subota, 30.06.2018.

Starac i (r)evolucija



"Pokrenuta suradnja triju susjednih zemalja: Italije, Slovenije i Hrvatske na današnjem sastanku na kojem su sudjelovali članovi: DiEM25 Friuli Venezia Giulia Italija, DiEM25 Slovenija i DiEM25 Rijeka1 DSC". Kratka vijest na stranicama mog transnacionalnog pokreta.
Ne mogu reći da mi se baš dalo na put u talijansku Goriziu na sastanak u 10.30. No uvijek na kraju prevlada argument moje generacije, ionako se ništa ne može napraviti, bit će tako kako kako odluče centri moći, makar ti bili primitivni poput ovih na našim prostorima, te ja na kraju uvijek odlučim, ajde da se uvjerimo da i od ove ekipe ništa.
Pred Goriziu smo stigli na vrijeme, usprkos dugim cijevima na granici, i dvaju promašaja i vraćanja na vrijeme, no s tim Kulturnim domom su i oni, za nas koji nismo na ti s jezikom domaćina, pa ni engleskim, malo zeznuli, tako da smo mi prvo tražili onaj dom, za koji su valjda oni upozorili da ga ne bismo trebali zamijeniti, s onim u kojem se održava.
Malo smo zakasnili, ekipa se baš predstavljala, čak mi je bilo na prvu simpatičnih ljudi i nitko potpuno antipatičan, što mi se obično događa, no naravno, čim je jedan na talijanskom počeo govoriti o potrebi širokih razumnih demokratskih koalicija, moj pas je postao nemiran, dobro, možda sam ga slučajno malo trknuo nogom, i morali smo vani.
Na ručku, po preporuci u slovenskoj Gorici, poslije sastanka, ostalo je zbilja zanimljivo društvo, tako da sam ponesen raspravom zaboravio snimiti i glavna jela. Jedan od članova pokreta je npr. i gradonačelnik mjesta kod Bologne, baš sam mu rekao na njemačkom, na kojem nisam ni ja, a ni itko drugi u službenom djelu, govorio, na njemačkom sam mu rekao da, iako je govorio talijanski, najbolje sam njega razumio, on mi se zahvalio i nastavio na talijanskom o neverbalnoj komunikaciji, više ga nisam toliko pratio, jer bilo je tu još itekako zanimljivih osoba, s ekipom iz Ljubljane sam raščistio zašto ih nismo podržali kod jednog njihovog priopćenja.
Ugodan dan sve u svemu, neću o glavnim temama, jedna su naravno bili imigranti, druga interna, prijedlog zajedničke akcije ekipe iz Kopra, Trsta i Rijeke, čekamo barem prijevod na engleski. Lijepo je znati da te politički nikad nitko nije kupio i da stalno surađuješ u projektima sa super gubitnicima, jebeš pare, dopunili smo benzin u Sloveniji, znatno jeftiniji no u Italiji, al smo putovali Italijom, da zaobiđemo slovenski cestovni harač.
22:34 | Komentari (5) | Print | ^ |

petak, 29.06.2018.

Turboseks u ženskom hrvatskom romanu



Na poslu, često u stankama, diskutiram s doktoricom književnosti, koja je posebno alergična na sintagmu "žensko pismo". Iako mi feministice spadaju u bliski klug intelektualnih družica, ja pak ne prihvaćam suprotstavljenu tezu, da postoji samo dobra i loša književnost, meni se nikad nije život činio previše logičan i tako lako shvatljiv.
Što sam stariji sve su mi zanimljivije uglavnom mlađe književnice, koja ruše dosadašnje tabue, o međunarodno uspješnima, posebno meni otuđeno bliskoj Ivani Sajko, koju se nadam u Berlinu možda i upoznati, te Teni Štivičić i sličnima već sam pisao, ipak u priči omeđenoj spolovima, falio mi je jedan kotačić.
Dobio sam ga potpuno iznenađujuće i u prilično grubom obliku kod mlade Viktorije Božine, koja, sasvim logično, trenutno poput uspješnih prethodnica, živi van domovine. Karika koja je nedostajala bila je seks, osim kod povremeno Sajko, seks je kod autorica bio ili potpuno sporedan, ili izuzetno dosadno opisan, vezan uz fatalne ljubavi. Božina je tu osvježenje, njena otvorenost zna iritirati, ali meni ono, baš simpatično iritirati. Nije to nipošto glavna tema, al nešto kao kod Bukowskog, usputna, suvažna tema.
Daleko je to od snage izričaja Ivane Sajko, dublje su mi u nekim djelovima i naše zrelije književnice i blogerice Silvija i Tanja, ali da je u ponekim sekvencama roman "Turbofolk" Viktorije Božine, recimo uzbudljiv, mora se priznati, naročito što namjerno draška čitatelje na moguće autobiografske detalje. Od koga je tako naučila pisati ostaje nepoznanica, jer profesorica književnosti iz romana, kod koje dva puta pada ispite, predstavlja izuzetno negativan lik, prepoznatljiv svima nama što smo studirali literaturu.
12:07 | Komentari (13) | Print | ^ |

četvrtak, 28.06.2018.

Post bez ključa

Nevolja nikad ne dolazi iznenada, ali odjednom eksplodira u punoj jasnoći, razgoliti nam našu krhkost i potjera nas u nemoćni očaj. Iskustvo nas nauči prilagodbi primitivnosti sudbine, ali protiv bolesti je razoružano. Let it be, ce sara, pjevušimo i odlazimo.

Čak i u Konzumovoj mesnici se mogu naći dobri ćevapi, samo ih treba znati procijeniti, te eventualno konzultirati mesara od povjerenja. Najlakše se rugati onima koji jedu ćevape, što drugo na prostorima doživotnih stabilizacija i racionalizacija za većinu stanovništva. Đuveč pak ili znaš ili ne znaš napraviti, uzalud vam lova poduzetnici/kriminalci.

Zbilja me oduševljavaju neke osobe načinom kako se fotkaju na instagramu, spašavaju mi postove u mračne dane općeg nesnalažena i usivljenja.
10:15 | Komentari (9) | Print | ^ |

srijeda, 27.06.2018.

