Došla sam kući, i opet se vraćam na naše dane, kad si tako nasmijano izlazio pred mamu, nosio torbu u kuću. Ima i sada tko doći, nisam ja sama, ali ti si nekako uvijek trčao, uvijek bio prvi, zvao dok sam bila na putu. Uvijek si imao nešto za pitati, za reći. Braća nisu tako komunikativna kao što si ti bio. S tobom se moglo pričati, radovati, tugovati, svađati...naprosto si unosio živost u našu obitelj. Naslušam se koje kakvih savjeta, primjedbi, priča...na žalost nailazim i na ljude bez trunke suosjećanja. Ne razumijem ponekad ni reakcije, niti komentare nekih ljudi, primjerice da smo mi zapravo sebični i da žalimo sebe, a ne za osobom koju smo izgubili. Gluplju i nebulozniju stvar nisam u životu čula. Što bih ja sebe žalila, pa ne tugujem sama za sobom. Tužna sam sine što ti nisi život proživio, što nisi uspio osnovati obitelj, imati djecu koju si volio. Tugujem jer ti nisi trebao otići prije mene...da se barem mogu mijenjati, učinila bih to ovog trenutka. Reakcije nekih, život ide dalje, što sada, su toliko bolne i ja bih voljela da šute zajedno sa mnom nego da govore da život ide dalje. Kome? Njima ide, meni je ostao u nekom drugom vremenu. Moj život nije više moj, to je sada neki drugi život koji ja učim na novo živjeti. Neću raspravljati o tome, ne želim. Moju bol mi nitko ne može uzeti, a znam da je ne bi ni uzeo nitko. Onda bih samo očekivala da me puste da živim onako kako ja sada umijem. Sine moj, mama ti je obećala nešto...ako budem dovoljno zdrava i dovoljno dugo živjela to ću učiniti samo za tebe, samo zbog tebe. Jedino mi ti možeš dati smisao daljnje borbe za opstanak u ovom okrutnom svijetu, za istinom, pravdom, boljim i ljepšim sutra, kada već ne za mene, onda za nekog drugog. Volim te sine, svaki proživljeni dan bez tebe je korak bliže tebi. Šaljem onaj naš lepršavi, najtopliji, najnježniji, majčinski.
Post je objavljen 09.11.2013. u 20:59 sati.