Marketing
...
Sinoć sam bila jako kasno kod tebe, mrak, tišina i svjetlost svijeća koje svojom toplinom griju tvoj hladni i mokri dom. Danas sam otišla malo ranije, pada kiša, puše, hladno je. Hladno je u mom srcu, pomisao da ležiš tamo ubija svaku radost. Došla sam kući i došao je tata od Make, pa mi lijepo reče da će bol uvijek biti svježa. Od kada su Maka, Vedran i Toma tamo, gdje si i ti sada prošlo je već pet godina, a on kaže svježe. Pa onda neki kažu da vrijeme liječi rane, ne liječi vrijeme ništa. Samo spoznaja postaje bolnija i teža, stalno se pitaš što bi sada radio, kako bi izgledao. Vrijeme liječi rane kada odu roditelji koji su bili dovoljno stari za odlazak, kada ode netko tko je proživio život, ili netko tko je jako dugo bolovao i spasio se od svojih patnji, tada možda. Ali, kada mladić od 24 godine, živ, zdrav, pun životne snage i radosti ode iznenada, naprasno, u samo jednoj sekundi, onda ta bol postaje nesnosna, neprihvatljiva i neizdržljiva. Uz svu vjeru i nadu za susretom u vječnosti, bol za izgubljenim sinom postane jedina spoznaja. Koliko god se trudiš prihvatiti, posložiti stvari u svojoj glavi, toliko se javlja otpor za prihvaćanjem istine. Moji dani su postali rituali, još uvijek si ti posvuda i na prvom mjestu. Svjesna sam da to nije najbolje, ali ja sada još ne mogu protiv svojih osjećaja. Našla sam danas među svojim slikama još jednu tvoju lijepu sliku dok ti je nećak bio još beba. Ostavljam je ovdje i šaljem ti onaj naš lepršavi nevidljivi...volim te, sine moj.
Post je objavljen 05.11.2013. u 17:09 sati.