Spustio se ponovo mrak na našu dolinu, nedjelja je, tužna nedjelja. Vjetar raznosi miris jeseni, krizantema i svijeća. Prije nisam uočavala tako intenzivno taj miris, sada me svuda prati. Tuga u srcu, moja svakodnevnica, rutina...odlazak do tebe, Križa. Cijeli dan mi tako prođe u mislima o tebi, našem životu prije ove tragedije, našem životu sada koji više uopće ne sliči na nešto što se može nazvati život. Ovo ja zovem preživljavanje, jer to doslovce jeste preživljavanje. To je život samo zato što si živ, nutrina je pomalo mrtva, praznina je nekakva nastala...ne znam kako je popuniti, s čime. Odlasci k tebi su meni život, pisanje ovdje je meni život, ja drugoga sada niti imam, niti vidim. Što da kažem, tko bi me razumio? Pitam tako samu sebe, jesam li ja normalna majka, da li je ova moja nesnosna bol normalna. Svjesna činjenice da nisam jedina majka koja je ostala bez djeteta, imam osjećaj da sam totalno izgubljena u prostoru i vremenu, a ne znam kako su ostale majke to preživjele, čak se niti pitati ne usudim.
Jedino čega sam sada svjesna je to, da znam da nikada više neće biti radosti u mom srcu, ono je slomljeno zauvijek. Ta rana nikada neće zacijeliti, ako budem dovoljno dugo živjela, onda se možda i naučim skriti svoju bol. Sada je svi vide, moje srce je otvorena rana s kojom hodam okolo, a najrađe bih se skrila da me nitko ne vidi. Kod tebe je bilo toliko svijeća da sam ih u tri navrata morala nositi, nisam ih brojila, ali znam da ih je bilo preko dvjesto. Kolone tvojih prijatelja su došle k tebi i zapalili ti svijeću i odali poštovanje, puno onih dragih ljudi koji su te voljeli, kojima nedostaješ. I danas sam ih tamo srela, a ponekad se naljutim na tebe, pitam te zašto si nas ostavio kad smo te toliko voljeli, kad si bio tako poseban i neponovljiv. Nikada se ja s tim pomiriti neću, tek ponovni susret za mene će biti nešto što čekam, nešto što će konačno donijeti radost i mir mom ranjenom srcu. Volim te sine moj, šaljem onaj lepršavi, nevidljivi u nebeske visine.
Post je objavljen 03.11.2013. u 18:43 sati.