ponedjeljak, 25.06.2018.

Kobasice i pizza



Racionaliziramo malo i pri nedjeljnim izlascima. Prioritet je Berlin,a ne jastog, kojega uzgred nisam nikad ni probao, iskreno, nijke mi baš ni napet. Bio sam radoznao za krokodila, koji me ipak malo razočarao, klokan pak poput bifteka, al to su stvari koje sam morao probati.
Njemačka je zemlja kobasica, tamo ih počesto pojedem, uglavnom ih majstorski rade i često su bolje od mesa, ni u Češkoj nisu loše, u Sloveniji kranjske prolaze, nikad mi neće biti jasno zašto kod nas, osim rijetkih časnih izuzetaka, moraš riskirati kad ih poželiš. Pizza je navodno vrh u bivšoj Zlatnoj školjci, nikako upamtiti kak se sad zove, vodio je to Barbieri, nisam siguran jel još tamo, brat onog s televizije.
Čitam knjigu Silobrčićevih intervjua, očekivao sam s obzirom na imena sugovornika, nešto ipak zanimljivije. Otkriće mi je i svidio mi se Ivan Kožarić, zadnje od njega sam skužio šetača na riječkom Korzu, njegov je Matoš u Zagrebu, a i ono spušteno sunce što premještaju. Sad mi nije čudno da čovjek takvog duha i odnosa prema umjetnosti i životu uživa u dubokoj starosti, non stop se igra. Kaže nema vlastite djece, al sa ženom Markom su mu doselila i njena dva sina blizanca, Predrag i Nenad Raos, s deset doselili, s 20 oba odselila, žena ostala.
Zanimljivo shvaća i erotiku, al u principu mi se sviđaju ljudi koji se znaju igrati, ono baš Igrači!
12:04 | Komentari (10) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.