Čujem samu sebe kao se jauk ispušta iz mojih grudi cijelu noć. Jauk tuge, jauk duše koja boli. Sada znam što znači, boli me duša. Nisam znala kako duša može boljeti, sada znam. Nema više toga što može izliječiti ovako ranjenu dušu, borim se ja sa svojom tugom, ali jača je ova tuga u meni od mene. Fizički sam propala, izgledam starija 10 godina nego što sam izgledala ljetos. Jednostavno propadam, ne svojom voljom. Unutarnja borba je ogromna, ali kako se prisiliti na radost, to mora dolaziti iz nutrine...a moja nutrina je umrla. Fizički sam tu, živa sam ali ne živim. I zapravo, ne brinem se uopće da li ću k tebi danas, sutra ili za neko vrijeme...žao mi je obitelji, nitko ovo nije zaslužio, ni ti, ni ja, ni naša obitelj, ali ja gubim snagu. Dolaze dani kad je sve teže i teže izdržati da prođe. Mišelu je sutra rođendan, kako ćemo mi bez tebe? Kako ćemo dočekati bilo koji rođendan, blagdan, praznik bez tebe. Sine, nama je život stao, dogodilo se upravo ono čega sam se najviše bojala...da ne izgubim dijete, jer sam znala ako se to dogodi da će život za mene stati. I stao je...nemam više želja, nemam više planova, nema ničega...samo čekanje da i sama odem. Da dođem k tebi, da umine zauvijek tuga i bol. Neka se to zove i sebičnost, ali ja ne mogu sada protiv sebe. Tonem u neki ponor bez dna...molim Boga da mi da snagu, pa neka bude po Božjoj volji. Volim te Boris, volim te toliko da ne mogu iskazati, ali valjda me zato toliko boli...dok majka ne stigne, šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine.
Post je objavljen 25.11.2013. u 11:20 sati.