Vraćanje jednakog



U ovih četrnaest godina svakodnevnog bloganja normalno da nekima izgleda da dolazi i do ponavljanja. Budući da smo predvidivi po mjestima svojih šetnji, neke fotografije bez ljudi izgledaju kao da se ponavljaju, pogotovo one s visina šetnice pokraj zvjezdarnice, naravno to je privid, objavljujem samo aktualne fotografije, koje ne mogu biti iste kao prethodne.
To razmišljanje me podsjetilo na studentske i ne samo studentske polemike, radi li se kod Nietzschea o vječnom vraćanju istog ili jednakog. Bio sam u onoj manjoj skupini, koja je tvrdila da se radi o jednakom i strašno me ljutilo to što sam bio uvjeren da druga grupa uopće ne kuži razliku u značenjima, bile su vesele te "bitne" rasprave do duboko u noć.
Sad mi je sve to nebitno jer spadam u skupinu sustavnih gubitnika, sama činjenica da svoje misli izlažem na tako luzerskoj platformi kao što je blog, govori o njihovoj irelevantnosti. Izbjegavam polemike na radnom mjestu, jer se bojim da se osjeti moj prezir, koji onda posljedično vrijeđa neistomišljenike.
Kao što jučer kroz smijeh rekoh jednom kolegi, daj, ne očekuješ valjda od mene da s tobom raspravljam o crncima i imigrantima. Osmijeh uvijek pomaže, posebno kad nije smiješno.
12:39 | Komentari (7) | Print | ^ |

utorak, 26.06.2018.

Kontekst



Moja instagram junakinja Mell, napišem, najbolja na svijetu, odmah odgovara, da, i mi meni kosa izgleda nevjerojatno dobro u ovom kontekstu.
Čini mi se da sam zaokružio tu administraciju. jučer me malo zabrinulo, pročitao na njemačkom portalu uvjerljiv komentar, da Merkel uopće više ne zanima mjesto kancelarke, da joj je jedino bitno zaokružiti europsku priču i da je stavila sve na to, ako uspije stavit će tog kokošara Bavarca pred, prihvati ili odlazi, ako ne, sa šibicarima, slobodno prevodim, se ne pregovara, može i ona otići.
Malo današnje mode...:
15:27 | Komentari (6) | Print | ^ |

ponedjeljak, 25.06.2018.

Kobasice i pizza



Racionaliziramo malo i pri nedjeljnim izlascima. Prioritet je Berlin,a ne jastog, kojega uzgred nisam nikad ni probao, iskreno, nijke mi baš ni napet. Bio sam radoznao za krokodila, koji me ipak malo razočarao, klokan pak poput bifteka, al to su stvari koje sam morao probati.
Njemačka je zemlja kobasica, tamo ih počesto pojedem, uglavnom ih majstorski rade i često su bolje od mesa, ni u Češkoj nisu loše, u Sloveniji kranjske prolaze, nikad mi neće biti jasno zašto kod nas, osim rijetkih časnih izuzetaka, moraš riskirati kad ih poželiš. Pizza je navodno vrh u bivšoj Zlatnoj školjci, nikako upamtiti kak se sad zove, vodio je to Barbieri, nisam siguran jel još tamo, brat onog s televizije.
Čitam knjigu Silobrčićevih intervjua, očekivao sam s obzirom na imena sugovornika, nešto ipak zanimljivije. Otkriće mi je i svidio mi se Ivan Kožarić, zadnje od njega sam skužio šetača na riječkom Korzu, njegov je Matoš u Zagrebu, a i ono spušteno sunce što premještaju. Sad mi nije čudno da čovjek takvog duha i odnosa prema umjetnosti i životu uživa u dubokoj starosti, non stop se igra. Kaže nema vlastite djece, al sa ženom Markom su mu doselila i njena dva sina blizanca, Predrag i Nenad Raos, s deset doselili, s 20 oba odselila, žena ostala.
Zanimljivo shvaća i erotiku, al u principu mi se sviđaju ljudi koji se znaju igrati, ono baš Igrači!
12:04 | Komentari (10) | Print | ^ |

nedjelja, 24.06.2018.

Nogometne pobjede



Nogomet u mojem društvu ni u kom slučaju nije prioritet, ni kad se radi o svjetskom prvenstvu, pogledaju se utakmice hrvatske reprezentacije, i ako nema nešto zanimljivije na drugim programima kao jučer, njemačke. Zatekla nas zato drugarica pitanjem, zašto svi navijamo za Njemačku i to glasnije i s više strasti nego za Hrvatsku.
Za mene je odgovor jasan, Njemačku mogu mnogo opuštenije gledati, jer ne moramo ni moj pas ni ja strepiti ako padne gol, kad igra Hrvatska uvijek sam u grču, kako psa zaštiti od stresa obaveznih eksplozija i pucanja, ne smijem ni slučajno biti s njim vani kad Hrvatska igra, jer odvezan može odjuriti k vragu, kad počnu eksplozije, u Pragu sam ga jednom lovio tako poslije neočekivanog vatrometa u parku po strogom centru, sva sreća pa su vozači bili prisebni.
Ne moram strepiti što će zvijezde moje reprezentacije izreći i što vikati nakon pobjede, eto, prva izjava veličanstvenog Tonija jučer, mnogi bi se ovdje radovali da smo večeras ispali, nismo im željeli to olakšati. Prenijeli na twitteru svi sretni navijači, poput radikalne ljevičarke Julie Schramm, koja je pak poslije prvog gola komentirala da prije nije bilo raketa u zraku, nakon golova u Berlinu. Kod nas dolaze u obzir samo Tomson i Bog i Hrvati, mada pak na twitteru Srbi navode da je jedan od najvećih hitova u hrvatskoj svlačionici bio Đurđevdan, to valjda jer mrze naše domoljubne nogoloptačke milijunaše.
Kako je da je, kad i ako Hrvatska ispadne, prestat ćemo pratiti prvenstvo, kao da ga nema. Što reče jedan moj prijatelj, tješi što i Švicarci imaju primitivce u svojim redovima, makar bili samo uvezeni. Do tada gledamo sa svim nužnim predostrožnostima i oprezom.
p.s.
U sirnici sam ipak uživao više nego u njemačkoj pobjedi, mada to nisam tako glasno pokazivao.
11:06 | Komentari (9) | Print | ^ |

subota, 23.06.2018.

