeli silaz po siparu,
napored ubadajući štapove u tlo ispod i ispred nas,
nadajući se da će sve na koncu ispasti dobro
i da nam noga neće proklizati na neravnom terenu.

Utoliko, ako imamo posla sa filozofima, pjesnicima
i ostalom neradničkom bagrom što zamajava inteligenciju
i pošten svijet uopće –
možemo osnovati ad hoc komisiju za tumačenje,
koja očito da se ne bi bavila samo logičkim - u pogledu razumijevanja –
formalnim problemima, nego i materijalnim, dakle problemima
je li neka tvrdnja u skladu sa kakvim svjetonazorom ili nije;
takve komisije postojale su i postoje čak i danas, širom bijela svijeta.

Druga je mogućnost ta da sebi priznamo, onako ponizno čitateljski -
kako se nešto ne usudimo razumjeti, iz tko zna kojih razloga.

Vidiš, vidiš, za razliku od onog silaza sa planine,
ovdje postoji i treća mogućnost:
kako je ono što smo pročitali toliko loše napisano –
da je ono što mislimo da bismo mogli razumjeti - iz toga nemoguće razumjeti.

Najpristojnije bi i najsamouvjerenijem piscu
bilo iskreno i jednostavno povjerovati, dapače – rekli bismo: priznati
(kao da smo pred ljubopitljivim očima što u našem trudu
traže pukotine i jasan trag nelogičnosti)
kako je zapravo pri svakom spominjanju nerazumijevanja
jednostavno riječ o ovoj posljednjoj varijanti.

nedjelja, 16.07.2023.

Je T'aime

Ovo je različit video u odnosu na ono što sam prvo postavio, jer je u međuvremenu nešto promijenjeno oko autorskih prava pa se prvi video nije mogao vidjeti.

srijeda, 12.07.2023.

Zbogom, gospodine Kundera

Što bih ja uopće mogao pametnoga reći o Kunderi? Da sam danas jezdio svijetom u tolikoj mjeri kako mi je vijest o njegovoj smrti stigla tek sada? Da me formirao kao čitatelja? Da nema dana kada ne pomislim na neku od njegovih knjiga?

Pa onda je bolje da On priča sam; njegove će riječi iz Šale biti itekako značajne; izrazite i neizbrisive, poput ovog drveta što sam ga jednom davno snimio u magli; sasvim sebično i prizemno znajući da će mi trebati. Ne mogu prešutjeti Kunderu i barem mu ovdje ne reći: hvala.



"Koliko su mi puta u toku posljednjih godina razne žene predbacivale (samo zato što nisam bio u stanju da uzvratim njihove osjećaje) kako sam uobražen. To je besmislica, uopće nisam uobražen, ali iskreno rečeno, samome mi je žao što od vremena kada sam stvarno odrastao nisam mogao uspostaviti prave odnose niti s jednom ženom, što nijednu ženu nisam, jednostavno rečeno, volio. Nisam siguran da znam uzrok ovog neuspjeha, ne znam je li on naprosto u nekom urođenom nedostatku mog srca ili proistječe iz moje biografije. Ne želim biti patetičan, ali tako je: veoma često vraća mi se u sjećanje sala u kojoj stotina ljudi podiže ruku i tako donosi naređenje da moj život bude slomljen; tih stotinu ljudi nije slutilo da će doći pedeset šesta godina i da će otpočeti postepena promjena situacije.
Ništa slično nisu mogli slutiti i računali su na to da će moje izopćenje biti doživotno. Ne iz sažaljenja nad samim sobom, nego iz neke pakosne svojeglavosti, koja je pratilja razmišljanja; često sam mislio o ovoj situaciji i pokušavao si predstaviti što bi se, na primjer, dogodilo da sam umjesto za isključenje iz Partije predložen, recimo, za vješanje. Nisam nikad mogao doći do drugog zaključka nego da bi i u tom slučaju svi podigli ruke, naročito ako bi opća korist od tog vješanja bila u uvodnom referatu pravilno obrazložena. Od tog vremena, kad god sretnem muškarce koji bi mogli biti moji prijatelji ili žene koje bi mi mogle biti ljubavnice, prenosim ih u duhu u ono doba i u onu salu i pitam se bi li podigli ruku; do sada nitko nije prošao na tom ispitu: svi su podizali ruku, na isti način kao što su je podigli (rado ili bezvoljno, iz vjere ili iz straha) ondašnji moji prijatelji i znanci. A priznajte: teško je živjeti s ljudima koji bi bili spremni da vas pošalju u progonstvo ili smrt..."

Zlostavljači

Čitam o svećenicima zlostavljačima - i pokušavam niti ne zamišljati taj gotovo nezamislivi užas u kojemu bi bilo tko, a kamo li netko kome s povjerenjem pošalješ dijete na obrazovanje i odgoj (pa još onaj koga za svoj posao zovu - posvećenim) zloporabio takvo što radi najnižih nagona uzrokovanih u velikoj mjeri propisima te iste zajednice o spolnoj čistoći (koja tu posvećenost navodno da gradi i ojačava). Crkva godinama štiti zlostavljače, sklanja ih i zataškava sve do zastare.

Čitam i opravdanja; ovo je kao loše, a kada ljevičari kupuju male crnce, to je isto loše, a možda ih čak i seksualno iskorištavaju kao – kako vele - često seksualno devijantne osobe; pa što će njima inače mala djeca?

Kao da jedno zlo možemo prebrisati ili opravdati drugim. Ili, da upotrijebim predivnu frazu kantovske škole; zlo se ne da stupnjevati.

Eto pored toga odmah i izljeva osude prema tome svemu, no - kao da ljudi imaju najsnažniju potrebu dokazivati se time da počiniteljima takvih nedjela počine još gora - ili ih predlažu. Maštovitost čovjeka u odnosu na zla koja bi počinio - neograničena je, pa samo da bi sebi priskrbio više prava osuđivati ono što misli da osuđivati treba iz područja „njihovoga“, čovjek prlazi granicu mjere u osudi zla iz područja „našega“. Svećenike zlostavljače treba javno vješati; ako tako vičemo sada, smjet ćemo još jače i uvjerljivije - i kada neko zlo počine lijeve sotone. I obrnuto.

I onda uz to uvijek naiđu i znakovi odobravanja: tako je, potpisujem, dobro veli. Ljudi za koje bi se zakleo da mrava ne bi zgazili potpisuju najgora moguća opisana zla, spaljivanja, vješanja, ubijanja. Sve iza tmine vlastita ekrana; tu smo sigurniji... jesmo, ali se i svjetlo duše bolje vidi.

Nevjerojatna je količina onoga što bi ljudi radili jedni drugima, samo da smiju – a nije dobro. Gotovo da čovjek pomisli kako je država sjajna stvar, jer nje da nema, ne bi puno trebalo pa da počnu uvijek temeljito opravdana ubijanja, odmazde i križarski ratovi. Ako ništa drugo, prevencije radi.

Ne postoji naše i njihovo zlo. Jedina obrana od nedjela - koju je društvo osmislilo kroz povijest - jest izricanje kazne po ovlaštenom tijelu nakon provođenja unaprijed propisane procedure. Bolna, spora, živcirajuća, teška i puno puta neefikasna metoda koja teži tome da – ako treba - tisuću ubojica pusti na slobodu, ali niti jednog nevinog ne poklopi definitivnom kaznom. Sve ostalo jest barbarstvo kojeg dobronamjeran čovjek ne bi smio niti zamišljati, a kamo li prevaliti preko usta.

Pri tome, u ovoj životnoj dobi, ostavljam potpuno otvorenu mogućnost razgovora o smrtnoj kazni i o tome da razni mlađani, oraškići i slični ne zaslužuju život - ali ne samo u okviru čina osvete, već prvenstveno – i najstrašnije - radi prevencije. Jer, poštivanje sloboda i prava dovelo nas je u slijepu ulicu; danas čak i djeca od trinaest godina ne prežu od ubijanja, upravo jer znadu da nemaju razloga za strah.

Strah i sila su jedini jezik kojega nasilnik razumije; tko se silom nada dobiti što mu ne pripada, po zakonu, a još više po moralu za kojeg ionako svi tvrdimo da ga dobro poznajemo - mora znati da ga čeka nevolja u obliku osude.

Ovako, što više divljaštva budemo zamišljali ili izricali, ma iz kojeg razloga - više ćemo ga i živjeti. Nemojte sumnjati u to.

četvrtak, 06.07.2023.

Nema nikoga

Vjerojatno u dane velikih vrućina, kojih bi se sa zebnjom katkad netko prisjetio dok nas je hladila i dirala prava zima - nije potrebno objašnjavati zbog čega čovjek ima potrebu nekamo pobjeći - a kada se već bježi, onda je jedno od boljih mjesta za stići – mišljenje je ovog vašeg zgubidana, a drugi kako znaju - ono na kojemu temperatura previše ne prelazi dvadesetak stupnjeva - i gdje još ima hlada u zelenilu. Naravno, pa gdje bi to drugdje moglo u te dane biti – nego tamo gdje ti s brda dolazi voda tekuća, da te krijepi, hrabri i pomaže izdržati svojim iscjeljujućim šumom, pričom o tome kako je svaki časak jednak, samo ti u njemu nikada više nisi niti ćeš biti.

Još desetak dana ranije na tom istom mjestu bilo je... tako da je čovjek nekako odmah čim bi u vodu ušao - poželio izići; no ovaj puta poželjet će ostati koliko god se može. Dobro, sigurno da ne svaki čovjek - ali ovaj što hoda vašom pričom pletući njenu mrežu poput dosadna i uporna pauka; taj hoće. Jer tako, eto i njih dvoje - oni u priču došeću do obale rijeke; sigurno je da vikendima ovdje ima mnoštvo ljudi, ali kada uspiju uhvatiti slobodno jutro u danu koji u njihovoj zemlji nije radni, ali na mjestu gdje se ovo zbiva - jest, onda mogu računati da će upoznati što su mir i tišina.

Njih dvoje, mir i tišina, ma čekajte - gdje se to zbilo?

Ona sjedi na vreći za spavanje što su je prostrli i čita; on je u vodi, a u blizini huči potočić koji se u rijeku spušta s obližnjih brda, donoseći iz nekog dubokog zemaljskog kotla prilično toplu termalnu vodu na kojoj su nedaleko, nizvodno, u drvu i zelenilu sagrađene malene toplice kod kojih su parkirali – do kojih će uskoro otići na piće. Ili neće, jer ovdje je sasvim dobro – čak je i voda koju su ponijeli u ruksaku još zapravo hladna.

