Ne znam zašto dođu ovako neki dani koji jednostavno paraliziraju sve u meni. Bio je loš dan, crni dan...prometna nesreća, poginuli...jedna mlađa žena izvršila samoubojstvo, poznanica. Sve to nekako još više potrese ovu moju ranjenu nutrinu. Ide dan za danom, sve je isto od kada tebe nema...moji dani nemaju početka ni kraja. Preslikavaju se jedan za drugim, a tuga se samo produbljuje, činjenica da te zbilja nema sve je stvarnija. Nikada, baš nikada, dok god budem disala ja to neću prihvatiti. Jednostavno ne mogu, toliko života je bilo u tebi. Gledala sam danas tvoj profil na facebooku i tvoje objave. Zbilja si bio poseban, jednostavno malo drugačiji...jesi li slutio da nećeš dugo živjeti. Vidjela sam da si bio jedan dječarac u duši, potpuno bezazlen i dobronamjeran. Nikome nisi učinio zlo, svima si htio biti prijatelj, a neki su to i zlorabili. Pjesme su bile tvoja strast, obožavao si slušati muziku, auto ti je bio putujući juke box, po glazbi sam znala da dolaziš kući, ne po zvuku auta. Nisi vozio nikada brzo, to znam, nikada nisi divljao s autom, ali eto...trenutak je bio dovoljan da zauvijek odeš. Mateja mi je danas poslala nekoliko slika na kojima si ti, ona, prijatelji. Često se sjete neki tvoji dragi prijatelji, nekima još nedostaješ...ali oni ipak imaju još prijatelja...nekako će vremenom zaboraviti, samo će mama nositi svoju bol do susreta s tobom. Nema vremena koje može izliječiti ranjenu majčinu dušu, samo susret u vječnosti...a tako želim da to bude čim prije, da ti ne mogu opisati kako se radujem tom danu. Znam da će to biti najdraži susret kojeg sam ikada imala. Do tada sine neka leti onaj naš nevidljivi, lepršavi put visina. Nedostaješ mi...
Gledam sine ovaj ludi svijet u kojem živim, što nam je ostalo...kad se sjetim svog djetinjstva i gledam ovu našu dječicu dođe mi žao. Nama je bilo teško, ali ovo postaje neodrživo. Tehnika dostigla svemirske razmjere, a osjećaji ostali u prošlosti ili se meni čini. Jesam li ja luda ili ovaj svijet oko mene. OBITELJ, sve što sam ikada imala, sve što mi je ikada bilo važno. Došlo je vrijeme kad je obitelj izgubila vrijednost, naša je sada tako oštećena bez tebe da nam je teško živjeti. Bili smo posebno vezani, iz temelja smo poljuljani...nema tebe, a tako bolno nedostaješ. Tko me može razumjeti, tko me može tješiti, tko će mi suze brisati, sa mnom plakati? Nitko sine, samo moja obitelj. Ti si tako znao pokazivati osjećaje, i radost i tugu, mogli smo se skupa smijati i plakati. Često me i sada savjest zapeče zbog mojih strahova i briga, uvijek pomislim da se nisam toliko bojala da se možda ne bi dogodila ova glupa nesreća. Uvijek sam strepila, vi me svi stalno psovali, govorili da paničarim bez veze..., kuda sreće da sam bez veze strahovala, rado bih strahovala ostatak svog života samo da te imam kraj sebe. Opet smo te spominjali danas, što god radimo ti nedostaješ. Zbilja si bio za sve, što god je trebalo ti si znao, ti si volio pomagati. Kad sam išla k tebi bilo je sunce koje je pokušalo svoje zrake spustiti na našu promrzlu dolinu. Jako je hladno, krizanteme su sinoć završile svoj život, hladnoća ih je uništila. Na proljeće će mama tebi posaditi nešto drugo. Ti si i cvijeće volio, i ljetos si me pitao zašto mi ove godine cvijeće na balkonu nije onako lijepo kao prošlih godina. Valjda je i cvijeće slutilo da će najljepši cvijet iz naše kuće zauvijek uvenuti. Sine, pišem ti...za sada još uvijek imam potrebu pisati svaki dan, jednostavno su to trenutci kada sam samo s tobom, pisanje i odlazak k tebi su moji rituali s kojima održavam duhovnu vezu s tobom. Sada ti šaljem onaj naš lepršavi, nevidljivi u visine i svu ljubav koja ti je pripadala.
Prošlo je sine, prošlo, a ja još uvijek "živa". I neka sve prolazi, neka me mimoiđe što god me mimoići može. Ja bih se najradije skrila u nekakvu ljušturu da ne vidim i ne čujem ništa, ili bolje da mene nitko ne vidi i ne čuje. Zašto tako? Ne znam, ja se sada tako osjećam. Kad sam danas bila kod tebe čistila sam ti snijeg s tvog doma. Pokrio snijeg sve moje, pokrio radost moju, život moj. Tako čist i bijel, a takvu zebnju u srcu stvara. Viri iz njega nedogorjela svijeća, krizanteme još prkose i ne daju se. Večeras je jako hladno, vjerovatno će i one sutra pognuti svoje glavice, ovako kao što je moja pognuta, ovako kao što sam i ja slomljena.
Sutra trebamo spremati meso za zimu, i zna se tko je bio glavni. Ja i ti, ja i ti smo to radili. Ja više neću, ne mogu bez tebe. Doći će teta, pa će ona pomoći tati i braći...ne mogu ja. Boli me sve, boli me duša, boli me srce, boli me život. I sada znam, da si zapravo bio preslika nekakve moje nutrine, da si bio nasmijan i pun života kao ja, da si bio moja druga polovica života. Odnese ti sa sobom i sebe i mene. Od moje druge polovice ostala je samo nekakva krhotina koja se bori, a nema snage. Zašto je to tako moralo biti, tko nam je ukrao sreću nikada neću saznati. Jedino nada da ću te opet sresti drži moj razum razumnim. Volim te sine, nedostaješ mi svakog dana više, u svakom trenutku nešto podsjeća na tebe. Dok ne stignem, leti tebi ovaj naš nevidljivi, lepršavi.
Evo ga sine, dođe i taj dan. Dan koji je trebao biti malo drugačiji, posebniji. Dan za koji si ti mami spremao nešto veliko i iznenađenje. Znam dio koji si planirao, drugi dio si odnio sa sobom jer si me želio iznenaditi. Nikada neću saznati što je to trebalo biti. Od svih planiranja, radovanja...meni ostade tuga i najtužniji rođendan ikada u životu. Mislila sam da će to zauvijek ostati moj 13.-i rođendan koji sam dočekala u gipsu, da niti jedan više neće biti tako tužan. Mislila sam da je to tuga, a sada vidim da je to zapravo bila sitnica u odnosu na ovo što osjećam danas. Kad razmišljam o svemu, gubim zbilja smisao, po drugoj strani sam svjesna da bi me ti sada psovao zbog moje tuge...znam da to ne želiš. Ja pokušavam gurati naprijed koliko mogu. Sine, nije lako. Nema više u mom životu ništa što me može tako dotaknuti kao što me tvoj odlazak. Ovo su sada dani koji se redaju jedan za drugim, dani u kojima si bio tako prisutan, tako nezamjenljiv...i ja cijeli život nešto učim, napredujem u usvajanju nekih vještina, a sada dobih zadaću života, najtežu ikada. Naučiti živjeti bez tebe.