Crkva Svetog Križa i povratak dolje



Nakon ručka smo se uputili, što mi velimo, do zvjezdarnice, a autobusna stanica gore se naziva Sveti Križ, po istoimenoj crkvici, koju, sjetih se, baš nisam ni fotografirao za postove na blogu. Nije da mi se ne sviđa, dapače, ali iritira nepristupačnost i nemogućnost razgledavanja. Očito se troši na održavanje, pa bi onda red valjda i bio da zalutali turisti mogu što i vidjeti.
Inače pogled odozgo je klasično veličanstven, iako je jučer jako puhalo šetnica je bila za pet.
U gradu je već druga klima, zanimljivo je, iako je ponovo zatoplilo, da su ljudi oprezniji s razodijevanjem.
11:59 | Komentari (9) | Print | ^ |

petak, 22.06.2018.

Stati na loptu



Kad se navikneš na presing najveći je problem stati na loptu. Evo dočekali nekoliko slobodnih dana, a mozak u radnom modusu. Noćas pljuštalo, sad kiši, jučer bilo presparno, pas ne bi šetao, bez šetnje problemi s probavom.
Sinoć gledali utakmicu, iako se manje pucalo od očekivanog, Jin nije htio vani. Pratio malo reakcije na twitteru, počeo je jedan Bosanac zločesto "Hrvatska je izašla na teren u svojim tradicionalnim crnim dresovima", na kraju se jedan poznati političar pita, što u stvari zna o toj Hrvatskoj, čini mu se da je čuo da imamo najdužu štrudlu na svijetu.
Moja Julia Schramm, koja je prije početka prvenstva objavila da navija za Argentinu, se već pita, može li Hrvatska biti prvak svijeta, jedan poznati pokeraš pak veli da je sad pravo vrijeme kladiti se na Argentinu.
Nisam dežuran na maturi iz matematike u srijedu, to je u stvari najvažnija vijest od jučer, jedan besmisleni dan u životu manje.
Skoro zaboravih napisati, ražnjići iz kućne radinosti su bili izvrsni.
09:41 | Komentari (7) | Print | ^ |

četvrtak, 21.06.2018.

Prigovor savjesti



Danas sam imao verbalni okršaj s dvije maturantice kojima sam razrednik, dogovoreno je da na matematiku drugi tjedan dođu prikladno odjevene, naime njih dvije su došle u šorcevima. Smatram da imam pravo prigovoriti, jer sam uvijek oko odijevanja bio, ako ne najtolerantniji, onda među njima.
Međutim rasplamsala se diskusija među djelatnicima u po meni potpuno pogrešnom smjeru. Udara se po razdrapanim trapericama, mjere dekoltei i providni materijali, kao i dužina suknji, te je čak najavljeno povjerenstvo koje bi propisalo "pristojnost", u koje su se dobrovoljno javili one koji smatraju konzervativnijima, s tim da im je jako bitno da, ako se nešto propiše, svi toga pridržavaju.
Ne pada mi na pamet mjeriti dubinu dekoltea ili duljinu suknji, ako je već liječnicima u javnoj službi dopušten problematičan prigovor savjesti oko nekih zahvata, doduše možda je i bolje tako, sad kad i u toj skupini postoje fanatici ispranih mozgova, ja ću se držati svog prigovora, savjest mi ne dopušta biti primitivan, konzervativan, zatucan, jednostavno rečeno pregažen i star.
Inače, nevezano s tim, jučer me dočekala fantastična torta sa sirom, ono u čemu su Nijemci inače majstori, danas sam dežurao na hodniku, ono što najviše volim od dežurstava i pročitao nostalgičnu i lijepo tužnjikavu knjigu naše Demetre "Pocjek", svojevrstan spomenik Slavoniji njenog djetinjstva, e takve vidove tradicije volim i poštujem.


15:50 | Komentari (9) | Print | ^ |

srijeda, 20.06.2018.

Bezizlazni juriši



Većina mojih poznanika vole na internetu igrati šah protiv jačih rejtingom, jer, kako kažu, žele učiti, a ako slučajno dobiju korist za rejting je velika. Ja pak volim igrati protiv slabijih jer volim pobjeđivati, budući da protiv njih najčešće vodim riskantne napade, ponekad izgubim i onda mi rejting žestoko padne, no to mi je kao i u stvarnosti, zadnja stvar koja me zanima u igri.
Šah je jedna od igara u kojima sam profućkao svoj potencijal, vjerojatno nikad nisam bio najtalentiraniji u svojoj generaciji, što je poznata šahistica i glumica tvrdila, Predrag Nikolić koji je među sto vodećih svjetskih velemajstora me redovito pobjeđivao, al to je i meni išlo bez problema s današnjim velemajstorima Sokolovim, Draškom, Bistrićem i inima, međutim nikad se nisam mogao prisiliti, davati veću pozornost, ni šahu, ni životu, nego što to zaslužuju.
Trudiš se, trudiš, i onda se jednog dana samo upitaš zašto, sjetih se veličanstvenog Duška Radovića, koji me pak hvalio kao pjesnika, al eto, ja se zadovoljih ulogom jednog prosječnog životnog luzera, koji kad ode, baš i neće nekome faliti.
07:07 | Komentari (13) | Print | ^ |

utorak, 19.06.2018.

Eh kad se sjetim...



