Naš život bez tebe
utorak, 12.11.2013.
...
Sine moj, po sto i jedan put, po milijun tisuća puta što ih majka izgovori. Idem jutros na posao, krenem ispred kuće, krenu suze same, nisam ih zvala, niti sam željela. Dođe to tako nešto iznutra, samo od sebe, jednostavno klize niz lice. Sakupi se valjda negdje u nutrini tuga pa mora izaći negdje, da srce ne pukne, da razum ne eksplodira. Ne plačem, one s krajeva oka same klize niz obraz, vozim, brišem ih rukom i tako do posla. Gledam da uđem, da me nitko ne vidi suznih očiju, da se saberem i krenem raditi. Radim tako od jutros, puno stvari treba napraviti, organizirati, napisati, nazvati. Pokušavam to odraditi koliko mogu, nije to ni blizu onome kako sam nekada mogla, ali...opet si ti tu. Ti si samnom u svakom mom udahu, u svakom mom koraku. Živiš u mojim mislima, živiš u mom srcu. Ja vjerujem, istinski, da smo duhovno povezani, da znaš da mama pati i znam da ti to ne želiš. Svjesna sam potpuno toga, ali znam da se ti nećeš ljutiti na mene, jer znam i to da znaš koliko sam te voljela i koliko mi fališ. Učim ja sine živjeti, tvoja soba, ormari i odjeća stoje još uvijek netaknuti. Bila sam svega dva puta u njoj od kad te nema. Ne mogu, previše uspomena je tamo, previše boli dirati tvoju odjeću, a ne dotaknuti tebe. Postati hrabra, ostati normalna...u stvari pojma nemam, što sada to znači biti hrabar i normalan. Mogu li ja biti išta noseći ovoliku bol, pokazati će vrijeme. Da li ću s vremenom naučiti, da li ću uspjeti to samo Bog zna. Vraćam se u tvoje djetinjstvo, od dana kada te rodila, kada sam svoju mrvicu držala u naručju, mrvicu od 2720 grama. Kako si bio sićušan i tamne kosice rođen, tata je rekao da ćeš biti kao ja. Poslije se pokazalo da si njegova živa preslika, samo si imao mamine karakterne osobine i osmjeh. Odnio si najljepši osmjeh na svijetu i svoj i moj. Zašto, ja nikada neću znati, sve dok se ne sretnemo ponovo. Do tada će ovaj moj nevidljivi zagrljaj letjeti put neba, sve dok i ja ne doletim, i dok me ne stisneš u svoje naručje kao što sam ja tebe znala. Volim te...sine moj.
| < | studeni, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)
Opis bloga
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.