I znaš, kada se pogledam u ogledalo, vidim drugu osobu. Nije to više ona mama s osmjehom u očima. Ova četiri mjeseca su ostavila na mom srcu, duši i licu neizbrisiv trag propadanja. Ja sam kročila kroz život, puna vedrine, osmjeh mi je uvijek bio na licu, jer nije nikada bilo tako teško da se nisam mogla nasmijati. Sada je druga priča, ja glumiti ne znam, to mi nikada nije išlo od ruke. Ne mogu stavljati na lice osmjeh onako bez osjećaja, ja sam se smijala iz srca. Tako sam se osjećala, bila sam sretna, koliko čovjek može biti sretan u ovom svijetu. Osmjeh na moje lice možeš vratiti jedino ti...kada će to biti ne znam. I sinoć sam te molila da mi se samo na časak u snu pokažeš, da malo razveseliš mamu...nema te. Ja ću čekati, znam ja čekati, nije mi teško. Znam da ćeš doći i razveseliti mamu. Do tada leti onaj naš lepršavi, nevidljivi put nebeskih visina.
Zahladilo je jako, puše bura i raznosi snijeg po našem dvorištu. Zima za nas uobičajena, sve se ponavlja, sve je isto, samo tebe nema, samo naš život nije više isti. Pogledam u tvoju sliku, tvoje nasmijane oči i ne vjerujem, jednostavno ne vjerujem da te nema više, da nikada nećeš preskakati po dvije stepenice kad dolaziš u kuću. Uvijek sam znala kad ti ideš po stepenicama. Tvoj korak je bio tako živ, žustar, snažan. Tužni su nam ovi dani (a koji nisu), ali ovi su zapravo nekako nepodnošljivi. Danas je Mišelu rođendan, ja nisam imala snage ni izustiti sretan rođendan. Jutros sam ga ovlaš poljubila u lice bez riječi, valjda je znao da mu želim svu sreću svijeta, da mi je drago što je tu, što je sa mnom. Ne znam da li sam trebala što reći, jer ta riječ sretan u našoj kući nema nikakvo značenje, mi se sada ne osjećamo tako. Pitanje je da li ćemo ikada više osjetiti dašak radosti i veselja, posebno ja koja sam te izgubila u nekim godinama, koje su za ženu posebno osjetljive, korak sam do nečega nedefiniranog za mene...neki u mojim godinama žive život punim plućima, uživaju u svakom trenutku života. Ja sam umrla u nutrini, ako se ikada probudim iz ovoga mrtvila, biti ću prestara za bilo što osim za čekanje na susret s tobom. Tako to sada izgleda, i znam da nikada tuga i bol za tobom neće prestati, samo ću naučiti to nositi, ako budem živjela dovoljno dugo da naučim. Ja zapravo ne želim živjeti dugo, htjela bih samo toliko da Ivan krene u svoj život, da se osamostali, osnuje obitelj. Tada ću biti mirna i spokojno čekati, a do tada će k tebi letjeti onaj naš lepršavi, nevidljivi u visine.
Čujem samu sebe kao se jauk ispušta iz mojih grudi cijelu noć. Jauk tuge, jauk duše koja boli. Sada znam što znači, boli me duša. Nisam znala kako duša može boljeti, sada znam. Nema više toga što može izliječiti ovako ranjenu dušu, borim se ja sa svojom tugom, ali jača je ova tuga u meni od mene. Fizički sam propala, izgledam starija 10 godina nego što sam izgledala ljetos. Jednostavno propadam, ne svojom voljom. Unutarnja borba je ogromna, ali kako se prisiliti na radost, to mora dolaziti iz nutrine...a moja nutrina je umrla. Fizički sam tu, živa sam ali ne živim. I zapravo, ne brinem se uopće da li ću k tebi danas, sutra ili za neko vrijeme...žao mi je obitelji, nitko ovo nije zaslužio, ni ti, ni ja, ni naša obitelj, ali ja gubim snagu. Dolaze dani kad je sve teže i teže izdržati da prođe. Mišelu je sutra rođendan, kako ćemo mi bez tebe? Kako ćemo dočekati bilo koji rođendan, blagdan, praznik bez tebe. Sine, nama je život stao, dogodilo se upravo ono čega sam se najviše bojala...da ne izgubim dijete, jer sam znala ako se to dogodi da će život za mene stati. I stao je...nemam više želja, nemam više planova, nema ničega...samo čekanje da i sama odem. Da dođem k tebi, da umine zauvijek tuga i bol. Neka se to zove i sebičnost, ali ja ne mogu sada protiv sebe. Tonem u neki ponor bez dna...molim Boga da mi da snagu, pa neka bude po Božjoj volji. Volim te Boris, volim te toliko da ne mogu iskazati, ali valjda me zato toliko boli...dok majka ne stigne, šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine.
Malo sam danas sama sebi teška, nekakva me unutarnja borba same sa sobom ne popušta. Čini mi se da sam počela bježati u san, tako volim spavati...tako ništa ne znam. I nadam se da ću te barem tamo vidjeti, ali nema te ni u san. Svaki puta kad pođem spavati poželim da se ne probudim, ali na žalost, budim se...Ne znam što da ti kažem sine, nisam očekivala da će ovo biti tako teška borba. Znam da se ne smijem predati malodušnosti, beznađu, to ne smijem...ali tako je teško. Jesam li ja dovoljno jaka da to mogu nadvladati, ova moja bol je tako jaka, ona meni neda naprijed. Željela bih da mogu normalno razmišljati, čitati, pisati, učiti...ali misli bježe...vraćaju se k tebi i onda ja naravno poželim doći k tebi. Odmoriti se od ovoga tužnog života, baciti sa sebe sve oklope i poletjeti u prostranstvo bez tuge, boli, patnje. Neću više pisati, tuga je velika, steže me u grlu...znaš da mi nedostaješ. I molim te, dođi u moje snove, javi se mami...nemoj molim te da te moram tako dugo čekati. Šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi u nebeske visine. Neka ti Krist Kralj bude milostiv.
Rodila majka dijete davno,
u jednom lijepom slovenskom gradu,
radosti i sreći nigdje kraja,
tad' slutila nije, da će joj ga da ukradu.
Boris mu je ime dala,
radovala se svojoj sreći tada,
tako se zvala mrvica mala,
stasala u momka i nema je sada.
Zove ga majka svake noći,
dođi mi sine, sunce milo...
nada se da će ko' nekada doći
i opet sjesti u majčino krilo.
Zove majka, al' njega nema,
ostavio obitelj i selo svoje,
umjesto da mu spremamo pir,
on s anđelima ode i nađe svoj mir.