Zanimljivi su ti ljudi koji vjeruju u činjenice. Novinari im serviraju priču i oni eto znaju što se događalo ili političari spomenik ili...Danas me potjeralo u gradu, pa sam žurio preko mosta hrvatskih branitelja u uglavnom čisti javni vece. Na povratku slušam oca kako govori malom sinu, most ti se tako zove, jer su s ovom mjesta branitelji,pa i ja tvoj otac upućivani na front. Otac laže rođenog sina, svi znamo da je okupljalište bilo znatno desnije, al eto, prometno je valjda procijenjeno da su spomenik i most najpraktičniji na tom mjestu. O izbjegličkoj krizi i stradanjima znamo ovisno o medijima i političkoj opciji kojoj vjerujemo. Zanimljivo kako po našim medijima Merkel samo što nije pala, može pasti samo ako je ruše socijaldemokrati, a njih bi novi izbori potpuno uništili, pa baš ne vidim na twitteru da netko tu opciju smatra mogućom, iako svi misle da Trump i Putin zajedno rade na pomoći krajnje desnim političkim opcijama i destabilizaciji Europe.
Pogodili ste, danas baš i nemam neku ideju za post, jučer sam vrativši se doma primjetio da u haiku formi nisam napisao glagol koji mi je bio u glavi, nego drugi s istim brojem slogova, očito može i ovako. Mek pita za lijepe zelene boce, njih sam ja odradio, naime u zemlji u kojoj živimo zamjenske živote i ja zadnje vrijeme umjesto jegera trošim zamjenski bavarski Waldgirgl iz Konzuma (39,99 kunića), čak je nešto gorči što mi paše, a prazne boce doniram drugarici u plemenite svrhe.
14:17 | Komentari (9) | Print | ^ |

ponedjeljak, 18.06.2018.

Termička obrada

Ne gledaj dolje
poanta ti je gore
sirovi dečko.



photos @india&NF
07:03 | Komentari (11) | Print | ^ |

nedjelja, 17.06.2018.

Malo Krka



Skoknuli smo jučer i do Krka, vratili se danas uz obilazak riječkog dućana prije nedjeljom u dva, tek radi orijentacije koliko mi je rodno mjesto atraktivno. Inače svugdje izaziva radost, kao dar, sirup od naše bazge, drugaričin proizvod, propustio sam ga predstaviti u prethodnim postovima zbog mnoštva drugih fotografija.
Ovom dijelu grada Krka prema hotelima i Dražici, gdje su najatraktivnije stijene, su zadali konačni udarac tim kretenskim polupodmornicama, koje voze tik uz njih. Ja sam se jučer išao okupati u vrijeme popodne, kad sam ih računao sigurno izbjeći, jer su turisti na popodnevnom odmoru, i zbilja, nije bilo putnika al podmornica je išla iznad zemlje i tip se cerio i mrvio kruh u more. Prije, dok je još to bio raj golaća, klinci su išli barkom i dobacivali, čuo sam čak da im pop daje džeparac, al to mi je već bilo teško za povjerovati.
Turista baš i nema, nije to samo nogometno prvenstvo. Inače utakmicu sam gledao s klupe u parku na Kamplinu, dobar pogled na teve u kafiću, Jin je isto guštao jer je ugodno pirkalo, a svako malo bi prošla neka strana kujica, do sredine drugog poluvremena, e tad sam morao na vece, pa sam otišao doma i na spavanje, jutros nakon povratka s kupanja, jutrom i budaletine spavaju, saznao sam da je neposredno nakon mog odlaska pao i drugi gol za Hrvatsku i da je to bio konačan rezultat.
Ovo su sve fotke koje sam snimio u Krku osim jedne potpuno mutno, u Rijeci ih obično snimim u šetnji trostruko više od objavljenih. Prvi pogled na parkiralištu pred marketom mi je bio zanimljiviji od otočnih tangi s predzadnje fotke belj.
16:23 | Komentari (8) | Print | ^ |

subota, 16.06.2018.

EPK susjedstva- Fužine



U sklopu EPK programa "27 susjedstava" jučer je bio posjet Fužinama. Našli smo se ispred zgrade u Liču u kojem je smještena etnografska zbirka. Dočekale su nas simpatične cure u bijelom, jedna mi je bila izuzetno poznata i čudilo me kako ja očito njoj nisam bio. Poslije sam se sjetio da se radi o jednoj šahistici, koju sam na nekom natjecanju i ufotkao. U zgradi je smještena i područna osnovna škola s pet učenika, znači sljedeća racionalizacija, a racionalizacije su u našem kapitalizmu ciklične kao i stezanja kaiša, i ove škole vjerojatno više neće biti. Jin i ja nismo obišli učionicu, igrali smo se vani oko jednog izloženog topa, što simbolizira i je li se možda i iz njega pucalo u zadnjem ratu nisam saznao.
Zatim smo se autima prebacili do Fužina, gdje smo se ukrcali u turistički vlakić i s njime se uputili do špilje Vrelo. Zanimljivo je da unutra dođu šišmiši, kojih više nije bilo, odspavati zimski sat, prolaze kad im dođe vrijeme kroz te zelene rešetke. Unutra se snimao film o Winnetouu i filmaši su unutra kao uspomenu ostavili par zgodnih rekvizita.
Nastavili smo dalje vlakićom oko jezera, vlakovođa koji uzgred sliči na to kako mali Perica zamišlja Matiju Gubeca, bio je malo nervozan, jer mu cure nisu precizno rekle na koji način će mu vožnja biti plaćena, ova simpatičnija i brbljavija kojoj nisam upamtio ime ga je ipak uvjerila mantrom o svemogućoj općini. Ona svira i u puhačkom orkestru koji sutra u 16 ima koncert, danas je pak tamo polumaraton, pozvala nas je na koncert, kaže sviraju popularnu glazbu o Beatlesa nadalje.
Boravak smo završili zakuskom kao što je to uobičajeno, uz koncert šestočlanog tamburaškog orkestra na kojem se Jin i ja ipak nismo zadržili, nego smo poslije par zalogaja otišli u šetnju. Zanimljivo da je Jin, koji je moj tester za hranu i znalac, kategorički odbio to nalik pršutu od divljači, ostali narezak je bio dobar.
09:16 | Komentari (12) | Print | ^ |

petak, 15.06.2018.