Kada izađe iz rijeke penjući se oprezno kamenjem i korijenjem drveća na prilično visoku obalu, prekrije ručnikom mokru kosu toliko da upije mlazove što se slijevaju s nje; pa ga potom čvrsto omota oko struka: ne može pred ovim očima dopustiti toliki nemar da se odmah ne presvuče u suhu odjeću; stoput ga je molila da o tome brine.

Zato će pokazivati kako još uvijek mirno može stajati na jednoj nozi, pa će mu kupaće potom završiti uredno raširene negdje na travi - na jarkom suncu, a oni će u hladu, sada već sasvim se dirajući ramenima i bedrima, bez odvajanja, tako da im mjesta dodira postanu vrela, kipuća, meka - sjediti na vreći za spavanje i jedno drugo hraniti tko zna kada otvorenim keksima pronađenim na dnu ruksaka. Mrtve, malene i suhe mrve padaju poput igala na područja gdje vrije; prva na njegov trbuh, druga među njene dojke, treća na sama vrata radosti... Trlja ga po nozi ručnikom koji mu dopire do iznad koljena, ne polazeći dalje; uvijek je zabrinuta da se ne prehladi mokar na vjetru ili od toga ne uhvati križobolju, pa ga jedva čujnim, ali ozbiljnim šaptom požuruje da navuče suho na sebe - jednom rukom gotovo poskrivećki povlačeći rub ručnika prema sebi.

Njen glas, ne bez sjete, bruji o starosti, o nemoći, o brigama; njene oči velike su, mlade i još pune snova; valja birati između onoga što se vidi i što se čuje.

Taj 'da' - možda ipak, pomislit će on kada se dobro u oči zagleda, znači 'ne': čekaj, ostani molim te tako još samo malo, da se diramo; to sada više njene riječi ne zbore njegove misli: to mole njihove oči.

I dobro je pomislio - zapravo: pozdravio je svojim dlanom drhtaj njena trbuha, onog njegova najslađeg - najnižeg dijela; taj ga nikada još do dana današnjeg slagao nije. Sunce nad gustom krošnjom starog hrasta ne dopire do njihove već pomalo potamnjele i grube kože, ali ih zato hladi vjetar s rijeke. Bose su im noge dotakle travke - valjda ih je taj osjećaj konačno razbudio iz drijemeža jutra; čovjek doista živi kada mu travke miluju tijelo.

Nikoga ovdje nema, iako bi svakoga časa netko mogao nizvodno doveslati na čamcu, ili proći puteljkom kroz visoku travu od toplica, ili banuti na zemlju niotkuda, pa da ugleda i prepozna dvoje koji čeznu za milovanjem.

Ne; nema ovdje ničega do pustoši raja pod tihim beskrajnim nebom; čuje se samo kako voda lagano šumi kaskadom u daljini, a krošnje huče u zraku. Zato će oni prebaciti preko nogu slobodan kraj tkanine - i tako otploviti zajedno u ovo vrelo, kasno jutro kao dvoje izgubljenih u snažnoj matici nježnosti: netko je negdje odredio da pristanu na ovu obalu dočekati iznenada žuđeni svršetak - i otkriju za njim novi početak; tko bi to umio razaznati i granice tomu odrediti, dok oni gledaju jedno drugo u oči, znajući da je najčudnija i najnestvarnija od svih tih stvari upravo ova - da nakon svega žele baš isto?

Proći će tako nekoliko časaka, ili čitave minute, možda i cijeli jedan sat – a njih će dvoje na koncu bez riječi ustati, spremiti se, u torbe natrpati svoje stvari i ponijeti ih sa sobom. Puteljkom kroz sve višu travu, uz grmlje bagrema i odavna već ocvale bazge, od hlada do hlada, polako i duboko dišući na prvoj podnevnoj jari, uz netom otkošeno sijeno i ispod prvih plodova sitnih, žutih šljiva u divljim krošnjama - poduprijet će se poput dvoje zavjerenika od miline u svijetu grubosti i zasljepljujuće ljepote – držeći se za ruke, hodajući polako, pijani i nemoćni od tihe blagosti što su je ponovno po tko zna koji put stekli.

subota, 01.07.2023.

Lukovičasti ljiljan

Tko su nasilnici? Jesu li to ipak svi oni koji mimo uvjeta na tržištu (a društvo i nije drugo do li veliko trgovište) nastoje izazvati osnovanu bojazan od kakva zla u nekoga slabijeg – i time sebi pribaviti korist? Ili samo oni što radi takve rabote podižu ruku, ili je dovoljno da je stavljaju na gan (kako pjesnik kaže) po kojem kaplju kapi s oboda?

Nasilnici na žalost razumiju samo jezik sile, sve ostalo ih zapravo samo još potiče i ohrabruje. Ništa ih drugo ne može zaustaviti na putu na kojem ubiru plodove svoje jakosti: to i jest cilj njihova ponašanja; ubrati plodove tamo gdje ih inače ne bismo smjeli niti zamisliti.

Među svim poniženima, obespravljenima, ostavljenima, među napuštenima, odbačenima i uništenima imam nade tek u nove generacije djevojaka; bijes kojeg vidim u njihovim očima svakako da nije dobar (jedino one uspjele su nekako izdići glavu iz blata) ali on je siguran znak prerastanja ovisnosti: shvatile su da je od lošeg odnosa bolji nikakav i tako pomalo zatvaraju vrata ovom svijetu u budućnost.

Za početak onom njegovom strašnijem, mračnom i neželjnom dijelu.

Nekada su na svijet s bijesom gledali gnjevni mladi muškarci; ovaj svijet propao je načisto – pa umjesto da ženke – kako je gospa Simone napisala, unište vlast kao pojavu – one su je samo preuzele od mužjaka – i sada je provode, s puno uspjeha, na čemu se od srca može čestitati.

Mržnja ne može biti dobar temelj za izgradnju bilo čega, ali može za rušenje; društvo u kojemu se živi u ropstvu, ovisnosti i tuzi ne zaslužuje da ga se obnavlja i da ima budućnost.

Jedan od osnovnih problema muževa, koji još žive u prošlosti – jest taj da nikako ne umiju postati sami sebi dobrim društvom. Uvijek trebaju neka nova mjesta koja bi osvajali; neke nove ljude koje bi proglašavali manje vrijednima i u čijoj bi nevolji uživali; ponašaju se kao da je svijet običan supermarket u kojemu se sve može kupiti ili čak osvojiti i dobiti. Ne umiju uživati u gledanju, slušanju, disanju, trenucima – nego moraju nešto imati, posjedovati, pokazivati kao trofej i vlastito leno.

Na roditeljima je lavovski dio odgovornosti za budućnost. Majke kao da se natječu u stvaranju budućih gubitnika i mrzitelja. Žene na ovakvome mjestu zato s pravom ne žele pristajati na bol, patnju i potlačenost: tu je negdje ovoj vrsti konac i kraj. Kada žene zatvore svoja međunožja, učinit će to zapravo od ljubavi za sve one kojih još nema, a trpjeli bi, umirali u ratovima, neimaštini i nevoljama svake vrste koje možemo zamisliti. Za sve one koji bi morali pobjeći od suše, poplava, gladi, sile, rata, nereda i zla a tamo gdje bi stigli – dočekali bi tek strah, bijes i mržnju.

Sve to možda i zato što na koncu društvo i nije drugo do li veliko trgovište na koje svatko iznosi prodati ono što misli da će imati najbolju prođu. Tako ustanovljen poredak; tragikomična maskarada i bezrazložno preplaćen cirkus; takav svijet i nije zaslužio drugo do li nestanka; radi se o svijetu u kojemu će velika većina ljudi na sam spomen iskrene i trajne ljubavi žene i muškarca kao prvu reakciju izraziti barem porugu, ako već ne snažno protivljenje ili bijes.

Pored svih ostalih zala što ih čini; pored siromaštine duhovne i materijalne; pored otimanja, pohlepe i uređivanja planete onako kako odgovara sadašnjosti, bez obzira na budućnost; pored tihih, neizlječivih i beskrajnih patnji milijuna i milijardi koji su po svakom ljudskom mjerilu nedužni – ovo mjesto izgleda da nema drugog puta do li skoroga konca. Dužnost pojedinca u ovom času stoga je – ukoliko osjeća ikakvu odgovornost za druge i ukoliko znade da je za to dovoljno snažan i spreman – zaboraviti na svađu, vlastitu vrijednost koju je umislio i dubinu pada drugih oko njega; pružati onako i onoliko koliko umije riječ i ruku potpore, rame oslona, časak utjehe i tihe blagosti.

Baš onoga što nam umije pružiti ovaj gotovo pa zaboravljeni ljepotan, snimljen na nekom travnatom proplanku, zaboravljen od svih osim od vjetra, pokoje pčele i slučajna namjernika (ako je vjerovati netu, radi se o lukovičastom ljiljanu, ali sva imena nekako jako blijede - pred njegovim prizorom u šušnju visoke trave na popodnevnoj livadi).

Moguće da sam star i patetičan, ali ne mogu se uvjeriti i utješiti kako sam u krivu – samo zato što je meni dobro. Držim da bi samo onaj tko bi jače gledao srcem do li očima, uvjeren u budućnost i ljubav umio stati nasuprot ovom starom čangrizavcu i povikati da nije u pravu.

ponedjeljak, 26.06.2023.

Slike i šumovi

Ima tome gotovo dvije godine, ponukani pričama starijih i iskusnijih majstora, uputili smo se od Krasnog prema Štirovači istraživati dio Sjevernog Velebita koji je nekako više orijentiran prema unutrašnjosti. Put će vas s autoceste od Otočca preko Švice (jezera!) skrenuti na zavojitu cestu koja prvo dvadesetak kilometara vodi do Krasnoga (sjajan vidikovac blizu svetišta), a potom ćete morati još petnaestak kilometara voziti i uskom cestom kroz šumu, koja nije preporučljiva preko tjedna, jer je izgledan susret s tegljačem punim trupaca. Nedjeljom ipak tegljača nema, pa se vozi lakše, iako treba biti oprezan, tako da taj posljednji dio puta traje gotovo sat vremena od autoceste, no bolje je biti sporiji pa sigurniji.