Evo sunce mamino, ovu sam ti sinoć napisala. Znaš, tako mi fališ nekada, tako bih htjela zatomiti ovu svoju bol...ali čini mi se da suze teku sve više i više. Vrti se još uvijek sve oko tebe dušo moja. Mama pati u svojoj nutrini, jako, silno. Bila sam danas na jednom lijepom duhovnom predavanju, pa sam predavaču rekla da sam izgubila sina. Pokušao je prikriti svoje emocije, on ima šestero djece, znam kako me silno htio utješiti. I definitivno je uspio rečenicom:"On ja sada vaš zagovornik na nebu." Hvala Bogu na milosti da imam vjeru, bez obzira na ova teška vremena, na sve kušnje, ja vjerujem. Vjerujem da si ti moj anđeo, da nas zagovaraš kod Boga i paziš na svoju braću i ostatak tvojih dragih. Tati je danas rođendan, nisam mu ništa rekla...nisam mogla. Znam da mu nije sretan, da više neće biti za nas sretnog rođendana. Sine volim te u svojoj nutrini, kad bih te mogla samo još jednom zagrliti dala bih svoj život za jedan zagrljaj i osmjeh tvoj. Znam da ćeš me tako čekati, do tada ti šaljem ovaj duhovni, lepršavi i nevidljivi u nebeske visine.
Prije tri mjeseca i tri tjedna u ovo vrijeme bio je dan, u ovo vrijeme bio si još kod Dade. Krenuo si kući, u 18:50 ugasio se tvoj mladi život. Od tada ni mi više ne živimo svoj život, postao je drugi i drugačiji. Dani prolaze jedan za drugim, kao preslikani...ponavljaju se i potpuno su isti. Ništa se nova za mene, u njima dogodilo nije. Dan po dan, tuga se slaže i sve je veća. Dosegla je već ogromnu hrpu, slaže se...napunila je kuću od poda do stropa, posvuda se naselila. Učimo ponovo živjeti, ali nikako odgonetnuti put kojim ići, put kojim će biti lakše koračati kroz život. Drugima život ide dalje, održavaju se svadbe, krštenja, slave rođendani, a ja se jako bojim ovih naših rođendana ovih dana. Tko će ih preživjeti? Kad se samo sjetim što si govorio da ćeš spremiti mami za rođendan. Još prije pola godine si počeo planirati...a ja bih sada bila najsretnija da ne znam ni kada sam se rodila ni zašto sam se rodila u ovom svijetu patnje i stradanja. Kad sam bila kod tebe danas bilo je jako hladno, pada neka kiša pomiješana sa pokojom pahuljom snijega...ja stojim tamo i pitam se kako je tebi sada. I živiš u našim sjećanjima, pričama, razgovorima, pjesmama...svaki dan čujem nešto od tvojih prijatelja, poznanika. Baš su te neki voljeli, bio si zabavan, odani prijatelj, veseljak. Mama stalno misli na tebe, kad sam nešto kuhala tako si volio stati kraj mene i barem malo promiješati ono što se kuha. Naprosto si volio kuhati...fali to sve sine moj, fališ u svakom trenutku, jer u svakom si ti. Sada se idem pomoliti za tvoju dušu, vrijeme je blizu. Šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi u nebeske visine.
E, sine moj...nema bolje, ima gore. Ima to, da ja svaki dan proživljavam istu noćnu moru. Znam, jako dobro znam da nisam jedina, da nisam prva ni posljednja majka koja je izgubila dijete, ali valjda svaka majka ovako trpi, ovako čezne...i da je svaki novi dan nova bolna spoznaja da je došao kraj. Kraj jednog mladog, razigranog života. Uhvati me tako velika tuga da gubim tlo pod nogama, pitam se gdje je smisao života. Zbog čega ja trebam još živjeti, zbog čega sam ja tu...kad je moj život postao život bez življenja. Ja sam tu, a zapravo sam tu silom prilike, ne zato što to želim...nemam volje, sve mi je postalo besmisleno i teško. Sve radim silom, jer ne znam više ničemu svrhu i smisao. Tako ponekad poželim leći pored tebe, odmoriti zauvijek ovu svoju napaćenu dušu i tijelo. Ja mislim da bi svi lakše živjeli bez mene, nego ja bez tebe...valjda ne bi osjećali ovakvu bol kao što je ja sada osjećam. Pitaju me zašto svaki dan idem k tebi, a ja ne znam što da im kažem. To je sada moj život, ja sam rekla dok god budem mogla, svijeća na tvom domu se neće ugasiti...ja ću dolaziti svaki dan dok god budem mogla dolaziti. Prošlu noć nisam spavala, cijelu noć sam mislila o tebi, o životu i postavljala milijun pitanja, a na nijedno odgovora nema. Ja samo znam da ne želim da ikada i jedna majka osjeti ovu bol i tugu, koja stoji u grlu, koja guši, ostavlja bez daha, a ja još živim...zašto? Znam da ima obitelji koje i nisu ovako vezane, ali mi smo oduvijek bili zajedno, nikada se nismo razdvajali. Sjećam se kada si u sedmom razredu išao s DVD-om na more, pa si za dva dana stigao kući jer ti je bilo ružno bez nas. E, moj sine, da samo znaš kako ja sada nama bez tebe. Ja jednostavno ne mogu zamisliti više ovaj život, niti pronaći svoje mjesto u njemu...on je izgubio svoju svrhu i smisao, nema više u njemu ništa zbog čega bi ga željela živjeti. U grob živa ne mogu, moram trpiti...ali se iskreno nadam da ova moja agonija od života neće trajati predugo i da će brzo doći vrijeme kada ću krenuti putem prema tebi. Volim te sine, silnom majčinskom ljubavlju i šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi put visina.
Trebala bih ti nešto reći, napisati...a ne znam što. Pusto, prazno, tužno, sumorno, teško...to je sve što mi sada pada na pamet. Kad sam bila kod Križa, Ivica je bio u prolazu, vidio me i zaustavio se. Opet smo malo pričali o tebi, sjetili se nekih lijepih dana kada ste se družili, putovali svuda. Stalo je sve sine, ti si svoj put na Zemlji završio...odletio zauvijek, meni ostavio vječnu ranu na srcu, tugu koja nikada proći neće. Ne mogu spomenuti tvoje ime da suza ne orosi oko, i znam da će tako biti dok mene bude. Zašto sam ja još tu, a ti tamo...ja zbilja ne znam. To su neke toliko neprirodne stvari, da roditelj mora sahraniti dijete, a opet znam da nisam ni prva ni zadnja, mladost svakog dana umire i gine, a ja sada još više doživljavam tuđe tragedije svojom.
Nikada više ništa neće biti isto, to znam. Znam i to da nikada više neće biti ni prave radosti...odnio si ti sa sobom sve naše. Nadala sam se tvojoj ženidbi, veselju, unucima koje ćeš mi podariti. Govorio si da ćeš imati troje djece...planova milijun. Nema više planova, ja više ništa ne planiram, kako bude, kako život nanese. Jednostavno ne želim, niti mislim planirati. Živim iz dana u dan i čekam da dođeš u moj san, da te stisnem, da te zagrlim. Do tada ti šaljem onaj naš lepršavi u nebeske visine.