Opuštanje i modna premišljanja



Prva potpuno opuštena šetnja nakon dosta vremena. Samo sam išao pogledati raspored za idući tjedan, dežurstva na maturi rano ujutro ponedjeljak i četvrtak, srijedu cijeli dan sjednice, moglo je i gore, nisam dobio utorak, esej iz hrvatskog, koji najduže traje, i kad je najveća vjerojatnoća, ako budu vrućine, da se nešto dogodi, tj. netko onesvijesti. Zanimljivosti me baš ne zanimaju, onda bolje meditacija od dva do tri sata buljenja u prazno, na što se to dežurstvo svodi.
Polako već počinjem osmišljavati, odnosno stvarati konture ovogodišnjeg Berlina, raduje me da ćemo najvjerojatnije biti u stanu u kojem smo bili zadnja dva ljeta, tamo i Jin ima svoje Talijanke, s kojima se baš dobro razumije pasjom mimikom. Razrađujem strateško i taktički što su mi ovogodišnji prioriteti, putovat bi se trebalo u drugoj polovici srpnja.
Eto uz jučerašnji djelotvorni grah i mali modni intermezzo. Zanimljivo da mi je glede odijevanja Rijeka postala mnogo zanimljivija od turističkog Krka, koliko sam vidio tamo onaj jedan vikend, i na plažama prevladava dosadni novi konzervativizam. Što je zavapila meni jedna od najdražih twitterašica Branka Vooković, dosta tog eksperimenta s vremeplovom, vratite nas u 21. stoljeće.
12:07 | Komentari (8) | Print | ^ |

četvrtak, 14.06.2018.

Jagode i krv



Slavim zadnji nastavni dan ove godine, sutra nemam ništa. U stvari mi je žao nakon dosta godina, jer gubim jednu malu izvrsnu grupu.
Nakon šetnje jučer smo zbrisali u Gorski Kotar. Nisam pisao, susjed se svojevremeno ponudio pokositi i našu livadu, iznenadilo ga odlučno odbijanje. Ne da mi se objašnjavati, ali oduševljava ta raznolikost koju košnja uništava, jučer je samo na našoj livadi u nepunih sat vremena drugarica ubrala lijepu dozu izuzetno ukusnih jagoda.
Inače Mek je pitao za konoplju. Netko ju je zasadio u obližnjoj državnoj šumi, bude tamo radnika, al očito nemaju pojma što imaju. Ti su inače sigurno da ih pitaš najveći neprijatelji droge.
Jučerašnji dan je inače obilježila sirnica, najbolja moguća, drugarica stalno usavršava te recepte. Ivana Sajko o kojoj sam pisao, a eto i naš Semper, je osvojila 20000 eura za svoj ljubavni roman koji sam recenzirao.
Zadnja slika je za blog budaletine koji ne vjeruju u pasje emocije, pogledajte Jinovu reakciju kad sam ga zaustavio u trku za presretanje ženke koja se tjera.
17:20 | Komentari (17) | Print | ^ |

srijeda, 13.06.2018.

Poslije kiše



Opet jurnjava, nakon pljuska je sunce zasjalo, valja loviti Gorski Kotar. Vrijeme bi zbilja bilo za odmor, al eto, izdržat će se valjda taj finiš. Doć će vrijeme i za normalne postove i normalan život. Blogove posjećujem vjerojatno večeras.
14:22 | Komentari (7) | Print | ^ |

utorak, 12.06.2018.

Žrtvovan dan



Danas tek u 15.40 počinjem po rasporedu s poslom, al eto, od jutros sam tamo, sad sam samo dojurio nešto pojesti. Obavio sam ogromnu većinu administracije, najgori dio posla, upise u matične knjige, koje izgleda ne misle ići u ropotarnicu povijesti, iako je sve spremljeno i u e matici. Usput sam skupljao potpise za jednu peticiju, organizirao još par svjedodžbi za one svoje maturante, koji su se već zaposlili i načelno dogovorio novo razredništvo, s tim da sam odustao od principa uzimanja najproblematičnijih, baš suprotno, ovaj put idem na, iako je to uvijek kocka, odabrane.
Velika je vrućina i baš nikog primjerenog ne sretoh na užarenom asfaltu, za fotografirati. Zato vas častim sa zadnje objavljenom fotkom već vam poznate likice s instagrama:



p.s.

Jurim nazad do ustanove, blogove posjećujem na povratku, zadnji sat uopće s omiljenom grupom.
14:46 | Komentari (14) | Print | ^ |

ponedjeljak, 11.06.2018.

Zov prirode



Tjera se kuja
plačemo moj pas i ja
drugar mi pati
20:44 | Komentari (9) | Print | ^ |

nedjelja, 10.06.2018.