Tu sada imate dvije varijante, jedna je produžiti do Mrkvišta, pa se kraćim putem od oko osam kilometara spojiti do Alana, ili stati ranije – kod Careve kuće, odakle blag uspon od nešto više od jednog sata vodi prema predivnoj visoravni koja se zove Veliki Lubenovac. Nekada je tu – odmah nakon ovoga rata – bio dom, koji je ubrzo izgorio, što za jednodnevni izlet i nije tako loše, jer osim nekoliko kravica koje pasu tu onda sigurno nećete zateći baš nikoga – i moći ćete uživati u samoći, bogatstvu i tišini gorske livade.

No, na Lubenovcu sam, velim, bio prije par godina – i tada smo stigli prilično kasno, bilo je jako vruće (što ovdje znači nevjerojatno jako sunce kada nisi u spasonosnom hladu) a i put dalje prema zapadu izgledao je prilično izložen suncu - pomisao na kupanje u moru bila je jača – i tom smo prilikom odustali od odlaska dalje. Zato ovaj put nismo – što se pokazalo sjajnim, jer put je sve do pred samo Tudorevo (livada ponad Alana) najčešće okružen šumom, a ovom prilikom sunce i nije baš previše pržilo; često su ga mijenjali oblaci i bura.

I tako smo konačno odlučili umjesto na nižoj točki ispod doma na Alanu, vidik potražiti na obližnjoj Buljmi, gdje je bura bila jedva izdrživa, ali i za tih četvrt sata – vrijedilo je.

Sve skupa radilo se o nekih preko šest sati hoda, pa se uz odmaranja - do automobila vraćamo tek oko šest uvečer – jer valjalo je na nekim mjestima, kakva su predivne gorske livade i proplanci – sjediti i uživati u nečemu što malo gdje možete doživjeti.

Na koncu, ovo sad zapravo ne bih trebao pisati za sve, ali vjerujem ja u vas, ljudi: pišem za one kojima je teže dolaziti na ovakva mjesta na dvije noge – a koji bi tu sigurno uživali, ne samo radi prizora koji se snimaju pikselima, očima i srcem, nego i radi snage koju ovaj samotni i surov, a predivan svijet utiskuje u nas. Stoga otkrivam da je prema stranici Hrvatskog planinarskog saveza (što nisam imao pojma, jer mi nikada nije niti trebalo) cesta od Jadranske magistrale do doma na Alanu odavna izgleda već asfaltirana, a i ostalih dva ili tri kilometra preko Tudoreva do raskrižja odvojaka za Mrkvište i Lubenovac zapravo je sjajan makadamski put (kakva je dalje cesta do Mrkvišta ne znam, možda jednom i tuda prođem, ali to će što se mene tiče, daj Bože, ako bude – biti na dvije noge, ili eventualno na biciklu).

Eto, jučer sam ipak na tren pomislio, nisu ovi moji nogari još za baciti; aplikacije, mapsovi, gepeiksovi zuje i mjere za ove mlađe oko mene; navodno tih svega gotovo pa tridesetak kilometara prošao sam (zahvaljujući i malenoj vrećici magnezija i naravno spasonosnim štapovima) bez većih tegoba; pogotovo bez grčeva. Ono što je važno, uspio sam pokazivanjem na okolne vrhove, staze, ceste - u nekoliko mladih duša koje su pravile društvo (da se malo pohvalim, nisam baš zaostajao) probuditi zanimanje za planine, jer odmah kod auta palo je pitanje: kamo ćemo drugi put?

Smislit ćemo nešto; srećom još ima dana i brda više nego kobasica. A i dobre volje, to je od svega najvažnije.

Vijesti o gužvi na cestama bile su uobičajene, pa sam omladinu kvarno i zavjerenički, kao kakav šutljiv i nepredvidiv monah, već iza Kapele skrenuo na Jozefinu, šuteći parkirao uz Mrežnicu kod Otoka ljubavi u Belavićima i saprao sa sebe sav znoj, umor i prašinu u prilično hladnoj i snažnoj struji vode uz drugu obalu, praćen unezvjerenim pogledima suputnika što su gore na suhome žvakali posljednje zalogaje iz ruksaka.

Sumrak je opet polako sakrivao svijet od očiju, paleći prve krijesnice da ga uvedu u san; terase uz rijeku su gasile i posljednje lampe i radija; čuo se samo beskrajan šum toka i pjev posljednjih budnih ptica. Mislio sam o svemu tome dok sam sjedio na stepenici, do pazuha u vodi, umivajući se u moćnoj, čistoj rijeci kao u nekom Jordanu: krstio sam vas danas, braćo - ne mačem niti vodom, nego iglom, malenom iglicom u stražnjice; toliko da od jedva osjetnog uboda otvorite srca i možda pomislite: ovo je toliko jako da me se, eto, baš dotaklo.

Ja sam svoje tu odavna već napravio, metri, sekunde i pikseli više mi ne znače puno; svijet me više ne može natjerati u bijeg; nemam otkuda i radi čega bježati; mene su moje tihe krijesnice čekale u mraku dvorišta, sa zdjelicom voćne salate ohlađenom samo za tu priliku.

Ne možeš to snimiti, kako ćeš snimati krijesnice, ptice što pjevaju i šumove, a i čemu: tu su riječi da ih oslikaju. Od ovog ostaloga - evo malen djelić, pa ako koga zanima, mogu sutra ili kad već - okačiti još koju.

Ako koga od vas također potaknem na štogod slično, nitko sretniji od mene.


Prema vrhu Buljme


Pogled na Rab i Dolin


Ljepotica na sigurnom


Elementi


Hvatač gromova


Tudorevo i suhozidi

subota, 24.06.2023.

Starac i nedjelo

Tko uopće nema mira, ili ga nema dovoljno, taj će prije ili kasnije lutati - i zalutati u neki sasvim nepoznat i tuđ vrt, ili dvorište sa sjenovitim kutkom pod krošnjama, iza kojega se pruža dugačko zapušteno polje što vodi prema nedalekoj rijeci. Nije red uzeti, a onda i ne reći kako si uzeo cvijet, dva ili čitav prstohvat suha bilja, oparena predugim satima vreline i osušena poput mrtvih mrva zloće na trpezi dobra dana. Uzeo si, ukrao si - tako si morao; vičeš u sebi: radilo se o nekom zaboravljenom starcu ljepote čijih slika nitko više ne može – ili bolje rečeno: ne žudi ugledati; pa si takvo što brzo prilijepio na tanke strune mrežine, poigravajući se okrutno bojama, svjetlošću i oblicima što ti nahrupiše u naručje. Što bismo mogli, mi ćemo – ili ne svi, ali mnogi – pokušati izmjeriti novcem, imetkom, nadoknadom kakvom – a ti ćeš u toj priči ostati neokaljan i bezbrižan, ili ćeš tako pokušati; dok se ne dozna. Pretvarat ćemo se kako smo na strani svjetla, vrline i snage; ili ćemo barem sa snažnim uvjerenjem zboriti o tome, do kraja našeg vremena. Jer, dobro nije tamo gdje ga tuđe oči takvim ugledaju; dobro je tamo gdje drugoga obraniš od sebe – i rijetko još gdje drugdje.

Udarite, simboli i alegorije, da kraja vašeg ili moga - povikat će starac taj, već gotovo nemoćno iza tvojih leđa.

I evo ga onda opet: starac oživi poput snažna i lijepa mladića; u pravom društvu tek probuđena i pomlađena svijeta; u mekom i šuštavom krilu sjena što se pružaju danom niz oblake i vjetar, šepureći se pod beskrajnim snažnim nebom sve do strašna sumraka. Zagrne svojom sigurnošću i tihim šaptom potpore ono neoprezno društvo što se uza nj oslonilo, pa ostane jedva vidljiv njima - nekako više s boka, ili čak za leđima – ovisi s koje si strane gledao, ili uzeo; ili osudio.

četvrtak, 22.06.2023.

Šta će meni raj pomoći

Postavljam ovu pjesmu ponukan videom kojeg je kao komentar postavio na svome blogu jedan kolega; neće mi on zamjeriti jer je s istog albuma postavio jednu drugu stvar – i tako mi otkrio čitav jedan svemir: suradnju Dunje Knebl i Adama Semijalca (hvala njemu, a i njima, i dalje neću o tome, barem negdje do dna ovog napisa).

I tako ja pustim tu stvar, prvu na albumu, vidjet ćete već ako poslušate (kakva umna formulacija), a suze mi počnu same da prostite teći, pa velim naglas „ovako nešto mogu samo Međimurci napisati“ - i stvarno, prisjedne ti kafa koju paša pije dok njen dragi u zemli sad gnjije. Ma dajte molim vas, pa život je prekratak da bih taj album snimio na cd i onda ga puštao dok se nas dvoje svojim rajevima vozimo, da zajedno plačemo nad tuđim sudbinama - a smijati se možemo, bar još malo – mislim si onako poskrivećki, da prostite domobranski, švejkovski.

Da ne bi ispalo da sam samo politički korektan, pa da neću spomenuti dan koji se danas obilježava, e hoću – spomenut ću ga, to je Dan antifašističke borbe. Kako je za pretpostaviti da će u ovoj – kao i u većini birtija u gradu – na svaki spomen današnjeg praznika (na koji vjerojatno ipak ne rade, premda ga se nerado sjete) glasniji od antifašista biti anti-antifašisti (što ih sigurno ne čini fašistima, ali ih ne može obraniti titule zakerala koju bih im s pravom dao), napisat ću ovdje nešto o tome što mislim da bi sa mnom bilo četrdesetprve.

Dakle, četrdesetprva. Švaba jaše crnog konja, potresa se sva Evropa - i dok vojska napad čeka spremila je malog topa.

Mislim, to je zapravo jedno baš onako, pravo pitanje koje bi svatko od nas morao sebi postaviti kada osuđuje druge. Evo, recimo, ovi iz Brezovice, skupio ih Capo, još se s njega prašina Guadalajare sprala nije, pa su čekali radio prijenos rata u zoru, i kad su čuli da je krenulo, onda su rekli – da pomognemo centrali, nijesmo šugavi. I tako bismo i svi mi: samo da se upitamo, a što bih ja, da sam bio tamo?