Utakmica je, opet. Gleda tata, ja pratim što se događa, znam kako bi ti sada skakao po kući, za svaki gol, za svaku propuštenu priliku. I ja sada sjedim, razmišljam o našem životu, životu koji smo imali...nema ga više. Ništa više isto nije, nema tebe...a toliko nedostaješ svaki dan više, svaki dan je spoznaja dublja i stvarnija. Išla sam danas k tebi direktno s posla, tata je bio prije mene, dok sam ja bila tamo došla ti je prijateljica, nakon nje Dule i Jure. Stalno ti dolaze tvoji vjerni prijatelji, oni odani, najodaniji. Ostavio si i svoju malu Klaru, moram ići do nje, neću nikada zaboraviti da si ti njezin krsni kum. Ostala je rano, prerano bez tebe, samo po slikama će te se sjećati. Mi ćemo joj pričati o tebi, znati će da je imala najboljeg kuma kojeg je mogla imati, i da si sada njezin anđeo na nebu. Čuvaj je, ona te treba. Trebam te i ja, tako očajno trebam da mi nešto kažeš, da mi daš uputu za život. Pokušavam ja, zbilja se trudim...ono, kao da sam ja ona "stara", kao da se ništa dogodilo nije. I uspijem na trenutke, vratim osmjeh na lice...zbog ljudi oko mene, zbog one dječice oko mene...oni nisu zaslužili gledati mene uplakanu...a znam da si opet ponosan na mene zbog toga. Ponosu moj, kažu mi, kad si negdje došao...odmah se okupljala ekipa: "Ajmo, evo stigal Semo, bit će smija." Znao si uvijek zbijati šale, a danas mi je jedna zbilja nasmijala srce...da si pitao zašto u juke boxu nemaju pjesme od pjevača Borisa Gomerčić, i naravno, kako ti nitko ne zna prezime, nego samo nadimak...išlo se provjeriti zašto nema pjesme od tog pjevača, pa znaš da si baš legenda. Kad je djevojka nazvala gazdu, on joj rekao da se ti tako zoveš, skoro te ubila. Legenda koju se ne zaboravlja, posebno ne oni koji su se družili s tobom, lutali, kupali se na Kotlu u dva sata po ponoći, spavali ispred Kunića u pet ujutro. Samo da znaš, da živiš u našim mislima, razgovorima, molitvama...nikada nećeš biti zaboravljen.
Utakmica je gotova, ti bi sada skakao od veselja, Hrvatska je pobijedila...ide u Brazil...slavi se, Niko Kovač plače od radosti, ja od tuge što se ti ne možeš ovome radovati.
Sine, volim te, volim te toliko silno, tolikom majčinskom ljubavlju koja je nemjerljiva, nema jedinice kojom se može izmjeriti, jer seže u nebeska prostranstva, do tamo te grli, ljubi i šalje onaj naš nevidljivi, lepršavi...
Evo mene, ljubavi moja. Bila sam na putu, kasno stigla kući, ali prije nego smo ušli u kuću produžili smo tebi. Mrak je, hladno je...samo da vidim svijetli li tvoje svjetlo. Ne smije ti biti mrak, ti nisi volio tamu, zato mama mora upaliti svjetlo. Cijelim putem sam zapravo čekala da nazoveš, a nije mobitel zazvonio niti jednom. Kako bi i zvonio, kad si uglavnom zvao samo ti. Nitko više ne zove, ti si uvijek imao što pitati, nešto reći...pa sada kako izreći koliko nedostaješ. Što dalje vrijeme ide, svjesnija sam da si zaista bio poseban, drugačiji...jednostavno se sve vrtilo oko tebe, i sada te najednom nema. I da, skoro sam ti zaboravila reći. Onaj dan kada smo te položili u tvoju kuću, kad smo se vratili u najtužniju kuću na svijetu na zavjesi nas je dočekala buba mara, i nećeš vjerovati, ona je još sa nama. Nisam ju primjećivala, ali se ona pobrinula da mi se pokaže i to dva puta sletivši na moj vrat, dok ja tebi ovdje pišem. Što ta buba mara znači, ne znam, ali me podsjeća na tebe. Sinoć sam je nježno stavila na cvijet na prozoru. Ne znam gdje se sada skriva, ali s nama je u kući skoro već tri i pol mjeseca. Kad smo bili večeras kod tebe, mrkli mrak, a nama na prednje staklo sletio od nekud leptir i tako se vozio s nama sve dok ga brzina auta nije dignula u visinu. Ta malena sićušna stvorenja mene podsjete na tebe, da li me žele utješiti, da li mi žele reći da si ih ti poslao da mami pruže utjehu. Kad bih barem znala, kad bih mogla odgonetnuti neke male znakove, bilo bi mi lakše. I znaš, moram ti reći i to da se ja zapravo sama sebi divim...ne znam kako sam uopće normalna, da li sam uopće normalna...nositi ovoliku bol i živjeti, raditi, razgovarati s ljudima kao da se ništa dogodilo nije. Sine, za to treba nadljudska snaga, ja sam zaista stijena...ovako malena...nevidljiva, ali satkana ne znam od čega. I znam ja da si ti i dalje ponosan na mene, ponosila sam se ja i tobom. Imao si toliko dobrih osobina, bio si borac za pravdu i pravednost...gunđalo moje koje je stalno nešto istjerivalo. Išao si s osmjehom po svijetu, imao si manire kulturnog mladog čovjeka koji je pozdravljao znane i neznane, s osmjehom, srdačno i veselo. Sjetili smo se ja i tata danas nekih detalja u trgovini kada ste bili ti, on i Ivan, pa smo se s osmjehom sjetili tvojih dogodovština. Eto sine, samo da znaš, da si dio nas, da ćeš to uvijek ostati. Ne može te iz maminog srca nitko iščupati, ti si tu...živiš u meni. Dok mama živi, ti živiš...a dok ne dođeš po mene ja ti šaljem onaj naš nevidljivi, lepršavi u nebeske visine. Nedostaješ mi silno...ali si u mom srcu. Volim te toliko da me i ljubav boli...
Nedjelja je, malo prije dođoh od tebe. Nijema sam ti danas, ne mogu ni riječ izustiti, ni plakati danas ne mogu. Jednostavno rečeno mrtva nutrina. Bez nade, bez života, bez radosti postojanja. Sve je mrtvo oko mene i u meni. Kod tebe tišina koja je nepodnošljiva, to nisi ti. Nemam što ni napisati danas, ne ide...nema riječi kojima bih bilo što mogla izraziti. Jednostavno rečeno, nema ni mene danas. Otišla sam u neko svijet u kojem je život zaustavljen, osjećam samo tupost i tračak ljubavi koji leti put neba.
Evo mene u naš kutić, a zapravo sam uvijek s tobom. Cijelo vrijeme, svaki trenutak. Znaš, ponekad sam i ljuta, onako bez veze, ljuta sam, a sama ne znam zašto. Kad sam bila kod tebe, poželjela sam se svađati s tobom, da ti kažem kako si mogao ostaviti mamu i tatu, kako si mogao ostaviti svoju obitelj. Onda sam se sjetila da ti to nisi htio, da nisi želio i onda sam samo počela opet plakati, pomilovala tvoju sliku, pomolila se iznad tvog doma i predala te Isusu u naručje, da te stisne, da te tješi kao što je mama nekada. Bio nam je Miha večeras, sjetili smo se mnogo toga, školskih dana, lutanja...tvoje nesreće. Znaš, jako volim sve tvoje prijatelje, oni me podsjete svih rođendana, svih torti koje je mama ispekla, igranja, nogometa, djetinjstva i sretnih dana. Umrijet ću od tuge sine moj, zašto ja moram biti ovdje i ovako trpjeti. Ja to nisam u stanju nositi, meni je to preveliki udarac. Istočila sam danas opet rijeku suza, i sada klize niz moje lice. Kažu, nemoj plakati, a ne znaju da ja ne plačem, ne znaju da moje suze teku same iz mog srca, one kapaju...valjda da srce ne pukne. Bilo bi super da hoće, ali nisam ja te sreće da se riješim patnje i bola. Bojim se da ću morati preko ovih svojih leđa prevaliti još mnogo tereta. Krenula sam pisati, probam se koncentrirati, ne ide i gotovo. Toliko se mučim da mi za par suvislih rečenica treba sat vremena, a koliko smo planova imali, kako smo se radovali, kako si bio ponosan na mamu. Što sada? Pojma nemam, ne znam. Znam samo da mi toliko nedostaješ da ne znam više misliti, da ne mogu učiti, da se ne mogu radovati, ništa. Nula od života...robot koji radi radnje koje mu podsvijest šalje.
