Malo kasno ti se danas javljam. Nisam stigla prije, htjela sam ali uvijek nešto iskrsne pa me evo sada. Gledam one tvoje krizanteme pa mi se čini da su se zainatile, da ne žele uvenuti, kad si ti morao, one neće. Stoje tamo već 10 dana, izgledaju kao da su stavljene danas. Znam da neće dugo izdržati, kažu da će snijeg...pokriti će snijeg našu dolinu, tvoj dom. Kako ću ja preživjeti ovu zimu pojma nemam. Meni ti je sada ova moja unutarnja borba najteža. Borim se sama sa sobom, um govori jedno, srce govori drugo. Znam da trebam, znam da moram...ne smijem plakati, a ne znam kako to provesti. Zašto? Samo to se vrti po mojoj glavi, odgovor nikada dobiti neću. Negdje sam pročitala da nam je Bog poslao djecu da za Njega odgojimo najbolje anđele. Nadam se da je istina, jer ti to definitivno jesi. Sve tvoje nepodopštine, nestašluci, lutanja, zujanja, neposluh ne mogu se mjeriti s količinom dobrote, ljubavi, suosjećanja koje si nosio u sebi. Tvoja duša je bila toliko nježna, za jednog muškarca previše nježna. Nisu to svi znali, ali znali su te jako raniti i povrijediti. Ostalo je sine malo prijatelja, razbježali se kao rakova djeca, što od boli, što od lažnog prijateljstva. Ja još uvijek čekam da se neke stvari riješe, pokrenu, dani su mi se pretvorili u nekakvo iščekivanje, a još uvijek smo ostali negdje u sred ljeta. Nadam se da će se nešto dogoditi, da će svemu doći istina i kraj. Volim te ljubavi majčina, fališ svaki dan više, znam da će tako biti do kraja mog života...a najgore je to što ništa promijeniti ne mogu. Šaljem ti onaj naš lepršavi u nebeske visine, ljubim te nesebičnom majčinskom ljubavlju.
Post je objavljen 10.11.2013. u 22:57 sati.