E sad, to jako ovisi. Da sam bio tamo, tamo gdje je južni dio moje obitelji, odakle potječe morska loza – pa to valjda nema nikakve sumnje; našao bih s ovima njihovu Brezovicu, kad već nije drukčije moglo (a iz grada odakle mi je otac valjda je svaka treća kuća dala nekoga na Neretvi i Sutjesci). Čudna mi čuda, kada im je alternativa bio ricinus. No, puno je složenije odgovoriti na pitanje – što bih da sam bio ovdje, pa da sam zapravo te četrdesetprve doživljavao isto što i sada, devedesetprve? Čekao bih da dođu po mene, kako sam čekao i sada – i došli su; došli bi i onda – da me odvedu u neki svoj rat, pa da pokušaju učiniti da taj rat postane mojim, a ja bih se trudio da niti jedan rat ne postane moj, nego bih samo morao puštati da ja postanem njegov; jer ne znam kako bih drugačije (pa nakon trideset godina shvaćati da sam ovdje ostao radi bolesne mame – jer nisam mogao zamisliti sebe kako živim sretan u nekom tamo Oslu dok ona ovdje umire) - i kada mi netko spomene domovinu, ja od svega vidim tek svoju poluslijepu majku kako u sobi pored naše odvrće radio da me dozove u svoj mrak u kojemu može samo slušati strahote o ratu i plakati nad time što će mi se desiti ili bi mi se moglo desiti). Pa bih obukao neku domobransku uniformu, švejkovsku, kako bih drugačije, kao što sam i obukao, onu istočnonjemačku, tenkističku, sa potfutranim hlačama, s koje smo zgulili onu njemačku trobojku i prišili na tu rupu nekakav znak vepra; uniformu s mirisom naftalina, tešku, otvrdnulu od skladišta, prekratku i preusku, kako to već biva, i potom u njoj ležao po nekim blatnim rovovima i kopao zemlju kao krtica, valjda da u njoj nestanem - i možda kao neki mačak pod šljemom u nekom bilogorskom, pokupskom ili tko zna kojem već selu radi gaća negdje pri kraju priče otišao u revoluciju (kako je to besmrtno opisao Joža Horvat), ili možda čak zaglibio na nekom Kočevskom rogu, tko će ga znati, sekunde bi tu i slučajnosti odlučivale, kao i u svakoj pravoj drami. Ali, nije to sada važno. Usred tog rata (čiji sam ja postao) mama je preminula, a uzmaka više nije bilo – morao si ostati tamo gdje si, i tako sam ja postao dio rata, trudeći se da mu ne dopustim, koliko čovjek uopće može u odnosu na svaki pošten rat – ne dati mu da uđe u njega.

Važno je to da mi i dalje ličimo na civilizirano društvo, pa se obilježavanjem ovog praznika pravimo kao i sav normalan svijet da smo na strani pobjednika u ratu, a u stvari si baš onako domobranski, s figom u džepu, mislimo – idem ja svojim putem, ne bude valjda mene pljesnulo po glavi, a na koncu – i nije loše da imaš nešto spojiti s vikendom. Zato baš, za one milijune i milijarde koji sada u zemli gnjiju dok paše kafu piju, prisjetim se sjajne Dunje Knebl čiji sam glas davno, davno uživo uz gitaru čuo u ovdašnjoj provincijskoj knjižnici, kako se poput svile na obrazu penje na stropove i ispunjava prostoriju kao mek i nikada dosanjan dodir (a i ovaj bluzer na harmoniju s njom nije uopće loš, dapače, kume, kapa dolje) - i u tom glasu napipam, osjetim, domislim se lica svoje Najdraže te neke devedsetprve, četrdesetprve, koje već prve (ili pete, ako hoćete, kako vam već drago), pa zamišljam kako me to lice pratilo kroz tmine i blato i gluhe noći ratne, baš kao samo lice raja – i kako je sve što se zbiti moralo i zbilo se – bilo obećanje da nikada Njeno lice neću dovesti do toga da zapjeva neku takvu pjesmu.

Eto, zato mi suze poteku kada čujem ovu pjesmu, zato što znam da je Njoj nikada ne smijem pustiti, dok je ne pronađe sama.

Zato što sam u toj nakani uspio, a za sve one kojima to nije pošlo za rukom, od svih gelera i tanadi i kama, od Brezovica, Kozjača, Kočevskih rogova i Šamarica pa do samih zvijezda pod kojima gledaju na nas, ja sada puštam Vama ovu nevjerojatnu pjesmu (ma, čitav album, a ona je na njemu prva) - i šutim dalje.

Prije nego još kažem samo ovo: pjesme su, naravno, napravljene po zbirci muzikologa Žganeca koji je godinama negdje u memli biblioteka prepisivao i komparirao note, tekstove, harmonije, pa ih zapisivao – znajući da taj trud, pored svih birtija i pjesama na koje se žile režu – možda neće ostati uzaludan. Zato, prije svega, hvala njemu, a onda i - hvala, teta Dunja. Možda ste čak i mlađi od mene, kao da je to sad važno, ne da mi se guglati, ali Vi ste za mene teta s gitarom; teta koja me sjetila toga svega - pa još na ovaj dan, a ja sam samo još uvijek jedan mali, plašljivi dječak što pod miškom nosi note za klavir, negdje u drugom osnovne, pa trči iza Pivovare u Vodovodnu i Muzičku školu, da uspije upiti barem djelić svega tog blaga.

ponedjeljak, 19.06.2023.

Kava

Ovdje je pola sata stajala fotografija sa portala večernjeg
https://www.vecernji.hr/lifestyle/kava-moze-biti-saveznik-u-mrsavljenju-jer-sagorjeva-masnoce-ali-samo-crna-bez-kaloricnih-dodataka-1580414
i nakon toga me naša V ponukala snimiti ovo remek djelo - pa ljudi, uživajte!


- - - - - - - - - - - -


Zapravo nemam pojma što ljudi vide u kavama i kavi, osim njene socijalne dimenzije; meni je to, ma koliko mlijeka i drugih tričarija u sebi imalo - gorko i prilično neukusno piće - i trpim povremeno taj samozadani bol jedino radi terora eksploatatora, koji su odavna već shvatili i ukalkulirali kako je moguće čaj naplaćivati barem dvostruko skuplje od kave.

Uživam u espressu u najvećem broju slučajeva radi onoga tko je sa mnom - do te mjere da mi pomaže zaboraviti moje okokavne tegobe (i to mi je najbolji test: tko to ne umije, s time kavu ne valja ponavljati), uživam i u čaši vode uz nju; često čak i sasvim dalekim mi ljudima kada vidim da uživaju u kavi, na njihovo zgražanje ili tek iznenađenje - prepustim i svoju netaknutu kavu, ponekad i izravnim izlijevanjem svoje u njihovu (naravno, uz napomenu: vidiš, moju nisam niti taknuo); ostavljajući sebi kao užitak golu vodu.

Sada je taj razmak između cijene kave i cijene čaja već sasvim dramatičan; a ne umiješ baš sve svoje kave u životu platiti sam; kada se netko već nudi – ne možeš mu onda uvaljivati skupe čajeve ili sokove – rekao bi čovjek, sve je to zapravo pitanje principa; konačno, niti decilitar đusa više nitko, kao u davnim nekim danima, ne toči.

Nekoliko puta u životu iz mrtvih me pridigla jaka turska, kada nije bilo redovnog, duljeg puta za takvo što; zbog toga joj odajem dužno priznanje – ali vjerujem kako svi manje-više razumijete da je to sasvim druga stvar od šalice za meditaciju. A što se tiče espressa, čini mi se da je tim bolji što je manji naglasak na njega; u najvećim špelunkama dade se popiti sasvim nezagorena i pitka kavica, za razliku od fensi kafića s gnjusnom i profanom propagandom.

Eh sad, ključno pitanje, što po birtijama pijem kada sam sam? Pa, ili ne pijem po birtijama (birtije su svakodobno zapravo idealno mjesto za nevolje), ili se radi o ljetnim popodnevima idealnim za pivo ili hladan gemišt. Sjesti zimi sam u birtiju, to mogu jedino u velikoj nevolji, kada nekoga treba čekati satima izbjegavajući zimu, vlagu ili vjetar; zavidim Slovencima, Austrijancima, ne bi vjerovali – i Turcima; dakle manje ili više svim civiliziranim narodima ili onima koji su odlučili takvo što postati a koji su pušače otjerali u nekomfor (to kažem ja koji je nekada znao popušiti tri cigarete tjedno, jednu od tih recimo na terasi, uz deci bijeloga iza nekih ćevapa); naše birtije zimi su bučna, naporna, zadimljena mjesta u koja čovjek dolazi podsjetiti se koliko je – u najvećem broju slučajeva – zapravo lijepo samovati.

Uglavnom, evo, sam sam se ovako prilično čangrizav i malodušan pozvao na kavu s tobom, čitatelju moj; prepuštam ti stoga tvoju kavu – jer ovaj tekst nastao je upravo u jednom takvom, lijepom razgovoru baš nekako u ovakvom okružju; iznad mirisa što se oko jedne kave u našim glavama širio: prelijevam svoju kavu ohlađenu u tvoju sada već ispražnjenu šalicu; gledaš me, razumije se - s nevjericom – to ti pak baš nitko nikada nije učinio, a ja onda konačno, nakon što te upozorim: vidiš, ja svoju nisam niti taknuo, još se na njoj vidjela pjena – za ne vjerovati, mogu čak i to – zašutjeti; nadam se da nakon svega ipak - nisam bio baš toliko loše i naporno društvo za kavu, kako zvučim.

četvrtak, 15.06.2023.

Preša

olx.ba

Noćas je pedesetogodišnja radnica u jednom trgovačkom centru preminula nakon što je satima bila zarobljena u hidrauličnoj preši za papir (radi se o jednom trgovačkom lancu), jer nitko nije čuo njeno zapomaganje. Čitajući vijest o tom događaju, prenuo me komentar kojeg, eto, prenosim ovdje:

„Tjerate ljude da ulaze u tu presu i nogama gnjece kartone jer firma koja odvozi nece uzet kontjener ako nije skroz pun,i onda se derete na ljude ako prijave punu presu a ona je na 70%,jer to je veeliki trosak za vas menadzercice To je u svakom ducanu tak 100 puta sam ulazio u presu i gazio po tim kartonima da se kreteni ne bi derali na mene Imas onaj crveni gumb,onu gljivu sa strane koja zaustavlja sve ali ako si sam unutra i presa krene,gotov si.“

Jednostavno ne vjerujem da čovjek laže, on priča o tome što je i sam proživljavao; odmah sam se sjetio kornatskih vatrogasaca i ideje o tome da su ljudi spremni poslati druge u opasnost – lako je za novac i slavu – ali bez toga da ih netko prati; da postoji ekipa koja je u isti čas spremna intervenirati ako nešto pođe po krivu. Strojevi su – kako vidimo – spremni krenuti sami od sebe, požari isto tako; svijet nije predvidivo mjesto.

