Evo ga sine, dođe i taj dan. Dan koji je trebao biti malo drugačiji, posebniji. Dan za koji si ti mami spremao nešto veliko i iznenađenje. Znam dio koji si planirao, drugi dio si odnio sa sobom jer si me želio iznenaditi. Nikada neću saznati što je to trebalo biti. Od svih planiranja, radovanja...meni ostade tuga i najtužniji rođendan ikada u životu. Mislila sam da će to zauvijek ostati moj 13.-i rođendan koji sam dočekala u gipsu, da niti jedan više neće biti tako tužan. Mislila sam da je to tuga, a sada vidim da je to zapravo bila sitnica u odnosu na ovo što osjećam danas. Kad razmišljam o svemu, gubim zbilja smisao, po drugoj strani sam svjesna da bi me ti sada psovao zbog moje tuge...znam da to ne želiš. Ja pokušavam gurati naprijed koliko mogu. Sine, nije lako. Nema više u mom životu ništa što me može tako dotaknuti kao što me tvoj odlazak. Ovo su sada dani koji se redaju jedan za drugim, dani u kojima si bio tako prisutan, tako nezamjenljiv...i ja cijeli život nešto učim, napredujem u usvajanju nekih vještina, a sada dobih zadaću života, najtežu ikada. Naučiti živjeti bez tebe.
I znaš, kada se pogledam u ogledalo, vidim drugu osobu. Nije to više ona mama s osmjehom u očima. Ova četiri mjeseca su ostavila na mom srcu, duši i licu neizbrisiv trag propadanja. Ja sam kročila kroz život, puna vedrine, osmjeh mi je uvijek bio na licu, jer nije nikada bilo tako teško da se nisam mogla nasmijati. Sada je druga priča, ja glumiti ne znam, to mi nikada nije išlo od ruke. Ne mogu stavljati na lice osmjeh onako bez osjećaja, ja sam se smijala iz srca. Tako sam se osjećala, bila sam sretna, koliko čovjek može biti sretan u ovom svijetu. Osmjeh na moje lice možeš vratiti jedino ti...kada će to biti ne znam. I sinoć sam te molila da mi se samo na časak u snu pokažeš, da malo razveseliš mamu...nema te. Ja ću čekati, znam ja čekati, nije mi teško. Znam da ćeš doći i razveseliti mamu. Do tada leti onaj naš lepršavi, nevidljivi put nebeskih visina.
Post je objavljen 27.11.2013. u 12:34 sati.