Eh, kada bih ti mogla nešto radosno reći, napisati...a nemam što sine. Čak i Jan osjeti koliko se sve promijenilo u našoj kući. Toliko je dobar da mi ga je žao...dijete jednostavno pati uz nas, bez obzira koliko god ga volim nema više onog mog osmjeha koji sam mu pružala. Stalo je sve sine od kada tebe nema...stade nam život, ostade u jednom ljetnom predvečerju, jednog ljetnog petka.
Eto, neću više danas...šaljem onaj naš nevidljivi, lepršavi i ljubim ti čelo kao onog dana kada sam se opraštala s tobom.
Broji mama sekunde, minute, sate, dane i ove tužne, najtužnije petke. Nema te sine, nema te nigdje, ja lutam mislima, tražim nadu, tražim utjehu. Od nikuda ništa ne dolazi. Da mi nema vjere, ja ne bih izdržala. Kad bih mislila da je tvoj život zauvijek ugašen ja bih istog trenutka umrla, završila svoj. Ovako imam nadu da ćeš me čekati tamo u vječnosti, da ću tamo krenuti s osmjehom na licu, da ćeš me povesti za ruku i da ćemo zauvijek zajedno letjeti nebeskim prostranstvima. Kako se ja radujem tom danu, mislim da se nitko tako ne raduje i ne želi otići sa Zemlje kao ja. U srcu mi zatreperi radost kad se sjetim da me tamo čekaš, da ćeš svoju mamu ponovo zagrliti i da me ništa više neće boljeti. Ni srce, ni duša, ni tijelo. Nadam se da taj trenutak neću čekati dugo. Nikada se ja nisam osjećala dobro u ovom zemaljskom svijetu. Često sam osjećala da ne pripadam ovamo, moja duša je prenježna za ovoliko okrutnosti, laži, ubojstava, gladi, ratova. Ja tu ne pripadam, ja sam prolaznik kroz jedan svijet u koji nikada nisam pripadala u koji sam zalutala, ne svojom voljom. Zašto sam poslana nikada neću saznati. Jedino znam, da sam znala kakav ću život proživjeti, nikada ne bih osnivala obitelj. Obitelj mi je bila sve na svijetu, za nju sam živjela, sada se tako snažno uzdrmala da je bolno gledati tu moju nesretnu obitelj. Eto, zato bih zauvijek ostala sama i ne bih nikada morala iskusiti ovu bol, ne bih znala što je imati obitelj, djecu. Još uvijek smatram da je bolje da ih nikada nemaš, nego da ih rodiš, othraniš i izgubiš. Ne mogu više pisati sine, guši me, suze naviru, magli se pred očima. Moju bol se ne može razumjeti...to znam samo ja. Volim te, ljubavi moja i molim te, dođi mi barem u san. Utješi samo malo majčino srce, do tada ti šaljem onaj naš nevidljivi, lepršavi.
Evo mame sine, umorne, bolne i tužne. Što nam život nanese ovakvu bol i tugu koja nikada proći neće...neki s iskustvom ove patnje kažu, živi smo, ali ne živimo. Mogla bih se složiti, tu sam, živa sam, ali...nije ovo život. Sve nedaće života mogu se svladati, ali ovaj gubitak nikada. Uvijek ćeš biti dio našeg života, ne možemo mi tebe izbrisati, ne možemo ne misliti na tebe. Fališ, tako strahovito i svaki dan više, svaki dan je nova spoznaja da te nema s nama. Stalno pričam o tebi, imam potrebu...sjećam se svih detalja našeg života, lijepih, tužnih, veselih, ružnih, ali posvuda je ljubav koja je nadjačala svaku nevolju u našem životu. Obitelj nam je bila satkana od zajedništva i ljubavi, vezani jedni za druge jako i neraskidivo, a tebe nam ukradoše sine moj. Stalno mislim kako si živio, kako si se ponašao, što si radio, kuda putovao, ponekad mene vozio na dalji put. Ti si jednostavno bio za sve...i sada muk. Tako imam grižnju savjesti što sam toliko uvijek strepila za vas trojicu, uvijek se bojala da se kojem nešto ne desi, valjda sam to u nutrini osjećala, ali nisam znala...nisam mislila da ću kojega izgubiti. I sada treba snage za život, postao je borba za svaki novi dan bez tebe, za svaki pokušaj bilo čega smislenog. Ne želim niti misliti, ne želim znati, jednostavno pokušavam napraviti u glavi neki svoj film, da je to samo neki jako dugi ružni san, da će me netko konačno probuditi i reći...bio je to ružni san. Moja svakodnevica i rutina kojom sada živim i meni je naporna, ali ne znam se izvući iz svog stanja, valjda je rano za bilo koji korak naprijed. Ne znam sine kako i kada ću se pomaknuti, ali mi nije baš ni bitno...živim iz dana u dan. Promijenila sam se, nisam više ista...samo je ljubav ostala u meni, ništa drugo. Volim te sine moj, znam da to osjetiš. Šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u nebeske visine...
Mislila sam da ću moći, da će ići lakše, ali baš i ne ide glatko. Idem na posao, pokušavam maksimalno korektno odraditi što trebam i moram, ali se bojim da to baš i ne ide najbolje. Možda je ipak prerano, možda su moje sposobnosti precjenjene, ja mislim da sam trebala ipak još jedno vrijeme biti sama sa sobom i tobom. Meni treba više vremena, ja moram korak po korak susret sa svojom nutrinom koja još uvijek nije spremna na gubitak. Nije to sine mala stvar, u svakom trenutku si još uz mene. Vraćam se u našu prošlost, vraćam se u sretne i manje sretne dane. Svaki pojedinačno analiziram, preispitujem sebe, pitam se jesam li mogla nešto više učiniti, pa onda zaključujem. Znam samo da sam sve što sam činila, činila sa ogromnom majčinskom ljubavlju, nekad dobro, nekad loše. Odgajala sam vas da budete dobri i pošteni ljudi, davala vam svu svoju ljubav i pažnju koliko god sam mogla. Savjetovala, strepila, i taman kad sam pomislila da sam odgojila dobrog mladića, koji treba prhnuti u život, život stane. Zašto? Toliko puta sam već postavila sebi to pitanje, a znam da odgovora nikada dobiti neću. Znaš, stvarno budem malo sebična, onako kad poželim leći kraj tebe, usnuti zauvijek mirni san, osloboditi se patnje, boli, suza, stradanja...a onda se trgnem i pomislim da moram zbog ostatka obitelji izdržati koliko mogu. Ne bi bilo fer od mene da ih još ja ostavim, ja moram sada sve držati na okupu, na žalost, ja moram opet biti hrabra i gurati nas svih naprijed, a ne znam baš kako. Vidim da me trebaju, a ja tako očajno tražim i trebam tebe. Išla sam danas k tebi već po mraku, rano se smrači...dolaziti tamo meni je svakodnevnica, ja jednostavno moram obići tvoj dom ako sam kod kuće. Ne bih mogla preživjeti mirnu noć da znam da nisam bila kod tebe, a da sam kod kuće. Sine, molila sam te danas da se ne ljutiš na mene što te zovem, što ti ne dam mira...molim te još jednom, oprosti mami...ja znam da ti mene razumiješ...doći će neki dani kad ćeš ti svojoj mami javiti da si dobro i da me čekaš. Do tada će mama nositi svoj križ u svojoj tišini i boli koju samo majka zna. Volim te sine, šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u nebeske visine.
