Samo da ti se javim. Na putu sam, ali ništa manje ne mislim na tebe. Cijelim putem sam zapravo mislila o tebi, pričala o tebi...uvijek i u svakom trenutku si još uvijek stalno prisutan. Navratila sam k tebi, samo da ti mahnem, da ti se javim da idem, da znaš da mislim na tebe i da sutra neću doći k tebi. U mojim si mislima i molitvama gdje god bila, što god radila. Volim te sine, šaljem onaj naš lepršavi u nebeske visine.
< | studeni, 2013 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.