Terasa bez ograde



Jučer se dogodila zanimljiva koincidencija, jučer su naknadno odlučili prijatelj i poznanik zajedno slaviti svoje rođendane i to baš na rođendan mene trećeg, koji sam pozvan, tako da je ispalo poveliko slavlje, no opet se pojavio standardan problem, dio nazočnih uključujući vlasnika gitare se nije smio fotografirati, jer se nije smjelo znati gdje su, tako da se ovdje ne vidi pravi broj sudionika.
Drugarica je donijela mousse tortu, koju sam na kraju umalo zaboravio ukomponirati u post, torta je planula dok se čekao roštilj, nakon isto tako donesenog domaćeg sira škripavca, tako da je jedan od slavljenika, koji je sjedio uz roštilj, nije ni stigao probati.
Inače ima dobrih vijesti, ponuđen nam je za drugu polovicu srpnja, početak kolovoza, po dobroj cijeni najbolji berlinski stan u kojem smo do sad bili. Ako ne bude nekih operacija i nepredviđenog bacanja novca, smirio se zub koji me jučer pola dana bolio, i ove godine ćemo imati najdraže putovanje.
Na krhkost postojanja me podsjetila i nenapravljena ograda na terasi nedovršenog stana u kojem smo slavili. Moj pas Jin voli hodati baš po rubovima takvih mjesta, a da čovjek padne s te visine, što je nekoliko puta, istina ne previše ozbiljno, zaprijetilo kao mogućnost, vjerojatno bi poginuo. Na tvrdnju da treba vjerovati životinjskom instiktu prisutnog filozofa (po struci) odgovorio je drugi nazočan, meni dosad nepoznat lik, pričom kako se njegov mačak polomio padom s takve visine i kako su ga hitno vozili u Zagreb na operaciju, jer ovdje nije bilo uvjeta. Opet smo imali fotografska nadmudrivanja, sin jednog od najpoznatijih riječkih fotografa je objašnjavao foto legici nazočnoj na mojim fotkama, najbolju sam ipak objavio na instagramu, kako treba izbjegavati fotografiranje kontra svjetla, ona je pokazala glavom na mene, "a on sve može, on je bloger."
Ipak zajedno smo u kasne sate otpjevali, istina gitarom rockerski ubrzane, "Bella ciao" i "Bandieru rossu", koju je u jednom momentu grupica pretvorila u neru. Kad sam dovoljno ožednio popio sam neuobičajeno i jedno pivo, domaćini su osigurali samo odlična mutna pšenićna i "Kozel", eto testirao sam i to famozno češko, mogu reći da je zbilja dobro. Učinilo mi se da i ovi što piju vina piju dobra, al onaj što se najviše eksponirao nam je rekao, nemam pojma kakvo je vino, ja pijem bambus, i onda su pukli od smijeha od već često prepričavane anegdote, kad su išli u Beč na koncert, pa u kafiću u centru ovaj veli prijatelju znalcu njemačkog, ne znam kako bih naručio bambus, a konobarica ga čuje i veli, pa traži bambus, ispostavilo se da je negdje iz Bosne porijeklom.
11:10 | Komentari (9) | Print | ^ |

subota, 09.06.2018.

Zub nevremena



Nek svira barem na blogu, kad me već zub podsjeća da sam prestar za opuštanje i slavlje. Dio njemačkih prijatelja mi se javlja sa stranačkog kongresa, kaže imaju sve potrebno za dobro druženje i svađu.



Ja sam izašao zasad samo do dućana i cigareta za drugaricu, ajd ipak, malo mode ufotkao.
11:42 | Komentari (11) | Print | ^ |

petak, 08.06.2018.

Stupovi društva



Bivši učenik, po mojoj nepouzdanoj procjeni negdje tridesetogodišnjak, dolazi svaku sezonu s novim autom u Hrvatsku, već dvije sezone je ista djevojka i naravno pas, mlađi od mog Jina, ali one opake pasmine. Prošle godine sam mu pomogao da noću nađe veterinara, jer uz svu tu lovu postoje situacije kad su milijunaši bespomoćni. Prošle godine je imao izvanredno lijep BMW, kočili su kad su naletili na nas dvoje šetača, prekrasan auto otvorena krova. Ove godine je tu s audijem, kritizirao sam ga, onaj je bio ljepši, a ovdje je audi totalno out, svako političko govno ga vozi. Kaže učenik, je bio lijep, al znaju i ta govna neke stvari, recimo s onim bi me bilo sram pojaviti se na kongresu hotelijera, sad je u toj branši, otac mu se probijao na početku s pizzerijama, kaže BMW ima užasne auspuhe, katastrofa, al nebitno, iduće godine je kako idu stvari na redu merdžo. Rekoh jbga, meni onaj ipak najljepši,svaki Hercegovac iz Njemačke dolazi u Mečki. Da, veli, al ja pucam samo na najbolje, rekoh, tu klasu navodno ima i naš bivši bloger.
Inače dečko je uvijek bio simpatičan, dobro je govorio njemački,gramatika malo štekala, veli on meni na kraju, ma zaključite mi četiri, nasmijao sam se, najbolje sad da ti odlučuješ što ću ja zaključiti. Sjećam ga se dok razgovaram s jednim drugim vlasnikom mercedesa, koji na pogrešan način traži uslugu, i to uslugu koja mu ne pripada, Vi očito ne razumijete što ja govorim, a ne razumijem, ne razumijem, što se tu može, do viđenja.
p.s.
Maloprije je konačno pljusnulo nakon izuzetno teškog dana. Netko je u komentarima spomenuo blogericu Vitae, sreo sam je jučer na sastanku i snimio :D
16:08 | Komentari (10) | Print | ^ |

četvrtak, 07.06.2018.

Trošenje života



Post je trebao jutros nastati i biti otprilike paralela na vježbanje života, pokojnog Darka Gašparovića, naime na jednom šumskom susretu nas starijih, u prvi plan je izbila davna polemika Igora Mandića i gore navedenog, dok su se obojica tek brusili za daljne životne uloge. Gašparović je onda mogao biti stoput u pravu, i ak ćemo pravo bio je, kog će vraga radnici u narodnom kazalištu, no za narod je on bio štreber, a Mandić borac protiv elitizma.
Htio sam pisati o trošenju života, nemilosrdnom i samoinicijativnom, nas koji nemamo visoke ciljeve u životu, ravnodušni smo,ali dopuštamo da nas se iznenadi. Tako je mene danas novinarka hatevea iznenadila pozivom za razgovor o temi, za koji nisam imao ni pojma da se nametnula, predsjedniku sindikata se upalilo grlo i dotična je odabrala mene, tema je nasilje u javnim službama, improvizirao sam ni ne znajući stav sindikata koji je sazvao presicu. Nemam pojma kak jme ispalo, možda bude u informativnim emisijama.
Inače bliži se kraj ove školske i očekuje me neizvjesna sljedeća godina. Nitko nema ovdje sluha za starije na ovim prostorima, al to sam shvatio i dok još nisam bio u toj kategoriji. Valja se boriti, jbga nemamo šansi, kad su i nezaposleni i totalni luzeri za vladajuće, ovi ih tješe da im može biti još i gore, a da ne može drukčije sjete se oni, koji pamte ministra financija, tobož radničke stranke, za njihove vladavine.
p.s.
Ak negdje vidite prilog samnom, svejedno bih rado pogledao link.
15:49 | Komentari (10) | Print | ^ |

srijeda, 06.06.2018.