Sine moj, po sto i jedan put, po milijun tisuća puta što ih majka izgovori. Idem jutros na posao, krenem ispred kuće, krenu suze same, nisam ih zvala, niti sam željela. Dođe to tako nešto iznutra, samo od sebe, jednostavno klize niz lice. Sakupi se valjda negdje u nutrini tuga pa mora izaći negdje, da srce ne pukne, da razum ne eksplodira. Ne plačem, one s krajeva oka same klize niz obraz, vozim, brišem ih rukom i tako do posla. Gledam da uđem, da me nitko ne vidi suznih očiju, da se saberem i krenem raditi. Radim tako od jutros, puno stvari treba napraviti, organizirati, napisati, nazvati. Pokušavam to odraditi koliko mogu, nije to ni blizu onome kako sam nekada mogla, ali...opet si ti tu. Ti si samnom u svakom mom udahu, u svakom mom koraku. Živiš u mojim mislima, živiš u mom srcu. Ja vjerujem, istinski, da smo duhovno povezani, da znaš da mama pati i znam da ti to ne želiš. Svjesna sam potpuno toga, ali znam da se ti nećeš ljutiti na mene, jer znam i to da znaš koliko sam te voljela i koliko mi fališ. Učim ja sine živjeti, tvoja soba, ormari i odjeća stoje još uvijek netaknuti. Bila sam svega dva puta u njoj od kad te nema. Ne mogu, previše uspomena je tamo, previše boli dirati tvoju odjeću, a ne dotaknuti tebe. Postati hrabra, ostati normalna...u stvari pojma nemam, što sada to znači biti hrabar i normalan. Mogu li ja biti išta noseći ovoliku bol, pokazati će vrijeme. Da li ću s vremenom naučiti, da li ću uspjeti to samo Bog zna. Vraćam se u tvoje djetinjstvo, od dana kada te rodila, kada sam svoju mrvicu držala u naručju, mrvicu od 2720 grama. Kako si bio sićušan i tamne kosice rođen, tata je rekao da ćeš biti kao ja. Poslije se pokazalo da si njegova živa preslika, samo si imao mamine karakterne osobine i osmjeh. Odnio si najljepši osmjeh na svijetu i svoj i moj. Zašto, ja nikada neću znati, sve dok se ne sretnemo ponovo. Do tada će ovaj moj nevidljivi zagrljaj letjeti put neba, sve dok i ja ne doletim, i dok me ne stisneš u svoje naručje kao što sam ja tebe znala. Volim te...sine moj.
Evo gledam da ti danas pišem stoti put. Stotinu puta do sada samo ovdje s tobom, stotinu puta kod tebe. Svaki dan, iz dana u dan. Samo dva petka do sada nisam bila jer nisam bila kod kuće. S tobom sam u mislima sve svoje vrijeme, što god krenem ja se vraćam tebi. Do kada ću tako izdržati ja ne znam, htjela bih da mogu malo drugačije, da skupim snagu, da se misli zbroje, da krenem od nekud. Zašto ne mogu ne znam. Kad sam došla kući s posla, sjetih se tebe...ručak bi bio garant barem do pola gotov, majstore. Ali, nema tebe...nitko više ne zove, nitko ne pita što ćemo za ručak danas. Napravim nešto na brzinu i već je pola pet, spušta se mrak, trčim do Križa, do tebe. Po noći je jako puhalo, raznijelo je cvijeće i svijeće, malo sam posložila, kiša pada, puše, ledeni vjetar pomiješan s kišom bode mi lice, promrzla i mokra stojim iznad tvog doma i mislim da li je tebi hladno, da li će svjetlo svijeće barem malo ugrijati tvoj dom. Sine moj, opet ja pitam zašto? Pa kako baš ti, zašto baš ti? Toliko života je bilo u tebi, nigdje mira imao nisi i sada te nema nigdje. Ti toliko nedostaješ u našoj kući da me počela boljeti ova tišina...kako ću, reci mi, molim te.
Da te barem sanjati mogu, ali valjda od silne želje da te barem u snovima vidim ni tu mi ne dolaziš.
Tvoju želju sam ispunila, kanarinac pjeva svaki dan. Nadam se da to znaš i da si sretan zbog toga. Vraćam se opet sebi, pitam se jesam li sebična...što se želim mijenjati s tobom, što žalim što sam ja živa a ne ti. Zove li se to sebičnost kada majka želi dati svoj život za život svog djeteta ili se zove kako drugačije, nemam pojma. Znam samo da ne žalim sebe, niti se sažalijevam, ali kad sam već tu ostala, željela bih živjeti drugačije, željela bih razmišljati normalno, željela bih prihvatiti svu težinu svog života, nositi hrabro i ponosno, ali ja to nisam sposobna. Ja još uvijek dišem na pola, mozak ne želi prihvatiti istinu...a dani prolaze. Ponekad mi se učini da sam tvojim odlaskom zapravo i ja umrla, zato jer ja više nisam ja, moj život nije više moj život.
Sine, ne znam ništa više, osim da te volim, da mi tako nedostaješ da osjetim fizičku bol u grudima. Šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi u nebeske visine.
Malo kasno ti se danas javljam. Nisam stigla prije, htjela sam ali uvijek nešto iskrsne pa me evo sada. Gledam one tvoje krizanteme pa mi se čini da su se zainatile, da ne žele uvenuti, kad si ti morao, one neće. Stoje tamo već 10 dana, izgledaju kao da su stavljene danas. Znam da neće dugo izdržati, kažu da će snijeg...pokriti će snijeg našu dolinu, tvoj dom. Kako ću ja preživjeti ovu zimu pojma nemam. Meni ti je sada ova moja unutarnja borba najteža. Borim se sama sa sobom, um govori jedno, srce govori drugo. Znam da trebam, znam da moram...ne smijem plakati, a ne znam kako to provesti. Zašto? Samo to se vrti po mojoj glavi, odgovor nikada dobiti neću. Negdje sam pročitala da nam je Bog poslao djecu da za Njega odgojimo najbolje anđele. Nadam se da je istina, jer ti to definitivno jesi. Sve tvoje nepodopštine, nestašluci, lutanja, zujanja, neposluh ne mogu se mjeriti s količinom dobrote, ljubavi, suosjećanja koje si nosio u sebi. Tvoja duša je bila toliko nježna, za jednog muškarca previše nježna. Nisu to svi znali, ali znali su te jako raniti i povrijediti. Ostalo je sine malo prijatelja, razbježali se kao rakova djeca, što od boli, što od lažnog prijateljstva. Ja još uvijek čekam da se neke stvari riješe, pokrenu, dani su mi se pretvorili u nekakvo iščekivanje, a još uvijek smo ostali negdje u sred ljeta. Nadam se da će se nešto dogoditi, da će svemu doći istina i kraj. Volim te ljubavi majčina, fališ svaki dan više, znam da će tako biti do kraja mog života...a najgore je to što ništa promijeniti ne mogu. Šaljem ti onaj naš lepršavi u nebeske visine, ljubim te nesebičnom majčinskom ljubavlju.
