Nachtfresser

Dvije vikend noći sam proveo na Krku. U rodnom mjestu otkako su došljaci poharali i zauzeli stari grad, te neki bugarski mlađahni stručnjak, prije par godina napravio strateški plan, koji se itekako sprovodi, za područje dalje od Dražice, me ništa više ne privlači, sreća da nema novaca pa betonizacija i krčenje šume još nije počelo, al ne može se više po tim stijenama ni sunčati, okolnim djevičanskim područjem haraju "polupodmornice".
Neponovljiva je još šetnja Jinom prije šest ujutro, dok turisti spavaju, te kupanje oko sedam. Ne znam što rade budale koji svoj boravak tamo sami plaćaju do navečer, mene takva mjesta ne bi vidjela, oke, vjerski turisti valjda ostavljaju novca, katedrala je otvorena i puna.
Ja sam čitao, koliko je to moguće u hladu moje, sad prilično prometne terase. Pročitao sam "Ljubavni roman" Ivane Sajko i prvi put hrvatski prijevod "Biljara u pola deset" Heinricha Bölla. Ako niste dovoljno u depresiji čitajte izvrsno nemilosrdnu Ivanu Sajko. Precizno ubada svakojebnicu Lijepe Naše, a teško ćete, ako ste još i muškarac, koji još pokušava razumiti partnera glavne junakinje, izdržati do kraja. Ja sam uspio, snagu mi je dala, kad mu je u rijetkom trenutku idile prišapnula nježno i ak sam shvatio, dobre volje, na uho :"Smrdiš".
Prijevod Bölla,svog omiljenog pisca, knjige koju sam bar dvaput pročitao u originalu, i čak davno namjeravao prevesti, sam sigurno shvatio. Kroz roman se spominje sport, kojim se glavni junak bavi, a koji ja jednostavno nisam znao prevesti, a nije mi se dalo ni njemačke prijatelje gnjaviti, te sam odustao. Ovdje prevoditelj jednostavno opalio bejzbol, pa tko živ tko mrtav. Čitao sam još onda u njemačko njemačkom riječniku da je to narodni loptački sport koji ima neke elemente bejzbola. Super, kao što je teta od drugog velikana prevela "Brandung" s plima. Iritiraju i greške s č i ć, vidim da je netko naplatio korekturu, kad već prevodilac ili prevoditeljka ima i s tim problema. No ako je kraj romana smisleno preveden, riješio sam nešto što mi dugo nije bilo jasno, provjerit ću ipak još jednom original.
Ivani Sajko sad već dvostruko zavidim, zbilja izuzetno vješto piše i stvara atmosfreru, a eto, izgleda da je nakon jedne, valjda stipendije, uspjela ostati u Berlinu. U romanu se vidi da je hrvatsku stvarnost shvatila od vrha do dna, napredovati može samo tamo.