Četrnaest godina noćojelca (NF)



Evo nakon Eurovog i drugi aktivni blog, moj, navršava 14 godina. Počeo je jedne nedjelje, na zelenoj pozadini ponuđenoj od blog servisa, prvi postovi su bili bez fotografija, jer mi se nije dalo ufuravati, kako se to prebacuje. Bio sam jedan od rijetkih ovdje koji je pak znao što je blog, jer sam par godina na platformi red7.de, u međuvremenu ugasloj, objavljivao na njemačkom jeziku pjesme i političke sadržaje, u otprilike blog formi, budući da su imali neki način bodovanja, u jednom momentu sam bio čak među prvih deset u trenucima uzleta te zajednice.
U stvari blog je bio neka vrsta kompromisa, ja sam u priličnoj unutrašnjoj krizi prihvatio 1999. poziv vjeroučiteljice na izuzetno jeftino hodočašće u Rim, razmišljajući u stilu, vidi Rim i umri, Rim me nije oporavio, samo sam definitivno raskrižio s kršćanstvom, i napale su me misli da sam zbilja luzer, ugasit ću se, a ništa ne ostaviti iza sebe, pa sam odlučio barem napraviti web stranicu s mojim dotadašnjim stvaralačkim vrhovima. Naravno, za informatičke neznalice i lijene tipove poput mene to je ispalo neizvodivo, preskupa avantura, i eto, pronašao sam taj nedavno otvoreni blog servis. Mislio sam pisati ozbiljno i povremeno, no sad vidite što je od tog sveg ispalo, 4856 objavljenih postova u 14 godina.
I moj način fotografiranja ima svoju predhistoriju, u gimnaziji smo imali foto sekciju, dobili smo i ključeve podrumske prostorije za rad. Baš zbog tog prostora sekcija je bila popularna i koristila se naravno i za šira druženja. Par nas zločestih dječaka je izmislilo svoja pravila i unutar foto sekcije osnovala super tajni "fuckers" klub u koji nije mogao ući svatko, posebna je bila inicijacija. To je bilo doba analogne fotografije, radilo se s fiksirom, mi smo se međusobno natjecali npr. tko će bolje u laboratoriju "izoštriti" fotke cura u uskim trapericama. Vjerovali ili ne, klub još postoji, doživotni predsjednik živi već dugo u Torontu u Kanadi, on je bio i najbolji fotograf od nas, ali ga život još uvijek zanima više od virtuale, prošle godine je bio na Oktoberfestu i na meni odvratnom sajmu napravio par dobrih snimaka. I prvi moj post ovdje je vezan uz tu jednu, interno legendarnu, fotografiju, za koju nismo više ni sigurni, tko joj je bio originalni autor i kako je završila kod mene.
09:28 | Komentari (24) | Print | ^ |

utorak, 05.06.2018.

Pisanica i jezik



Jebate nikad neću naučiti taj hrvatski jezik. Kad je počela filozofija s njim ja sam jednostavno prešao na njemačke forume i počeo se njemački preseravati i filozofirati. Budući da sam iz hobija još za socijalizma kao jezičar brzoglasio, povremeno bih ušao i u neku diskusiju ovdje, posebno s hrvatinama, naravno maskiran nickom. Tako sam objašnjavao seljačinama barjaktarima odakle potječe ta riječ, lik mi naletio s autobusnim kolodvorom u Gospiću, prošao sam igrom slučaja tamo i to može biti samo kolostaj, daleko izvornija hrvatska riječ.
Sad smo se eto nesvjesno zeznuli, od govedine izgledala dobra samo pisanica, jbga malo skupa, al govedina ionako otišla u nebo. Idemo guglati kad ono goveđa pisanica biftek, idite k vragu, za biftek nije ni bilo skupo. Naravno ta jela su mi dovoljna sama sebi. Sjetio sam se kako dugo nisam vidio dimljenog jezika, Gavrilović ga zadnji imao, u Berlinu od suhih stvari prvo njega u prvom dućanu nabavim, svugdje ga ima, uz španjolski ili talijanski pršut, ovisno koji je na akciji, neki je uvijek.
Niti znamo pisati niti govoriti, kako bismo prepoznali pisanicu i jezik?
13:31 | Komentari (14) | Print | ^ |

ponedjeljak, 04.06.2018.

Malo sezama i politike



Baš me razveselilo, iako politiku pokušavam svesti na najmanju mjeru, ovaj vikend, dok smo moj frend Jin i ja kiselili noge u moru, daleko od interneta, jedan od najčitanijih i najkomentiranijih postova na twitteru i fejsu je bio od mlađahne Julie Schramm, trenutno šefice kabineta jednog od šefova njemačke stranke "die Linke", političarke u usponu. Razveselilo me jer su me njena premišljanja podsjetila na opuštenu diskusiju jedne lijepe berlinske večeri ispred piratskog biroa tad već njenog bivšeg muža, kad sam ja u jednom momentu konstatirao, da u stvari ne vidim što je nama građanima gore, neoliberalni divlji kapitalizam koji se razuzdao i većinu nas polako ali sigurno pretvara u gubitnike ili fašizam koji neminovno dolazi, usmjeren naravno, ovaj put ne samo kontra židova, nego svih ranjivih kategorija kojih se umnožilo uključujući i emigrante koji su tad tek počinjali pristizati, i koji će u konačnici biti usmjeren i protiv svih rezultata za koje su se feministice izborile. Pažljivo me slušala, usput mi razjasnila, zašto je štetna po ljevicu bespoštedna kritika Izraela, tad sam čuo i za neke činjenice o bijegu istaknutih nacista i vojnih stručnjaka nakon izgubljenog rata, te o tadašnjem izraelskom ratu, meni je dotad bila poznata samo titoistička propaganda.
Uglavnom Julia piše, tko nije povezao sadašnje jačanje neonacizma s neoliberalnim opustošenjem svjetskog gospodarstva krajem osamdesetih prošlog stoljeća do današnjih dana, ništa nije razumio, prepoznajem ton članka i riječi. Inače sad mi se zbilja čini da je povijest ciklična i da se tragikomično ponavlja. Slušao sam diskusiju mladih alternativaca u krčkom hladu pokraj jedne plaže, inače svi redom djeluju pametno, mada čudno ofarbani, o nekim nezavisnim samoupravnim zajednicama unutar favela, do jučer sam znao samo za favele kao legla kriminala na rubu velikih brazilskih gradove, na čiji teritorij se policija ne usuđuje kročiti, kao jedna ekipa se sprema tamo. To me opet podsjetilo na ovaj put zbilja frenda, koji je za rata dezertirao i završio u predgrađu Barcelone, kod nas uvjetno osuđen s desetogodišnjom zabranom ulaska u Hrvatsku, no eto on se preračunao, pa su ga uhapsili na granici, jer se vratio nakon devet godina, regulirati stvari oko svog riječkog stana. Na kraju je dobro završilo, smijali smo se uz piće, kaže on, žestoko nas jebe matematika u životu.
Inače sezam na pohancima je zbilja otkriće.
09:29 | Komentari (15) | Print | ^ |