Došla sam kući, i opet se vraćam na naše dane, kad si tako nasmijano izlazio pred mamu, nosio torbu u kuću. Ima i sada tko doći, nisam ja sama, ali ti si nekako uvijek trčao, uvijek bio prvi, zvao dok sam bila na putu. Uvijek si imao nešto za pitati, za reći. Braća nisu tako komunikativna kao što si ti bio. S tobom se moglo pričati, radovati, tugovati, svađati...naprosto si unosio živost u našu obitelj. Naslušam se koje kakvih savjeta, primjedbi, priča...na žalost nailazim i na ljude bez trunke suosjećanja. Ne razumijem ponekad ni reakcije, niti komentare nekih ljudi, primjerice da smo mi zapravo sebični i da žalimo sebe, a ne za osobom koju smo izgubili. Gluplju i nebulozniju stvar nisam u životu čula. Što bih ja sebe žalila, pa ne tugujem sama za sobom. Tužna sam sine što ti nisi život proživio, što nisi uspio osnovati obitelj, imati djecu koju si volio. Tugujem jer ti nisi trebao otići prije mene...da se barem mogu mijenjati, učinila bih to ovog trenutka. Reakcije nekih, život ide dalje, što sada, su toliko bolne i ja bih voljela da šute zajedno sa mnom nego da govore da život ide dalje. Kome? Njima ide, meni je ostao u nekom drugom vremenu. Moj život nije više moj, to je sada neki drugi život koji ja učim na novo živjeti. Neću raspravljati o tome, ne želim. Moju bol mi nitko ne može uzeti, a znam da je ne bi ni uzeo nitko. Onda bih samo očekivala da me puste da živim onako kako ja sada umijem. Sine moj, mama ti je obećala nešto...ako budem dovoljno zdrava i dovoljno dugo živjela to ću učiniti samo za tebe, samo zbog tebe. Jedino mi ti možeš dati smisao daljnje borbe za opstanak u ovom okrutnom svijetu, za istinom, pravdom, boljim i ljepšim sutra, kada već ne za mene, onda za nekog drugog. Volim te sine, svaki proživljeni dan bez tebe je korak bliže tebi. Šaljem onaj naš lepršavi, najtopliji, najnježniji, majčinski.
Evo ga, još jedan petak dođe i prođe, tebe nema. Nema te dugo, a ja još čekam da se nešto desi, samo ne znam što. Čekam nešto nedefinirano, nešto što si ne znam pojasniti, nešto što će mi dati neku novu utjehu i nadu. Ponekad mi dođu neke teške, nemirne misli kao jutros. Jutra su mi jako tjeskobna, misli lutaju, tražim te a neki glas iznutra ponavlja kao na pokvarenoj gramofonskoj ploči: "Nema više Borisa, nema više Borisa, nema više Borisa." Ja to još nisam prihvatila, ja još to nisam posložila u svom srcu. Majčino srce ne može taj gubitak samo tako prihvatiti, nije to neki nevažni komad nečega. Ti si bio dio mene, dio mog života. Sva moja nadanja, sve moje radosti i brige bile su satkane u mojoj djeci. Otkinuli su te naprasno iz mog života, ukrali su mi tebe koji si bio moja priča, moj život. Kako se vratiti natrag životu bez tebe, kako nastaviti spoznaju da tebe nema, da se neću radovati tvojoj ženidbi, da neću tvoju djecu nikada držati u naručju. Boli to sine mamu, jako me boli. Svi govore, ti si jaka, ti to možeš, ti moraš. E, kako je to lako reći, kako je lako pretpostaviti da ja mogu. Ne zna nitko kako se majka nosi, ne zna nitko kako boli. I bolje da ne zna, ovo se ne može poželjeti nikome da razumije, jer ne može razumjeti onaj tko nije osjetio, onaj tko nije izgubio najveću dragocjenost koju je imao, a to je vlastito dijete. Mili moj sine, znam da ti ne bi volio gledati tužnu mamu, ali reci mi kako ću se ponovo radovati životu, kako ću se radovati novom danu u kojem nema tebe. Moja ljubav prema djeci je nešto veliko, ogromno, dragocjeno bogatstvo koje sam imala. Nema više ničega što to može vratiti natrag onako kako je bilo. Ostala je mama osakaćena za jedan dio svog srca, ono sada kuca na drugačiji način. Ono kuca jer još živi, ali otkucaji su postali jednolični, umorni i tužni. Život nikada više neće biti ono što je bio, toliko mi nedostaješ na trenutke da mislim da ću umrijeti od bola. Volim te i šaljem ti onaj naš lepršavi u nebeske visine.
Samo da ti se javim. Na putu sam, ali ništa manje ne mislim na tebe. Cijelim putem sam zapravo mislila o tebi, pričala o tebi...uvijek i u svakom trenutku si još uvijek stalno prisutan. Navratila sam k tebi, samo da ti mahnem, da ti se javim da idem, da znaš da mislim na tebe i da sutra neću doći k tebi. U mojim si mislima i molitvama gdje god bila, što god radila. Volim te sine, šaljem onaj naš lepršavi u nebeske visine.
Danas je bio za mene jedan strahovito težak dan, od jutra sam u mislima s tobom. Ne znam zašto dođu ovako nepodnošljivi dani, dani kad se slomim potpuno, kad nema smisla, kad ponestaje nade. Znam da život ne može biti nikada više kao što je bio. Otkinut si naprasno iz mog života, iz našega života, iz naše kuće. Teško je jer se nikada nismo razdvajali, uvijek smo bili svi zajedno, a sada tebe najednom nema više. Obilaziti tvoj dom je samo surova spoznaja, da si se bar preselio nekud od kuda mi se možeš javiti, poslati poruku, da ti mogu samo čuti glas. Na žalost, sve je nestalo...dolaze mi trenutci kad molim Boga da ja dođem k tebi, da te tamo nađem. I neću danas puno pisati, nema smisla. Bol je danas prevelika, ja se osjećam jako loše. Sutra bih trebala putovati, opet moram uložiti dodatni napor...ni to mi ne čini nikakav pomak, samo pokušaj promjene. Volim te dijete moje, željela bih da ti mogu napisati da sam sretna, da ima radosti u mom životu, ali se bojim da to nikada više doživjeti neću u pravom smislu, da je radost otišla s tobom zauvijek. Šaljem ti onaj lepršavi u nebeske visine, nedostaješ mi...
