Marketing
Petnaesti petak
Broji mama sekunde, minute, sate, dane i ove tužne, najtužnije petke. Nema te sine, nema te nigdje, ja lutam mislima, tražim nadu, tražim utjehu. Od nikuda ništa ne dolazi. Da mi nema vjere, ja ne bih izdržala. Kad bih mislila da je tvoj život zauvijek ugašen ja bih istog trenutka umrla, završila svoj. Ovako imam nadu da ćeš me čekati tamo u vječnosti, da ću tamo krenuti s osmjehom na licu, da ćeš me povesti za ruku i da ćemo zauvijek zajedno letjeti nebeskim prostranstvima. Kako se ja radujem tom danu, mislim da se nitko tako ne raduje i ne želi otići sa Zemlje kao ja. U srcu mi zatreperi radost kad se sjetim da me tamo čekaš, da ćeš svoju mamu ponovo zagrliti i da me ništa više neće boljeti. Ni srce, ni duša, ni tijelo. Nadam se da taj trenutak neću čekati dugo. Nikada se ja nisam osjećala dobro u ovom zemaljskom svijetu. Često sam osjećala da ne pripadam ovamo, moja duša je prenježna za ovoliko okrutnosti, laži, ubojstava, gladi, ratova. Ja tu ne pripadam, ja sam prolaznik kroz jedan svijet u koji nikada nisam pripadala u koji sam zalutala, ne svojom voljom. Zašto sam poslana nikada neću saznati. Jedino znam, da sam znala kakav ću život proživjeti, nikada ne bih osnivala obitelj. Obitelj mi je bila sve na svijetu, za nju sam živjela, sada se tako snažno uzdrmala da je bolno gledati tu moju nesretnu obitelj. Eto, zato bih zauvijek ostala sama i ne bih nikada morala iskusiti ovu bol, ne bih znala što je imati obitelj, djecu. Još uvijek smatram da je bolje da ih nikada nemaš, nego da ih rodiš, othraniš i izgubiš. Ne mogu više pisati sine, guši me, suze naviru, magli se pred očima. Moju bol se ne može razumjeti...to znam samo ja. Volim te, ljubavi moja i molim te, dođi mi barem u san. Utješi samo malo majčino srce, do tada ti šaljem onaj naš nevidljivi, lepršavi.
alt="" />Evo jedna dok si pratio utakmicu. Tata gleda, a tebe nema...
Post je objavljen 15.11.2013. u 20:02 sati.