Neću još dugo, neću više. Reći ću još samo jednu stvar: molim vas da ne upotrebljavamo riječ „strašno“. Ovo nije strašno, ovdje se jednostavno radi o tome da čovjek vjeruje (ili mu je svejedno) kako svoju sestru ili brata ne smije poslati, pustiti, uputiti da nešto radi ako je to opasno i ako ne postoji netko tko će o njemu brinuti. Pustiti drugog čovjeka – sada ćemo reći: poduzetnika – da o nečijem zdravlju i životu brine kao o stavci u računovodstvenoj bilanci – pogubno je. Za svakog od nas – i za svijet uopće.

Ili ćemo svi završiti stiješnjeni u preši. Neki već sada zapomažu, samo nema nikoga tko bi čuo, ili želio čuti.

nedjelja, 11.06.2023.

Bombe, rašpe, livorveri

Vidjet ćete, lako je ovo: ne morate gledati fotografije. Može se to; čovjek pročita nešto teksta – iako su moji tekstovi obično dugi, naporni, teško prohodni – pa se malko zamisli nad onim što je pročitao.

U zatvoru u Coloradu – to vam hoću ispričati - neki dan izgleda da je samoubojstvo počinio Unabomer, osamdesetjednogodišnji Ted Kaczynski; matematički genije poznat po svome manifestu protiv progresa i suludoj praksi odašiljanja paketa kojima je na adrese političara i znanstvenih uglednika dostavljao eksplozivne naprave.

„Ljudi boluju od progresa tehnologije koji pogađa većinu na planetu te izaziva neizmjerno ekološko uništenje. Jedini put koji vodi prema naprijed je zaustavljanje tehnološkog napretka, vraćanje priprostom životu i bliskosti s prirodom...” – riječi su njegova poznatog Bombaškog manifesta. Za razliku od većine drugih bombaša, iza Unabombera nije stajao nitko osim dugih noćnih sjena oko ponoći – i njegova uma u kojemu je smislio svršetak svijeta kakvog znamo.

Pomno je birao mete kojima će dostavljati pakete, pa je to činio profesorima, šefovima avionskih kompanija ili reklamnih agencija, direktorima državnih tvrtki... bombe su imale dovoljno jaku razornu snagu da se ljudi ozbiljno ozlijede pa čak i ostanu invalidi. Smatra se da je ozlijedio osamnaest ljudi; za nekoliko kasnijih smrti izravno je odgovoran iako nisu nastupile odmah po otvaranju paketa – ali su bile izravnom i najbližom posljedicom njegova djelovanja. Kako je stario, počeo je osim bombi slati i pisma novinama, tražeći objavu njegova manifesta.

Dapače, izravno preuzimajući odgovornost za napade, slao je i pisma svojim žrtvama za koje je saznao iz medija – proklamirajući kako će, ako se objavi njegov manifest, prestati s bombaškim napadima.

Konačno je to učinio New York Times, trpeći kritike da promoviraju običnog kriminalca. No, na taj način, Unabomber je naposlijetku i uhićen: njegov stil pisanja prepoznao je brat, David Kaczynski.

Ted Kaczynski, matematički genije, dugo je šokirao svojim mentalnim sposobnostima - jer je mogao riješiti zadatke koje gotovo nitko nije umio. Zbog njegova briljantnog uma ponuđeno mu je mjesto člana profesorskog zbora i predavača na fakultetu, što je radio tri godine, objavljujući stručne radove u prestižnim časopisima, te je konačno sa dvadesetipet dospio i do mjesta predavača na Berkeleyu, a sa toga je mjesta krajem šezdesetih, imajući sve što uključuje jedan pravi američki san – dobar posao, mogućnost zasnivanja obitelji, perspektivu napredovanja u struci - naglo i bez ikakva jasnog razloga napustio taj život i akademsku scenu, postavši pustinjak u brdima Montane. Održavao je jedino kontakt sa bratom, odlazeći rijetko u nabavu kako bi pribavio namirnice koje nije mogao uzgojiti.

Dalje citiram članak iz Večernjeg lista otprije nekih pet godina - o uhićenju: „Kada je David shvatio kako je Unabomber njegov brat, obratio se policiji. Kazao im je gdje mu brat živi, a oni su mu obećali da javnost nikada neće doznati da je upravo on odao brata. No taj je podatak ipak objavljen u medijima pa se život Davida Kaczynskog pretvorio u pakao. Kako je za informacije koje bi mogle dovesti do uhićenja Unabombera bila raspisana novčana nagrada, tu je nagradu dobio David, a on ju je iskoristio da plati troškove suđenja svom bratu te obešteti obitelji njegovih žrtava.“

Na suđenju, Ted je odbio braniti se bolešću, a sudski psihijatar utvrdio je kako je sposoban pratiti suđenje iako boluje od shizofrenije. Dapače, prvo je priznao krivnju, ali je potom povukao priznanje. Osuđen je na četiri doživotne kazne bez mogućnosti puštanja na slobodu; bilo je to krajem devedesetih – i eto, poživio je sve do prije neki dan.

Mnogi će napisati, neopravdano; trebalo ga je ubiti odmah pri uhićenju kao psa, ili mu izreći smrtnu kaznu. Vjerojatnije je ipak kako je američki pravosudni sustav procijenio da u okružju zlikovaca kakvima se on bavi, Unabomber nije nešto posebno okrutan i učinkovit – jer nemam sumnji o tome da bi mu smrtna kazna bila izrečena da takvo što tamo za takav slučaj priliči. Dvadesetak ranjenih i nekoliko onih koji su kasnije umrli – vjerojatno nije ništa previše posebno.

Možemo li išta dobroga naučiti iz primjera Unabombera? Moje je mišljenje - itekako. Možemo naučiti kako dobar i pravdi sklon čovjek u današnjem svijetu može neizmjerno patiti – ali nema nikakva prava nanositi štetu drugim ljudima. Za činjenje zla, tako, pokazuje se – nije nužna samo kolektivna svijest, izokrenuta ideologija koja pojedince pretvara u oružje; ponekad – doduše u slučajevima izrazito inteligentnih ljudi –dovoljno je da čovjek sam dođe do zaključaka o nepravednosti, neodrživosti i besmislenosti svijeta u kojemu živimo. No, odlučivati o smislu i pravdi za druge i umjesto drugih – neprihvatljivo je; učinimo li to sami za sebe i budemo spremni snositi posljedice – tu negdje moramo postaviti granice svoga postupanja.

Ovaj svijet, prije ili kasnije, ionako će se urušiti i ugasiti implodirajući sam u sebe poput nekog dalekog, mističnog i bogatog pulsara. Ljudska zloba, sebičnost, pohlepa – sigurno da će na tom putu značajno doprinjeti, ali pojedinac nema prava uzimati pravdu u svoje ruke i krojiti živote i sudbinu drugih, ma koliko o njihovim nedjelima imao nečega što bi mogao smatrti dokazima. Sve to iz jednostavnog razloga – jer nismo toliko umješni, pametni i uspješni u spoznajama svijeta oko sebe da bismo mogli postaviti jasne granice takvoj raboti. Dapače, što je netko inteligentniji, sposobniji, pametniji, obrazovaniji – njegova je odgovornost tim veća.

Jedina manifestacija pravde, ili bolje rečeno – održavanja nekog osnovnog reda u zajednici, na tom putu može biti postavljanje i publiciranje unaprijed određenih, jasnih i što manje dvosmislenih pravila o tome kako se treba ponašati – i potom dosljedno, trajno i bez izuzetka – provođenje tih pravila u djelo. Na tom putu, na žalost, baš svatko će uskoro zamijetiti strašna odstupanja, često i nenamjerna ili nesvjesna, a često – i u disfunkconalnim i siromašnim zajednicama češće – intencionalna, čak sustavna i gotovo pa nepobjediva. Boriti se protiv zlosilja tako postaje dužnost pojedinca – ali samo u okvirima sustava koji je uspostavljen, barem tamo gdje taj sustav nije toliko zastranio da je izgubio svaki svoj smisao.

U tom pogledu, završavam ovaj tužan i vjerojatno malo poticajan napis asocijacijom na jedno filmsko remek-djelo; film Andreja Zvyagintseva – Leviathan. Napravio je on i još jedno remek djelo nakon njega, nakon Povratka s početka ovog tisućljeća – Loveless, ali ovaj, Leviathan, bavi se upravo tim problemom: mogućnošću borbe osviještenog pojedinca protiv... zla. Ili nečega što možda ne možemo zvati zlom, ali svakako potječe od ljudi – i vjerojatno je neiskorjenjivo. Dok i posljednji čovjek hoda ovim planetom određujući sebi i drugima što i kako golom silom, i dok ne budemo imali pouzdanja u nekoga izvan i iznad – bit će nam tako.

četvrtak, 08.06.2023.

Proba

Za Lilianke

ponedjeljak, 05.06.2023.

Soboslikanje

Možda je tajna trajanja neke veze u soboslikarskim poduhvatima –
onim manjeg obujma zahvata od tri prostorije odjednom,
uključujući skidanje tapeta iz rujna osamdesetidruge
i zahtjevnije zidarske radove... tko bi ga znao?

Sve ispod te gornje granice njih su dvoje znali odlučno uzeti u svoje ruke,
zajedno sa kantama prepunim boje i kistovima, pa i čitavim ponekim valjkom -
i tako poslovično bez puno riječi u sezoni prvih visokih trava i peludi
krenuti u poduhvat kao dvoje izgubljenih što iz prašume konačno izlaze na čistinu s pogledom.

Ona teži savršenstvu (iako se po tome što je njega odabrala to baš i ne bi moglo zaključiti) i ima strah od dovršenog posla
on je jednostavno rečeno škrt i lijen - i ima strah od započetog posla
pa tako zapravo čine savršenu kombinaciju za bojanje barem jedne i pol ruke u najviše dvjema sobama
obučeni u prastare trenirke, sa papirnatim kapama na glavama i gumenim rukavicama na rukama.