Sinoć sam bila jako kasno kod tebe, mrak, tišina i svjetlost svijeća koje svojom toplinom griju tvoj hladni i mokri dom. Danas sam otišla malo ranije, pada kiša, puše, hladno je. Hladno je u mom srcu, pomisao da ležiš tamo ubija svaku radost. Došla sam kući i došao je tata od Make, pa mi lijepo reče da će bol uvijek biti svježa. Od kada su Maka, Vedran i Toma tamo, gdje si i ti sada prošlo je već pet godina, a on kaže svježe. Pa onda neki kažu da vrijeme liječi rane, ne liječi vrijeme ništa. Samo spoznaja postaje bolnija i teža, stalno se pitaš što bi sada radio, kako bi izgledao. Vrijeme liječi rane kada odu roditelji koji su bili dovoljno stari za odlazak, kada ode netko tko je proživio život, ili netko tko je jako dugo bolovao i spasio se od svojih patnji, tada možda. Ali, kada mladić od 24 godine, živ, zdrav, pun životne snage i radosti ode iznenada, naprasno, u samo jednoj sekundi, onda ta bol postaje nesnosna, neprihvatljiva i neizdržljiva. Uz svu vjeru i nadu za susretom u vječnosti, bol za izgubljenim sinom postane jedina spoznaja. Koliko god se trudiš prihvatiti, posložiti stvari u svojoj glavi, toliko se javlja otpor za prihvaćanjem istine. Moji dani su postali rituali, još uvijek si ti posvuda i na prvom mjestu. Svjesna sam da to nije najbolje, ali ja sada još ne mogu protiv svojih osjećaja. Našla sam danas među svojim slikama još jednu tvoju lijepu sliku dok ti je nećak bio još beba. Ostavljam je ovdje i šaljem ti onaj naš lepršavi nevidljivi...volim te, sine moj.
Ne znam što bih ti rekla, kako opisala osjećaje. Danas se svašta događalo, ispunila sam tvoju želju koju ti nisi stigao. Nadam se da se raduješ zbog toga. Meni je bilo drago što sam to učinila umjesto tebe. Nisam danas bila kod tebe, tata mi je uzeo auto i sada čekam da dođe. Nema veze što je mrak, ja samo želim doći do tebe na trenutak, fali mi to. Bila sam i na poslu, kako će ići ne znam, moram probati. Ja sada sve moram učiti raditi na novi način, sresti se sama sa sobom. Borim se, nekako mi je ta borba sa sobom teška, najteža od svih. Život se promijenio, da je barem nešto lijepo, nešto čemu se mogu radovati. Ništa mi se ne odvija po redu, sve je zbrkano zajedno sa mnom i mojim životom. Zapravo, ne znam zašto se to uopće pitam, nakon svega što se dogodilo. Dobro da znam kako se zovem...neki pogube sve konce u rukama, ja sam pogubila sebe...neću se nikada vratiti na staro, ali živa sam. Kako živim to ja znam. Neću više danas ništa pisati, imam puno toga što bih htjela reći, napisati, izustiti, ali...čekam neko bolje vrijeme za to, ako ikada dođe. Do tada leti onaj naš lepršavi u visine, volim te...
Spustio se ponovo mrak na našu dolinu, nedjelja je, tužna nedjelja. Vjetar raznosi miris jeseni, krizantema i svijeća. Prije nisam uočavala tako intenzivno taj miris, sada me svuda prati. Tuga u srcu, moja svakodnevnica, rutina...odlazak do tebe, Križa. Cijeli dan mi tako prođe u mislima o tebi, našem životu prije ove tragedije, našem životu sada koji više uopće ne sliči na nešto što se može nazvati život. Ovo ja zovem preživljavanje, jer to doslovce jeste preživljavanje. To je život samo zato što si živ, nutrina je pomalo mrtva, praznina je nekakva nastala...ne znam kako je popuniti, s čime. Odlasci k tebi su meni život, pisanje ovdje je meni život, ja drugoga sada niti imam, niti vidim. Što da kažem, tko bi me razumio? Pitam tako samu sebe, jesam li ja normalna majka, da li je ova moja nesnosna bol normalna. Svjesna činjenice da nisam jedina majka koja je ostala bez djeteta, imam osjećaj da sam totalno izgubljena u prostoru i vremenu, a ne znam kako su ostale majke to preživjele, čak se niti pitati ne usudim.
Jedino čega sam sada svjesna je to, da znam da nikada više neće biti radosti u mom srcu, ono je slomljeno zauvijek. Ta rana nikada neće zacijeliti, ako budem dovoljno dugo živjela, onda se možda i naučim skriti svoju bol. Sada je svi vide, moje srce je otvorena rana s kojom hodam okolo, a najrađe bih se skrila da me nitko ne vidi. Kod tebe je bilo toliko svijeća da sam ih u tri navrata morala nositi, nisam ih brojila, ali znam da ih je bilo preko dvjesto. Kolone tvojih prijatelja su došle k tebi i zapalili ti svijeću i odali poštovanje, puno onih dragih ljudi koji su te voljeli, kojima nedostaješ. I danas sam ih tamo srela, a ponekad se naljutim na tebe, pitam te zašto si nas ostavio kad smo te toliko voljeli, kad si bio tako poseban i neponovljiv. Nikada se ja s tim pomiriti neću, tek ponovni susret za mene će biti nešto što čekam, nešto što će konačno donijeti radost i mir mom ranjenom srcu. Volim te sine moj, šaljem onaj lepršavi, nevidljivi u nebeske visine.
Tri mjeseca, Dušni dan...slažu se ti dani, onako kao po pravilu. Svi se vežu uz tebe na neki način. Danas na Misi za duše svih naših dragih meni leti ispred očiju tvoja priprema za Prvu Svetu pričest. Nemam pojma od kuda mi to, sjetih se tvoje treme, sjetih se tvog trčanja da ne zakasniš, slomljena svijeća, trčanje u kuću, plač zbog svijeće, usput ti se potrga dugme na rukavu od košuljice, a tvoja mala plava glavica sva u čudu. Ja te smirujem, govorim ti da to nije ništa, popravljam svijeću, šivam brzo dugme, a ti sav uznemiren. Bio je to za tebe poseban dan, ja nisam tada to doživjela tako uzbuđeno kao ti. Ti si valjda već tada bio preodređen za nešto drugo, Bog je znao tvoj put. Mama nije...sada mi je tako žao što te nisam još bolje pripremala, što te nisam više savjetovala. Pročitala sam jedan tvoj status na facebooku gdje si napisao kako ti možeš oprostiti svima, kad je Isus mogao oprostiti, da to možeš i ti koji si nitko i ništa. Tvoja posjeta Međugorju je također ostavila neke neobjašnjive tragove, mi ovako maleni i neznatni ne obraćamo pažnju na znakove dok ne dođe do kraja. I tako ti, maleni moj, danas na Misi ostavi mami sjećanje, dođe mi u misli, pretrča cijelu Misu samnom u crkvi u svojoj bijeloj prvopričesničkoj košuljici i plavom lajbaku, vratio si mamu nekuda, kuda sam se valjda morala vratiti. Da li si me želio utješiti, da li si mi nešto htio poručiti, ne znam. Znam samo da te volim, znam samo da se nadam, znam samo da te želim zagrliti i doći k tebi čim prije bude moguće. Dok ne budem pozvana, ja te molim, javi mi se ponovo. Dođi u moje misli, pokaži se kao danas, utješi majčino slomljeno srce.
Šaljem ti mir, blagoslov i onaj naš lepršavi. Volim te sine...
< | studeni, 2013 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.