Evo mene u naš kutić, a zapravo sam uvijek s tobom. Cijelo vrijeme, svaki trenutak. Znaš, ponekad sam i ljuta, onako bez veze, ljuta sam, a sama ne znam zašto. Kad sam bila kod tebe, poželjela sam se svađati s tobom, da ti kažem kako si mogao ostaviti mamu i tatu, kako si mogao ostaviti svoju obitelj. Onda sam se sjetila da ti to nisi htio, da nisi želio i onda sam samo počela opet plakati, pomilovala tvoju sliku, pomolila se iznad tvog doma i predala te Isusu u naručje, da te stisne, da te tješi kao što je mama nekada. Bio nam je Miha večeras, sjetili smo se mnogo toga, školskih dana, lutanja...tvoje nesreće. Znaš, jako volim sve tvoje prijatelje, oni me podsjete svih rođendana, svih torti koje je mama ispekla, igranja, nogometa, djetinjstva i sretnih dana. Umrijet ću od tuge sine moj, zašto ja moram biti ovdje i ovako trpjeti. Ja to nisam u stanju nositi, meni je to preveliki udarac. Istočila sam danas opet rijeku suza, i sada klize niz moje lice. Kažu, nemoj plakati, a ne znaju da ja ne plačem, ne znaju da moje suze teku same iz mog srca, one kapaju...valjda da srce ne pukne. Bilo bi super da hoće, ali nisam ja te sreće da se riješim patnje i bola. Bojim se da ću morati preko ovih svojih leđa prevaliti još mnogo tereta. Krenula sam pisati, probam se koncentrirati, ne ide i gotovo. Toliko se mučim da mi za par suvislih rečenica treba sat vremena, a koliko smo planova imali, kako smo se radovali, kako si bio ponosan na mamu. Što sada? Pojma nemam, ne znam. Znam samo da mi toliko nedostaješ da ne znam više misliti, da ne mogu učiti, da se ne mogu radovati, ništa. Nula od života...robot koji radi radnje koje mu podsvijest šalje.
Eh, kada bih ti mogla nešto radosno reći, napisati...a nemam što sine. Čak i Jan osjeti koliko se sve promijenilo u našoj kući. Toliko je dobar da mi ga je žao...dijete jednostavno pati uz nas, bez obzira koliko god ga volim nema više onog mog osmjeha koji sam mu pružala. Stalo je sve sine od kada tebe nema...stade nam život, ostade u jednom ljetnom predvečerju, jednog ljetnog petka.
Eto, neću više danas...šaljem onaj naš nevidljivi, lepršavi i ljubim ti čelo kao onog dana kada sam se opraštala s tobom.
Post je objavljen 16.11.2013. u 22:38 sati.