Kreću tako u taj sveti poduhvat bez jasnije vidljivog entuzijazma, već vjerojatno možda dvadesetipeti put u njihovo zajedničkoj povijesti
nemajući niti najmanjeg pojma u petak poslijepodne gdje će završiti u nedjelju uvečer,
skupa sa nehajnim brušenjem neravnina, detaljnim završnim pregledom i fatalnim poljupcem negdje u subotu pred ponoć,
kada stvari počnu očito kretati nabolje nakon što je još prije koji sat doista izgledalo kako više nikada neće.

Mnogi drugi zapet će na tom svome putu i reći im – otkud vam volje:
on volju pronalazi u činjenici da će tih nekoliko stotina eura rastepsti drugdje,
Ona u činjenici kako će konačno, nakon što joj to trideset godina uspijeva malo ili nimalo - imati neki solidan temelj za ostvarenje svojih snova u prostoru,
a oboje u tome da se njihovi sni dotiču u možda jednom jedinom kvadratnom milimetru
(kao oni komplementarni skupovi na prvim stranicama još netaknutih udžbenika matematike što su se sa zebnjom otvarali krajem kolovoza).

I tako izvlače iz sobe sve osim kreveta, prekrivaju površine starim plahtama,
uključe neku zaboravljenu glazbu na mobitelu u hodniku i strpljivo krenu,
premještajući ljestve, plahte, valjak i kistove i dodajući jedno drugome
flašicu sa vodom u sparno predvečerje Prvoga dana,

pa kada lista istekne - ostane tek šum lišća u krošnji trešnje u vrtu
zajedno sa izgubljenim i preplašenim pjevom dalekih pokislih ptica
i strpljivim podupiranjem rukom o rame dok se penje i silazi,
penje i silazi, penje i silazi, penje i silazi, premještajući ljestve do duboko, duboko u noć.

Manje nesuglasice oko preostalih točkica prljavštine riješit će već negdje iza nedjeljnog ručka –
odmrznutih zaboravljenih posljednjih sarmi skuhanih u nekoj ledenoj ožujskoj noći -
i odlučno krenuti u nedjeljno predvečerje s onime što Ona zove druga ruka, a on finišem –
iako oboje dobro znaju da još nedjeljno poslijepodne ne zna ništa o pravim imenima...

... da bi čitava stvar tako stajala još nekoliko dana, dok budu spavali odvojeno po sobama
i tiho se jedno drugome šunjali kao provalnici, vješto šuteći oko svega,
pa i toga je li posao dovršen ili nije, jer noći od nedjelje na ponedjeljak, i nekoliko sljedećih
nisu ni za što drugo do li jedva čujno i vrelo šaptanje u uho...

a sve konačno bude prekinuto iznenadnim i hvalevrijednim dolaskom kakva daleka i nezvana gosta,
s uključenim izlaskom, večerom i spavanjem, najavljenog u posljednji čas,
uslijed kojeg će morati konačno zajedno oko srijede kleknuti i temeljito isprati mrlje boje sa poda,
odlijepiti zaštitne trake i odgurati namještaj na mjesto kada sin navečer dođe kući,

pa spremiti prekrivače, kante i sav pribor u najtamnije dubine garaže, za dogodine, ili neko kasno proljeće pred kakvo prvenstvo
i zadovoljno srknuti vrelu tursku kavu u bogomdano poslijepodne na verandi,
brišući nježno jedno drugome posljednje točkice boje sa sljepoočnica i nadlanica kao što brižne majke trljaju i ližu svoju mladunčad
i s novim snovima u očima upravo naraslim na pitanje „hoćemo li od trećeg ili četvrtog kolovoza pretraživati Krumlov na Bukingu?“

ponedjeljak, 29.05.2023.

Ruža

Ovo je fotografija ruže.
Razlomljena po redovima
tek za potrebe publiciranja.
Mutna, preeksponirana, izoštrena u kontrastu doslovce do bola.
Ako je tkogod ne vidi ili mu se učini da je uopće nema,
neće pomoći niti klikanje na rubriku „ispiši“.
Ruže se ne ispisuju na ekranima i papirima,
nego iza naših očiju.

Slikana je mobitelom,
ali to ne kažem kao ispriku, to smo već utvrdili
(jer navodno - vidjeli biste vi kakva bi ta ruža tek bila
samo da se meni, dokazanom majstoru, dalo iz ladice ponijeti
onaj Olimpus od dvije kile)
nego kao utjehu;
zamislite tek kakva bi bila
da je slikana s te dvije kile nečega.
Samouvjerenosti?

Dakle, ruže.
Znate već da onaj vjetarugranama ružama svašta zove.
Dobro, jaglace u šumi koje gleda ne zagaziti krajem veljače ili u ožujku
vjerojatno nikada neće nazvati ružama,
kao i njihovu shodnu bratiju, suistomišljenike i vršnjake –
ciklame, ljubičice, zvončiće, šafrane, visibabe i ostale sitnozubaše.

Onda stiže travanj, mjesec konačnog obračuna s medvjeđim lukom
(„jesi li ga više dosta nabrao,
ne samo da ćeš zasmrditi čitavu škrinju,
nego ćeš ga možda i ti jednom zamijeniti s tim tvojim, tvojim...“)
Nisu moji, ja sam njihov, mrazovčev i đurđičin, odvraćam.

(I Tvoj.)

Onda dolazi svibanj, evo i nas u svibnju,
tu su na redu, je li, prvo karanfili,
a onda i božuri, FloraArt, to je zbirno ime za cvjetne orgije,
ali mogu ga ovdje ubaciti, što smeta,
pa onda oni crveni u duguljastim teglama,
pardon, žardinjerama, onim pravokutnim –
oni imaju boju kao ruže,
ali nisu ruže, nego samo imaju latice kakve smo crtali u školi
a Ti ih voliš ukapati u crnu zemlju, na stolu,
dok su ti ruke prljave do lakata.
(Da Ti kažem da mi se to sviđa,
rekla bi još jednom da sam lud.)

I ruže. Prave, pravcate ruže; koje ja znadem prepoznati,
po dvorištima, na rubu uljuđena svijeta i
počecima puteva u neuljuđeni.
E pa, evo onda jedna takva.
Nećete joj lako odrediti boju,
to uvijek ovisi o strani s koje gledate:
nije u pitanju samo odnos svjetla i tame,
dolje-gore, naprijed-nazad,
nego prije svega vaša pozicija.
Možda je problem u tome što nudim čitav grm,
pa morate gledati ne ubosti se na trnje?

Mislim, važno je koliko ste mjesta kod sebe ostavili za tu sliku.
Ne u centimetrima ili megabajtima,
nego tako – mjesta za jednu sliku ruže.

Sliku beskrajna sklada
kojoj niti moj loš aparat ili slabo umijeće,
nečije loše namjere
ili gomila bespotrebnih riječi
ne mogu baš ništa.

petak, 26.05.2023.