nedjelja, 03.06.2018.

"Ljubavni roman" Ivane Sajko

Dvije vikend noći sam proveo na Krku. U rodnom mjestu otkako su došljaci poharali i zauzeli stari grad, te neki bugarski mlađahni stručnjak, prije par godina napravio strateški plan, koji se itekako sprovodi, za područje dalje od Dražice, me ništa više ne privlači, sreća da nema novaca pa betonizacija i krčenje šume još nije počelo, al ne može se više po tim stijenama ni sunčati, okolnim djevičanskim područjem haraju "polupodmornice".
Neponovljiva je još šetnja Jinom prije šest ujutro, dok turisti spavaju, te kupanje oko sedam. Ne znam što rade budale koji svoj boravak tamo sami plaćaju do navečer, mene takva mjesta ne bi vidjela, oke, vjerski turisti valjda ostavljaju novca, katedrala je otvorena i puna.
Ja sam čitao, koliko je to moguće u hladu moje, sad prilično prometne terase. Pročitao sam "Ljubavni roman" Ivane Sajko i prvi put hrvatski prijevod "Biljara u pola deset" Heinricha Bölla. Ako niste dovoljno u depresiji čitajte izvrsno nemilosrdnu Ivanu Sajko. Precizno ubada svakojebnicu Lijepe Naše, a teško ćete, ako ste još i muškarac, koji još pokušava razumiti partnera glavne junakinje, izdržati do kraja. Ja sam uspio, snagu mi je dala, kad mu je u rijetkom trenutku idile prišapnula nježno i ak sam shvatio, dobre volje, na uho :"Smrdiš".
Prijevod Bölla,svog omiljenog pisca, knjige koju sam bar dvaput pročitao u originalu, i čak davno namjeravao prevesti, sam sigurno shvatio. Kroz roman se spominje sport, kojim se glavni junak bavi, a koji ja jednostavno nisam znao prevesti, a nije mi se dalo ni njemačke prijatelje gnjaviti, te sam odustao. Ovdje prevoditelj jednostavno opalio bejzbol, pa tko živ tko mrtav. Čitao sam još onda u njemačko njemačkom riječniku da je to narodni loptački sport koji ima neke elemente bejzbola. Super, kao što je teta od drugog velikana prevela "Brandung" s plima. Iritiraju i greške s č i ć, vidim da je netko naplatio korekturu, kad već prevodilac ili prevoditeljka ima i s tim problema. No ako je kraj romana smisleno preveden, riješio sam nešto što mi dugo nije bilo jasno, provjerit ću ipak još jednom original.
Ivani Sajko sad već dvostruko zavidim, zbilja izuzetno vješto piše i stvara atmosfreru, a eto, izgleda da je nakon jedne, valjda stipendije, uspjela ostati u Berlinu. U romanu se vidi da je hrvatsku stvarnost shvatila od vrha do dna, napredovati može samo tamo.
18:50 | Komentari (10) | Print | ^ |

petak, 01.06.2018.

O oralnoj higijeni i vukov(c)ima



Popustila jučer bol, baš nakon što mi je to Regina, koja je slavila rođendan, poželila u komentaru, inače bivši zubar, kapitalizam se razmahao, pa nemam više love za privatnike, bivši zubar i susjed se uvijek čudio, kak može boljeti, ak je, u dogovoru samnom povadio sve korijene, živce il što to već je, e kod mene očito sve može.
Nakon što je popustilo izabrali smo tišinu Gorskog Kotara, kad sam se vratio, ušao sam u klasičnu dosadnu, u ovim krajevima nužnu antifašističku diskusiju kod Annabonni, jer me naljutilo što je neki navodni Srbin lupetao o Jasenovcu, da bih opet dobio klasični budalaški mail, bla,bla, bla, kak s takvim stavovima i spominjanjem Gudrun Ensslin (ono svi znamo tko je ona bila), sasvim moguće da sam je negdje spomenuo, možda ono u kontekstu Tita, al nema više na naslovnici, uglavnom autor zna, ali ne zna ni kopipejstat prezime, po svemu sudeći Hrvatina koja u pravopisu jedino Vuka poštuje, takvi su oni.
Uglavnom jednom za svagda, nikad mi na nastavi nije padalo na pamet baviti se politikom i ogromna većina učenika ne zna moj svjetonazor, čak i u planu i programu kakav jest ima mnogo zanimljivijih tema od politike, jadnici koji zamišljaju, kako bi kvarili mladež. Za moj blog ove nove generacije jedva da znaju, imam možda petinu svog razreda na fejsu, a oni evo upravo završavaju sa školom.
Prije su čini mi se ipak čitatelji bloga bili nešto inteligentniji, sad su mi na nivou jedne mame, jedine koja me dosad prijavila, jer sam na nastavi radio latinsko njemačke parove medicinskih pojmova, pa joj se kći požalila da sam "oral" preveo "durch den Mund"(kroz usta), što je malu odvelo u seksualne asocijacije, a očito i mamu u fantazije.
Sad nakon što sam jutros završio s administracijom završnih ispita ostaje slatka briga, kako iskoristiti popodne...
11:07 | Komentari (13) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

11. 08.