Slika jedne godine

Pišem okolo po blogovima, davim ljude do gušenja svojom prošlošću i idejama, i onda idem kopati po arhivi; rekoh, pa to neko doba o kojemu sam pisao, to je već doba u kojemu su aparati digitalni; mora se nešto naći. Prvog digitalca, Olympusa, kupio sam tamo blizu ugla Gundulićeve i Ilice, prekoputa Kuglija; imao je taman memorijsku da je na nju moglo stati dvadesetak slika, ali kakvih, i nije onda bilo tableta, laptopa i mobitela da ih odmah prebaciš, nego šparaj kao da je film. I tako me preplavi čitava ta bujica sjećanja; eh, ta dvijeidruga, koja je to godina bila; nitko čašu meda ne ispije da je čašom žuči ne zagorča.
I tu sada, molim, prestanite poistovjećivati nekoga tko ovo piše sa likom kome se ovo sve dešava; možda vas taj što piše tek zamajava, možda vas želi natjerati da se bavite time tko je on i što je - kao što gladna paščad njuši oko mesnica; glavni lik ove priče nije ni pisac, ni ovaj kojeg zamišljate; glavni lik ste vi; vidjet ćete zašto; zato što najbitnije što se dešava u njoj - već ste pročitali; zapravo – niste pročitali – već ste vidjeli u fotografiji na njenu početku.
Zato, evo i priče: priča počinje u taj dan, taj jedan dan, taj dan kada je nastala ova fotografija - dan dok je još sve bilo dobro; mnogi su dani zapravo takvi, ali mi tek poslije shvatimo da je bilo tako; kćer je nekoliko dana prije još bila kod ženinih na moru; ja sam možda desetak dana prije poroda kojeg ćemo opisati niže - dobio drugu veliku tahikardiju u životu – pojma nisam imao o tome da postoji nekakva ablacija srca, to ću saznati tek četrnaest ljeta kasnije; odvela me hitna na Sveti Duh a onda kad te puste, što ćeš, busom doma; žena s trbuhom do zuba čeka da se javim s telefonske govornice na Črnomercu; još ja pitam je l' trebam što kupiti, kad me onda nije zadavila nikad neće, makar preko žice; još nismo imali pojma da se od toga ne umire, barem ne dok ne stigne ta neka zlokobna fibrilacija atrija. No, dobro, i to je prošlo, i tako mi taman na dan kad ona ima termin odemo na Merkur; tada se još moglo parkirati u Zajčevoj, početak kolovoza, grad po mjeri čovjeka, ali vraga – ništa još; čekajte, dođite preksutra, a preksutra nedjelja. I uđemo mi u auto, dogovaramo se da li je gladna, hoće izdržati do doma ili da je vozim nekud pojesti, a nešto počne zvrndati dolje na usponu prema Lašćinskoj, valjda auspuh pomislim, pa kud sad; i tako se spustim i bez duše u trećoj poput aveti lutam Petrovom, a kao da je sam dragi Bog stavio negdje na desnoj strani natpis „Kia“; ja uđem u dvorište; vide ljudi trudnica u autu, mašu – dajte vi gospođo sjednite tu, a ti vozi odmah na grabu; znaju po zvuku što je... otpao neki šraf ili gumica od šrafa i dok su joj skuhali kavu, to zašarafili, mislim da sam im morao na silu ostaviti pedeset kuna dečku u grabi za gablec jer nisu htjeli ni čuti da platimo.
Dakle, dođite u nedjelju – to smo uspjeli zapamtiti da su rekli u bolnici.
I dođemo mi u nedjelju, prvo fini engleski doručak, zatrebat će – kako se kasnije pokazalo, špekec s jajima, pa još usput popijemo kavu, kuda žuriti, vrag odnija prišu, i tako mi oko jedanaest polako opet došetamo do rađaone; e sad vele – pa vi ste gospođo otvoreni; dobro da nije pukla plodna kao s malom; i tako uzmu oni torbu i odvedu je, a ja ostanem pred onim staklenim vratima kao ona stvar na vjetru, je li; dobro, nije baš, rekla je sestra – polako, odite na ručak, ima vremena; imam već iskustva, prvi porod je bio dvanaest sati, pa neće valjda i ovaj?
Kupim Sportske kao čovjek, pa na ćevape; mislim si, neće sad valjda početi lupati ova moja pumpa; pipam – hladan kao da gledam Hrvatsku ligu; prođe sat, dva, tri, ma rekoh daj – pa ne dešava se ovo svaki dan; vjetar puše u parku na onom Labudovcu, vrh brda, ljeto kao jesen; idem ja vidjeti što je.
I ima što bit; otvore mi vrata; pitam kako je, je l' smijem ući, smijete; je l' stvarno smijem ući? Ma smijete, ako hoćete, samo nemojte nama poslije reći da trebate pomoć. Ma neću, bio sam u ratu, velim, bit ću miran kao bubica, gledaju me onako, svisoka, možeš misliti; vidi ga koliki je, taman da razbije lavabo glavom kad se bude rušio.
Nataknu mi tu neku kutu i tako ja ravno upadnem iza one pregrade; Ona veli, pa što ćeš ti tu; ja velim – pa di ću sad, dosadno mi je bez tebe; dosadno ti je – ne može vjerovati. I tako sam Je držao za ruku, zapravo sam taman došao kad su se stvari počele dešavati; nosio obloge za čelo, pričao s Njom, gledao u oči, mahao rukom sestri van kad sam mislio da je trebalo; poslije mi je rekla da je zbilja imala osjećaj da nije sama u tome. Bokte, stvarno, nisam se srušio u nesvijest, mali je izletio nakon četiri sata otkako je stigla u bolnicu kao iz puške, ispao nekako na stol; poslije su rekli da je slomio ključnu kost; ali to su rekli tek zadnji dan; i da ima granično te eritrocite, svašta su tada rekli, ali ima još do tada; sada mi doktorica daje škare u ruke i ja mu režem pupčanu vrpcu; ljudi moji, pustio sam bebu u život.
Njega odnesu, Ona me gleda; dobro si, ma jesam; što sad da radim; ništa, idi doma; doma, pa kako doma; idi doma; spava mi se. Pitam doktoricu, veli, ma jasno, idite doma, nazovite navečer, hoćete moći doma – pa moći ću, ako sam mogao busom s kardiologije, mogu i autom iz rodilišta.
Navečer zovem; dobro je, spava; zovem Žaca pa pijuckamo na balkonu. Ne mogu zaspati, moram sad vidjeti što ću; čuo sam se s kćeri; ona ima osam godina, moram po nju – to mi je sada najvažnije, shvaćam.
Najdraža je dva mjeseca prije poroda zapravo mirovala; ona uvijek veli da je odmah znala da nosi muško; čim je došlo vruće vrijeme, planirala je otići kupiti materijal za haljinu i sašiti je kao čovjek; tu noć mali je rekao; ne trebaš trošiti pare; preplavila ju je strašna bol; nismo imali pojma što ćemo; moji su mrtvi, njeni su tristo kilometara daleko; i tako mi budale, umjesto da pokupimo i kćer u auto pa u bolnicu, damo maloj ključ oko vrata: evo dušo, navili smo ti vekericu; idi u petnaest do osam u školu, zaključaj vrata, doručak ti je na stolu. Jer, škola je škola; iz škole se ne izostaje; mora se u školu.
Kakva čovjek može biti budala, to shvati tek puno, puno kasnije. Danas, kad je pitamo da li se toga sjeća, veli da ne dramimo i da se toga uopće ne sjeća.
Evo me sad u sjećanjima opet u kolovozu; prošao je porod, sa Žacom sam proslavio sina; odlazim rano ujutro u bolnicu, i Ona veli isto: dovedi nam je. I obećaj da nećeš dolje ići autom, radi srca; obećavam; ionako uz sebe imam sve što mi treba; ljubim je i trčim na bus i već sam u šest predvečer na moru; baka je dovodi s otoka; još jedan nezaboravan zagrljaj: mala naše šogorice, njoj je tek godina i pol; ova moja joj je kraljica; gleda kako moja trči prvo meni u zagrljaj kao bez duše pa se pita: koji je sad ovaj faktor kad njemu ona trči prvome?
Noću hvata moj miris u jastucima, privija se uza me; ja je vidim kao radosnu i ispunjenu, a u njoj čami eksplozija. Ujutro prije busa kupamo se na polupraznoj plaži; bura je; ona je sva u mišićima; gledam je koliko se izmijenila u ova dva tjedna koliko je nisam vidio; pitam je što je mislila, kad će nas vidjeti; ona veli – znala sam da ću vas vidjeti kad bude trebalo.
Već popodne smo sami u busu; možete li to zamisliti; bus za Zagreb s mora usred ljeta prazan; i tako smo do ponoći u krevetu.
Sutra popodne smo u rodilištu; i tako prolaze dani, hodamo okolo s društvom po Maksimiru i Sljemenu, parznici su, irsko ljeto, raj na zemlji; kad u četvrtak popodne u rodilištu vele da mali ima slomljenu ključnu kost i niske eritrocite; ništa od sutrašnjeg izlaska.
E zato vam ja sve ovo pišem, radi ove fotografije; ovo sve do sada to vam je samo uvod, splet nebitnih stvari; ova fotografija je važna. Strašna je, nebitna, površna, loša, preeksponirana, opalio sam je valjda u žurbi, da se zna da smo negdje bili i nešto vidjeli; sad mi govori kao; vidiš ta godina, taj događaj, to sve – kao da je na toj fotografiji: dio nevjerojatnog svjetla i dio najcrnjeg mraka. Sad vam to još izgleda kao teško filozofiranje, ali čekajte, ima još, polako.
Jer, mi se polako tog petka od jutra klatimo planinom; ima vremena, doći ćemo im predvečer oko šest u rodilište; idemo prvo od Lagviča pješke do Kraljičinoga; ne da nam se na vrh, prvo ćemo Medvedgrad; nedavno su tu otvorili neki restoran; onda ćemo vidjeti; deremo mahune čušpajz; nebo čitava jutra visi, nije baš previše za igrati se, mogla bi popodne kiša; i tako mi lijeno i polako gutamo te neke posljednje mahune, plaćamo, spremamo stvari iz restorana pa da ćemo zaleći na travu s pogledom na grad; kad zvoni mobitel, Najdraža iz bolnice: sve je riješeno, dođite po nas, sad su rekli da je sve u redu; svađala sam se s njima, kako nam mogu pet dana tajiti za ključnu kost, pa zato mali plače kao lud; vidim ljuta je više nego sretna, kako ću joj sad reći gdje smo; dođi do dva, poslije ne može, dobro? Ma, naravno da je dobro.
I tako, taman kćer zalegla na vreću, kad ja velim, pakiraj se, trčimo na Lagvič po auto, sad idu vani; idemo po njih.
Ljudi moji, da li vi vjerujete da se od Medvedgrada do Lagviča može doći za devetnaest minuta i to s presvlačenjem i po prvim kapima kiše? Naime, srećom, imam duge hlače u ruksaku, ali na meni su kratke; kako ću se presvući na parkingu; vidjet će me netko; još mi je takvo što bitno u životu, vičem maloj da pazi na korijenje kad trči, da ne ugane nogu; i tako ja na nekom panju skidam kratke i oblačim duge hlače; i takav dotrčim do auta između kišnih kapi, ne znaš jesmo li više mokri od kiše ili od znoja; pobacam i malu i ruksake i sve u auto i vozim nas takve mokre i smrdljive u Zajčevu; kćer se presvlači u suhu majicu, ona je pravo žensko, ta je uvijek u ruksaku imala barem jednu stvar za presvući se; hajde dobro, jesi suha; jesam, briše u mokru majicu kosu i stvarno je suha; vozim kroz pusti grad u prvo popodne prve kiše koja pjeva po našem krovu u ljetni petak; kuda i kako to više ni danas ne znam, ali siguran sam da je put bio najkraći, valjda uz Mirogoj pa se spuštamo na kružni tok u Petrovoj i opet gore Zajčevom; parking otvoren, rampa dignuta, doček kao za grofove, ne da smo tamo bili u dva nego u jedan – a ja sam siguran da nisam nigdje vozio preko sedamdeset, čak ni onaj ravni dio prije Gupčeve. Sad smo konačno svi skupa; u času kada oni izlaze iz zgrade kiša prestaje; puštam malu da ih prve grli; Najdraža me gleda preko njene glave; shvaća me, prvo gledajući u čudu zašto sam stao.
Sve smo jedno drugome rekli očima, kao svaki puta do tada i od tada.
Kada je prvi puta gurnula popišane gaćice u ormar, to niti ona ne zna; kune se da se tek deset dana prije nego će krajem listopada završiti na pedijatriji s upalom bubrega i temperaturom četrdeset jedan - prvi puta probudila u mokrom krevetu.
Poslije smo je milijun puta pitali: što te mučilo? Jer gdje god se uhvatiš te bolesti, spominje se okidač; i žena i ja mislimo da je možda to bio onaj događaj s odlaskom ranim jutrom u bolnicu i ključem oko vrata; ali ona veli da se toga niti ne sjeća. I danas joj ne vjerujem sasvim kad veli, ma tata, ništa me nije mučilo; pa da li se ti sjećaš da kada si njega prvi puta uhvatio u ruke kod kuće, da si drugom rukom zagrlio mene? – veli mi – a ja, vidite, o tome nemam pojma. Tata, tako je sve moralo biti, veli; duboko uvjerena u to; i ja znam da moj put na ovoj planeti nema baš nikakvog smisla bez drugih ljudi. Bez toga da sam možda jednom nekome mogao poslužiti kao što suhi, natruli kolac u vinogradu posluži nekoj mladoj lozi da se prihvati za nj, da je ne satru mrazevi i vlaga, nego da uspije izdići se iznad nevolje i tmuše, čak i u posljednji čas, samo da krene prema svjetlu i zraku i otarasi se više jednom gole, blatne, ledene zemlje.
Jer, baš tu i tako je počeo tamniji dio ove slike; slike dvijetisućeidruge; slike koja je okinuta negdje u brzini, ovlaš, zato da se okine, jer sad ipak imamo digitalac, ništa ne košta, možeš misliti. Najtamniji dio je naravno na dnu; tamo gdje više nema niti plave niti sive; tamo je samo crna, oštra i bolna a ne mutna; teška i neizvjesna kao riječi doktorice koja me zvala na mobitel pitati me da li imam auto, jer da će možda trebati ići do Beča ove noći po nekakvu infuziju koje kod nas nema; ili kao tvoje riječi, dušo, kada si me zvala iz bolnice na mobitel u vlaku; svaki puta kada vlak krene iz Podsuseda prema Savi ja se sjetim tog mjesta; mjesta na kojemu se još vide prve krošnje a više niti ne nazire hrbat – i kada si mi rekla, tata, znaš, ja imam šećer, a ja sam ti morao reći znam, dušo, javila mi je mama na posao prije pola sata.
I kada sam kao bez duše doletio kući, u stan, da se Ona spremi i otrči na autobus u bolnicu; a ja sam maloga zibao u kolicima da ne plače; i kako je prestao plakati kada sam mu rekao, čekaj, evo samo da skuham kranjske, ne mogu te sada uzeti, da te ne pošprica vruća voda; uzet ću te za petnaest minuta – i dok sam živ pamtit ću taj njegov pogled, pogled djeteta od tri mjeseca; ubij me ako on mene tada nije razumio sve što sam mu rekao nakon što sam spomenuo kranjske, i danas mu sigurno pomisao na kranjske djeluje umirujuće; mi muškarci smo vrlo jednostavna bića.
Bila je to najsadržajnija, najnevjerojatnija, najturbulentnija godina moga, a vjerujem i života moje Najdraže; kupili smo maloj bicikl; Zagreb je postao prvak države; bili smo u proljeće dvaput na moru, u planinama, bili smo jedanaestog siječnja u Grazu i sjeli na kavu u centru, jer smo shvaćali da suludo šopingiranje po Westu više nema nikakvoga smisla; hodali smo dok su trbusi dopuštali, a neki i poslije toga - brdima i ravnicama i obalama i šetali svi zajedno tim vjetrovitim i nikad dokučivim rajem kao da upijamo snagu za ono što nas čeka. Zašto vas mučim svime time – pa zato što ništa tako dobro ne oslikava tu godinu kao ta fotografija; to vidim tek sada, preko dva desetljeća kasnije; dok onaj mali iz Zajčeve vani vozi auto i mora mi pogledati da li nedostaje ulja; da stigne i na labos i na trening i kod cure, što će meni više auto u životu, ja sam svoje ture odvozio onog ljeta kada su otpadali auspusi i kada su prve kiše prijetile da odskližemo u nekom zavoju; ja svoje staze sada mogu othodati u miru.
Zato sam sada morao napisati toliko toga; zato što ne umijem drugačije reći ovo što govorim ovdje i što ću reći u posljednjoj rečenici – i možda još kojoj prije nje. Netko će možda napisati; pa mogao si to razlomiti u pet dijelova; mogao si napumpati malo još fabule, dodati likova, udaviti ljude nekom pretencioznom i bezvrijednom romančinom, ili napisati sedam priča i poslati ih okolo na natječaje, pa se vješto poigravati ljudskim osjećajima kao trstikama na vjetru; ma dajte, najte.

Ništa tako dobro ne oslikava život kao nešto za što si kada je nastajalo mislio da će biti smeće, a sada vidiš da nipošto nije slučajno. Nešto što bilo kome drugome ne znači baš ništa, tebi možda može značiti sve: podsjetnik, poticaj, zahvalu za ono što si prošao i što je neizrecivo boljelo kao stvarnost; da bi sada blažilo i tješilo tek kao sjećanje. Jer, u svemu tome vjerojatno nema baš puno, možda zapravo nimalo tvoje zasluge a kamo li vrline; tek zahvala da se nekako sve izvuklo. Zašto su neki drugi na istim tim mjestima pukli, otišli, odustali, otplovili, a vi ste ostali... možda ću jednom o tome napisati knjigu; kada se ispuni ono što Ti od mene želiš. A to još uvijek nije ništa drugo, do li bivanje, šutnja, šapat, mekan i dug dodir; nezaborav.

Zato, nemojte se truditi davati savjet, žaliti, radovati, uopće – uživljavati u priču; priča se već zbila; ispričana je, gotova je; tih ljudi i svega toga više nema, za nikada više. Ono što je ostalo; ostale su vaše misli, vaše želje, vaše suze i osmijesi. Ostalo je možda malo mjesta za učiniti, reći, donijeti nešto što još do sada nije učinjeno i doneseno. Nešto novo; nešto dobro; nešto s malo više svjetla i nade nego smo navikli; nešto što bi moglo dovesti do toga da ovaj sada, da, ovaj sada - baš kako su mnogi sada iz ove priče onomad postali - nastane sjećanje od kojeg se ne bježi.

utorak, 23.05.2023.

Zbogom, teta Sanda

Imao sam sreću i čast kao nekakav musav dvanaestogodišnjak sjediti negdje u petom ili šestom redu Komedije kada ste pjevali Ninu Filipovnu. Stari je to sve poslovično smatrao čušpajzom, njega se teško moglo odvojiti od talijanske arije ili klasike, a i bilo je onako, slatkasto-polit'čki, njemu sigurno s premalo drame. Ja sam možda netom prvi puta čuo Stranglerse ili Stonese; takve nas je mama za uši odvukla u neku ledenu večer, da nas okupa u ljepoti; jer to je ono što prave žene čine svojim muškarcima, ma gdje stanovali i ma koje dobi bili... pa sam prvi puta čuo kako se to zapravo glasom slika... i otada nekako imao Vaš ozbiljni i kao pastelama obojan glas uvijek u zakutku glave (ili ga ja tek pamtim tako dubokim, dramatičnim, sveobuhvatnim). Kada vidim Vas, ja sam još uvijek zbunjeni dječak sa Mitnice i Keglbajsa koji napucavajući ispuhane balterice u neki zid pjevuši Vaše melodije, sve dok se ne pojave neki odrpanci radi kojih se lopte više neće napucavati u zid.

Ali čuvao sam ja te melodije, pa da - kada naiđu nevolje, pokušam obrisati ih - često i ovim Vašim riječima. Hvala.

Rekao bi onaj strašni raščupani Rundek, da prostite, jbga, odlaze ljudi. Odlazi Grad, preko Save i Sljemena, u nigdinu, za nikad više. Zbogom.

nedjelja, 21.05.2023.

Naramak fomula za opseg i površinu radovanja i onoga što stoji nasuprot tome

Ljudi se mogu odnositi prema sreći ili nesreći, tuđoj ili vlastitoj.

Prema vlastitoj sreći ljudi se odnose loše ili dobro.

Tko loše tretira vlastitu sreću, stalno joj pronalazeći mane,
analizirajući mnogo i duboko, kao da je loše odigrana utamica,
taj bi mogao ostati bez nje.
Ma, svakako da će svatko ostati bez svoje sreće,
to uopće nije upitno, ali je pitanje može li se sreću izgubiti prije vremena –
a to bi moralo biti nekakvo mjerilo; jer još se nije rodio onaj tko će trenutak eksplozije
pretpostaviti ispunjenom trajanju.

Tko o vlastitoj sreći šuti, ili je čak tetoši, ponekad i slavi –
također će je sigurno izgubiti, ali teško da mu od toga neće ostati
naramak dobra kapitala
u surovoj ekonomiji života.

S tuđom je pak srećom izgleda još teže.
Mislim, nije uopće teško ako se čovjek tuđoj sreći iskreno raduje,
pa ga ne zanima što je iza osmijeha na tuđem licu
(ako je taj osmijeh blag, tih i nenametljiv, a tako se obično smiju od dobra sretni ljudi).

Pronalaženje pak mana tuđim srećama posebno je zanimanje namjernika
i nenamjernika uvjerenih u važnost i veličinu ravnodušnosti.
Zašto se tuđim srećama ne umiju radovati - uvijek će ostati njihova važna moralna dvojba.

Nesreća, ah – nesreća, pa još vlastita;
tko je prihvati kao sebe i svoje najrođenije
mogao bi iz nje lakše izići -
a to je valjda nekakav cilj, tko će ga znati (da nesreća, ako je već tu – ne traje).

Tko je ne prihvati, pa o njoj ne samo da obavještava,
nego i osuđuje (u najvećem broj slučajeva druge)
taj pripada u najveću grupu opjevanih – o njima ćemo drugi put,
ali u prozi, za sklonije grozi.

Tuđa nesreća mogla bi, međutim,
žalostiti nekoga; toga bih se usudio nazvati dobrim čovjekom –
kako kažu, taj se ne umije do kraja radovati dok pored njega ima onih koji pate –
i on je u ovoj piramidi, barem za mene – na vrhu vrijednih i dobrih.

Nasuprot tome, vjerojatno najgori od svih oni su koji se raduju tuđoj nesreći
pa ćeš u njihovoj radosti pronaći otpatke tuđih nevolja
kao što ledene mutne vode sa sobom odnose trulo granje i panjeve kroz mrak.

Jasno, postoje između ovih osam skupova još i prijelazni oblici,
nestalni, privremeni;
ali filozofija ni o čemu i ljubavologija
sasvim su egzaktne znanosti
i ne trpe neizvjesnosti.
Pogotovo ne tamo gdje ih se ne da izraziti (riječju, brojkama ili onim znakovima pored njih na tipkovnicama).

Iz ovih formula lako je stoga izračunati opseg i površinu sreće i nesreće, koga zanima –
samo je pitanje može li se u velikom trgovištu života
takvo što isplatiti.

<	rujan, 2023
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (5)
Srpanj 2023 (9)
Lipanj 2023 (8)
Svibanj 2023 (14)
Travanj 2023 (8)
Ožujak 2023 (9)
Veljača 2023 (13)
Siječanj 2023 (14)
Prosinac 2022 (17)
Studeni 2022 (10)
Listopad 2022 (4)
Rujan 2022 (13)
Kolovoz 2022 (4)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (6)
Svibanj 2022 (9)
Travanj 2022 (5)
Ožujak 2022 (8)
Veljača 2022 (6)
Siječanj 2022 (12)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (3)
Listopad 2021 (18)
Rujan 2021 (9)
Kolovoz 2021 (6)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (8)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (3)
Srpanj 2020 (5)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (7)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (6)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)

Opis bloga

Linkovi